1

SADRŽAJ

Predgovor Uputstvo čitaocu Uvod

A. Statut Vijeća Evrope B. Evropska konvencija o ljudskim pravima C. Član 1 Evropske konvencije D. Pravo na život: član 2 i Protokol br. 6

1. Namjerno lišenje života 2. Pitanja abortusa

E. Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje: član 3 1. Stepeni okrutnosti izvršenja 2. Zlostavljanje zatvorenika 3. Izručenje i protjerivanje 4. Institucionalizirana praksa

i. Diskriminacija ii. Tjelesno kažnjavanje maloljetnika

F. Ropstvo i prisilni rad: član 4 1. Ropstvo i potčinjenost 2. Prisilni ili obavezni rad

G. Sloboda i sigurnost ličnosti: član 5 i članovi 1-3 Protokola br. 4 1. Kategorije pritvora po članu 5 (1)

i. Pritvor u krivičnom kontekstu ii. Pritvor u građanskom kontekstu

2. Proceduralne garancije u predmetima lišavanja slobode i. Pravo lica da bude informisano o optužbama ii. Pritvor prije suđenja iii. Habeas corpus

3. Pravo na kompenzaciju po članu 5 (5) H. Pravo na pravično suđenje: član 6 i članovi 2-4 Protokola br. 7

1. Član 6 (1): Općenito i. Šta su “građanska prava i obaveze”? ii. Šta su “krivične optužbe”? iii. Šta je “odlučivanje” o pravima ili optužbama? iv. Drugi aspekti člana 6 (1) a. Princip ravnopravnosti stranaka b. Nezavisan i nepristrasan tribunal osnovan zakonom c. U razumnom roku d. Javnost rasprave e. Privilegija protiv samooptuživanja

2. Prezumpcija nevinosti (član 6 (2)) 3. Proceduralne garancije po članu 6 (3)

i. Pravo lica da bude obaviješteno odmah, detaljno i na jeziku koji razumije, o optužbama: 6 (3) (a)

ii. Pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremanje odbrane: 6 (3) (b)

2

iii. Pravo lica da se brani samo ili putem advokata kojeg samo izabere/pravna pomoć: 6 (3) (c)

iv. Pravo na ispitivanje svjedoka: 6 (3) (d) v. Pravo na besplatnog prevodioca: 6 (3) (e)

I. Sloboda od retroaktivnog krivičnog zakonodavstva: član 7 J. Osnovi za ograničenja vršenja prava po Konvenciji:

1. Doktrina svojstvenih ograničenja 2. Pravilo striktnog tumačenja klauzula o ograničenjima 3. Tumačenje fraze “u skladu sa zakonom/propisano zakonom” 4. Tumačenje fraze “neophodno u demokratskom društvu” 5. Član 17 6. Član 18

K. Pravo na privatnost: član 8, član 12 i član 5 Protokola br. 7 Pravo na porodični život, dom i prepisku, pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice i na jednakost supružnika:

1. Pravo na poštovanje 2. Pravo na porodični život 3. Prisluškivanje i prikupljanje podataka 4. Priroda porodice/pravo na sklapanje braka/jednakost supružnika 5. Protjerivanje, imigracija i pravo na porodični život 6. Pravo na sklapanje braka i sonivanje porodice 7. Poštovanje doma 8. Poštovanje prepiske

L. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti: član 9 M. Sloboda izražavanja i obavještavanja: član 10

1. Član 10 i drugi članovi Konvencije 2. Obim izraza “izražavanje” po članu 10 3. Sloboda štampe 4. Davanje dozvola radiodifuznim organizacijama 5. Komercijalna sloboda govora 6. Dužnosti i odgovornosti pojedinaca po članu 10

i. Prava vladinih službenika ii. Pristup zaposlenju

7. Pravo na primanje idavanje informacija N. Sloboda okupljanja i udruživanja i pravo na obrazovanje sindikata: član 11

1. Pravo na mirno okupljanje 2. Pravo na udruživanje 3. Pravo sindikata 4. Jedinstveni aspekti odredbe o ograničenju iz člana 11

O. Pravo na mirno uživanje imovine: član 1 Protokola br. 1 1. Priroda “imovine” po članu 1 Protokola br. 1 2. “Mirno uživanje” imovine 3. Kontrola korištenja imovine 4. Kompenzacija radi oduzimanja imovine 5. Član 1 Protokola br. 1 i drugi članovi Konvencije

P. Pravo na obrazovanje: član 2 Protokola br. 1 Q. Pravo na slobodne izbore: član 3 Protokola br. 1 R. Prava stranaca: član 16, član 4 Protokola br. 4 i član 1 Protokola br. 7 S. Diskriminacija: član 14

1. Nedozvoljeno razlikovanje po članu 14

3

2. Nedozvoljeno razlikovanje po članu 14 3. Dozvoljeno razlikovanje po članu 14 4. Neupuštanje u tumačenje člana 14

T. Pravo na djelotvorno domaće pravno sredstvo: član 13 1. Priroda djelotvornog pravnog sredstva 2. Veza između člana 13 i drugih članova Konvencije

U. Stavljanje odredbi Konvencije van snage u doba rata ili druge javne opasnosti: član 15

V. Rezerve i deklaracije o tumačenju Organi Evropske konvencije o ljudskim pravima

A. Evropski sud za ljudska prava 1. Sastav Suda 2. Struktura i nadležnost Suda 3. Postupci po Evropskoj konvenciji o ljudksim pravima

i. Pravo na individualnu peticiju: član 34 ii. Obavezna nadležnost Suda: član 32

4. Postupak pred Sudom i. Uslovi prihvatljivosti: član 35 a. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava b. Šestomjesečni rok c. Uslovi prihvatljivosti individualne aplikacije: stavovi 2 i 3 člana 35 ii. Postupak o meritumu a. Ispitivanje predmeta b. Postupak prijateljskog rješenja

5. Drugi sudski postupci i. Skidanje predmeta sa liste ii. Intervencija trećih lica iii. Pravična naknada: presude po članu 41

B. Komitet ministara Vijeća Evrope C. Generalni sekretar Vijeća Evrope

1. Depozitarna funkcija Generalnog sekretara 2. Druge funkcije Generalnog sekretara

Zaključne napomene

4

Predgovor Nakon značajnih demokratskih promjena koje su se 1989. godine dogodile u skoro svim zemljama centralne i istočne Evrope, te su zemlje proglasile puno članstvo u Vijeću Evrope primarnim ciljem i neophodnom fazom u njihovom »povratku Evropi«. Mešutim, otvaranje Vijeća zemljama centralne i istočne Evrope ne smije biti na račun smanjenja normi i standarda koje je Vijeće Evrope utvrdilo u vezi sa zaštitom ljudskih prava. Najistaknutije u mehanizmima kojima je Vijeće osiguralo visoki standard zaštite ljudskih prava u svim svojim državama članicama je djelovanje Evropske konvencije o ljudskim pravima i njenih nadzornih organa, naročito Evropske komisije i Suda za ljudska prava. Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima pripremljen je kao odgovor na hitne potrebe novih država članica Vijeća Evrope i onih koje to žele postati radi informisanja o propisima i praksi po Konvenciji. On osvjetljava mnoga pitanja i probleme ljudskih prava koji su se pojavili u držđavama članicama Organizacije u prošlim decenijama i pokazuje kako su se organi Konvencije njima bavili. Evropska konvencija o ljudskim pravima izrasla je u najsofisticiraniji i najdjelotvorniji mešunarodni ugovor o ljudskim pravima na svijetu, što ovaj Kratki vodič dobro ilustruje. Ove standarde moraju poštovati sve države članice u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vodič je objavljen na engleskom (originalno) i francuskom jeziku. Planirani su prevodi na brojne jezike istočne i centralne Evrope, da bi se doprlo do što je moguće šire publike u zemljama koje su zacrtale svoju reintegraciju u širu Evropu i koje je Vijeće Evrope nedavno primilo ili se nada primiti u Organizaciju, čija je uloga čuvara ljudskih prava u Evropi neosporna.

Daniel Tarschys Generalni sekretar Vijeća Evrope

Septembar 1998.

5

UPUTSTVO ZA ČITAOCA Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima treba dati sažet pregled:

1. prakse na osnovu Evropske konvencije o ljudskim pravima; 2. postupka koji primjenjuju Evropska komisija za ljudska prava i Evropski

sud za ljudska prava prilikom razmatranja pojedinačnih peticija na osnovu Konvencije; i

3. uloge Komiteta ministara kao nadzornog organa, kao i Generalnog

sekretara Vijeća Evrope, u primjeni Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Kao što naslov kazuje, Vodič treba da bude kratak. Poglavlja o suštinskim pravima zajamčenim Konvencijom bave se samo najvažnijim i najaktuelnijim odlukama i presudama Komisije i Suda. U njima se ne raspravlja o mnogim zanimljivim predmetima, niti se pominju neuspješni zahtjevi i razlozi zbog kojih su bili odbijeni, iako bi i ovakav pregled bio poučan. U Vodiču se obično uzima u obzir praksa Komisije i Suda do kraja 1997. godine.

Dijelovi o praktičnim postupcima se uglavnom odnose na aplikacije pojedinaca, a ne država. Evropska konvencija o ljudskim pravima izmijenjena je da bi odslikala promjene učinjene u skladu sa Protokolom br. 11 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Ovim Protokolom od 1. Novembra 1998. uvodi se Evropski sud za ljudska prava kao zamjena za Evropsku komisiju i Sud za ljudska prava. Dijelovi Vodiča koji se tiču proceduralnih pitanja odnose se na izmijenjene članove na Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Radi uštede prostora, koriste se izrazi “Konvencija”, “Komisija” i “Sud” da bi se označila Evropska konvencija o ljudskim pravima, Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava. Izvještaji Komisije i presude Suda označavaju se samo naslovom i datumom. U onim rijetkim predmetima kada Vodič upućuje na aplikacije, koristi se samo njihov broj.

Radi lakšeg čitanja, puni naslovi i bliže oznake ne navode se svaki put kada se pominje neki predmet. Kada se raspravlja o praksi, Vodič koristi sljedeće načine navođenja radi označavanja odluka i presuda:

Apl. br. ili aplikacija: odnosi se na odluku o prihvatanju aplikacije od strane

Evropske komisije o ljudskim pravima

(Izv. Kom. i datum): odnosi se na zvanični izvještaj Evropske komisije o ljudskim pravima o suštini stvari. Uz vrlo malo izuzetaka u ovom Vodiču pominju se izvještaji Komisije samo kada se u njima raspravlja konačno o meritumu predmeta.

(datum): odnosi se na godinu kada je donesena presuda Evropskog suda za ljudska prava.

6

Kod rezolucija Komiteta ministara ne daju se nikakvi izvori.

Također, radi bolje čitljivosti, u Vodiču se naizmjenično, kao istoznačni, koriste izrazi “visoka strana ugovornica”, “država ugovornica”, “država članica” i “država”.

Iako su tekstovi Konvencije na francuskom i engleskom jeziku podjednako autentični, Vodič se ne bavi razlikama u jezičkim verzijama. Pišući ovaj Vodič koristila sam englesku verziju

. Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima namjerno se ograničava na praksu i postupak Evropske komisije i Evropskog suda za ljudska prava. Usljed nedostatka prostora, on se ne bavi mnogim stvarima važnim za one koji se interesuju za regionalno i međunarodno pravo o ljudskim pravima. U njemu se, na primjer, ne pominju Evropska socijalna povelja, koja uređuje zaštitu ekonomskih i socijalnih prava u mnogim državama članicama Vijeća Evrope, Evropska konvencija za sprječavanje mučenja, ili dva regionalna instrumenta koja se tiču prava manjina. Također se ne pominju različite inicijative u oblasti ljudskih prava političkih organa Vijeća Evrope ili Konferencije o sigurnosti ili saradnji u Evropi (ljudska dimenzija) ili uloga Evropskih zajednica u zaštiti ljudskih prava. Također, ne spominje se široka mašinerija za zaštitu ljudskih prava Ujedinjenih naroda i njihovih specijalizovanih ustanova. Ovaj Vodič ne može zamijeniti direktnu konsultaciju odluka organa Konvencije (pogledati bibliografiju u Dodatku 3, str. 157).

7

U V O D A. Statut Vijeća Evrope

Već od samog nastanka Vijeća Evrope, princip poštovanja ljudskih prava bio je jedan od kamena temeljaca ove organizacije. Na sastanku u Hagu 1948.godine, Evropski kongres djelovao je kao katalizator za stvaranje Vijeća Evrope, prihvatajući rezoluciju koja, djelimično glasi:

Kongres:

Smatra da buduća unija ili federacija treba biti otvorena za sve evropske države s demokratskim ustrojstvom koje se obavežu da poštuju Povelju o ljudskim pravima;

Odlučuje da treba obrazovati komisiju koja će odmah pristupiti izradi takve Povelje i utvrđivanju standarda kojima se država mora prilagoditi da bi zaslužila ime demokratije.

Suština prvog od ova dva prijedloga uključena je u Statut Vijeća Evrope kao član 3:

Svaka članica Vijeća Evrope mora prihvatiti principe vladavine prava i poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih lica u njenoj nadležnosti

Važnost ljudskih prava naglašava se u nekoliko drugih odredbi Statuta Vijeća Evrope, a član 8 čak predviđa da ozbiljna kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda predstavljaju osnov za suspendovanje ili isključenje države članice iz Vijeća. Statut je potpisan 5. maja 1949.godine. Izrada Povelje o ljudskim pravima predstavljala je najvažniji zadatak novog Vijeća Evrope i samo osamnaest mjeseci poslije potpisivanja Statuta; deset država članica potpisalo je Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda 4. novembra 1950.godine. Konvencija je stupila na snagu 3. septembra 1953.godine. B. Evropska konvencija o ljudskim pravima

Evropska konvencija o ljudskim pravima nije nastala u praznom prostoru: njoj su prethodili Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Američka deklaracija o pravima i dužnostima čovjeka. U stvari, Univerzalnoj deklaraciji daje se počasno mjesto u preambuli Evropske konvencije. Važnost Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava na međunarodnom nivou ne treba, međutim, potcjenjivati. U svojoj preambuli Konvencija utvrđuje važna načela:

Osnovi pravde i mira u svijetu...najbolje se održavaju efikasnom političkom demokratijom, s jedne strane, i zajedničkim shvatanjem i poštovanjem ljudskih prava od kojih one zavise, s druge strane;

Vlade evropskih zemalja, koje su sličnih pogleda i imaju zajedničko naslijeđe političkih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava...preduzimaju prve korake za kolektivno ostvarivanje određenih prava navedenih u Univerzalnoj deklaraciji.

Na ovaj način u preambulu je uključen pojam političke demokratije koji je nedostajao u odgovarajućim odredbama Statuta Vijeća Evrope. Međutim, od istog je značaja i

8

naglasak na kolektivnoj odgovornosti država članica u osiguravanju poštovanja zaštićenih prava i sloboda. Evropska Konvencija je prvi međunarodni instrument o ljudskim pravima koji teži zaštiti širokog kruga građanskih i političkih prava, kako time što ima oblik ugovora koji pravno obavezuje visoke strane ugovornice, tako i time što uspostavlja sistem nadzora nad zaštitom prava na unutrašnjem planu. Njen najrevolucionarniji doprinos vjerovatno je uključivanje odredbe (član 34∗) prema kojoj visoka strana ugovornica može prihvatiti nadzor Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima kada pojedinac, a ne država, pokreće postupak. Jedno od mjerila za uspjeh Konvencije jeste prihvatanje ovog prava na individualnu aplikaciju od strane svih visokih strana ugovornica. C. Član 1 Evropske konvencije

Član 1

Visoke strane ugovornice zagarantujet će svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode određene u I dijelu ove Konvencije.

Član 1 Evropske konvencije uvodi važan novi elemenat u međunarodni sistem zaštite ljudskih prava time što predviđa da će visoke strane ugovornice zagarantujeti prava i slobode određene u Konvenciji “svakome u svojoj nadležnosti”. Izraz “svako”, kao i slični izrazi koji se mogu naći u drugim odgovarajućim međunarodnim tekstovima, naglašava univerzalnu prirodu ljudskih prava priznatih Konvencijom: Konvencija ne štiti samo prava građana, već i prava stranaca, lica bez državljanstva i lica bez poslovne sposobnosti, kao što su djeca i invalidna lica.

Izraz “u svojoj nadležnosti” izgleda kao da ograničava broj ljudi na koje se odnosi Konvencija, ali, u stvari, samo služi da uspostavi potrebnu vezu između “svakoga” i države članice. Drugim riječima da bi se Konvencija primjenjivala, mora biti fizički moguće da država obezbijedi proklamovana prava. Zato nije potrebno da postoji stabilna pravna veza, kao što su “državljanstvo”, “prebivalište” ili “boravište”; dovoljno je da država može vršiti određenu vlast nad pojedincem. Iako Evropska konvencija ima 40 visokih strana ugovornica∗, do sada su svoje predstavke Evropskoj komisiji za ljudska prava podnijeli državljani više od 120 zemalja.

Države koje ratifikuju Konvenciju istovremeno prihvataju dvostruku obavezu po članu 1. Prvo, one moraju obezbijediti da je njihovo unutrašnje pravo u skladu sa Konvencijom. Ovaj zahtjev, povezan sa zabranom rezervi opće prirode u članu 57, podrazumijeva da države ugovornice moraju izvršiti ovu obavezu od trenutka kada Konvencija za njih stupi na snagu. Ponekad one moraju izmijeniti svoje zakonodavstvo i praksu da bi zadovoljile taj zahtjev. Drugo, države koje ratifikuju Konvenciju moraju ispraviti svako kršenje suštinskih prava i sloboda zaštićenih Konvencijom.

∗ Članovi 25 i 46 u Konvenciji iz 1950. U cijeloj ovoj knjizi koristit će se “novi” članovi Konvencije, a prethodni brojevi članovaće biti citirani samo kada je to neophodno radi pojašnjenja. ∗ Na dan 31. oktobra 1998.

9

Pojam nadležnosti iz člana 1 bio je predmet rasprave u nekoliko predmeta koje su razmatrali Komisija i Sud. Općenito, država može odrediti svoju sopstvenu nadležnost, imajući, međutim, uvijek u vidu ograničenja u međunarodnom pravu, uključujući tu i odgovarajuće članove Konvencije. Na primjer, član 54 dozvoljava svakoj visokoj strani ugovornici da proširi važenje Konvencije na “sve ili neke teritorije za čije je međunarodne odnose odgovorna”. Međutim, Sud i Komisija nisu dozvolili državama da poreknu nadležnost za postupke ili propuste lica koje su pod njihovim nadzorom, time što bi se pozvale na okolnost da se činjenje ili nečinjenje desilo van teritorije države ili da su posljedice postupka ili propusta, također, nastale van te teritorije. Tako pojam nadležnosti iz člana 1 nije ograničen na teritorijalnu primjenu, već umjesto toga sadrži ideju efektivne državne nadležnosti nad pojedincem putem njenih organa vlasti (uključujući vojne snage na stranoj teritoriji).

D. Pravo na život: član 2 i Protokol br. 6

Član 2

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Niko neće biti lišen života namjerno, osim kod

izvršenja presude suda kojom se osuđuje zbog zločina za koji je zakonom predviđena ovakva kazna.

2. Lišenje života neće se smatrati protivnim ovom članu ako proistekne iz upotrebe sile koja je ne više nego apsolutno neophodna: a. radi odbrane bilo koga lica od nezakonitog nasilja;

b. radi izvršenja zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva lica zakonito lišenog

slobode;

c. prilikom zakonitih mjera koje se preduzimaju radi suzbijanja nereda ili pobune.

Protokol br. 6 (suštinske odredbe)

1. Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut.

2. Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijeniće se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu s njegovim odredbama. Država će obavijestiti Generalnog sekretara Vijeća Evrope o odgovarajućim odredbama toga zakona.

3. Nijedna odredba ovoga Protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 15. Konvencije.

4. Na odredbe ovoga Protokola ne mogu se stavljati rezerve prema članu 64. Konvencije. Pravo na život je svakako jedno od najočiglednijih osnovnih ljudskih prava. Ipak je važno dodati da ni član 2, koji utvrđuje ovo pravo, ni Protokol br. 6, koji nalaže ukidanje smrtne kazne, ne teže tome da bezuslovno zaštite sam život ili da zajamče izvjestan kvalitet života. Umjesto toga, ovim se odredbama želi zaštititi pojedinac od toga da ga država samovoljno liši života.

1. Namjerno lišenje života

10

Član 2 (1) propisuje da će “pravo svakoga na život biti zaštićeno zakonom”. U praksi ovo znači da država mora efikasno primjenjivati zakone kojima se kažnjava namjerno ubijanje bilo od strane pojedinaca ili predstavnika vlasti koji djeluju van njihovih zakonskih ovlaštenja.To ne znači da je država obavezna obezbijediti ličnu policiju ili tjelohranitelje licima kojima se prijeti nasiljem (na primjer, poznatim metama terorističkih napada) ili onima koja žive u oblastima gdje vladaju nemiri (na primjer, Sjeverna Irska).

Član 2 (1), također, dozvoljava državama da, pod izvjesnim uslovima, propišu smrtnu kaznu. Međutim, Protokol br. 6 uz Konvenciju iziskuje ukidanje smrtne kazne, osim u izuzetno usko određenim okolnostima. Do 31. jula .godine dvadeset osam država ratifikovalo je Protokol br. 6.

Uz izuzetak smrtne kazne u članu 2 (1), stav (2) istoga člana predviđa još tri dodatna, ali ograničena izuzetka u odnosu na zabranu namjernog lišenja života. Prvi se tiče odbrane svakog lica od nezakonitog nasilja, drugi zakonitog lišavanja slobode ili sprječavanja bjekstva uhapšenog lica, a treći suzbijanja nemira ili pobune. Načelo kojim se država mora rukovoditi primjenjujući ove izuzetke jeste da primjenjena sila mora biti “ne više nego apsolutno neophodna”. U predmetu McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), cijeneći spornim ubistvo tri aktivna člana Irske republikanske armije (IRA) od strane britanskih snaga sigurnosti na Gibraltaru, Sud je zaključio da je organizacija i kontrola operacije u cjelini, a naročito procjena vlade Ujedinjenog Kraljevstva i prenošenje informacija vojnicima u vrijeme ubistva bila neadekvatna, iako su britanski vojnici postupili u dobroj vjeri da su ubistva bila neophodna radi zaštite života drugih. Stoga je postojalo kršenje člana 2. 2. Pitanja u vezi sa pobačajem U Evropi, kao i drugdje, pitanja u vezi sa pobačajem često su protivrječna i tiču se moralnih, političkih, vjerskih i zdravstvenih pitanja, kao i pitanja pravne prirode. Iako Sud još nije razmatrao niti jedan predmet povodom prekida trudnoće, Komisija je zaključila da bi priznavanje bezuslovnog prava na život zametka bilo protivno predmetu i svrhi Konvencije (apl. br. 8416/78), mada je, također, ustanovila da država može da postavi izvjesna ograničenja na pravo na prekid trudnoće, a da ne povrijedi pravo na privatni život trudnice po članu 8 (Brüggmann i Scheuten, Izv. Kom., 1977.). Komisija je naročito ostavila otvorenim pitanja prava fetusa u ovom predmetu. Treba primijetiti da član 2 Konvencije ne proglašava da život počinje začećem, kao što to čini član 4 Američke konvencije o ljudskim pravima. Komisija i Sud još nisu odlučivali o predmetima u vezi sa eutanazijom ili sličnim pitanjima, kao ni o predmetima u vezi sa kršenjem Protokola br. 6.

11

E. Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje:

član 3 Član 3

Niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Prava zaštićena članom 3 Konvencije neposredno se odnose na čovjekov lični integritet i ljudsko dostojanstvo. Zbog toga su sloboda od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg kažnjavanja ili postupanja, prava koja imaju izuzetno ozbiljnu prirodu. Istovremeno, standardi na osnovu kojih se utvrđuje da li je neka država povrijedila neko od ovih prava, u velikoj su mjeri subjektivna. Ova dva faktora navela su Komisiju i Sud da odredbe člana 3 uglavnom tumače vrlo restriktivno. 1. Stepen surovosti postupaka Komisija i Sud prave razliku između tri osnovna pojma iz člana 3 u smislu stepena surovosti postupanja ili kažnjavanja. Oni su definisali standarde za svaki od ovih pojmova u dva predmeta koja su se vodila između država. U predmetu Danska, Francuska, Norveška, Švedska i Holandija protiv Grčke (tzv. Grčki predmet (1969.)), Komisija je na sljedeći način napravila razliku u stepenima zabranjenog ponašanja:

Mučenje: nečovječno postupanje s određenim ciljem, kao što je dobijanje obavještenja ili ustupaka, ili izvršavanje kazne.

Nečovječno postupanje ili kažnjavanje: takvo postupanje koje namjerno izaziva teške patnje, mentalne ili fizičke, a koje je u tim okolnostima neopravdano.

Ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje: postupanje koje grubo ponižava čovjeka pred drugima ili ga primorava da se ponaša protiv svoje volje ili savjesti.

U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Sud je unekoliko izmijenio standarde:

Mučenje: namjerno nečovječno postupanje koje prouzrokuje vrlo ozbiljne i surove patnje.

Nečovječno postupanje ili kažnjavanje: izazivanje jakih fizičkih i duševnih patnji.

Ponižavajuće postupanje:zlostavljanje usmjereno da kod žrtava izazove osjećaj straha, patnje i podređenosti koji mogu poniziti i uniziti žrtve i slomiti njihovu fizički ili moralni otpor.

U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Sud je također opširnije raspravljao o faktorima koje treba imati u vidu kada se ispituje ja li država povrijedila neku od odredbi člana 3. Navodeći faktore kao što su pol, starost i zdravstveno stanje žrtve, Sud je primjetio da postupanje mora da dostigne izvjestan minimalan stepen surovosti da bi predstavljalo kršenje pomenutog člana. Na primjer, Sud je ustanovio da izraz “ponižavajuće” ne znači samo neprijatno ili neugodno. Međutim, Sud je otišao dalje od Komisije u Grčkom predmetu (1969.), tvrdeći da postupci na skrovitim mjestima mogu isto tako ponižavati žrtvu kao i oni koji se odigravaju pred drugima.

12

2. Zlostavljanje pritvorenika Gornji standardi za ocjenu stepena surovosti ponašanja države razvili su se u vezi sa međudržavnim sporovima. U vezi s tim vrijedi spomenuti da iako su mnoge žalbe o kršenju člana 3 podnijeli pojedinci-zatvorenici, Kmisija i Sud su rijetko u takvim predmetima pronalazili kršenja. Međutim, u predmetu Tomasi protiv Francuske (1992.), Aksoy protiv Turske (1996.) i Ribitsch protiv Austrije (1995.), Sud je utvrdio kršenje člana 3 nakon što su ti pojedinci na vrijeme podnijeli dokumentaciju o povredama za koje su tvrdili da su ih zadobili dok su bili u policijskom pritvoru, a Vlada nije dala druga uvjerljiva objašnjenja za razloge nastanka tih povreda. U posljednjem spomenutom predmetu, Sud je dalje utvrdio da oslobađanje policajca optuženog za krivično djelo u vezi sa tim predmetom, nije razriješilo državu obaveza po članu 3. 3. Ekstradicija i protjerivanje Pojedinci nekada tvrde da mjere koje država preduzima da bi ih izručila ili protjerala na teritoriju države gdje mogu biti podvrgnuti mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, predstavljaju kršenje člana 3. Sud je pronašao kršenje člana 3 u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), u kojem je jedan mladi njemački državljanin, čije su izručenje tražile SAD od Ujedinjenog Kraljevstva pod optužbom za ubistvo, bio suočen sa vjerovatnoćom da provede dugo vrijeme u tzv. “redu za smrt”. Priznavši da smrtna kazna , sama po sebi u SAD nije nezakonita, Sud je našao da bi podvrgavanje žalioca “fenomenu reda za smrt” bilo kršenje njegovih prava na osnovu člana 3, za koje bi prema Konvenciji bilo odgovorno Ujedinjeno Kraljevstvo. Posljednjih godina Sud je proširio ideju da bi slanje pojedinaca u zemlje u kojima bi se mogli suočiti sa zabranjenim zlostavljanjem moglo voditi kršenju člana 3. Naglašavajući bezuslovnu prirodu zabrane zlostavljanja, Sud je utvrdio princip da država koja želi deportovati čak i onog pojedinca koji je proglašen krivim za teško krivično djelo (Ahmed protiv Austrije (1996.)) ili koji predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)), mora ipak napraviti nezavisnu procjenu okolnosti s kojima bi se taj pojedinac suočio u zemlji povratka. U slučaju da te okolnosti ukažu na mogućnost da se taj pojedinac suoči sa zabranjenim zlostavljanjem po povratku, država koja ga ipak deportuje bi time prekršila član 3. Međutim, opća situacija nasilja u zemlji povratka neće uobičajeno voditi utvrđivanju kršenja člana 3 na štetu države koja vrši deportaciju (H.L.R. protiv Francuske (1997.)). Iako općenito i države članice i organi Konvencije prvenstveno razmatraju političke faktore u zemlji povratka prilikom ocjenjivanja da li bi deportacija mogla dovesti do kršenja člana 3, u jednom predmetu Sud je utvrdio postojanje kršenja zbog toga što nedostatak emotivne i finansijske potpore i loš kvalitet medicinskih usluga u zemlji povratka nisu adekvatno odgovorili potrebama lica u konačnoj fazi AIDS-a (D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)).

13

4. Institucionalizirana praksa I Komisija i Sud prihvatili su gledište da institucionaliziranje izvjesnih postupanja može predstavljati kršenje odredbe o ponižavajućem postupanju iz člana 3. i. Diskriminacija U predmetu Istočnoafričkih Azijaca, Ujedinjeno Kraljevstvo je odbilo dozvoliti nosiocima britanskih pasoša, protjeranim iz Ugande, Tanzanije i Kenije, da se nastane u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog njihove boje i rase. Komisija je našla da ovakav institucionalizirani rasizam predstavlja kršenje člana 3. Međutim, u predmetu Abdulaziz, Cabales, i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), Sud je razjasnio da država mora imati namjeru da nekoga ponizi da bi postojalo kršenje člana 3: razlikovanje u postupanju mora da ukazuje i na odsustvo poštovanja prema ličnosti i da bude usmjereno na to da je unizi ili ponizi. ii. Tjelesno kažnjavanje maloljetnika

U predmetu Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), britanske vlasti bile su osudile jednog maloljetnog prijestupnika na šibanje. Sud je zaključio da se takvim institucionaliziranim nasiljem prijestupnik stavlja u položaj koji dovodi u pitanje njegovo dostojanstvo i fizički integritet, jer se prema njemu postupa “kao prema predmetu u posjedu vlasti”. Komisija i Sud razmatrali su nekoliko predmeta u vezi sa tjelesnim kaznama u školama u Ujedinjenom Kraljevstvu. U predmetu Warwick protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izv. Kom. od 1986.), jedna šesnaestogodišnjakinja je tučena pred drugim čovjekom. Komisija je našla da je ovakvo kažnjavanje bilo dovoljno ponižavajuće da bi predstavljalo kršenje člana 3. Međutim, u drugim predmetima, Sud je ustanovio da opasnost od tjelesnog kažnjavanja u školi (Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (1982.)) ili trodnevno odlaganje izvršenja kazne zajedno sa nedostatkom dokaza da bi kazna imala okrutne ili dugotrajne efekte na sedmogodišnjeg dječaka (Costello Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1993.)), ne predstavlja dovoljan stepen ponižavanja i unižavanja da bi se prešao prag nakon kojeg nastaje kršenje člana 3..

F. Ropstvo i prisilni rad: član 4

Član 4

1. Niko neće biti držan u ropstvu ili potčinjenom položaju.

2. Ni od koga se neće tražiti da obavlja prisilni ili prinudni rad.

3. Za svrhe ovoga člana izraz “prinudni ili prisilni rad” ne obuhvata:

a. rad koji se uobičajeno obavlja u sklopu lišenja slobode u skladu sa odredbama člana 5 ove

Konvencije ili tokom uslovnog otpusta;

b. bilo kakvu službu vojne prirode ili, u zemljama u kojima se priznaje prigovor savjesti, službu koja se zahtijeva umjesto izvršavanja vojne obaveze;

c. rad koji se iziskuje u slučaju vanrednog stanja ili prirodne nepogode koji prijete opstanku ili

dobrobiti zajedinice;

14

d. bilo kakav rad ili službu koji čine sastavni dio uobičajenih građanskih dužnosti Član 4 Konvencije odvaja ropstvo i potčinjeni položaj od prinudnog i prisilnog rada. Prva dva izraza obuhvataju dalekosežne oblike nadzora nad pojedincem i odnose se na tlačiteljske uslove koje pojedinac ne može da promijeni i od kojih ne može da pobjegne. Druga dva oblika svode se na nedobrovoljnost određenog rada ili službe, koji se vrše privremeno ili kao dopuna drugim obavezama i građanskim okolnostima. 1. Ropstvo i potčinjenost Komisija i Sud razmatrali su nekoliko predmeta u kojima su iznesene tvrdnje o kršenju zabrane ropstva i potčinjenosti iz člana 4 (1). Većinu takvih žalbi podnijeli su zatvorenici, bez ikakvog uspjeha (vidi dole raspravu o članu 4 (3) (a)).

U predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (1982.), jedan recidivist, stavljen na raspolaganje upravnim vlastima, tvrdio je da ovakva vrsta nadzora predstavlja potčinjeni položaj, zabranjen članom 4 (1). Sud ga nije podržao, smatrajući da su primijenjene restriktivne mjere kako vremenski ograničene, tako i podvrgnute sudskoj kontroli. Sud je dalje primijetio da ove mjere ne diraju u aplikantov pravni položaj u obimu koji bi prevazišao mjerila ropstva i potčinjenog položaja.

U predmetu W, X, Y i Z protiv Ujedinjenog Kraljevstva (apl. br. 3435 – 3438/67), četiri mladića, u to vrijeme stara između petnaest i šesnaest godina, bili su se obavezali služiti devet godina u mornarici. Svi su kasnije tražili da budu demobilisani, ali su odbijeni. U aplikacijama Komisiji ova četvorica su tvrdila da, s obzirom na njihov uzrast u trenutku kada su preuzeli obavezu, njeno ispunjavanje predstavlja zabranjeni potčinjeni položaj po članu 4 (1). Proglašavajući aplikaciju neprihvatljivom, Komisija je prvo napomenula da se vojna služba može smatrati izuzetkom u odnosu na zabranu prinudnog rada prema članu 4 (2), ali se ne može smatrati potčinjenim položajem prema članu 4 (1). Ona je dalje ustanovila da s obzirom na to da domaće zakonodavstvo traži da država dobije saglasnost roditelja maloljetnika koji žele stupiti u službu, i zato što je u sva četiri slučaja ova saglasnost bila data, četiri mladića moraju ispuniti svoju obavezu. Komisija je izričito naglasila da saglasnost oduzima radu ili službi prinudnu prirodu.

2. Prinudni ili prisilni rad Komisija i Sud razmotrili su brojne predmete u kojima se pokreću pitanja povodom primjene člana 4 (2), kojim se zabranjuje prinudni ili prisilni rad, i člana 4 (3), u kome se navode izuzeci u odnosu na ovu opću zabranu. Do danas, Sud je pronašao kršenje zabrane prinudnog ili prisilnog rada samo jednom, a i tada uglavnom na osnovu diskriminacije po osnovu pola, jer je vlada u pitanju zahtijevala od muškaraca, ali ne i žena, da ili služe u vatrogasnoj brigadi ili plate taksu umjesto vršenja te službe. (Karlheinz Schmidt protiv Njemačke (1994.)).

Umjesto da ponudi nezavisne definicije pojmova “prinudni ili prisilni rad”, Sud je primijenio definicije iz odgovarajućih konvencija Međunarodne organizacije rada. Na primjer, u predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983.), jedan mladi belgijski advokat tvrdio je da njegova obaveza, da zastupa siromašne branjenike bez naknade za rad i troškove, predstavlja kršenje člana 4 (2). Sud je svoju odluku započeo

15

navođenjem člana 2 Konvencije broj 29. Međunarodne organizacije rada, u kome se “prinudni rad” određuje kao “svaki rad ili usluga koji se traže od bilo koga lica pod prijetnjom bilo kakve kazne i na koji to lice nije dobrovoljno pristalo”. Nalazeći da nema kršenja člana 4 (2), Sud je, između ostalih, ukazao i na sljedeće faktore: rad nije bio van okvira normalnih obaveza jednog advokata, pružanje usluga doprinosilo je profesionalnom razvoju, a obim rada nije predstavljao preveliko opterećenje. Sud je također ukazao da je belgijski sistem određivanja zastupnika za siromašna lica jedan od načina da se zagarantuje pravo na pravnog zastupnika po članu 6.3.c Konvencije, kao i “uobičajena građanska obaveza” prema članu 4 (3) (d).

Komisija je razmatrala brojne aplikacije u kojima su pripadnici različitih profesija tvrdili da nametanje obaveza članovima nekih profesija, da pružaju određenu vrstu usluga ili da to čine na određenima mjestima, predstavlja kršenje člana 4 (2) Konvencije. Kao što se i moglo očekivati, najviše takvih aplikacija poteklo je od pravnika. U predmetu Iversen (apl.br. 1468/62), međutim, norveški zubar je tvrdio da je to što je bio prisiljen pružati usluge u udaljenom dijelu zemlje, nakon što su propali pokušaji da se pronađe zubar voljan da se tamo nastani, predstavljalo kršenje člana 4 (2). Neki članovi Komisije zaključili su da se takva obavezna služba može opravdati na osnovima utvrđenim u članu 4 (3) (c): “vanredno stanje ili prirodna nepogoda koji ugrožavaju opstanak ili dobrobit zajednice”. Drugi su smatrali da su ograničeno vrijeme, odgovarajuća naknada i priroda usluge koja se pruža, bili u skladu sa aplikantovim izborom profesije.

Komisija je ocijenila neprihvatljivim nekoliko aplikacija povodom odredbe člana 4 (3) (c), kojom se iz definicije “prinudnog ili prisilnog rada” isključuje služba lica oslobođenih vojne obaveze zbog prigovora savjesti, u zemljama koje takav prigovor priznaju. Ova odredba ne obavezuje niti jednu visoku stranu ugovornicu niti da prizna prigovor savjesti, ni da oslobodi prigovarače od alternativne službe za vrijeme koje odgovara vremenu koje vojni obveznici provode izvršavajući svoju obavezu. G. Sloboda i sigurnost ličnosti: član 5 i član 1 Protokola br. 4

Član 5

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko neće biti lišen slobode osim u sljedećim

slučajevima i u skladu sa zakonom predviđenim postupkom:

a. zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda; b. zakonitog hapšenja ili pritvora zbog neizvršavanja zakonite sudske odluke ili radi

obezbjeđivanja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšenja ili pritvora radi privođenja lica pred nadležni organ vlasti zbog

osnovane sumnje da je izvršilo krivično djelo ili zato što se to opravdano smatra potrebnim da bi se spriječilo da izvrši krivično djelo ili pobjegne poslije izvršenja;

d. zatvaranje maloljetnog lica na osnovu zakonite odluke o vaspitnom nadzoru ili radi

privođenja pred organ nadležan po zakonu; e. pritvaranje duševno poremećenih lica, alkoholičara, narkomana i skitnica, radi

sprječavanja širenja zaraznih bolesti;

16

f. zakonitog hapšenja ili pritvaranje lica da bi se spriječio neovlašteni ulazak u zemlju ili da bi se osigurali protjerivanje ili ekstradicija.

2. Svako uhapšeno lice biće odmah i na jeziku koji razumije obaviješteno o razlozima za

njegovo hapšenje i o optužbi protiv njega.

3. Svako lice uhapšeno ili pritvoreno u skladu sa stavom 1.c ovoga člana, odmah će se izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudsku funkciju i imat će pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušteno na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se lice odazvati pozivu na suđenje.

4. Svako lice lišeno slobode ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu u slučaju da je lišenje slobode nezakonito.

5. Svako ko je bio uhapšen ili pritvoren u suprotnosti sa odredbama ovoga člana ima utuživo pravo na naknadu.

Protokol br.4 Član 1

Niko neće biti lišen slobode samo zato što nije u stanju ispuniti ugovornu obavezu.

Član 2

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji države imat će unutar te teritorije pravo na slobodu

kretanja i slobodu izbora mjesta prebivališta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući vlastitu.

