Ferdo Šišić

PREGLED POVIJESTI HRVATSKOGA NARODA

-skripta-

1

II. DOSELJENJE I PRVA DVA STOLJEĆA U NOVOJ DOMOVINI

Političke organizacijeJužni Slaveni kasno ulaze na političku pozornicu zbog dva razloga: 1) kod njih nije bilo

većih samostalnih političkih organizacija i 2) živjeli su u neposrednoj blizini dobro organiziranih ratničkih naroda, Germana (Goti) i Turana (Avari). S vremenom su se Slaveni počeli okupljati u veća plemena, ojačana u borbama, sa knezom na čelu (po ugledu na Germane), a uz njega se spominje i savijet (vijeće) odličnika. Južni Slaveni ubrzo su se uvježbali u ratnoj vještini, preuzevši od Germana savršenije oružje i stvarajući vojske. Nerjetko su se Južni Slaveni stavljali u službu neprijatelja, prvenstveno Bizantskog Carstva, jer je tada vrijedilo pravilo da se ratuje tamo gdje se moglo naći osobne koristi. To je bila prirodna posljedica seljenja. Domovina kao institucija nije postojala, domovina je bilo pleme a ne zemlja. To je razlog zbog kojeg Južni Slaveni, a to vrijedi za sve Slavene, u početku svoje povijesti neće nastupiti kao jedinstven narod sa jedinstvenim ciljem, nego u omanjim plemenskim organizacijama.

Pomicanje i seljenjeProvale Slavena i Anta u bizantske provincije južno od donjeg Dunava, počinju u prvoj

polovici 6.st. Od tog vremena datira i povijest Južnih Slavena, obilježena vladanjem cara Justina I. (518-527), a još više njegova nasljednika Justinijana I. (527-565), koja se sastoji od redovitih provala u carske provincije preko donjeg Dunava i od neprekidnog pomicanja na zapad u Panoniju. Upadanje Slavena u porovincije Carstva pokazuje dvije različite faze. U ranije doba Južni Slaveni provaljuju u Carstvo samo radi plijena i roblja, vračajući se svaki put preko Dunava u svoja obitavališta, kasnije idu za tim da na prekodunavskom ispražnjenom i opustjelom carskom zemljištu stvore stalne nasobine. Ta druga faza osobito je u vezi sa dolaskom Avara.

AvariAvari ili Obri bili su konglomerat različitih turanskih azijskih plemena, u kojem su

hunsko-ugarski čopori bili u većini. Od 6.st stigli su pod vodstvom hagana Bajana na zapadnu obalu Kaspijskog jezera ponudivši se u službu caru Justinijanu koji ih je, državši se načela da barbare treba uništiti barbarima, primio u službu i pružio haganu godišnju novčanu potporu. No, Avari se već od 562. počinju širiti prema Vlaškoj nizini, a poslije odlaska Langobarda iz današnje Mađarske, došli su do srednjeg Podunavlja i Potisja, samo Srijem dospije u ruke Bizanta. Tada završi suradnja između Bizanta i Avara. 579.god Bajan zauzme grad Sirmij i nakog trogodišnje opsade ga napokon zauzme (582.) i u požaru spali i uništi.

Nakon toga započinju avarsko-bizantski ratovi koji potraju sve do 626. S Avarima su prolazili i pomicali se i brojni Slaveni. Tako su se od početka 7.st nastanili Južni Slaveni u svu današnju Slavoniju, Hrvatsku i jugozapadnu Ugarsku i slavonske zemlje od talijanske granice na zapadu do izvora Mure na sjeveru. U Dalmaciju su Južni Slaveni s Avarima provalili 597. Papa Grgur I. se zabrinuo da preko Istre ne bi došli do Italije. Uz mnoge ugledne grčke gradove napokon osvoje i slavnu Salonu 614.god i time je pala bizantska vlast na sjeverozapadnom dijelu Baklanskog poluotoka.

Nevolje Bizantskog Carstva došle su do vrhunca 626. kada su Avari i Slaveni napali sam Carigrad s jedne, a Perzijanci s druge strane. No Slaveni su bili potučeni na moru, na što Avari napuste kopneno bojište. Poraz pod Carigradom imao je za Avare presudne posljedice jer se od tada datira njihovo slabljenje, a pokoreni narodi (Slaveni) su počeli dizati ustanke i

2

jačati vlastitu vojsku te tražiti slobodu. U tome im je pomagao car Heraklije (610-141). Između 630. i 640.godine provaljuju oboružane čete Hrvata iz svoje domovine Bijele Hrvatske (današnja Mala Poljska sa središtem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju. Nadvladali su i potjerali Avare, te sami zagospodarili tim prostorom. Hrvati su bili dio slavenskih Anta i prvi su pripadali sjeverozapadnoj slavenskoj jezičnoj skupini. Konačni pad avarske moći bio je oko polovice 7. st, a njime završi i konačno doseljavanje Slavena na Balkanski poluotok.

Bizantsko Carstvo i Slaveni prije doseljenjaPad avarske moći pružio je Carstvu priliku da se svom snagom bace na Perziju koja je

već 627. slomljena u bitci kod Ninive. Međutim na jugoistoku se uzdigao novi neprijatelj – Arapi (Saraceni); bili su izvrsno organizirani i disciplinirani i kratko vrijeme uspjeli su uništiti Perziju i osvojiti bizantske provincije Palestinu i Siriju s Jeruzalemom, Antiohijom i Edesom te Egipat.

Puna dva stoljeća nemamo nikakvih vijesti o Slavenima, osobito onima koji će poslije formirati hrvatski narod. Razlog može biti taj što su se oni u to vrijeme vratili na svoje staro patrijahalno društveno uređenje. Carstvo je stoga puštalo slavene poslije njihova doseljenja u miru te su, prepuštajući im njihovo društveno uređenje, nad njima zadržali tek nominalnu vlast.

U to doba novi narod – narod Bugara- ugrožavao je mir u Carstvu.

