ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

1

IUvod:Antifašizam95U 15. broju časopisa IZI, Izbjeglice za izbjeglice, izašlom u Ljubljani, lipnja 1995., novinarljubljanskogdnevnikaDeloobjaviojeprilogčijuglavnumisaomožemosažetiovimnavodom:“Sveevropske države, osim Velike Britanije, bez vidnog otpora klonule su pred njemačkom silom,predale se ibrzouspostavilekolaboracionističke režime…Svedanašnje članiceEvropskeunije,osimChurchilleoveEngleske,isvenjihovesusjedebilesučetrdesetihgodinafašističkedržave…Od fašističkih režimaEvropu su oslobodili Englezi iAmerikanci…Zato9.majaEvropljanimoguslavitisamooslobođenjeodfašizma,alineipobjedunadnjim.”Što se tiče država,možda je stvarnomoguće reći takvo nešto. Ali ne i što se tiče Evropljana iEvropljanki. Kad je počeo drugi svjetski rat, antifašistička Evropa i međunarodni antifašističkipokretvećsu imalizasobomporazuborbiprotiv fašizma—porazušpanjolskomgrađanskomratu.Punoprijenoštosuevropskevladepotpisalekapitulaciju,tamniceuItalijiikoncentracionelogore uNjemačkoj većdugo supunile protivnicima i protivnicama fašizma,onimakoji senisuslagali, onima koji su mislili svojom glavom i onima koje su proglasili drugačijima. Teško bi uEvropinašlipodručjegdjenijebilootporafašizmu:soružjemilibeznjega,nadomaćemtluiliuemigraciji, na evropskim ili izvanevropskim bojištima: ljudi Evrope godine 1939. već su se dvadesetljećaboriliprotivfašizma.Itakojošsljedećihšestgodina.Kad su evropske države kapitulirale, narod Slovenije osnovao jeOsvobodilnu frontu, četrnaestdanapokapitulaciji“svoje”države.Kapitulantstvoevropskihdržavaikolaboracijadijelanjihovihvladajućihklasabilisumeđurazlozimakojisunarodenajugoslavenskompodručjudovelidotogadasenisuborilisamoprotivfašizma,većizadrugačijuvrstudržave.Dasuizborilirevoluciju.Narodi Jugoslavije imali su tada već dugo iskustvo s fašizmom, s državom koja surađuje sfašizmomisfašističkomdržavom.Imalisuvećitradicijuborbeprotivfašizma.Protivtalijanskogfašizma,protivevropskoguŠpanjolskoj,protivdomaćegfašizma.Bilisumeđuprvimžrtvama:doksufašističkeškvadredivljalepoItaliji, i jošprijepreuzimanjavlasti,zapalilesuslovenskikulturnidomuTrstu.No, bili su imeđuprvimakoji suorganizirali otpor:TIGR je između1927. i 1929.združioslovenske ihrvatskepatriote ipatriotkinjeuvjerojatnoprvumeđunarodnuorganizacijuantifašističkeborbe.U istombrojuČasopisa IZInalaze se ipodacio tomekoliko jeu raznimdržavamaprognanica iprognanikaizBosneiHercegovine;uSlovenijiihjebilotogtrenutka22.667.Trigodineranijebiloih jepribližno75.000. Sjetimose i kako jeslovenskadržava tadagovorilao stodvadeset tisuća,nikadanećemozaboravitiizjavenjenihpredstavnikanitihajkeumedijima,prijenoštojedržavaukolovozu1993.zatvorilagranicezaprognaneizBosneiHercegovine.Uanketikojusunapravilipozatvaranju granice, više od polovice ispitanika bilo je za to da se prognanice i prognanikeprihvaća.Itadasenarododlučiodrugačijenodržava;itadauborbiprotivfašizma.Ponašanjedržavapredfašizmomvrijednojepromišljanja,aodlukeljudisjećanja.Zbogtihodluka,zbog bitaka i žrtava običnih pojedinki i pojedinaca,možemodanas reći: ljudi Evrope su godine1945.pobijedilifašizam.Hoćeligapobjeditii1995?Između zaborava i današnje nemoći postoji veza. Države organiziraju zaborav, paktiraju sfašizmima, mogu biti i njihov plijen. Ljudi pamte, ne daju se i ustrajavaju. Danas nemaantifašističkefronte,postojepojedinkeipojedincikojisenemislepomiritisfašizmom,kojiznajudaživotmožebitineštovišeodmržnje,tjeskobeirata,ikojiimajusnagezahtijevatioddržavedapostupa drugačije nego što su te države i ti vlastodršci postupali prije pola stoljeća. Da bi tizahtjevi uspjeli, da bi ih znali izreći, da bi učinili krajmori stoljeća, napisao sam ovih nekolikoanaliza.Paizatodasvijetkojiostavljamonebibiogoriodonogaukojemusmoserodili.

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

2

IIUtopijaisamoobranaduhaDanas je svaka utopija diskreditirana. Pri samome spomenu te riječi disciplinirana korisnica ikorisnikvladajućeideologijemorajupomislitinagiljotinuiliGulag.Sdrugestrane,rijetkipoticajioživljavanjuutopizama,kojesemogločitatijošuosamdesetima,danassamizvuče—utopijski.Ipak je sumnjivo koliko pohlepno je politička klasa prigrabila popularnije varijante nekadašnjefilozofske paradne fanfare o “kraju utopijske misli”. Zaista je iritantno kad vulgarizirani taloziintelektualne doxe naše mladosti, postanu agitpropovska gesla ideološke avangarde novevladajućeklase.Povijestnas sve isuviše radoupozoravana intelektualnuodgovornostkotačempo glavi: pogreške smouvijek već počinili, ali opažamo ih tek naknadno.Usprkosmračnjačkimsirenamaočitosmojošpremaloprosvjetitelji:nebavimosedovoljnopredrasudama.Akadonezadobijumaterijalnuegzistencijuuaparatimatlačenjaiiskorištavanja,tadaonoštobisvojedobnobilopukočišćenjerubovateorijskogpolja,zadobivalažnuvrijednostanalize.Danasseintelektualniangažmanvrtiuzačaranomkrugu,ukojemuuvijekpromašiteoriju.Iliseposvećuje rasvjetljavanju teme, a to znači obračunavanju s ideološkim učincima na rubovimaproblemskihpoljategubivrijemeimoćuspostavljanjempodručjakojenikadanestigneobraditi.Ili pak te rubne djelatnosti zanemaruje, a tada se intelektualni korov razraste i razmahne,zadobije “materijalnu egzistenciju” u ideološkim i tko zna kakvim sve još aparatima, zaskočimišljenjuzavratiprisiliganasamoobranu.Usredposlovačišćenjaivatrogastvanemanivremenanimoćizapravuteorijskuprodukciju.Svejedno vrijedi upozoriti da je to nova situacija. Možda je i ona u vezi s osekom utopijskogusmjerenja. Ako nam to dvoje ne može biti dostatno za utjehu, nešto prijeko potrebnogpovjerenjamoglibismomoždaizvućiizkonstatacijekojajedodušenaizglednajcrnja.Naplavine,iz kojih nam sastavljaju nove kaveze i nameću nove naočnjake, svojedobno su bile elementi ulegitimnimkonstrukcijamateorijskeproizvodnje.1.Krajvelikihpriča?Ukolikorazmatramofrazudajenastupio“krajvelikihpriča”,uočićemodajeodređenastrategijaovdepresudna.Najprijetaj“kraj”vrijedisamozamogućealternativnepriče.Onevladajućeninetrebapripovijedati,uspostavljenastrukturacijediihsamaodsebe.Odreknemolisesvakogdaljegznačaja,ostaje tekono što traje samood sebe, što je institucionalizirano,utvrđenou sistemu,ovjereno automatizmima ponašanja, prisilama ekonomije, ono što je utisnuto u rutinesvakidašnjice, zaštićeno strahom i osjećajima ugroženosti, povrh svega toga još i policijom ivojskom.Zabrana“velikihpriča”prematomejesumnjivoblizuzabranisamogmišljenja.Brzo,čimmisao segne iznad kolotečine okorjele svakodnevice—amisao to prerado čini!—opravdanobivaosumnjičenaza“veličinu”;brzo,čimsemisaoartikulira—abeztogatakođernemože!—posjednu je na optuženičku klupu pred tribunal javnogmnijenja, kamo spadaju “velike priče”.Patuljastostetabliranogsistemajeopasna!Ostajesamoonoštopouzdanodjelujenamalenoinasitno, ograničeno i zadriglo — preostaje vječita sebičnost osamljenih individua građanskogdruštva.Anavelikočudokroztualjkavost,malenostibezperspektivnostkoračanajvećaepopejaupovijestičovječanstva—pohodsvjetskogkapitalizma!Stupanj veličine je naravno relativna količina: budući da niti “na sitno” nijemogućemisliti bezširegaokvira,alokalnomišljenjeutolikovišezahtijevaglobalnusvijest,odbacivanje“velikihpriča”sumnjivo je blizu odbijanju mišljenja kao takvog. Zabrana zahvaća alternativne pripovijesti izapravo zabranjujemišljenje samo: ne radi se samoo tomeda nije dozvoljenomisliti na dugestaze, u velikim potezima, i možda viriti kroz obližnji plot. Radi se o tome da propuštanje tih“velikih” razmjeraoslobađaonemale iluzijesvakovrsnognadzora,kritike iopovrgavanja, iluzijeodkojihživinajvećipostojećisistem.

