FILOZOFIJA JEZIKA; NENAD MIŠČEVIĆ (2003)

Čemu filozofija jezika?

Jezik je glavno oruđe komunikacije i instrument mišljenja. Čitava kultura je ovisna o jeziku. Prirodni jezik je proširen umjetnim jezicima (brojke u matematici). Njim se bave lingvistika, psihologija, teorija književnosti i druge. Temeljna grana filozofije jezika je teorija značenja. Razmotrit će se veza značenja i stvarnosti, te veza značenja i misli.Filozofi rano pokazuju zanimanje za jezik (sofisti). U pogledu krajnjeg cilja kojeg su si filozofi zadali pri proučavanju jezika, dijelimo ih na dvije velike grupe. Obje grupe se slažu da je jezik važno proučavati, ali navode suprotne razloge zašto je to tako.Prema prvom stajalištu jezik je izvor zabluda i pogrešaka, dolazi do zbrke u mišljenju (riječi često imaju više značenja koja je lako pobrkati, mnogi izrazi imaju jak emocionalni prizvuk ili jaku vrijednosnu crtu koju je nemoguće odvojiti od njihovog „objektivnog“ sadržaja. Na primjer izrazi boljševizam, fašizam, demokracija- njih se vrednuje i teško ih je odvojiti. Stoga Leibniz, Barkley, Frege i Russell zaključuju da običan jezik treba podvrći temeljitom ispitivanju i kritici, te formuliraju tezu: Filozofija jezika treba se baviti kritikom jezika. Prema drugom stajalištu, jezik je vrelo spoznaje i mudrosti. Rasprava o značenjima riječi često dobar put do pojmova pa i do samih stvari za koje riječi stoje, pogotovo kad se radi o težim temama, gdje se ne možemo izravno pozvati na opipljive i svima dostupne podatke. To se posebno vidi kod pojmova koji zanimaju filozofe: postojanje, biće, vrijeme, uzročnost, dobro, istina, ljepota… Najbolji put u tome je onaj Sokratov; da se sugovornika pita što je za njega dobro ili istina i tako redom. Razgovor se tada vodi o značenju riječi, te kako bismo tu riječ mogli pravilno upotrijebiti. (razmatranje o riječi „dobro“ vodi nas do dobra). Teza: Filozofija jezika treba da analizom jezika otkrije važne istine koje su u njemu sadržane na prikriven način. Hediegger; filozof treba da osluškuje jezik. Analiza takvih pojmova treba pojasniti skrivene pretpostavke, i iznijeti ih na vidjelo.I jedni i drugi su zainteresirani za smisao ili značenje sadržane u jezičkom iskazu i slažu se da pri filozofskom razmatranju jezika najviše pažnje treba posvetiti upravo značenjskom aspektu jezika.Kod jezika se često razlikuje troje: sam jezični izraz, njegovo značenje i upotreba. Američki filozofi pragmatisti predložili su podjelu proučavanja jezika u skladu s tim razlikovanjem.

sintaksa (lingvistika) semantika pragmatikajezični izraz značenje upotreba

Gornji red sadrži naziv znanstvene discipline, a donji njezin predmet proučavanja.Filozofija jezika bavi se filozofskim aspektima svih ovih tema, ali naglasak stavlja na značenje. Filozofska su pitanja općenitija od pitanja pojedinačnih znanstvenih disciplina, i vezana uz razumijevanje spoznaje, uma i za općenita pitanja o temeljnoj strukturi svijeta.

Filozofija i gramatika

Antički klasici dali doprinos gramatici (Platon, Aristotel i stoici). Skeptici su dovodili u sumnju mogućnost postojanja lingvistike i dokazivali da o jeziku ne možemo znati ništa. Skolastika i rani novi vijek su razvili takozvanu spekulativnu, kasnije racionalnu gramatiku, prethodnicu suvremene lingvistike. Danas se ističe Noam Chomsky.

1

Tri pitanja privlače posebnu pažnju filozofa: 1. Što je zapravo gramatika nekog jezika? Je li to samo teorija o jeziku ili skup pravila koja obični govornik nekako prešutno ima u glavi ili skup društvenih normi o tome kako treba govoriti? Različiti odgovori u 3 velike skupine:

1. Gramatika danog jezika je skup apstraktnih pravila, koja važe neovisno od toga da li netko dani jezik govori. (platonizam- nebo ideja). Glavna današnja motivacija za takvo shvaćanje je analogija gramatičkih pravila i matematičkih struktura.