Utemeljenje bugarske državeBugari su bili ogranak turske gomile poznate pod nazivom Huna. U ranom srednjem

vijeku bili su podjeljeni na dvije skupine – Utigure i Kutrigure, od kojih je svaka imala kana na čelu. Kutriguri su se već od 5.st nazivali Bugarima, ali su ih uskoro pokorili Avari. Međutim Utiguri su na istoku Azovskoga mora stvorili novu bugarsku državu, koja se na početku VII.st, oslobodivši Kutrigure od avarskoga ropstva, proširila sve do ušća Dunava. To je bila „stara ili velika Bugarska“ bizantskih ljetopisaca. Utemeljenje bugarske države je vrlo važan događaj u povijesti Balkanskog poluotoka. Time su stvoreni temelji za osnivanje nove narodnosti, koja će uskoro postati faktor od presudnog značenja i utjecati na život balkanskih Slavena i na sudbinu Bizantskog Carstva.

Etnografske prilike poslije doseljenja SlavenaStanovnici primorja nosili su najprije ime Romani, ali se već od 12.st zovu Latini;

govorili su dijalektom koji su sami nazivali latinskim, a znanost ga danas zove dalmatinskim. Slaveni su sve Romane, građane na primorju i ostatke romanskog stanovništva u unutrašnjosti, koji su pred njima umakli ponajviše u planine, nazivali Vlasima; ali su ipak jedne od drugih razlikovali utoliko što su za Romane u unutrašnjosti nazivali Crnim Vlasima. Kako su se Slaveni naseljavali prije svega na plodnoj zemlji uz riječne doline, Vlasi, živeći po gorama i držeći se jedino stočarstva, odvikli su se od poljodjelstva i s vremenom postali nomadski pastiri.

Osim Romana ostalo je još i Ilira, i to na kasnijoj srpskoj zemlji, te Avara, njih je najviše bilo u današnjoj svjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi, Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni. U ličko-krbavskim stranama po svoj prilici imali su zasebnog glavara kojega su zvali bajan, od čega je poslije postao hrvatski naziv ban.

Slaveni su od starosjedioca preuzeli naziva mjesta, planina i rijeka te su nazive prilagodili svome jeziku.

3

Carska Dalmacija u 7. i 8. stoljeću Život preostalog romanskog žiteljstva poslije doseljenja Slavena bio je vrlo težak.

Zemlja na otocima (kamo su se sakrili za vrijeme avarsko-slavenskih provala u pokrajinu Dalmaciju) bila je slabo rodna, pa su svu hranu morali uzimati iz mora. Jezgra romanskih preostataka Dalmacije ipak su, bar u 7. i 8.st bili brojni otoci, od Cresa i Krka do Lastova i Mljeta, na kojima se produžio kakav-takav tradicionalni rimski politički i kršćanski život. To nam stanje prikazuje pouzdani podatak iz vremena pape Ivana IV., dalmatinca iz Salone, koji je 640. poslao „kroz čitavu Dalmaciju i Istru opata Martina s obiljem novca da iskupi zarobljenike od pogana“, tom je prilikom Martin sakupio i kosti kršćanskih mučenika, tako salonitskih biskupa sv. Venacija i Sv. Dujma, zatim ih odnio u Rim gdje ih je papa dao položiti tik lateranske bazilike sv. Ivana u posebnoj kapeli sv. Stjepana (sv. Venacija).

Tada su se dogodile važne promjene u Carigradu, u kojem je vladao Leon III. (717-740), obnovitelj Bizantskog Carstva. On je zauvijek odbio arapsku najazdu na Carigrad, uveo je mnogobrojne reforme. Za njegovo doba izbila je i ikonoklastička kriza (borba zbog svetačkih slika ili ikona). Glavni razlog tome je taj što je car htio postati i glava crkvi i neograničeni gospodar. Ali zbog toga je došao u sukob s papom, i započeo lavinu sukoba koja se na kraju završila crkvenim raskolom na Istočnu i Zapadnu Crkvu. 732.god, oduzeo je Leon III. papinskoj jurisdikciji Siciliju, donju Italiju i cijeli Ilirik (a s njim i Dalmaciju) te ih podvrgao carigradskom patrijahatu. Tim carevim postupkom položena je osnova temeljnom bizantskom crkveno-političkom principu, da se granice carigradske patrijaršije imaju točno preklapadati sa državnim granicama, odnosno da na bizantskom političkom teritoriju nema mjesta nikakvoj stranoj crkvenoj vlasti neovisnoj o caru.

Jaz nastao između bizantskog dvora i rimske kurije nagnao je papu da se preda zaštiti franačkoga kralja Pipina, a Langobardi su učinili kraj bizantskom posjedu u srednjoj Italiji podloživši Ravenu trajno svojoj vlasti (751/752.)

Izgubivši Ravenu, Bizantsko Carstvo se više posveti Crkvi u Dalmaciji. U Splitu je uređena biskupija (odnosno naslovna nadbiskupija) kao nasljednica stare Salone. Prvi joj je glavar bio Ivan Ravenjanin koji je preobrazio Dioklecijanov mauzolej u stolnu crkvu, posvećenu najprije Blaženoj Djevici Mariji, a tek kasnije prozvanu po Sv. Dujmu. Politička vlast opet dobije svoje središte u Zadru, gdje je stolovao carski namjesnik (dux), a pod tom vlasti bili su gradovi Trogir, Split te otoci Krk, Osor, Rab i Vrgada; ta oblast zadržala je i dalje ime Dalmacija.

Slavenske oblastiSve su te oklolnosti utjecale na Slavene, koji su u to vrijeme osnovali više većih oblasti

po svojem teritoriju sa knezom na čelu. Između ušća Raše (u Istri) i ušća Cetine, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema Bosni i Drini prostirala se Hrvatska; između ušća Cetine i ušća Neretve prostirala se Neretljanska oblast (kneževina); od Neretve do Dubrovnika prostiralo se Zahumlje ili Hum; od Dubrovnika do Kotora bila je Travunja (ili Trebinjska oblast), a od Kotora do Bojane i ušća Drina bila je Duklja. U unutrašnjosti su se prostirale Bosna i Srbija. U Panoniji se širila posebna oblast u kojoj je ostalo slavonsko ime, Sclavonia (Slavonija) tj. Panonska Hrvatska.