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

3

2.RekuperacijapomoćuinverzijeKritika “velikih priča” imapoštovanjavrijedanpedigre. “Priču” su svojedobnonapadali zato jernaracija proizvodi totalizaciju. Priča izabere “događaje”, poveže ih u “cjelinu”, cjelina ima“poantu”—isveskupakaoideološkimehanizamregulirasamorazumjevanjesvojihžrtava,zanjihuspostavljaslikusvijeta,interpretirasadašnjostiprošlost,određujeobećanjabudućnosti,plasiravjerovanja i nudi razloge. “Velike priče”, koje je kritizirala ta teorija, velike su ideologijezapadnoga imperijalizma — iz vremena kada je on još uspostavljao uvjete za svoj sistem, izvremena dok još nije djelovao “samoniklo”. “Prvotna uspostava uvjeta” naravno nije išla bezratovaiosvajanja,nijebilamogućabezadministriranjaitlačenja—alitakođernitibezideološkogutemeljenja. Velike priče ideoloških utemeljenja nisu držale zajedno samo vojsku osvajača,službenika,trgovacaipustolova,nisučeličilesamobijelegomileputnika,znanstvenika,amatera,ubojica i sakupljača, inženjera i graditelja— već su pogotovo programirale i duh i tijelo onihkojima je bilo namijenjeno da budu kuliji i radnici, nosači i policajci, niži službenici i lokalnainteligencija,upravljačiiizvršiocisvojegnovogropstva.Sadapak,kadjesistemuspostavljen,kadfunkcionirasamodsebe,akogasamoneštoneomete,akomuse samoprevišenesuprotstavljaju,nova jepričaokraju “velikihpriča”noviopijumzakoloniziranenarodeevropskogaIstoka.Kakojebijedaproletarijatauvjetzauspostavukapitalizmai njegov najpouzdaniji stalni proizvod, iako više ne proletarijata industrijske revolucije imarksističke utopijske konstrukcije, već novog svjetskog proletarijata na rubovima i u bijelimpjegamasistema—takojeintelektualnabijedauvjetzaosvajanjenovihkolonijaodJadranadoSibira,takorećiuvjetza“proletariziranje”novihregrutausvjetskisistem.Idakako,preludijjezauspostavunovihlokalnihklasnihvladavina—kojenampripovijedajubajkuo“krajuvelikihpriča”.Izgleda kao da ideologija svjetskoga gospodstva upotrebljava jedan odmehanizamamitološkemisli.Izistihelemenata,izistematrice,onaizvodisuprotnupoantupomoćunekakveinverzije.Uskladusopćomoskudnošću“bijelemitologije”,tajeinverzijamehanička;sastojisesamoutomedavratiistuobavijestpošiljatelju,alitakodagausmjerinapretpostavkesameizjave.Obavijesto“velikim pričama”, njihovoj represivnosti i njihovom “kraju”, upravljenu protiv “sistema”, kaoobećanjenjegovogaporaza,sistemsamovraćanazad—“detefabulanarratur”—tuistuizjavu(“kraj velikih priča” itd.) samo okreće protiv pretpostavki kritike, usmjeruje na njenu izjavnusituaciju. Nije li kritika svjetskog imperijalizmapretpostavljala antikolonijalnu revoluciju, borbupodjarmljenih i zatiranih za slobodu, nezavisnost kao svoju tihu, ali izričitu osnovu, kaoreferentnutočkuiorijentacijskouporište,kaomogućnostsvojegaizjavljivanja?Nijelikoketiralasideologijom Trećega svijeta, prokletih ovoga svijeta, začaranih u ropstvu, nije li koketirala snjihovompobunom,snjihovomvelikompričom?Pravovambudi—kazujesadapričaokrajuvelikihpriča—štonisteposlušaliCheaistvorili“dva,triVijetnama”,štosteradijegrijaliguzicepoakademskimsalonima!Sadajeprekasno,sadjekrajs velikim pričama. Sistem je prisvojio subverzivnu ideologiju, dogodila se, kako smo govorili ušezdesetima, rekuperacija. Rekuperacija je mogla uspjeti jer je izjavna pozicija akademskogakriticizmabila“lažna”većodsvogazačetka,jerjeuvijekvećbiladiosamogasistema.Aliipak,tapropagandasežedaljeodsvojihsalonskihkritičaraikritičarki.Umeđuvremenu,doksuoniposjedalipoakademskimsalonimasasvojimpostmodernizmimaidekonstrukcijama,ipaksezaistadogodilarevolucija.Umjesto“dva,triVijetnama”uameričkojsferi,dogodioseAfganistan,ito po čitavoj sferi sovjetske knute. Imi smo ovdje svoj dio posla obavili— a budući da staraEvropanijeniskočilanizaplesala,trenutakRodosaprošaoje,aodpromašenogpomirenjaostalojesamotrnjesadašnjosti.

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

4

3.Ideologija“krajapriča”iinstitucionalizacijanacionalnemaškaradeAkakosetaideološkašminkaslažesdrugomstranomsuvremenosti—onesuvremenostikojasetako zagriženo, tako bezobzirno, kruto, barbarski, podivljalo angažirala pri institucionalizacijiprauzora svih “velikih priča”, naime pri institucionalizaciji nacionalne epopeje? Vjerojatno simoramo pomoći razlikovanjem koje nam se nametnulo već pri nekadašnjim analizamajednostranačke vladavine. Ideologiju vladajućih valja razlikovati od vladajuće ideologije.Vladajuća ideologija je ona kojamaterijalno postoji u institucionalnojmreži, a sadašnje ljepiloinstitucionalne mreže je etnička država. S druge strane, ideologija vladajućih, etersamorazumijevanjavladajućeklase,ilibaremvećegdijelanjenihfrakcija,jemedijpaktovaizmeđupolitičke klase i drugih skupinamoći (u gospodarstvu, administraciji, aparatima za proizvodnjujavnogmnijenjaisamodjelomičnou“kulturi”).I,štojenaročitovažno—oruđezauspostavljanjekratkoročnih“građanskih”konsenzusauhorizontunacionalističke“velikepriče”.Ta strukturna opozicija uspostavila se u dijakronom razvoju “postkomunističkih” društava.Najprijesunascenunahrupilirazniluđaciunacionalnimkostimimairepresivnomorganizacijompolitičkoga javnog mnijenja u maškaradu “osnovnoškolskog nacionalizma” uveli revolucionarničin institucionalizacije. Kada se patos prvobitne ideološke akumulacije ispjevao u uspostavidržavno‐pravnog okvira etničke države, komandne su položaje preuzeli trijezni pragmatičari izapočelipostupaknormalizacijeuprozusvakodnevnogkapitalizma.Kraj“velikihpriča”razglasilisu tekkada jevampirskanacionalnaepopejavećbila sigurnoustanovljena inekakva“priča” jemogladoćisamosdrugestranebarikade.Anti‐utopizam je tako istodobno struktura ideologije vladajućih i ideološka formulacijanjenogaodnosa spram vladajuće ideologije. Kao ideologija vladajućih anti‐utopizam je svakodnevnapamet, specifična phronesis, koja novim političkim klasama omogućuje manevriranje među“samoniklim” tokovima kapitalističke ekonomije. Ti tokovi su političkim klasamau nacionalnimdržavamaionakonedostupnijerprotječunabitnovišemnivou.Aonoštojestrukturnozadano,taideologija preformulira upolitički željeno. Time što na razini izjave “štiti” samodjelatne učinkekapitalističkoga sistema, a na razini izjavljivanja, to jest u stvarnosti, samu sebe štiti pred timistim učincima, ona održava svoju vladajuću poziciju uprkos promjenama u kapitalističkimtokovima.Anti‐utopijski“pragmatizam”samojepriznanjevječnogporazaunaprijed,vječitialibiza akomodaciju na situacije koje nosioci te ideologije nemogu nadzirati. A priznanje poraza usvjetskom sistemu garancija je “pobjede” u mikrokozmosu nacionalne države: to je ideologijakrozkojusereproduciranovalokalnaklasnavladavina.Akonovapolitičkaklasasvojusvjetsko‐povijesnupozicijuodržavatakodaonošto jestrukturnonužno ideološki preformulira u ono štopolitički “hoće”, a svoju unutardruštvenu poziciju vlastireproduciratakodasvojeodnosespramonogaštostrukturnonijenužno(sprametničkedržave)ideološki formulirakaone‐odnošenje,“ne‐nužno”,etničkadržavautoj ideološkojopticipočinjedjelovati kao nešto što je onkraj političke volje, s obzirom na što nije moguće formulirati ni“htijenje”niti“ne‐htijenje”.Akoanti‐utopijskaideologijapoprimaodnosporicanja,Verleugnung,spramsvjetskogasistema,premasistemunacionalno‐etničkedržaveona jeuodnosunijekanja,denegacije, Verneinung. “Zatajenje” (protuslovlja kapitalizma, klasne borbe, eksploatacije usvjetskimiunacionalnimokvirimaitd.)je“pozitivansadržaj"anti‐utopizma.“Negacija”jeodnoskojiideologijavladajućihformuliraspramvladajuće(etnonacionalističke)ideologije.Akoanti‐utopizamimadvaelementa,“sadržajni”i“odnosni”,akoje,prematome,anti‐utopizamdoduše donekle izopačena, ali ipak reflektirana politička pozicija, koja zahvaća kako samo‐određujućimehanizam(poricanje),takoimehanizamodnosaspramsvojegadrugoga(nijekanje)—štojesčlanomčijesenijekanjeuspostavljaanti‐utopizmom?Kakostojisutopizmom?