3. Neće biti postavljenja nikakva ograničenja vršenju ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne ili javne sigurnosti, radi održavanja javnog reda, radi sprječavanja zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu, u posebnim oblastima, biti predmetom ograničenja nametnutih u

skladu sa zakonom i opravdanih javnim interesom u demokratskom društvu. Član 3

1. Niko neće biti protjeran, bilo pojedinačnim ili kolektivnim mjerama, sa teritorije države čiji je

državljanin.

2. Nikome neće biti uskraćeno pravo ulaska na teritoriju države čiji je državljanin. Član 5 (1) Konvencije garantuje svakome pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, osim u šest slučajeva koji su navedeni u ostatku teksta i u kojima je dat iscrpan spisak izuzetaka od opšteg pravila. Drugim riječima, strana ugovornica nema diskreciono pravo stvaranja novih vrsta opravdanja za pritvaranje ili zatvaranje, već mora postupati u okvirima koje utvrđuje Konvencija.Osim toga, Sud čak i izuzetke usko tumači, smatrajući da je samo takav pristup u skladu sa ciljevima ove odredbe. Sud je utvrdio da je pritvor člana parlamenta zbog zloupotrebe javnih fondova na osnovu toga što je učestvovao u donošenju odluke za dodjeljivanje pomoći određenim zemljama u razvoju kada je bio član vlade, predstavljalo kršenje člana 5 (1), jer nije

17

bilo nikakvih dokaza koji bi pokazali da je učestvovanje u takvom procesu odlučivanja bilo nezakonito po domaćem zakonu, te da je pojedinac imao finansijske koristi od tako donesene odluke (Lukanov protiv Bugarske (1997.)). Slično tome, kada domaći zakon zahtijeva od Jehovinih svjedoka kao “poznate religije” od 1975. i kada zakon oslobađa sveštenike poznatih religija od vojne službe, pritvor dvojice sveštenika te religije zbog odbijanja služenja vojske bio je nezakonit prema članu 5 (1) (Tsirlis and Kouloumpas protiv Grčke (1997.)). Čak i u manje jasnim predmetima, Sud se vrlo često priklanja mišljenju domaćih vlasti ili institucija koje ispituju predmet u kojem se javljaju pitanja u vezi sa ovom odredbom. Stoga, u predmetu Raninen protiv Finske (1997.) Sud je utvrdio kršenje člana 5 (1) nakon što je finski ombudsmen utvrdio da su okolnosti hapšenja i pritvora “prigovarača savjesti”, koji je prigovarao i obaveznom vršenju alternativne službe, neprihvatljive. Član 5 (1) još traži da država lišava slobode lice samo “u skladu s postupkom predviđenim zakonom”. Ovaj uslov, također, ograničava diskreciono pravo države, jer je praksom čvrsto utvrđeno da izraz “zakon” ne znači samo unutrašnji propis države, već ima šire i objektivnije značenje. (O ovome vidi dole povodom osnova za ograničavanje prava). Međutim, ukoliko država pritvori nekoga u periodu dužem od onoga koji je dozvoljen prema domaćem zakonu, postojaće prima facie kršenje ove odredbe (K.-F. protiv Njemačke (1997.)).

Član 5 kao cjelina odnosi se na zaštitu fizičke slobode, i to naročito slobode od proizvoljnog hapšenja ili pritvaranja. Kao što se to vidjelo iz niza aplikacija koje je Komisija odbacila, ovim se članom ne pruža zaštita od manje ozbiljnih oblika ograničavanja lične slobode kao što su primjena saobraćajnih propisa, obavezno prijavljivanje stranaca ili građana, najveći dio mjera u vezi sa nadzorom nad licima uslovno puštenim na slobodu, policijski sat, ili drugi vidovi nadzora kojim se ozbiljno ne ograničava čovjekova sloboda da se slobodno kreće u zajednici.

U praksi Suda ispostavilo se da se pitanje je li neko bio lišen slobode u suprotnosti sa članom 5, mora raspravljati od slučaja do slučaja, imajući u vidu sve konkretne okolnosti. Tako je, u predmetu Engel i drugi protiv Holandije (1976.), Sud utvrdio da naredba vojnicima da ne napuštaju kasarnu nije u suprotnosti sa članom 5 ako takvo ograničenje “nije van uobičajenih zahtjeva vojne službe”, dok bi ista takva ograničenja bila neprihvatljiva da je riječ o civilima. U predmetu Guzzardi protiv Italije (1980.), Sud je stao na stanovište da se lice koje je primorano da boravi na malom prostoru na ostrvu i koje je ograničeno u pogledu vrste i broja društvenih kontakata, može smatrati lišenim slobode. Nasuprot tome, Sud je u predmetu Nielsen protiv Danske (1988.), zaključio da se član 5 ne može primijeniti onda kada staralac povjeri dvanaestogodišnje dijete na liječenje u psihijatrijsku bolnicu (vidi dole još o ovom predmetu). Dakle, izgleda da je razlika između lišenja slobode protivno članu 5 i ograničenja slobode, više stvar stepena nego suštine.

Treba napomenuti da se pojedinac ne može odreći svojih prava iz člana 5. Drugim riječima, čak i ako se neko preda vlastima i pristane na to da bude lišen slobode, lišenje slobode i dalje može biti nezakonito i suprotno članu 5. Kao što je Sud istakao u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije (koji se najčešće pominje kao predmet Skitnica) (1971.):

18

Pravo na slobodu isuviše je važno za “demokratsko društvo” u smislu Konvencije da bi neko izgubio pravo na zaštitu Konvencije samo zato što se dobrovoljno podvrgao lišenju slobode.

1. Vrste pritvaranja po članu 5 (1) i. Pritvaranje u kontekstu krivičnog prava Članom 5 (1) predviđa se da država može nekoga zakonito pritvoriti iz razloga koji su zasnovani bilo na krivičnom ili građanskom pravu. Član 5 (1) (a) i 5 (1) (c) spadaju u oblast krivičnog prava. Član 5 (1) (a) predviđa da država može nekoga pritvoriti nakon što je osuđen od strane nadležnog suda.Sud nije pronašao kršenje voe odredbe kada je država pritvorila osuđenog kriminalca u obični zatvor a ne u zatvor sa specijalnim medicinskim uslugama kako je to naložio domaći sud, navodeći da je prema okolnostima predmeta primarni cilj pritvaranja bilo kažnjavanje a ne medicinski tretman (Bizzotto protiv Grčke (1996.)). U predmetu Wemhoff protiv Savezne Republike Njemačke (1968.), Sud je objasnio da država može pritvoriti lice čak i ako je ono podnijelo aplikaciju na prvostepenu presudu. S druge strane, Sud je stao na stanovište da produženo lišenje slobode nije prihvatljivo kada zatvorske vlasti odluče produžiti zatvorsku kaznu zbog navodnog izvršenja krivičnog djela (Van Droogenbroeck protiv Belgije (1982.)). Izraz “nadležni sud” u članu 5 (1) (a) znači nadležni sudski organ koji djeluje nezavisno od izvršne vlasti i od stranaka u sporu.

Članom 5 (1) (c) propisuje se da država može nekoga pritvoriti da bi bio priveden pred nadležni organ zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo, kada se s razlogom smatra da je to potrebno da bi se spriječilo da to lice izvrši krivično djelo ili da pobjegne. Treba zapaziti da je glavno operativno mjerilo ove odredbe opravdanost, što ostavlja izvjesnu diskrecionu ocjenu državama prilikom utvrđivanja mjerila. Sud je utvrdio kršenje člana 5 (1) (c) u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), jer je vlada Ujedinjenog Kraljevstva uhapsila i pritvorila aplikante zbog sumnje da su teroristi IRA, ali nije pružila dovoljno podataka za “osnovanu sumnju da je izvršeno krivično djelo”.

Brojni predmeti ticali su se pitanja iz člana 5 (1) (c) u vezi sa dejstvom raznih zakona i prakse namijenjenih borbi protiv terorizma. Sud je zauzeo stanovište da će prilikom razmatranja žalbi o kršenjima člana 5 (1) (c) “dužna pažnja biti posvećena specijalnoj prirodi zločina terorizma, strahu koji on nameće demokratskom društvu i nužnosti borbe protiv njega” (Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.)). U predmetu Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.), Sud je ustanovio da su aplikanti bili pritvoreni s namjerom da se omogući policijska istraga o činjenicama i okolnostima na kojima su konkretne sumnje bile zasnovane i da zato nije bilo povrede člana 5 (1) (c). U predmetu Lawless protiv Irske (1961.), međutim, Sud je utvrdio da država ne može nikoga pritvoriti bez izvođenja pred sud i bez namjere da mu sudi.

Važno je napomenuti da je svaki pritvor na osnovu člana 5 (1) (c) podložan sudskom preispitivanju po članu 5 (3) i/ili članu 5 (4).

19

ii. Pritvaranje u kontekstu građanskog prava Član 5 (1) (b), (d), (e) i (f) tiču se pritvaranja u kontekstu građanskog prava. Član 5 (1) (b) odnosi se na dozvoljene vrste pritvora kao što su: mjere obezbjeđenja pristustva svjedoka suđenju, da muškarac pristupi istraživanju očinstva, ili da neko bude podvrgnut psihijatrijskom pregledu. Njime se, također, zabranjuje pritvaranje da bi se osiguralo da neko “ispuni neku zakonsku obavezu”. Sud je stao na stanovište da svaka takva obaveza mora biti određena i konkretna i da se ne može svesti na opću obavezu poštovanja zakona (Engel i drugi protiv Holandije (1976.) i Lawless protiv Irske (1961.)), ili “promjenu nečijeg ponašanja” (Ciulla protiv Italije (1989.)). Važno je napomenuti da se ova odredba ne odnosi na ispunjenje ugovornih obaveza: članom 1 Protokola broj 4 propisuje se da “niko neće biti lišen slobode samo zato što nije u stanju ispuniti ugovornu obavezu”.

Član 5 (1) (b) dozvoljava visokim stranama ugovornicama pritvaranje maloljetnika radi “vaspitnog nadzora” ili “pravnih postupaka”. U predmetu Bouamar protiv Belgije (1988.), Sud je našao da se belgijske vlasti ne mogu pozvati na “vaspitni nadzor” da bi opravdale stavljanje jednog djeteta u zatvorsku samicu. U predmetu Nielsen protiv Danske (1988.), jedan danski dječak, čiji su se roditelji koji nisu bili vjenčani razišli kada je bio mali, radije je živio sa svojim ocem, pa je tako i radio nekoliko godina, iako je to bilo u suprotnosti s nizom sudskih odluka kojima je dijete povjereno majci na staranje. Konačno, majka je uspjela da dijete bude primljeno u državnu psihijatrijsku bolnicu. Priznavši da se član 5 Konvencije odnosi na “svakoga” i posebno naglasivši da član 5 (1) (d) štiti maloljetnike, Sud je zaključio da se u ovom slučaju član 5 ne može primjeniti jer “hospitaliziranje aplikanta ne predstavlja lišenje slobode u smislu člana 5, već odgovorno vršenje starateljskih prava od strane majke”.

Član 5 (1) (e) dozvoljava pritvaranje radi zdravstvenog i društvenog nadzora u izvjesnom broju nepovezanih situacija. Najveći broj predmeta po ovom članu ticao se zsdržavanja u duševnim bolnicama. U predmetu Winterwerp protiv Holandije (1979.), Sud je ustanovio tri mjerila za procjenu izraza “umno poremećen” u članu5 (1) (e). Prvo, država mora primijeniti objektivne medicinske standarde kada odlučuje da li neko može biti smatran umno poremećenim. Drugo, priroda ili stepen poremećenosti moraju biti dovoljno jaki da bi opravdali lišenje slobode. Treće, država može lišiti lice slobode samo dok traje umna poremećenost. Posljednje mjerilo podrazumijeva pravo na povremenu provjeru opravdanosti lišenja slobode zbog umne poremećenosti: ono ne može trajati neodređeno. Međutim, u predmetima Winterwerp protiv Holandije (1979.), i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), Sud je našao da se članom 5 (1) (e) ne traži da država obezbijedi bilo kakav naročit nivo tretmana kako bi osigurala da lice koje je lišeno slobode po osnovu “umne poremećenosti” ne bude zadržano duže nego što je to apsolutno neophodno. Država ne može, na primjer, neopravdano odlagati otpust lica iz psihijatrijskog pritvora za koje je utvrđeno da više nije mentalno bolesno dok se ne pronađe mjesto u ustanovi koja pruža specijalnu brigu. Ukoliko vlada postavi takve uslove otpusta, ona mora na vrijeme preduzeti mjere kojima će osigurati takve uslove (Johnson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)).

Sud je u značajnom broju razmatrao predmete protiv Holandije, u kojima se tvrdilo da su povrijeđeni kako član 5 (1) (e) i jedno ili više proceduralnih pravila iz istog člana. U predmetu Van der Leer protiv Holandije (1990.), Sud je utvrdio da je holandska

20

vlada prekršila član 5 (1), (2) i (4) time što je dozvolila da se aplikant smjesti u psihijatrijsku ustanovu ne obavještavajući ga o toj odluci i ne tražeći da se on o tome izjasni. U predmetu Wassink protiv Holandije (1990.), Sud je utvrdio da postupak na osnovu kog se smještanje u psihijatrijsku ustanovu može narediti na osnovu telefonskih razgovora, odgovara zahtjevima člana 5, ali je odsustvo registrara na kasnijim saslušanjima bilo suprotno domaćem pravu, te je stoga povrijedilo zahtjev “zakonitosti”. U predmetu Koendjbiharie protiv Holandije (1990.), Sud je zaključio da četvoromjesečno odgađanje donošenja odluke o produženju boravka u psihijatrijskoj ustanovi predstavlja povredu člana 5 (4).

Komisija i Sud razmatrali su srazmjerno malo predmeta u kojima je isticano kršenje člana 5 (1) (f), koji dozvoljava pritvaranje u vezi sa imigracijom, azilom i ekstradicijom. Prije svega, važno je napomenuti da pravo na politički azil ne postoji u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Međutim, zahtjev “zakonitosti” iz člana 5 (1) (f) znači da visoke strane ugovornice ne mogu postupati samovoljno u vršenju svoje suverene vlasti u bilo u kojoj oblasti obuhvaćenoj ovom odredbom (Bozano protiv Francuske (1986.)). U predmetu Amuur protiv Francuske (1996.), Sud je pronašao kršenje ove odredbe zato što je nekoliko lica koja su tražila azil bila pritvorena na francuskom aerodromu u dijelu za međunarodne letove i to skoro tri sedmice bez ikakve mogućnosti da ospore to pritvaranje. 2. Proceduralne garancije u slučaju lišenja slobode i. Pravo pojedinca da bude obaviješten o optužbama Neke od proceduralnih garancija iz člana 5 važe kako za pritvor u krivičnom tako i u građanskom postupku; ostala se odnose samo na krivični postupak. Izgleda da se član 5 (2), koji propisuje da pojedinac ima pravo da odmah, i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o razlozima za hapšenje i svakoj optužbi protiv njega, odnosi na lišenje slobode i u krivičnom i u građanskom kontekstu. Sud je utvrdio kršenje člana 5 (2) u predmetu Van der Leer protiv Holandije (1990.), jer holandske vlasti ne samo što nisu obavijestile aplikanticu o razlozima za njeno zadržavanje u psihijatrijskoj ustanovi, već joj nisu saopštile ni da je, u stvari, lišena slobode. I u krivičnom i u građanskom kontekstu Komisija i Sud prihvataju da obavještenja ove vrste ne moraju biti toliko detaljna kao ona propisana članom 6 (3) u vezi s pravom na fer suđenje. ii. Pritvor prije suđenja Odredba člana 5 (3), kojom se traži da lica lišena slobode po članu 5 (1) (c) moraju odmah biti izvedena pred sudiju ili drugog sudskog službenika, podrazumijeva kako proceduralnu tako i suštinsku zaštitu tih lica. Kako je to Sud utvrdio u predmetu Schiesser protiv Švajcarske (1979.), sudija ili sudski organ pred koga je pojedinac izveden mora, u stvari, saslušati tog pojedinca. Iz toga slijedi da pojedinac lično mora biti izveden pred sudski organ. U predmetu Schiesser, Sud je, također, utvrdio da sudski organ mora razmotriti sva pitanja u vezi sa lišenjem slobode i donijeti konačnu odluku pozivajući se na objektivna pravna mjerila. Da bi ispunio ovu ulogu, sudski organ mora odlučivati nezavisno, u skladu sa postupkom predviđenim zakonom i u skladu s normama utvrđenim zakonom. Sud je utvrdio da ovi zahtjevi nisu ispunjeni kada državni službenik istovremeno nastupa i kao tužilac i kao istražitelj (Skoogström protiv Švedske (1984.) i Huber protiv Švajcarske (1990.).

21

Izraz “odmah” u članu 5 (3) predstavlja stroži standard od izraza “hitno” u članu 5 (4). Mada ni Komisija ni Sud nisu utvrdili čvrsti minimalni standard, jasno je da čak i u oblastima u kojima je proglašeno vanredno stanje prema članu 15, pritvor incommunicado u trajanju od četrnaest dana ili više, bez dovođenja pritvorenog lica pred nadležnu sudsku vlast, predstavlja kršenje člana 5 (3) (Aksoy protiv Turske (1996.)). U predmetu Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Sud je ustanovio da je, izvan situacije vanjrednog stanja, rok od četiri dana i šest sati predugačak da bi zadovoljio ovaj standard, uprkos posebnim teškoćama kod istrage u krivičnim djelima terorizma. Sud je kao inicijalne razloge za pritvor prihvatio faktore kao što su vjerovatnost od bjekstva (Neumeister protiv Austrije (1968.), Stögmüller protiv Austrije (1969.) i Matznetter protiv Austrije (1969.) i opasnost od izvršenja drugih krivičnih djela (Matznetter). Međutim, Sud je jasno stavio do znanja da se članom 5 (3) državi ne dozvoljava da pojedinca drži u pritvoru na neodređeno vrijeme. U predmetu Stögmüller, Sud je utvrdio da u trenutku kada mjerilo “osnovane sumnje”, iz člana 5 (1) (c), prestane postojati, dalji pritvor postaje nezakonit na osnovu samog člana 5(1) (e). Dalje, Sud je utvrdio da čak i kada “osnovana sumnja” i dalje postoji, ona nije jedini odlučujući faktor kojim se može pravdati dalji pritvor u svim situacijama. U predmetima Neumeister, Stögmüller i Matznetter, Sud je zaključio da bi puštanje uz kauciju umanjilo opasnost od bjekstva, čime dalji pritvor na osnovu ovih razloga postaje neprihvatljiv. U predmetu Matznetter, međutim, Sud je smatrao da opasnost od izvršenja drugih krivičnih djela ostaje kao dovoljan osnov za dalji pritvor, mada je ovakav argument odbacio u predmetima Stögmüller i Ringeisen protiv Austrije (1971.). Kakvi god bi razlozi mogli opravdati nastavak pritvora, država mora postupak voditi uz posebnu pažnju (Letellier protiv Francuske (1991.), Van der Tang protiv Španije (1995.) i Scott protiv Španije (1996.)). Sud je odbio prihvatiti argumente države da se dugi periodi pritvora mogu odrediti na onsovu pravnih pretpostavki, nalazeći kršenje u predmetima Zagci i Sargin protiv Turske (1995.) i Mansur protiv Turske (1995.), te osporavajući inter alia primjenu zakonske pretpostavke da postoji rizik da lice, koje je optuženo za teško krivično djelo, pobjegne. Član 5 (3) također garantuje pravo na suđenje u razumnom roku ako pojedinac nije pušten na slobodu. Ovom se odredbom želi izbjeći neograničeni pritvor za vrijeme dok državni organi provode istragu. Sud je pronašao kršenje ove odredbe kada je lice držano u pretsudskom pritvoru četiri godine, iako je dobrovoljno priznao izvršenje krivičnog djela u pitanju na početku istrage (Muller protiv Francuske (1997.)). Kao što je to Sud primjetio u predmetu Wemhoff protiv SR Njemačke (1968.), okrivljeno lice, koje se nalazi u istražnom zatvoru, ima pravo da se njegovom suđenju da prvenstvo u odnosu na suđenje licu koje se brani sa slobode. Međutim, Sud je istovremeno primijetio da privremeno puštanje optuženog iz pritvora ne poništava njegovo pravo da mu se sudi u razumnom roku. Standard “razumnosti” po članu 5 (3) nije isti kao onaj koji se primjenjuje u odnosu na fer suđenje po članu 6 (1). iii. Habeas corpus Član 5 (4) daje licu lišenom slobode pravo da pred sudom ospori zakonitost svoga hapšenja ili pritvaranja. Takav prigovor se mora brzo razmotriti i pojedinac mora biti

22

pušten na slobodu ako sud odluči da je pritvor nezakonit. Član 5 (4)je samostalan: država može prekršiti njegove odredbe čak i kada su osnovi za pritvor prihvatljivi prema drugim dijelovima člana 5. Suštinsko pravo sadržano u članu 5 (4) je u dostupnosti provjere zakonitosti pritvora.

Većina predmeta na osnovu člana 5 (4) odnosila se na tvrdnju da je odsustvo redovnih periodičnih provjera zakonitosti pritvora ravno kršenju ovoga člana. Komisija i Sud razvili su prilično dosljednu praksu u ovoj oblasti. Iako u načelu prave razlike između pritvaranja na osnovu osude nadležnog suda prema članu 5 (1) (a) od drugih oblika lišenja slobode koji više spadaju u okvir člana5 (4), Komisija i Sud prihvatili su kao operativni standard pokretanje novih pitanja ili promjenu okolnosti u kojima se nalazi dotično lice, kao razlog za provjeru osnova koji su na početku značili da je lišenje slobode zakonito. U predmetima Hussain protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) i Singh protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), sud je zaključio da su lica koja su kao maloljetnici bili osuđeni na maloljetnički zatvor za određeni period, a zatim su “po volji Njenog Kraljevskog Veličanstva”∗ i dalje ostala u pritvoru, imala pravo na preispitivanje nastavka pritvora određenog nakon isteka početnog perioda , naročito kada je taj pritvor trebao biti zasnovan na ocjeni dalje društvene opasnosti tih lica. U predmetu Winterwerp protiv Holandije (1979.), Sud je našao da lice lišeno slobode mora biti ovlašteno da “pokrene postupak” radi preispitivanja zakonitosti pritvora u razumnim vremenskim razmacima. U predmetu Bezicheri protiv Italije (1979.), Sud je objasnio da intervali u kojima se odluke o pritvoru provjeravaju moraju biti srazmjerno kratki, dok oni mogu biti i duži kada je riječ o smještaju u psihijatrijske

ustanove, a da se pri tome ne prekrši Konvencija. U svakom slučaju, razmak od 5½ mjeseci radi razmatranja drugog zahtjeva za puštanje iz pritvora bio je isuviše velik. U predmetu De Jong, Baljet i Van den Brink protiv Holandije (1984.), Sud je utvrdio da se ne može čekati između šest i jedanaest dana na prvo ispitivanje zakonitosti pritvora. U dva slučaja, koji su se ticali lišenja slobode iz psihijatrijskih razloga, Sud je, također, zaključio da odlaganje ne može biti dugo četiri mjeseca (Koendjbiharie protiv Holandije (1990.)) i osam nedelja (E. protiv Norveške (1990.)).

Mada postupak habeas corpus ne mora biti u skladu sa svim zahtjevima pravičnog suđenja prema članu 6, Komisija i Sud utvrdili su da određeni atributi pravičnosti moraju, također, biti prisutni u postupku prema članu 5 (4). Principi pravičnosti moraju biti poštovani čak iako se država pozove na brigu o nacionalnoj sigurnosti kao osnovu za pritvaranje određenog lica. Nalazeći kršenje člana 5 (4) u predmetu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), sud je iznio sljedeće mišljenje:

Sud priznaje da korištenje povjerljivih materijala može biti neizbježno kada je u pitanju nacionalna sigurnost. To, međutim, ne znači da su državne vlasti oslobođene efikasne kontrole od strane domažih sudova kada god se odluče pozvati na nacionalnu sigurnost i terorizam… Postoje tehnike koje se mogu koristiti, a koje mogu zadovoljiti i osnovane zahtjeve sigurnosti i obavještajne izvore, a opet pružiti pojedincu pravičan postupak u značajnoj mjeri.

U predmetu Sanchez-Reisse protiv Švajcarske (1986.), Sud je našao da načelo ravnopravnosti stranaka važi i u habeas corpus postupku: postupak mora biti kontradiktoran. U predmetu Lamy protiv Belgije (1989.), Sud je utvrdio da optuženo lice mora imati pristup spisima koji istražnim organima služe prilikom donošenja

∗ U ovakvim slučajevima lice, nakon protoka perioda određenog presudom, ostaje u zatvoru sve dok nadležni ministar ne utvrdi da su ispunjeni uslovi da bude pušteno na slobodu.

23

odluke o pritvoru, a u predmetu Bouamar protiv Belgije (1988.), Sud je ustanovio da, kada pritvor osporava vrlo mlada osoba, ona može imati pravo na pravnu pomoć, radi poštovanja njenih osnovnih proceduralnih prava po članu5 (4). Treba napomenuti da član 5 (4) zahtijeva od država članica Konvencije da obezbijede efikasne domaće pravne lijekove. U predmetu Sakik protiv Turske (1997.) Sud je utvrdio kršenje ove odredbe djelimično zbog toga što vlada nije mogla dati primjere koji bi pokazali da je pojedinac imao uspjeha u pozivanju na član 5 (4) ili na sličan član turskog ustava. 3. Pravo na kompenzaciju po članu 5(5) U malom broju predmeta pokrenuto je pitanje primjene člana 5 (5), kojim se predviđa utuživo pravo na nadoknadu za “svakoga ko je bio žrtva hapšenja ili pritvora u suprotnosti sa.....članom 5”. Da bi Komisija ili Sud utvrdili kršenje člana 5 (5), oni moraju prvo ustanoviti kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima ovoga člana (Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994). Važno je napomenuti da je pravo na naknadu po ovoj odredbi pravo koje pojedinac ima u odnosu na državne vlasti, kao što je to sa svakim drugim pravom iz Dijela I Konvencije. Stoga član 5 (5), kao i član 5 (4), čini domaći pravni lijek koji sud može preispitati u skladu sa principima utvrđenim prilikom tumačenja drugih članova Konvencije. U gore spomenutom predmetu Sakik, Sud je utvrdio kršenje člana 5 (5) zbog toga što turska vlada neje moglapokazati da je ikome ikada isplaćena kompenzacija po odredbi domaćeg zakona koji je vlada citirala. U predmetu Tsirlis i Kouloumpas protiv Grčke (1997.), Sud je također utvrdio kršenje člana 5 (5), budući da su aplikanti bili pritvoreni protivno domaćem zakonu, pa dakle i članu 5 (1), te zato što su domaći sudovi odbili dati kompenzaciju aplikantima zbog nezakonitog pritvora uz prividno obrazlaženje da je pritvor bio rezultat njihovog velikog nemara. S druge strane, član 50 Konvencije ovlašćuje Evropski sud za ljudska prava da “dodijeli pravičnu nadoknadu” pojedincu u određenim okolnostima. Sud je ustanovio da se ove dvije odredbe uzajamno ne isključuju i da disponiranje zahtjeva iz člana 5 (5) ne isključuje mogućnost da Sud odluči o toj stvari prema članu 50 (Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.) i Ciula protiv Italije (1989.).

H. Pravo na pravično suđenje: član 6, članovi 2-4 Protokola br.7 Član 6

1. Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u

razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode ili o krivičnoj optužbi protiv njega. Presuda će se proglasiti javno, ali mediji ili javnost mogu se isključiti u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u posebnim okolnostima, u mjeri koja je po mišljenju suda neophodna, kada bi javnost mogla štetiti interesima pravde

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se ne dokaže da je kriv na snovu zakona.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

24

a. da odmah i detaljno bude obavješten, na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima

optužbe protiv njega;

b. da ima adekvatno vrijeme i mogućnosti za pripremanje odbrane;

c. da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno, kada to zahtijevaju interesi pravde ;

d. da ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci protiv njega i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega;

e. da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

Protokol br. 7

Član 2

1. Svako ko je odlukom suda osuđen zbog krivičnog djela, ima pravo na to da viši sud preispita

presudu ili kaznu. Korištenje ovim pravom, uključujući i osnove po kojima se tim pravom može koristi, uređuje se zakonom.

2. Od ovog prava mogu postojati izuzeci u pogledu manjih djela, propisanih zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud, ili je osuđeno na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude

Član 3

Ako je neko lice konačnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela, iako je kasnije njegova osuda bila ukinuta ili je bio oslobođen zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje na pogrešnu osudu, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, ukoliko se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelimično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije otkrivena na vrijeme.

Član 4

1. Niko neće biti ponovo suđen ili kažnjen u krivičnom postupku pod nadležnošću iste države za

djelo zbog koga je već bio konačno osuđen ili oslobođen optužbe u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredba prethodnog stava ne spriječava ponovno otvaranje postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je postojala suštinska mana u prethodnom postupku koja je mogla uticati na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15 Konvencije. Članom 6 Konvencije zagarantovano je pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca građanske prirode i razmatranja svake krivične optužbe protiv njega. Komisija i Sud tumače član 6 široko, smatrajući da je on od suštinskog značaja za funkcionisanje demokratije. Sud je u predmetu Delcourt protiv Belgije (1970.), izrekao sljedeće:

25

U demokratskom društvu u smislu Konvencije, pravo na pravično suđenje zauzima toliko važno mjesto da usko tumačenje člana 6 (1) ne bi bilo u skladu s ciljem i svrhom ove odredbe.

Prvi stav člana 6 odnosi se i na građanski i na krivični postupak, dok se drugi i treći mogu primijeniti isključivo u krivičnim stvarima. 1. Član 6 (1): Općenito Član 6 (1) nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde. Osnova cijelog procesa je dostupnost postupku koji ima sve atribute sudskog oblika nadzora. Država ne može ograničiti ili eliminisati sudski nadzor u određenim oblastima (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.)). Ona ne može ni ograničiti efekte određenih presuda putem zakona. U predmetu Stran Greek Rafineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (1994.), grčki parlament je donio zakon kojim je oduzeo nadležnost organu koji je originalno bio zadužen za arbitriranje u zahtjevima za naknadu štete prema ugovoru između aplikanta i vladi i proglasio ništavom naknadu koja je kasnije dodijeljena u sudskom postupku. Utvrđujući kršenje člana 6 (1), Sud je rekao:

Principi vladavine zakona i pojam pravičnosti suđenja koji su sadržani u članu 6 zabranjuju svako miješanje zakonodavne u sudsku vlast koja je usmjerena na to da utiče na sudstvo kod odlučivanja o sporu.

Sud je ovaj princip primijenio i u predmetu Papageorgiou protiv Grčke (1997.), nalazeći kršenje zato što je grčki parlament donio zakon kojim je proglasio da se određeni zahtjevi ne mogu osporavati sudskim putem i suspendujući sve postupke, od kojih su neki čekali na rješenje po nekoliko godina. Čak i ako ne postoji zakon koji utiče na djelovanje sudova, u slučaju da sud odbije preispitati činjenice koje su krucijalne za odlučivanje o sporu, lišavajući se na taj način vlastite nadležnosti, postojat će kršenje prava na pristup sudu (Terra Woningen protiv Holandije (1996.)). Pristup sudskom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan. Na primjer, u predmetu Airey protiv Irske (1979.), Sud je ustanovio da je odbijanjem pravne pomoći siromašnoj ženi, u postupku u kome je tražila sudsku rastavu od svog brutalnog muža, povrijeđeno njeno pravo pristupa sudu na osnovu člana 6 (1). Sud je proširio ovaj princip u predmetu Andronicou i Constantinou protiv Cipra (1997.) utvrđujući da kada ne postoji shema pružanja pravne pomoći u građanskim predmetima, vlada mora pružiti alternativna sredstva pomoću kojih pojedinac može voditi građanski postupak. Sud je također utvrdio da način vođenja veoma komplikovanih upravnih postupaka koji utiču na odlučivanje o građanskim pravima može sam po sebi predstavljati kršenje prava na pristup sudu (De Geouffre de la Pradelle protiv Francuske (1992.)). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 (1) i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi, a ne i drugima (Keegan protiv Irske (1994.) (neoženjeni otac kome je uskraćeno pravo u vezi sa postupkom usvajanja)); (Philis protiv Grčke (1991.) (inžinjer koji je radio samostalno i koji nije mogao pokrenuti postupak radi naplate)); i (Holy Monasteries protiv Grčke (1994.) (određeni manastiri koji nisu bili strane sporazuma sa državom, te nisu mogli učestvovati u kasnijem odlučivanju o manastirskoj imovini)).

26

Komisija i Sud utvrdili su da organi koji inicijalno donose odluke moraju ispunjavati proceduralne zahtjeve iz člana 6 (1), ili te odluke moraju biti podvrgnute kasnijoj kontroli sudskog organa, koji te zahtjeve ispunjava (Albert i Le Compte protiv Belgije (1982.)). Međutim, Komisija i Sud složili su se s tim da upravni organi koji imaju sudsku slobodu odlučivanja, imaju široko polje slobodne procjene, sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 (Ettl i drugi protiv Austrije (1987.), Obermeier protiv Austrije (1990.) i Skärby protiv Švedske (1990.). Drugim riječima, Komisija i Sud bave se uskraćivanjem prava iz člana 6, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. i. Šta su “građanska prava i obaveze”? Komisija i Sud tumače pojam “građanska prava i obaveze” sasvim široko. U predmetu Ringeisen protiv Austrije (1971.), Sud je ustanovio da ovi pojmovi moraju biti samostalni i da zato nije potrebno razlikovati privatnopravne i javnopravne stvari ili ograničiti primjenu ovoga pojma samo na sporove između privatnih lica. Kada je pravo utvrđeno domaćim zakonom, Sud će ga smatrati građanskim pravom u smislu člana 6 (1) (Balmer-Schafroth i drugi protiv Švicarske (1997.) (zaštićeno pravo na fizički integritet)). U nekoliko prilika Sud je zaključio da se član 6 (1) odnosi na postupke čiji ishod neposredno utiče na utvrđivanje i/ili sadržinu privatnog prava ili obaveza (König protiv SR Njemačke (1978.) (ukidanje prava na vođenje privatne klinike i na obavljanje ljekarskog poziva)); Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije (1981.) (disciplinski postupak u profesionalnom udruženju)); De Moor protiv Belgije (1994.) (utvrđivanje prava prijema u advokatsku komoru)); Feldbrugge protiv Holandije (1986.) (postupak pred apelacionim odborom radi daljeg uživanja zdravstvenog osiguranja)); Deumeland protiv SR Njemačke (1976.) (postupak pred socijalnim sudom radi dobijanja dopunske udovičke penzije na osnovu osiguranja za slučaj nesreće na poslu)); Schouten i Meldrum protiv Holandije (1994.) (osporavanje obaveze davanja doprinosa prema shemama socijalnog osiguranja)) i drugi slični predmeti. Konačno, sud je utvrdio da pojam građanskog prava nosi sa sobom i pravo uživanja poštovanja i dobre reputacije (Helmers protiv Švedske (1991.) i Tolstoj Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.)). ii. Šta znači “krivična optužba”? Slijedeći svoje obrazloženje u predmetu Delcourt protiv Belgije (1980.), Sud je našao da član 6 (1) predviđa suštinski, a ne formalni pojam “krivične optužbe” (De Weer protiv Belgije (1980.)). Tako, Komisija i Sud tumače prirodu krivične optužbe sasvim široko. U predmetu Eckle protiv SR Njemačke (1982.), Sud je zaključio da se krivična optužba može opisati kao “zvanično obavještenje pojedincu od strane nadležne vlasti o tvrdnji da je izvršio krivično djelo”. Sud je otišao mnogo dalje u predmetu Foti i drugi protiv Italije (1982.), u kojem je pojam proširio tako da obuhvati “druge mjere koje ukazuju na takvu tvrdnju i koje na sličan način suštinski utiču na položaj osumnjičenog”. Komisija i Sud utvrdili su da se standard “suštinskog uticaja” postiže radnjama kao što su objavljivanje potjernice ili pretres stana ili lica. S druge strane, nisu smatrali ovaj standard zadovoljenim pokretanjem policijske istrage, ispitivanjem svjedoka ili drugim radnjama koje nemaju direktnog uticaja na pojedinca.

27

Komisija i Sud, također, ustanovili su da priroda sankcija koje se u datim uslovima mogu primijeniti može pretvoriti građansku stvar u krivičnu, na primjer tamo gdje neplaćanje novčane kazne može dovesti do kazne zatvora. Sud je, također, našao da izjava o tome da je neki prekršaj “nekažnjiv”, ne znači da time stvar izmiče zaštiti iz člana 6 (Adolf protiv Austrije (1982.) i Öztürk protiv SR Njemačke (1984.)).

Sud je sasvim jasno stavio do znanja da države ne mogu “obojiti” neku krivičnu stvar upravnom četkicom da bi izbjegle zahtjeve člana 6. U predmetu Ozturk, Sud je utvrdio:

Kada bi ugovorne strane bile ovlaštene da, time što neko djelo označe kao “prekršaj” a ne kao krivično djelo, isključe važenje osnovnih odredbi članova 6 i 7, primjena ovih odredbi bila bi potčinjena njihovoj suverenoj volji. Ovako široka ovlaštenja mogla bi dovesti do rezultata koji nisu u skladu sa ciljem i svrhom Konvencije

U predmetu Engel i drugi protiv Holandije (1976.), četiri holandska vojnika tvrdila su da su razni vidovi disciplinskih postupaka pred vojnim vlastima u suprotnosti sa njihovim pravom na pravično suđenje po članu 6. Sud je ustanovio svoja mjerila da bi odredio da li disciplinski postupak, također, može podrazumijevati krivičnu optužbu i tako biti obuhvaćen zaštitom iz člana 6. Kao prvo, Sud je utvrdio da klasifikacija određene optužbe u unutrašnjem pravnom sistemu nije odlučujući faktor. Umjesto toga, presudni uticaj na to da se data stvar smatra “krivičnom” u smislu Konvencije, imaju obim povrijeđene norme i priroda i strogost moguće kazne (iznos novčane kazne, mogućnost i trajanje zatvorske kazne i tako dalje). Zbog toga što su aplikanti bili suočeni s mogućnošću višemjesečne kazne zatvora, Sud je utvrdio da se moraju poštovati zahtjevi iz člana 6. Komisija i Sud primjenili su ova mjerila u više drugih predmeta (Eggs protiv Švajcarske (petodnevni strogi zatvor nije isuviše dugačak), Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.) (upravni postupak u kaznenoj ustanovi mora biti u skladu sa članom 6 ako postoji mogućnost da kazna bude produžena)) i drugi. iii. Šta se podrazumijeva pod “odlučivanjem o pravima ili optužbi”? Prema članu 6 pojam “odlučivanje” o pravima ili optužbi znači da neki oblik sudskog nadzora mora biti dostupan čak i kada upravni organi igraju važnu ulogu i da konačna, obavezujuća odluka u datoj stvari mora biti donesena. Sudovi i drugi organi koji vrše sudske funkcije, moraju biti nadležni da odluče o određenoj stvari (W, O, B, H i R protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.): sudovi nadležni da odlučuju o dodjeljivanju djece roditeljima za starateljstvo bili su neovlašteni da se upuštaju u suštinu stvari. Sud je ustanovio pojam “odlučivanje” ne znači, nužno, da je ono glavna svrha datog postupka, već da je ishod postupka odlučujući za utvrđivanje prava ili obaveza (Ringeisen protiv Austrije (1971.). Odluke ustavnih sudova o suštini neke stvari mogu se smatrati “odlučivanjem” u smislu člana 6, ali ne i presude takvog suda o saglasnosti odluka domaćih sudova sa ustavnim pravom (Sramek protiv Austrije (1984.); Buchholz protiv SR Njemačke (1981.)).

iv. Drugi aspekti člana 6 (1) Kao što je već napomenuto, član 6 (1) odnosi se i na krivični i na građanski postupak, dok se stavovi 6 (2) i 6 (3) primjenjuju samo na krivične stvari. Zato je važno imati u

28

vidu da opći zahtjevi stava 1 prožimaju i odredbe uže omeđenih stavova. Ispod površine člana 6 (1) nalaze se i principi “pravičnosti” koji nisu formulisani u samom članu, ali su važni za razumijevanje njegovog djelovanja. a. Načelo ravnopravnosti stranaka Najvažniji od svih neformulisanih principa iz člana 6 jest “ravnopravnost stranaka” – to jest postavka da svaka strana u postupku treba imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente (Neumeister protiv Austrije (1968.)) i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu na svog protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti odgovoriti drugoj (Feldbrugge protiv Holandije (1986.)). Sud je utvrdio kršenje člana 6 kada je domaći sud zasnovao presudu na podnescima o kojima optuženi nije ništa znao (Brandstetter protiv Austrije (1991.), Bulut protiv Austrije (1996.) i Nideröst-Huber protiv Švicarske (1997.)); kada je jednoj strani bio uskraćen pristup relevantnim dokumentima sadržanim u spisu (Kerojärvi protiv Finske (1995.), McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Foucher protiv Francuske (1997.)); ili u kojima je uskraćeno pravo da se razmotre određeni dokazi (De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.) i Mantovanelli protiv Francuske (1997.)) uključujući i nalaze vještaka (Bönisch protiv Austrije (1985.)); kada je prokurator saslušan o predmetu prilikom odlučivanja o dozvoljavanju ili odbacivanju žalbe pojedinca koji je bio isključen iz rasprave (Borgers protiv Belgije (1991.) i Vermeulen protiv Belgije (1996.)); kada su sudovi razmatrali podneske samo jedne strane (Hiro Balani protiv Španije (1994.), Ruiz Torija protiv Španije (1994.) i Van Orshoven protiv Belgije (1997.)); i kada stranka nikada nije informisana o relevantnim datumima postupka protiv njega (Vacher protiv Francuske (1997.)). U predmetu Colloza protiv Italije (1985.), Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.), Botten protiv Norveške (1996.) i Lobo Machado protiv Portugala (1996.), sud je dalje utvrdio da u najvećem broju slučajeva, optuženi moraju biti prisutni i da imaju pravo uzeti učešća u postupku. Ono što je sadržano u principu ravnopravnosti stranaka je da sudovi moraju voditi računa da osiguraju da se prava garantovana članom 6 vrše djelotvorno. b. Nezavisan i nepristrasan tribunal osnovan po zakonu Kao što se može pretpostaviti na osnovu dosadašnjeg izlaganja o prirodi krivične optužbe, Komisija i Sud gledaju poprijeko na svaku mjeru koju država preduzme da bi određeni postupak vještački izdvojila i tako izbjegla nadzor nad njim u skladu sa članom 6 Konvencije. Ne samo što sami sudovi moraju biti ovlašteni da odluče o ishodu svake stvari, već države ne mogu samovoljno prenijeti nadležnost sa sudova na administrativne organe bilo koje vrste. Klauzula o nezavisnosti i nepristrasnosti počiva na načelu podjele vlasti, ali ni Konvencija ni njeni organi ne određuju načine za ispunjavanje ovog zahtjeva. Međutim, iz prakse je jasno da sudije ne mogu biti obavezane tumačenjem zakona koje daju članovi izvršne vlasti. U predmetu Beaumartin protiv Francuske (1994.), sud je utvrdio kršenje člana 6 (1) kada je sud zahtijevao od Ministarstva vanjskih poslova da tumači međunarodni ugovor i odbio zahtjev na osnovu tog tumačenja.