4

III. FRANCI I PANONSKA HRVATSKA U IX. STOLJEĆU

Napredovanje FranakaU drugoj polovici 7.st, Franačka se država počela naglo širiti prema granicma

Balkanskog poluotoka. Karlo Veliki je 788.pokorio bizantsku Istru, te Bavarsku. Tim osvajanjem postali su Franci susjedima Avarskog haganata i Bizantskog Carstva. Želeći se proširiti sve do Dunava, Karlo Veliki pošao je u rat protiv Avara. Rat se vodio u dva maha (791., i 795.-796.), a u njemu je na franačkoj strani sudjelovao panonsko-hrvatski knez Vojnomir. Avari su bili potučeni, a njihova država je potpuno nestala. Tako su se panonski Hrvati napokon oslobodili avarske prevlasti, ali su postali franački podanici i sva zemlja između Save i Drave do Dunava potpala je pod Karla Velikog.

Dalmatinska Hrvatska dolazi pod Franke800.godine okrunio se Karlo Veliki za rimskoga cara i zaratio s Bizantskim Carstvom.

Franci su ubrzo pod svoju vlast stavili damatinsko-hrvatsku oblast i podvrgnuli ju furlanskom markgorfu. Kad je bizantski car Nikofor sklopio sa Karlom mir (803.), odrekao se Dalmatinske Hrvatske, a zadržao je jedino primorske gradove i otoke (Dalmaciju). Međutim, Dalmacija se već slijedeće godine predala Francima, a na to između dvaju carstava izbije rat koji je završio Karlovim porazom na moru. 812.god mirom u Aachenu ponovno je ugovoren mir kojim je potvrđen dogovor iz 803.: Dalmatinska Hrvatska ostala je u franačkoj vlasti, a gradovi Zadar, Trogir i Split, te otoci Krk, Cres s Lošinjem (Osor) i Rab, s nazivom Dalmacija, u bizantskoj vlasti. Na početku 9.st franački su misionari pokrstili i dalmatinske Hrvate. Dalmatinsko-hrvatski knez, kojeg je narod slobodno birao, bijaše podvrgnut vrhovnom nadtoru furlanskog markgrofa. Prvi poimenice poznati knez kršćanin je bio Višeslav (oko 800.), koji je stolovao u Ninu. Iz njegovog doba ostao je sačuvan spomenik za kojeg se vjeruje da je posvećen njemu pa se prema tome naziva Višeslavova krstionica.

Ustanak panonskog kneza LadislavaNakon smrti Karla Velikog na franačko prijestolje dolazi slabi vladar Ludovik Pobožni.

Njemu su se poklonila oba hrvatska kneza, panonski knez Ljudevit (810-823) i dalmatinski knez Borna (810-821). Panonski Hrvati izrazito su patili zbog okrutnosti furlandskog grofa Kadala. Panonski knez Ljudevit se zbog toga potužio caru Ludoviku Pobožnom. Kada to nije pomoglo podigao se Ljudevit sa svojim narodom na oružje, u kojoj je natjerao markgrofa Kadala na poraz i povlačenje. Nakon tog uspjeha zamolio je Ljudevit cara za mir, dao mu je i uvjete pod kojima će priznati njegovu vrhovnu vlast. Ludovik je te uvjete odbio. Odlučan da se se riješi franačke vlasti krene Ljudevit u novu bitku, a za pomoć je pozvao okolne Slovence i dalmatinske Hrvate s Timočanima. Pridružili su mu se Slovenci i Timočani, ali knez Borna ostane na strani cara.

Međutim, u Furlanskoj na čelo markgrofa dolazi Balderih i sakupi vojsku s namjerom da pokori odmetnule Slovence, ali njima je pomogao Ljudevit. Ljudevit je tu doživio manji poraz. U isto vrijeme provali knez Borna s juga na Ljudevitovu zemlju, ali ga ovaj dočeka na Kupi i napadne. Borna je bio teško poražen, jedva je i sam sačuvao živu glavu. Ljudevit je uskoro provalio u Borninu zemlju te ju pljačkao i palio. Borna se zatvorio u svoje zidine te iz njih napadao Ljudevita. Ljudevit je u ratu s Bornom izgubio mnogo vojske i konja te se odlučio povući. Vrativši se u panonsku kneževinu počeo je graditi utvrde.

5

820.godine Borna je prisustvovao saboru cara Ludovika Pobožnom i rekao mu što mu Ljudevit sprema. Sabor je zaključio da buntovnog kneza treba napasti sa tri carske vojske i tako savladati. Prva vojska dolazila je iz Italije, druga iz Karantanije, a treća iz Bavarske. Pred tolikom silom Ljudevit se zatvorio u neku utvrdu (možda u Sisku) i prepusti zemlju pljačkama i paležima. Ne postigavši ništa, franačke su se vojske povukle, a na povratku opet pokore Slovence carskoj vlasti koji će od tog vremena trajno ostati podvrgnuti njemačkoj vlasti.

Ljudevit novi napad Franaka nije dočekao, već je iz nepoznata razloga sa odabranom četom pobjegao u Srbiju, našto Franci konačno pokore Panonsku Hrvatsku. U Srbiji je Ljudevit ubio kneza, podredivši njegovu oblast sebi. Nakon toga Ljudevit se zaputio u Dalmatinsku Hrvatsku. Tamo je nakon smrti kneza Borne (821.) zavladao Vladislav. Knez Ladislav utočište je potražio u Borninog ujaka Ljudemisla, a on ga je dao – zacjelo po franačkom naređenju – ubiti. Iako nije uspio sa svojim snažnim ustankom, Ljudevit je zacjelo najjača ličnost najranije hrvatske povijesti.