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

5

4.UtopijaupredodžbiiučinuAnti‐utopizam ima svoju posebnu predodžbu o utopiji. Točnije, svojim negiranjem uspostavljautopizamunekojposebnojinterpretaciji:kao“velikupriču”.Potojinterpretacijiutopijajevišeilimanjeodređenapredodžbakakvobi“društvo”trebalobiti,utopijajeprematomezahtjev,kojibi,potojinterpretaciji,utopizambiospremanostvaritiognjemimačem.Otudavezasgiljotinomi—donekle prenagljeno — s Gulagom. (Prenagljenost s Gulagom je u tome da su, kao prvo,gulagovskisistemiupravoanti‐utopijskireakcionarnisistemi;kaodrugo,tomhitnjompreskačemostvarniproblem:naime,kakoutopijska ideologijamožedjelovati legitimacijski i konzervirajuće,pabilotougulagovskimilineoliberalnimsistemima.)Pokušamo li naći ideologiju koja bi odgovarala takvoj predodžbi utopije, očit kandidat jesuvremenifašizam.Preciznije,kandidatsuoneetničkepolitikekojeseunajdosljednijojvarijantidanas provode ratom, zločinom i vojnim zločinom i koje u nedostatku boljeg izraza nazivamosuvremenifašizam.Zatejeideologijekarakterističnodasuuvjerenekakoimajunekupredodžbuo “svome društvu”: koliko možemo suditi po dosadašnjim realizacijama, to je uvjerenje“utopijsko” jer to su razni periferni kapitalizmi, “neokolonijalna” društva kojamoguopstati i smanje autoritarnim režimima, a svakako sumoguća i bez “fašizma”. “Etnička utopija” dodušetipičnonastupaupravoutakvimperifernim“neokolonijalnim”sredinama,alizatesredinenikakonije nužno da se i stvarno organiziraju na taj utopijski način. Sve to znači da je “utopija”, kojunegira suvremeni anti‐utopizam, utopističko samozasljepljenje. To se samozasljepljenjeautoritarnimpolitikama,ponegdje i ponekad,uspijevanametnuti upravo istim tim (perifernim)društvima,nadkojimapretendiravladati ianti‐utopijska ideologija.Toznačidaanti‐utopizamutoj dimenziji izražava — sa stajališta jedne od upletenih strana — ideološki sukob unutarvladajućepolitičkeklaseperifernihdruštava.Sadvidimoispecifičnuekonomijuanti‐utopijskeideologije.Onajesposobnaistovremenonegiratireaktivneromantičnenapetostietničkogainstitucionalnogasistemaiblokirationepobudekojebimoždadoveleupitanjecjelokupnukonstrukcijuperifernogakapitalizma,odkonstitucijedržavedoekonomskihpremisaidolegitimacijskihmehanizamapolitičkevladavine.Dakle,anti‐utopizamnegacijom intervenira uneantagonističko proturječje unutar političke klase i njene šire okolinedruštvene moći — i time (barem ideološki) blokira mogućnost uspostavljanja, artikulacijeantagonističkog proturječja između nove društvene (ekonomske, političke, administrativne,kulturne, komunikacijske, vojne) moći i ugnjetavanih, iskorištavanih, isključenih iz novogasistema. Zato anti‐utopizam ima sve mogućnosti da postane nova hegemonija na periferijikapitala.Naravno,upravozatotakavanti‐utopizampromašujeutopijskepotencijale“suvremenogduha”imoždaupravozatonećemoćijošdugovršitisvojublokadu.Dovoljno je pogledati posljednji uspon utopizma, osamdesete godine, alternativu, društvenagibanja,padadobijemoslikupomoćukojemožemobaremzapočetirazmatranje.Tavremenaitagibanja nikako nisu bila “utopijska” u vulgarnom anti‐utopijskom smislu: nisu nosila modelbudućegdruštvaudžepu, čak nisuupotrebljavalani pojam“budućedruštvo”. Ipak su stvarno“stremila preko tadašnjih okvira”, iako se to kod njih nije izražavalo u obliku nekakvogglobalističkog“zahtjeva”,većsepokazivalosamoodsebe,uotporuvažećemredu.Dijalektikatihodnosa,odaziva,sudaraisukobabilajezamršena:dijelomjujeteorijaodmahanalizirala,dijelomsvetojoščekanaobradu.Ovdjemožemosamosažetidimenzijeodznačajazanašunamjeru.Utopizam osamdesetih nekako je odgovarao mannheimovskoj definiciji: ostvarenje njegovihtežnjizahtijevalojestvarnoukidanjetadašnjihodnosa.No,ipakjetomepojmuodgovaraosamo“nekako”, a to znači, uz važna dodatna određenja: najvažnija posebnost bila je da tadašnjiutopizam nije tako razumio sebe samoga, i to zato što njegovi zahtjevi nisu bili globalistički‐frontalni. Takvi pak nisu bili zato što nisu proistjecali iz “programa”, iz “vizije”, nego iz raznihpraksa koje su pojedinci, pojedinke i skupine djelatno izvršavale. Zahtjevi su proistjecali izprodukcijakojesuopetpotjecale izpretpostavkisamihprodukata,stilova iučinakatihpraksa iproizvođenja. Onoliko koliko su se — kao odgovor na blokade, napade, progone, “krivnje”,stješnjavanja—“zahtjevi”oblikovali,tolikosubiliraspršeniiraznorodni.Osobitosuseoslanjalinavećpostojećehorizonteuokviru“povijesnestvarnosti”.Revendikativni,programatski,politički