29

Sud je zapazio da je teško razdvojiti pitanja nepristrasnosti i nezavisnosti u predmetu Langborger protiv Švedske (1990.), gdje je aplikant doveo u pitanje ispravnost učešća nekih presuditelja – laika u radu Suda za stambena i stanarska pitanja. Sud je našao da je član 6 prekršen ističući da, čak i kada su pojedinci tehnički kvalifikovani da se bave nekim pitanjem i kada nema subjektivnih razloga za sumnju u njihovu ličnu ispravnost, ostaje važno sačuvati vanjski utisak objektivne nepristrasnosti i nezavisnosti. U predmetu Sramek protiv Austrije (1984.), Sud je zaključio da je povrijeđen član 6, zato što je jedan član sudskog vijeća, u vršenje svojih profesionalnih dužnosti bio podređen jednoj od stranaka u sporu. Sud, je zaključio da, pod takvim uslovima, “stranke u sporu s razlogom mogu posumnjati u nezavisnost takvog lica. Takva situacija ozbiljno šteti povjerenju koje sudovi moraju uživati u demokratskom društvu”. Ovi standardi se primjenjuju i na vojne sudove (Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). U predmetu De Cubber protiv Belgije (1984.), Sud nije dozvolio da istražni sudija bude i član sudskog vijeća, a u predmetu Piersack protiv Belgije (1982.) došao je do istog zaključka, zato što je predsjednik suda ranije bio javni tužilac u istoj stvari. U predmetu Hauschildt protiv Danske (1989.), Sud je zaključio da je prekršen član 6, jer je sudija na glavnom pretresu ranije, u istražnom postupku odlučivao o određivanju pritvora; Sud je imao pri tom u vidu da se prilikom donošenja rješenja o pritvoru procjenjuju indicije o krivici, što kasnije može uticati na objektivnost suđenja. Konvencija ne zahtijeva porotno suđenje. Međutim, kada u zemlji postoji sistem porote, primjenjuju se zahtjevi nezavisnosti i nepristrasnosti. Sud je našao kršenje kada je većina članova porote imala veze sa optuženim u predmetu (Holm protiv Švedske (1993.)), ali nije našao kršenje kada je sudija izdao jasne upute poroti koja je odlučivala o krivičnom predmetu protiv pripadnika rasne manjine i kada se jedan od članova porote navodno negativno izjasnio o manjinama (Gregory protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). Sud je primijetio da je izvršenje presuda integralni dio pravičnog suđenja. Vlade ne mogu niti propustiti niti odbiti izvršenje odluka koje donesu tribunali (Van de Hurk protiv Holandije (1994.) i Hornsby protiv Grčke (1996.)). Sud je izvršenje uzeo u obzir i prilikom ispitivanja tvrdnji da je postupak trajao duže od razumnog vremena u smislu člana 6. Kada su upravne vlasti propustile poštovati zahtjev razumnog vremena u konačnim odlukama, Sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom vremenu (Zappia protiv Italije (1996.)). c. U razumnom roku Standard “razumnog roka”, pomenut u članu 6.1, subjektivan je i može se razlikovati u građanskim i krivičnim stvarima. Faktori koje su Komisija i Sud ispitivali prilikom odlučivanja da li je dati postupak bio u skladu sa standardom “razumnog vremena” su složenost datog predmeta, način na koji su se vlasti bavile predmetom, aspekti aplikantovog ponašanja koje je moglo doprinijeti odlaganju i posebne okolnosti koje mogu opravdati prolongiranje postupka. Povodom krivičnih stvari, Sud je utvrdio da se vrijeme počinje računati od trenutka kada je dato “zvanično obavještenje pojedincu od strane nadležnog organa da postoji tvrdnja da je on izvršio krivično djelo” (De Weer protiv Belgije (1980.)), u predmetu

30

Eckle protiv SR Njemačke (1982.), Sud je dodao i dalje određenje “da je time položaj (osumnjičenog) bitno pogođen”, što je u stvari isti standard koji se primjenjuje kada treba utvrditi da li je neko optužen za krivično djelo. U predmetu Eckle, postupci su trajali sedamnaest i deset godina. U drugom predmetu Sud je utvrdio da je šest godina na domaćem nivou (kojima je slijedilo šest godina postupka preispitivanja u Strasbourgu) bilo u skladu sa standrardom “razumnog vremena” po članu 6 (Pretto i drugi protiv Italije (1983.)). Sud je odbacio argumente vlada koje su smatrale da su nedostatak osoblja i opće administrativne teškoće dovoljno opravdanje za propuštanje postupanja u skladu sa standardom “razumnog roka” (De Cubber protiv Belgije (1984.), i Guincho protiv Portugala (1984.)). Međutim, u jednom predmetu Sud je našao da rok od šest godina pred domaćim sudovima (kome je slijedilo još šest godina pred organima u Strasbourgu) nije u suprotnosti sa standardom “razumnog roka” po članu 6 (Pretto i drugi protiv Italije (1983.)). U svim ovim slučajevima bila je riječ o krivičnom postupku. U vezi sa građanskim postupkom, Sud je utvrdio kršenja člana 6 u slučaju kada je postupak za razvod braka trajao devet godina (Bock protiv SR Njemačke (1989.)), kada je trebalo sedam godina i sedam mjeseci da stvar stigne od prvostepenog upravnog suda do Državnog vijeća (H protiv Francuske (1989.)) i kada je na konačnu odluku o naknadi štete trebalo čekati 6 godina i 7 mjeseci (Neves i Silva protiv Portugala (1989.)). Kada je država stvorila preklapajuće i komplikovane upravne i sudske mehanizme za rješavanje građanskih predmeta, odgode do kojih dolazi mogu predstavljati kršenje člana 6 (1) (Guillemin protiv Francuske (1997.)). Sud ije bio naklonjen prema vladinim argumentima da političke okolnosti mogu opravdati dugo odgađanje kada te okolnosti nastanu godinama nakon pokretanja postupka (Pammel protiv Njemačke (1997.) i Probstmeier protiv Njemačke (1997.)). Iako će Sud, općenito, dozvoliti državi više odstupanja u pogledu dužine građanskog nego krivičnog postupka, on se konzistentno pridržavao strogog standarda u predmetima koji su se ticali dužine postupka po zahtjevu za konpenzaciju koji su pokretali pojedinci zaraženi virusom HIV putem zaraženih krvnih zaliha (X protiv Francuske (1992.), Karakaya protiv Francuske (1994.) i A i drugi protiv Danske (1996.)). d. Javnost postupka U praksi se srazmjerno rijetko postavljalo pitanje primjene ove klauzule člana 6.1. Djelimično je to zato što je obim načela javnosti jasniji nego što je to slučaj s drugim vidovima prava na pravično suđenje. Interesi kojima služi javno suđenje nisu samo interesi stranaka već i šireg kruga građana: riječ je o očuvanju povjerenja u vršenje pravde. U predmetu Axen protiv SR Njemačke (1983.), Sud je utvrdio da se načelo javnosti odnosi na svaku fazu postupka koja može uticati na konačnu odluku. U skorije vrijeme, Sud je pojasnio da zahtjev javnosti rasprave normalno objedinjuje i pravo na usmenu raspravu na prvostepenom nivou (Ezelin protiv Francuske II (1994.)), a naročito kada strankeu predmetu to naročito zahtijevaju (Fischer protiv Austrije (1995.)). U predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije (1981.), Sud je utvrdio da načelo javnosti ne mora nužno biti povrijeđeno, ako se obje strane u postupku saglase da se suđenje održi iza zatvorenih vrata. U načelu, Komisija i Sud odlučuju kojoj od posebnih okolnosti navedenih u članu 6 (1) treba dati prednost (npr. interesi morala, javnog reda, nacionalne sigurnosti ili izvjesni privatni interesi),

31

prije nego što prihvate da postupak iza zatvorenih vrata nije bio u suprotnosti sa ovim članom. Međutim, u svakom slučaju presuda se mora javno izreći.

e. Privilegija protiv samooptuživanja Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima su se pojedinci žalili na kršenje prava da ne iznose optužbe protiv sebe, princip koji nije eksplicitno naveden u Konvenciji, iako se pojavljuje u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima. Sud je utvrdio kršenje člana 6 (1) u predmetu Funke protiv Francuske (1993.), u kojem se aplikant žalio na izricanje novčane kazne zbog njegovog odbijanja da predoči bankovne izvode i druge dokumente za koje su carinske vlasti bile uvjerene da postoje, ali ih nisu mogli pronaći tokom zakonite pretrage aplikantovih prostorija. Također, kršenje je utvrđeno u predmetu Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), u kojem je izvršni rukovodilac jedne kompanije bio prisiljen pružiti informacije vlastima o poslovnim aktivnostima te kompanije, a ove su te informacije predale tužilaštvu radi korištenja u kasnijem krivičnom postupku protiv tog rukovodioca. 2. Pretpostavka nevinosti: član 6 (2) Član 6 (2) Konvencije sadrži pretpostavku nevinosti. Sud je odredio smisao ove pretpostavke u predmetu Minelli protiv Švajcarske (1983.), u kojem se aplikant žalio da je određivanjem sudskih troškova i naknade u postupku protiv njega, a koji je obustavljen zbog zastarjelosti, prekršena pretpostavka nevinosti po članu 6 (2) Sud se složio, i zaključio:

Iako optuženi prethodno nije oglašen krivim na osnovu zakona i, naročito, ako mu nije data mogućnost da koristi svoje pravo na odbranu, sudska odluka o njemu izražava stav da je on kriv.

Sud je, također, utvrdio kršenje člana 6 (2) kada su domaći sudovi odbili dosuditi kompenyaciju za vrijeme provedeno u pritvoru pojedincu koji je bio oslobođen od optužbe za ubistvo, kada je sud rekao da “nije bilo moguće ukloniti sve sumnje koje se tiču izvršenja krivičnog djela” i da je aplikant bio oslobođen “samo zato što je sumnja išla u njegovu korist” (Sekanina protiv Austrije (1993.)) Sud je princip da sudske vlasti ne trebaju davati izjave o krivici pojedinca prije konačne odluke proširio i nadruge zvaničnike, nalazeći kršenje člana 6 (2) kada su, na press konferenciji, vladin zvaničnik i policajac koji je bio zadužen za istragu, izjavili da sumnjaju da je aplikant kriv prije nego što je protiv njega podignuta optužnica (Allenet de Ribemont protiv Francuske (1995.)). Članom 6 (2) ne štiti se pojedinac od neprijatnosti u vezi sa istragom, kao što su na primjer pritvor ili druge slične posljedice. Međutim, njegova je namjera zaštititi pojedinca od odgovornosti za kriminalne djelatnosti drugih. U predmetima A.P., M.P. i T.P. protiv Švicarske (1997.) i E.L., R.L. i gđa J.O.-L. protiv Švicarske (1997.) Sud je utvrdio kršenje lana 6 (2) kada je vlada novčano kaznila nasljednike imovine pojedinaca koji su bili oglašeni krivima za izbjegavanje plaćanja poreza.

32

U nekoliko predmeta u kojima je bilo riječi o prvom i drugom stavu člana 6, Komisija i Sud odbili su baviti se pretpostavkom nevinosti, kada su već utvrdili kršenje člana 6 (1).

3. Proceduralne garancije po članu 6 (3) Kao i pretpostavka nevinosti iz stava 2 tako i zaštita koju pruža stav 3 dopunjuje pravo na pravično suđenje iz stava 1. U pogledu stava 3, međutim, važi i obrnuto, jer su u njemu sadržana neka minimalna prava optuženog, ali ne i zaštita na osnovu člana 6 u cjelini (Adolf protiv Austrije (1982.)). Ocjenjivanje pravičnosti općenito je, zato, uvijek moguće. i. Pravo pojedinca da odmah i na jeziku koji razumije bude obaviješten o

pojedinostima optužbe: član 6 (3) (a) Do sada su se pitanja u vezi sa članom 6 (3) rijetko pokretala. U predmetu Brozicek protiv Italije (1989.), Sud je utvrdio povredu ovog prava kad je lice nastanjeno u jednoj zemlji optuženo za krivično djelo u drugoj, i kada su mu uručeni spisi o tome na jeziku druge zemlje. Uprkos njegovim zahtjevima da dobije prevod optužnice na “jednom od jezika Ujedinjenih naroda”, druga država sudila mu je u odsustvu i utvrdila da je kriv, a da pri tom nikada nije odgovorila na njegov zahtjev. U predmetu Kamasinski protiv Austrije (1989.), Sud je odbio aplikaciju čovjeka koji je tvrdio da mu nisu data izvjesna obavještenja u vezi sa optužnicom, i da istražni postupak, kao ni presuda, nisu bili na jeziku koji razumije. Sud je zaključio da je država, time što je optuženom stavila na raspolaganje branioca koji poznaje i jezik suda i jezik aplikanta, ispunila zahtjeve iz člana 6 (3) (a). ii. Pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane: član 6 (3) (b) Ova je odredba tijesno povezana s pravom na punu obaviještenost, koje je garantovano članom 6 (3) (a), i s pravom na pravnog zastupnika, predviđenim članom 6 (3) (c). Na primjer, u predmetu Chiclian i Ekindijan protiv Francuske (1989.), aplikanti su tvrdili da su njihova prava na osnovu tačaka (a) i (b) bila povrijeđena, zato što je na suđenju sudija opisao činjenice tako što ih je kvalifikovao kao dva odvojena djela, umjesto jednog kako je stajalo u optužnici. Našavši da su aplikanti krivi i za prvobitno i za novo krivično djelo, sudija je povisio kaznu. Aplikanti su tvrdili da nisu bili obaviješteni o novoj optužbi i da im nije bilo dato vrijeme i pružena prilika da pripreme odbranu, kao i da nije bila poštovana pretpostavka nevinosti. Ovaj predmet zaključen je poravnanjem.

U predmetu Jespers protiv Belgije (Izv. Kom. iz 1981.), podnosilac aplikacije žalio se na povredu tačaka (b) i (c). Komisija je izraz “mogućnosti” odredila kao priliku za optuženog da se upozna s rezultatima istrage tokom cijelog postupka, bez obzira kako se do njih dolazi i kako se označavaju. Međutim, Komisija je dodala da se pojedinac ne može pozvati na ovakvu definiciju da bi tražio neograničen pristup dosijeima istražnih organa. Ona je, također, utvrdila da tuženi mora pokazati da su nedostaci u postupku išli na njegovu štetu, da bi postojalo kršenje člana 6 (3).

33

U predmetima Jespers i Kamasinski, Komisija je (a u drugom slučaju, također, i Sud) stala na stanovište da je pristup branioca optuženog odgovarajućim spisima dovoljan da bi se zadovoljili uslovi iz člana 6 (3) (b): sam optuženi nema automatsko pravo da pregleda spise koji ga se tiču. Drugi važni vid ostvarivanja prava na branioca spada u okvir tačke b, povrh onoga što se predviđa tačkom c: riječ je o kontaktu s braniocem tokom istražnog postupka. Očigledno, jedna od najvažnijih “mogućnosti” za pripremu odbrane jeste prilika za dogovor s braniocem. U predmetima Can protiv Austrije (1985.), i Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.), aplikanti su tvrdili da je prisustvom policijskih i drugih službenika razgovorima između branilaca i optuženih povrijeđeno pravo na odgovarajuće mogućnosti za pripremu odbrane, zagarantovano u članu 6 (3) (b). Komisija je potvrdila da se, u načelu, dogovor između optuženog i branioca treba obaviti nasamo, da bi se sačuvala povjerljivost njihovih odnosa i obaveza branioca da čuva profesionalnu tajnu. Međutim, Sud je, u predmetu Campbell i Fell stao na stanovište da pod izvjesnim, izuzetnim okolnostima država može ograničiti ovakve privatne konsultacije, na primjer kada ima dovoljno osnova da pretpostavi da određeni branilac zloupotrebljava svoj profesionalni položaj, recimo tako što se sporazumijeva sa branjenikom da sakrije ili uništi dokazni materijal ili što na drugi način ozbiljno otežava postupak. S druge strane, Sud je utvrdio da je odgađanje slanja pisma zatvorenika njegovom advokatu predstavljalo kršenje člana 6 (3) (b) (Domenichini protiv Italije (1996.)). Kao i pojam “odlučivanja” o optužbi o kojem je gore bilo riječi, i zahtjev za “odgovarajućim vremenom i mogućnostima” iz člana 6 (3) (b) proteže se i na žalbeni postupak. Sud je, stoga, utvrdio kršenje ove odredbe u vezi sa članom 6 (1) kada je vojni sud dao neodgovarajuće obrazloženje u svojoj presudi i dozvolio samo kratak rok za ulaganje žalbe (Hadjianastassiou protiv Grčke (1992.)). iii. Pravo pojedinca da se brani sam ili putem slobodno izabranog branioca ili

putem branioca koji mu se besplatno stavlja na raspolaganje pravne pomoći: član 6 (3) (c)

Član 6 (3) (c) povezuje pravo na odbranu i, gdje je to potrebno, pravo na besplatnu pravnu pomoć, sa zahtjevima “interesa pravde”, koji u velikoj mjeri odgovaraju već pomenutom poštovanju načela ravnopravnosti. U dosadašnjoj praksi na osnovu ove odredbe, glavno pitanje odnosilo se na zaštitu de jure i de facto. U predmetima Artico protiv Italije (1980.), i Goddi protiv Italije (1984.), italijanski sudovi bili su odredili branioce optuženima. Nijedan od tih branilaca nije stvarno i zastupao svoje klijente, koji su osuđeni zbog krivičnih djela (i to Goddi u odsustvu). Sud je odbacio argumente italijanske vlade, prema kojima italijansko pravo pretpostavlja da naimenovani branioci postupaju u ime svojih klijenata ukoliko nisu zvanično zamijenjeni ili na drugi način oslobođeni te dužnosti. U oba slučaja Sud je utvrdio kršenje člana6 (3) (c), naglašavajući da se u njemu traži “pomoć”, a ne “imenovanje” branioca.

U skladu sa idejom da pomoć branioca mora biti djelotvorna, Sud je utvrdio kršenje člana 6 (3) (c) kada je sud odbio žalbu na raspravi kojoj nije prisustvovao branilac, a koji nije bio obaviješten o datumu (Alimena protiv Italije (1991.)) kao i u nekoliko predmeta u kojima susudovi odbili dozvoliti advokatu da zstupa klijenta koji nije lično bio prisutan na raspravi (Poitrimol protiv Francuske (1993.), Lala protiv Holandije (1994.) i Pelladoah protiv Holandije (1994.)). U ovim predmetima Sud je

34

odbio argumente vlade da je propuštanje optuženog da se pojavi lično predstavljalo gubljenje prava na advokata. Konačno, Sud je zaključio da branilac i optuženi moraju biti u mogućnosti da komuniciraju slbodno i uz puno poštovanje povjerljivosti njihove komunikacije, bez obzira da li je ona pismena ili usmena (S. protiv Švicarske (1991.)). Oni također imaju pravo na takvu komunikaciju u vrijeme hapšenja ili određovanja pritvora: Sud je utvrdio da je prolongiranje od četrdeset osam sati kršilo član 6 (3) (c) (John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)). Sud je stao na stanovište da pravo na besplatnu pravnu pomoć, onda kada to zahtijevaju interesi pravde, nije alternativa pravu čovjeka da se brani sam, već nezavisno pravo na koje se primjenjuju objektivni standardi. Ako se u izvjesnom predmetu pokreću pravna pitanja koja iziskuju određen stepen profesionalnog znanja, država ne može tražiti od optuženog da se sam njima bavi (Pakelli protiv SR Njemačke (1983.) i Artico). U predmetu Granger protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), zahtjev aplikanta da dobije pravnu pomoć radi pokrića troškova zastupanja na usmenom pretresu povodom žalbe na osudu zbog krivokletstva, bio je odbijen: apelacioni sud je odložio pretres da bi razmotrio kompleksno pravno pitanje o meriturmu predmeta. Sud je utvrdio da je država prekršila član 6 (1) i 6 (3) (c) zajedno. Iako je vlada Ujedinjenog Kraljevstva napravila određene izmjene u praksi kao rezultat ovih odluka, te su promjene smatrane nedovoljnim u predmetima Boner protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.) i Maxwell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.). iv. Pravo na ispitivanje svjedoka: član 6 (3) (d) Sam tekst i praksa u vezi sa članom 6 (3) (d) podržavaju načelo ravnopravnosti, koje je u osnovi cijelog člana 6. Na primjer, u predmetu Bönisch protiv Austrije (1985.), Sud je našao da austrijski sud mora na isti način ispitati vještake koje je sam pozvao i one koje je dovela odbrana. Sud je, također, dosljedno utvrđivao kršenja člana 6 (3) (d) kada su presude bile donošene na osnovu svjedočenja anonimnih svjedoka koji nisu bili dostupni ispitivanju odbrane (Kostovski protiv Holandije (1989.) i Windisch protiv Austrije (1990.) i Saidi protiv Francuske (1993.)), iako nije utvrđeno kršenje kada je anonimni svjedok bio policajac (Van Mechelen protiv Holandije (1996.)). Nekoliko predmeta ticalo se pitanja u vezi sa davanjem “privilegovanog” položaja nekim svjedocima na osnovu domaćeg zakona. U predmetu Unterpentinger protiv Austrije (1986.), aplikant je bio osuđen na osnovu svjedočenja svoje žene i pastorke, koje nije mogao podvrgnuti ispitivanju zato što su bile zaštićene austrijskim pravom. Iako je Komisija prihvatila tvrdnju vlade da nije bilo neravnopravnosti zbog toga što privilegovane svjedoke nije mogla saslušavati ni optužba ni odbrana, Sud je zaključio da je odbijanje zahtjeva za ispitivanje svjedoka značajno ograničilo prava optuženog iz člana 6, zato što su izjave ovih svjedoka bile prihvaćene kao dokaz istinitosti nekih tačaka optužbe. Sud je također utvrdio kršenje kada optuženom nije bilo dozvoljeno ispitati člana belgijske kraljevske porodice na čijim je navodima optužnica bila zasnovana (Bricmont protiv Belgije (1989.)). v. Pravo na besplatno prevođenje: član 6 (3) (e) Sud je dao široko tumačenje prava na besplatnu pomoć prevodioca onda kada optuženi ne razumije jezik na kome se sudi. U predmetu Luedicke, Belkacem i Koc

35

protiv SR Njemačke (1978.), Sud je zaključio da se ova odredba odnosi na “sve spise ili izjave u postupku......koje on treba razumjeti da bi mu se pravično sudilo”. Sud je dalje razvio ovaj zahtjev navodeći, među stvarima koje se moraju prevesti na račun države, optužnicu, razloge za hapšenje i sam usmeni pretres.

Teorijski, na osnovu ovakve prakse moglo bi se zaključiti da optuženi mora razumjeti sve aspekte postupka protiv njega. Međutim, u predmetu Kamasinski protiv Austrije (1989.), Sud nije utvrdio kršenje člana 6 (3) (e) tamo gdje je branilac formalno poznavao maternji jezik optuženog. Sud je utvrdio kršenje člana 2 Protokola br. 4 u predmetu Raimondo protiv Italije (1994.), u kojem se aplikant žalio na nametanje serije ograničenja njegove slobode kretanja, uključujući i obavezu da se redovno i često javlja policiji. Do danas, Sud je utvrdio kršenje člana 4 Protokola 7 samo jednom, u predmetu Gradinger protiv Austrije (1995.). U ovom predmetu, aplikant je proglašen krivim u dva odvojena krivična postupka i to po optužbama zasnovanim na istim činjenicama.

I. Sloboda od retroaktivnog krivičnog zakonodavstva: član 7

Član 7 1. Niko neće biti smatran krivim za krivično djelo zbog činjenja ili propuštanja, koje nije

predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu u trenutku kada je izvršeno. Isto tako, ne može se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član neće uticati na suđenje i kažnjavanje bilo koga zbog činjenja ili propuštanja,

koje je u vrijeme izvršenja bilo kažnjivo na osnovu općih pravnih načela koje priznaju civilizovani narodi.

Član 7 (1) Konvencije štiti pojedinca od odgovornosti za krivično djelo koje po zakonu nije postojalo u vrijeme njegovog izvršenja. Ovim se izražava načelo da se samo zakonom može definisati krivično djelo i propisati kazna (nullum crimen, nulla poena sine lege). Slijedi da pojedinac mora biti obaviješten o zabranjenim oblicima ponašanja da bi se mogao smatrati odgovornim za kršenje tih propisa. U slučaju da pojedinac može razumjeti i ocijeniti rizik koji određeno ponašanje nosi, nametanje krivične odgovornosti ne vodi kršenju člana 7. Sud je članu 7 pristupio zdravorazumski, utvrđujući da utvrđivanje pravila krivične odgovornosti kroz sudsko tumačenje može predstavljati takvu obavijest, kada je to utvrđivanje u skladu sa suštinom krivičnog djela u pitanju i kada je razumno predvidivo. U predmetima C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.) i S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), na primjer, Sud je utvrdio da krivične osude za pokušaj silovanja vlastite supruge i za silovanje vlastite supruge ne krše član 7 Konvencije, rekavši:

Napuštanje neprihvatljive ideje da suprug ima imunitet od krivičnog gonjenja za silovanje vlastite supruge, bilo je u skladu ne samo sa civilizovanim konceptom braka, već prije svega sa osnovnim ciljevima Konvencije, suština koje je poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudske slobode.

Sud je također utvrdio da je pojedinac, koji se aktivno bavi nekom profesijom, normalno oprezan u vršenju te profesije i da se osnovano može očekivati da potraži

36

pravni savjet u tom smislu kada relevantni zakon može biti tumačen na različite načine i kada kršenje tih zakona može za posljedicu imati krivičnu odgovornost (Cantoni protiv Francuske (1996.)). Za razliku od gornjih predmeta, u jednom predmetu protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikant je bio pokazao novinaru dokumente koji su ranije bili javno pročitani na sudu i zato je bio osuđen zbog omalovažavanja suda. Komisija je prihvatila njegovu žalbu stoga što se od aplikanta nije moglo razumno očekivati da predvidi kako će sudovi definisati elemente uobičajenog krivičnog djela omalovažavanja suda, posebno zato što do tada niko nije bio gonjen zbog ovakvih postupaka (apl. br. 10038/8). Stranke su okončale spor poravnanjem.

Dalje, članom 7 (1) državama se zabranjuje da lice optuženo zbog izvršenja krivičnog djela podvrgnu strožijoj kazni od one koja je bila propisana u vrijeme izvršenja djela. Sud je pojasnio da je pojam kazne u smislu člana 7 širok, te da potencijalno pokriva svaku štetu kojoj je pojedinac bio izložen u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Na primjer, u predmetu Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995), Sud je zaključio da je konfiskacija aplikantove imovine prema zakonu donesenom nakon što je osuđen za krivično djelo za koje je novi zakon predviđao takvu kaznu, predstavljala kršenje člana 7. Slično tome, u predmetu Jamil protiv Francuske (1995.), Sud je utvrdio kršenje člana 7 kada je država produžila zatvorsku kaznu za dvadeset mjeseci licu koje je propustilo platiti carinsku kaznu, kada je maksimalno dozvoljena kazna u vrijeme izvršenja djela bila četiri mjeseca.

Član 7 (2) isključuje zabranu retroaktivnih zakona ako je riječ o krivičnim djelima koja su, u vrijeme njihovog izvršenja, bila “u skladu s općim pravnim načelima priznatim od civilizovanih naroda”. Ovim se jasno ukazuje na Nirnberška (i Tokijska) načela i na njihovu usmjerenost protiv ratnih zločina. Međutim, stilizacija je neposredno preuzeta iz člana 38 Statuta Međunarodnog suda. Treba napomenuti u vezi s ovim da korištenje izraza “civilizovani narodi” podrazumijeva da prilikom primjene člana 7 (2) treba, također, imati u vidu zakone i praksu država koje su van kruga ugovornica Evropske konvencije o ljudskim pravima.

J. Osnovi za ograničenje vršenja prava po Konvenciji:

Stavovi 2 članova 8-11 i člana 2 Protokola br. 4/član 17/član 18 (Napomena: tekstovi drugih stavova članova 8, 9, 10 i 11, ili člana 2 Protokola

broj 4 mogu se naći u poglavljima koja se bave suštinskim pravima zaštićenim ovim članovima.)

Članovi 8, 9,10 i 11 same Konvencije i član 2 Protokola br. 4, imaju sličnu strukturu. U prvom stavu se garantuje izvjesno pravo ili sloboda, dok se u drugom stavu (ili, u slučaju člana 2 Protokola br. 4, trećem stavu) navode opća uputstva i posebni osnovi kojima se visoka strana ugovornica ovlašćuje da u datim predmetima ograniči ova prava i slobode. Na ovaj se način uravnotežavaju prava pojedinaca i širi interesi demokratskih društava u cjelini onda kada oni mogu doći u sukob (Klass i dr. protiv SR Njemačke (1978.)).

37

1. Doktrina svojstvenih ograničenja Jedno od važnih pitanja, kojima su se Komisija i Sud morali pozabaviti mireći interese pojedinaca i društva, svodilo se na to da li spisak razloga koji dozvoljavaju ograničenja, naveden u različitim članovima, treba smatrati zatvorenim, ili državi treba dozvoliti da pojedincima nameće ograničenja na osnovu razloga koji se “podrazumijevaju”. Drugim riječima, treba li restriktivne odredbe drugih stavova posmatrati kao izuzetak u odnosu na opće pravilo o neograničavanju ličnih sloboda? Isprva je Komisija prihvatila stav država da one imaju široka ovlaštenja da ograniče ponašanje pojedinaca, bar u odnosu na neke grupe, kao što su zatvorenici. Države i Komisija prihvatili su shvatanje da, kada je neko već zakonito lišen slobode, sve ostale neugodnosti koje trpi treba smatrati vezanim za “svojstvena ograničenja” njegovog statusa. Sud je brzo odbacio ovakvo razmišljanje, smatrajući da država može nečije pripadanje odgovarajućoj grupi uzeti u obzir prilikom ograničavanja njegovih prava i sloboda, ali da ipak zakonito može postupati samo u okviru specifičnih ograničenja u odgovarajućim članovima Konvencije. (Predmet Skitnice protiv Belgije (1971.), Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.)) 2. Pravilo o striktnom tumačenju klauzula o ograničenju Klauzule o ograničenjima, sadržane u nizu drugih stavova pomenutih gore, same su po sebi prilično široke. Da bi spriječila države da zloupotrijebe ovlaštenja sadržana u tako širokim odredbama, Komisija je ustanovila pravilo o striktnom tumačenju ovih klauzula, koje se može naći u predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1979.):

Striktno tumačenje znači da se ne mogu primjenjivati kao osnov za bilo kakvo ograničenje nikakva mjerila osim onih pomenutih u samoj klauzuli o ograničenjima, a da se, s druge strane, ova mjerila moraju protumačiti tako da njihov jezički izraz zadrži uobičajeno značenje.

Pravilo o striktnom tumačenju odnosi se na oba opća uslova, zajednička svim stavovima o kojima je riječ, tj. da sva ograničenja prava i sloboda moraju biti zakonita i “potrebna u demokratskom društvu”, kao i na specifične razloge navedene u pojedinim članovima. Kada razmatraju predmet gdje se vlada pozvala na jednu ili više restriktivnih klauzula nekog člana, Komisija i Sud analiziraju predmet sljedećim redom. Prvo utvrđuju da li je postupak države bio “u skladu sa zakonom”. Ako ustanove da nije, konstatovat će prekršaj i neće ići dalje. Utvrde li da je postupak bio u skladu sa zakonom, ispitivat će da li se ograničenje može smatrati “potrebnim u demokratskom društvu” radi postizanja nekog od legitimnih ciljeva navedenih u odgovarajućem članu, kao što su npr. očuvanje javnog reda, zaštita zdravlja ili morala itd. 3. Tumačenje izraza “u skladu sa zakonom” i “propisan zakonom” Pojam zakonitosti se po Konvenciji primjenjuje na sve vrste domaćih propisa – upravnih, zakonodavnih i ustavnih, pisanih i nepisanih (Golder, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.), i Sunday Times). Komisija i Sud ustanovili su dva osnovna preduslova zakonitosti, kako je to rečeno u presudi u predmetu Sunday Times:

38

Prvo, zakon mora biti dovoljno pristupačan: građanin mora, s obzirom na okolnosti, imati adekvatna saznanja o pravnim pravilima koja se odnose na dati predmet. Drugo, jedna se norma ne može smatrati “zakonom” ako nije formulisana dovoljno jasno da omogući građaninu da joj prilagodi svoje ponašanje.

Prema tome, da bi pojedinačne mjere ili propisi države bili u smislu Konvencije “u skladu sa zakonom”, one moraju biti kako dostupne tako i predvidljive. Sud je dalje razvio pojam zakonitosti u predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.), vezujući ga za zabranu zloupotrebe ovlaštenja država:

Bilo bi protivno vladavini prava kada bi se diskreciona ovlaštenja izvršne vlasti izražavala u obliku neobuzdane moći. Stoga, zakon mora dovoljno jasno označiti granice svakog diskrecionog prava datog nadležnim organima i način njegovog vršenja, imajući u vidu zakoniti cilj dotične mjere, kako bi pojedincu pružila dovoljnu zaštitu od samovoljnog miješanja državnih organa.

Dakle, treći element zakonitosti u smislu Konvencije traži da država koristi svoja diskreciona ovlaštenja radi postizanja zakonitih ciljeva. 4. Tumačenje izraza “neophodan u demokratskom društvu” Razmatrajući vršenje diskrecionih ovlaštenja država prilikom ograničavanja prava i obaveza po Konvenciji, Komisija i Sud prvo ocjenjuju zakonitost akta u skladu sa gore opisanim mjerilima. Ako postupak države zadovolji standard zakonitosti, organi uspostavljeni Konvencijom idu dalje i ispituju da li se mjera u pitanju može smatrati kao “neophodna u demokratskom društvu”. Kada se ispituje da li država postupa u skladu sa ovim mjerilom, tenzije između pojedinačnih i društvenih interesa dolaze naročito do izražaja.

Komisija i Sud priznaju da nisu nadležni vršiti praktičnu ili političku kontrolu postupanja država u njihovoj unutrašnjoj sferi, niti za tim postoji potreba. U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.), Sud je ustanovio:

U načelu, na osnovu neposrednog i stalnog dodira sa živom stvarnošću svojih zemalja, vlasti bolje nego međunarodni sudija mogu dati mišljenje o tačnom sadržaju ovih zahtjeva.....kao i o tome postoji li “neophodnost” za neko “ograničenje” ili “kaznu” da bi se oni zadovoljili.

Iz ovakvog pristupa proizilazi da Komisija i Sud ostavljaju državama izvjesnu mjeru diskrecione ocjene kod prosuđivnja saglasnosti datog postupanja sa zahtjevima Konvencije. Ovo diskreciono pravo obično se naziva polje slobodne procjene. Mada visokim stranama ugovornicama ostavljaju polje slobodne procjene, Komisija i Sud zadržavaju pravo da procjenu države podvrgnu ispitivanju na osnovu načela i ograničenja koji su navedeni, ne samo u drugim stavovima odgovarajućih članova, već i u ostalim članovima Konvencije (vidi dole objašnjenje u vezi s članovima 17 i 18). U predmetu Handyside, Sud je istakao da “unutrašnje polje slobodne procjene.....ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom”, stav koji je ponovljen u nizu predmeta.

Komisija i Sud su utvrdili da države moraju povezati standard “neophodan u demokratskom društvu” s nekim od konkretnih osnova za ograničenje, navedenih u odgovarajućem članu: država se ne može zakonito pozvati na opću potrebu da bi

39

opravdala ograničavanja prava i sloboda pojedinaca (Grčki predmet (Izv. Kom. iz 1969.)). Osnove za ograničavanje prava i sloboda navedene u različitim članovima bit će predmet rasprave u narednim poglavljima. Međutim, važno je imati na umu da Komisija i Sud zasnivaju svoj pojam demokratskog u smislu koncepata kao što su pluralizam, tolerancija i širokogrudnost, od kojih nijedan nije izričito pomenut u samoj Konvenciji (Handyside). Sud je, također, odredio pojam “neophodnog” tako što je rekao da on “nije istovjetan sa “nužan”, niti pak ima gipkost izraza kao što su “prihvatljiv”, “uobičajen”, “koristan”, “razuman” ili “poželjan” (Silver, Handyside). Organi uspostaljeni Konvencijom idu u dva pravca kada ispituju da li neka mjera države odgovara standardu “neophodnog u demokratskom društvu”. Prvo, oni cijene je li sam cilj nametnutog ograničenja zakonit. Na primjer, Sud je utvrdio da su nadzor nad zatvoreničkom prepiskom (Golder i Silver) ili onemogućavanje homoseksualnih odnosa između mladića ispod dvadeset jedne godine zakoniti ciljevi (Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1981.) i Norris protiv Irske (1988.)). Drugo, oni zatim provjeravaju da li je način na koji se data prava ili slobode ograničavaju “proporcionalan zakonitom cilju koji se želi postići”. Državama je često teško zadovoljiti ovaj zahtjev. Na primjer, u predmetima koji su se ticali zatvoreničke prepiske, Sud je ustanovio da vlasti ne smiju sprječavati zatvorenika da piše svom advokatu (Golder) i da mogu cenzurisati samo pisma u kojima se prijeti nasiljem ili pripremaju nova krivična djela (Silver). U predmetima koji se tiču homoseksualaca, Sud je odbio prihvatiti tvrdnje kako kažnjivost dobrovoljnih homoseksualnih akata između punoljetnih lica odgovara standardu proporcionalnosti. Prilikom odlučivanja da li je država postupala u skladu sa poljem slobodne procjene u određenom predmetu, Sud je često proučavao zakon i praksu drugih država članica Konvencije, kao i činjenice predmeta u pitanju. Tamo gdje se pokazuje da nema zajedničkog stava među državama, Sud daje odgovornoj državi veću širinu polja slobodne procjene (X, Y i Z protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)).