2. Gramatička pravila su vrlo specifična društvena pravila koja rukovode komuniciranjem. Jezik je društvena pojava, a podvrgavanje pravilima je vrlo korisno za zajednicu jer omogućuje komuniciranje među njezinim članovima (F. Dretske i I. Niiniluoto). Slabost je u tome što jezik bitno razlikuje od uobičajenih društvenih pravila, kao pravila lijepog ponašanja.

3. Gramatička pravila su psihološka pravila zapisana u glavi, u spoznajnom aparatu svakog pojedinca, iako ih on nije svjestan. Noam Chomsky je do potankosti razvio ovo stajalište.

Drugo pitanje vrijedno pažnje jest u čemu se sastoji znanje jezika? Chomsky drži da je znanje jezika zapravo prešutno znanje gramatike, tj. nesvjesno poznavanje pravila, dok drugi drže da je to vještina.

Treće je pitanje da li je znanje jezika u potpunosti stečeno ili je barem dijelom urođeno? Znanje jezika sigurno obuhvaća poznavanje značenja riječi i načina kako značenje riječi ulazi u značenje rečenice (semantiku), te poznavanje gramatike, što uključuje fonologiju, morfologiju i sintaksu.

- Da bi naivni govornik mogao slijediti dano gramatičko pravilo, to pravilo mora biti negdje zapisano u njegovom spoznajnom aparatu. Iako sam govornik nije svjestan nikakvog pravila, neki dio, podsustav njegova spoznajnog aparata, raspolaže tim pravilom. Praktično vladanje jezikom počiva na nesvjesnom „intelektualnom“ poznavanju pravila. (Chomsky)

- Pretpostavljamo da dijete posjeduje urođeno poznavanje gramatičkih načela, koje mu omogućuje brzo i učinkovito učenje materinjeg jezika.

Govorne radnje

Pragmatika- učenje o upotrebi jezika. „Imenujem ovaj brod „Kraljica Elizabeta“!“Da bi izgovaranje navedene rečenice ujedno doista i bilo krštenje, govornik mora biti nadležan da krsti brod. Takve izjave ovise o dvije vrste uspješnosti: prva se odnosi na podobnost sudionika u govornoj djelatnosti i na pravilnost izvršenja radnje, drugi pak na namjeru i odnos namjere i radnje.Prvo dakle mora postojati prihvaćena konvencionalna procedura koja ima određeni konvencionalni učinak; i ona mora uključivati izgovaranje određenih riječi od strane određenih osoba u određenim okolnostima.Drugo, osobe i okolnosti moraju u danom slučaju biti primjerene za primjenu dotične procedure- svi sudionici proceduru trebaju izvršiti ispravno i potpuno.Te izjave imaju naziv „performativ“ ili „performativna izjava“.Samo izjavljivanje jest neka radnja. Takvi iskazi ne sadrže izraze filozofijske vrste, ali zadovoljavaju dva posebna uvjeta: prvo, oni ništa ne opisuju niti prenose niti konstatiraju, nisu istiniti ili lažni; i drugo, izjavljivanje rečenice jest činjenje neke radnje.

2

Filozofija i semantika

Nekoliko pitanja kojima se bave suvremeni istraživači: U čemu se sastoji značenje? Postoje li uopće određena značenja?, zatim Što je najmanja „jedinica“, najmanji nosilac značenja? Je li to riječ ili rečenica ili skup rečenica ili čak naše ukupno znanje?, te Odnose li se jezični izrazi (riječi, rečenice, diskurs) primarno na vanjski svijet ili na naše misli o vanjskom svijetu?

Vrijedi li uopće istraživati značenje?Problem; pojam značenja prilično je rasplinut i neodređen. Obično se pod njim ne podrazumijeva samo obični jezični smisao, nego i važnost te riječi ili izraza za govornika (npr. „sloboda“ za nekoga znači život). Riječi imaju čvrst smisao samo u rječniku, a u stvarnom životu kao i književnosti njihovo značenje varira s kontekstom. Doslovno i preneseno značenje isprepliću se i teško ih je razlučiti.Postkulturalizam (Derrida, Foucault)- zastupa pesimističko stajalište da se odustane od teorije značenja.