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

6

moment iskristalizirao se i zgusnuo na točkama u kojima je došlo do dodira između krutoghorizontaestablishmenta,“sistema”ialternativnihpraksa,produkcija,stilovaiučinaka.Ačakniutimartikulacijamanijebiloničeg “utopističkog”uvulgarnomznačenju.Njihovhorizont,njihova“realnost”, njihova “društvenost”, “povijesna djelatnost” već su postojale, već su bile tu —upravo u alternativi. Alternativno samorazumjevanje zato se svo osjećalo isuviše obavezno“stvarnomstanju”adabiosjetilobilokakvupotrebuzadodatnimkonstruiranjem“utopija”.Ali upravo u tome je, paradoksalno, bio istinski utopijskimoment u alternativi. Upravo iz togamomenta proistječe ona jedina karakteristika koja u povijesnoj sudbini alternative nekakoodgovara vulgarnom pojmu “utopije”: naime, da je njeno “ostvarenje”, njen povijesni učinak,demantirao očekivanja, težnje i “zahtjeve”, da je taj učinak sa stajališta svojega uzroka čakkatastrofa.Utopijski moment možemo definirati kao zasljepljenost, samo‐zasljepljenost ili “sudbinskuzabludu”—hamartiausamopoimanju.Alternativajedodušeimala“koncept”svojeodgovornostiprema povijesnoj situaciji, ali “sadržaj” toga koncepta je bio zabluda. Mjesto, locus tezasljepljenostimožemo čak točno odrediti: na “dodirnim točkama” sa sistemom, na kojima jealternativa morala oblikovati “zahtjeve” da bi učinila uvjerljivim uvjete za mogućnost svojihpraksâ,produkcija,stilova(kojisuseionakovećdogađali);formulacija“zahtjeva”odvijalasepoddiktatomsistema.Tu samozasljepljenost moguće je konceptualizirati na više načina. Mogli bismo reći da jealternativa nedovoljno posezala za mehanizmima naddeterminiranja, iako je, ironično, upravonjena teorija uvela taj koncept preuvjetovanosti koji je imao i središnju ulogu u političkimzahvatimateorije.Alitavrstapostavljanjajošnijedovoljna,rigoroznakonceptualizacijamoratćezahvatiti i logiku samozasljepljenosti. A to znači mehanizme subjektivacije, povezane sdiskurzivnom artikulacijom, s diskurzivnim uspostavljanjem “povijesnih pozicija”. A alternativakaokulturnopoduzeće,unajšireminajdramatičnijemznačenju,nijebilaništadrugodoupravo“diskurzivnaartikulacija”.Atosamoznačidaje“utopijski”momentsamozasljepljenostibionjenunutarnjimoment,nužanineizbježan,čakkonstitutivan.Takođermožemo,višestenografskiiuhegelovskomžargonu,smjestitiutopijskimomenturazlikuizmeđuonogaštoje“povijesnapozicija”ili,sitveniaverbo,“stupanjduha”“zasebe”,ionimeštoje“posebi”.Dramaprisvajanjaonoga“posebi”osnovna je formula fenomenologijeduha,kojumožemo i “materijalistički” formulirati kao proces u kojemono “po sebi” zaskače, iznenađuje,osujećuje iluzije “bitka‐za‐sebe”,mada su— i upravo zato jer su— te iluzije konstitutivne za“bitak‐po‐sebi”. Ako tom žargonu oduzmemo teleološki naboj, a očuvamo pozitivni moment“ukidanja”,Aufhebung,kojejeualijenaciji—tadanamjošuvijekostajezaključakdajeutopijskielement konstitutivan, ako već ne za nekomoguće “gibanje duha”, onda utoliko više za svakoduhovnogibanje.Ustrajavanjenautopijskommomentuzatojedanassamoobranaduha.5.Jelijošdozvoljenomisliti?Da nećemomoći nikada sve promisliti te da i onomalo što nam je dano promišljati, nećemopromislitiupotpunosti,stimesemožemobezteškoćapomiriti.Adanasnastaskromnost,kojainije neka odlika jer je ionako naša sudbina, suočava s dramatičnim etičkim problemom: je liuopće još dozvoljeno misliti? Ako je ono “nemišljeno” u alternativi — pa makar još takoposredno,ijoštakokontingentno—aipaknespornouvezisasadašnjimstrahotama,prikojimanam se oduzima govor, i ako, s druge strane, znamo da je ono “nemišljeno” konstitutivno zasvakumisao: da li se potom jošmožemo usuditi, još drznutimisliti, da li si tada jošmožemopriuštitioholostdamislišaljemoujavnost?Možda je, nadajmo se, to samo sofizam koji možemo odbaciti suprotnim sofizmom,aristotelovskim argumentom, da je već sama ta dilema samo plod razmišljanja. Da bi se pitalismijemolirazmišljati,većsmomoralirazmišljatidabiuopćemoglidoćidotogapitanja.Toznačida dilemapretpostavlja ono o čijojmogućnosti dvoumi, te tako samana sebe odgovara jer se“pragmatično”pobija.

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

7

Moglibi takođerrećida jeonoštonama,promatračima,činistrahotestrašnima,upravotoštonamprednjimazamuknegovor,ukočisemisao.Dasuzatomisaoigovor,dajegovormisliprvagesta odbijanja, protivljenja, otpora. Ili, manje patetično i manje samodopadljivo: ukoliko susadašnjegrozotedjelogomilakojesu,makolikonamsegadilopriznati, ipaknekavrstaljudskihzajednica,tadaihjemogućezaustavitisamo“zajednički”,daklegovorom,uzajamnošću,ajednommoždaisolidarnošću.Akosmotada,onkrajetičkedilemeiupravosnjom,prisiljeniiobavezninapraktičnomišljenje,iako je utopizam konstitutivni element takvogmišljenja, tad je anti‐utopizam abdikacija duha isukrivackojidopuštastrahotesadašnjosti.Obrnuto,utopizamnijesamosamoodbranaduha,većjeodbranaduhaprvikorakprotivsadašnjosti i izvannje.Atozvučidovoljno“utopijski”zanadudajeimisaono—atimepraktično.IIIKolikofašizma—drugiputUsadašnjojraspraviofašizmuvjerojatnojeznačajnotodasujepokrenulimediji,ane,recimo,nekakva javnost, nekakav glas društvene kritike. Nisu je započeli ni alternativci, a još manjeetabliranapolitika.Odpolitičkogestablishmentatosezapravoinijemogloočekivati,itoizopćegrazlogaštočitavovrijemevišestranačkedemokracijenijezapočeonikakvuintelektualnudiskusiju,većjemnogeizatro.Zatimiizposebnograzlogajerpolitičkiestablishmentgajiosobitonagnuće,moždačakisklonostpramadesnici,uključujući ikrajnjudesnicu.Dokaztomejenpr.todačakiviđenipredstavniciobijustranakakojesedodušezauzimajuza“toleranciju”,tuitamoposežuzarasističkim žargonom.Na to ukazuje i vladina prostačka oholost kod pregovora sa sindikatima,naročito ako je uspoređujemo s njenim medenim sluganstvom kada se bratimi s vrhuškomkatoličkecrkve.Alternativaikritičkaznanosttusudiskusijudoduševećvišeputapokušalestavitinadnevnired,ali sve do sada bez posebnog uspjeha. U godini koja je protekla od zadnjih pokušaja (1995.,op.pr.),očitosepromijeniloštoštaštojeimedije,kojisusedosadatakorećiisključivofasciniralistranačkomvladavinom,odvelokproblematicikojuutimuskimgranicama,baremdosada,nijebilomogućeobraditi.Najvažnijapromjena jevjerojatnoutomedasuse“fašistoidnisimptomi”zgusnuli u okvirima same parlamentarne politike, da su se ekstremne i populističke politikeostvarile u okvirima političkog establishmenta, tako da sada više nije potrebno napustitiintelektualnonezahtjevnukolotečinuparlamentarističkogestablishmentadabinamse“fašizam”predstaviokaoproblemvrijedanpromišljanja.U tome je već i prvi paradoks diskusija o fašizmu: u nekim okolnostima, vjerojatno i u nekimsadašnjim,javnediskusijeofašizmudokazujuupravomoćfašizma.Činisekaodasuteraspraveupravo dostignuće fašizma samoga koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javnediskusije.Mnogezatoobuzimanelagodavećprisamojupotrebiizraza“fašizam”:sjednestraneimamoosjećajda“slikamovraga”,sdrugestranečinisekaodanamrukupritomeslikanjuvodisamfašizam.Napodručju“novihdemokracija”diskusijesevjerojatnoprvistvarnopoduhvatioMilanPopovićuBorbi.Uproljeće1992.upozoriojedanacističkatehnologijaprilegitimacijivlastijošnijedovoljnadabi,recimo,režimuSrbijiiliHrvatskojproglasilizafašističkiupravomznačenju:“...tirežiminemogu postati fašistički... prije svega zbog svoga (napola) perifernog, krajnje ovisnog statusa uhijerarhizovanom svetskom sistemu, odnosno u svetskoj ekonomiji”. Za vrijeme izborne bitkepočetkom 1993. isti se pisac u istom mediju vratio problemu pod rječitim naslovom: “Ipakfašizam”.Smještaj“postkomunističkih”društavana(polu)periferijusvjetskogsistemaovajputjeinterpretiraopomoćuChomskyjeveteorijefašizma(DeterringDemocracy,1991.),uokvirukojeje“rubnost” (kao paradigmatično u Italiji poslije Prvog svjetskog rata, s nekim modifikacijamatakođeruNjemačkoj,kaoiuJužnojAmericiudrugojpolovicistoljeća,danasubrojnimdržavama“trećega svijeta”)upravo jedanoduvjeta za razvoj fašistogenedinamike.Ta dinamikaprotječetipičnoutrifaze:1.etapa,ukojojreakcionarnesileusvjetskomcentrunudeposrednupotporuili