Pored ograničenja dozvoljenih drugim stavovima članova 8 do 11, treći stav člana 2 Protokola br. 4 i članovi 17 i 18 mogu pružiti nezavisne osnove za ograničavanje suštinskih prava garantovanih drugim članovima Konvencije. 5. Član 17

Član 17

Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se bave nekom djelatnošću ili da izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog navedenog prava ili slobode ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je propisana Konvencijom.

Član 17 Konvencije zabranjuje državama, grupama i pojedincima da postupaju na način usmjeren na poništavanje i ograničavanje prava i sloboda navedenih u Konvenciji, preko obima koji sama Konvencija predviđa. Iz toga slijedi da se na član 17 može pozivati samo u vezi sa navodnim kršenjem jednog ili više suštinskih prava zaštićenih Konvencijom. Struktura i djelovanje člana 17 razlikuje se od strukture i djelovanja drugih članova Konvencije. Član 17 tiče se dvije glavne grupe predmeta: onih kada država tvrdi da su

40

grupa ili pojedinac djelovali u suprotnosti sa principima i onih kada grupa ili pojedinac tvrde da je država prekoračila svoja ovlaštenja.

Prilikom ispitivanja prve vrste predmeta po članu 17, važno je napomenuti da država, kada se poziva na ovaj član protiv grupe ili pojedinca, mora pokazati da oni, kršeći ovaj član, istovremeno ugrožavaju prava nekoga trećeg. Ona, također, mora pokazati da se poziva na član 17 samo povodom određenih prava koje su grupa ili pojedinac navodno zloupotrijebili. Tako je u predmetu Lawless protiv Irske (1961.), Sud primijetio da se Irska ne može pozvati na član 17 da bi opravdala svoje postupke u vezi s članom 5 (lišenje slobode) ili članom 6 (pravično suđenje), pošto aplikant nije zloupotrebljavao ili ograničavao ova prava u svrhe protivne Konvenciji. Komisija je došla do sličnog zaključka ispitujući značenje člana 17 u vezi s članom 10 u predmetu De Becker protiv Belgije (1962.), našavši da je belgijska vlada propustila pokazati da će aplikant i u budnućnosti zloupotrijebiti svoje pravo na slobodu izražavanja, mada je on to svakako učinio u prošlosti. U predmetima u kojima su se pojedinac ili grupa pozvali na član 17 u sporu sa državom, Komisija i Sud su uglavnom zauzeli stav da, ako se aplikant, pozivao na neke suštinske članove Konvencije koji dozvoljavaju ograničenja, organi Konvencije će prvenstveno ispitati ograničenja koja je država nametnula nalazeći osnov u tim odredbama, a ne na ona koja su dozvoljena članom 17. Tako je u predmetu Engel i drugi protiv Holandije (1976.), Sud utvrdio da, ako je ograničenje opravdano na osnovu člana 10 (2), ne postoji kršenje člana 17. U predmetima u kojima se pokreću pitanja iz članova Konvencije u kojima su osnovi za ograničavanje prava manje određeni ili jasni, Komisija i Sud mogu sa više slobode ispitivati tvrdnje da je povrijeđen član 17. Oni su to učinili u predmetu Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.), gdje su aplikanti tvrdili da je država povrijedila pravo na mirno uživanje imovine, predviđeno članom 1 Protokola br. 1 i time povrijedila i član 17. Sud je ustanovio da je vršenje državne vlasti bilo u skladu sa suštinskim članom i da su preduzete mjere imale zakoniti cilj i nisu bile usmjerene na poništavanje ili pretjerano ograničavanje prava aplikanata. U predmetu Lönnroth protiv Švedske (1982.), u kojem su pokrenuta slična pitanja, Sud je zaključio da je nepotrebno ispitivati navodnu povredu člana 17, jer je već utvrđeno da je država povrijedila član 1 Protokola br. 1. 6. Član 18

Član 18

Ograničenja navedenih prava i sloboda, koja su dozvoljena ovom Konvencijom, neće se primjenjivati ni u koje druge svrhe osim onih zbog kojih su propisana.

Član 18 zabranjuje državama da propisuju ograničenja u svrhe koje nisu predviđene Konvencijom. Član 18 može se povezati samo s nekim od suštinskih prava zajamčenih Konvencijom i Komisija je stala na stanovište da on ima samostalni značaj: država može povrijediti ovu odredbu u vezi sa nekim drugim članom Konvencije, mada taj drugi član sam po sebi nije povrijeđen. Sud je, s druge strane, do sada oklijevao da se upušta u navodna kršenja člana 18 ako nije bilo kršenja suštinskih prava (Engel) ili ako je već razmotrio djelovanje restriktivnih klauzula u drugim članovima Konvencije (Handyside i Bozano protiv Francuske (1986.)).

41

K. Pravo na privatnost: član 8, član 12 i član 5 Protokola br. 7

Pravo na porodični život, dom i prepisku, pravo na sklapanje braka i

osnivanje porodice i na jednakost supružnika

Član 8

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovoga prava, osim ako to nije predviđeno

zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 12

Muškarci i žene odgovarajućeg uzrasta imaju pravo stupanja u brak i zasnivanja porodice u skladu s unutrašnjim zakonima koji uređuju vršenje ovog prava.

Protokol br. 7, član 5

U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici su ravnopravni u pravima i obavezama privatnopravnog karaktera i u odnosima prema svojoj djeci. Ovim se članom države ne sprječavaju da poduzmu potrebne mjere radi zaštite interesa djece.

Članovi kojima se garantuje poštovanje privatnosti, porodičnog života, doma i prepiske, prava na stupanje u brak i zasnivanje porodice i na jednakost supružnika, štite širok krug povezanih i podudarnih prava. Kao posljedica toga, praksa organa uspostavljenih Konvencijom ne može se jasno prikazati time što će se ići od prava do prava. Zbog toga će sljedeće poglavlje biti usredsređeno na neke od najvažnijih tema u oblastima regulisanim navedenim članovima.

1. Pravo na poštovanje Važno je napomenuti, na samom početku, da su Komisija i Sud tumačili pravo na poštovanje iz člana 8 (1) u svjetlu odredbe člana 8 (2) da se “javne vlasti ne mogu miješati u vršenje ovog prava”. Na prvi pogled, izgleda kao da ove riječi znače da će država poštovati svoje obaveze iz člana 8 ako jednostavno ne čini ništa. Sud je potvrdio osnovnu dužnost države da se uzdrži od miješanja u Belgijskom lingvističkom predmetu (1968.). Međutim, Komisija i Sud su iz načela na kojim počiva član 8 izveli dužnost države da djeluje kako bi obezbjedila poštovanje nekih prava pod nekim uslovima. Ključni predmet iz ove oblasti jeste Marckx protiv Belgije (1979.), u kojem su majka i njeno vanbračno dijete napali belgijske zakone, koji su od majke tražili da vodi poseban postupak da bi se dijete priznalo kao njeno i koji su čak i tada djetetu osporavali punopravan status u odnosu na ostale članove porodice. Sud je utvrdio kršenje prava na porodični život po članu 8 i zaključio:

42

Kada država u svom unutrašnjem pravnom sistemu utvrđuje režim koji se primjenjuje na neke porodične odnose....ona mora postupati tako da omogući svim zainteresovanima da vode normalan porodični život.

U predmetu Johnston i drugi protiv Irske (1986.), Sud je došao do istog zaključka povodom položaja djeteta dvoje Iraca, koji su godinama živjeli zajedno, iako je svako od njih bio u braku sa drugom osobom. Međutim, Sud nije ustanovio da se članom 8 od Irske traži da uvede mogućnost razvoda ili da na drugi način punoljetnim osobama omogući da regulišu svoj odnos. Sud je bio još energičniji u predmetu Airey protiv Irske (1979), gdje je u pitanju bilo odbijanje irske vlade da pruži besplatnu pravnu pomoć ženi u postupku za dobijanje sudske odluke o rastavi od supruga nasilnika. Utvrđujući da je član 8 prekršen Sud je zaključio:

Mada je osnovni cilj člana 8 zaštita pojedinca od samovoljnog miješanja javne vlasti, on od država ne traži samo da se uzdrže od miješanja: pored ove prvenstveno negativne obaveze, mogu postojati pozitivne obaveze sadržane u stvarnom poštovanju privatnog i porodičnog života.

Dakle, povezane teme nemiješanja države i njene pozitivne obaveze, igraju važnu ulogu u tumačenju “prava na poštovanje” prema Konvenciji.

2. Pravo na privatni život U svom izvještaju povodom predmeta Van Oosterwijk protiv Belgije (Izv.Kom. iz 1979.) (transseksualne osobe koje traže da im se izmjeni izvod iz matične knjige rođenih), Komisija je u glavnim potezima skicirala pravo na poštovanje privatnog života na osnovu člana 8 Konvencije:

Pravo na poštovanje “privatnog života” jeste pravo na privatnu sferu, pravo čovjeka da živi kako želi, zaštićen od javnosti....ono, također, do izvjesne mjere obuhvata i pravo na uspostavljanje i njegovanje odnosa s drugim ljudskim bićima, naročito u emocionalnoj sferi, radi razvijanja i zadovoljavanja sopstvene ličnosti.

U svom izvještaju u predmetu Brüggemann i Scheuten protiv SR Njemačke (Izv. Kom.1977.) (pravo na pobačaj), Komsija je ukazala na parametre u okviru kojih se pravo na privatan život mora vršiti:

Zahtjev za poštovanje privatnog života automatski se ograničava u mjeri u kojoj pojedinac sam dovede svoj privatni život u dodir s javnim životom ili u tijesnu vezu s drugim zaštićenim interesima.

Komisija i Sud razmatrali su nekoliko predmeta u kojima se tvrdilo da je država povrijedila pravo na privatan život inkriminacijom homoseksualnih akata. U predmetima Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevsta (1981.), Norris protiv Irske (1988.) i Modinos protiv Cipra (1993.), Sud je zaključio da zabrana dobrovoljnih homoseksualnih akata između punoljetnih lica starijih od dvadeset i jedne godine, predstavlja neopravdano miješanje u privatni život na osnovu člana 8. S druge strane, Sud nije utvrdio kršenje kada je vlada krivično gonila određena lica zbog sado-mazohističke prakse (Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). Pored već pomenutog predmeta Van Oosterwijk, Komisija i Sud su imali pred sobom i druge žalbe transseksualnih osoba zbog odbijanje država da promijene podatke u matičnim knjigama rođenih. U predmetima Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.) i Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), Sud je utvrdio da

43

po članu 8 država nije obavezna da mijenja zvanične registre rođenih da bi izašla u susret licima koja su promijenila pol. Međutim, u drugom pomenutom predmetu Sud je primijetio da bi u budućnosti država mogla biti obavezana da zagarantuje pravo transseksualne osobe da stupi u brak uprkos “pogrešnoj” klasifikaciji pola u knjizi rođenih: Sud ipak nije bio sklon da u datom trenutku konstatuje da je povrijeđeno pravo na stupanje u brak iz člana 12. Sud je utvrdio kršenje prava na poštovanje privatnog života u predmetu B. protiv Francuske (1992.) sa skoro istim činjenicama kao u predmetu Rees i Cossey, i to na osnovu toga što je francuski zakon i praksa o građanskom statusu stavljala značajno veći teret na transseksualce nego što je to bio slučaj u Ujedinjenom Kraljevstvu.

3. Prisluškivanje i prikupljanje podataka Komisija i Sud bavili su se i predmetima u kojima su iznesene tvrdnje da prikupljanje i korištenje ličnih podataka ili prisluškivanje privatnih lica od strane državnih organa nije u skladu sa odredbama člana 8 (1) Konvencije – pravom na poštovanje privatnosti, prepiske i/ili doma.

U dva važna predmeta, Klass i drugi protiv SR Njemačke (1978.) i Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.), aplikanti su tvrdili da su njihova prava na privatni život i prepisku (opisana u datom predmetu kao pravo na sve oblike privatnog komuniciranja) po članu 8 prekršena tajnim prisluškivanjem u toku krivičnog postupka. U prvom predmetu Sud je utvrdio da je zapadnonjemački zakon o prisluškivanju dovoljno precizan i da je postupak kojim se osigurava da sve mjere prikupljanja informacija budu u skladu sa zakonom dovoljno striktan da bi bili ispunjeni zahtjevi zakonitosti prema članu 8 (2). Sud je, također, utvrdio da potreba države da se zaštiti od “neposrednih opasnosti” koje prijete “slobodnom demokratskom ustavnom poretku”, predstavlja zakoniti cilj države po odredbi o ograničenju koje je “potrebno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti i radi sprječavanja nereda i krivičnih djela”. Konačno, Sud je našao da je pomenuti postupak dovoljan da osigura da mjere države ostanu u srazmjeri sa takvim zakonitim ciljevima.

U predmetu Malone riječ je bila o istim pitanjima kao i u predmetu Klass. Tu je Sud imao da se izjasni o zakonitosti policijskog prisluškivanja telefonskih razgovora i uspostavljanju “registra” telefonskih brojeva pozvanih s određenog telefona. Sud je utvrdio da je propis Ujedinjenog Kraljevstva, kojim se reguliše prisluškivanje telefonskih razgovora, odveć nejasan da bi odgovorio standardu “saglasnosti sa zakonom”:

Bilo bi suprotno vladavini prava kada bi se diskreciona sloboda, data izvršnoj vlasti, izražavala kao neobuzdana moć. Slijedi da zakon mora dovoljno jasno ukazati na granice takve diskrecione slobode date nadležnim organima i na način njenog korištenja, imajući u vidu zakoniti cilj određene mjere, da bi sepojedincu pružila odgovarajuća zaštitu od samovoljnog miješanja.

Sud je dalje utvrdio da, iako je registrovanje telefonskih poziva, za razliku od prisluškivanja, uobičajeno u poslovnoj praksi, dostavljanje takvih podataka policiji, bez zakonskog regulisanja ili saglasnosti lica čiji se razgovori bilježe, predstavlja neopravdano miješanje u privatnu sferu po članu 8. Pošto je utvrdio da su i prisluškivanje i registrovanje u ovom predmetu bili suprotni zahtjevu zakonitosti, Sud

44

je smatrao da nije potrebno da se upušta u to da li su ove mjere bile “potrebne u demokratskom društvu”. U predmetima Huvig protiv Francuske (1990.) i Kruslin protiv Francuske (1990.), činjenice su bile slične kao u predmetu Malone. Oba puta Sud je utvrdio da propisi i praksa u Francuskoj nisu u skladu sa uslovom zakonitosti iz člana 8. Sud je kršenje člana 8 utvrdio i kada je građanin tajno snimao telefonske razgovore uz pomoć visoko pozicioniranog oficira policije (A. protiv Francuske (1993.)) i kada je policija prisluškivala telefonske pozive zaposlenog u policijskoj komandi (Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). U ovom posljednjem predmetu, Sud nije prihvatio vladin argument da je policija imala pravo prisluškivati telefone u njihovim vlastitim prostorijama bez prethodnog dobijanja naloga, utvrđujući da je ta praksa nezakonita u smisu Konvencije.

Komisija i Sud, u načelu, ostavljaju državama široko polje slobodne procjene prilikom prikupljanja i korištenja podataka van krivičnog postupka. U predmetu Leander protiv Švedske (1987.), aplikant se žalio zbog toga što je država sakupila tajne podatke o njemu i koristila se njima da bi mu uskratila pristup državnoj službi. Sud je utvrdio da je detaljnost odgovarajuće uredbe u skladu sa zahtjevom zakonitosti. Nalazeći da član 8 nije povrijeđen, Sud je dalje zapazio da se Konvencijom ne garantuje pravo stupanja u javnu službu, te da mjere koje je država preduzela u ovom predmetu “ne predstavljaju prepreku vođenju privatnog života po slobodnom izboru” aplikanta.

U predmetu Leander riječ je bila o negativnim obavezama države – garantovanju zaštite od samovoljnog miješanja javne vlasti. Nasuprot tome, u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), radilo se o pozitivnim obavezama – o propuštanju države da odgovori na zahtjev aplikanta da mu se omogući pristup njegovom dosijeu. U ovom predmetu, vlasti Ujedinjenog Kraljevstva odbile su dati mladiću, koji je proveo skoro cijelo djetinjstvo u sirotištima, pristup dokumentima koji se odnose na vrijeme koje je proveo pod starateljstvom države, tvrdeći da su podaci u dosijeu dobijeni kao povjerljivi i da se više ne mogu pribaviti saglasnosti od onih koji su te dokumente dostavili. Sud je prvo uporedio isteres mladića da posjeduje obavještenja o svome životu, interese drugih lica da očuvaju povjerljivost i interes države da podstiče prikupljanje objektivnih i pouzdanih informacija. Iako je utvrdio da postoji “balans” u okvirima polja slobodne državne procjene, Sud je ipak ustanovio kršenje člana 8 zato što nije postojao postupak pred nezavisnim organom, koji bi mogao donijeti konačnu odluku onda kada se lica, koja su izvor obavještenja, ne mogu više pronaći ili kada ona bezrazložno odbijaju dati saglasnost za objelodanjivanje podataka. Konačno u predmetu Z. protiv Finske (1997.), Sud je utvrdio da postavljanje zahtjeva povjerljivosti medicinske dokumentacije za određeni period, može voditi kršenju člana 8 ukoliko bi ta dokumentacija bila data javnosti na uvid nakon isteka tog perioda. Daje je zaključio da je javno objavljivanje imena lica i njegovog medicinskog stanja u javno objavljenoj presudi, kada domaći zakon zahtijeva povjerljivost tih informacija, također kršenje člana 8.

4. Priroda porodice/pravo na stupanje u brak/ravnopravnost supružnika

45

Komisija i Sud tumače izraz “porodični život” iz člana 8 Konvencije tako da obuhvata “u najmanju ruku veze između bliskih srodnika, na primjer između djedova, baba i unučadi, pošto takvi rođaci mogu imati važan uticaj na porodični život (Marckx protiv Belgije). Mada organi uspostavljeni Konvencijom dozvoljavaju pojedincima da se pozovu na krvno srodstvo kao osnovu za dokazivanje porodičnog života, oni ga ne prihvataju kao odlučujući činilac i razmatraju i druge činioce, kao što su materijalna i psihološka zavisnost između lica koja traže zaštitu. U načelu Komisija i Sud daju prednost “vertikalnim” porodičnim odnosima (maloljetna djeca, roditelji, djedovi i babe) nad “horizontalnim” (braća i sestre, nećaci i nećake itd.). Međutim, u predmetu Olsson protiv Švedske (1988.), gdje je troje djece bilo smješteno u domove koji su se nalazili vrlo daleko jedan od drugog, Sud je bar ukazao da bi djeca mogla tražiti pravo na zajednički porodični život, nezavisno od svog odnosa sa roditeljima.

Najjači dokaz da postoji “porodični život” sastoji se u tome što oni, koji to pravo traže, pokazuju da tako već žive. Međutim, Sud je utvrdio “da ovo ne znači da je namjera da se živi u porodici u potpunosti van domašaja člana 8” (Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.)), u kojem su žene, koje su zakonito sklopile brak ili vjeridbu, bile onemogućene uspostaviti potpuno normalan porodični život zbog restriktivnih zakona o useljenju koji su na snazi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nasuprot tome, Sud je ustanovio da država ne može zakonito rasturiti porodičnu jedinicu poslije razvoda roditelja (Berrehab protiv Holandije (1988.)), gdje je otac Marokanac, koji se oženio i razveo u Holandiji, ali je i dalje održavao bliske veze sa svojom vrlo mladom kćeri i redovno doprinosio njenom izdržavanju, uspio sa zahtjevom da se odluka o njegovom protjerivanju proglasi za kršenje člana 8. Iako se Sud, općenito, priklanja odluci države o tome koji će roditelj dobiti starateljstvo nad djetetom nakon razvoda roditelja, ukoliko država propusti osigurati uživanje prava drugog roditelja na bilo koji način, može postojati kršenje člana 8 (Hokkanen protiv Finske (1994.) starateljstvo je u ovom predmetu bilo dato majčinim roditeljima, nakon što je otac prethodno djecu predao njima na brigu i staranje nakon majčine smrti)). Sud je razmatrao nekoliko predmeta koji su se ticali prava prirodnih očeva na porodični život, utvrdivši da postoji kršenje kada je dijete dato na usvojenje bez prethodnog očevog znanja ili saglasnosti (Keegan protiv Irske (1994.)) i kada je otac, koji je živio kao član porodice bio tretiran drugačije nego majka u vezi sa postupkom utvrđivanja staratelja njihovog djeteta (McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.). Međutim, Sud dozvoljava državama pravljenje razlike između majki i očeva u cilju utvrđivanja očinstva, dajući majkama više prostora (Rasmussen protiv Danske (1984.) i Kroon protiv Holandije (1994.)). Komisija i Sud bavili su se izvjesnim brojem predmeta u kojima su aplikanti osporavali različite vidove mjera za stavljanje djece pod državno staranje. Mada teorijski zadržavaju pravo da se upuste u suštinu svake odluke države da oduzme roditeljima pravo na starateljstvo nad djetetom, Komisija i Sud ostavljaju državama ogromno polje slobodne procjene i po pravilu se ograničavaju na ispitivanje ispravnosti postupka. Na primjer, u nizu predmeta protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je utvrdio da je prekršen član 8 uglavnom zbog toga što je država bila isključila roditelje iz postupka za donošenje odluke o tome da se dijete odvoji od porodice, ili, u nekim predmetema, da se roditeljima zabrani pristup djetetu (predmeti O, H, W, B i R (svi protiv Ujedinjenog Kraljevstva) (1987.)). U već pomenutom predmetu Olsson protiv Švedske (1988.), Sud je utvrdio da su roditelji uživali dovoljnu proceduralnu

46

zaštitu u smislu člana 8, ali u predmetu Eriksson protiv Švedske (1989.), Sud je našao da “stroga i dugotrajna ograničenja pristupa djetetu povezana sa šestogodišnjom zabranom napuštanja starateljskog doma, nisu u srazmjeri sa zakonitim ciljem koji seželi postići”. Slično, u predmetu Johanssen protiv Norveške (1996.) Sud je podržao odlluku vlasti o uzimanju djeteta pod staranje države, ali je utvrdio kršenje zbog toga što su majci oduzeta roditeljska prava i uskraćena prava pritupa djetetu.

5. Deportacija, imigracija i pravo na porodični život Sud je razmatrao brojne predmete u kojim a se tvrdilo da je izvršenje naredbi o deprotaciji ili ekstradiciji predstavljalo kršenje prava na porodični život. Za razliku od predmeta Berrehab o kojem je gore bilo riječi, najveći broj predmeta ticao se predložene deportacije pojedinaca koji su bili osuđeni za jedno ili više teških krivičnih djela i koji su, kao posljedicu toga, izdržavali zatvorske kazne. Općenito, Sud uzima u obzir ne samo broj ili težinu izvršenih djela, nego i lične okolnosti pojedinca. Kada taj pojedinac nema stvarne veze sa zemljom u koju treba biti poslan i/ili ima snažnih rodbinskih veza u zemlji u kojoj boravi i koja ga želi deportovati, Sud će utvrditi kršenje (Moustaquim protv Belgije (1991.), Beldjoudi protiv Francuske (1992.) i Nasri protiv Francuske (1995.)). Kada prevladaju druge okolnosti, Sud će se obično prikloniti odluci države u pitanju (C. protiv Belgije (1996.), Boughanemi protiv Francuske (1996.) i Boujlifa protiv Francuske (1997.)). Kao što je rečeno u prethodnom dijelu, kada pojedinac koji treba biti deportovan tvrdi da će u zemlji povratka biti zlostavljan, Sud će zahtijevati da država procijeni situaciju nezavisno od svih drugih faktora. Država može odbiti useljenje članovima porodice nedržavljana kada u nekoj drugoj zemlji postoje načini uspostavljanja porodičnog života (Gul protiv Švicarske (1996.) i Ahmut protiv Holandije (1996.)). 6. Pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice Kao što je već nagoviješteno, pravo na porodični život po članu 8 tijesno je povezano s pravom na sklapanje braka i zasnivanje porodice, zajamčenim u članu 12. Međutim, važno je imati u vidu da se članom 12 štite pojedinačni akti – stupanje u brak i/ili rađanje ili usvajanje djece – dok se članom 8 štiti jedno trajno stanje. Ovo razlikovanje navelo je Komisiju da utvrdi da države ne mogu zabraniti zatvorenicima stupanje u brak, ali mogu zabraniti oženjenim ili udatim licima u zatvoru da žive zajedno sa svojim bračnim drugovima (predmeti Draper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izv. Kom. iz 1980.), Hamer protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izv.Kom. iz 1979.)). Međutim, u pomenutom predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), Sud je ustanovio da “porodica” nastaje sklapanjem zakonitog braka i da je normalno da bračni parovi žive zajedno, pa je dodao da je “teško zamisliti da pravo na zasnivanje porodice” po članu 12 “ne obuhvata i pravo na zajednički život”.

Komisija i Sud do sada nisu bili skloni utvrditi kršenje člana 12 ako država odbije olakšati sklapanje braka između transseksualca i lica koje je pripadnik novonastalog suprotnog pola (predmet Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.)). Međutim, Sud je, u presudi u predmetu Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), izrazio spremnost da u budućnosti sa punim razumijevanjem razmatra ovakva pitanja.

47

Članom 12 ne garantuje se pravo na razvod i/ili sklapanje novog braka (Johnston i drugi protiv Irske (1986.)). Vrijedno je napomenuti, međutim, da član 5 Protokola br. 7 propisuje jednakost supružnika, kako za vrijeme trajanja braka, tako i “u slučaju njegovog raskida”. Do danas nije bilo odluke koja bi se ticala ove odredbe. Konačno, u predmetu F protiv Švicarske (1987.), Sud je ustanovio da povremena zabrana ponovnog stupanja u brak, izrečena muškarcu koji se u toku osamnaest godina tri puta ženio i razvodio i htio da stupi i u četvrti brak, predstavlja kršenje prava na stupanje u brak iz člana 12. 7. Poštovanje doma

S vremena na vrijeme, Komisija i Sud su se bavili pitanjem kršenja klauzule člana 8 (1), kojom se garantuje pravo na poštovanje doma. Sud je utvrdio da se može smatrati da je pojedinac osnovao dom u smislu ove odredbe čak i kada su on ili ona to učinili suprotno domaćem zakonu (Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)). Pojedinac može, također, zahtijevati pravo poštovanja doma u vezi sa imovinom koju on/ona koristi značajan vremenski period svake godine (Mentes protiv Turske (1997.)). Sud je zaključio da i uredski prostor spada u domen člana 8 (Niemietz protiv Njemačke (1992.)). Sud je utvrdio kršenje prava na poštovanje doma kada su vlasti propustile aktivno provesti gražanski i krivični postupak protiv kompanije koja je nedozvoljeno vodila postrojenje za preradu otpada koji je uzrokovao emitovanje štetnog dima i buke nedaleko od kuće aplikanta. (López protiv Španije (1994.)). U predmetu Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.), Sud je utvrdio da je država prekršila član 8 time što je aplikantima odbila dati dozvolu da se usele u njihovu kuću, jer je to bilo u nesrazmjesri s inače zakonitim ciljem osiguranja ekonomske dobrobiti ostrva Guernsey. U predmetu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), Sud je zaključio da vlasti Ujedinjenog Kraljevstva nisu prekršile član 8 kada su dozvolile da se istovremeno izvrše policijski nalog o pretresu i sudska odluka kojom se dozvoljava tužiteljima u građanskom sporu protiv aplikanta da pretresu njegovu kuću i poslovne prostorije. Sud isto tako nije utvrdio kršenje kada je policija, uz propisnu odzvolu, ušla u kuću aplikanta radi hapšenja (Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.)). U ranije spomenutom predmetu Mentes, te u predmetu Akdivar protiv Turske (1996.) Sud je utvrdio kršenje pava na poštovanje doma kada su kuće aplikanata spaljene ili na drugi način uništene od strane turskih snaga sigurnosti i kada vlada nije ponudila nikakvo drugo objašnjenje za to uništavanje.

8. Poštovanje prepiske Većinu predstavki u kojima se tvrdilo da je povrijeđeno pravo na poštovanje prepiske podnijeli su zatvorenici. Sud je utvrdio da zatvorenikovo pravo na necenzurisanu prepisku s advokatom ili sudom ne trpi skoro nikakva ograničenja, jer je to glavno sredstvo koje počinilac može koristiti da bi ostvario svoja prava (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.), Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1992.), Domenichini protiv Italije (1996.) i Calogero Diana protiv Italije (1996.)). Međutim,

48

Sud je dozvolio državama da ograniče prepisku koja nema veze sa sudskim postupkom. U predmetu Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.), Sud je utvrdio da država smije cenzurisati pisma zatvorenika ako se to može opravdati prisustvom opasnih delikvenata u istom zatvoru, obavljanjem nezakonitih poslova ili drugim sličnim okolnostima. Konačno, Sud je utvrdio kršenje ove odredbe kada je švedska valada ograničila telefonsku komunikaciju ili korespondenciju između majke i sina koji je bio stavljen pod staranje države (Margareta i Roger Andersson protiv Švedske (1992.)).

L. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti: član 9

Član 9

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti; ovo pravo uključuje slobodu

promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, ispoljava svoju vjeru ili uvjerenje molitvom, podučavanjem, prakticiranjem i svetkovanjem.

2. Sloboda ispoljavanja vjere ili uvjerenja trpiće samo ograničenja koja su propisana

zakonom i potrebna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Izrazi “misao”, “uvjerenje”, “savjest” i “vjeroispovjest”, mogu se odnositi na širok krug intelektualne i duhovne djelatnosti. Iz tog razloga Komisija i Sud vrlo pažljivo razmatraju tvrdnje o kršenju člana 9 kada utvrđuju da li dato uvjerenje, postupak ili “izražavanje” spadaju u njegov okvir. Kao i prilikom ispitivanja eventualnog kršenja članova 8, 10 i 11, ako organi uspostavljeni Konvencijom utvrde da se država miješala u uživanje nekog od prava zaštićenih u prvom stavu, oni prelaze na pitanje je li dato ograničenje “propisano zakonom” i “potrebno u demokratskom društvu” u smislu drugog stava. S ovim u vezi treba napomenuti da se, od svih članova koji imaju istu strukturu samo u članu 9 državi ne dozvoljava da se pozove na “nacionalnu sigurnost” da bi opravdala ograničenje uživanja zaštićenih prava.

Pravo na slobodu misli savjesti i vjeroispovjesti u najvećoj mjeri se ostvaruju unutar čovjekovog srca i uma. Samo onda kada neko javno ispoljava svoje misli ili uvjerenja, država saznaje za njihovo postojanje i prirodu. U tom trenutku, pak, ispoljavanje može zaći i u oblast slobode izražavanja (član 10) ili nekog drugog člana Konvencije. Kad se pored drugih članova, postavi pitanje i po članu 9, Komisija i Sud su se uvijek ograničavali na ispitivanje navoda o kršenju prava iz ovih drugih članova.

Pojašnjavajući značenje izraza navedenih u članu 9, Sud je odbio prihvatiti tvrdnju da, budući da su “misao” i jezik toliko tijesno povezani, svako ograničenje koje država propiše u pogledu upotrebe izabranog jezika, zadire u slobodu misli po članu 9 (Belgijski lingvistički predmet (1968.)). Komisija i Sud nikada nisu pravili razliku između izraza “savjest” i “uvjerenje”, ali su u načelu prihvatali tvrdnje aplikanata da data ideja ili intelektualni stav spadaju u domašaj tih izraza. Međutim, Komisija je utvrdila da javno ispoljavanje izvjesnog uvjerenja može prekoračiti zaštitu iz člana 9 (1), ako neki čin nije sam po sebi ispoljavanje uvjerenja, već je samo motivisano uvjerenjem ili je ono na njega uticalo. Na primjer, u predmetu Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izv. Kom. iz 1975.), žaliteljka je tvrdila da to što je gonjena

49

i osuđena zbog rasturanja letaka među vojnicima, u kojima ih je pozivala da ne prihvate premještaj u sjevernu Irsku i nagovarala da ulože prigovor savjesti, predstavlja kršenje člana 9, s obzirom da je ona ubijeđeni pacifist. Komisija se složila da pacifizam spada u okvir člana 9, ali je utvrdila da rasturanje letaka ne predstavlja ispoljavanje pacifističkih uvjerenja. Komisija se složila s tim da se žaliteljka ispravno pozvala na član 10 u pogledu rasturanja letaka, ali je utvrdila da je intervencija države bila zakonita, jer je imala za cilj da zaštiti interese nacionalne sigurnosti i da spriječi nerede (u vojsci).Sprječavanje nemira u vojsci Sud je smatrao zakonitim osnovom za prisilno penzionisanje oficira turskih vazdušnih snaga, koji je zastupao ekstremna fundamentalistička uvjerenja. Stoga je, u predmetu Kalac protiv Turske (1996.), Sud prihvatio argumente vlade da je ponašanje aplikanta, a ne manifestacija njegovih religijskih uvjerenja, bilo to što je prouzrokovalo njegovo uklanjanje iz vojske. Sud je razmatrao nekoliko predmeta u vezi sa kršenjem slobode vjere iz člana 9. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (1993.), Sud je utvrdio kršenje člana 9 zato što vlada nije mogla pokazati da je aplikant, koji je bio osužen za prozelitizam, koristio nepropisne metode u diskutovanju o svojim religijskim uvjerenjima sa drugima. Sud je kršenje utvrdio i u predmetu Manoussakis i dr. protiv Grčke (1996.), zato što je aplikant bio osužen za stvaranje i funkcionisanje mjesta vršenja vjerskih obreda bez propisne dozvole. Sud je zaključio da je uprkos tome što je aplikant uporno pokušavao dobiti potrebnu dozvolu, odgovorne vlasti su odlagale donošenje odluke o tom pitanju na neodreženo vrijeme. Stoga je oglašavanje aplikanta krivim na osnovu toga što je propustio da postupi u skladu sa zakonom, bilo kršenje člana 9.

Iako se nije posebno bavila atributima “vjeroispovijesti”, Komisija je razmatrala dvije vrste pitanja, koje pomažu kod razjašnjavanja koje su vrste zaštićene slobodom vjeroispovijesti iz člana 9. Prije svega, Komisija je ustanovila da država nema obavezu dozvoliti svakoj religioznoj sekti da slobodno bira način konstituisanja u okviru datog pravnog sistema, zato što pripadnici sekte i dalje mogu ispoljavati svoja vjerska uvjerenja i van strukture koja im izgleda najbolja (apl. br. 8652/79). Drugo, Komisija je utvrdila da se pojedinac ne može pozvati na odredbu o slobodi vjeroispovjesti da bi opravdao postupak koji nije u skladu s običajima njegove vlastite vjere (apl. br. 10180/82: ortodoksni Jevrejin stavljen pred izbor ili da se pridržava vjerskih pravila o razvodu, ili da svojoj bivšoj supruzi isplati puno obeštećenje), ili napadati politiku državne crkve, s obzirom na to da je slobodan da je napusti (apl. br. 11045/84 i 12356/83: o crkvenom prihvatanju pobačaja kao i apl. br. 7374/76, koja se ticala nekih običaja u vezi s krštenjem).

Komisija je ustanovila da se članom 9 od države traži da uspostavi mehanizme koji omogućuju pojedincu da napusti crkvu. U istom smislu, ona je zaključila da država ne može primorati pojedinca da finansijski doprinosi izdržavanju zvanične crkve, bilo oporezivanjem ili na neki drugi način (apl. br. 9782/82). U predmetu Darby protiv Švedske (1990.), aplikant je morao plaćati porez radi izdržavanja švedske luteranske crkve, iako je samo radio u Švedskoj, a prebivao na Olandskim ostrvima (Finska) iako su lica registrovana kao stanovnici Švedske mogla tražiti oslobođenje od ovog poreza. On je tvrdio da su tako povrijeđeni njegova sloboda vjeroispovjesti po članu 9, pravo na mirno uživanje imovine po članu 1 Protokola br. 1 i da je žrtva diskriminacije po članu 14 (u vezi s drugim pomenutim članovima). Sud je ustanovio kršenje člana 1 Protokola br.1 u vezi s članom 14; zaključio je da nema potrebe da ispituje predmet po članu 9.

50

Komisija je razmatrala nekoliko aplikacija u kojima je bila riječ o klauzuli o slobodi savjesti i uvjerenja iz člana 9 i članu 4 (3) (b), koji dozvoljava državama, ali im to ne nalaže, da prihvate prigovor savjesti u odnosu na vojnu obavezu i da licima koja se koriste tim prigovorom naredi da obavljaju alternativnu službu. Komisija nije ustanovila kršenje člana 9 onda kada je Švicarska izvršila krivičnu sankciju nad čovjekom koji je odbio služiti vojsku (apl. br. 10640/83) i kada je SR Njemačka odbila izuzimanje od obaveze vršenja alternativne službe (apl. br. 7705/76). Komisija, također, nije našla da su povrijeđeni članovi 9 i 14 povodom žalbe na to što švedsko pravo dozvoljava samo nekim vjerskim zajednicama (u datom predmetu, Jehovinim svjedocima) da traže izuzeće i od vojne i od alternativne službe.

M. Sloboda izražavanja i informisanja: član 10

Član 10

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu imanja mišljenja i primanja i davanja infromacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovim se članom države ne sprječavaju tražiti dozvolu za rad preduzeća koja se bave emitovanjem radijskih i televizijskih programa ili prikazivanjem filmova.

2. Kako korištenje ovih sloboda podrazumijeva dužnosti i odgovornosti, ono se može

podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i potrebnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja otkrivanja inormacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Pravo na slobodu izražavanja nije samo jedan od kamena temeljaca demokratije, već je i preduslov za uživanje mnogih drugih prava i sloboda zajamčenih Evropskom konvencijom. Zbog tog značaja, mnogi predmeti, čije je rješenje doprinijelo uspostavljanju standarda tumačenja osnovnih načela Konvencije, pokrenuti su povodom člana 10.

Iako član 10 ima sličnu strukturu kao i neki drugi članovi, tako što u prvom stavu nabraja zaštićena prava, a u drugom navodi razloge zbog kojih se njihovo uživanje može ograničiti, on ima neke osobine zbog kojih se razlikuje od tih drugih članova i koje utiču na praksu. Na primjer, prvi stav člana 10 izuzima “davanje dozvola za radio, televizijska i filmska preduzeća “ iz katregorije “miješanja javne vlasti”.U drugom stavu se, izgleda državama ostavlja šire polje slobodne procjene nego u drugim članovima time što se kaže da “korištenje ovih sloboda podrazumijeva dužnosti i odgovornosti” i tako “može biti podvrgnuto” raznovrsnom državnom nadzoru.

1. Član 10 i drugi članovi Konvencije Kao i povodom drugih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom, države mogu ograničiti uživanje prava na slobodu izražavanja i informisanja time što će se pozvati na druge članove Konvencije, umjesto ili zajedno sa razlozima navedenim u drugom stavu člana 10.

51

Na primjer, Komisija je proglasila neprihvatljivim aplikacije u kojima su dva člana jedne političke stranke, koja se zalagala za protjerivanje svih radnika na privremenom radu koji nisu bijelci i za druge slične mjere, tvrdila da je holandska vlada povrijedila njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10, time što su osuđeni zbog rasturanja letaka u kojima su propagirali takve svoje stavove (apl. br. 8348/78 i 8406/78). Komisija je razmotrila aplikacije u svjetlu članova 10 i 17. Ona je prvo primjetila da se u članu 10 (2) propisuje da pojedinac, koji koristi slobodu izražavanja, preuzima time i izvjesne dužnosti i odgovornosti. Zatim je dodala:

Dužnosti i odgovornosti o kojima je ovdje riječ još su jače naglašene u nešto općijoj odredbi, naime, u članu 17... čiji je opći cilj da spriječi totalitarne grupe da za svoje potrebe iskoriste načela navedena u Konvenciji. U suštini, podnosioci aplikacije žele iskoristiti član 10 da bi stvorili osnovu po Konvenciji za pravo da se bave djelatnostima koje su....protivne slovu i duhu Konvencije; ako bi im se dalo ovo pravo, to bi doprinijelo poništavanju prava i sloboda iz Konvencije”.