Franačko-bugarsko ratovanjeUskoro nakon pobjede nad Ljdevitom, upustila se Franačka u ratovanje s Bugarskom,

koju na početku 9.st do velike snage podiže kan Krum. Proširio je svoju na sjever (Banat i Erdelj) te su tako Bugari graničili na na zapadu sa Franačkom. Kan Krum je osječao toliku snagu da je zamislio napasti Carigrad, kojeg nije mogao osvojiti bez brodovlja te je morao caru Leonu V. ponuditi primirje. Uskoro kan Krum umire, a nasljeđuje ga sin Omurtag koji je s carem sklopio formalni mir na trideset godina. Omurtag je 827. sa lađama na Dunavu i Dravi krenuo na Panonsku Hrvatsku, koja je ovim ratom došla pod vlast Bugara. Nakon podjele nasljedstva car Ludovik Pobožni brigu za Panonsku Hrvatsku ostavlja svome sinu Ludoviku Njemačkom (Bavarski) koji ipak nije uspio vratiti Panoniju (zbog sukoba sa braćom oko nasljedstva). Čini se da su Bugari svoju vlast ograničili na današnju Slavoniju i Srijem, te Srbiju s Beogradom, a u nekadašnjoj Savskoj Panoniji postao je uz njihovu pomoć knezom Ratimir. Tek kad su se prilike u Franačkoj smirile poslao je Ludovik Bavarski na Ratimira podunavskog markgrofa Ratibora. Tom je vojnom Ratibor opet pokorio Panonsku Hrvatsku podvrgnuvši ju državi kralja Ludovika Njemačkog. 845. su u Paderborn pred kralja Ludovika došli bugarski poslanici, koji su bez sumnje s njim sklopili mir po kojoj Bugarskoj ostaje Srijem.

Knez BraslavPotkraj 9.st opet se u Panonskoj Hrvatskoj spominje kao zasebni knez Braslav (880.-

896.), vjeran franački vazal. Za vrijeme njegove vladavine pojavio se novi narod – Marađi; oni su napali moravsku državu i naselili se u Ugarsku. Dolaskom mađara odjednom se izmjene političke prilike u Panonskoj Hrvatskoj: franačke vlasti nestade, a ubrzo nalazimo Panosku Hrvatsku u tjesnoj vezi s Dalmatinskom Hrvatskom, s kojem se ona spoji u Kraljevinu Hrvatsku. Poslije 896. knezu Braslavu nestaje svaki trag.

6

IV. DALMATINSKA HRVATSKA I NERETLJANI DO DRUGE POLOVICE 9. STOLJEĆA

-dok je Panonska Hrvatska bila pod franačkom, a djelomično i bugarskom vlašću, razvijale su se političke prilike u Dalmatinskoj Hrvatskoj sasvim drugim pravcem; na njih je osobito utjecala Venecija

VenecijaVenecijom se (po ilirskom plemenu Veneta) nazivala sva zemlja između Alpa, rijeka

Po i Soče i mora. Najznamenitiji gradovi bili su Hatrija (Adria), Patavium (Padova), Vicentia (Venecija) i Aquileia (Oglej). Alpske rijeke donosile su stoljećima krš i mulj, koji se zbog morske tišine spuštao na dno. Tako su usporedno s kopnom nastali dugoljasti pješčani otoci zvani lidi; močvare između njih zovu se lagune. Za vrijeme seobe naroda, od prve polovice 5. do druge polovice 7.st domorodačko se stanovništo sakrilo na to područje, koji su se počeli baviti brodarstvom, ribarstvom, trgovinom i iskuhavanjem morske soli. Kada je u početku 9.st na lidima Rialto i Olivolo utemeljen grad Venecija, stekla je pokrajina Venecija svoje prirodno središte. Venecija je puna 3.st bila pod Bizantom, što joj je dobro došlo jer je proširila svoje trgovačke veze prema Istoku i prodavajući luksuznu robu dalje na Zapad. U početku 9.st mletačka je trgovina već bila dobro razvijena.

Slabljenje bizantske vlastiCar Leon V. ubijen je na Božić 820. godine, a na vlast se probio Mihajlo II. Mucavac,

taj je prevrat doveo do slabljenja bizantske vlasti. Protiv njega se podigao vojvoda Toma, najvjerovatnije slavenskog podrijetla, koji je u savezu sa Arapima s jakom mornaricom napao Carigrad, ali je odbijen i ubijen. Taj je građanski rat opustošio najbolji dio Bizantskog Carstva, oslabio mu vojsku i mornaricu i tako omogućio Arapima da 826. zauzmu otok Kretu, a 827. i velik dio Sicilije.

Slabljenje bizantske vlasti najjače se osjećao na periferiji, na Jadranskom moru, gdje su se oni gradovi i otoci koji su bili pod bizantskom vlasti odjednom ostali prepušteni sami sebi. U takvim je prilikama car Mihajlo II. sa carem Ludvikom obnovio Aachenski mir, zabrinut da će gradovi doći pod izravnu vlast hrvatskog kneza, odnosno u opseg Franačke. Bizantska vlast slabila je i u Veneciji. Na Jadranskom moru jačalo je gusarenje Neretljana, koje su naročito željeli zaustaviti Mlečani.

Borbe s VenecijomSukobi između Mlečana i Neretljana s vremenom su se pretvorili u pravi pomorski rat.

Ratovali su najviše na poganskim neretljanskim otocima.

Knez Mislav (o. 835-845)Kada je 828. ukinuta furlanska markgrofija, i time je prestao nadzor njezina markgrofa

nad Dalmacijom, te je dalmatinski knez neposredno podređen kralju Italije, te je odsada bio mnogo slobodniji i nezavisniji. Dalmatinsko-hrvatski knez bio je tada Mislav (o. 835-845), vjerojatno Vladislavov nasljednik, sa sjedištem u Klisu. Bio je pobožan vladar, dao je izgraditi crkvu Sv. Jurja, u Putalju, nedaleko salonitskih ruševina, i obdario je zemljištem i kmetovima koji će nasljedno obrađivati tu zemlju. Splitskoj crkvi, odredio je desetinu od uroda i životinja na svom kneževskom posjedu u susjednom Klisu. Bio je to prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu. To darivanje imalo je značaj i sa

7

političkog gledišta, jer je splitska crkva bila na bizantskom teritoriju, pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Dalmatinska Hrvatska tada se pojavila kao nova sila na Jadranskom moru, uperena svakako protiv Arapskih gusara. Ali Mislav je pomorsku snagu okušao i protiv Mlečana,koji su tada napadali Neretljane, samo o tim borbama nemamo dovoljno izvora. Znamo samo da je mletački dužd natjerao kneza na trajan mir pod nepoznatim uvjetima.