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

8

čak neposredno instaliraju fašističke aparate na periferiji; 2. etapa, u kojoj narasta napetostizmeđu (demokratskog) centra i nekadašnjeg (fašističkog) klijenta; 3. etapa, etapa neposrednekonfrontacije. Popović navodi još neke argumente, u kojima se poziva i na Wallersteina, imoramo priznati da se njegova analiza u međuvremenu u velikoj mjeri potvrdila upravo urežimimakojiganajvišezanimaju:Miloševićevrežimosciliraizmeđuprveidrugefaze,stimdajeuglavnomvećprešaoudrugu;Tuđmanovrežimistotakoosciliraizmeđuprveidrugefaze,alise,zasada,održavapretežnouprvoj.Dali jetateorijaupotrebljivazaovdašnje(slovenske,op.pr.)odnose?Moguće je opaziti barem to da protagonisti ovdašnje fašizacije silno nastoje stupiti u“prvuetapu”:za“teorije”o“komunističkojzavjeri”,pozivedademokracijajošnijeosiguranaidazatonacionalističkurevolucijutrebapokrenutiu“drugufazu”,zahipotezeo“udbomafiji”,čakizaneke karakteristike međunarodnog povezivanja, vidljivo je da spadaju u logiku prve etapefašističkedinamike.Potome,barempolitičkiakoneiširesocijalno,postojimogućnostdaseikodnaspokrenefašistotvornadinamika.Ali budimo i dalje skeptični. Protiv upotrebe izraza “fašizam”možemo navesti još više rezervi.Prva je čisto metodološka: treba se bojati toga da suvremene pojave promišljamo pomoćukategorijaizprošlosti itakopromašimoupravoonoštojekodnjihnajznačajnije,naimenjihovuaktualnost.Druga zadrška jeetička:etiketa fašizmaneospornoproizvodi stigmatizaciju; sjetimosekakosuoznakuzlorabili,npr.kadsupokušalikriminaliziratipunk,ikakosmosesamizauzimaliprotivtakvihmetodapolitičkeborbe.Nakraju,“šaranje”stakoekstremnimizrazomjeipolitičkiproblematično:komeprikačimotuoznaku,tomeoduzimamopolitičkulegitimnost.Prematomeukrajnjoj konzekvenci guramo ga k nelegitimnim, upravo “fašistoidnim” postupcima iusmjerenjima.Teneprilikenisunove.Skorosvinjihovielementipokazalisusenpr.unjemačkimobračunimasnacističkomprošlošću. A naš sadašnji položaj čini se zapleteniji od njemačkog. Tamo je glavnopitanjeipakbilo“sjećanje”i“konstrukcijaprošlosti”,kojejepogađalosamojedan,iakodivovskiproblem.Nas su pak zatekla dva povijesna pitanja istovremeno, pitanje domaćeg fašizmaprije1945.ipitanjejednostranačkevladavineposlijeDrugogsvjetskograta.Iujednojošdvijeteškoćesadašnjosti: uspostava države u duhu nacionalizma s izrazitom “Blut und Boden”‐retorikomDemosa, začinjenom lokalnom inačicom rasizma, naime “balkanizmom”, te nicanje radikalnodesnihipopulističkihpolitika.Iokolnostiukojimasesukobljavamostimpitanjimabitnosulošijenego što su bile u nekadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj: “adenauerovska” Njemačka je,uprkossvimprigovorimakojebimogli imati ikojesu i imali i izražavalikritičkiduhovi ipokreti,ipak uspostavila čvrst ustavni okvir parlamentarne demokracije, dopunjen “neovisnom javnomsferom”, intelektualne snage iprestiža, kakvimabi sekodnaspribližili samoda suosamdesetetrajale jošnekihdesetgodina.Kodnas jeustavniokvir jošuvijek razmjerno slab, također ibezodgovarajućih osnova, kako u pravnom sistemu, tako osobito u, da upotrijebimo Habermasovizraz, “etičkom građanskom konsenzusu”. Nezavisne javne sfere uopće nema; još gore, sveetabliranepolitičkesnagedosadasusenanekinačinangažiralenanjenomuništavanju.Ako pomislimo na veliki udio koji su u Njemačkoj pri obračunu s poviješću, u bitci protivneonacizma iprotiv fašistoidnih ispadadesnepolitike, imalipokreti šezdesetihgodina injihovabogata nasljeđa, možemo opaziti značajnu paralelu u ovdašnjoj povijesti. Paralelu koja nasponovoupozoravanapadupolitičkojkulturi iopćimdruštvenimodnosima,dokojega jeunasdošlo s uvođenjem parlamentarne demokracije. U doba “vanparlamentarne opozicije” i novihdruštvenih pokreta u zapadnoj Evropi i kod nas su izniknuli društveni pokreti koji su zajedno sbrojnimkulturnim,subkulturnimikontra‐kulturnimpobudama,osobitopakusudjelovanjustadacvatućomteorijskomprodukcijom,stvorilizačetkeneovisneislobodnejavnesfereizvanvladajućei etablirane, tada jednostranačke politike. Ta strukturna društvena preobrazba vjerojatno jetemeljni uzrok tome da je napokon došlo i do preobrazbe u tehnologiji državno‐političkogodlučivanja,štoznači,douvođenjaparlamentarnestranačkedemokracije.Jednoodopažanjakojanamsenamećuvećpriletimičnompromišljanjuobližojprošlosti,jestdasmoupovijesnojdimenziji,narazinidruštvenihdogađanjauširemsmislu (ekonomski,politički,ideološki) cijelo vrijeme već uključeni u “evropska” događanja. Da si ne bi isuviše olakšalidokazivanje,možemočak izuzeti šezdesetegodine, jer su stvarnobileprilično iznimnasvjetska