U jednom od prvih predmeta koji se našao pred Komisijom aplikant je tvrdio da doživotna zabrana objavljivanja, koja mu je izrečena u vezi s osudom zbog izdaje za vrijeme rata, predstavlja kršenje njegovog prava na slobodu izražavanja po članu 10 (De Becker protiv Belgije (1962.)). Belgijska vlada je odgovorila da su ograničenja opravdana članovima 2 do 7 Konvencije, koji se odnose na kažnjavanje izvršilaca krivičnih djela. Komisija se nije složila, navodeći:

Kada krivična sankcija u pitanju obuhvata lišavanje ili ograničavanje prava na slobodu izražavanja, protivno je cijeloj sistematici Konvencije da se opravdanje traži u članovima 2, 5 i 4, koji se tiču prava na život i sigurnost ličnosti i zabrane prinudnog rada, a ne u članu 10, kojim se garantuje sloboda izražavanja.

Nekada Sud može odbiti preispitivanje predmeta u vezi sa kršenjem člana 10, ako se predmet može razmatrati u vezi sa kršenjem člana 8 ili 11. U predmetu McCallum protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.) Sud je utvrdio da je cenzura zatvorenikove korespondencije predstavljala kršenje člana 8, te da ije bilo neophodno predmet razmatrati i prema članu 10. U predmetu Ezelin protiv Francuske (1991.), Sud je nametanje disciplinske kazne advokatu, koji je učestvovao u dozvoljenim javnim demonstracijama tokom kojih su iznesene uvredljive opaske na račun policije, a na fasasdama zgrada napisani grafiti kojima se kritikovalo sudstvo, stavio u direktnuvezu sa slobodom mirnog okupljanja iz člana 11, a ne sa slobodom izražavanja iz člana 10. Konačno, vrijedi reći da član 16 Konvencije izričito dozvoljava državam da ograniče slobodu političkog izražavanja strancima, kategoriji koja po mišljenju Suda ne uključuje državljane neke od članica Evropske unije koji žele pravo na slobodu izražavanja vršiti u drugoj državai članici (Piermont protiv Francuske (1995.)).

2. Obim izraza “izražavanje” po članu 10 Član 10 predviđa da sloboda izražavanja “uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i davanja informacija i ideja”. U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.), Sud je razmotrio pitanje da li je protivna članu 10 osuda lica koje je objavilo priručnik za školsku djecu sa savjetima o seksualnim i drugim stvarima. Iako je Sud zaključio da je država imala pravo na slobodnu procjenu kada se pozvala na klauzulu o “zaštiti morala” u stavu 2, on je ipak iznio svoje stanovište o ulozi slobode izražavanja u demokratskom društvu:

52

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od neophodnih osnova takvog društva, jedan od temeljnih preduslova za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka....ona obuhvata ne samo “informacije” ili “ideje” koji se povoljno primaju ili se smatraju neškodljivim ili nevažnim, već i one koji vrijeđaju, potresaju ili uznemiravaju državu ili neki dio stanovništva. Ovo su nalozi pluralizma, tolerancije i širokogrudosti bez kojih nema “demokratskog društva”.

U jednom drugom predmetu, gdje je također bilo riječi o “zaštiti morala”, aplikanti su tvrdili da je Švicarska vlada povrijedila član 10 time što je konfiskovala nekoliko seksualno provokativnih slika i kaznila umjetnike zbog objavljivanja lascivnih materijala (Müller i drugi protiv Švajcarske (1988.)). Nalazeći da su ove mjere opravdane na osnovu drugog stava Sud je ukazao da države imaju široko polje slobodne procjene prilikom utvrđivanja onoga što je “potrebno” radi “zaštite morala”. Međutim, u presudi se primjećuje da izraz “izražavanje” iz člana 10 obuhvata umjetničko izražavanje “kojim se ljudima pruža prilika da učestvuju u javnoj razmjeni kulturnih, političkih i društvenih informacija i ideja svake vrste”. Sud se također priklonio državama u kojima vjerska osjećanja dijela populacije mogu biti povrijeđena umjetničkim izražavanjem. U predmetu Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (1994.) i Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) Sud nije utvrdio kršenje člana 10 nakon što su vlasti ovih zemalja zabranile prikazivanje filmova koji su bez poštovanja predstavljali slike i tumačenja određenih kršćanskih ličnosti i djela.

3. Sloboda štampe Neki od najvažnijih predmeta u vezi sa članom 10 tiču se prava novina na slobodu izražavanja. Cjelokupna funkcija štampe se sastoji u tome da objavljuje informacije i ideje od javnog interesa. Iz toga slijedi da će Komisija i Sud vrlo pažljivo odmjeravati interes štampe da nešto objavi u odnosu na interes države da spriječi građanstvo da primi obavještenje.

Najvažniji predmet u vezi sa slobodom štampe po članu 10 jeste Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (I) (1979.). U njemu je riječ o novinama čiji su novinari bili pripremili za objavljivanje članak o naučnom istraživanju i ispitivanjima u jednoj farmaceutskoj kompaniji, prije nego je ta kompanija marketinški obradila sedativ “Thalidomide”. U trenutku kada je članak trebao biti objavljen, postojalo je uvjerenje (stečeno nezavisno od izvještaja u štampi) da su mnoga djeca bila rođena s teškim oštećenjima zato što su majke koristile ovaj lijek u toku trudnoće. Neke od oštećenih porodica u Ujedinjenom Kraljevstvu postigle su vansudsko poravnjanje s farmaceutskom kompanijom, druge su još pregovarale, a nekoliko je tek pokrenulo sudske sporove. Uspjevši da dobije kopiju članka, ova kompanija je zatražila od vlasti rješenje kojim se zabranjuje njegovo objavljivanje i uspjela je u tome. Rješenje o zabrani potvrdio je i najviši domaći sud smatrajući da bi se objavljivanjem članka ispoljilo nepoštovanje sudstva, jer bi predstavljalo miješanje ili štetu za sudski postupak koji je bio u toku. Evropski sud je zaključio da rješenje o zabrani predstavlja miješanje u pravo novina na slobodu izražavanja prema članu 10 (1). Sud se zatim osvrnuo na navode vlade kojima se ovo miješanje pravda odredbama člana 10 (2) i ustanovio je da, uprkos tome što je krivično djelo nepoštovanja suda predviđeno samo engleskim običajnim

53

pravom, pravne norme u pitanju ipak jesu “propisane zakonom” u smislu Konvencije zato što su aplikanti mogli znati za sadržinu pravila primjenljivih na njihovo ponašanje i za posljedice njihovog kršenja. Sud je zatim primijetio da je glavna svrha inkriminacije nepoštovanja suda u tome da se podrže ugled i nepristrasnost sudstva, što odgovara jednom od izričitih ograničenja slobode izražavanja, dozvoljenih članom 10 (2). Podudaranje ovih funkcija u unutrašnjem pravu i Konvenciji, jasno su smjestili zabranu u okvir zakonitih ciljeva iz stava 2.

Ustanovivši da je zabrana u saglasnosti sa zahtjevom da bude “propisana zakonom”, Sud je razmotrio usklađenost te zabrane sa standardom “neophodan u demokratskom društvu”. On je ustanovio da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije uspjela dokazati da je rješenje o zabrani odgovaralo “nužnoj društvenoj potrebi”, da je “srazmjerno s postizanjem željenog zakonitog cilja”, ili da su razlozi navedeni pred unutrašnjim sudovima bili “umjesni i dovoljni po članu 10 (2)”. Sud je, kao važne za svoju presudu, ukazao na nekoliko činjenica, kao na primjer na širinu i bezuslovnost zabrane, umjereni ton članka u pitanju, dužinu i sporost sudskog postupka i pregovora o poravnanju, kao i na široku javnu diskusiju o predmetu kojim se članak bavi. Sud se, također, osvrnuo na tvrdnju vlade da je postignuta ravnoteža između dva javna interesa, tj. slobode izražavanja i neometanog toka pravosuđa:

Opće je priznato da sudovi ne mogu djelovati u bezvazdušnom prostoru. Mada sudovi jesu mjesto gdje se rješavaju sporovi, ovo ne znači da se ne može voditi prethodna diskusija o tim sporovima i drugdje, bilo u stručnim časopisima, u štampi uopće ili pred širokom publikom. Povrh toga, dok sredstva masovnog općenja ne smiju prekoračiti granice nametnute interesima pravilnog vođenja postupka, ona su dužna dati informacije i prenositi ideje o stvarima koje dolaze pred sud, kao i o svim drugim stvarima od javnog interesa. Ne samo što sredstva masovnog općenja imaju zadatak upoznati ostale s takvim informacijama i idejama, već i građanstvo ima pravo primiti ih.

Sud je utvrdio da porodice umiješane u tragediju s “Thalidomidom”:

imaju životni interes da se upoznaju sa svim činjenicama i s raznim mogućim rješenjima. Ove informacije, od ogromne važnosti za njih, mogle bi im se uskratiti samo kada bi postojala potpuna izvjesnost da bi saznanje o njima predstavljalo prijetnju “ugledu sudstva”.

Sud je zaključio i da široka javnost ima pravo dobiti informacije o ovoj stvari, iako su činjenice i stavovi predmet postupka koji je u toku. On je primijetio:

“Osvjetljavajući izvjesne činjenice, članak bi mogao poslužiti kao kočnica spekulativnoj i neobaviještenoj diskusiji”.

Tako je Sud, u predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (I) (1979.), uspostavio visok stepen zaštite štampe zasnivajući ovu zaštitu na pretpostavci da se javnom interesu najbolje služi ako se omogući da stanovništvu bude dostupan najširi obim informacija. Sud je ponovo razmatrao prihvatljivost nametanja zabrana štampi u spojenom predmetu Observer i Gardian protiv Ujeinjenog Kraljevstva (1991.) i Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (II) (1991.). Ovi predmeti su se odnosili na objavljivanje u dvjema novinama informacija i izvoda iz knjige Spycatcher, koju je objavio penzionisani pripadnik britanske službe sigurnosti, iznoseći tvrdnje da je ta služba vodila određene nezakonite aktivnosti. Sud je utvrdio da je određivanje

54

privremene zabrane publikacije, dok traje postupak protiv autora pred engleskim sudovima, bio u skladu sa članom 10, jer je ulazio u okvir polja slobodne procjene države kod ocjenjivanja opasnosti po nacionalnu sigurnost. S druge strane, Sud je utvrdio da je dalje postojanje te zabrane, nakon što je povjerljivost materijala bila poprilično narušena širenjem spornih informacija, uključujući objavljivanje i prodaju knjige u nekoliko zemalja, te njen neograničen uvoz u Ujedinjeno Kraljevstvo, predstavljalo kršenje člana 10. Mišljenje izraženo u ovim predmetima, Sud je ponovio u kasnijem predmetu Vereniging Weekblaad Bluf protiv Holandije (1995.) u kojem su urednici ovog magazina objavili izvještaj o djelovanju unutrašnje službe sigurnosti. Iako je značajna količina ovog magazina zaplijenjena, a urednici uhapšeni, osoblje magazina je odštampalo novo izdanje i sljedeći dan ga razdijelilo. Sud je utvrdio kršenje člana 10. U predmetima Lingens protiv Austrije (1986.), Oberschlick protiv Austrije (I) (1991.) i Oberschlick protiv Austrije (II) (1997.), urednici političkih magazina su objavili članke u kojima su kritikovali političare zbog njihovih javnih izjava o političkim pitanjima. Svaki od tih političara je podnio privatnu tužbu zbog klevete protiv aplikanata, i u svim predmetima su presude bile u njihovu korist. Aplikanti su tvrdili da se odlukama austrijskih sudova krši njihova sloboda izražavanja po članu 10. Sud se složio, primjećujući:

Slobodom štampe....stavlja se građanstvu na raspolaganje jedno od najboljih sredstava za upoznavanje s idejama i stavovima političkih prvaka, kao i za stvaranje mišljenja o njima. U općijem smislu, sloboda političke debate nalazi se u samoj suštini pojma demokratskog društva, koji provejava Konvencijom.

Granice prihvatljive kritike zato su šire kada je riječ o političaru nego kad je riječ o privatnom licu. Za razliku od ovog posljednjeg, prvi se neizbježno i svjesno izlaže pažljivom nadzoru novinara i široke publike nad svakom svojom riječi i postupkom....članom 10.2 omogućava se zaštita....ugleda drugih lica i ova se zaštita proteže na političare....ali se u ovakvim predmetima potrebe ove zaštite moraju cijeniti u poređenju s interesima otvorene diskusije o političkim temama.

Sud je kritikovao austrijske propise o kleveti zato što prebacuju na optuženog teret dokazivanja da su njegove tvrdnje istinite, smatrajući da bi i ta okolnost, sama po sebi, mogla predstavljati kršenje člana 10:

Treba pažljivo povući razliku između činjenica i vrjednosnih sudova. Postojanje činjenica može se dokazati, dok istinitost vrjednosnih sudova nije podložna provjeri....Po austrijskom pravu, novinari u ovakvim predmetima ne mogu izbjeći osudu....osim ako ne dokažu istinitost svojih tvrdnji....Kad je riječ o vrjednosnim sudovima, ovaj se zahtjev ne može ispuniti i njime se ograničava sloboda stvaranja mišljenja, koja je sastavni dio prava zagarantovanog članom 10 Konvencije.

Sud je, također, smatrao da primjena krivičnih sankcija protiv novinara koji je kritikovao političku ličnost:

predstavlja neku vrstu cenzure, koja bi vjerovatno mogla obeshrabriti novinara da kritikuje.....ubuduće....U kontekstu političke debate, ovakva bi presuda vjerovatno odvratila novinara od javnog raspravljanja o pitanjima koja se tiču života zajednice. Na isti način, ovakva sankcija mogla bi ograničiti štampu pri obavljanju njenog zadatka da bude “snadbjevač” informacijama i budno oko javnosti.

55

U predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) Sud je proširio gornji princip utvrđujući kršenje čalan 10 kada je vlada zabranila objavljivanje članka i naredila novinaru koji je izvještavao o poslovnoj praksi jedne kompanije da otkrije izvore informacija sadržanih u tom članku. Iako je Sud zaključio da je zaštita prava kompanije predstavljala zakonit cilj, način na koji se taj cilj želio ostvariti bio je disproporcionalan. Sud je imao restriktivniji pristup novinarskoj kritici sudija. U predmetu Bardof protiv Danske (1988.) aplikant je objavio novinski članak gdje je kritikovao presudu kojom je osnažena odluka općinskih vlasti. Svoju kritiku autor je zasnovao na tome što su dvojica od trojice sudija bili laici, zaposleni u općinskoj upravi, koja je u ovoj stvari bila tuženik. U članku je aplikant izrazio mišljenje da se od dvojice sudija-laika moglo očekivati da “ispune svoju dužnost”, tj. da glasaju u korist svoga poslodavca. Vlada je uspješno gonila aplikanta zbog uvrede, mada su u međuvremenu drugi danski sudovi zauzeli stav da sudije-laici ne bi trebali učestvovati u ovakvom postupku. Sud je utvrdio da nema kršenja člana 10 navodeći:

Legitimni interes države da štiti ugled dvojice neprofesionalnih sudija....nije bio u sukobu s interesom aplikanta da učestvuje u slobodnoj javnoj raspravi o pitanju strukturne nepristrasnosti Višeg suda.

Sud je, međutim, utvrdio kršenje člana 10 u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.), u kojem je novinar bio kažnjen zbog objavljivanja članka kojim se kritikovalo dodjeljivanje djeteta na staranje čovjeku koji je bio osuđivan za incest i zlostavljanje djece i koji je nagovještavao da je sudija odluku donio osnovu političkih motiva. 4. Dozvole za rad radiodifuznih organizacija

Pitanja slična onima povodom slobode štampe pokreću se po članu 10 i u vezi s radom radiodifuznih medija. Međutim, članom 10 izričito se državama ostavlja široko polje slobodne procjene u ovoj posljednjoj oblasti:

Ovim se članom države ne sprječavaju da traže dozvolu za rad preduzeća koja se bave radiodifuzijom ili prikazivanjem filmova.

Sud je, bez obzira na formulisanje rečenice iz stava 1 člana 10, zauzeo stanovište da države moraju biti u mogućnosti opravdati zahtjeve za izdavanje licenci ili praksu u vezi s tim u svjetlu svrhe ovog člana u cjelini. Aplikanti u predmetima Lentia i drugi protiv Austrije (1993.) i Radio ABC protiv Austrije (1997.), osporavali su vladino odbijanje izdavanje dozvole emitovanja, a također su efektivno napali i kontinuirani monopol Austrijske korporacije za radiodifuziju. Sud je utvrdio kršenje člana 10 u oba ova predmeta, naglašavajući da državni monopol u radiodifuziji nameće veća ograničenja pluralizmu u izražavanju mišljenja i stoga se može opravdati samo nužni društvenim potrebama. S obzirom na tehnološki napredak u oblasti radiodifuzije i otvaranje velikog broja radiodifuznih frekvencija, takvom potrebom se ne može unaprijed opravdati generalna zabrana rada privatnih radiodifuznih medija. Sud je razmotrio nekoliko predmeta u kojima je riječ bila o tome da li pravo na emitovanje podrazumijeva i slobodu od miješanja državnih organa u prijem emisija. U predmetu Groppera Radio i ostali protiv Švajcarske (1990.), jedna Švicarska radio

56

kompanija s filijalom u Italiji, kao i nekoliko pojedinaca povezanih s tim preduzećem, tvrdili su da je zabrana jednoj švicarskoj kablovskoj kompaniji da prenosi radio programe koje su aplikanti emitovali u Italiji u suprotnosti sa članom 10. Sud je zapazio da je izdavanje dozvola elektronskim medijima dopušten članom 10 (1), ali da država može odlučivati o dozvolama samo u kontekstu člana 10 u cjelosti. Sud je utvrdio da je švajcarski zakon bio predvidljiv i dostupan, a da je samo ograničenje odgovaralo zakonitom cilju. Zato je zaključio da nema kršenja člana 10, jer je Švicarska vlada uspjela ograničiti emitovanje na način “koji izgleda neophodan da bi se spriječilo izigravanje prava” i “ne predstavlja oblik cenzure”.

U predmetu Autronic protiv Švajcarske (1990.), jedna švajcarsko preduzeće za telekomunikacije nije dobilo odobrenje vlade da, bez dozvole sovjetskih vlasti, prima nekodirane televizijske programe s jednog sovjetskog satelita. Sud je prvo primijetio da primanje televizijskih programa ulazi u okvir prava na primanje informacija po članu 10 (1). On je, također, procijenio da su odgovarajući švajcarski propisi dovoljno pristupačni onom dijelu javnosti koje se tiču. Međutim, Sud je utvrdio povredu člana 10 smatrajući da, zato što su emisije u pitanju bile namijenjene općoj upotrebi i zato što je i sama Švicarska vlada priznala da nema opasnosti da se njihovim prijemom otkriju tajne, nametnuta ograničenja nisu bila neophodna u demokratskom društvu i nalaze se van polja slobodne procjene države. 5. Komercijalna sloboda govora Sud je razmatrao veoma malo predmeta o kršenju člana 10 u vezi sa slobodom izražavanja u komercijalnom kontekstu. U predmetu Markt Intern GmbH i Klaus Beermann protiv Njemačke (1989.), izdavači trgovačkih publikacija koji su opsluživali male i srednje kompanije, objavile su članak kojim je kritikovano ponašanje velike firme koja se bavila istim poslovima u vezi sa jednim incidentom i kojim su čitaoci nagovarani da daju informacije o sličnim incidentima ili praksi. Nadležni domaći sud je utvrdio da su aplikanti bili uključeni u nepravednu poslovnu praksu i naredio im je da se uzdrže od daljeg objavljivanja takvih izjava. Utvrđujuži da ije bilo kršenja člana 10, Sud je naglasio da je odmah nakon saznanja o navodima iznesenim protiv nje, kompanija odmah pokrenula istragu o tom pitanju i primijetila da je objavljivanje informacija o incidentu bilo preuranjeno i da je moglo voditi nanošenju velike štete kompaniji. U predmetu Jacobowski protiv Njemačke (1994.), Sud nije utvrdio kršenje člana 10 kada je vlada krivično gonila lice koje je bilo otpušteno s posla, započelo svoj privatni biznis u istoj oblasti i nakon toga distribuiralo novinske izreske i druge materijale kritikujući ranijeg poslodavca i kolege. U predmetu Barthold protiv SR Njemačke (1985.) jedan je veterinar-hirurg dao štampi izjavu o mogućnostima za pružanje hitne veterinarske pomoći. Nekoliko drugih veterinara–hirurga, koji su radili u istom kraju, požalili su se svom stručnom udruženju tvrdeći da je ovaj intervju predstavljao “reklamu”, koja je profesionalnim pravilima zabranjena. Udruženje je izdejstvovalo rješenje kojim se podnosiocu aplikacije zabranjuje ponovno davanje sličnih izjava štampi. Utvrđujući kršenje člana 10, Sud je zapazio da propisi njemačke vlade “nisu bili usklađeni sa slobodom izražavanja” jer su stvarno zabranjivali pripadnicima određenih profesija da učestvuju u javnim debatama, i mogli su poslužiti da “ometaju

57

štampu u vršenju njenog zadatka da prenosi informacije i bude budno oko javnosti”. Sud je, međutim, podržao zabranu reklamiranja profesionalnih usluga (Casada Coca protiv Španije (1995.)). 6. Dužnosti i odgovornosti pojedinaca na osnovu člana 10 Prema članu 10 (1) “svako” ima pravo na slobodu izražavanja, uključujući tu i pravo da prima i saopćava informacije i ideje. Međutim, prema članu 10 (2) pojedinac može koristiti ove slobode samo u skladu sa svojim dužnostima i odgovornostima. U svim odlukama povodom člana 10 Komisija i Sud stavljaju jasno do znanja da je faktor “dužnosti i odgovornosti” tijesno povezan sa standardom “neophodnog u demokratskom društvu”. Na primjer, u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.), Komsija je načelno odlučila razmotriti “posebne okolnosti u kojima se nalazi lice koje koristi slobodu izražavanja, kao i dužnosti i odgovornosti vezane za te okolnosti”. U tom predmetu Sud je kao važne faktore izdvojio uzrast čitalaca kojima je bila namijenjena publikacija u pitanju i njene moguće posljedice po moral mladih čitalaca. U sklopu svih okolnosti Sud je zaključio da je država bila u pravu kada je izdavaču nametnula ograničenja. U predmetu Sunday Times (I) koji je naprijed spomenut Sud je došao do suprotnog zaključka s obzirom da je zadatak štampe da informiše javnost o trenutno važnom pitanju od općeg interesa. Slično tome, u predmetu Jersild protiv Danske (1994.) Sud je utvrdio kršenje člana 10 kada je televizijski novinar novčano kažnjen zbog pomaganja i podsticanja širenja rasističkih izjava emitovanjem intervjua sa nekoliko mladih ljudi koji su podsticali rasizam i antiimigrantsko mišljenje. Sud je utvrdio da je emitovanje bilo ujednačen i objektivan doprinos otvorenoj debati o važnim pitanjima od javnog interesa. Komisija i sud su razmatrali brojne predmete u kojima su se pojedinci žalili na kršenje prava na slobodu izražavanja po članu 10 u kontekstu zaposlenja. i. Prava državnih službenika Nekoliko državnih službenika žalilo se zbog ograničenja prava po članu 10 zbog zbog njihovog naročitog radnog statusa. Organi uspostavljeni Konvencijom dosljedno stoje na stanovištu da država može ograničiti pravo svojih službenika na slobodu izražavanja u mjeri u kojoj su njihova mišljenja u vezi s njihovim dužnostima ili opisom poslova. Na primjer, povodom jedne aplikacije protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 8010/77), Komisija je utvrdila da država može zabraniti učitelju u laičkoj školi da ističe znakove podrške određenim moralnim i vjerskim uvjerenjima, ako bi to moglo uvrijediti ili uznemiriti djecu ili druga lica.

Sud je razmatrao nekoliko predmeta u vezi sa slobodom izražavanja pripadnika oružanih snaga. U predmetu Engel i drugi protiv Holandije (1976.), Sud je podržao vladinu zabranu publikacije u kojoj su vojnici kritikovali neke više oficire. Sud je prvo ustanovio da pojam “javnog reda” obuhvata:

Red koji mora vladati u okvirima određene društvene grupe. U slučaju vojnih snaga, poremećaj u toj grupi može se odraziti na red u cijelom društvu.

58

Sud je potvrdio da se članom 10 štite i prava vojnika kao i svih drugih lica u nadležnosti država ugovornica, ali je zapazio:

Dobra služba u vojsci teško se može zamisliti bez pravnih pravila kojima se vojnici sprječavaju podrivati vojnu disciplinu, na primjer putem pisane riječi....Holandsko pravo zasnovano je na tom legitimnom zahtjevu i nije samo po sebi protivno članu 10 Konvencije. Sud ....ne smije....prenebregnuti ni posebna obilježja vojničkog života....i konkretne “dužnosti” i “odgovornosti” pripadnika oružanih snaga, niti polje slobodne procjene koje član 10.2.....ostavlja državama ugovornicama….

Zbog toga nije riječ o tome da su oni lišeni slobode izražavanja, već samo da su kažnjeni zbog zloupotreba prilikom korištenja toga prava. U skladu s tim nema osnova za tvrdnju da je tom odlukom povrijeđen član 10.2. Sud je dopao do suprotnog zaključka u predmetu Vereinigung Demokratischer Soldaten Österreichs and Gubi protiv Austrije (1994.) u kojem je soporavano odbijanje dozvole vojnim regrutima da distribuiraju publikaciju kojoj se kritikovalo upravljanje vojskom. Utvrđujući kršenje člana 10, Sud je primijetio da publikacija u pitanju nije preporučivala nikave aktivnosti koje bi predstavljale opasnost za vojnu disciplinu i da nije prekoračila “granice onoga što je dozvoljeno u kontekstu diskusije o idejama, koja se mora tolerisati u vojsci demokratske države kao i u društvu kojem ta vojska služi”. Sud je također utvrdio kršenje člana 10 kada je pojedinac bio disciplinski kažnjen zbog slanja pisma svom nadređenom oficiru u kojem je kritikovao vojsku: pismo nije ni objavljeno ni rasturano (Grigoriades protiv Grčke (1997.)). U aplikaciji br. 9401/81 visoki državni službenik, nekada liječen od duševnog poremećaja, tvrdio je da je njegov premještaj s jedne dužnosti na drugu predstavljao kršenje člana 10, jer je uslijedio pošto je on javno optužio državu da ga prisluškuje, ali su norveški sudovi odbacili takvu njegovu žalbu. Komisija se složila sa stavom države:

Zadržavanje lica koje odaje utisak duševne poremećenosti kao načelnika toga odjeljenja umanjilo bi unutrašnji i spoljni ugled i uvjerljivost ministarstva....Imajući....u vidu....opću dužnost državnih službenika, a naročito onih koji zauzimaju visoke položaje, da poštuju izvjesnu mjeru diskretnosti, Komisija ne može da se složi s tim da je žaliočev premještaj....pod datim uslovima predstavljao povredu njegovog prava na slobodu izražavanja prema članu 10 Konvencije, s obzirom da korištenje ove slobode povlači sa sobom dužnosti i odgovornosti koje dotično lice mora da uzima u obzir.

U aplikaciji br. 10293/83, Komisija je morala da uporedi “dužnosti i odgovornosti” državnih službenika i izabranih narodnih predstavnika. U ovome predmetu, aplikant je imao oba svojstva: istovremeno je bio državni službenik na “politički ograničenom” mjestu i izabrani član oblasnog Vijeća. Vlada je protiv njega pokrenula disciplinski postupak pošto je dao intervju u okviru televizijskog programa o pitanjima vezanim za njegov rad u državnoj službi, iako je prije toga tražio dozvolu da učestvuje u emisiji i nije je dobio. Komisija je utvrdila da je postupanje vlade saglasno članu 10 (2). Povodom dvije aplikacije Komisija je našla da vlada može da ograniči prava pripadnika pravničke profesije po članu 10. Jednom je advokat, koji je podnio aplikaciju, bio odgovoran zbog “uvrjedljivih i tendecioznih izjava” (apl. br.

59

10414/83); u drugom predmetu, sudija, koji je podnio aplikaciju, dijelio je letke s političkim komentarima nekih optužnica (apl. br. 10279/83). Komisija je utvrdila da su disciplinske mjere protiv dvojice aplikanata prihvatljive u smislu člana 10 (2), s obzirom na posebne dužnosti i odgovornosti advokata i sudija. ii. Dostupnost zaposlenja Komisija i Sud su razmatrali pitanje otpuštanja ili odbijanja zapošljavanja lica koja su koristila pravo na slobodu izražavanja po članu 10. U predmetima Kosiek protiv SR Njemačke (1986.) i Glasenapp protiv SR Njemačke (1986.), Sud je razmotrio njemačku politiku Berufsverbot-a, tj. zahtjeva da se svi državni službenici zakunu na vjernost Ustavu i njegovim vrijednostima. Gđa. Glasenapp bila je izrazila mišljenja bliska mišljenjima krajnje ljevice, a g. Kosiek je isto tako postupio u odnosu na krajnju desnicu. U oba predmeta vlada je odbila da trajno zaposli aplikante kao državne službenike, a oboje su bili na probnom radu kao školski učitelji. Utvrđujući da su vladini postupci u skladu sa članom 10, Sud je u oba predmeta napomenuo da Evropska konvencija o ljudskim pravima ne garantuje pravo na državnu službu. Komisija je zatim ustanovila da su vlasti cijenile mišljenja, stavove i djelatnost aplikanata samo da bi utvrdile da li zadovoljavaju “potrebne lične uslove za odgovarajuće službeničko mjesto”. Međutim, s tim u vezi valja napomenuti da je Međunarodna organizacija rada obrazovala anketnu komisiju za ovakve i slične predmete i ustanovila da je SR Njemačka povrijedila svoje obaveze po Konvenciji Međunarodne organizacije rada o diskriminaciji (pri zapošljavanju i uzimanju u službu) br. 111 od 1958.godine. Sud je 1995. došao do suprotnog zaključka u predmetu Vogt protiv Njemačke, u kojem je utvrdio da je otpuštanje nastavnice jezika na osnovu njenog članstva u Njemačkoj komunističkoj partiji predstavljalo kršenje člana 10. 7. Pravo na primanje i davanje informacija Sud je ispitivao pravo pojedinca da na osnovu člana 10 dobije informacije o odlukama vlade koje se odnose na zapošljavanje u državnoj službi. U predmetu Leander protiv Švedske (1977.), švedska vlada je odbila zaposliti aplikanta zato što nije zadovoljavao bezbjedonosne uslove potrebne za radno mjesto. On je tražio da se upozna sa sadržajem dosijea koji vlada o njemu vodi da bi mogao razjasniti ili opovrći netačne podatke: vlada je i ovo odbila. Sud je podržao stav vlade, djelimično zato što prijem u državnu službu nije pravno zaštićen Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, a djelimično zato što klauzula o “slobodi primanja informacija” u članu 10:

u osnovi zabranjuje vladi da spriječi neko lice da primi informacije koje drugi žele ili su voljni da mu daju. U okolnostima kakve su u ovom predmetu, član 10 ne daje pravo pojedincu da se upozna s registrom u kome su podaci o njemu, niti sadrži obavezu vlade da mu takva objašnjenja pruži.

U predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), Sud je zaključio da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije prekršila član 10 time što je jednom mladiću uskratila pristup dosijeu s podacima o njegovom boravku u sirotištima, već je u datom predmetu prekršila član 8 (vidi gore). U predmetu Weber protiv Švajcarske (1990.), jedan novinar i borac za zaštitu okoline bio je osuđen zato što je, istupajući na konferenciji za štampu, povrijedio tajnost

60

sudske istrage. Iako je Sud prihvatio da je kazna bila “propisana zakonom” i da je zaštita ugleda i nepristrasnosti suda zakoniti cilj po članu 10 (2), on je ipak utvrdio kršenje člana 10 zbog toga što je aplikant govorio o činjenicama koje su u trenutku održavanja konferencije za štampu već bile dostupne javnosti. Sud je stao na stanovište da Švicarska vlada zato ne može tvrditi da je aplikant pokušao izvršiti pritisak na istražnog sudiju i da se miješanje u njegovu slobodu izražavanja ne može smatrati “potrebnim u demokratskom društvu”. I pravo na davanje i pravo na primanje informacija o mogućnostima abortusa u inostranstvu bila su pitanja postavljena u predmetu Open Door Counselling and Dublin Well Women i drugi protiv Irske (1992.)). U ovom predmetu aplikanti su osporavali zabranu dvjema kompanijama da takve informacije daju trudnim ženama kao oblik njihove savjetodavne funkcije. Utvrđujući kršenje člana 10, Sud je uzeo u obzir brojne faktore, uključujući dalekosežnost zabrane, dostupnost takvih informacija od drugih izvora i nedostatak zabrane ženama da traže obavljanje abortusa u inostranstvu. N. Sloboda okupljanja i udruživanja i pravo na obrazovanje sindikata: član 11

Član 11

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući tu pravo na obrazovanje sindikata i pristupanje sindikatima radi zaštite svojih interesa.

2. Na uživanje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su

propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava ili sloboda drugih. Ovim se članom ne sprječava zakonito ograničavanje uživanja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.

Prava zagarantovana članom 11 povezana su s političkim i društvenim vrijednostima u demokratskom društvu, ili se mogu njima objasniti. Kako se ovim članom štite prava sindikata, što podrazumijeva zaštitu nekih ekonomskih i socijalnih prava, da bi se protumačile njegove odredbe, potrebno je imati u vidu veliki broj drugih međunarodnih ugovora i deklaracija, kao što su na primjer konvencije Međunarodne organizacije rada.

1. Pravo na mirno okupljanje Do sada su Evropska komisija i Sud imali pred sobom mali broj predmeta povodom slobode mirnog okupljanja po članu 11. Djelimično je to zato što izraz “okupljanje”, tj. sretanje s ljudima i učestvovanje u razmjeni misli i mišljenja, označava manje formalan skup od “udruživanja”. Komisija je opisala ulogu mirnog okupljanja i zaključila da važi uobičajeno značenje, prema kome potreba da se dobije prethodno odobrenje za javne skupove, nije sama po sebi u suprotnosti sa članom 11:

Pravo na mirno okupljanje predviđeno u ovom članu osnovano je pravo u demokratskom društvu i....jedan od temelja ovakvog društva....Kao takvo, ovo pravo obuhvata privatne sastanke i skupove na javnim saobraćajnicama. Kada su u pitanju ovi posljednji, uslov da se dobije prethodna dozvola, po pravilu, ne zadire u ovo pravo. Ovakav postupak je u skladu sa zahtjevima člana 11 (1)., ako ni zbog čega drugog, a ono zato da bi vlasti bile u stanju da

61

osiguraju miran karakter skupa, te prema tome sam po sebi ne predstavlja ometanje uživanja toga prava (apl. br. 8191/78).

Komisija je potom ispitala da li je vladina privremena zabrana svih javnih demonstracija u određenom mjestu prihvatljiva po članu 11 (2), s obzirom da je postojala ozbiljna opasnost po javnu sigurnost i javni red ako se određena javna demonstracija održi. Na osnovu sličnog činjeničnog stanja Komisija je odbila tvrdnju vlade da su demonstracije koje je organizacija – aplikant htjela održati van zaštite člana 11 zato što bi mogle izazvati nasilni otpor protivnika i ekstremista. Komisija je napomenula:

Pravo na slobodu mirnog okupljanja zagarantovano je svakome ko namjerava organizovati mirne demonstracije....Mogućnost nasilnih protivdemonstracija, ili mogućnost da se ekstremisti skloni nasilju, koji nisu članovi udruženja koje organizuje demonstracije, pridruže demonstracijama, ne mogu sami po sebi poništiti ovo pravo. Čak i kada postoji stvarni rizik da se kretanje u javnoj povorci završi neredom zbog događaja koji nisu u vlasti organizatora, obrazovanje takve povorke ne izlazi samo zbog tog razloga iz okvira člana 11 (1) Konvencije, već svako ograničenje koje se nameće skupu, mora biti u skladu s odredbama stava 2 ovoga člana (apl. br. 8440/78).

Komisija je ustanovila da je vlada djelovala u okviru svoga polja slobodne procjene zabranivši sve javne demonstracije kada je imala jake dokaze da postoji stvarna opasnost po javnu sigurnost i red. Povodom oba pomenuta predmeta vrijedi napomenuti da su zabrane javnih demonstracija bile kratkotrajne i geografski ograničene.

U predmetu Plattform “Ärzte für das Leben” protiv Austrije (1988.), Sud je razmatrao pozitivnu obavezu države da pruži zaštitu grupama koje koriste pravo na mirno okupljanje. U ovom predmetu austrijska vlada dala je dozvolu za održavanje demonstracija na određenom mjestu, a protiv pobačaja; organizacija – aplikant potom je zatražila i ishodila premještanje demonstracija na mjesto manje pogodno za kontrolisanje mase.Vlasti su izvjestile organizatore da policija, možda, neće biti u stanju pružiti dovoljnu zaštitu od protiv-demonstranata, što se, zaista, i desilo. Slične teškoće pojavile su se i na sljedećim demonstracijama. Organizatori su tvrdili da je austrijska vlada prekršila član 11 zato što nije preduzela odgovarajuće mjere da se demonstracije održe bez poremećaja.

Sud je ustanovio da Austrija ima obavezu zaštititi grupe koje koriste pravo na mirno okupljanje:

Demonstracije mogu uznemiriti ili uvrijediti lica protivna idejama i zahtjevima demonstranata. Međutim, učesnicima mora biti omogućeno da demonstriraju bez straha od fizičkog nasilja svojih protivnika; ovakav strah mogao bi odvratiti udruženja ili druge grupe, koji podržavaju zajedničke ideje i interese, od javnog izražavanja svojih mišljenja o vrlo spornim pitanjima koja se tiču zajednice. U demokratiji se pravo na protiv-demonstracije ne može protegnuti dotle da ometa pravo na demonstracije. Suštinska i djelotvorna sloboda okupljanja ne može se zato svesti samo na obavezu države da se ne upliće: ovakvo, čisto negativno shvatanje, ne bi bilo u skladu s predmetom i svrhom člana 11. Kao i član 8, i član 11 ponekad iziskuje preduzimanje pozitivnih mjera, čak, ako je to potrebno, i u odnosima između pojedinaca.

Međutim, Sud ostavlja državama široko polje slobodne procjene u ovoj oblasti:

62

Dok, s jedne strane, postoji dužnost država ugovornica da preduzmu razumne i odgovarajuće mjere da bi zakonite demonstracije mirno protekle, one ne mogu to apsolutno zagarantovati, mada imaju na raspolaganju širok izbor sredstava da pokušaju postići ovaj cilj. U ovoj oblasti obaveze država po članu 11 Konvencije odnose se na mjere koje treba preduzeti, a ne i na rezultat koji treba postići.

U datom predmetu Sud je zaključio da su austrijske vlasti preduzele sve razumne i odgovarajuće mjere radi zaštite demonstranata, te da nije bilo kršenja člana 11. Dakle, Komisija i Sud priznaju da postoje praktične teškoće u vezi s javnim skupovima, te dopuštaju državama slobodu izbora mjera za otklanjanje tih teškoća, bilo tako što će tražiti da demonstracije budu prethodno odobrene ili na neki drugi način. Bez obzira kakve teškoće može imati država u garantovanju prava na mirno okupljanje, pojedinac ne može biti kažnjen zbog učestvovanja na takvom skupu ukoliko se nije nedolično ponašao (Ezelin protiv Francuske (1991.)). 2. Pravo na udruživanje

Komisija i Sud jasno su stavili do znanja da je udruženje skup koji je više formalan i bolje organizovan nego što je to okupljanje. U predmetu Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izv. Kom. iz 1979.), Komisija je utvrdila da se

veza između radnika zaposlenih kod istog poslodavca ne može smatrati udruženjem u smislu člana 11 zato što počiva samo na ugovornom odnosu između zaposlenog i poslodavca.

Ona je, zatim, dala dalje objašnjenje:

Izraz “udruženje” pretpostavlja dobrovoljno okupljanje radi postizanja zajedničkog cilja. Komisija i Sud su u cijeloj svojoj praksi primjenili ova dva mjerila “dobrovoljne prirode” i “zajedničkog cilja”.