Arapski naletiArapi su sve više širili svoju vlast po Siciliji i nekim pdručjima južne Italije. U Dalmaciji

Arapski su napadi bili usmjereni isključivo protiv različitih mjesta izvan unutrašnjosti nesigurnog dalmatinskog arhipelaga, držeći se isključivo otvorene pučine.

Knez Trpimir (o.845-864)Nasljednik kneza Mislava i praotac one dinastije koja je uz neke izuzetke vladala u

Hrvatskoj sve do pred kraj 11.st. Trpimir je priznavao vrhovnu vlast cara Lotara, kao kralja Italije. Sebe naziva „pomoću Božjom knez Hrvata“ (dux Chroatorum iuvatus munere divino), što je prvi spomen hrvatskog imena u historijskim spomenicima, kao što je njegova sačuvana isprava (od 4.ožujka 852.) najstariji poznati hrvatski diplomatski spomenik. Trpimir je stolovao u Klisu, u kojem je imao dvorac na kojem su ga okruživali župani, komornici i dvorski svećenici. Na početku svoje vladavine odlučio se podići samostan u čast Sv. Petra, u koji je pozvao benediktaske redovnike iz Monte Cassina. Samostan s crkvom sagrađen je nedaliko Klisa u današnjim Rižinicama. Kada je samostan sagrađen Trpimir se obratio svome kumu, splitskom nadbiskupu Petru da mu pozajmi srebra. U zamjenu je Trpimir ispravom potvrdio da su sve te zemlje vlasništvo splitske crkve.

Bugarski ratBugarski kan Boris je iz nepoznata razloga napao Dalmatinsku Hrvatsu, ali ga je knez

Trpimir porazio i natjerao na mir (855). Taj rat je svjedočanstvo da je Dalmatinska Hrvatska tada morala neposredno graničiti sa Bugarskom; negdje na rijeci Bosni, tj u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, gdje je očigledno bilo i hrvatsko-bugarsko bojište.

Rascjep između Istočne i Zapadne crkvePotkraj Trpimirova vladanja dolazi do začetka crkvenog rascijepa (shizme) između

Carigrada i Rima. Hrvati su ušli u sferu zapadne (latinsko-romansko-germanske) kulture. Sporova između Istoka i Zapada bilo je zbog različitih crkvenih pitanja, dvije su se Crkve razlikovale ne samo jezikom nego i nekim obredima. Najveći problem bilo je poštivanje ikona. Sukob je započeo kada je umjesto trogodišnjeg cara Mihajla III, vlast u Bizantskom carstvu preuzela njegova majka, carica Teodora i njezin brat Bardas. Bardas je svrgnuo sestru i postavio sebe za suvladara mladog cara. Ubrzo se protiv njih digao carigradski patrijarh Ignatije (sin cara Mihajla I.), našto ga je dvor svrgnuo i otjerao u progonstvo. Za patrijarha je postavljen učeni laik Fotije koji je odmah zaređen i posvećen. Na papinskom je mjestu tada bio Nikola I. Njemu se tužio Ignatije pa se papa obratio Mihajlu III. i Fotiju i polao legate da ispitaju istinitosti tužbe. Nakon istrage sazove papa Nikola I. u travnju 863. crkveni sabor na kojem zbaci Fotija iz svećeničkog staleža i zaprijeti mu izopčenjem iz Crkve ako se i dalje bude nazivao patrijarhom, uz sve to Ignatije je ponovno proglašen zakonitim patrijarhom. Na to Fotije odgovori tako da i on sazove sabor istočnih biskupa u Carigradu, u ljeti 867. te baci crkveno proklestvo na papu i njegove pristaše, i uz to optuži Zapadnu crkvu da naučava neke

8

zablude: post u subotu, zabranu ženidbe svećenicima, napuštanje krizme po običnom svećeniku i samovoljni uvitak „filoque“ u simbol vjere. I napokon zaprijeti anatemom (prokletstvom) svima koji bi ostali u crkvenoj vezi sa papom.

Krštenje BugaraUpravo u to doba pada pokrštenje Bugara. Kan Boris shvaćao je važnost i značenje kršćanstva znajući da je ono glavni uvjet opstanka u tadašnjoj međunarodnoj europskoj zajednici. Iako su i Fraci (Ludvik Njemački) pokušali sklopiti savez sa Bugarima (zbog napada na moravskog kneza Ratislava), ipak je Bizant imao većih uspjeha. Mihajlo III., kojem bi sklapanje saveza između Bugara i Franaka bio težak udar, došao je s brodovljem pred bugarsku obalu Crnoga mora, na što je kan zatražio mir uz uvijet da će primiti kršćanstvo (čime je razvrgnuo savez sa Ludovikom Njemačkim) ali da mu Mihajlo da neke teritorijalne ustupke. Boris je kršćanstvo prihvatio tek 865.. Kršćanstvo se među Bugarima brzo širilo, a Boris zatraži vlastitog crkvenog poglavara. Međutim Fotije to nije ispunio, jer je htio novu zemlju zadržati u svojoj neposrednoj ovisnosti. Na to Boris otpremi poslanike papi Nikoli I. u Rim, koji mu je ispunio želje o zasebnom poglavaru. Na to su grčki svećenici potjerani iz Bugarske, a došli su rimski koji su uveli latinske obrede. Ubrzo se pokazalo da niti papa neće dati Bugarskoj zasebnu crkvenu granu (patrijarha) te se Bugari vrate Carigradu (870.), te tako ostadu u trajnoj crkvenoj vezi s Istokom.