Polazište: izjavne rečenicePod „značenjem“ sada podrazumijevamo doslovno jezično značenje. Odakle poći u tom istraživanju značenja? U suvremenoj teoriji značenja prevladava stajalište da u proučavanju značenja treba poći od veće cjeline, barem od rečenice. Neke vrste riječi očito imaju značenje samo u kontekstu rečenica, na primjer veznici. No i druge vrste koje izgledaju samostalnije, kao što su imenice, pridjevi i glagoli, za svoje puno razumijevanje traže kontekst rečenice.Obično se prednost daje jednoj vrsti govornih radnji, izjavljivanju, i izjavnim rečenicama.

Realizam i antirealizam

Realizam: rečenice govore o situacijama koje su od njih nezavisne i koje ih čine istinitima ili lažnima. Istinitost ili lažnost su nezavisne od naših misli i jezika.

Antirealizam: jezik je neka vrsta naočala kroz koje gledamo svijet, i koje oblikuju naš svijet. Situacije, predmeti i svojstva za koje postoje jezični izrazi nisu dani nezavisno od jezika, već je način kako ih mi uopće određujemo ovisan o našim jezično- pojmovnim mogućnostima. To se stajalište u klasičnoj tradiciji nazivalo idealizmom.

Realizam: jednostavna teorijaIzjavne rečenice imaju značenje zato što govore o stanju stvari (situacijama). Osnovne izjave rečenice sastoje se od subjekta i predikata. Subjekt stoji za neki predmet, a predikat za svojstvo ili relaciju.Glavni posao teorije značenja sastoji se u tome da objasni kako značenje složenih izjava ovisi o značenju jednostavnih sastavnih dijelova. Pri tome se pretpostavlja da važi: Značenje složenih iskaza može se sustavno izvesti iz značenja njihovih složenih sastavnih dijelova.

- T se zove načelom složivosti (kompozicionalnosti) (Wittgenstein i Russell)

Kako imena označuju svoje nosioce?Dvije etape u upotrebi imena: Prvo, ime „Beethoven“ bilo je dano novorođenom djetetu. U drugoj etapi se formira lanac prenošenja, koji čini tradiciju upotrebe imena za tu osobu. – UZROČNA ili KAUZALNA TEORIJA REFERENCIJE (Saul Kripke)

3

Realizam: složenija teorijaOsim označavanja (referencije) uvodi se i smisao. Razvio ju je Gottlob Frege (1848- 1925). Jednostavna teorija svodi značenje na odnos označavanja ili referiranja. Međutim, nemaju svi izrazi tako jednostavno značenje.Frege nudi primjer opisnih imena. Danica- najsjajnija zvijezda na jutarnjem nebu i večernjača- na večernjem. Netko može naučiti da jutrom prepoznaje danicu a navečer večernjaču, a da ne zna da se radi o istoj zvijezdi, naime planeti Veneri. Imena danica i večernjača referiraju na isti objekt. Ako ni jedno ni drugo ime nema nikakvog drugog značenja osim samog objekta, onda bi netko tko zna da je danica sjajna, samim time znao da je i večernjača sjajna. Za Fregea u značenju ima još nečeg osim golog odnosa referencije. Smisao riječi Danica je „najsjajnija zvijezda na jutarnjem nebu“, a referencija te iste riječi je predmet, planet Venera.Smisao rečenice sagrađen je od smislova riječi koji je čine (primjena načela složivosti). Teorija o smislu i referenciji (ili fregeovska teorija) uspješno objašnjava kako govornik može upotrebljavati riječi s istom referencijom a da ne zna da govori o istoj stvari.

Problemi realističke teorije Što je točno „smisao“?Frege je smatrao da su smislovi poput platonskih ideja. Što je teško održivo. Prirodnije bi bilo reći da su smislovi u glavi govornika. No ni to nije održivo.Prema fregeovskoj teoriji, smisao riječi točno određuje objekt na kojeg riječ referira. No govornici nemaju tako točne specifikacije koje bi bile precizne kao što se to od smislova u ovoj teoriji traži.Daljnji problemi proizlaze iz razmatranja o određenosti značenja. (Wittgenstein)

- Ako već i jednostavna pravila pričinjaju ogromne poteškoće, složena će pričinjavati barem isto tolike.

