Evolucija reklame u filmovima o agentu 007

Većina obožavalaca ne može da zamisli Džejmsa Bonda kako pije bilo šta drugo osim votke martinija, promućkaong, ne promešanog. Ali u najnovijem filmu tajni agent uživaće u novim ukusima. Ovo nije prvi put da se Bond udaljio od martinija. Na početku serijala, u filmu „Doktor No“ tajni agent se opredelio za Red Stripe, dok se u filmu takođe pojavio i Smirnoff. Tokom svojih avantura Bond je uživao u različitim brendovima votke, sokova i drugih vidno označenih pića. Glavni junak „Skyfall“-a naći će se u tržnom centru prepunom različitih brendova – od Coca Cola Zero do Sony Vaio. Jedan od najvećih paketa plasmana proizvoda predstavlja novo omiljeno piće najvećeg agenta filmskog platna – Heineken.

Kada su u pitanju brendovi koji su pratili Bonda tokom svih avantura tu je i aviokompanija Pan Am koja se pojavila u prvencu franšize o britanskom tajnom agentu, ali i u epizodi 1963. godine „Iz Rusije s ljubavlju“ gde je Bond gotovo besmisleno leteo iz Londona u Istanbul američkom aviokompanijom.

Tajni agent 007 takođe je poznat po svojim četvorotočakšima, a franšiza je bila pionir za plasman automobila u fimovima počevši od „Čoveka sa zlatnim pištoljem“ 1974. godine. American Motors je tada napravio posao od pet miliona dolara kako bi Bond isključivo vozio njihove automobile.

Osamnaesti film o tajnom agentu pokrio je celokupan budžet neophodan za snimanje upravo iz ugovora osam gavnih partnera. BMW, Avis i L’Oreal samo su neki od korporativnih partnera koji su doprineli snimanju „Sutra ne umire nikad“ i istorijskom ugovoru od 100 miliona dolara za plasman proizvoda u filmu iz 1997. godine.

Nakon tri godine Bond je dobio novi omiljeni auto – aston martin. Bond devojka Hali Beri je tokom filma „Umri drugi dan“ koristila isključivo Revlon kozmetiku i vozila se frodovim modelom Thunderbird koji je u film uložio oko 35 miliona dolara.

Film Zrno utehe bio je propraćen tematskim reklamama i proizvodima. Avon je predstavio mirisnu notu Bond Girl 007, Sony je organizovao takmičenje sa nagradom od milion dolara, kao i put na tajnu lokaciju. Virgin Atlantic lansirao je kampanju „Živiš samo jednom“, dok su Coca Cola i Heineken snimili reklamne insirisane Bond temom.

Najnoviji „Skyfall“ nastavlja tradiciju plasiranja proizvoda Bond franšize. Oko 45 miliona dolara koje je uložio Heineken pokrio je skoro trećinu budžeta neophodnog za snimanje. Prema New York Times-u ugovor zahteva da Bond okusi pivo ovog proizvođača bar u jednoj sceni.

Ipak, navodi se da najznačajni plasman proizvoda najnovijeg filmskog ostvarenja nije pivo, već pištolj agenta 007. Jedan od najvećih proizvoda često je ignorisan. Naime, Bond još od prvog filma nosi Valter. U filmu „Doktor No“ koristio je PPK model, da bi se prebacio na model P99 u „Sutra ne umire nikad“, a u najnovijem ostvarenju vraća se PPK klasiku.

Video: Reklame u filmovima koje vidite, ali zapravo ne vidite!U moderno doba, kada se sve vrti oko konzumerizma, popularni product placement postaje

sve više i više primjetan u svim medijima. Reklame za svakojake proizvode vire iz svakog

kuta - iz časopisa, billboarda, tv reklama, interneta i sl. Jedini način na koji promatrači i

primjerice gledatelji tv reklama ne mogu pogledati drugdje za vrijeme kada se reklamira neki

proizvod, je ako se taj proizvod umetne u neku emisiju, seriju ili film. Ta činjenica, koliko god

zvučala paradoksalno, ipak vrijedi.