V. DOMAGOJ (864. – 876.) I ZDESLAV (876.- 879.)

Sukob s Venecijom Knez Trpimir imao je tri poimenice poznata sina: Petra, Zdeslava i Mutimira. Ipak na

kneževsko prijestolje sjeda Domagoj (864. – 876.), član neke druge porodice, kojoj se zemljišni posjed nalazio oko Knina. Promjena vladajuće dinastije nije se zbila mirnim putem, te je to odlučio iskoristiti mletački dužd Urso Particijak napavši 865. Hrvatsku jakim brodovljem, Domagoj je odmah zatražio obustavu neprijateljstva, što dužd prihvati, uzme od njega taoce i vrati se u Veneciju.

Utemeljenje ninske biskupije Oko 864. utemeljena je hrvatska biskupija u Ninu. Ona je izravno podvrgnuta papi, jer su svi dalmatinski (gradski) biskupi u to doba (doba Fotijeve shizme) pripadali pod carigradskog patrijarha. Sada je čitavi hrvatski politički teritorij pripadao ninskoj biskupiji i ostao pod njom do 928. Svaka veza između Hrvata i dalmatinskih biskupskih gradova bila je tada prekinuta; uspostavljena je jedino za biskupa Teodozija koji je 886.-887. bio i nadbiskup u Splitu.

Car Valilije I. i jadransko primorje 866.god jaka je arapska mornarica opsjedala Dubrovnik punih petnaest mjeseci. U toj nevolji Dubrovčani pošalju svoje ljude u Carigrad da zatraže pomoć. U to doba u Carigradu je došlo do velikih promjena: suvladar cara Mihajla III. postao je Vasilije; koji je 867. dao smaknuti samog cara i uspeo se na prijestolje kao Vasilije I. Bio je on utemeljitelj takozvane makedonske dinastije koji je odlučio obnoviti bizantsku svjetsku politiku i učiniti kraj arapskoj moći na Sredozemlju. Stoga se Vasilije odmah odazvao molbi Dubrovčana i pošalje još 867.god opsjednutom gradu u pomoć jako brodovlje pod zapovjedništvom patricija i

9

admirala Nikete Orife, koji je otjerao Arape. Ova je akcija vratila Carstvu ugled na Jadranskom moru.

Car Ludovik II. i opsada Barija Arapi su gotovo u isto vrijeme napali i južnu Italiju, a oni su se za pomoć obratili Lotarovom sinu, Ludoviku II. On se odazvao pozivu i u proljeće 867. započeo vojnu s ciljem da osvoji Bari, glavnu južnoitalsku arapsku utvrdu, i da uspostavi carsku vlast po cijeloj Italiji. Uspjevao je opkoliti grad s kopna, ali sa mora su Arapi ipak bili dominantni jer car Ludovik II. nije raspolagao nikakvom mornaricom. Zato je car Vasilije ponudio Ludoviku savez, ne samo da otjera Arape, nego da obnovi sjaj Istočnog Rimskog Carstva i osobito da osvoji Siciliju. Savez je franački car prihvatio. 869.god pred Bari je stiglo jako bizantsko brodovlje, ali Franci su poslali tek malu vojnu četu. Na to su ljuti Grci vratili svoje brodovlje u Korint.

Crkveni sabor u Carigradu Vasilije je želio za sebe pridobiti moćnog papu Nikolu I. i privržnike bivšeg patrijarha Ignatija, te je prisilio Fotija da se odrekne patrijarške stolice i povuče ga u manastir; priznavši natrag Ignatija. U Rimu je u to vrijeme umro Nikola I., a naslijedio ga je Hadrijan II., on je priznao Vasilija „bogoljubivim i pravovjernim carem“ te je poslao poslanike u Carigrad da crkvi vrate mir. Crkveni sabor u Carigradu osudio je Fotija i njegove privržnike, te s Ignatijem uspostavi prividno mir između Zapadne i Istočne crkve, s naglaskom na pet patrijarha u Kristovoj crkvi (dakle i dalje nisu priznali papu kao vrhovnog poglavara). Bugarska crkva i dalje je pripadala Carigradu, bez obzira na žestoke prigovore papinskih poslanika.

Pad Barija Nakon odlaska Bizantske mornarice, nastavio je sa jakom vojskom Ludovik II. opsadu Barija. Pozvao je kao vrhovni gospodar svoje podanike iz Dalmacije i njihovog kneza Domagoja, da dođu sa, nesumnjivo jakim brodovljem, u pomoć. Tako je Bari zauzet 2. veljače 871. godine.

Bizantsko-franački savez se raspadaPovratka papinih poslanika sa crkvenog sabora u Carigradu, zaustave neretljaski

gusari koji su ih opljačkali i odveli u ropstvo. I papa Hadrijan II. i Ludovik II. na taj su događaj gledali kao na nemar bizantskih upravitelja. Bizant je kaznio Neretljane podredivši ih sebi pod vrhovno gospodstvo. Odmah po padu Barija, car Ludovik odustao je od saveza sa Bizantom. Car Vasilije učvrstio je svoju vrhovnu vlast, ne samo nad dalmatinskim otocima i gradovima, nego i nad unutrašnjim Srbima. Tako je oko 872. cijeli Balkanski poluotok bio podjeljen između tri vrhovne vlasti: franačkom, bizantskom i bugarskom.

Ponovni sukobi sa Mlećanima Ponovni sukobi Hrvata sa Mlećanima započeli su hrvatskim napadom na njihovu lađicu koju je dužd Urso Particijak poslao da uhodi Arape. Mora da su Hrvati bili opaki i srašni jer je Domagojevo ime u mletačkim ispravama ostalo zapamćeno kao prokleto, a isto tako ime njegovim podanika koji su bili vješti gusari.