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

9

konjuktura,iakojevrijednopažnjedajedoprvevećemanifestacije“šezdesetih”došlotakorećiistodobnouBerkeleyu iuLjubljani, idasuumitskojšezdesetosmojstudentiuBeogradudržaliuniverzitet dulje nego li igdje drugdje. Izuzeti možemo i značaj koji je imao jugoslavenskisamoupravnisocijalizamzanaprednusvjetskudiskusiju,iteoretski,političkiiideološkiznačajkojije nesumljivo imao jugoslavenski “treći put u socijalizam”. Također možemo privremenozanemariti i pokret nesvrstanih, prvi i barem neko vrijeme uspješan način organiziranja“prezrenihna svijetu”,ukojemu je Jugoslavija imalavodećuulogu.Takođernećemogovoritiousponudruštveneipolitičkemislikodnas,kojisesjednestranecrpioiztog“učešćausvjetskojpovijesti”,asdrugegajeučvršćivao,tjeraonaprijediujednokritizirao.Ograničimosenavrijeme“vanparlamentarnihopozicija”naZapaduikasnijihdruštvenihpokreta.Uparlamentarnimdemokracijamatisunovipolitičkiobliciistupiliizetabliranihpolitičkihaparataiuspostavilinovpolitičkiživot,noveoblike inove“stilove”organiziranja iproizvelialternativnejavnosti. No kod sebe smo bili izvan establishmenta već unaprijed zbog prirode političkogsistema,alismoistotakomorali izraditinoveoblike,obrasceistilove,osobito,naravno,“novu”javnost, što znači pravu javnost kao alternativu “unutrašnjoj javnosti” establishmenta i onoj“lažnoj javnosti” koja je bila samo ideološki aparat jednostranačke države. Kao što su uparlamentarnimdemokracijama izvanparlamentarnipokretimorali izboritiprodorumehanizmeodlučivanja, tako smo i kod sebemorali naći puteve kako da prodremo u “sistem”. Kao što uparlamentarnim demokracijama to nije bilo moguće bez kritike naprednih i lijevih sistemskihorganizacija, pogotovo komunističkih i socijaldemokratskih stranaka, tako je i kod nas tozahtijevalo kritiku jedine stranke, naime komunističke monopolističke stranke. Kao što suvanparlamentarizam i novi društveni pokreti na Zapadu doveli do preobrazbi u političkomestablishmentu (“eurokomunizam”, dolazak socijalnih demokracija na vlast), tako je i kod nasalternativapostiglapreobrazbupolitičkogestablishmenta,naimekraj jednostranačja iuvođenjeparlamentarnedemokracije.Uvođenje parlamentarne demokracije isprva nije bilo ništa drugo nego prilagodba državno‐političkesferedubljimpromjenamaudruštvu. Iznizaraznorodnihrazloga,nakojesmodijelomupozoravalivećzasamogdogađanja,adijelomćeihubudućnostijoštrebatianalizirati,došlojedotogada jeposljedicauvelikojmjeri likvidiralasvojeuzroke. I tajprocestijesno jepovezans“europskim” i čak sa svjetskim povijesnim događanjima: uspon neoliberalizma najprije umetropolamaizatimusvjetskimrazmjerima;sustajanjeobnovljenihkomunizama;izborniporazisocijalne demokracije. Zbog specifičnosti razvoja u demokratskom sistemu sada ponovosudjelujemo u evropskoj i u svjetskoj povijesti, iako više ne na njenom progresivnom, već naregresivnom kraju: naš ovdašnji razvoj sada je dio općeg događanja u “Istočnoj Evropi”. Da to“sudjelovanje” u mnogo čemu poprimamanje drastične oblike, dokaz je da ono već od svogpočetkauopćenijebilonužno.Udosadašnjimanalizamasmoseiizpraktičnihpolemičnihrazlogabaviliosobitopolitikamadesnice,Demosa,reakcionarnihskupina inekadašnjihkomunista,kojesuproizveletajregresivniobrat.Preostajenamdodušeznačajnijidiozadatka:analiziratipolitikekoje su omogućile protuudar. Svakako je vrijedno promišljanja kako je alternativa protratila iliizgubilaukratkomvremenu između1989. i 1990.hegemoniju, koju je stvaraladeset,petnaestgodina.Takođerjevrijednoanalizekakodruštveniučincialternativnehegemonije,kojisusečinilitako dubokima, sve više popuštaju konzervativnoj i čak reakcionarnoj “restauraciji”. Te analizemorat ćemo tek obaviti: za sada neka nam bude dovoljna konstatacija da su i ovdašnji novipopulizam,novi“fašizam”,novidesniekstremizam,načininakojesudjelujemouevropskojiličaksvjetskoj povijesti. To ne znači naravno da su ti fenomeni bilo kako “nužni”:možda ih upravoovdjeprviuvjerljivouklonimo.To samoznači da su stvarni,da sekroznjih ostvarujepovijesna“logika”,kojaješiraodlokalne,kojajedubljaodsvakodnevnihpolitičkihperipetija.Dimenzije “restauracijskog”udara sudivovske:uvođenjeperifernogakapitalizmas “obnovom”,t.j. ovako ili onako nasilno uvođenje prilično zaostalih kapitalskih odnosa; uspostava države nanacionalističkoj ideologiji; ukidanje neovisne javne sfere imonopolizacija političkoga procesa urukamastranačkih,vlasničkih,čakiideoloških“elita”.Činisedasuupravotiuznemirujućidosezi“prijelaza”,kojisuuvelikojmjeriuništilidostignućadruštvenog preobražaja zadnjeg desetljeća, stvorili stanje na koji se dio društva i dio političke

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

10

klaseodazivafašistoidnimreakcijama.Pravopitanjenaimenijedaliovailionapolitičkagrupacijastvarnoposeže za fašistoidnimmetodama, jošmanjeodaju liovaj ili onajpolitičar ipolitičarkapotezekojibi ihmoglikvalificiratiza“vođu” ivoljudatetalenteprimijene.Pravapitanjaglase,postoje li stvarno okolnosti u kojima ekstremna politička usmjerenja imaju šansu i autoritarneličnostimogućnostuspjeha,teučemusuuzrocitihokolnosti.Zavodljiva je, iako unekoliko staromodna teza da liberalna demokracija automatski proizvodifašistoidne učinke i da je u sistemuparlamentarne vladavine uklanjanje tih “refleksa” nekakavstalni zadatak. U pesimističnijim varijantama ta teza kazuje da je fašizam jedan od mogućihodgovora na unutrašnja proturječja parlamentarizma i da zato klasične liberalne politike nisuuspješne u borbi protiv fašizma. Ali, ako i prihvatimo taj, po našem mišljenju unekolikopojednostavljenpogled,možemoopazitidasusvejednopotrebni još idodatni razlozi,posebneokolnosti u kojima “fašistoidni sporedni proizvodi” liberalne demokracije postaju stvarnoznačajni. Jedan od takvih posebnih razloga može biti nesigurnost koja zahvaća šire skupinestanovništva. U sadašnjim okolnostima pospješena socijalnog raslojavanja, gospodarskogpreoblikovanja i perifernog uključivanja u svjetski kapitalistički sistem, taj je uvjet svakakoispunjen.Taj razlog možemo odrediti i drugačije: fašizam može biti način rješavanja stvarne krize upostojećimodnosimagospodstvaiiskorištavanja.Madajeprijeizvjesnogvremenaizgledalodajekriza jednostranačke vlasti i odgovarajućeg sistema iskorištavanja već razriješena, uvođenjeperifernogaistočnoevropskogakapitalizmaprouzročilojedubljukrizu,moždaupravostogaštojeon, s obzirom na već dosegnuti povijesni nivo slovenskog društva, anakron i što zbog svojezaostalostipokrećekritičneučinke.Sljedećirazlogmožebitisocijalno‐psihološki:važnostmasovnogressentimentakodširihskupinakoje imaju osjećaj da im se “događa nepravda”. U trenutku kad se uspostavlja nova klasnavladavina i u društvu u kojemu je, kako su dokazivala sociološka istraživanja, egalitarizam biodubokousidrenaideologijaširokihmasa,itajjeuvjetispunjen.Pogotovoakoseistovremenokodsveširihslojevaprodubljujesvijestdasuodvojeniodprocesapolitičkogodlučivanjairasteosjećajnemoći.Događaseitodatepsihološkeprocesenekepolitičkegrupacijejošiposebnonjegujuipotpiruju; s druge strane, do sada ni jedna politička skupina nije bila sposobna uspostavitiuvjerljivu alternativu ni liberalnom perifernom kapitalizmu ni sve opasnijoj monopolizacijigospodarske,političkeiopćedruštvenemoćiurukama“nove”klase.Napokon,usuvremenimparlamentarnimdemokracijamajevećvišeilimanjejasnodasistemnemože preživjeti ako ga ne podupire slobodna javna sfera koja je nezavisna od političkogestablishmenta u užem značenju. Stranačka demokracija može preživjeti samo u “političkoj”okolinikojajemnogoširaodstranačkogparlamentarizma.Upravotajuvjetkodnasnijeispunjen,išto je jošgore,danassmoodtakonečegaudaljenivišenegoštosmobiliuzadnjimgodinamajednostranačke vladavine. Možemo pretpostaviti da je više ili manje jasan osjećaj o tomdramatičnomnedostatkuonajrazlogkoji jenakraju i ideološkeaparatevišestranačkogsistemanaveo da otvore diskusiju o fašizmu. Možda se možemo nadati da će ta rasprava barempripomoći uspostavljanju javne sfere i širenju političkog prostora onkraj okvira stranačkogestablishmenta.Najizazovniji dio sadašnje epizode fašizma i antifašizmanije politički fašizam, taj je već dulje snama, već kulturnjački fašizam koji izgleda nov. Unekoliko stereotipno objašnjenje sadašnjeradikalizacijeznačajnogdijelakulturnjačkogestablishmentaznačidase“umnaelita”,nakonštojeobavila svoj herojski posao pri uvođenju demokracije, sada u trenutku “normalizacije”, osjećaodbačenomizatopribjegavakrepkijimregistrima.Suprotnotomemišljenju,predlažemotezuda“umnaelita”idaljenastavljasvojnekadašnjiherojskiposao,dajenjenposaosadakaoinekadauperen protiv začetaka neovisne javne sfere i da sprečava uspostavljanje one intelektualnepozicijekojuomogućujeupravorazvijenademokracija.Uzor njihovog djelovanja je naime klasično moralističko spisateljstvo, vrsta angažmana kojipovijesno pripada prvoj polovici evropskog devetnaestog stoljeća, t.j. poziciji u kojoj je jedina