Primjerice, kada gledate neku reklamu na filmu putem DVD-a, jednostavno ju premotate,

dok gledate neku reklamu na televiziji, okrenete drugi program ili popričate s nekim tko je

pored vas. Zaista ima tisuće kombinacija i načina na koji gledatelj može preskočiti gledanje

neke reklame. No, kada je reklama sastavni dio filma ili serije ili je određeni proizvod

smješten u samu radnju toga što gledate, onda skoro pa niti ne razmišljate kako je to

zapravo reklama, jer vi ipak gledate film. No, to su pomno osmišljene i postavljene reklame,

koje vam ostaju negdje u podsvijesti. Ponekad su one toliko očite da zakolutate očima, no

ponekad znaju biti poprilično zabavne i smiješne.

Internetski site Filmdrunk je napravio zanimljivu video montažu s insertima iz filmova, u kojima neki koriste očite, neki manje očite, a neki sasvim očito očite načine na koji smjestiti neku reklamu u određeni dio filma. Svjetski je poznato kako Adam Sandler u skoro svakom svojem filmu koristi neki (diljem svijeta) popularni brand, oko kojeg se zakuha radnja, poput: "Spam" u filmu 50 First Dates, "Subway" u Happy Gilmore, "Hooters" u Big Daddy, "Wendy's" u Mr. Deeds te još mnogo njih.

Film "The Wizard", o klincima koji pobjegnu od kuće kako bi sudjelovali u natječaju za najboljeg igrača video igrica, pokazao je do tada gotovo neviđenu, posebno kreiranu Nintendo kontrolnu rukavicu "Power Glove" za igranje igara na tom sistemu. Ubrzo su svi klinci koji su gledali film zaželjeli imati upravo tu napravu. Spomenimo i da je Power Glove isto tako bio i namontiran na plakatu za istoimeni film. Filmovi poput primjerice Fight Cluba ima umetnuti BMW brand u drukčijem svijetlu. Članovi organizacije "Project Mayhem" u filmu natjeraju ptice, putem laksativa, da se olakšaju po tim automobilima, koji iako su prekriveni ptičjim izmetom je iznimno jasno o kojem brandu automobila se radi.

TOP 15: Najbolji politički filmoviU jeku predizborne kampanje u SAD magazin „Time“ objavio je listu najboljih filmova koji se bave

politikom

Ne rangirajući ih po kvalitetu, „Time“ listu otvara filmom „Svi predsednikovi ljudi“ iz 1976. godine.

Reč je o ekranizaciju istoimene knjige koju su napisali novinari Bob Vudvord i Karl Bernštajn, a u

filmu ih igraju Robert Redford i Dastin hofman. Njihova pisanjima o aferi „Votergejt“ naterala su

predsednika Ričarda Niksona da podnese ostavku. Film je nagrađen sa tri Oskara a režirao ga je

Alan Džej Pakula.

Da je politika bila zanimljiva filmskom i u osvit holivudske ere svedoči film „Gospodin Smit ide u

Holivud“, najstarije ostvarenje na listi. Kada ga je snimio 1939. godine, reditelj Frenk Kapra podigao

je mnogo prašine. Film je ipak odlično prihvaćen od strane kritike, zaradivši čak 11 nominacija za

Oskara.

Titula najmlađeg filma na listi pripala je drami „Frost/Nikson“ koja se takođe bavi aferom

„Votergejt“. Ovoga puta radnja prati britanskog televizijskog komičara koji priprema ekskluzivni

intervju sa Niksonom

Zanimljivo je da se na listi našla i komedija Čarlija Čaplina „Veliki diktator“ inspirisana Hitlerom, ali

i film „Najvažniji dan“ (Elections) koji govori o ambicioznoj srednjoškolki koja se takmiči na

školskim izborima.

Originalna lista 15 najboljih političkih filmova izgleda ovako.

All the President's Men (1976)

Election (1999)

The Candidate (1972)

Wag the Dog (1997)

The Parallax View (1974)

Shake Hands With the Devil (1959)

Downfall (2004)

Bulworth (1998)

Z (1969)

The Great Dictator (1940)

Seven Days in May (1964)

Frost/Nixon (2008)

The Best Man (1964)

Mr. Smith Goes to Washington (1939)

The Manchurian Candidate (1962)

Politički filmovi pokušavaju utjecati na američke birače u zadnjim tjednima pred izbore Film „Obamina Amerika 2016“ karakterizira predsjednika Obamu kao ne-američkog, dok liberalni satirični film „Janeane iz Des Moinesa“ ismijava republikance po pitanjima zdravstvene skrbi, istospolnog braka i ekonomije

U posljednjim tjednima pred američke izbore, dva dokumentarna filma - jedan konzervativni,

drugi liberalni - pokušavaju diskreditirati predsjedničkog kandidata suprotnog tabora. Dinesh

D'Souza je autor filma „Obamina Amerika 2016“, koji karakterizira predsjednika Obamu kao

ne-američkog, dok liberalni satirični film „Janeane iz Des Moinesa“ ismijava republikance po

pitanjima zdravstvene skrbi, istospolnog braka i ekonomije. Nakana obiju filmova je - privući

glasače sebi ili odvući od suparnika. No, mogu li?