Urota protiv kneza DomagojaKnez Domagoj našao je neprijatelje u Trpimirovićima i njihovim prijateljima te u

privrženicima cara Vasilija, obje strane imale bi koristi od toga da se on skine s vlasti. Urota

10

protiv kneza ubrzo je otkrivena i njezini članovi poubijani. Samo se jedan od njih spasio sakrivši se kod svećenika Ivana, zapovjedivši mu da od kneza zatraži pomilovanje. Međutim Domagoj je ipa dao smaknuti pobunjenika. Na to svećenik Ivan ode u Rim tužiti Domagojev čin papi. Papa Ivan VIII. nagovori svećenika da se vrati u Hrvatsku, a Domagoja savjetuje da ne ubije odmah one koji mu rade o glavu već da ih kazni izgonom.

Hrvati se oslobađaju franačke vlasti875.god umire car Ludovik II. i ostavi Italiju Karlmanu, sinu Ludovika Njemačkog, koji

je tada bio gospodar u Panonskoj Hrvatskoj, Donjoj Panoniji, Moravskoj, Češkoj i Slovencima. Dalmatinska Hrvatska je od 803. pripadala Dalmaciji, tako je i ona sada morala doći pod vlast Franaka. Ne slažući se s time, na poticaj cara Vasilija, dalmatinski se Hrvati pobune i, poslije teškog rata na kopnu i moru, zbace napokon franačku vlast zauvijek. Za vrijeme toga ustanka umro je knez Domagoj (876.).

Nakon njegove smrti, u doba rata s Njemcima, preuze kneževsku stolicu neki njegov neimenovani sin (876.-878.), koji je s mlečanima ugovorio mir i obnovio prijateljstvo. Novi se knez nije održao dugo na prijestolju, jer ga je uz pomoć Bizanta protjerao Zdeslav, sin kralja Trpimira.

Knez Zdeslav (878.-879.)Zdeslav je priznao vrhovnu vlast bizantskog cara Vasilija, i tako je bizantska vrhovna

vlast zamjenila franačku. Grčki svećenici pokrstili su ostatke Slavena koji još nisu bili pokršteni. Ali političkim smijerom kneza Zdeslava većina Hrvata nije bila zadovoljna, naročito zbog toga što je sada s vrhovnom bizantskom vlašću nužno došla i hrvatska crkva, sa središtem u Ninu, pod vrhovnu jurisdikciju carigradskog patrijarha, baš kao i biskupski gradovi u Dalmaciji. Razumljivo je da je tada ninska biskupija nužno bila podređena splitskoj nadbiskupiji. Upravo tada, biskupsku je čast obnašao biskup Teodosije, koji je do tada bio ninski đakon. Teodosije, odan papi, združi se sa hrvatskim velikašem Branimirom, našto je knez Zdeslav 879. ubijen nedaleko Knina, a na prijestolje se uspe Branimir.

VI. KONSTANTIN I METOD

Grad SolunNa sjevernoj obali Egejskog mora nalazio se grad pod slavenskim imenom Solun. Taj

je grad u Bizantskom Carstvu oduvijek slovio kao važno središte znanja i trgovine.

Konstantin i Metod prije polaska u MoravskuU tom gradu rodili su se braća Konstantin i Metod kao sinovi visokog bizantskog

činovnika. Stariji Metod (rođen oko 820.) odlikovao se snažnim tijelom i bistrim praktičnim razumom, a mlađi Konstantin (rođen oko 826.) bio je slabašan, ali neobično snažna duha koji je već u ranoj mladosti pokazivao sklonost za znanost, pa su ga zbog toga i polali u Carigrad, gdje mu je učiteljem bio kasniji patrijarh Fotije. Uskoro se Konstantin zaredio za svjetovnog svećenika i postao bibliotekar u crkvi Sv. Sofije, a zatim i profesor filozofije, međutim povukao se iz službe i otišao u isti manastir gdje se nalazio Metod (koji je do tada obavljao svjetovnjačku službu za nekog bizantskog upravitelja). Nakon nekoliko godina manastirskog života pozove car Mihajlo III. Konstantina da pođe u hazarsku zemlju (oko Crnog mora, između Kavkaza do rijeke Don) kao misionar i pokrsti Turane (do tada mnogobošci, mojsijevci

11

ili muslimani). Konstantin je to učinio, doduše sa malo uspjeha.

Konstantin i Metod polaze u MoravskuOdlazak u Moravsku, odnosno Panoniju je glavno djelo dvojice braće. Slavenska

Moravska bila je podjeljena na mnoštvo manjih kneževina, u neposrednom susjedstvu Njemaca, koji nisu imali naročita uspjeha u njihovom pokrštavanju. Slabo prihvaćanje kršćanstva bila je posljedica zaziranja od njemačke vrhovne vlasti, naročito za vrijeme moravskog kneza Ratislava koji je sve napore ulagao u vlastitu samostalnost.

Tradicija govori da su Ratislavovi poslanici, koji su došli na dvor cara Mihajla na prijelazu iz 862. na 863.god, zatražili da pošalje u Moravsku učitelja vješta slavenskom jeziku, koji će moći poučiti puk kršćanskoj vjeri i rastumačiti mu Sveto pismo. No, vjerovatnije je da je ta ideja o grčkoj misiji u Moravskoj niknula u Carigradu. Patrijarh Fotije vidio je zbližavanju Moravske Bizantu priliku da raširi utjecaj grčke crkve među Slavenima. Najidealniji za širenje kršćanstva bio je njegov prijetelj Konstantin koji je bio izuzetno vješt u slavenskom jeziku. Da bi izbjegao sve vanjske znakove grčke političke vlasti, Konstantin je najprije sastavio alfabet, glagoljicu, kao pandan izvornom slavenskom pismu.