- Očekivanje određenosti je upitno: nije očito da je primjena pravila eksplicitno fiksirana jednom za svagda, da su pravila čvrste tračnice koje pouzdano vode naš duh.

- Pravila nisu određena nekom nadljudskom nužnošću, već suglasnošću zajednice i pitanje slijedi li dani čovjek neko pravilo ima smisla samo u okviru zajedničke ljudske djelatnosti.

Radikalnije tumačenje drži da određenost uopće nije neko objektivno svojstvo pravila, niti njegova razumijevanja.

Argument iz slijeđenja pravila sugerira da značenje jezičnih izraza nije nešto objektivno i tako daje podršku jezičkom antirealizmu.

Antirealizam: spoznajna i ontološka slikaNema smisla govoriti o svijetu nezavisno od naše jezično- pojmovne sheme kroz koju pristupamo realnosti.Jezično značenje ne možemo utemeljiti u nezavisnim i objektivnim karakteristikama vanjskog svijeta. Upravo obrnuto, naša slika svijeta određena je našim jezičnim i pojmovnim okvirom. Slikovito rečeno, vanjska svojstva su sjena što je riječi bacaju na zbilju.F. de Saussure (strukturalisti) je zacrtao ideju po kojoj postojeća struktura jezika određuje strukturu značenja ili smislova kojima govornik raspolaže. (označenik, označitelj)Gadamer (hermeneutika) – svijet nam je dostupan samo preko jezika i preko razumijevanja jezika.

Značenjski antirealizam- Ograničenje na to da se značenja svedu na ljudski, pomalo subjektivni temelj, odbacujući njihovo

objektivno, realističko utemeljenje. Jezična značenja tvrdnji nisu vezana za objektivne činjenice, nego za ljudsku sposobnost da te tvrdnje provjerava (verificira).

4

Značenjski antirealist drži da problemi za realista proizlaze iz toga što često nismo u stanju reći kakva bi specifična situacija učinila danu rečenicu istinitom (koji su njezini uvjeti istinitosti). Antirealist će stoga predložiti da se odreknemo objektivnih uvjeta istinitosti i da pažnju posvetimo našim, subjektivnim očekivanjima u pogledu te rečenice.Michael Dummett:

1. Govornik danog jezika poznaje značenja izraza koje upotrebljava. Kompetentni slušalac poznaje značenja izraza koje čuje.

2. Poznavanje značenja ne može se iscrpsti u verbalnom znanju.3. Temeljna razina poznavanja značenja tiče se praktične sposobnosti prepoznavanja: govornik

prepoznaje da neka situacija čini njegovu rečenicu istinitom.4. Učenje jezika (značenja) ograničeno je sposobnošću prepoznavanja.5. Prenošenje sadržaja, odnosno značenja, ovisno je o tome da govornik može objelodaniti što misli

svojim iskazom.6. Stjecanje i objelodanjivanje toga da čovjek poznaje značenje iskaza ovisno je o situacijama u kojima

on opravdano može izreći taj iskaz (situacijama verifikacije iskaza).7. Značenje iskaza vezano je prvenstveno za uvjete njegovog provjeravanja, a ne naprosto za objektivne

uvjete istinitosti (činjenice koje ga čine istinitim).

Debata između realizma i antirealizma je daleko od toga da bi bila zaključena. Oba stajališta imaju i probleme i dobrih strana. Naše je uvjerenje da realizam bolje odgovara stvarnom jezičnom ponašanju ljudi, i da je bolje prihvatiti realizam negoli suprotno stajalište.

Što je najmanja jedinica značenja?Frege- najmanja jedinica značenja je rečenica. Riječ ima značenje samo u kontekstu rečenice. (kasnije da je najmanja jedinica značenja jednostavna rečenica- (značenjski) atomizam).Quine- jedinica značenja je ukupnost našeg znanja. Prikazuje strukturu znanja kao mrežu, koja se na rubovima drži promatranja i iskustva, dok u njezinu središtu stoje logika i matematika

- Velike cjeline jezika i znanja mogu biti međusobno nesumjerljive, i to na način koji onemogućuje da se iz jednog jezika točno pogodi što hoće reći govornik drugog, na kakvu vrstu stvari hoće referirati- ontološka relativnost.

- Jezik i pojmovne sheme može se samo prevoditi u cjelinama (holistički) i sa stanovitom neodređenošću (lingvist u džungli).