Kriterij “dobrovoljne prirode” od naročitog je značaja kada treba “negativno” pristupiti pravima po članu 11, naime, pravu da se ne pristupi udruženju ili sindikatu. Sud se pozabavio ovim pitanjem u presudi povodom predmeta Young, James i Webster (1981.): aplikanti su tvrdili da je sporazum između britanskih državnih željeznica i nekih željezničarskih sindikata, kojim se zaposlenje uslovljava članstvom u sindikatu, krši slobodu udruživanja po članu 11. Sud se s ovim složio smatrajući da se aplikanti ne mogu primoravati da pristupe sindikatu da bi sačuvali posao:

Pravo na obrazovanje sindikata i pristupanje sindikatima poseban je vid prava na udruživanje....pojam slobode podrazumijeva izvjesnu mjeru slobode izbora prilikom uživanja toga prava.

Ne može se zaključiti da negativni vid nečije slobode udruživanja ne spada u okvir člana 11 i da je primoravanje nekoga da se učlani u određeni sindikat u skladu sa ovom odredbom. Tumačenje člana 11 koji bi dozvolio prinudu u oblasti članstva u sindikatima, udarilo bi u samu suštinu slobode koju on treba zagarantujeti.

63

Međutim, važno je napomenuti da je Sud uzgred dodao da sporazumi ove vrste, poznati kao sporazumi o “zatvorenoj radionici”, ne moraju automatski biti protivni članu 11. Sud je zaključio da je u ovom konkretnom predmetu umjesto povrede prava po članu 11, u pitanju bio nastavak njihovog zaposlenja. Sud je utvrdio kršenje člana 11 i u predmetu Singurdur Sigurjónsson (1993.). U ovom predmetu, taxi vozaču je data dozvola za obavljanje djelatnosti pod uslovom da pristupi Udruženju vozača. On je to i učinio, ali je naknadno dozvolio da njegovo članstvo prestane nakon čega je Udruženje ukinulo njegovu dozvolu za obavljanje taxi djelatnosti. Tri godine kasnije, islandski parlament je donio zakon kojim se tražilo da svi taxi vozači budu članovi Udruženja. Sud je utvrdio da je zakonsko nametanje obaveze učlanjenja u Udruženje bilo neproporcionalnu cilju koji se želio postići.

U dva gornja predmeta data su bar dva važna doprinosa tumačenju člana 11 Evropske konvencije. Prvo, njima je pružen dobar primjer međusobnog odnosa između slobode udruživanja i prava na obrazovanje sindikata i učlanjenje u njega. Sud se više bavio pitanjem slobode udruživanja nego pitanjima vezanim za sindikat zato što je želio ustanoviti široko načelo, primjenljivo i u oblastima koje se ne tiču sindikata. Drugo, ovi predmeti su pokazali razumijevanje Suda za različite pristupe sindikatima u zemljama članicama Vijeća Evrope. Prilikom izrade Evropske konvencije njeni tvorci su sasvim jasno odbili unijeti pravo “da se ne pristupi sindikatu” zbog obzira prema sistemu “zatvorenih radionica” koji je postojao u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao što je napomenuto, Sud u predmetu Young, James i Webster, nije našao za shodno da se bavi zakonitošću takvih sistema, već se ograničio na ispitivanje užeg pitanja o daljem trajanju radnog odnosa poslije uvođenja “zatvorene radionice” tamo gdje ona nije postojala.

Kriterij “zajedničkog cilja” iz člana 11 nešto je teže shvatiti od mjerila “dobrovoljne prirode”. Komisija nije našla zajednički cilj, pa stoga ni udruženje u smislu člana 11, u aplikaciji u kojoj je skupina zatvorenika tvrdila da je pravo na udruživanje povrijeđeno određivanjem boravka u samici (apl.br. 8317/78). Komisija je ustanovila da se taj član “ne tiče prava zatvorenika da se druže s drugim zatvorenicima, niti se to može smatrati ‘udruživanjem’ s drugim zatvorenicima”. U svojoj praksi Komisija i Sud su utvrdili da se pojedinac može natjerati da pristupi izvjesnim organizacijama zato što one nisu “udruženja” u smislu člana 11. Na primjer, u predmetu Le Compte, van Leuven i de Mayere protiv Belgije (1981.), Komisija ja zaključila da ljekari koji su podnijeli aplikaciju mogu biti primorani stupiti u Belgijsko ljekarsko udruženje, “čiji je cilj obezbjeđenje poštovanje medicinske etike i čuvanje časti, povjerljivosti, ispravnosti i dostojanstva svojih članova”. Osnovno značenje cilja ove organizacije održavalo bi nešto što bi se drugim povodom moglo nazvati “zajedničkim ciljem” – unapređivanje interesa svojih članova. Međutim, Komisija i Sud složili su se da ovo tijelo nije “udruženje” u smislu člana 11, jer ispunjava i javne funkcije, na primjer nadzor nad profesionalnim ponašanjem svojih članova. Slične nejasnoće postoje i u drugim predmetima. Tako je, na primjer, Komisija, Također, podržala načelo obaveznog članstva u raznim drugim organizacijama, kao što su studentske organizacije (apl. br. 6094/73) i Vijeće veterinarskih hirurga (apl. br. 8734/79). S ovim u vezi treba napomenuti da, kada je riječ o sindikatima, Komisija i Sud pod “zajedničkim ciljem” podrazumijevaju unapređivanje ekonomskih i društvenih interesa članova sindikata.

64

3. Prava sindikata Komisija i Sud prihvatili su doslovno tumačenje odredbe člana 11 o zaštiti prava na obrazovanje sindikata i pristupanje sindikatima. Prema njihovoj praksi, uslovi iz ovog člana zadovoljeni su ako se sindikat može obrazovati i članstvo u njemu priznati. Do sada ni Komisija ni Sud nisu prihvatili prijedloge da ispitaju efikasnost djelovanja datoga sindikata u smislu zaštite interesa njegovih članova. Na primjer, Sud je ustanovio da se članom 11 ne traži od države da obezbijedi izvjestan stepen ili vrstu postupanja sa sindikatima, već da ona sama može odlučivati kako će postupati s ovim udruženjima. U predmetu National Union of Belgian Police (1975.) ova se Unija žalila na to što se belgijska vlada savjetovala s nekoliko velikih sindikata državnih službenika, isključujući pritom belgijsku policijsku uniju i smatrala da je tako prekršen član 11. Sud je stao na stanovište da je pravo sindikata da bude pribavljeno njegovo mišljenje u toku pregovora o kolektivnim ugovorima, ali ne i njegovo pravo da zaključi određeni kolektivni ugovor (predmet Swedish Engine Drivers’ Union (1976.)). Konačno, Sud je čak utvrdio da se članom 11 ne garantuje pravo na štrajk i dopušta državi da odredi druga sredstva kojim će se sindikatu omogućiti da štiti profesionalne interese svojih članova. U predmetu Schmidt i Dahlström protiv Švedske (1976.) Sud je utvrdio da:

Konvencija garantuje pravo sindikata da djeluje radi zaštite profesionalnih interesa svojih članova i države moraju dozvoliti i omogućiti korištenje i razvijanje takvog prava.

Član 11 (1) ipak ostavlja svakoj državi slobodu biranja sredstva za postizanje ovog cilja. Pružanje prava na štrajk bez sumnje predstavlja najvažnije takvo sredstvo, ali postoje i druga. Takvo pravo, koje nije izričito predviđeno u članu 11, može se unutrašnjim pravom regulisati i na način da se postave određena ograničenja njegovom vršenju u određenim slučajevima.

Kao i u vezi s drugim članovima Konvencije, država je obavezna da se ne miješa u korištenje prava po članu 11. Komisija je objasnila značenje načela nemiješanja u vezi sa mjerama države prema sindikatima. U apl. br. 10550/83, aplikant je utvrdio da je njegovo isključivanje iz sindikata protivno članu 11. Utvrđujući da nema prekršaja Komisija je ukazala da je cilj člana 11 zaštititi ovu pretežno privatnu djelatnost od državnog uplitanja:

Pravo na obrazovanje sindikata i pristupanje sindikatima poseban je vid slobode udruživanja, koja u prvom redu štiti čovjeka od mjera države. Država se ne može miješati u obrazovanje sindikata i pristupanje njima....Međutim, pitanje koje se postavlja u ovom predmetu tiče se toga u kojoj je mjeri ovom odredbom država obavezana štititi člana sindikata od mjera koje prema njemu preduzme njegov sindikat. Na primjer, pravo na obrazovanje sindikata podrazumijeva pravo sindikata da usvoji sopstvena pravila, da vodi svoje poslove i da obrazuje saveze sindikata ili se njima pridružuje....prema tome, odluke sindikata u ovim oblastima ne smiju se podvrgnuti ograničenjima i nadzoru države. U skladu s tim, ove se odluke moraju smatrati privatnim aktima za koje u načelu država ne može biti odgovorna po Konvenciji.... Zaštita koja se daje ovom odredbom prvenstveno se odnosi na nemiješanje države.

65

Međutim, Komisija je primijetila da pod izvjesnim uslovima država može biti primorana da se umiješa u sindikalne stvari da bi pojedinca zaštitila od:

Svake zloupotrebe dominantnog položaja sindikata....Takva zloupotreba može se izvršiti, na primjer, onda kada odricanje članstva ili isključenje nisu u skladu sa Statutom sindikata, ili kada je Statut potpuno nerazuman ili samovoljan, ili kada je odricanje članstva ili isključenje dovelo do izuzetno teških posljedica, kao što su gubitak zaposlenja zbog “zatvorene radionice”.

Za razliku od drugih članova Konvencije, Komisija i Sud rijetko su konstatovali “miješanje” u smislu člana 11.1, ber ne u odnosu na sindikalna prava. Zato su se rijetko bavili primjenom ograničenja iz stava 2. Sud je iznio svoj stav u predmetima Nacionalna unija belgijske policije (1975.) i Sindikat švedskih mašinovođa (1976.). U oba predmeta Komisija je zaključila da preduzimanje mjera od strane države, kojima se smanjuju prava sindikata da pregovaraju s poslodavcima i time članstvo u sindikatima čini manje privlačnim, može predstavljati kršenje člana 11. Međutim, Sud nije htio ići tako daleko smatrajući da je manja korist od članstva u sindikatu nastala zbog “opće politike države usmjerene na smanjivanje broja organizacija s kojima se sklapaju kolektivni ugovori. Sama po sebi, ovakva politika nije u suprotnosti sa sindikalnim slobodama (po članu 11)”. 4. Jedinstveni vidovi odredbi o ograničenjima u članu 11 Za razliku od drugih, slično ustrojenih članova Konvencije, član 11 u ovom stavu 2 sadrži odredbu koja ovlašćuje visoke strane ugovornice da ograniče uživanje prava iz stava 1 pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.

Komisija je protumačila ovu odredbu u svom rješenju povodom apl. br. 11603/85. U njoj su aplikanti napadali uskraćivanje nekih prava državnim službenicima zaposlenim u Glavnom štabu komunikacija vlade Ujedinjenog Kraljevstva (GCHQ), ustanovi za vladine vojne i zvanične komunikacije. Iako je tamo sindikat već djelovao skoro četiri decenije, njima je zabranjeno da obrazuju sindikat i da mu se pridruže. Strane u sporu složile su se da je u pitanju miješanje u vršenje prava po članu 11.

Odnos Komisije prema argumentima koje je država dala na osnovu stava 2 ukazuje na značajnu razliku između restriktivnih odredbi člana 11 i odgovarajućih odredbi drugih članova Evropske konvencije koji su ustrojeni na isti način. Pošto su zaposleni u GCHQ neosporno bili zaposleni u “državnoj upravi”, Komisija se ograničila na to da ispita “zakonitost” mjera države kojima im se zabranjuje članstvo u sindikatu. Ona je utvrdila da odgovarajuće odredbe imaju osnova u domaćem zakonodavstvu i da su podložne nadzoru domaćih sudova.

Komisija je ostavila otvorenim pitanje da li izraz “zakonit” obuhvata i načelo srazmjernosti nalazeći da:

Čak i da izraz “zakonit” iziskuje nešto više od postojanja osnova u unutrašnjem pravu, a naročito zabranu samovolje, nema sumnje da se taj uslov poštovao u ovom predmetu. Komisija je odbila ispitivati predmet u odnosu na standard “potrebe u

demokratskom društvu”, utvrdivši da je primjenjljiva samo druga rečenica člana 11 (2).

66

O. Pravo na mirno uživanje imovine: član 1 Protokola br. 1

Član 1 Protokola br. 1

Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.

Član 1 Prvog protokola uz Evropsku konvenciju štiti pravo na mirno uživanje imovine, koje se obično naziva pravom na imovinu. Kao što je to predmet i sa drugim suštinskim pravima zajamčenim Konvencijom, države mogu ograničiti pravo na imovinu. One mogu lišiti pojedinca imovine “u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom”. Država, također, može “primjenjivati zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu različitih kazni, poreza i sl. Dakle, državi je ovim članom ostavljeno široko polje slobodne procjene. Vrijedno je, također, spomenuti da Sud veoma široko tumači izraz “pravno lice”.

1. Priroda “imovine” po članu 1 Protokola br. 1 Komisija i Sud razmotrili su neke predmete u kojima su morali odrediti prirodu “imovine” na osnovu člana 1 Protokola br. 1. U predmetu Mellaher i drugi protiv Austrije (1989.), aplikant je tvrdio da pravo na primanje zakupnine na osnovu ugovora o zakupu predstavlja pravo na imovinu odvojeno od prava na korištenje imovine. Sud se s time nije složio smatrajući da pravo na sklapanje ugovora o zakupu predstavlja dio prava na korištenje nekretnine i da zato jeste vid posjedovanja te imovine. Međutim, Sud je dalje zaključio da je Austrija imala pravo, na osnovu slobodne procjene, ograničiti iznos zakupnine i da zato ne postoji kršenje prava na imovinu.

U nekoliko aplikacija tvrdilo se da različite dozvole predstavljaju imovinu u smislu člana 1 Protokola br. 1. Komisija i Sud složili su se s tim da dozvole jesu imovina u smislu ovoga člana, ali su dodali da država izdaje dozvole pod izvjesnim uslovima, te da zato može odbiti novu dozvolu ili povući već datu, ako njen nosilac ne ispunjava uslove pod kojima je dozvola odobrena. U predmetu Tre Traktörer Aktiebolag protiv Švedske (1989.), Sud je priznao da, zbog toga što je posjedovanje dozvole za točenje alkohola važno za vođenje restorana, njeno oduzimanje spada u domašaj člana 1 Protokola br. 1, ali je zaključio da utvrđivanje okolnosti pod kojima se dozvola oduzima ostaje stvar slobodne procjene Švedske.

U predmetu Van Marle i drugi protiv Holandije (1986.), Sud je zaključio da se pod izvjesnim okolnostima i “dobra volja” može smatrati “imovinom” u smislu člana 1 Protokola br. 1:

67

Svojim radom podnosioci aplikacije su stvorili klijentelu: ovo u mnogo kom pogledu ima prirodu privatnog prava i predstavlja dobro, pa stoga i imovinu u smislu člana 1.

I Komisija i Sud jasno su stavili do znanja da pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituisano pravo na određenu imovinu u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na sticanje imovine. Tako je u predmetu Marckx protiv Belgije (1979.) (objašnjen u vezi s članovima 8 i 14), Sud zaključio da su povrijeđena prava majke iz člana 1 Protokola br. 1, kada joj je onemogućeno zavještati imovinu kćerki, ali da kćerka ne uživa zaštitu ovoga člana u pogledu svog očekivanja da stekne imovinu. U predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983.) (pomenutom u vezi s članovima 4 i 14), Sud je zaključio da dužnost advokata da besplatno pruži neke usluge ne predstavlja lišavanje postojeće imovine, te prema tome nije u suprotnosti s članom 1 Protokola br. 1. Izraz “imovina” proteže se i na “stečena prava” pojedinca, uključujući sredstsva, dionice ili novčane zahtjeve zasnovane na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i na određena ekonomska ili socijalna primanja propisana zakonom.

2. “Mirno uživanje” imovine Tumačeći značenje izraza “mirno uživanje”, Komisija i Sud često moraju napraviti razliku između oduzimanja imovine i regulisanja uživanja u njoj. Na primjer, u vodećem predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (1982.), aplikanti su tvrdili da je odluka grada Stokholma, kojom se gradskim vlastima dopušta da, iz skoro neograničenih razloga, eksproprišu imovinu koju žele, predstavlja kršenje prava na imovinu po članu 1 Protokola br. 1. Sud je ustanovio da su, mada eksproprijacija u pitanju formalno ostavlja vlasnicima pravo korištenja imovine i raspolaganja njom, njihove mogućnosti da to čine u stvarnosti drastično ograničene, pa je prema tome praksa na osnovu švedskih propisa ravna kršenju prava mirnog uživanja imovine. Razmatrajući ovaj predmet Sud je, također, ponovio svoj stav da Konvencija kao cjelina zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca i dodao da, u vezi s oduzimanjem imovine, ograničavanjem njenog korištenja i sličnim stvarima, razlozi pravičnosti nalažu da se oštećenim licima osigura pravo žalbe protiv upravnih odluka o oduzimanju imovine, regulisanju njenog korištenja ili odgovarajućoj naknadi.

Sud je razradio svoje stavove o ravnoteži interesa privatnih lica i zajednice u predmetima Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.) i James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.). U ovom posljednjem predmetu aplikanti su osporili ispravnost primjene britanskog zakona kojim se dozvoljava dugogodišnjim zakupcima nekih stambenih objekata da otkupe udio vlasnika nekretnina, u nekim predmetima i po cijeni nižoj od tržišne. Zaključivši da pravo na imovinu nije povrijeđeno Sud je istakao:

Pojam “javnog interesa” nužno je širok....Smatrajući prirodnim što je polje slobodne procjene, koje zakonodavac ima radi sprovođenja socijalne i ekonomske politike, široko, Sud će poštovati procjenu zakonodavca u pogledu toga šta je “u javnom interesu”, osim ako ta procjena očigledno nije nerazumna.

68

Oduzimanje imovine radi postizanja legitimnih socijalnih, ekonomskih ili drugih ciljeva može biti “u javnom interesu”, čak i onda kada najšira zajednica neće neposredno koristiti oduzetu imovinu.

Iz teksta člana 1 Protokola br. 1 i tumačenja u praksi Komisije i Suda, postaje jasno da država ima na raspolaganju mnogo šire polje slobodne procjene u odnosu na standard “javnog interesa” nego u odnosu na standard “potrebe u demokratskom društvu”, prisutan u drugim članovima Konvencije. Francuska vlada je prekoračila svoje polje slobodne procjene u pogledu “javnog interesa” kod osiguranja plaćanja poreza u predmetu Hentrich protiv Francuske (1994.). U ovom predmetu, regionalne vlasti su koristile svoje pravo preče kupnje prema zakonu koji je davao široku diskreciju tim vlastima da tako postupe, ali su propustile obezbijediti vlasniku te imovine adekvatnu proceduralnu zaštitu. Sud je utvrdio da je ovakvo nepravedno prisvajanje moći od strane države da nastupi prije bilo kojeg drugog kupca nekretnine sa samo jednim ciljem, a to je odvraćanje drugih od izbjegavanja poreza, predstavljalo veliki teret na strani pojedinca. Stoga je to bilo kršenje člana 1 Protokola br. 1. Proizvoljnost je bila u pitanju i u predmetu Katikaridis i drugi protiv Grčke (1996.) i Tsomtsos i drugi protiv Grčke (1996.). U ovim predmetima radilo se o eksproprijacji imovine radi izgradnje autoputa, uz primjenu zakona koji je utvrđivao nepobitnu pretpostavku da su koristi koje su nastale poboljšanjima puta predstavljale adekvatnu kompenzaciju pojedincima kojima je imovina eksproprisana. Sud je utvrdio da je nefleksibilnost sistema kompenziranja, a naročito nemogućnost utvrđivanja stvarnih gubitaka nastalih kao rezultat kompenzacije sudskim putem, predstavljalo kršenje člana 1 Protokola br. 1. Kada vlast uskraćuje vlasniku pristup imovini tokom više godina, sprječavajući tako vlasnika da tu imovinu koristi, uživa u njoj ili kontroliše upotrebu te imovine, onda na taj način krši pravo na mirno uživanje imovine. Sud je do ovog zaključka došao u predmetu Loizidou protiv Turske (1996.), u kojem je odbio brojne argumente vlade, uključujući i one o političkoj situaciji na Cipru kao opravdanje za kontinuirano uskraćivanje pristupka Grčke Ciparke njenoj imovini lociranoj na teritoriji pod turskom kontrolom. Sud je smatrao da “ometanje može dovesti do kršenja Konvencije isto kao i pravne poteškoće”. 3. Kontrola korištenja imovine Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima su se vlasnici stambenih jedinica žalili na kontrolu vlasti nad njihovom imovinom. Osim predmet Mellacher koji je gore pomenut, Sud je razmatrao i dva predmeta u kojima su vlasnici stanova bili onemogućeni provesti naredbe protiv stanara koji su živjeli u njihovim stanovima, ali u tim predmetima Sud je došao do različitih zaključaka. U predmetu Spadea i Scalabrino protiv Italije (1995.) Sud je utvrdio da aplikanti nisu dokazali potrebu da žive u stanovima u pitanju, dok su stanari bile starije žene sa skromnim prihodima koje su tražile od gradskih vlasti da im nađu alternativni smještaj koji ne bi bio skup. Stoga nije bilo kršenaj člana 1 Protokola br. 1. Kršenje je, međutim, postojalo u predmetu Scollo protiv Italije (1995.), kada je aplikant dokumentovao i svoj teški fizički invaliditet i potrebu da on i njegova porodica žive u stanu u pitanju. Povremeno, Sud je razmatrao predmete u vezi sa kontrolom korištenja imovine u vezi sa krivičnim postupkom. U predmetu Raimondo protiv Italije (1994.), talijanske vlasti

69

su zaplijenile veliku količinu stvari koje su pripadale čovjeku osumnjičenom da je imao veze sa mafijom za vrijeme dok nije pribavljen dokaz da je imovina zakonito stečena. Utvrđujući da nije bilo kršenja člana 1 Protokola br. 1, Sud je naglasak stavio na praksu mafije u vezi sa imovinom kao što je bila ova u pitanju, teškoće koje vlast ima u borbi protiv takve prakse i ograničenu prirodu naređenja o zaplijeni te imovine. Sud također nije utvrdio kršenje ni u predmetu u kojem je osporena zaplijena stana koji je bio potreban kao dokaz u krivičnom postupku. (Venditelli protiv Italije (1994.)). U oba predmeta vlast je propustila preduzeti aktivnosti na promptnom uspostavljanju punog uživanja imovinskih prava nakon okončanja relevantnih postupaka. 4. Kompenzacija za oduzimanje imovine Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima su iznesene žalbe u vezi sa teškoćama kod dobijanja kompenzacije za oduzimanje imovine. Kod ocjenjivanja da li su određene mjere vlasti u vezi stim bile u skladu sa standardima iz člana 1 Protovkola br. 1, Sud razmatra faktore kao što su složenost zakona i postupka po kojima se provodi eksproprijacija i određuje kompenzacija (Zubani protiv Italije (1996.)), dužinu oba ova postupka (Zubani i Matos Silva, Lda i drugi protiv Portugala (1996.)), štetu koja nastane zbog trajanja oduzimanja (Guillemin protiv Francuske (1997.)) i adekvatnost i visinu kompenzacije u svjetlu odgađanja isplate (Guilleman i Akkus protiv Turske (1997.)). Sud je utvrdio kršenje člana 1 Protokola br. 1 kada su države članice Konvencije povremeno pokušavale, putem zakona, izbjeći obavezu plaćanja naknade licima za eksporoprijaciju njihove imovine. Država ne može unilateralno izmijeniti ili ukinuti ugovor sa licem, a da ne plati kompenzaciju za gubitak koji je to lice imao, nit može donijeti propis kojim će poništiti naknadu datu u vezi sa tim izmjernama ili ukidanjem (Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (1994.)). Slično tome, vlada ne može zakonom izostaviti zahtjeve za naknadu štete po osnovu delikta protiv određene grupe lica ili države, ako su ti zahtjevi ranije bili riješeni (Pressos Compania Naviera S.S. i drugi protiv Belgije (1995.)). 5. Član 1 Protokola br. 1 i drugi članovi Konvencije

Aplikanti su se često žalili da država ne samo da je prekršila njihovo pravo na imovinu, već i da je propustila obiezbijediti odgovarajuće proceduralne garancije u vezi sa imovinskim pitanjima. Sud je često utvrđivao da, i pored toga što sadržina mjera u okviru člana 1 Protokola br. 1 može biti obuhvaćena poljem slobodne procjene, kvalitet postupka za osporavanje takvih mjera može biti ispod zahtjeva pravičnog suđenja iz člana 6.1 (predmeti Allan Jacobsson (1989.), Hĺkansson i Sturesson (1990.), Lagborger (1989.) svi protiv Švedske).

P. Pravo na obrazovanje: član 2 Protokola br. 1

Član 2 Protokola br. 1

Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave, država će poštovati pravo roditelja da obezbijede obrazovanje i nastavu koji su u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

70

U pravu na obrazovanje po članu 2 Protokola br. 1 postoje tri međusobno povezana elementa. Prvom rečenicom ovoga člana nalaže se državi da nikome ne uskrati pravo na obrazovanje. Ovo znači da se država ne može miješati u to kako će neko koristiti svoje pravo na obrazovanje, na primjer, time što bi mu onemogućila da koristi mogućnosti za obrazovanje koje pruža država. U drugoj rečenici ovoga člana navode se dva druga elementa prava na obrazovanje. Jednim se državi ostavlja potpuna sloboda da odredi prirodu i obim svoje kontrole nad obrazovanjem i nastavom. U načelu ovo znači da država nema obavezu pružiti izvjesne vrste obrazovnih mogućnosti ili zagarantujeti svakome sticanje obrazovanje koje želi. Drugo, ova odredba štiti pravo roditelja na to da se poštuju njihova uvjerenja o obrazovanju njihove djece. U predmetu Kjeldsen, Busk, Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.), Sud je podvukao važnu ulogu koju obrazovanje igra u demokratskom društvu, ističući da se drugom rečenicom člana 2 Protokola br. 1 naročito:

teži....pružanju mogućnosti pluralizma u obrazovanju, koja je mogućnost bitna za očuvanje “demokratskog društva” kako ga shvata Konvencija.... S obzirom na moć moderne države, ovaj se cilj mora ostvarivati, prije svega, nastavom koju organizuje država.

U svojoj praksi Komisija i Sud skoro se uvijek bave svima trima elementima člana 2 Protokola br. 1 u njihovoj uzajamnoj povezanosti.

Za razliku od mnogih drugih članova Konvencije u kojima se garantuje zaštita suštinskih prava, član 2 Protokola br. 1 sročen je negativno utoliko što propisuje da država neće odricati pravo, a ne da će obezbijediti njegovo poštovanje. Ovakvom konstrukcijom prava, država ostaje u povoljnijem položaju da se brani protiv optužbe za prekršaje, jer će pojedincu biti teško iznijeti jake argumente o obavezi države da se ne miješa i/ili pozitivno djeluje da bi zagarantujela poštovanje prava na obrazovanje. Umjesto toga, na pojedincu leži teret dokazivanja da je država aktivno poništila pravo na obrazovanje – što prag koji se mora preći čini mnogo višim, nego kada je riječ o načelima nemiješanja ili dužnosti da se pozitivno djeluje. U dosadašnjoj praksi Sud je ustanovio da su pojedinci zadovoljili ove zahtjeve samo u jednom predmetu (Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1982.)). Ovdje su se dvije majke žalile na primjenu tjelesnih kazni kao disciplinskih mjera u školama u Škotskoj koje su pohađala njihova djeca. Ove dvije združene aplikacije počivale su, između ostalog, na tvrdnji da tjelesno kažnjavanje u školama vrijeđa prava roditelja da obrazovanje njihove djece bude u skladu sa njihovim filozofskim uvjerenjima, na osnovu člana 2 Protokola br. 1. Druga žaliteljka još je smatrala da je time što je njen sin isključen iz škole, povrijeđeno njegovo pravo na obrazovanje iz prve rečenice pomenutog člana. Sud je zaključio da je Konvencija povrijeđena u oba predmeta. On se prvo osvrnuo na tvrdnju vlade Ujedinjenog Kraljevstva da funkcije povezane s unutrašnjom upravom u školi nisu funkcije “obrazovanja” i “nastave”:

Obrazovanje djece je cjelovit proces u kome, u svakom društvu, odrasli nastoje svoja uvjerenja, kulturu i druge vrijednosti prenijeti na mlade, dok se nastava ili obuka naročito odnose na prenošenje znanja i na intelektualni razvoj.

Može se reći da tjelesno kažnjavanje u izvjesnom smislu spada u unutrašnju upravu škole, ali je ono, kada se primijeni, sastavni dio procesa kojim škola teži postići cilj zbog koga je uspostavljena, uključujući tu i razvijanje i formiranje karaktera i duhovne moći svojih učenika.

71

Sud je onda prešao na ispitivanje prirode filozofskih uvjerenja roditelja:

Imajući u vidu Konvenciju kao cjelinu, izraz filozofska uvjerenja u ovom kontekstu označava, po mišljenju Suda, takva uvjerenja koja zaslužuju poštovanje u “demokratskom društvu”....i nisu u suprotnosti s ljudskim dostojanstvom; uz to, ona ne smiju biti u sukobu s osnovnim pravom djeteta na obrazovanje, s obzirom na to da prva rečenica dominira cijelim članom 2. Uvjerenja podnosilaca aplikacije odnose se na važan i bitan vid ljudskog života i ponašanja, naime, na integritet ličnosti, umjesnost ili neumjesnost primjene tjelesnih kazni i na isključivanje tegoba do kojih dovodi mogućnost takvog kažnjavanja. To su pogledi koji zadovoljavaju svako od gore navedenih mjerila.

Utvrdivši da je povrijeđena odredba u drugoj rečenici člana 2 Protokola br. 1 Sud je prešao na pitanje je li država povrijedila pravo na obrazovanje djeteta isključenog iz škole, zagarantovano u prvoj rečenici istoga člana. Mada je Komisija ranije odbila da se upusti u ovo pitanje, smatrajući da je ono obuhvaćeno kršenjem prve rečenice, Sud je zaključio da je njegovo posebno ispitivanje potrebno:

Postojanje tjelesnog kažnjavanja u školi koju pohađa njen sin....leži u osnovi oba....zahtjeva na osnovu člana 2, ali postoji suštinska razlika između činjenične osnove njena dva zahtjeva. Kada je riječ o drugoj rečenici, žalba se odnosi na pohađanje škole u kojoj se primjenjuje izvjesna praksa, dok je povodom prve rečenice riječ o zabrani pohađanja škole; posljedice ove druge situacije dalekosežnije su nego u prvom predmetu. Član 2 čini cjelinu kojom dominira njegova prva rečenica, s tim što je pravo opisano u drugoj rečenici dopuna osnovnom pravu na obrazovanje. Konačno, postoji i suštinska razlika između pravnih osnova ova dva zahtjeva, jer se jedan tiče prava roditelja, a drugi prava djeteta: Pravo na obrazovanje zagarantovano prvom rečenicom člana 2, po samoj svojoj prirodi, iziskuje državno regulisanje, ali ovo regulisanje ne smije nikada povrijediti suštinu prava niti doći u sukob s drugim pravima zaštićenim u Konvenciji ili Protokolima uz nju.

Predmet Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva do sada je jedini u kojem je Sud utvrdio kršenje prava na obrazovanje iz člana 2 Protokola br. 1. Međutim, i Komisija i Sud razmotrili su nekoliko aplikacija u kojima se tvrdilo da neki elementi državne politike ili prakse de facto predstavljaju nijekanje prava na obrazovanje. Ni jedna od ovih aplikacija nije imala uspjeha. U predmetu povodom iznesenih obilježja zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji (Belgijski lingvistički predmet (1968.)), aplikanti, lica koja su prebivala u dijelu Belgije u kojem je zvanični jezik holandski, tvrdili su da odbijanje belgijske vlade da pruži obrazovanje njihovoj djeci na francuskom jeziku predstavlja kršenje njihovih prava po članu 2 Protokola br. 1. Sud je na sljedeći način opisao sadržaj i obim ovog člana:

Negativna formulacija (prava na obrazovanje) ukazuje na to....da strane ugovornice ne priznaju takvo pravo na obrazovanje koje bi od njih iziskivalo da o svom trošku, ili uz svoju potporu, obezbijede obrazovanje izvjesne vrste ili izvjesnog stupnja. Sve države članice Vijeća Evrope....imaju opći i zvanični obrazovni sistem. Stoga nije riječ o tome da se od svake države traži da uspostavi takav sistem, već samo o tome da se licima u nadležnosti strana ugovornica zagarantuje, u načelu, pravo da koriste sredstva za sticanje znanja koja u datom trenutku postoje.

72

U skladu s tim, prvom rečenicom člana 2 Protokola garantuje se prije svega pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje u datom trenutku postoje, ali je ovaj pristup samo dio prava na obrazovanje. Da bi “pravo na obrazovanje” bilo efikasno, potrebno je dalje da, inter alia, pojedinac kao njegov korisnik ima mogućnost da se okoristi stečenim obrazovanjem, što će reći da stekne zvanično priznanje o završenoj školi, u skladu s propisima na snazi u svakoj državi i u pogodnom obliku. Pravo na obrazovanje zagarantovano prvom rečenicom člana 2 Protokola, po samoj svojoj prirodi, iziskuje državno regulisanje....ovo regulisanje nikada ne smije povrijediti suštinu prava na obrazovanje, niti se sukobiti s drugim pravima sadržanim u Konvenciji.

Sud je udovoljio samo jednom od zahtjeva podnosilaca aplikacije. Belgijsko zakonodavstvo dozvoljavalo je, naime, djeci koja govore flamanskii i žive u nekim područjima gdje je zvanični jezik francuski, da pohađaju škole na flamanskom jeziku u obližnjim područjima, ali nije davalo takvu mogućnost djeci koja govore francuski. Sud je ustanovio da se ovim krše odredbe o diskriminaciji u članu 14, u vezi s članom 2 Protokola broj 1:

Uslov prebivališta nije postavljen u interesu škola ili iz administrativnih i finansijskih razloga; kada je riječ o podnosiocima aplikacije, on se isključivo zasniva na razlozima vezanim za jezik. Povrh toga, napadnutim rješenjem se, kada je riječ o većini podnosilaca aplikacije i njihovoj djeci, ne poštuje u potpunosti odnos proporcionalnosti između primjenjenih sredstava i željenog cilja…. Korištenje prava na obrazovanje, onako kako ga shvata Sud, i, još bliže, prava pristupa postojećim školama u ovom predmetu, ne garantuje se svakome bez diskriminacije, a naročito ne bez jezičke diskriminacije.

U Belgijskom lingvističkom predmetu u pitanju je bila dostupnost osnovnog obrazovanja. U drugim sluačjevima Komisija je zaključila da država može regulisati pristup drugim vidovima obrazovanja bez kršenja člana 2 Protokola br. 1. Ona je utvrdila da se taj član prvenstveno odnosi na osnovno obrazovanje i da država stoga nema obavezu omogućiti pristup visokim ili specijalizovanim školama zatvorenicima (apl. br. 5962/72) i strancima (apl. br.7671/76 i još 14 aplikacija). Komisija je, također, zaključila:

Kada država stavlja na raspolaganje mogućnosti za visoko obrazovanje koje su specifične i ograničene, u načelu nije protivno članu 2 Protokola br. 1 ako ona pri tom dozvoli pristup samo studentima koji su stekli dovoljno prethodno obrazovanje da bi mogli pratiti nastavu (apl. br. 8844/80).

Komisija je, također, ustanovila da pravo na (osnovno) obrazovanje po članu 2 Protokola br. 1, ne stoji na putu državi da ustanovi obavezno osnovno školovanje – dužnost na obrazovanje. U apl. br. 10233/83 riječ je bila o roditeljima četvero disleksičara, koji su odlučili svoju djecu školovati kod kuće umjesto da pohađaju državne škole s ograničenim mogućnostima za bavljenje s takvom djecom. Mada je ovo po unutrašnjem pravu bilo moguće, vlasti su zadržale pravo provjeravanja školskog napredovanja djece u nekim osnovnim znanjima, što su roditelji smatrali povredom svojih prava po članu 2 Protokola br. 1. Komisija im nije dala za pravo primjećujući da država legitimno može tražiti od roditelja da sarađuju pri procjenjivanju školskog napredovanja djece, s obzirom da je osnovno obrazovanje obavezno za svu djecu.

73

Premda je Komisija tako u načelu odobrila pravo roditelja da školuju svoju djecu van sistema državnih škola, ona ne smatra da su države dužne subvencionisati privatne škole (apl. br. 6853/74 i 7782/77). S ovim u vezi treba napomenuti da su neke države ugovornice stavile rezerve prilikom ratifikovanja Konvencije, koje pokazuju njihovu svijest o mogućim zahtjevima za zaštitu od kršenja odredbe o diskriminaciji iz člana 14, u vezi sa osnivanjem privatnih škola, odobravanjem njihvog rada i finansijskom pomoći takvim školama

I u predmetu Campbell i Cosans i u Belgijskom lingvističkom predmetu riječ je bila o samoj dostupnosti obrazovanja. Komisija i Sud bliže su se bavili i prirodom poštovanja prava roditelja povodom obrazovanja. Vodeći predmet u ovoj oblasti je Kjeldesen, Busk, Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.), u kojem je nekoliko roditelja protestovalo zbog uvođenja seksualnog obrazovanja u školske programe u Danskoj. Stvar je bila složena i zato što je seksualno obrazovanje proželo mnoge nastavne predmete, pa država nije lako mogla umiriti roditelje time što bi im, na primjer, dopustila da povuku svoju djecu s nekih časova na kojima se vrijeđaju njihova uvjerenja. Sud je opisao filozofsku osnovu klauzule o “poštovanju prava roditelja”:

Kako su roditelji prvenstveno odgovorni za “obrazovanje i nastavu” svoje djece, oni mogu od države tražiti da poštuje njihova vjerska i filozofska uvjerenja, u vezi s ispunjavanjem njihove prirodne obaveze prema djeci. Njihovo pravo otuda odgovara odgovornosti, koja je tijesno povezana s uživanjem i vršenjem prava na obrazovanje.

Sud je nastavio tako što je opisao obaveze države u toj oblasti: U drugoj rečenici člana 2 podrazumijeva se, s druge strane, da se država, obavljajući svoje funkcije u oblasti obrazovanja i nastave, mora starati da se obavještenja i znanja iz nastavnog programa prenose na objektivan, kritičan i pluralistički način. Državi je zabranjeno težiti indoktrinaciji, koje bi bila protivna poštovanju vjerskih i filozofskih uvjerenja roditelja. Ovo je granica koja se ne smije prekoračiti.

Sud je, također, istakao da postojanje privatnih škola nije dovoljan odgovor na zabrinutost roditelja, jer bi se time stiglo do neprihvatljivog zaključka da treba “poštovati” samo prava imućnih roditelja. Dakle, iako država može dozvoliti učenicima da ne pohađaju časove koji su u suprotnosti s uvjerenjima njihovih roditelja, ili da pohađaju privatne škole, ovakve mogućnosti same po sebi ne oslobađaju državu od dužnosti da ispuni svoje obaveze po članu 2 Protokola br. 1 u okviru javnog školskog sistema. U datom predmetu, Sud je zaključio da je, iako u načelu seksualno obrazovanje može biti povezano i s prenošenjem vrijednosnih sudova čime bi se diralo u prava roditelja, rješenje danske vlade usmjereno na informisanje, a ne indoktrinaciju učenika i da je zato prihvatljivo. Q. Pravo na slobodne izbore: član 3 Protokola br. 1

Član 3 Protokola br. 1 Visoke strane ugovornice obavezuju se da u primjerenim vremenskim razmacima raspisuju slobodne izbore tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbjeđuju slobodno izražavanje mišljenja pri izboru zakonodavnih tijela.

74

Član 3 Protokola br. 1 jedina je suštinska odredba Konvencije koja nije ni pravo ni sloboda i koja ne zahtijeva nemiješanje države. Umjesto toga, ova odredba jasno utvrđuje pozitivnu obavezu države.

U Grčkom predmetu (1969.), Komisija je podvukla važnost prava zajamčenih članom 3 Protokola br. 1, ukazujući da je “postojanje predstavničkog zakonodavnog organa, čiji se članovi biraju u primjerenim vremenskim razmacima, osnova demokratskog društva”.