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

11

javnostbilagrađansko‐književnička i kada prave političke javnosti još nijebilo. Suprotno tome,suvremenaseintelektualnapozicijarazvilatekkrajemdevetnaestogstoljeća,štoznačiuvrijemerazvijenoga parlamentarizma, masovnog tiska i razvijene javne sfere, koja seže preko okviraparlamentarne politike. Tu poziciju su, naravno, sazdali kako radnički pokret tako i razmahsocijalizmate,naravno,poletopćepismenosti.Uosnovitogaprocesajeintelektualniodgovornakrizu evropske civilizacije. Želimo li taj prijelom i anegdotski smjestiti, možemo ga datiratiDreyfusovom aferom. Tada je uspostavljena uloga intelektualca, koji svoje stručno znanjeprimjenjujeizvannjegovaneposrednogpodručja,štoznači,upolitičkojjavnojsferi.Uloga intelektualca u jednostranačkom sistemu podsjećala je na intelektualnu ulogu uHeineovomvremenu,upravostogajerniuHeineovodobakaoniudobajednostranačjanijebilonikakve političke javne sfere. Ipak su tu društvenu poziciju kod nas dokrajčili već studentskipokretiušezdesetima.Kasnije jeupravonovateorijska inteligencijausudjelovanjuspokretimakulturne samoorganizacije omladinskihmasa i kasnije s novim društvenim pokretima započelauspostavljatinezavisnusferupolitičkejavnosti,izvanjednostranačkogadržavnogaparata.Pritompovijesnom preokretu, koji se uspješno dovršio negdje sredinom osamdesetih, klasična“disidentska” pozicija nije imala nikakvu ulogu; upravo suprotno, tada je već bila ideološkasastavnicakulturnogaestablishmentai,prematome,nadrugojstranibarikade.Sadašnjafašizacijamandarinskogestablishmentapokušavaponovoprimijenitiupravotajuzorakgrađanske“književničke”iograničene“javnosti”,isvojimradikalizmomdokazujepovijesnukrizu,vjerojatno i kraj povijesnih potencijala takvog arhaičkog “intelektualizma”. To možda na svojnačindokazujedajeprimehanizmimaparlamentarnedemokracijeipakponovopočelaosnaživatinezavisna iširasferapolitičke javnostikoja je jamaczauspješnodjelovanjeparlamentarizma,aujedno i područje u kojemu jemoguće razvijatimodernu evropsku intelektualnu poziciju. Zatopak,uzasavmrakkojiširinovifašizamstarih inteligenata,možemobitioptimisti.Naravno,poduvjetomdauspješno razvijamo te začetkekoji supovijesniuzrok toj radikalizaciji.Akobudemopomagali razmahu te sfere,mandarinski će fantomi samiod sebe ishlapjeti. Ta, i tako su samovampirisasmetlištapovijesti.IVPoslijeukradenerevolucijeTekstovesadržaneuovojknjižicinapisaosam1995.godine,uvrijemeratauBosniiHercegovini,uvrijemepolitičkenestabilnosti,kadseudjelovanjuovdašnjedržave[Slovenije]moglarazabratizloćudna mješavina rigidnosti, nekompetentnosti, autoritarizma i panike. Tim spisima sam sepokušaoodazvatiintelektualnojurgentnosti,kojajebilautolikodramatičnijaštosetadačinilodasuoništo“obavljajudruštvenufunkcijuintelektualaca”—daseposlužimoGramscijevimizrazom— odlučili mobilizirati ekstremističke desne ideologije i svojom velikom društvenom snagom,poduprtom utjecajem elitnih asocijacija i školskim kanonom, angažirati “intelektualniestablishment”,tj.značajandioideološkihaparatadržave,usmjerukojijepomojojocjenivodioufašizam.Glavna ispravka koju bih sada predložio, sastoji se u tomeda je ono štomi se prije tri godinečinilopoputnekakveaberacijeustvarinormalaepohe,kojaćevjerojatnojošnekovrijemetrajati.Zatosamsenabrzinu,moždačakupanici,potrudiodautimnapisimaocrtampovijesneprocesekojisudovelidospecifičnefašistoidnekonjukture.Onaseograničavapretežnonaintelektualneiideološkedimenzije,zahvaćadoduše i“materijalnuegzistenciju ideologije”uškolskomaparatu,dotičepolitičkekonstrukcijeunjihovojmaterijalnostiiudiskurzivnostinjihovereprodukcije—alisvejedno isuviše zanemaruje temeljne dugoročne procese u društvu i pogotovo u njegovoj“ekonomskoj bazi”, ako mogu upotrijebiti danas tako zdušno diskreditirani žargon. Zato ću uovomepredgovoruskiciratičimebiubudućimraspravamavaljalodopunitiovespise—ištobimoždaiznjihmoglisačuvatiizabudućnost.Osnovni postav, činimi se, još uvijek stoji: naime, da pitanje nije “Fašizam— da ili ne?” već“Kolikofašizma?”.Toznačida jeonoštostenografskinazivamo“fašizam”strukturnimomentuinstalaciji, pa i, kako se sada čini, u reprodukciji ovdašnjeg “semi‐perifernog” kapitalizma. Ta

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

12

hipotezapobijamit, zajednički i liberalističkoj ideologiji i većinimarksizama,da sukapitalističkinačinproizvodnje,a navodno i kapitalističkadruštvena formacija sposobni reproducirati sebezvanekonomske prisile. Ustrajnost toga mita utoliko je više vrijedna pozornosti što je mislilackojega liberalizam drži svojim ishodištem, a marksizmi za svoj glavni predmet kritike, misliodrugačije.NaimeAdamSmithupozoriojedajeimanentnulogiku“slobodnogtržišta”,kojazboginteresa “onih što žive od profita” spontano teži monopolizaciji, moguće zaustaviti samodržavnimmjeramasuverena.Većprvaklasičnateorijskaformulacijadijagnosticiralajedakledaje“slobodnotržište”posvojojprirodisamoubilačkoidaganaživotumožeodržavatisamodržavnaprisila. Neoliberalizam je tu klasičnu tezu potvrdio u praksi — od reaganističkogantimonopolističkog zakonodavstva do brutalnog zatiranja britanskih sindikata pod vladavinomMargaret Thatcher. Sadašnji svjetski hegemon takođe provodi “slobodu” svjetskog tržištafinancijskim terorom, političkim iznuđivanjem i vojnim “redarstvom”— jednom solo akcijama,drugi put preko svojih vojnih produžetaka, ponajviše pomoću “svjetskih” organizacija poputMeđunarodnogmonetarnogfonda,SvjetskebankeiliSvjetsketrgovinskeorganizacije.Suvremene“vanekonomske”praksekojeodržavajunaživotusadašnjisistemsvjetskeekonomije,upozoravaju i na to da reprodukcija sistema nije toliko ovisna od odnosa na tržištu koliko ododnosa u sferi proizvodnje. Time potvrđuju opravdanost teorijskog pomaka od analize tržištapremaanalizinačinaproizvodnje,kojijeizvršioKarlMarx.Preobražajiuodnosimaproizvodnjesunaravno središnja dimenzija i u procesima “tranzicije”: novi odnosi uspostavljaju se državnomregulacijom, pravnim mjerama državne prisile. Juridičko‐ekonomistička formula “privatizacija idenacionalizacija” sadaveć i samaspadaunormalizacijskidiskurs pomoćukojega jevladajućojideologiji uspjelo neutralizirati dramatičnu dimenziju toga povijesnog potresa. Pokušamo li todogađanjezgusnutiudruguformulu,možemorećidaseupravodovršilorazvlaštenjedržavekaopolitičko‐administrativnog zastupnika solidarnosti, koje je proizlazilo iz rada, i da se uspostavionovi civilnodruštveni oblik vlasti utemeljen na privatnom vlasništvu kapitala. U tom novomkontekstudržavipripadapolicijska funkcijapri regulacijikonflikatakojiproizlaze iz izrabljivačkeprirodenovihproizvodnihodnosa.Državasadapretežnokanalizirairegulirasukobekojiproizlazeiznesavladivihproturječjanovoga sistema,obavljaarbitražu, teeventualnu represivnu funkcijupriamortizacijionihsukobakojenijemogućekanaliziratiupostupkeparlamentarnedemokracijeiliunekovanparlamentarnopregovaračko(privremeno)razrješenje.Društvenostsesadavišenetemelji na solidarnosti već na konfliktnosti. Otuda proizlazi nužnost neprestane operativneprisutnosti države i nužnost toga liberalnog etatizma, koji je u potpunoj suprotnosti sdeklariranom političkom ideologijom liberalne države. Zato je u svome suhom pragmatizmuutolikovišebrutalan,anjegovilegitimacijskidiskursiutolikosuvišecinični.Državno “vanekonomsko” nasilje je prema tome integralni element “normalne” reprodukcijedruštvenih odnosa utemeljenih na privatnom vlasništvu. Utoliko više ga možemo očekivati u“tranzicijskim” okolnostima kada se država, kao glavni činilac temeljne transformacije, morabaremprivremenovladatikaodržavaizvanrednogstanja.Upravotaformulajednojeodmogućihpojašnjenjafašizacijedržave,koje jeosobito razvioNikosPoulantzas.Pravi teorijskiproblemje,prema tome, zašto u nekim “tranzicijskim” državama do te fašizacije nije došlo. Međumnogobrojnim razlozima vjerojatno je bila značajna i političko‐ideološka dimenzija: 1. “govor,strasti i iluzije” demokratske revolucije držali su narode istočne Evrope u fascinaciji još nekovrijeme nakon što je revolucija već bila “ukradena”; 2. socijalna reakcija razvlaštenih ideprivilegiranih masa pokrenula se razmjerno kasno, a ujedno su ju razmjerno spretno“dočekale”reformističkepostkomunističkestrankesasocijaldemokratskimprogramom.Nijednonidrugoovdjesenijedogodilo.Patosrevolucijeljudskihpravazahvatioje"širedruštvo"krozfilternacionalističkih ideologija,moždazatošto,paradoksalno, jugoslavenskademokratskarevolucija nikada nije bila dovoljno “patetična”. Ona je bila posve avant la lettre “političkikorektna” i uljudno prosvjetiteljska. Komunistička nomenklatura odbacila je olako solidarnuodgovornost koju joj je nalagala nekadašnja ideologija, s veseljem se prihvatila tranzicijskogžargonaiizkomunističke“noveklase”bezposebnihpotresapromijenilakošuljuuliberalnu“novuklasu”.Iakosureformiranekomunističkestrankeuživaleiznenađujućepovjerenjeugrađanskomtijelu, dopustile su poslije niza pogrešnih prosudbi i političkih grešaka desnu radikalizaciju