U filmu „Obamina Amerika 2016“, autor Dinesh D'Souza tvrdi da američki predsjednik ima

skrivene nakane po pitanju vjere, rata i ekonomije. Od premijere, film je zaradio više od 30

miliona dolara, postavši drugi po profitabilnosti politički dokumentarac u povijesti.

Nina Seavey, direktorica Dokumentarnog centra Univerziteta George Washington, kaže da

je cilj takvih filmova da ojačaju strasti kod birača istog uvjerenja. "Morate naći put do njihova

srca tako da vam možda sami neće dati 25 dolara, ali će ići okolo i prikupiti za vas još više

novaca. Oni su ti koji odlaze od vrata do vrata i registriraju birače, pridobijaju ih na svoju

stranu, o kojem god se političkom cilju radilo, u ovom slučaju o porazu Obame."

Liberalni satirički 'lažni' dokumentarac „Janeane iz Des Moinea“ dopada se demokratima jer

ismijava republikanske kandidate. Fiktivna Janeane - u interpretaciji glumice Jane Edith

Wilson - je republikanka iz Iowe, koja odlazi na prave republikanske skupove.

Janeane se žučno protivi Obaminom planu o zdravstvenoj skrbi sve dok sama ne izgubi

posao, izgubi zdravstveno osiguranje i otkriva da ima rak dojke.

Filmovi poput ovih nisu ništa novo. Mjesecima prije izbora 2004., Michael Moore je svojim

dokumentarcem „Fahrenheit 9/11“ na meti imao predsjednika Georgea W. Busha. "Kada

mu je rečeno da je prvi avion udario u Svjetski trgovinski centar, koji su teroristi napali samo

osam godina ranije, gospodin Bush je odlučio da ipak ode na svoje fotografiranje." Film je

zaradio u kinima skoro 120 miliona dolara.

"Dokumentarac s najvećom zaradom ikad! Da li je porazio Georgea Busha? Nije!" - ističe

Nina Seavey.

Seavey kaže da najozbiljniji dokumentarni filmovi ne dolaze do masovne publike jer ih se

prikazuje u malom broju kina.

Jedan takav film je „Taksi do mračne strane“, autora Alexa Gibneya, nagrađen Oskarom,

koji govori o mučenju pri ispitivanju osumnjičenika za terorizam u vrijeme administracije

predsjednika Georgea W. Busha.

"Neće biti nečuvenog kršenja ljudskog digniteta... To je prilično nejasno." – čuje se

predsjednik Bush na konferenciji za tisak. A, jedan američki vojnik kaže: "Rečeno nam je da

budemo grubi sa Iračanima koji neće surađivati. Također nam je rečeno da oni nisu ništa

drugo nego psi. I tako, odjednom, i počneš gledati na te ljude kao da više nisu ljudi."

Ovakvi filmovi bi mogli imati učinka, ali, na koncu, kaže Seavey, budu zaboravljeni. Ona

navodi film Ala Gorea "Neugodna istina" o globalnom zatopljavanju.

"Vidio sam naučnike koji su bili proganjani, ismijavani, lišavani zaposlenja, dohotka,

jednostavno zato što su ih činjenice koje su otkrili vodile do neugodne istine," govori u filmu,

kao narator, bivši potpredsjednik Gore.

"Svi smo mislili da će to dovesti do revolucije u shvaćanju da moramo nešto učiniti oko

zagrijavanja naše planete," kaže Seavey.

Ona se, međutim, sveudilj nada da će mali filmovi s konstruktivnom porukom ipak ostaviti

utisak na američke birače, kada do njih dopru bilo putem kablovske televizije ili strimingom

sa interneta.

S prijelaza 60ih na 70e događa se zanimljiva stvar na filmu — neovisno jedni od drugih,

sineasti iz različitih zemalja počinju se aktivno i formalno zanimati za političku problematiku

- uglavnom su lijevo orijentirani, a njihovi filmovi često manifestnog karaktera, s jasnom

težnjom da pokret zadobije značajke međunarodnog.