Komisija i Sud imali su pred sobom vrlo malo predmeta povodom člana 3 Protokola br. 1. Komisija je odbacila aplikacije u kojima su pojedinci osporavali praksu kao što je subvencionisanje političkih stranaka na osnovu izbornih rezultata i zahtjev da se prikupi dovoljno potpisa da bi se nečije ime našlo na kandidatskoj listi (apl. br. 6850/74). Komisija je isto tako primijetila da član 3 Protokola br. 1 teorijski garantuje aktivno i pasivno biračko pravo svakom čovjeku, u skladu s vrhovnim načelom člana 1 same Konvencije (apl. br.6745 i 6746/74). Izraz “zakonodavno tijelo” mora biti određen unutrašnjim pravom svake visoke strane ugovornice, a njegova zakonodavna ovlaštenja ustavom date države.

Do sada, Sud je razmatrao samo dva predmet u kojima su pokrenuta pitanja iz člana 3 Protokola br. 1. U predmetu Mathieu Mohin i Clerfayt protiv Belgije (1987.), aplikanti, čiji je govorni jezik francuski, tvrdili su da uslov propisan belgijskim pravom da kandidati izabrani u Flamansko Vijeće polažu zakletvu na flamanskom jeziku sprječava građane, koji govore francuski, da glasaju za kandidata koji govori francuski, te je protivan klauzuli o slobodi izbora. Sud je prvo naglasio da je član 3 Protokola br. 1 od “prvorazrednog značaja” za sistem uspostavljen Konvencijom, “jer sadrži karakteristično načelo demokratije”. Sud je dalje ukazao da se ovim članom ne traži uspostavljanje nekog određenog političkog sistema, kao što bi to bili većinski sistem sa dva izborna kruga ili proporcionalni sistem. Njime se, također, ne traži da svi glasovi imaju istu težinu, niti da svi kandidati na neki način dobiju garancije da imaju iste šanse za pobjedu. Nasuprot tome, Sud je zaključio da, imajući u vidu polje slobodne procjene države i stepen političkog razvoja svake zemlje, Komisija i Sud mogu samo procjenjivati da li uslovi koje propisuje država diraju u suštinu zaštićenih prava

U predmate Gitonas i drugi protiv Grčke (1997.)) Sud je utvrdio da nema kršenja člana 3 Prtokola br.1 kada domaće zakonodavstvo zabranjuje da onaj koji je vršio javnu funkciju više od tri mjeseca tri godine prije izbora bude kandidat n atim izborima. R. Prava stranaca: član 16, član 4 Protokola br. 4 i član 1 Protokola br. 7

Član 4 Protokol broj 4

Zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca. Član 1 Protokola broj 7

1. Stranac, koji zakonito boravi na teritoriji države, ne može se iz nje protjerati, osim na

osnovu odluke donesene u skladu sa zakonom, i ima pravo:

75

a) da iznese razloge protjerivanja, b) da se njegov predmet preispita; i

c) da mu se u istom cilju omogući da bude zastupljen pred nadležnim organom ili licem ili

licima koja taj organ odredi.

2. Stranac se može protjerati i prije no što ostvari prava po stavu 1.a, b i c ovoga člana, ako je protjerivanje potrebno radi zaštite interesa javnog reda ili se temelji na razlozima nacionalne sigurnosti.

Konvencija i Protokoli uz nju sadrže nekoliko odredbi o pravima stranaca koji “zakonito borave” na teritoriji visokih strana ugovornica. Sama Konvencija sadrži samo jednu odredbu kojom se ta prava ograničavaju, i to u svom članu 16:

Nijedna odredba članova 10, 11 i 14, neće se tumačiti tako da sprječava visoke strane ugovornice da ograničavaju političku djelatnost stranaca.

Ovim se članom predviđa izuzetak u odnosu na načelo nediskriminacije iz člana 14 i načelo da svaka visoka strana ugovornica mora zagarantujeti suštinska prava i slobode po Konvenciji svakome u svojoj nadležnosti. Do danas Sud je razmatrao samo jedan predmet u vezi sa članom 16. U predmetu Piermont protiv Francuske (1995.) njemačka državljanka, koja je bila članica Evropskog parlamenta, žalila se na određena ograničenja njene slobode izražavanja i kretanja koja su joj bila nametnuta od strane francuskih vlasti tokom njenog putovanja u Francusku Polineziju. Francuska vlada se pozvala na član 16 da bi opravdala ograničenja slobode izražavanja, ali taj je argument Sud odbio ne samo zato što je aplikantica bila državljanka članice Evropske unije, već i članica Evropskog parlamenta. Stoga ona nije bila stranac u smislu člana 16.

Protokol broj 4 tiče se određenih prava stranaca. Članom 2 Protokola br. 4 predviđaju se dva suštinska prava: svako ko zakonito boravi na teritoriji države ima pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta, kao što ima i pravo da napusti bilo koju zemlju. Ovim članom se, također, predviđaju dvije vrste ograničenja ovih prava: opća ograničenja izložena u drugim stavovima članova 8 do 10 Konvencije, kao i posebno ograničenje da država može suziti prava na slobodu kretanja i izbora boravišta kada to opravdava “javni interes u demokratskom društvu”. Treba primijetiti da se država ne može pozvati na “javne interese” da bi nekoga spriječila da se iseli, što je važno za države opterećene “odlivom mozgova” ili drugim vidovima ozbiljnog gubitka kadrova. U gore pomenutom predmetu Piermont, Sud je utvrdio da nema kršenja člana 2 Protokola br. 4 jer su francuske vlasti primjenjivale važeći domaći zakon da bi donijele naredbu o protjerivanju aplikantice.

Član 3 Protokola br. 4 zabranjuje državama protjerivanje sopstvenih državljana, bilo individualno ili kolektivno. On isto tako zabranjuje državi sprječavanje svoga državljanina da uđe na njenu teritoriju.

Član 4 Protokola br. 4 zabranjuje kolektivno protjerivanje stranaca. Komisija je značenje izraza “kolektivno” u ovome članu protumačila kao:

76

svaku mjeru nadležnih vlasti kojom se stranci kao grupa primoravaju napustiti zemlju, osim kada je ta mjera preduzeta poslije i na osnovu primjerenog i objektivnog ispitivanja predmeta svakog pojedinog stranca u okviru grupe (apl.br. 7011/75).

Ispitivanje predmeta svakog pojedinog stranca u žiži je člana 1 Protokola br. 7. Prvim stavom ovoga člana zabranjuje se protjerivanje svakog stranca koji “zakonito boravi”, prije nego što mu se dozvoli da iznese razloge protiv protjerivanja, da se njegov predmet preispita i da odredi zastupnika pred nadležnim organima radi postizanja navedenih ciljeva. Međutim, drugim stavom dozvoljava se državi protjerivanje stranca i prije nego što on iskoristi navedena prava, ako je “protjerivanje potrebno u interesu javnog reda ili se temelji na razlozima nacionalne sigurnosti”. Sud nije do sada razmatrao niti jedan predmet na osnovu člana 1 Protokola br. 7.

S. Diskriminacija: član 14

Član 14

Uživanje prava i sloboda iz ove Konvencije omogučit će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porjeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Načelima jednakosti i nediskriminacije bave se i unutrašnje i međunarodno pravo. Ova načela mogu se formalno izražavati, kao npr. time što se zakon odnosi podjednako na sve, a mogu imati materijalni vid, kao npr. kada je riječ o podjednakoj raspodjeli prava i preimućstava u okviru datog društva. U oba ova pogleda postoji razlika između korisnika prava: važno je pitanje kada ove razlike prerastaju u zabranjenu diskriminaciju. Visokim stranama ugovornicama ostavljeno je široko polje slobodne procjene u odlučivanju da li su neke razlike opravdane (Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.)).

Evropska konvencija o ljudskim pravima štiti prava pojedinaca, a ne grupa kao takvih. Njenim se članom 14, također, štite pojedinačna, a ne grupna prava. U praktičnom smislu ovo znači da samo lica koja su neposredno pogođena kršenjem jednog ili više prava zaštićenih Konvencijom mogu podnijeti aplikaciju organima u Strazburu: niko se ne može žaliti u ime neke druge navodne žrtve. Konvencija ne predviđa actio popularis. Čak i kada je riječ o “grupnim” aplikacijama, svaki pojedinac u okviru grupe mora pokazati da je žrtva kršenja prava (vidi, također, i raspravu dole u vezi s članom 34 i pravom na aplikacije pojedinaca).

U Konvenciji ne postoji opća obaveza nediskriminacije. Umjesto toga, zaštita na osnovu člana 14 povezana je s drugim suštinskim pravima u Konvenciji: ona ne postoji samostalno. Međutim, Komisija i Sud ipak stoje na stanovištu da država može povrijediti neko pravo u vezi s članom 14, iako je utvrđeno da je to pravo poštovala na osnovu odgovarajućeg člana Konvencije.

Oni su se tako ponašali u Belgijskom lingvističkom predmetu (1968.), u kojem se grupa roditelja, koji govore francuski žalila na nemogućnost da njihova djeca pohađaju francuske škole u predgrađu Brisela samo zbog boravišta svojih roditelja, dok građani koji govore flamanski nisu trpjeli takva ograničenja. Donoseći presudu Sud je primijenio mjerila koja se mogu uporediti s onima koja je imao u vidu u predmetima kada se bavio članovima u kojima su ugrađene restriktivne klauzule, a to

77

su mjerila zakonitosti cilja koji se želi postići i proporcionalnosti primjenjenih mjera i zakonitog cilja.

U predmetu Istočnoafrički Azijci protiv Ujedinjenog Kraljevstva (neobjavljeni Izv.Kom. iz 1973.), pokazalo se da pravilo, prema kome je član 14 samo dodatak suštinskim pravima u Konvenciji, može trpiti izuzetke. Naime, Ujedinjeno Kraljevstvo nije dozvolilo ulazak i naseljavanje nosiocima britanskih pasoša, protjeranim iz Ugande, Kenije i Tanzanije. Lica, koja su se žalila Komisiji, tvrdila su da je odbijanje ulaska zasnovano na njihovoj rasi i da je zato u suprotnosti s članom 14 i sa odredbom o ponižavajućem postupanju iz člana 3. U vezi s ovim važno je napomenuti da se Konvencijom ne garantuje pravo na ulazak i naseljavanje u stranu zemlju. Mada je izvještaj Komisije u ovom predmetu ostao povjerljiv, ona je u svojim saopćenjima za javnost ukazala na to da rasno motivisani postupci mogu pod nekim uslovima biti u suprotnosti s članom 3, čak i onda kada se diskriminacija u suštini ne može povezati s odobravanjem ili uskraćivanjem nekog prava zaštićenog Konvencijom.

1. Nedopuštene razlike po članu 14 Država mora imati objektivno i razumno opravdanje za svako različito postupanje s pojedincima koji se nalaze u sličnom položaju. Sud je ustanovio da ovaj standard nije zadovoljen u predmetu Marckx protiv Belgije (1979.), u kojem su majka i njeno vanbračno dijete tvrdili da su djelovanjem belgijskih propisa o vanbračnoj djeci prekršeni član 1 Protokola br. 1 (imovina), član 8 (porodični život) i član 14. Sud je ustanovio da je položaj ovakve majke i njene kćerke dovoljno sličan odnosu udate žene i njenog djeteta, te prema tome država ne može opravdati različito postupanje. Jedini izuzetak odnosio se na tvrdnju kćerke da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu po članu 1 Protokola br. 1: Sud je zaključio da se ova odredba ne može primijeniti na očekivano nasljedstvo. Kada su druge dvije aplikantice, pod istim okolnostima kao i one u predmetu Marckx, podnijele aplikaciju dvanaest godina kasnije, Sud je ponovio svoje stanovište, ali nije odlučio o zahtjevu o navodnom kršenju prava na imovinu (Vermeire protiv Belgije (1991.)). Sud je primijenio iste principe i u predmetu Inze protiv Austrije (1987.), utvrđujući krpenje u primjeni austrijskog nasljednog zakona koji je prednost davao djeci rođenoj u braku u odnosu na onu rođenu van braka prilikom dodjeljivanja poljoprivrednog zemljišta po roditeljskoj oporuci.

U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), tri aplikantice su tvrdile da su povrijeđeni član 8 (porodični život) i član 14, jer je na osnovu britanskih zakona o useljavanju strancima muškog pola bilo teže da se pridruže svojim vjerenicama i suprugama koje zakonito borave u Ujedinjenom Kraljevstvu, nego što je to bilo strankinjama u istom položaju. Nalazeći da član 8 nije prekršen, Sud je primijetio da države ugovornice nisu dužne poštovati izbor zemlje boravka bračnog para, pa prema tome ne moraju ni dozvoliti naseljenje bračnim drugovima koji nisu njihovi državljani. Međutim, Sud je zaključio da je Ujedinjeno Kraljevstvo prekršilo član 14 u vezi s članom 8:

Pojam diskriminacije u smislu člana 14 odnosi se, u načelu, na predmete u kojima se bez dovoljnog opravdanja s nekim licem ili grupom postupa nepovoljnije nego s drugim, čak i kada se Konvencijom ne traži povoljnije postupanje.

78

Prema tome, član 14 se odnosi na nepravičnost određenog postupanja, a ne na izbor različitih mogućnosti koje država ima kada ograničava izvjesno suštinsko pravo. Sud je također utvrdio kršenje člana 8 u vezi sa članom 14 i diskriminaciju po osnovu pola u predmetu Burghartz protiv Švicarske (1994.), u kojem je muškarcu, nakon ženidbe, nije bilo dozvoljeno staviti svoje prezime ispred ženinog ili uzeti njeno prezime kao porodično, dok je suprotna praksa bila dozvoljena. Porodični život je bio u pitanju i u predmetu Hoffmann protiv Austrije (1993.) Aplikantica je, u ovom predmetu, bila žena koja je postala Jehovin svjedok, nakon što je ranije bila rimokatolkinja. Kasnije, kad su se ona i muž razveli, austrijski sudovi su starateljstvo nad njihovom djecom dodijelili mužu, navodeći kao jedino obrazloženje njena vjerska ubjeđenja. Sud je utvrdio kršenje njenog prava na porodični život po članu 8 u vezi sa članom 14. To isto je uradio i u predmetu Keegan protiv Irske (1994.), gdje otac koji je priznao dijete rođeno van braka nije bio konsultovan niti obaviješten prije davanja djeteta na usvojenje. U predmetu Schuler-Zgraggen protiv Švicarske (1993.), vlasti su ukinule invalidsku penziju ženi koja je rodila dijete, opravdavajući to pretpostavkom da bi ona prekinula formalno zaposlenje zbog rođenja djeteta, te da bi postala domaćica i majka. Sud je utvrdio kršenje člana 6 (1) (odlučivanje o građanskim pravima) i člana 14, jer takva pretpostavka nije nije imala razumno i objektivno opravdanje. Sud je kršenje utvrdio i u predmetu Canea Catholic Churc protiv Grčke (1997.), smatrajući da je odbijanje domaćeg parničnog suda da prizna status pravnog lica crkvi-aplikantu, dok je taj status bio priznat drugim vjerskim denominacijama, predstavljalo kršenje i prava na pristup sudu i prava na nediskriminaciju u uživanju navedenog prava. Sud je utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1 u vezi sa članom 14 u nekoliko predmeta. U predmetu Darby protiv Švedske (1990.), aplikant je tvrdio da su djelovanjem švedskog zakona, kojim se od stranaca bez prebivališta traži plaćanje crkvenog poreza koga stalno naseljeni radnici mogu biti oslobođeni, prekršeni član 9 (vjeroispovjest), član 1 Protokola br. 1 (imovina) i član 14. Sud je zaključio da je prekršen član 1 Protokola br. 1 u vezi s članom 14, ali je smatrao nepotrebnim da se upušta u navodna kršenja članova 9 i 14. U predmetu Van Raalte protiv Holandije (1977.) Sud je utvrdio kršenje su žene bez djece, preko 45 godina starosti, bile oslobođene plaćanja doprinosa u socijalni fond za staranje o djeci, dok muškarci istih godina, nisu bili oslobođeni. Sud je, također, utvrdio kršenje člana 1 Protokola br. 1 kada austrijska vlada nije priznala socijalnu pomoć zakonito nastanjenom strancu zato što nije bio državljanin, iako je on plaćao doprinose državnom socijalnom fondu (Gaygusuz protiv Austrije (1996.)). 2. Dopuštene razlike po članu 14 U predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983.), jedan belgijski advokatski pripravnik, od koga se tražilo da bez naknade zastupa siromašne klijente, žalio se na kršenje člana 4 (prinudni rad) i člana 14 Sud je zaključio da država ima pravo nametati advokatima ovakve obaveze, jer ne samo što su advokati u drukčijem položaju od pripadnika drugih profesija kojima se takva obaveza ne nameće (zubari, ljekari, sudije i dr.), već je osporena praksa jedan od načina na koji Belgija obezbjeđuje pravo na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije.

79

U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), član 14 povezan je s članom 5 (lišenje slobode). Vlada, koja je pokrenula postupak, tvrdila je da Ujedinjeno Kraljevstvo svoj Zakon o posebnim ovlaštenjima, čiji je cilj bio da doprinese borbi protiv terorističke djelatnosti, primjenjuje na diskriminatorski način tako što se usredsređuje na katoličku zajednicu u sjevernoj Irskoj, ostavljajući po strani pripadnike protestantske zajednice. Uprkos statističkim podacima u prilog ovakvoj tvrdnji, ni Komisija ni Sud nisu utvrdili kršenje člana 14 u vezi s članom 5, jer su imali u vidu polje slobodne procjene britanske vlade. Vrijedi napomenuti ovim povodom da su i irska vlada i vlada Ujedinjenog Kraljevstva bile saglasne da je postojalo vanredno stanje u smislu člana 15 (čime se može opravdati stavljanje van snage nekih odredbi Konvencije). Sud je zaključio da se različito postupanje prema onima koji vrše terorističke akte u sjevernoj Irskoj može opravdati time što je željeni cilj zakonit i što primijenjene mjere nisu u nesrazmjeri s njim.

U predmetu Rasmussen protiv Danske (1984.), aplikant je htio osporiti očinstvo djeteta koje je rodila njegova supruga, ali je odbijen zato što je protekao rok za pokretanje postupka. S druge strane, supruga je mogla, da je htjela, zahtijevati ispitivanje očinstva sve do punoljetstva djeteta. Sud nije utvrdio kršenje člana 14 u vezi s članom 8 (porodični život), jer je danska vlada mogla opravdati razlikovanje između položaja majki i očeva.

U tri predmeta u vezi s nekim vidovima prava na obrazovanje sindikata i pristupanje njima, Sud je zaključio da nema kršenja člana 11 ili toga člana u vezi sa članom 14 (Nacionalna unija belgijske policije (1975.), Schmidt i Dahlstrom (1976.), Sindikat švedskih mašinovođa (1976.)). Za razliku od predmeta o kojima je bilo riječi u prethodnim odjeljcima ovog poglavlja, Sud nije utvrdio kršenje člana 1 Protokola br. 1 u vezi sa članom 14 kada je talijanska vlada ograničila pravo određenim vlasnicima da povrate imovinu koju su iznajmili. Sud je zaključio da država može legitimno napraviti razliku između rezidencijalne i nerezidencijalne imovine u tom smislu (Spadea i Scalabrino protiv Italije (1995.)).

3. Neupuštanje u tumačenje člana 14 Komisija i Sud ponekad oklijevaju baviti se navodnim kršenjima člana14 onda kada su već utvrdili da su prekršeni jedno ili više suštinskih prava zajamčenih drugim članovima Konvencije. Na primjer, u predmetu Johnston i drugi protiv Irske (1986.), nezakonita kćer jednog nevjenčanog para tvrdila je da se izvjesnim irskim zakonima dira u njeno pravo na porodični život po članu 8 u vezi sa članom 14. Utvrdivši povredu prvopomenutog člana, Sud je proglasio nepotrebnim ispitivanje predmeta u vezi s članom 14. U predmetu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1981.), jedan homoseksualac tvrdio je da je zabrana seksualnih akata između muškarca starijeg od dvadest i jedne godine i njegovog partnera mlađeg od toga uzrasta u suprotnosti ne samo s članom 8 (privatni život), već i s članom 14, s obzirom da je odlučujući uzrast za dobrovoljne seksualne odnose, kada su u pitanju lezbijke i heteroseksualne osobe, bio sedamnaest godina za oba partnera. Sud je zaključio da je povrijeđen član 8, ali je dodao da “nema korisnog pravnog cilja da se utvrđuje je li on, pored toga, bio i žrtva

80

diskriminacije u poređenju s drugim licima čije je pravo manje ograničeno”. Sud je stoga odbio upustiti se u ispitivanje zahtjeva na osnovu člana 14. T. Pravo na djelotvorna pravni lijek: član 13 Član 13

Svako, kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji, ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira da li su povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

1. Priroda djelotvornog pravnog lijeka

Član 13 Konvencije garantuje “djelotvoran pravni lijek pred državnim organom” svakome čija su prava i slobode po Konvenciji povrijeđena. Iako ove riječi izgledaju kao prilično jasan pravni koncept, tumačenje člana 13 izazvalo je za Komisiju i Sud više teškoća od tumačenja bilo koje druge odredbe Konvencije. Sud je utvrdio da se zaštita na osnovu člana 13 mora proširiti na svakoga ko ima dovoljno osnova da tvrdi da su mu povrijeđeni prava ili slobode na osnovu Konvencije (Klass i drugi protiv SR Njemačke (1978.)). U predmetu Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.), Sud je dalje pojasnio:

Kada pojedinac ima osnova da tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u Konvenciji, on treba imati na raspolaganju pravni lijek pred organom svoje države, da bi se o njegovom zahtjevu odlučilo i da bi, ako je to osnovano, dobio naknadu.

U predmetu Plattform “Ärzte für das Leben” (1988.), jedna se grupa boraca protiv pobačaja žalila da je stepen policijske zaštite prilikom dvije njihove javne demonstracije bio nedovoljan i da je zato austrijska vlada povrijedila pravo na mirno okupljanje po članu 11. Ova grupa je, također, tvrdila da u austrijskom pravnom sistemu nema sredstava za obezbjeđivanje vršenja ovog prava, te da je zato istovremeno ugroženo i pravo na djelotvoran pravni lijek po članu 13. Sud je stao na stanovište da, zato što su austrijske vlasti preduzele razumne i odgovarajuće mjere da zaštite demonstrante, grupa aplikanata nema osnova da tvrdi da je član 11 bio prekršen i da se, u odsustvu takvog osnova, ne može razmatrati moguće kršenje člana 13. Poticajni predmeti Klass i Silver odnosili su se na tvrdnje o kršenju prava zaštićenih članom 8 Konvencije. Sud je razmatrao slične predmete i u skorašnje vrijeme. U predmetima Calogero Diana protiv Italije (1996.) i Domenichini protiv Italije (1996.), zatvorenici su se, između ostalog, žalili da zatvorske vlasti čitaju korespondenciju između njih i njihovih advokata. Utvrđujući kršenje člana 13, Sud je zapazio da ne samo da ni jedan sud nije bilo kada donio presudu o ovim pitanjima, već da je Kasacioni sud i sam utvrdio da nema pravnog lijeka po talijanskom zakonu kojim bi se suprotstavilo cenzuri zatvoreničke korespondencije. U predmetu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.) Sud je utvrdio kršenje i člana 8 i člana 13 u vezi sa prisluškivanjem aplikantovog telefona na radnom mjestu (policijska stanica).

81

U predmetima Valsamis protiv Grčke (1996.) i Efrastratiou protiv Grčke (1996.) Jehovini svjedoci su se žalili na disciplinsku mjeru suspenzije njihove djece iz škole, jer su odbili, na vjerskoj osnovi, učestvovati u školskoj paradi kojom se obilježavao početak rata. Iako Sud nije utvrdio kršenje ni člana 9 Konvencije, ni člana 2 Protokola br. 2, utvrdio je da su osnovano izneseni argumenti u vezi sa članom 13, te kršenje ovog člana. Slično tome, u predmetu Camenzid protiv Švicarske (1997.) Sud nije utvrdio kršenje člana 8 u vezi sa pretraživanjem aplikantove kuće, ali je utvrdio da on nije imao djelotvorna sredstva na domaćem nivou radi osporavanja tog pretraživanja. Član 13 nalaže da pravni lijek mora biti djelotvoran da bi bili ispunjeni zahtjevi iz ovog člana. Kada pojedinac tvrdi da su postojeći pravni lijekovi nedjelotvorni, Sud je stao na stanovište da država mora pokazati primjenu tih pravnih lijekova u sličnim slučajevima (Vereinung Demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi protiv Austrije (1994.), Valsamis protiv Grčke (1996.) i Efrastratiou protiv Grčke (1996.)). U predmetu Leander protiv Švedske (1987.), Sud je smatrao da izraz “pravni lijek” može u stvari obuhvatiti “skup pravnih lijekova”. On je, dalje, objasnio da djelotvoran pravni lijek može biti “ograničen samim kontekstom”, u datom slučaju razlozima nacionalne sigurnosti. Međutim, Sud je utvrdio kršenje člana 13 kada je u pitanju bila nacionalna sigurnost u predmetu Chacal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.). U ovom predmetu ni jedan nezavisni organ vlasti nije mogao preispitati odluku državnog sekretara o deportaciji aplikanta zbog razloga nacionalne sigurnosti, i u kojem se ašlikant žalio moguće kršenje člana 3 u slučaju da bude deportovan. Sud je utvrdio da bi, u takvim okolnistima, djelotvoran pravni lijek predstavljalo preispitivanje rizika zlostavljanja u zemlji povratka bez pozivanja na rizike nacionalne sigurnosti aplikantovog ostanka u zemlji. U posljednjim godinama Sud je postavio visoke standarde procjenjivanja djelotvornosti pravnih sredstava po članu 13 kada je on u vezi sa osnovanim tvrdnjama u vezi sa kršenjem člana 3 od strane vlasti koje lice drže u pritvoru. U predmetu Aksoy protiv Turske (1996.), Sud je utvrdio kršenje člana 13 u ovom kontekstu, navodeći sljedeće:

Pojam “djelotvornog pravnog lijeka” obuhvata, pored naknade kada je to odgovarajuće, i detaljnu i efikasnu istragu koja može dovesti to efikasne identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni kao i efikasan pristup istražnom postupku.

Sud je dalje, primijetio da je propuštanje vlasti nadležne da provede istragu o navodima o zlostavljanju bilo slično umanjenju djelotvornosti bilo kojeg pravnog sredstva koje je moglo postojati. Nedostatak detaljne i nezavisne istrage o navodima da su snage sigurnosti uništile brojne kuće, protivno članu 8 Konvencije, navelo je Sud da utvrdi kršenje člana 13 u predmetu Mentes i drugi protiv Turske (1997.). U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), Sud je zapazio da, zbog toga što britanski sudovi mogu samo nadzirati ispravnost primjene domaćih propisa, u koje ne spada Evropska konvencija o ljudskim pravima, i zato što je relevantno domaće pravo ispravno primijenjeno, aplikanti po britanskom pravu nisu imali na raspolaganju “djelotvoran pravni lijek” protiv kršenja prava iz člana 8 (pravo na porodični život) u vezi sa članom 14 (diskriminacija).

82

2. Veza člana 13 sa drugim članovima Konvencije Osim člana 13, još dvije odredbe Konvencije zahtijevaju od države das obezbijedi pravne lijekove protiv kršenja zaštićenih prava: član 5 (4) (habeas corpus) i član 6 (1) (pravično suđenje). Zato što obje ove odredbe eksplicitno zahtijevaju da se obezbijedi pristup sudu, Sud smatra da one pružaju viši nivo zaštite nago član 13. Zbog toga se Sud fokusira na ispitivanje žalbi po članovima 5 i 6 i često proglašava nepotrebnim razmotriti predmete i u vezi sa žalbom na nepostojanje djelotvornih pravnih lijekova (De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije (1971.) (član 13 podveden pod član 5 (4)) i Airey protiv Irske (1979.) (član 13 podveden pod član 6 (1)). Međutim, važno je napomenuti da sam član 13 može biti primenjiva odredba samo u predmetima u kojima se tvrdi da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi u vezi sa kršenjem prava koja nisu ni građanskog ni krivičnog karaktera prema Konvenciji. U. Derogacija u vrijeme rata ili druge javne opasnosti: član 15

Član 15

1. U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti životu nacije, svaka visoka strana

ugovornica može preduzeti mjere kojima se stavljaju van snage njene obaveze po ovoj Konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva situacija, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.

2. Ovom se odredbom ne derogira član 2, osim u odnosu na gubitak života zbog zakonitih

ratnih akata, niti članovi 3, 4 (stav 1) i 7. 3. Svaka visoka strana ugovornica, koja iskoristi pravo da stavi neku odredbu van snage,

obavještavat će u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Evrope o mjerama koje preduzima i razlozima za njih. Ona će, također, obavijestiti Generalnog sekretara Vijeća Evrope kada takve mjere prestanu djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo počnu primjenjivati u potpunosti.

Visoka strana ugovornica može ograničiti uživanje prava iz Konvencije na nekoliko načina. Prilikom ratifikacije država ne može staviti rezervu na neku od suštinskih odredbi Konvencije (vidi dole o rezervama). Zatim, kadgod odgovara na žalbu da je prekršila neko pravo zaštićeno Konvencijom, ona se može pozvati na neku od restriktivnih klauzula iz članova Konvencije, kao što su članovi 8 do 11 (vidi naprijed). Članom 15, također se dozvoljava državama da ograniče uživanje mnogih prava iz Konvencije, ali one to mogu učiniti samo u nekim, tačno određenim i izuzetnim okolnostima i u skladu s određenim postupkom. Ne smije se lakomisleno pozivati na član 15.

Kao što i priliči kada je u pitanju tako važna stvar kao što je stavljanje van snage odredbi ugovora o ljudskim pravima, članom 15 određuju se vrlo strogi standardi za države koje hoće odstupiti od Evropske konvencije o ljudskim pravima. U predmetu Lawless protiv Irske (1961.), jedan član Irske republikanske armije (IRA) tvrdio je da su postupak i uslovi pod kojima ga je irska vlada lišila slobode, bili u suprotnosti s članom 5 Evropske konvencije. Evropski sud o ljudskim pravima iznio je mjerila za procjenu postojanja uslova koje traži član 15 na osnovu “prirodnog i uobičajenog značenja riječi”:

83

Postojanje....”javne opasnosti koja ugrožava život nacije” može se izvesti iz kombinacije nekoliko faktora, naime: u prvom redu postojanja na teritoriji Republike Irske tajne vojske koja preduzima protivustavne akcije i koristi nasilje da bi postigla svoje ciljeve; činjenice da ova vojska također djeluje i van teritorije države, čime ozbiljno ugrožava odnose Republike Irske sa svojim susjedom; treće, stalnog i zabrinjavajućeg porasta terorističke djelatnosti.

Sud je ocijenio posebne mjere stavljanja van snage, koje je preduzela irska vlada, u svjetlu zahtjeva “neophodnosti koju traži ozbiljnost situacije”:

Po ocjeni Suda....primjena redovnih zakona pokazala se nedovoljnom da zaustavi rastuću opasnost po Republiku Irsku....redovni krivični sudovi, pa čak ni posebni krivični sudovi niti vojni sudovi, nisu bili dovoljni da povrate mir i red....Prikupljanje dokaza radi kažnjavanja lica umješanih u djelatnost IRA....bilo je suočeno s velikim teškoćama zbog vojničke, tajne i terorističke prirode ovih grupa i zbog straha koje su one izazivale među stanovništvom....zatvaranje granica imalo bi krajnje ozbiljne posljedice za stanovništvo u cjelini, izvan okvira neophodnih s obzirom na javnu opasnost. Uz to, Zakon o izmjeni Zakona o krivičnim djelima protiv države od 1940. godine, sadrži izvjestan broj ograničenja s ciljem sprječavanja zloupotrebe prilikom administrativnog lišenja slobode....primjena Zakona....stalno je pod nadzorom Parlamenta, koji ne samo što redovno dobija precizne podatke o njegovoj primjeni, već u svakom trenutku svojom rezolucijom može ukinuti vladin ukaz kojim Zakon stupa na snagu. Odmah poslije donošenja ukaza kojim je uspostavljeno pravo na lišenje slobode, vlada je objavila da će osloboditi svako uhapšeno lice koje se obaveže poštovati Ustav i zakone i da se neće upuštati ni u kakvu nezakonitu djelatnost. Uhapšena lica obaviještena su odmah poslije lišenja slobode da će biti puštena poslije davanja ovakve obaveze...Postojanje ovakvog obećanja, koje je vlada javno dala, predstavlja pravnu obavezu vlade da pusti na slobodu sva lica koja su se na odgovarajući način obavezala.

Sud je zaključio da se oba mjerila sama po sebi i njihova primjena na Lawlessa mogu označiti kao nužne mjere koje iziskuje situacija u smislu člana 15 Konvencije.

U Grčkom predmetu (1969.), Komisija je istakla da izraz “javna opasnost” sadrži pojam neposrednog ugrožavanja i da zato moraju postojati sljedeći elementi da bi se zadovoljio standard u članu 15:

1. Opasnost mora biti stvarna ili neposredna.

2. Njene posljedice se moraju odnositi na cijelu naciju.

3. Mora biti ugroženo odvijanje organizovanog života zajednice.

4. Kriza ili opasnost moraju biti izuzetni, tako da su uobičajene mjere ili ograničenja

dozvoljeni Konvencijom, radi održanja javne sigurnosti, zdravlja i reda, očigledno nedovoljne.

Komisija je zatim utvrdila da grčka vlada nije pružila dovoljno dokaza da su takvi uslovi postojali.

U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Komisija se izričito osvrnula na primjenu načela proporcionalnosti sadržanog u članu 15. Ona je primijetila da se vlada ne može pozvati na stanje javne opasnosti da bi opravdala bilo koju mjeru koju hoće preduzeti, već mora pokazati da su mjera i situacija koju treba kontrolisati u konkretnoj vezi. U isto vrijeme Komisija je utvrdila da se vladi mora

84

dozvoliti poboljšanje nekih mjera, a da ne bude kasnije proglašena odgovornom za kršenje člana 15.

Od stupanja Konvencije na snagu, države potpisnice prijavljivale su ograničenja na osnovu člana 15. Na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo stavilo je van snage neke odredbe, naročito u vezi s članovima 5 i 6 Konvencije, u nekim svojim kolonijama (prije nego što su stekle nezavisnost) i u Sjevernoj Irskoj. U najnovije vrijeme Ujedinjeno Kraljevstvo ograničilo je djelovanje člana 5 u odnosu na svoj Zakon o sprječavanju terorizma, pošto je prije toga Evropski sud za ljudska prava zaključio da je vlada Ujedinjenog Kraljevstva prekršila član 5 time što je držala u pritvoru, bez optužnice ili odgovarajućih proceduralnih garancija, lica osumnjičena za učešće u “terorističkim” aktivnostima (Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.)).

Turska je prvi put prijavila derogaciju 1961. godine i ona se odnosila na cijelu njenu teritoriju. Kasnije je turska vlada povukla ovu odluku, ali ju je zamijenila novom koja se primjenjuje samo u određenim gradovima i u određeno vrijeme. Od tada je Turska u više prilika prijavila ograničenja za ove ili neke druge gradove. Sud je zaključio da vlada ne može proširiti derogaciju na ograničeno geografsko područje da bi pokrila oblasti koje nisu u njenoj nadležnosti (Sakik i drugi protiv Turske (1997.)).

Grčka je svoju prvu odluku o derogaciji prijavila poslije državnog udara od aprila 1967.godine. Nova ograničenja uslijedila su i trajala sve do 1969.godine, kada je grčka vlada otkazala Konvenciju. Ubrzo poslije toga Grčka je istupila iz Vijeća Evrope, ali se kasnije vratila u ovu organizaciju i ponovo postala ugovorna strana Konvencije 1974.godine.

Republika Irska dva puta je iskoristila pravo da odredbe Konvencije stavi van snage u vezi s primjenom svog Zakona o vanrednim ovlaštenjima.

Zabrana stavljanja van snage Članom 15 (2) zabranjuje se derogacija članova 2, 3, 4 i 7 Konvencije. Ova je zabrana bezuslovna u odnosu na član 3 (mučenje, nečovječno i ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje) i član 4 (1) (ropstvo). Zabrana ropstva jedino je pravo iz člana 4 koje se ne može ukinuti, zato što se odnosi na ukupni položaj čovjeka, dok se druga prava zaštićena ovim članom odnose na rad koji nije dobrovoljan, ali nije ni stalan ni trajan.

Zabrana stavljanja van snage prava na život slabija je od drugih. Samim članom 15 (2) dozvoljava se državi da član 2 stavi van snage “u odnosu na gubitak života kao posljedice zakonitih ratnih akata”. Protokol broj 6 o ukidanju smrtne kazne zabranjuje stavljanje svojih odredbi van snage, ali njegove suštinske odredbe dopuštaju državama predviđanje smrtne kazne “za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti”, što je šira kategorija izuzetaka od onih koje postoje u samom članu 2. V. Rezerve i deklaracije o tumačenju

Prema Evropskoj konvenciji država može ograničiti dejstvo i posljedice članova kojima se štite određena suštinska prava time što će staviti rezerve na odgovarajući član ili članove. Prema članu 2 (1)(d) Konvencije UN o pravu međunarodnih

85

ugovoraiz 1969., kojom su u mnogo pogleda kodifikovana opća načela tumačenja ugovora, rezerva je:

jednostrana izjava, bez obzira na to kako je sročena ili kako se zove, koju je država dala prilikom potpisivanja, ratifikovanja, prihvatanja, potvrđivanja ili pristupanja ugovoru i kojom želi isključiti ili izmijeniti pravno dejstvo nekih odredbi ugovora u odnosu na sebe.

Zato što djelovanje Evropske konvencije ne počiva na načelu uzajamnosti država, već umjesto toga na jednostranom prihvatanju obaveza od strane visokih strana ugovornica, Bečka konvenicja nije od velike koristi kada treba procijeniti dejstvo rezervi država na Evropsku konvenciju.

Član 57 Evropske konvencije glasi:

1. Svaka država može prilikom potpisivanja ove Konvencije ili deponovanja ratifikacionog instrumenta staviti rezervu na svaku pojedinu odredbu Konvencije u obimu u kome neki propis, koji važi na njenoj teritoriji, nije saglasan s tom odredbom. Rezerve opće prirode nisu dozvoljene ovim članom.

2. Svaka rezerva stavljena na osnovu ovog člana sadržavat će kratak opis dotičnog propisa.

Ovim se članom postavljaju dva osnovna uslova za prihvatljivost rezervi: (a) rezerva mora neposredno proisticati iz unutrašnjeg propisa koji nije u skladu nekom odredbom Konvencije (s tim što propis mora biti na snazi u trenutku stavljanja rezerve); i (b) rezerva se mora odnositi na određenu odredbu Konvencije. Komisija i Sud do sada nisu pravili razliku između izraza “rezerva” i “deklaracija o tumačenju”; ovaj posljednji izraz obično se odnosi na izjavu neke države da je njeno prihvatanje neke ugovorne odredbe uslovljeno određenim njenim tumačenjem. I rezerve i deklaracije o tumačenju ograničavaju dejstvo i posljedice dotične ugovorne odredbe u odnosu na državu.

Prvi uslov iz člana 57 sprječava države da stavljaju rezerve na osnovu propisa usvojenog nakon što su ratifikovale Konvenciju; drugi uslov dopušta državama da stave rezervu samo na “pojedine odredbe” Konvencije. Uprkos doslovnom značenju člana 57 Komisija dozvoljava državama da donose nove zakone ili uredbe koje su u suštini iste kao i one koje su bile na snazi u trnutku stavljanja prvobitne rezerve.

Samo se Protokolom broj 6, koji se odnosi na ukidanje smrtne kazne, ne dopuštaju nikakve rezerve. Međutim, kada je Švicarska ratifikovala Protokol, stavila je do znanja da se po njenom pravu smrtna kazna može ponovo uvesti ili u doba rata ili u doba neposredne ratne opasnosti: oba ova osnova sadržana su već u članu 2 Protokola. Švicarska vlada pozvala se, također, i na “razloge nužnosti”. Mada na prvi pogled ovaj posljednji osnov zvuči vrlo široko, Švicarska se u stvari nije pozvala na njega od kad je prihvatila Protokol br. 6. Sud je zaključio da država ne može staviti rezervu u vezi na član Konvencije koji se direktno ne bavi suštinskim pravima i slobodama, već proceduralnim ili formalnim stvarima. U predmetu Loizidou protiv Turske (1995.) aplikant je soporavao pokušaj turske vlade da ograniči vršenje prava na individualnu žalbu i nadležnost Suda, u vrijeme kada je prihvatanje ova dva mehanizma bilo neobavezno. Utvrđujući da su takva ograničenja nedopuštena, Sud je zaključio:

86

Da su… suštinska ili teritorijalna ograničenja dopuštena prema ovim odredbama, države ugovornice bi bile slobodne odobriti posebne režime vršenja obaveza prema Konvenciji… Takav sistem….ne bi samo ozbiljno oslabio ulogu….Suda…već bi i umanjio djelotvornost Konvencije kao konstitutivnog instrumenta evropskog poretka (ordre public).

