filozofija duha

spoznaja duha je najkonkretnija najviša i najteža. spoznaj samog sebe ima značenje istinitog u čovjeku po sebi i za sebe biti kao duha. empirijska psihologija za svoj predmet ima konkretni duh i spoznaje promatranje i iskustvom, metafizičko je izvan toga, ali je bitno spekulativno pa su zbog toga bitne i Aristotelove knjige o duši. svrha filozofije duha je da se u spoznaju duha uvede pojam. jedinstvo duha je protiv njegovog komadanja na moći i snage i djelatnosti. teškoća konkretne prirode leži u tom da njeni stupnjevi razvoja pojma ne preostaju posebne egzistencije kao npr vanjska priroda gdje materija i gibanje imaju svoju slobodnu egzistenciju. stupnjevi duha su momenti razvoja, ono više empirijski već postoji na nižem. duh ima prirodu kao svoju pretpostavku čija je on istina gdje se ona iščezla, a on je njezino apsolutno prvo. duh se pokazao kao ideja koja je došla do svog bitka za sebe čiji su subjekt i objekt pojam. formalno bit duha je sloboda, apsolutni negativitet pojma kao identitet sa sobom. tako se on apstrahira od svoje vanjskosti i podnaša negaciju svoje individualne neposrednosti. određenost duha je manifestacija, njegova podređenost i sadržaj su to očitovanje, a njegova mogućnost je beskonačna. očitovanje je ideja neposrednog prijelaza. postojanje prirode je očitovanje duha. duh je najviša manifestacija apsolutnog. filozofija će biti istinski riješena ako su pojam i sloboda njezin predmet i duša.

duh je:

1. u formi odnosa prema samom sebi, unutra njega nastaje totalitet ideje, bitak je kod sebe slobodan- subjektivni duh

2. u formi realiteta kao svijeta koji je proizveden od njega, sloboda je opstojeća nužnost- objektivni duh

3. bitkuje u sebi i za sebe, duh u svojoj apsolutnoj istini- apsolutni duh

konačni duh je pričin koji duh po sebi postavlja kao granicu da bi njenim ukidanjem za sebe imao slobodu kao svoju bit- da se manifestira. stupnjevi pričina na kojima mora boraviti su stupnjevi njegovog oslobođenja. određenje konačnosti razum fiksira u pogledu duha i uma. religija npr stajalište konačnosti drži posljednjim i smatra da ga je nemoguće prijeći- prema hegelu je to najhrđavija sopoznaja. konačnost je u logici bila razriješena kao dijalektika prelaženja i uzdizanja nad sebe pomoću nečeg drugog.

subjektivni duh (antropologija, fenomenologija duha, psihologija) duh kao spoznavalčački, on je:

1. po sebi/neposredan- duša ili prirodni duh, predmet antropologije2. za sebe/posredan-identična refleksija u sebe i drugo, svijest, predmet fenomenologije duha3. duh koji sebe određuje u sebi, subjekt za sebe, predmet psihologije

svijest se budi u duši i postavlja sebe kao um. svaka određensot duha je moment razvoja i cilj je da on postane što je po sebi. u psihologiji duša je pretpostavljena kao gotov subjekt.

antropologija (prirodna duša, duša koja osjeća, zbiljska duša)

duh je postao kao istina prirode. priroda se sama po sebi ukida kao ono neistinito i duh sebe pretpostavlja kao jednostavnu općenitost koja u tjelesnoj pojedinačnosti ne bitkuje izvan sebe nego u tome da je on duša ne još duh. duša je opći imaterijalitet prirode, ona je supstancija, duh u prirodi ima sav materijal svog određenja. duh je istina materija da materija nema istinu. Descartes Spinoza

Leibniz su naveli boga ka vezu duha i tijela. kod Spinoze bog je preapstraktan, Leibniza kod pak stvaralački.

duša se dijeli na:

1. prirodnu- samo je bitkujuća u neposrednoj prirodnoj određenosti2. duša koja osjeća- individualna nastupa u odnos prema neposrednom bitku 3. zbiljska duša- bitak je u dušu unesen kao tjelesnost

1. prirodna duša-pojedinačna bitkujuća duša s prirodnim određenostima, ima određenja kao :

1. prirodni kvaliteti- duh u svojoj supstanciji živi s općim planetarnim životom koji se dijeli na posebne prirodne duhove koji sačinjavaju različitost rasa, prirodni život. kozmički život čovjeka. tu imamo primjer manje razvijenih naroda koji još uvijek žive u jedinstvu s prirodom. tu spadaju i lokalne duše koje imaju veze s zanimanjem, vanjskim načinom života. duša je upojedinjena u individualni subjekt kao prirodna određenost kao modus temperamenata, talenata, fizionomije porodica ili singularnih pojedinaca

2. prirodne promjene- razlike kao promjene u individui , subjektovi momenti razvoja, obrazovanje duha. to je prirodni tok životnih doba od djeteta nadalje do čovjeka koji ima zbiljsku sadašnjost i objektivnu vrijednost koja prelazi u ne djelatnost navike koja otupljuje i tada je čovjek starac. u spolnom odnosu čovjek sebe traži i nazali se u drugoj individui, a takav odnos postiže u obitelji duhovno i ćudoredno značenje i određenje. klada sanjamo jačamo razlikovanje duha koji bitkuje za sebe jer se vračamo iz svijeta određenosti u opću bit subjektiviteta. bitak za sebe budne duše je subjekt i razum i razumna svijest je drugačija nego san. bdijenje je konkretna svijest koja potvrđuje svaki moment svoga sadržaja s pomoću momenata slike zora,spavanje i bdijenje su izmjenična stanja u čijem negativnom odnosu postoji i afirmativni.

3. osjećaj- osjećaj je forma mukla gibanja duha u njegovom besvjesnom individulaiteteu u kojem je svaka određenost još neposredna po sadržaju. sadržaj osjećaja je ograničen i prolazan jer pripada prirodnom neposrednom bitku kvalitativnom i konačnom. osjećanje je zdravo doživljavanje individualnog duha u njegovoj tjelesnosti, a osjetila su sistem specijalne tjwlesnosti (njima se bavi psihička fiziologija)osjeti su pojedinačna i prolazna određenja

2. duša koja osjeća- 345