Konstantin i Metod u MoravskojGodine 863. pošla su braća u Moravsku kao obični mislionari. Baš tada nesretno se

svršio rat kneza Ratislava sa Ludovikom Njemačkim, pa je stoga nemoguće dovoditi u vezu dolazak i pojavu braće Konstantina i Metoda u ikaku vezu sa političkom ili crkveno-političkom težnjom moravskog kneza, jer on nikad ne bi pristao na to da dođe do otvorena sukoba s Rimom i da se iz Moravske istjeraju njemački svećenici. Sam njihov dolazak nije smatran političkim uznemiravanjem pa su oni tri i po godine, podupirani od kneza Ratislava, obavljali svoj misionarski rad s velikim uspjehom, ali ograničivši se samo na krštenje, podučavanje mladeži i ostalog puka vjeronauku, te na čitanje i pisanje glagoljicom i crkvenoslavenskim jezikom; na kojem je Konstanin, kao svećenik, služio misu. Ali s vremenom se našao dio njemačkog svećenstva kojima se misionarski rad dvojice braće nije sviđao, pa su ih, čini se, tužili papi Nikoli I. Na to papa pozove Konstantina i Metoda u Rim sumnjajući da se njihov rad kreće u smjeru Focijeva nauka. Braća su se pozivu odazvala, a po putu na jug, umro je papa Nikola I., a naslijedi ga Hadrijan II. On je braću dočekao sa velikim počastima, osobito zbog toga što je saznao da sa sobom nose kosti sveca Klementa I. Kako papa nije imao prigovora na njihov rad, odobri pismo i crkveni slavenski jezik, te zaredi Metoda za svećenika. Konstantin je po dolasku u Rim bio slabiji i bolesniji no ikad, te se povuče u neki samostan i prihvati ime Kyrillos (Ćiril), na koncu je 14. veljače 869. umro (pokopan je u crkvi Sv. Klementa u Rimu).

Metod postaje panonsko-moravskim nadbiskupom. 869.god Metod je sa svojim učenicima napustio Rim i otiđe u Koceljevoj kneževini (po

tadašnjem knezu Kocelju, koji je vladao Panonskom Hrvatskom), zacjelo u Blatni Grad. Tada knez Kocelj dobije zamisao o obnavljanju nekadašnje srijemske metropolije, kojoj je Metod trebao biti nadbiskup (što mu je papa Hadrijan II. i odobrio). Taj je događaj izazvao veliko protivljenje Njemaca, koji su baš u to doba zavladali Moravskom, nakon smrti kneza Ratislava. Njemci su uhvatili Metoda, oduzeli mu nadbiskupske časti i zatvorili ga u samostan (u kojem je ostao dvije i po godine). Međutim, papu Hadrijana III. nakon smrti naslijedi papa Ivan VIII. koji se svim silama trudio izbaviti Metoda iz Njemačke samnice. Na koncu su Njemci pustili Metoda, te se on vratio kao biskup u Moravsku, ali sa zabranom služenja mise na

12

slavenskom jeziku.

Metodovo nadbiskupovanje u MoravskojNovi moravski gospodar Svatopluk privolio je Metoda da uz latinski obred nastavi

štovati i slavenski. Tako je Metod unatoč papinoj zabrani i dalje služio misu u svojoj crkvi na slavenskom jeziku. To su iskoristili njegovi protivnici da ga napadnu za herezu. Na to pozove pismom papa nadbiskupa Metoda 879. u Rim da se tu ustvrdi njegovo pravovjerje, a u drugom pismu upozori Svatopluka da njegov narod ostane vjeran jedino pravnom apostolskom nauku rimske crkve. Metod se odazvao papinom pozivu, gdje je na posebnom sinodu ne samo dokazano njegovo pravovjerje, nekogo i slavensko pismo i crkveni slavenski jezik dobiju potvrdu svete stolice; ali s napomenom da se riječ Božja mora čitati najprije na latinskom, a tek onda na slavenskom jeziku. S tim dodacima, papa je utvrdio dualizam moravske crkve. Ali njemački kler nije odustao, počeo je je optuživati Metoda i njegov kler da su privrženici fotijanskog nauka. Pokret, što se tada digao protiv Metoda bio je toliko strastven i silovit da se ovoga puta Metod tužio papi u Rim, obavjestivši ga da će zbog opasne situacije morati otići u Carigrad.

Metodovi poslijednji daniNa svome putu za Carigrad Metod je prošao kroz Dalmaciju i Hrvatsku, gdje je tada

vladao knez Branimir. U Carigradu je Metod najvjerovatnije od cara Vasilija I. i patrijarha Fotija tražio odobrenje za širenje slavenskog jezika pa se vratio u Moravsku. Zadnji čin nadbiskupa Metoda, bilo je bacanje kletve na njemačkog nadbiskupa Wichinga koji je protiv njega sve vijeme spletkario. Umro je 6.travnja 885. te je svečano pokopan u stolnoj crkvi svoje biskupije. U Rimu je ubijen papa Ivan VIII., a naslijedio ga je Stjepan V. koji je pod utjecajem nadbiskupa Wichinga dao posve razoriti djelo braće Konstantina i Metoda, izdavši strogu zabranu upotrebe slavenskog jezika. Metodovi učenici mogli su birati između toga da ostave slavensko bogoslužje ili napuste Moravsku. Odabrali su drugu opciju i pošli u Bugarsku i Hrvatsku, gdje su nastavili veliko djelo svojih prvoučitelja.

Moravske države ubrzo nestade pod kopitima mađarskih konjanika (god. 907.).

VII. BRANIMIR (879.-892.) I MUTIMIR (892.-o. 910.)

Knez Branimir (879.-892.)Kneu Branimir je pravi osnivač političke nezavisnosti Hrvatske. Odmah nakon svog

nastupa pošalje zajedno s Teodosijem pismo papi Ivanu VIII. u kojem oboje iskažu odanost apostolskom prijestolju sv. Petra. Papa je na Spasov dan (21.svibnja 879.) na misi blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tim se činom hrvatski narod definitivno pridružio katoličkoj crkvi i rimskom papi. Papa je odmah pomislio da bi isto mogli napraviti i dalmatinski gradovi koji su ostali pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha. Međutim nakon što je patrijarh Fotije ustoličen, on i car su zadržali dalmatinske gradove pod svojom upravom, ali su se odrekli Kneževine Hrvatske, koja tako postade (o. 880.) posve nezavisnom državom ne priznavajući nad sobom ničiju vrhovnu vlast. Poslije toga papa je svečano u Rimu, 881.godine, posvetio Teodosija za ninskog biskupa.

13

14