Posljednja rečenica člana 57 (1) zabranjuje rezerve “opće prirode”. U predmetu Belilos protiv Švajcarske (1988.), aplikantica je tvrdila da je prekršeno pravo na pravično suđenje po članu 6.1 Konvencije time što joj je onemogućeno da se žali sudu na odluku izvršnog organa. Odgovarajući na aplikaciju Švicarska vlada pozvala se na svoju deklaraciju o tumačenju člana 6 (1), koja glasi:

Švicarsko Savezno Vijeće smatra da garancija pravičnog suđenja u članu 6.1 Konvencije, prilikom odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ili svakoj krivičnoj optužbi protiv lica u pitanju, ima za isključivi cilj garantovanje konačnog nadzora sudskih organa nad postupcima ili odlukama javnih vlasti koji se tiču takvih prava ili obaveza ili takve optužbe.

I Komisija i Sud našli su da tekst deklaracije dovodi dotle da se lice protiv koga se vodi krivični postupak skoro u potpunosti lišava zaštite po Konvenciji, te prema tome deklaracija ima i suviše opći karakter da bi bila u skladu sa uslovima iz člana 57, bar kada je riječ o krivičnom postupku. Sud je za to dao objašnjenje:

Izraz “rezerva opće prirode” iz člana 57 naročito se odnosi na rezervu sročenu na suviše nejasan ili širok način da bi bilo moguće utvrditi njeno tačno značenje i opseg....riječi “konačni nadzor pravosudnih organa nad postupcima ili odlukama javnih vlasti”....ne dopuštaju da se tačno utvrdi obim obaveza koje je preuzela Švicarska, naročito u pogledu sporova na koje se odnosi i na to da li je u stvari izvršen “konačni nadzor sudskih organa”. One se stoga mogu tumačiti na različite načine, dok član 57 (1) zahtijeva preciznost i jasnoću. Jednom riječju, one su u neskladu s pravilom da rezerve na smiju biti opće prirode.

Poslije donošenja presude u predmetu Belilos, Švicarska vlada povukla je rezervu u odnosu na krivične optužbe i na postupak za odlučivanje o građanskim pravima ili obavezama po članu 6.

Drugi stav člana 57 predviđa: “Svaka rezerva stavljena na osnovu ovog člana sadržavat će kratak opis dotičnog propisa”. Ovim se u suštini dopunjavaju uslovi iz stava 1, prema kojima se rezerva mora odnositi na propis “na snazi” i ne smije biti opće prirode. Cilj stava 2 je da obezbijedi da države, koje stavljaju rezervu na Evropsku konvenciju, pruže dovoljna obavještenja da bi omogućile Komisiji i Sudu da ocijene njenu dozvoljenost. Oni su razmatrali djelovanje ove odredbe u odnosu na švajcarsku rezervu na član 6 (1) i član 6 (3)(c) i (e):

Švicarsko Savezno Vijeće izjavljuje da garanciju besplatne pravne pomoći i besplatne pomoći prevodioca iz člana 6.3.c i e. Konvencije, tumači tako da se njome korisnik trajno ne oslobađa nadoknade troškova.

U predmetu Temeltasch protiv Švicarske (Iz.Kom. iz 1982.) švicarski sud oslobodio je krivične odgovornosti jednog holandskog državljanina turskog porijekla. Švicarske vlasti potom su zatražile od Temeltascha da nadoknadi troškove za prevodilačke usluge tokom pretresa, pozivajući se pritom na navedenu deklaraciju o tumačenju. Podnosilac aplikacije požalio se Komisiji da su mu prekršena prava po članu 6 (3) Konvencije, djelimično i zato što se deklaracija o tumačenju nije bila u skladu sa formalnim zahtjevom iz člana 57 (2) budući da nije sadržavala i kratak opis propisa. Vlada je odgovorila da federativno ustrojstvo Švajcarske onemogućava “kratak opis

87

propisa”. Komisija nije bila ubijeđena ovim argumentom već je razmatrala aplikaciju isključivo u smislu zahtjeva iz člana 57 da rezerva ne bude opće prirode:

Bitno je voditi računa o obimu odredbe iz Konvencije čiju primjenu država želi spriječiti rezervom ili deklaracijom o tumačenju. Potreba da se uključi opis propisa mnogo je veća tamo gdje je riječ o vrlo širokoj odredbi Konvencije, kao npr. članu 10, nego o odredbi s užom primjenom, kao npr. članu 6 (3). Međutim, u ovom predmetu deklaracija Švicarske o tumačenju odnosi se na odredbu – član 6 (3)(e) – koja sadrži vrlo određeno načelo, a to je besplatna pomoć prevodioca.... Sama stilizacija deklaracije o tumačenju dovoljna je da podnosilac aplikacije ili njegov advokat budu svjesni da se načelo besplatne pomoći prevodioca ne može primjeniti u odnosu na Švicarsku.

Komisija je zaključila da je Švicarska deklaracija o tumačenju proizvela “pravne posljedice ravne posljedicama ispravno stavljene rezerve” i da stoga član 6 (3) nije prekršen.

Međutim, Sud je došao do suprotnog zaključka u predmetu Weber protiv Švicarske (1990.). Ovdje je aplikant tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na javno saslušanje prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi. Švicarska vlada odgovorila je pozivajući se na sljedeću rezervu:

Pravilo da pretres mora biti javan, sadržano u članu 6 (1) Konvencije, neće se odnositi na postupak za utvrđivanje krivične odgovornosti koji se prema zakonodavstvu nekoga kantona vodi pred upravnim organom. Pravilo da se presuda mora javno izreći neće dirati u primjenu zakonodavstva kantona o građanskom ili krivičnom postupku, kojim se predviđa da se presuda ne izriče javno, već sa strankama dostavljaju u pismenom obliku.

Sud je ustanovio da ova rezerva ne važi zato što Švicarska vlada nije priključila “kratak opis odgovarajućih propisa”, kao što se traži članom 57 (2). Pozivajući se na već pomenuti predmet Belilos Sud je naglasio da ovaj propust predstavlja povredu suštinskog zahtjeva, a ne formalnu omašku.

88

Organi Evropske Konvencije o ljudskim pravima

A. Evropski sud za ljudska prava

Protokol br. 11 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima stupa na snagu 1. novembra 1998. Budući da je ovaj kratki vodič bio napisan prije objavljivanja Pravila postupka Suda, naredni dojeljci daju samo činjenični pregled institucionalnih i proceduralnih mehanizama uspostavljenih izmijenjenom Konvencijom. 1. Sastav Suda Član 20 Konvencije fiksira broj sudija Suda prema broju visokih strana ugovornica Konvencije. Sudije, koje rade u vlastitiom svojstvu, moraju ispunjavati sljedeće kriterije:

Imat će visoke moralne vrijednosti i moraju imati ili dvalifikacije koje se traže za visoke sudske funkcije ili biti priznati pravni stručnjaci.

Tokom mandata, sudijama je zabranjeno uključivati se u aktivnosti koje “nisu u skladu sa njihovom nezavisnošću, nepristrasnošću ili zahtjevima obavljanja službe u punom radnom vremenu”. Sud sam odlučuje o svim pitanjima koja proisteknu iz primjene ovog principa. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope bira sudije Evropskog suda za ljudska prava na period od šest godina. Sudije mogu biti ponovo izabrane. Sudija može biti razriješen dužnosti ako dvije trećine ostalih sudija odluči da je on/ona prestao/la ispunjavati propisane uslove (član 24). 2. Struktura i nadležnost Suda Član 27 Konvencije poziva na uspostavljanje tri različita tijela unutar sudske strukture: komiteta, vijeća i Velikog vijeća. Komiteti, sastavljeni svaki od po tri člana, mogu proglasiti neprihvatljivom ili skinuti sa liste predmeta pojedinačnu aplikaciju, kada se takva odluka može donijeti bez

89

daljeg razmatranja. Svaka takva odluka je konačna i na nju aplikant ne može uložiti žalbu. Najveći dio posla Suda obavlja se na drugom nivou, u organizacionoj strukturi, od strane vijeća sastavljenog od sedam sudija, uključujući i ex officio člana, sudiju države ugovornice koje se predmet tiče ili lice imenovano da nastupi u tom svojstvu ukoliko nema takvog sudije. Osim formiranja gore spomenutih komiteta, vijeća odlučuju o prihvatljivosti i meritumu kako međudržavnih aplikacija tako i onih pojedinačnih aplikacija koje od strane komiteta nisu proglašene neprihvatljivim. Normalno, vijeće odlučuje o prihvatljivosti aplikacije odvojeno od odluke o meritumu. Treći nivo na kojem Sud radi je nivo Velikog vijeća, koje se sastoji od sedamnaest sudija. Osim što određuje učešće ex officio člana pod istim uslovima koji se primjenjuju i na vijeće, član 27 u stavu 3 traži i uključivanje predsjednika Suda, zamjenika Predsjednika, predsjednike vijeća i druge sudije izabrane u skladu sa pravilima Suda. Veliko vijeće ima nadležnost nad svim pitanjima koja mu se upute u tri situacije. Prvo, po članu 30 vijeće može ustupiti svoju nadležnost pod sljedećim okolnostima:

Kada se predmet koji vijeće treba razmatrati tiče ozbiljnih pitanja koja štete tumačenju Konvencije ili njenih protokola, ili ako rješavanje šitanja pred vijećem može dovesti do rezultata koji nije u saglasnosti sa ranije donesenom presudom Suda…ukoliko jedna od stranaka spora ne prigovori.

Prvi od ovih kriterija se primjenjuje i u drugoj vrsti prenošenja nadležnosti, koju reguliše član 43 Konvencije. Prema ovom članu, svaka strana u predmetu povodom kojeg je vijeće donijelo presudu ima tri mjeseca da traži da se predmet uputi Velikom vijeću. Panel od pet sudija, zatim, odlučuje da li će predmet uputiti Velikom vijeću, zavisno od toga da li se taj predmet tiče “ozbiljnih pitanja koja štete tumačenju Konvencije…” ili se tiče “ozbiljnog pitanja od opće važnosti”. Ukoliko panel odbije zahtjev, presuda vijeća postaje konačna. Član 47 Konvencije obuhvata i treću vrstu upućivanja predmeta Velikom vijeću, a to je traženje savjetodavnih mišljenja. Zahtjev za savjetodavno mišljenje može postaviti samo Komitet ministara Vijeća Evrope i samo u naročitim okolnostima i u pogledu “pravnih pitanja koja se tiču tumačenja Konvencije i njenih protokola”, isključujući tako pitanja u vezi sa sadržajem ili obimom prava definisanih u Dijelu I Konvencije. 3. Postupci po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima Djelotvornost međunarodnog prava zavisi od spremnosti država da neka svoja suverena prava podvrgnu širem međunarodnom nadzoru. Kada je riječ o ugovornom pravu, suverene države često ratifikuju ugovor podrazumijevajući da su se druge države ugovornice u istoj mjeri odrekle svojih suverenih prava. Osnovno načelo na kome takvi ugovori počivaju je stoga načelo uzajamnosti, svijest da će svaka ugovornica postupati na izvjestan način zato što će to činiti i druge.

90

Međunarodno pravo o ljudskim pravima, kao dio međunarodnog prava, zasnovano je djelimično na načelu uzajamnosti, kao na primjer u oblasti humanitarnog prava i prava oružanih sukoba. U isto vrijeme, međunarodno pravo o ljudskim pravima uvelo je u međunarodno pravo dvije važne novine. Prvo, ono je više zasnovano na sistemu višestranih ugovora kojima se uspostavljaju objektivni standardi ponašanja države, nego na uzajamnim pravima i obavezama. Drugo, ovim se konvencijama državama nameću obaveze prema pojedincima u njihovoj nadležnosti, a ne toliko obaveze prema drugim državama ugovornicama.

Kao jedan od prvih dokumenata iz oblasti međunarodnog prava o ljudskim pravima, Evropska konvencija o ljudskim pravima zasnovana je na načelu objektivnih standarda i na pravu pojedinca na zaštitu od zloupotreba državnih vlasti. Cjelokupni pravni režim Konvencije zasnovan je na tome što su države prihvatile obavezu da svima obezbijede ljudska prava. Postoje ipak načini na koje država može ograničiti dejstvo ovoga sistema, kao što su npr. stavljanje rezervi ili stavljanje odredbi van snage. Sva ova sredstva neposredno utiču na suštinska prava zagarantovana Konvencijom. Drugi postupci pak, kao što su prihvatanje prava na aplikacije pojedinaca Evropskom sudu za ljudska prava i prihvatanje njegove obavezne nadležnosti, tiču se mogućnosti utvrđivanja kršenja prava i otuda imaju mnogo većeg uticaja na efikasnost cjelokupnog sistema uspostavljenog Konvencijom. Sve ovo više nije na raspolaganju državama članicama, budući da Protokol br. 11 uvodi automatsko prihvatanje i prava na individualnu peticiju i obaveznu nadležnost Suda (vidi članove 34 i 32). i. Pravo na individualnu peticiju: član 34 Pravo na individualnu peticiju, koje predstavlja jedan od najdjelotvornijih načina za zaštitu ljudskih prava, bitan je elemenat nadzornog sistema uspostavljenog Evropskom konvencijom. Član 34 omogućava Komisiji da prima aplikacije od “svakog lica, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve kršenja nekog od prava iz Konvencije od strane visokih strana ugovornica”. Prema Protokolu br. 11 sve visoke strane ugovornice prihvatiti pravo pojedinaca na podnošenje aplikacija prema članu 34. Prema starom sistemu, većina država koristila je mogućnost da prihvati pravo na individualnu peticiju samo na određeno vrijeme, mada su ove države redovno obnavljale te izjave. Neke od država, koje su priznale pravo na individualnu peticiju, učinile su to nedavno. Zato je mali broj aplikacija koje se na njih odnose do sada uspio pronaći put kroz sistem Konvencije. Sud je nadležan ispitivati individualne peticije po članu 34 koje se odnosi na pitanja koja se pojave nakon što država ratifikuje Konvenciju, pod uslovima iz člana 35. Prema starom sistemu, samo je nekoliko država odbilo prihvatiti obaveznu nadležnost Suda, ograničavajući se na prihvtanje nadležnosti Komisije u vezi sa pitanjima koja se postave ili odlukama koje se donesu nakon što njihova izjava stupi na snagu. Komisija je zaključila da su takve izjave bile u skladu sa Konvencijom. Prema članu 34, država koja prizna pravo na individualnu peticiju obavezuje se time da “ni na koji način ne ometa stvarno korištenje toga prava”. Ova odredba odnosi se na pravo na pristup sudu i pravo na advokata po članu 6 (vidjeti gore) i na pravo poštovanja prepiske po članu 8 (vidjeti gore).

91

U novije vrijeme nastala su druga pitanja u vezi s obimom obaveze države da “ni na koji način ne ometa stvarno korištenje” prava na pojedinačnu aplikaciju po članu 34 (ranije član 25). Na primjer, Turska je 1987. godine priznala nadležnost Komsije da rješava o pojedinačnim aplikacijama u skladu s članom 25. Međutim, ona je istovremeno uslovila prihvatanje nadležnosti Komisije nizom ograničenja. Na primjer, Turska vlada je izjavila:

(iii) nadležnost Komisije na osnovu ove izjave neće se odnositi na stvari koje se tiču pravnog položaja vojnog osoblja i posebno na održavanje discipline u oružanim snagama; (iv) u smislu nadležnosti koja se ovom izjavom daje Komisiji, pojam “demokratskog društva” u stavovima dva članova 8, 9, 10 i 11 Konvencije, mora se tumačiti u skladu s načelima sadržanim u turskom Ustavu, a naročito u njegovoj Preambuli i članu 13; (v) u smislu nadležnosti koja se ovom izjavom daje Komisiji, članovi 33, 52 i 135 Ustava, smatraće se saglasnim članovima 10 i 11 Konvencije (dodatak pismu upućenom Generalnom sekretaru 29. januara 1987).

Turska je jedina ugovorna strana Evropske konvencije koja je ikada pokušala usloviti svoju deklaraciju u vezi sa pravom na individualnu peticiju. Pošto je Generalni sekretar izvijestio druge visoke strane ugovornice o turskoj deklaraciji, neke od njih izrazile su svoje nezadovoljstvo takvim uslovima i zadržale pravo da ih u budućnosti ospore (Švedska, Luksemburg, Danska i Norveška). Grčka je izjavila da tursku deklaraciju smatra nedopustivom. Najvažnija pitanja, koja su pokrenuta u prepisci razmijenjenoj ovom prilikom, usredsredila su se na prirodu rezerve po članu 64 Konvencije i međunarodnom pravu uopće (vidi gore raspravu o rezervama i deklaracijama o tumačenju). Sud se ovim primjedbama bavio kod utvrđivanja da tursko prihvatanje prava na individualnu peticiju smatra bezuslovnim u predmetu Loizidou protiv Turske (prethodni prigovori) (1995.). Krajem 1988. godine Republika Kipar također je dala izjavu o prihvatanju prava na individualnu peticiju po članu 34 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, ova deklaracija sadrži stav prema kome kiparska vlada ne priznaje nadležnost Komisije da rješava o aplikacijama koje se odnose na postupke i propuste u vezi s “mjerama koje vlada Republike Kipar preduzme povodom situacije nastale produženom invazijom i vojnom okupacijom dijela teritorije Republike Kipar od strane Turske”. Ni Komitet ministara ni Komisija nisu se do sada izjasnili o prihvatljivosti ovakvog ograničavanja nadležnosti Komisije po članu 25.

ii. Obavezna nadležnost Suda: član 32 Članom 32 (1) Konvencije, opisuje se obavezna nadležnost Suda na sljedeći način:

Nadležnost Suda odnosi se na sva pitanja koja se tiču tumačenja i primjene Konvencije i protokola uz nju, koja se proslijede Sudu u skladu sa članovima 33, 34 i 47.

Članovi koji su spomenuti daju ovlaštenje Sudu da razmatra međudržavne žalbe i individualne aplikacije kao i da daje savjetodavna mišljenja pravnim pitanjima koja se tiču tumačenja Konvencije pod odreženm okolnostima.

92

4. Postupak pred Sudom Da bi se izbjegla konfuzija čitalaca koji nisu upoznati sa institucijama i postupkom koji su postojali po Konvenciji prije novembra 1998., brojevi članova navedenih u sljedećem odjeljku su oni iz Konvencije izmijenjene Protokolom br. 11. i. Uslovi prihvatljivosti: član 35 Član 35 Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:

1. Evropski sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva u skladu sa općepriznatim pravilima međunarodnog prava i u roku od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke.

2. Sud neće razmatrati aplikaciju podnesenu u skladu sa članom 34 ako je:

a. anonimna; ili b. se suštinski tiče istog pitanja o kojem je Sud već raspravljao ili isto pitanje ispituje ili

postupak vodi neki drugi međunarodni organ, te ne sadrži niti jednu novu informaciju.

3. Sud će proglasiti neprihvatljivom svaku individualnu aplikaciju pondnesenu u skladu sa članom 34 koju smatra nekompatibilnom sa odredbama Konvencije ili njenih protokola, očigledno neosnovanom ili zloupotrebom prava na aplikaciju.

4. Sud će odbaciti svaku aplikaciju koju smatra neprihvatljivom po ovom članu. Sud to može učiniti u bilo kojoj fazi postupka.

Stavovi 1 i 4 člana 34 primjenjuju se i na međudržavne i na individualne aplikacije, dok se stavovi 2 i 3 primjenjuju samo na individualne aplikacije.

a. Iscpljivanje domaćih pravnih sredstava Sva međunarodna sudska ili kvazisudska tijela koja se bave ljudskim pravima i imaju pravo rješavati o pojedinačnim žalbama protiv države, primjenjuju pravilo po kome pojedinac mora iscrpiti sve dostupne domaće pravne lijekove prije no što podnese formalnu aplikaciju međunarodnom nadzornom tijelu. Ovim se održava opće načelo međunarodnog prava, zasnovano na uvjerenju da se državi mora pružiti mogućnost da domaćim sredstvima ispravi svako kršenje svojih međunarodnih obaveza, prije no što se podvrgne međunarodnoj reviziji i/ili nadzoru (Hentrich protiv Francuske (1994.)). Tek kada državni organi propuste ponovo uspostaviti povrijeđeno pravo ili dati pravičnu naknadu za njegovu povredu, Sud će uzeti predmet u postupak. Izraz “iscrpljenost domaćih pravnih lijekova”, tumačen je kao zahtjev da pojedinac mora iscrpiti sve pravne lijekove koji postoje po unutrašnjem pravu, upravne kao i sudske. Od aplikanta se, međutim, očekuje samo da iskoristi one pravne lijekove na koje ima pravo, a ne i one koji predstavljaju izvjesnu povlasticu. Zato on, iako mora podnijeti žalbe svim sudskim organima koji su mu dostupni, nije obavezan tražiti izvjesne socijalne usluge (apl. br. 214/S) ili od upravne vlasti tražiti pomilovanje, što Komisija smatra “vanrednim pravnim lijekom”, koji stoga nije djelotvoran (apl. br. 8395/78). Isto se odnosi i na zahtjev za ponavljanje postupka. Razmatrajući da li je aplikant iscrpio sve domaće pravne lijekove, u obzir se uzima kako suština stvari o kojoj se rješavalo na domaćem planu, tako i djelotvornost pravnih lijekova koji

93

postoje u unutrašnjem pravnom sistemu. Aplikant se ne mora pozvati pred domaćim sudovima na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ako se pozvao na domaće pravne propise čiji je sadržaj u suštini sličan (Cardot protiv Francuske (1991.) i Sadik protiv Grčke (1996.)) Međutim, aplikant se mora pozvati na Konvenciju kada ona predstavlja jedini pravni osnov za njegov zahtjev (De Weer protiv Belgije (1980.)). Aplikant, također, mora iskoristiti sva sredstva kojima bi se moglo spriječiti kršenje Konvencije (Barbera, Messeguϑ i Jabardo protiv Španije (1988.)). Na tuženoj državi je da uloži prigovor da podnosilac aplikacije nije iscrpio domaće pravne lijekove (apl. br. 9120/80), ali ona mora dokazati da postoje dostupni i dovoljni domaći pravni lijekovi (apl. br. 9013/80). Ona, također, mora dokazati da su postojeći pravni lijekovi djelotvorni. Ukoliko postoji mogućnost podnošenja tužbe za naknadu štete zbog kršenja prava, taj pravni lijek mora biti praktičan, a ne samo teoretski (Navarra protiv Francuske (1993.)). Slično tome, priznavanje principa da pojedinac ima pravo na kompenzaciju za eksproprisanu imovinu nije dovoljno ako i pored toga pojedinac ostane i bez imovine i bez naknade nakon nezakonite eksproprijacije (Guillemin protiv Francuske (1997.)). Raspoloživa domaća pravna sredstva mogu se pokazati nedjelotvornim zato što ustanovljena praksa u određenoj državi očigledno ide na štetu aplikantovog uspjeha u postupku (Keegan protiv Irske (1995.)) ili kada je predmet spora istovjetan s predmetom o kome su već odlučivale domaće vlasti (apl. br. 7367/76 i 7819/77). Žalbe protiv rješenja o protjerivanju, kojima se ne odlaže izvršenje, ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim lijekovima, bar kada su u pitanju odredbe člana 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) (apl. br. 10400/83 i 10564/83). Konačno, ako je aplikantov zastupnik nedvosmisleno tvrdio da je podnošenje odgovarajuće žalbe bez izgleda na uspjeh, podnosilac aplikacije se obično oslobađa obaveze da je uloži (apl. br. 10000/82). Međutim, ako zastupnik samo izrazi sumnju u povoljan ishod, podnosilac aplikacije mora ispuniti obavezu iz člana 35 (1) (apl. br. 10789/84). Važno je napomenuti da odbacivanje aplikacije, zbog toga što domaći pravni lijekovi nisu iscrpljeni, predstavlja samo privremenu prepreku; Sud može ponovo razmotriti istu aplikaciju, ako je podnosilac podnese nakon što je iscrpio dostupne domaće pravne lijekove.

b. Šestomjesečni rok Članom 35 (1) traži se od aplikanata da podnesu aplikaciju Sudu u roku od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke domaćeg organa u datoj stvari. Ova odredba, koja predstavlja ograničenje prava na peticiju, mora se usko tumačiti. Obično aplikantovo pismo smatrat će se aplikacijom u cilju poštovanja šestomjesečnog roka, ako je svrha aplikacije dovoljno jasna (Papageorgiou protiv Grčke (1997.)). Trenutak od koga počinje teći šestomjesečni rok ne odnosi se samo na dan kada je donesena odluka domaćeg organa, već i na dan kada je aplikant saznao za odluku i bio u mogućnosti podnijeti aplikaciju Sudu. Šestomjesečna “zastarjelost” može se razumno primijeniti samo u predmetima u kojima postoji konkretan i prepoznatljiv događaj. Stoga u predmetima u kojima ne postoji žalba na odluku ili radnju javne vlasti, rok počinje teći od trenutka kada

94

konačna odluka ili radnja postanu pravosnažni (apl. br. 8206/78 i 8440/78). Kada se aplikacija tiče primjene pravnog propisa koji za posljedicu ima trajno kršenje prava, onda ne postoji “polazište” za računanje roka (apl. br. 8317/78).

c. Uslovi za prihvatanje pojedinačnih aplikacija: stavovi 2 i 3 člana 35

Član 35 (2) i (3) Konvencije propisuje uslove za prihvatanje pojedinačnih aplikacija. Prema ovim odredbama, Sud ne može uzeti u razmatranje aplikaciju koja je anonimna, čiji je predmet u osnovi istovjetan s predmetom o kome je Sud već odlučivao, ili ako se stvar već nalazi u postupku ispitivanja ili rješavanja pred nekim drugim međunarodnim organom. U ova dva posljednja predmeta Sud se može baviti aplikacijom ako ona upućuje na nove činjenice. Uslov predviđen stavom 2 (b) člana 35 odražava načelo da se o jednoj stvari ne može presuđivati više od jednog puta: res judicata. U tekstu ovoga člana postavljaju se dva uslova za mjerilo “suštinske sličnosti”: prvi se odnosi na aplikacije koje je Sud već imao pred sobom, a drugi na aplikacije podnesene drugim međunarodnim tijelima. Pitanja vezana za ovo posljednje nisu bila od velike važnosti kada se Konvencija tek počela primjenjivati, ali su postajala sve značajnija zbog obrazovanja drugih međunarodnih tijela koja se bave ljudskim pravima, kao što je Komitet za ljudska prava (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima). Pojam “novih bitnih činjenica”, odnosi se samo na činjenice koje nisu bile poznate u trenutku podnošenja prethodne aplikacije ili su nastale pošto je Sud već donio odluku. Članom 35 (3) traži da Sud proglasi aplikaciju neprihvatljivom ako ona “nije u skladu s odredbama ove Konvencije, ako je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije”. Pojam nekompatibilnosti primjenjuje se u slučju da predmet aplikacije izlazi iz okvira nadležnosti organa Konvencije. Drugi izraz iz člana 35 (3), “očigledno neosnovana”, dao je povoda za bogatu praksu. Ovaj uslov spječava da Sud bude u obavezi ispitivati meritum aplikacije ako ona, na osnovu prethodnog pregleda, ne ukazuje na kršenje Konvencije. Treći izraz iz člana 35 (3), “zloupotreba prava na podnošenje aplikacije” nije često korišten za odbacivanje aplikacije kao neprihvatljive. Taj izraz je, međutim, korišten kad je aplikant propustio odgovoriti na nekoliko zahtjeva u vezi sa razmatranjem njegove aplikacije i kada je, na primjer, davao uvredljive izjave na račun predstavnika tužene vlade.

ii. Postupak u vezi sa meritumom Kada Sud proglasi aplikaciju prihvatljivom, na scenu stupa član 38 Konvencije. Ovaj član predviđa dva puta za djelovanje.

a. Ispitivanje predmeta Stav 1 člana 38 traži da Sud ispita prihvaćeni predmet zajedno sa predstavnicima stranaka. On također ostavlja diskreciju Sudu da provede istrgu kada to smatra

95

neophodnim. Ako Sud odluči da to uradi, ova odredba zahtijeva da država u pitanju “pruži sve potrebne uslove za to”. Ukoliko ne postoje neki “izuzetni razlozi”, sve rasprave pred Sudom su otvorene za javnost. U svim okolnostima , presuda se objavljuje javno. Od Suda se ne traži da donese jednoglasnu ocjenu i svaki sudija ima pravo da podnese svoje vlastito mišljenje koje će biti objavljeno zajedno sa mišljenjem većine.

b. Postupak prijateljskog rješenja Stav 2 člana 38 stavlja Sud na raspolaganje strankama “u cilju postizanja prijateljskog rješenja spora na osnovu poštovanja ljudskih prava definisanih u Konvenciji i njenim protokolima.” Taj postupak je povjerljive prirode. Član 38 (1) opisuje dva aspekta postupka prijateljskog rješenja. Prvi je posredovanje među strankama; drugo je princip prema kojem se to posredovanje vrši i s kojim svako posredovanje mora biti u skladu: “na osnovu poštovanja ljudskih prava”. Uloga Suda u svakom postupku rješavanja je garantovanje kolektivnog interesa u pogledu ljudskih prava - čak i u specifičnim slučajevima kad su stranke saglasne da se dogovore o njihovom sporu. Ova funkcija Suda kao nepristrasnog zaštitnika ljudskih prava naročito je važna tamo gdje posljedice kršenja prevazilaze interese pojedinca koji je podnio aplikaciju i gdje se zbog tih posljedica država može naći u obavezi da prihvati opće mjere radi sprječavanja budućih kršenja istog prava u odnosu na druga lica. Mnoga poravnanja postignuta su onda kada je vlada države na koju se aplikant žalio preduzela administrativne, a nekada i zakonodavne mjere radi ispravljanja moguće povrede Konvencije. Ukoliko dođe do prijateljskog rješenja po članu 38 (1) (b), Sud skida predmet sa liste “tako što odluku ograniči na kraktku izjavu o činjenicama i o postignutom rješenju” (član 39). Nikakve druge aktivnosti se više ne preduzimaju po tom predmetu. 5. Drugi postupci pred Sudom i. skidanje predmeta sa liste Sud nekad može izbrisati predmet sa liste; to je postupak koji je propisan članom 37 Konvencije, a koji predviđa ovu mjeru ako okolnosti navode na zaključak da aplikant nema namjeru istrajati u svom zahtjevu, ako je pitanje već riješeno, ili ako Sud utvrdi da nema opravdanja za dalje ispitivanje aplikacije. Sud ipak mora zadržati aplikaciju na spisku “ako to zahtijeva poštovanje ljudskih prava sadržanih u Konvenciji”. Brisanje sa spiska naročito je važno onda kada su povlačenje aplikacije ili neaktivnost njenog podnosioca zasnovani na prethodnom sporazumu između njega i države, postignutom bez učešća ili uticaja Suda. Za razliku od postupka “prijateljskog poravnanja” iz člana 38 Konvencije, ovaj sporazum ne mora nužno biti sklopljen “na osnovu poštovanja ljudskih prava”, jer se postupak vodi neformalno i van nadzora Suda. Međutim, Sud je ovlašten ispitivati aplikaciju po službenoj dužnosti (ex officio), čak i onda kada se podnosilac prestao interesovati za ishod ili je izjavio da namjerava povući aplikaciju.

96

ii. intervencija trećih lica Član 36 uređuje intervenciju trećih lica u postupku pred Sudom. Stav 1 ovog člana daje pravo bilo kojoj visokoj strani ugovornici čiji je državljanin aplikant da podnese pismene komentare i da uzme učešća u raspravi povodom predmeta. Stav 2 dozvoljava Predsjedniku Suda da pozove bilo koju visoku stranu ugovornicu koja nije stranka u postupku ili bilo koje zainteresovano lice koje nije istovremeno i aplikant da podnese komentare ili da učestvuje u raspravi. Takve diskrecione intervencije trećih lica moraju biti "u interesu pravilnog vođenja postupka".

iii. Pravična naknada: presude po članu 41 Članom 41 Evropske konvencije o ljudskim pravima predviđa se da, ako neka visoka strana ugovornica prekrši obaveze po Konvenciji i ako njeno unutrašnje pravo ne predviđa odgovarajuću naknadu za to kršenje, “Sud će, ako je to potrebno, dati pravično zadovoljenje povrijeđenoj strani”. U mnogim predmetima Sud je zaključio da je samo utvrđivanje kršenja dovoljno kao pravično zadovoljenje, a u drugima da istoj svrhi može poslužiti simbolična novčana naknada. S druge strane, Sud je u nekim predmetima dodjeljivao uspješnim aplikantima znatne novčane sume uključujući i kamate ako je vlada neopravdano odgađala isplatu. Ponekad je sud naređivao da se aplikantu vrati nezakonito eksproprisana imovina. Mada po pravilu vodi računa o zahtjevima za pravično zadovoljenje po članu 41 u presudama o meritumu, Sud se nekad opredjeljuje za to da o tome odlučuje posebno. B. Komitet ministara Vijeća Evrope

Komitet ministara Vijeća Evrope sastoji se od ministara spoljnih poslova svih država članica Vijeća. Zato njegovi članovi, za razliku od članova Evropskog suda za ljudska prava, služe u Komitetu kao predstavnici svojih vlada, a ne kao nezavisni stručnjaci za ljudska prava. Svakodnevni posao u Komitetu ministara, u pravilu, obavljaju njihovi zamjenici (ambasadori država članica). Ranije je već bilo riječi o ovlaštenjima Komiteta ministara da trađi savjetodavna mišljenja od Evropskog suda za ljudska prava. Član 46 (1) predviđa da se visoke strane ugovornice obavezuju izvršiti konačne odluke Suda u svakom predmetu u kojem su učestvovale kao stranke. Član 46 (2) predviđa: “konačna presuda Suda dostavit će se Komitetu ministara koji će nadgledati njeno izvršenje”. Ovaj nadzor se, prije svega, sastoji u obezbjeđenju isplate od strane vlade dosuđene pravične naknade. U posebnim predmetima, u kojima isplata novčane sume nije dovoljna kao nadoknada za aplikantovu situaciju, nadzor može uključiti i druge mjere koje vlada treba preduzeti, kao što je pomilovanje, ponovno otvaranje postupka, brisanje osude iz kaznene evidencije, davanje dozvole boravka, i sl. Ukoliko ne budu preduzete odgovarajuće mjere, aplikant može podnijeti pritužbu Komitetu ministara. Komitet nadgleda i mjere koje preduzima odgovorna država da bi osigurala da ne dođe do novih kršenja u budućnosti (najčešće promjene u zakonuj, sudskoj praksi ili

97

upravnim propisima ili praksi, ali nekada i praktične mjere kao izgradnja zatvora, obuka policije ili imenovanje sudija). Aplikanti ili druge zainteresovane stranke mogu Komitetu dati komentare na adekvatnost predloženih mjera. Kada Komitet zaključi da su adekvatne mjere izvršenja preduzete efikasno, donosi javnu rezoluciju u kojoj izjavljuje da je njegov nadzor izvršenja presude okončan. Ta rezolucija sadrži i informaciju o različitim usvojenim mjerama koje je država preduzela da bi postupila u skladu sa obavezama iz Konvencije. Do sada ni jedna država nije odbila izvršiti presudu Suda ili odluku Komiteta ministara.∗ Radi ovog općenitog izvršavanja odluka, Vijeće Evrope nije usvojilo nikakvo posebno pravilo o sankcionisanju države koja bi se protivila izvršenju. Najozbiljnije sankcije su, međutim, sadržane uStatutu Vijeća Evrope. Član 3 Statuta predviđa da je poštovanje ljudskih prava temeljni princip članstva u Vijeću. Član 8 daje pravo Komitetu ministara da suspenduje ili čak isključi iz Vijeća bilo koju državu koja je odgovorna za teška kršenja ljudskih prava. C. Generalni sekretar Vijeća Evrope

1. Generalni sekretar kao depozitar Generalni sekretar djeluje kao depozitar Evropske konvencije o ljudskim pravima i svih drugih konvencija usvojenih u Vijeću Evrope. Ponekad je funkcija depozitara sasvim ograničena kao što je to na primjer i na osnovu same Konvencije: prema članu 59 (4), Generalni sekretar samo obavještava države članice Vijeća Evrope o državama koje su Konvenciju ratifikovale ili joj pristupile. Generalni sekretar mora obavijestititi sve visoke strane ugovornice o otkazivanju Evropske konvencije od strane bilo koje države po članu 58. Prema članu 15 Evropske konvencije svaka država koja derogira neke svoje obaveze po Konvenciji mora u potpunosti obavijestiti Generalnog sekretara o mjerama koje je poduzela i o razlozima za to. Ove države, također, moraju obavijestiti Generalnog sekretara o ukidanju ograničenja i otpočinjanju ponovne primjene Konvenciju u cjelini. Za sve vrijeme derogacije, Generalni sekretar nema izričitu obavezu da obavještava druge visoke strane ugovornice o tome niti o uslovima pod kojima se derogacija primjenjuje.

2. Ostale funkcije Generalnog sekretara Pored toga što djeluje kao depozitar i, pod izvjesnim uslovima, kao prenosilac informacija visokim stranama ugovornicama Konvencije, Generalni sekretar obavlja i druge, neposrednije funkcije nad primjenom Konvencije. Članom 52 ovlašćuje se Generalni sekretar da od svake visoke strane ugovornice zatraži “objašnjenja o načinu na koji njeno unutrašnje pravo omogućava efikasnu primjenu bilo koje odredbe ove Konvencije”. Generalni sekretar rijetko traži ovakva objašnjenja. Do sada, ovakvi zahtjevi su se odnosili na određena pitanja i bili su upućeni svim visokim stranama ugovornicama, a ne samo određenim državama. Važno je napomenuti da se članom

∗ Prema sistemu prije novembra 1998., u svim predmetima koji nisu upućivani Sudu, Komitet ministara je bio taj koji je odlučivao da li je ili ne bilo kršenja Konvencije.

98

52 ne ovlašćuje Generalni sekretar da preduzme bilo šta na osnovu obavještenja dobijenih od neke visoke strane ugovornice.

99

Zaključne napomene

I pored vjerovatnih nedostataka, u ovom vodiču nastojalo se prikazati razvoj Evropske konvencije o ljudskim pravima, najjačeg međunarodnog pravnog instrumenta za zaštitu ljudskih prava pojedinaca u svijetu, na osnovu tumačenja koja joj daju Evropska komisija i Sud za ljudska prava. Praksa ovih organa upotpunjava sadržinu Konvencije, dajući joj oblik i život koji sam tekst ne može imati. Njihovo tumačenje ideja, kao što su vladavina prava i demokratsko društvo, predstavljaju osnov evropskog sistema ljudskih prava i daju jake smjernice istočnoevropskim i srednjeevropskim zemljama koje su u skorije vrijeme postale dijelom tog sistema.

U isto vrijeme treba izreći i riječi upozorenja. Evropska konvencija o ljudskim pravima nije lijek za sva zla u Evropi u oblasti ljudskih prava. Potičući iz vrema odmah poslije drugog svjetskog rata, ona se isključivo usredsređuje na pojedinca i na zaštitu njegovih osnovnih prava. Stoga ona sada nije u stanju pozabaviti se sa pravnog stanovišta mnogim od današnjih gorućih pitanja u oblasti ljudskih prava, a naročito ekonomskim i socijalnim pravima. Međutim, i pored ograničenosti Evropske konvencije o ljudskim pravima, političari i pravnici trebaju prihvatiti tradiciju ljudskih prava koju ona oličava i raditi na tome da se njena već sjajna ostvarenja poboljšaju. Prijem u Vijeće Evrope i pristupanje Evropskoj konvenciji u ljudskim pravima treba za zemlje srednje i istočne Evrope predstavljati nov podsticaj i navesti, kako Vijeće Evrope, tako i njegove članice, kao i države koje žele to biti, da pažljivo prouče i ocijene svoje ponašanje i da se ponovo obavežu osigurati visok stepen zaštite ljudskih prava, koji predstavlja temelj moralnog i političkog života Evrope.