Uvjerenje je da se film može direktno uključiti i neposredno utjecati na društvenu i političku

praksu, na političku situaciju u svijetu koju u to vrijeme karakteriziraju blokovska

podijeljenost, previranja u kolonijama, otpor imperijalizmu, emancipacija zemalja Trećeg

svijeta, lokalni ratovi, gerilske akcije, pojava tzv. nove ljevice, studentski nemiri i prosvjedi,

neofeminizam i sl.

Zemlje koje je taj proces eksplicitne političnosti u umjetničkoj formi zahvatio različitog su

unutarnjeg državnog uređenja, stupnja razvoja, rasnog i etničkog konteksta (gotovo sve

države Zapadne Europe, dio socijalističkih zemalja Europe, mnoge zemlje Latinske Amerike,

donekle i Azije i Sjeverne Amerike).

Tendencije političkog filma nadalje uključuju korijensku promjenu filma u smislu njegovog

umjetničkog karaktera gdje se želi prevladati estetizam i psihologizam prijašnjih struja u

povijesti filma, te kinematografije u vidu sistema produkcije, distribucije i prikazivanja.

Interesna politička problematika pak uz osnovne teme kritike kapitalističkog sistema i

mentaliteta tržišta, uključuje i obrađivanje navedenih žarišnih situacija, često u vidu

dokumentiranja gerilskih akcija anonimnih filmaša i korištenja sličnih iskustava masovnih

medija koji se ovdje shvaćaju kao bitni civilizacijski čimbenici - televizija tako ima vlastitu,

neposredniju metodologiju kojom bilježi i ažurira svakodnevna, aktualna zbivanja, te će se

njen princip rada često pojaviti kao jedna od strategija političkog filma.

Strategije se nadalje preuzimaju iz dokumentarističkih škola, poput Free Cinema, film

istine (cinema verite) i direktni film, dok je neposredna preteča političkog filma, ali i

navedenih škola dokumentarizma, Dziga Vertov i njegovo Kino-oko.

Shvaćanju političkog filma kao pokreta pridonijelo je festivalsko ponašanje istaknutih i manje

istaknutih filmskih kolega koji su se međusobno javno priznavali i solidarizirali u Veneciji,

Cannesu, Berlinu i Oberhausenu zbog čega su neki čak i privremeno prestali djelovati, a

neki prešli u agresivnije istupe radikalnog prihvaćanja jedino političkog filma kao vrijedne

vrste.

Francuski prijatelji će napraviti manifest 'Opće stanje filma' (1968) u kojem zahtijevaju

reorganizaciju i nacionalizaciju filmske industrije, a uspjeli su i bojkotirati, te dovesti do

prekida Canneskog festivala. Pokretu pomaže i pojava utjecajnih teoretičara

neomarksističke orijentacije, te je 70ih već stvoren priličan broj predstavnika koji se sad

dijele na umjerenije i radikalnije.

Umjereniji su skloni nekoj razini kompromisa s uvriježenim sustavom produkcijskih,

distribucijskih i prikazivačkih načela, djelomičnom priklanjanju sustavu zvijezda i

žanrovskom ustroju kinematografije, kao i iskorištavanju elemenata klasičnog fabularnog

stila koji ponekad isprepliću s rješenjima televizijskih i novih dokumentarističkih stilova.

Zbog toga će ih, jasno, ovi radikalniji optuživati da rade filmove političke tematike, ali ne i

politički mišljene - što je zadaća pokreta.

Među uspješnijima se nalaze Yves Boisset i Costa-Gavras.

Boisset svoje filmove eksplicitne političke tematike bazira na skandalima koje sredstva

javnog informiranja ili prešućuju ili iskrivljuju: 1972. snima cijenjeni 'Atentat' (L' Attentat)

koji otvoreno aludira na događaje koji su doveli do likvidacije marokanskog političara Bena

Barke; 'Stanje redovno' (R.A.S./1973) opisuje nasilje francuske vojske u alžirskom ratu, a

'Događaj u autokampu' (Dupont-Lajoie/1975) obrađuje problem rasizma i ksenofobije u

suvremenoj Francuskoj.