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

13

deprivilegiranih slojeva i tako značajno pripomogle da se “fašizacija odozgo” često moglaartikuliratipomoću“fašizacijeodozdo”.U našim ovdašnjim odnosima moramo, dakle, pojasniti višak nasilja naspram “tranzicijske”regulacije “pravne države” i višak ideološkog ekstremizma naspram “demokratskih” postupakafabriciranja javnog mnijenja. Zasada je moguće ponuditi samo početne elemente zainterpretaciju;naovomstupnjuodgovorisunužnoteorijskieklektični,nepovezani,moždačakiumeđusobnomproturječju.Zatosuteorijskijednostranii isuvišepojednostavljuju;kakonemogupostići sintezu na razini analize, pokušavaju je izvesti pomoću alibija koherentnosti svogapredmeta,anjegatražeufantomu“nacionalnogdruštva”.Toodređenjepredmetadvostrukojepogrešno:1.sjednestraneučinak“imaginarnezajednice”,čijukonstrukcijusutiprilozinavodnoraščlanili,potihoprihvaćajukaosvojsamorazumljivihorizont;2.sdrugestraneonizanemarujuodlučujuću dimenziju u produkciji svoga predmeta, naime specifično “tranzicijsko” uključenjenekog posebnog društveno‐ekonomskog prostora, definiranog neortodoksnom varijantomdržavnogsocijalizma,usvjetskikapitalističkisistem.Skicirajmoukratkokakobisgledištakojebiuklonilonedostatkeovihpriloga,moglipojasnitionoštomoždadonekleciničnonazivamoviškomnasiljaiviškomekstremizmauovdašnjimodnosima.Jedna od poteškoća pri pojašnjenju ovdašnjih radikalizacija leži u tome da nemožemo izmaćiprivlačnom stereotipu o regresivnom “uskrsnuću” starih napetosti i neiživjelih političkihprograma.Uovimnapisimapokušaosamponuditistrukturnuanalizukojajezahvatilauglavnomsamojednuodideološkihravni,naimeravan“visoke”ilivladajućekulture.Tajzahvatbitrebaloprodubiti. Zadovoljimo li se samo polaznom formulom, strateški položaj “zastarjelih” ili“anakronih” struktura, koje su se u ovdašnjim društvima tako brzo i sveobuhvatno etablirale,moglibismoovakoodrediti.“Anakrone”strukturenakojeseoslanjajuotporiprotivuključivanjausistem svjetskog kapitalizma (to znači: protiv prodora suvremenih odnosa nejednakosti iiskorištavanjanapodručjakojasusedosadabaremunekojmjeri“opirala”svjetskomsistemu)ujedno su strukture što ih to uključivanje zaposjeda u svome djelovanju, u koje “investiraju”upravo ti odnosi nejednakosti i iskorištavanja u svjetskom kapitalističkom sistemu. Nacionalnadržava sa svojom “civilnodruštvenom”nadopunom—nacijom,možda je najeminentnijameđutim “anakronim” konstrukcijama. U sadašnjim odnosima “suverenost” nacionalne države unajboljemslučajujepravojurisdikcijenaograničenompodručjusvjetskogsistema.(Aitopravojeu “tranzicijskim” državama vrlo uvjetno i uglavnom se ostvaruje kao obaveza ispunjavanja“ekspertnih” ultimatuma hegemonih svjetskih ili “međunarodnih” organizacija i političkihpritisaka takozvane “međunarodne zajednice”.) Svejedno, upravo u toj svojoj stvarnojograničenosti, “suverenost” nacionalnih država može biti operativni element u djelovanjusvjetskog sistema, u kojem može stvarati uvjete “nejednake međunarodne razmjene” iinvesticijske niše, može pomoću državne regulacije snižavati vrijednost radne snage,izostavljanjemdržavneregulacijesnižavatiekološkestandarde,pomoćulokalnepolitikestvaratiiregulirati nova tržišta roba, proizvodnih faktora i radne snage itd.Nacionalne države u krajoliksvjetske privrede upravo svojim arhaizmom unose “pseudo‐naturalnu” diversifikaciju, stvarajulokalne pejzaže preko kojih se svjetski kapital seli sa svojim proizvodima i razmjenama, i takouspješno kompenzira postojeće tendencije padajućih profitnih stopa i “padajućih profita”.— Sdrugestrane,razni lokalniotporiupravoprotivtihprocesavideunacionalnojdržavištitioruđezaobranu.Takoveliki,akoneipretežnidiopolitičkihbitakaunutarnacionalnedržaveprotječeukoordinatama lažne dileme između “kozmopolitizma” i “lokalizma”. Za oba člana proturječjakarakterističnajefascinacijadržavnommoćiiiskušenjepredraspolaganjemmonopolomfizičkognasilja.Ali to jošnemožeobjasniti fašizaciju.U tomepoložajunalaze se sve “tranzicijske”države,pa ibrojnedržavecentra, čak ione izprve lige.Moramo tražitidaljnje izvore:naprimjer, ideološkihorizont iobrasce razumijevanjaklasa, koalicija i skupinakoje su tenacionalnedržave stvarno,kakosehvale,“stvorile”iujednoihprisvojile.Tevladajućekoalicijeshvatilesusekaokolonijalnesileiprijenoštoimjeuspjelokvalificirati“svoje”državeza“kolonije”.PrauzortakvogpostupanjaponudilisuslovenskikomunistikadsurazbilizadnjikongresSavezakomunistaJugoslavije,dabizatimprvimavionomzbrisali natragu “svoju” državu.Nisunitipomislili da jenakon negativnegestemogućeučiniti još ineštopozitivno,nisuvidjelidemokratskovrenjepocijeloj Jugoslaviji,

ExtravagantiaII:KolikoFašizma?IzborizknjigeRastkaMočnika

Issue#1

14

nisuopazilidačitavaJugoslavijaupravoodnjihočekujedemokratskeakcije,nisuhtjeliznatidasuupravo oni u položaju damoguodgovoriti na pitanje povijesnog trenutka.Ni njih, a ni kasnijelokalne političke klase misao nije nosila preko nacionalnog plota. Pri tome su neke od tihpolitičkihmafijahtjelesvojegranicejošiproširiti,svojuograničenostnasilnoizvestiprekogranice—“nasilu”,etničkimčišćenjem,masovnimubijanjem.“Narod,kojiugnjetavadrugenarode,samnijeslobodan!”Dakako,notrebauzetiuobzirdaistotakonijeslobodanninarodkojiseuhvatiounacionalističkuklopku.Tolikooovdašnjoj“specifičnosti”.Alinitonijedovoljnozapojašnjenje.Trebapojasniti itokakoje tim intelektualno tankim političkim klasama sa zastarjelom ideologijom i šablonskimprogramimauspjelozatrtidemokratskurevolucijuljudskihprava,uništitijavnost,opustošitibogatirazvedendruštveniprostoruvođenjempljačkaškog“istočnogkapitalizma”.