Costa-Gavras, pravog imena Constantin Gavras, francuski redatelj grčkog podrijetla, sav

svoj rad temelji na sklonosti ka stavljanju intimnih drama u politički kontekst. Međunarodnim

uspjehom filma 'Z' (1968), koji osvaja Oscara za najbolji strani film, afirmira politički film i

postaje njegov najpopularniji predstavnik.

'Z' počinje napomenom 'Svaka slučajnost sa stvarnim događajima i osobama nije slučajna,

već namjerna', te u formi dinamično režiranog političkog trilera u cijelosti predstavlja jasne

aluzije na Grčku u razdoblju prije vojnog puča 1967. i umorstvo grčkog opozicijskog

političara Grigorisa Lambrakisa. Također, djelo označava snažnu osudu policijskog terora.

'Priznanje' (L' Aveu/1969) se bavi tragičnim sudskim procesima u Čehoslovačkoj u vrijeme

staljinizma, a 'Opsadno stanje' (État de siege/1973) izražava brutalnu agresivnost

militarističkih institucija koje obnavljaju kolonijalizam u zemljama Latinske Amerike i

fašiziraju potkupljene vlade. Filmom 'Nestali' (Missing/1982) o političkom teroru u Čileu

nakon vojnog udara, osvaja Zlatnu palmu, te na tren uspješno oživljava politički film koji je

do tada već zapravo nestao.

S druge strane, linija radikalnijih ima otpor prema svemu institucionalnom, nepomirljivo

stavlja film u funkciju klasne borbe, neki autori čak i ne potpisuju svoja ostvarenja, a

općenito zaziru od svakog oblika esteticizma, pa tako i fabularnosti.

No, često će preuzeti poetiku sovjetskog revolucionarnog filma i njegov credo da film

treba biti i jest sredstvo agitacije, informiranja i marksističkog obrazovanja.

Ovaj stav rezultira isključivim negiranjem velikog dijela svjetske filmske baštine, a

nezainteresiranost šire publike i odbijanje suradnje s postojećim tipom produkcije, odnosno

bilo kakvim establishmentom uslijed straha od nesvjesnog korumpiranja i etiketiranja,

odlučuje o alternativnom vidu dostupnosti radova i njihovog prikazivanja.

Za početak, istomišljenici se udružuju u svojevrsne filmske udruge od kojih se najviše ističu

Grupo Ukamau u Boliviji, Cinema Novo u Brazilu, brojne grupe u Argentini, Grupa 'Dziga-

Vertov' u Francuskoj, pod vodstvom Jean-Luca Godarda i Jean-Pierrea Gorina, te

'SLON' Chrisa Markera, također, u Francuskoj.

Žele se međusobno povezati u svijetu i skromnim sredstvima realizirati planirane filmove

koje onda prikazuju na posebnim projekcijama: sastancima političkih istomišljenika,

umjetničkim kinima, studentskim prostorijama, vlastitim klubovima ili naklonjenim

festivalima.

Grupo Ukamau za Boliviju 60ih i 70ih znači glavninu filmske proizvodnje gdje se socijalno

angažirani film tek s njom pojavio. Naime, Bolivija je zemlja velikih socijalnih previranja,

borbi između radnika i seljaka, te režima s čestim masakrima nad pukom i stoga do pojave

Grupo Ukamau 1961. filmova socijalne naravi bilo je zanemarivo malo.

Tako je cjelokupni bolivijski film snažno obilježen radom ove angažirane filmske skupine koju

su bolivijske generalske hunte često zatvarale i proganjale. Skupinu su osnovali redatelj

Jorge Sanjines, scenarist Oscar Soria i snimatelj Antonio Eguino, te su najčešće ovako i

potpisivali svoje radove: 'Revolucija' (Revolución/1963), poetska evokacija klasne borbe;

'Gorski udar' (Aysa/1965), igrani srednjeg metra o tegobnom rudarskom životu; 'Ukamau'

(1966), dugometražni igrani o sukobu rasa zbog kojeg su autori otpušteni iz bolivijskog

Instituta za film, a sam Institut je zatvoren.

Nakon ovog kobnog tragičnog i uzaludnog događaja slijedi 'Krv kondora' (Yawar

mallku/1969) o makinacijama sjevernoameričke grupe Mirovnog zbora koja je sterilizirala

bolivijske seljanke, bavila se trgovinom krvne plazme, a kad su se seljaci pobunili i kastrirali

neke pripadnike Zbora, bolivijska vojska je izvršila masakr / drugi dio filma govori o

tekstilnom radniku koji se vraća u selo da bi se u njemu borio protiv nasilja.

1971. nastaje 'Hrabrost naroda' (El coraje del pueblo), rekonstrukcija događaja iz 1967.

kad je nekoliko stotina rudara stradalo pod paljbom vojske koja je bila poslana da kazni one

koji su pomagali bolivijskoj gerili — film je bio zabranjen u Boliviji, te ga je grupa morala

dovršiti u Europi.

Grupo Ukamau nije značajna samo zbog revolucioniranja sadržaja, već i zbog nove metode

rada u kojoj se scenariji pišu u suradnji sa seljacima, radnicima i gerilcima (kao 'Krv

kondora'), a u filmu igraju preživjeli sudionici zbiljskih događaja.

Cinemo Novo u Brazilu jest filmski pokret, nastao početkom 60ih i raspao se potkraj istih,

koji opet traži temeljitu obnovu domaće kinematografije, oslobađanje od stranih utjecaja i

okretanje domaćoj publici. To podrazumijeva i domaće teme, društveno-kritičke naravi, koje

uključuju seljačku sirotinju brazilskog Sjeveroistoka koju krasi status gotovo roblja feudalnih

zemljoposjeda na kojima se suše i glad izmjenjuju s razbojničkim napadima, neposluh se

rješava unajmljenim ubojstvima, a narod zavode lažni proroci.

Nadalje, obrađuju se sirotinjska predgrađa velegradova u koja se neprestano doseljavaju

pridošlice u nadi za boljim životom, a nalaze jedino skučeni životni prostor, kriminal i drogu.

Važna tema su i korupcija i zloupotreba vlasti na visokim pozicijama.

Međutim, unatoč izvjesnoj i očitoj angažiranosti, Cinemo Novo ne nailazi na podršku ostalih

filmskih pripadnika južnoameričkih oslobodilačkih pokreta, već upravo suprotno - biva

kritiziran zbog manjka radikalnosti pogleda i eksplicitnosti izraza, svojevrsne komercijalnosti

koja je zapravo najviše i pridonijela ugledu brazilskog filma i svjetskom interesu za teme koje

propagira.

Također, ono što je pokret izdvajalo od ostalih sličnih je i to što je veliku pažnju polagao na

estetsku kvalitetu svojih filmova, pa se isti ističu visokom umjetničkom razinom glume,

režije, scenarija i kamere.

Osnivači su Glauber Rocha koji je principe pokreta i teorijski osmislio, Nelson Pereira Dos

Santos i Ruy Guerra.

Tri filma nastala 1963. 'Bog i đavao u zemlji sunca' (Deus e o Diabo na Terra do Sol),

'Suhi životi' (Vidas Secas) i 'Puške' (Os Fuzis) predstavili su Cinema Novo svjetskoj

javnosti i požnjeli nepristrana priznanja.

Gašenju uspješno započetog pokreta pridonio je vojni udar 1964. i nova politička situacija

koja je skrenula udesno, ali i neuspjeh povratka domaće publike u kino koju ozbiljna djela

pokreta jednostavno nisu zanimala.

Rocha je emigrirao, a Dos Santos se okrenuo povijesnim temama.

60ih u Argentini jača cenzura, pa dok neki autori prestaju snimati ili se pak prilagođavaju

cenzorskim mjerama, drugi će raditi u polulegalnim ili čak ilegalnim uvjetima, bez sigurnosti

da će film ikad biti prikazan - tako je nastao jedan od najvećih uzora cijelog političkog

filma, dokumentarni, 260', 'Sat visokih peći' (La Hora de los hornos: Notas y testimonios

sobre el neocolonialismo, la violencia y la liberación/1968) Fernanda E. Solanasa i

Octavia Getine.

Film je podijeljen u tri dijela: prvi, 'Neokolonijalizam i nasilje', posvećen je Che Guevari i

opisuje europsko izrabljivanje Argentine, 'Pokret oslobođenja' prikazuje peronistički

pokret, a 'Nasilje i oslobođenje' se pozabavilo razgovorima s političkim aktivistima na

temu 'Jesu li moguće društvene promjene?'.

Korišteni su postupci po uzoru na sovjetsku braću 20ih poput masakra siromašnih seljaka

koji je paralelnom montažom suprotstavljen disko-plesu ili pojma oligarhije koji je pojašnjen

kadrovima pedeset najbogatijih argentinskih obitelji.

Film odlikuje izrazito složena struktura, gdjegod nerazumljiva i proturječna — pretpostavlja

se da je to razlogom zahtjeva autora da se film za prikazivanja prekida gledateljskim

diskusijama.

Jean-Luc Godard već je i prvom fazom stvaralaštva iskazao sklonost političkom mišljenju i

političkom filmu ('Kineskinja'/La Chinoise, 1967) koji je do radikalne eksplicitnosti doveo

svojom grupom Dziga-Vertov koju osniva 1969. s Jean-Pierrom Gorinom.

Radikalno napušta igranu formu i priklanja se propagandnom dokumentarizmu snimajući

filmske pamflete kojima direktno kritizira kapitalizam i sve dominantne ideologije. Žestoko

napada načela građanske umjetnosti, a neke svoje radove odbija potpisati tražeći pravo

odricanja autorstva.

Piše manifest svoje grupe kao razradu i nadopunu jednog Vertovljevog manifesta iz

1922. gdje podređuje sebe ciljevima političke borbe s pozicija ekstremne ljevice.

Njegov se pokret uvrštava u tzv. militantni film, najradikalniju podvrstu političkog filma, čiji

je on ustvari glavni predstavnik i ideolog.

Svoje djelovanje pokušava proširiti izvan francuskih granica, a u jednom razgovoru s

Glauberom Rochom predlaže razaranje brazilskog filma i njegovo dovođenje u kontekst

najkonkretnije političke borbe.

Ipak, možda je najzanimljivija figura političkog filma francuski sineast i dokumenatarist Chris

Marker i njegova radikalna formacija 'SLON' (1967) čije je najpoznatije ostvarenje 'Daleko

od Vijetnama' (Loin du Vietnam/1967), kolektivno djelo grupe autora (J. Ivens, W. Klein, C.

Lelouch, C. Marker, A. Resnais, J.-L. Godard i A. Varda), izraz solidarnosti s vijetnamskim

narodom u borbi protiv agresora.

Samostalna se pak ističu ostvarenja: kratkometražni 'Cuba si!' (1961) o kubanskoj revoluciji

s oštrim antiameričkim komentarom naknadno dodanim, nakon neuspjeha akcije

kontrarevolucionara u Zaljevu svinja, a zbog čega je film bio zabranjen za prikazivanje u

Francuskoj; i dugometražni, ujedno najpoznatiji, 'Krasni maj' (Le Joli mai/1963 NASLOVNA)

koji svjedoči o surovoj policijskoj represiji na pariškim ulicama 1962., a kombinira polemične

i poetične fragmente s govornim (anketnim) momentima u stilu Cinema verite. Neprestano

politički angažiran, postao je uzor mnogima, a neželjeno i ekskluzivan redatelj čija su se

djela dugo vremena mogla vidjeti samo u Francuskoj i SR Njemačkoj.

Zašto pokret političkog filma, a s njim i zadnja velika formacija avangarde, prvo jenjava,

a potom i propada? E pa, razloga je nekoliko.

Raslojavanje unutar nove ljevice na Zapadu, zasićenost publike tematikom koja je zadobila

obilježja klišeja, prevelike razlike i razmimoilaženja u stavovima i strategijama pripadnika

struje, mjestimično odsustvo istinskog političkog angažmana u smislu vizije i programa (s

realnim postavkama i očekivanjima), povlačenje producenata sklonih pokretu zbog

neisplativosti, ali i Hollywooda koji spektakularnijom obradom sličnih tema čini i projekte

umjerenije struje nezanimljivima široj publici.

Uz već spomenute, pokret je iznjedrio još neke značajne redatelje — Bernardo Bertolucci,

Elio Petri, Pier Paolo Pasolini u Italiji, Vilgoet Sjoeman i Bo Wilderberg u Švedskoj,

Andrzej Wajda u Poljskoj, Theodhoros Angelopoulos u Grčkoj, Reiner Werner

Fassbinder i Vlado Kristl u SR Njemačkoj, Ken Loach u Velikoj Britaniji, Santiago

Alvarez na Kubi i vrijedni ostali.

Pokret političkog filma za sobom je ostavio velikog traga u svjetskoj kinematografiji u kojoj

su nakon 70ih elementi političnosti ipak mnogo više prisutniji i zamjetljiviji no prije.