Interpretacija i pripisivanje značenja

Torija radikalne interpretacije- polazi od sljedeće situacije: pretpostavimo da pred sobom imamo govornika nepoznatog jezika, a moramo shvatiti što nam govori. Takva situacija traži interpretaciju od nule, za koju se naziva radikalna interpretacija.- pokušavam razumjeti govornika nekog potpuno nepoznatog jezika.

Nedoslovna značenjaNajpoznatiji primjer su metafore. Rečenica je lažna, ali metaforički shvaćena ona je možda istinita.Većina filozofa koji se bave metaforom ipak su skloni povezati metaforičku upotrebu sa značenjem

- Ako hoćemo shvatiti kako se prepoznaje nedoslovno značenje, treba poći od toga kakvo ponašanje sudionici razgovora očekuju jedni od drugih. Za Paula Gricea razgovor predstavlja složeno djelovanje u kojem se koordinira niz govornih postupaka sudionika. On dijeli pravila razgovora u četiri grupe:

5

1. Pravila koja se odnose na kvantitetu u razgovoru, a tiču se informativnosti pojedinih priloga razgovoru. – 1. Neka tvoj doprinos bude onoliko informativan koliko je to potrebno (za momentalne potrebe razmjene mišljenja)! 2. Neka tvoj doprinos ne bude informativniji nego što je potrebno.

2. Maksime koje se tiču „kvalitete“ doprinosa razgovoru: afirmacija, negacija (istinitost, lažnost). Nastoj da tvoj doprinos bude istinit, kojem su podređena ova dva pravila: 1. Ne kaži nešto za što misliš da je lažno! 2. Nemoj reći nešto za što nemaš dovoljno dokaza!

3. Odnosi se na relaciju i sadrži samo jedno pravilo: 1. Budi relevantan!4. Način na koji treba izreći ono što se izriče. Sadrži jedno nadređeno pravilo: Budi pregledan! I barem

4 podređena: 1. Izbjegavaj nejasne izraze! 2. Izbjegavaj dvosmislenost! 3. Budi kratak (izbjegavaj suvišnu opširnost)! 4. Budi uredan!

Analitičko i sintetičko: istina na temelju značenjai) Analitički sudovi su a priori, a sintetički a posteriori. Apriorni sud je sud koji je racionalno

prihvaćen (potvrđen) bez obzira na bilo kakve empirijske činjenice.ii) Analitički sudovi su istiniti na temelju značenja, tj. na temelju konvencije koja uspostavlja

značenje.…Quine katkad predlaže radikalno shvaćanje: verificira se cijela teorija o svijetu, i značenje svake riječi ovisi o takvoj holističkoj verifikaciji. Katkad tu tezu ublažava i priznaje da su pod- cjeline relativno samostalne i samostalno dostupne verifikaciji. U svakom slučaju, značenje slijedi verifikaciju, pa je značenje svake riječi ovisno o značenju drugih riječi u jeziku.Holističku sliku značenja najbolje je prikazati pomoću mreže, ili sustava koncentričnih krugova: na obodu su rečenice motrenja koje su najbliže iskustvu, na pola puta do središta su teorijski iskazi, a u samom središtu općevaljani, apstraktni sudovi logike i matematike.

Odbacivanje razlikovanja analitičkog i sintetičkogQuine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematičari su 2000 godina mislili da je Euklidska geometrija apriorno istinita, ali se pokazalo da su bili u zabludi. Zaključak je vrlo radikalan: tobožnji apriorni sudovi su naprosto aposteriorni sudovi u koje vrlo često vjerujemo; razlike su samo u stupnju a ne i načelne.Druga pod- teza: tvrdnja da su analitički sudovi istiniti temeljem značenja, a značenje posjeduju zahvaljući konvenciji.

- Prvo, ako i pretpostavimo da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom, ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logičko- matematičke) istine. Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija?

- Drugo, ako konvencionalnost znači samo to da možemo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi upravo teoreme logike i matematike, onda takva konvencionalnost nije ništa posebno: bilo koji sustav znanja- fiziku, biologiju i slično- možemo urediti na taj način.

…Ako je pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logičkih pozitivista prihvaćena pretpostavka da su analitički sudovi istiniti temeljem značenja i po tome se razlikuju od sintetičkih. … nema definicije značenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavile analitičnost, tako da se logički pozitivisti vrte u krug.Drugi Quineov argument poziva se na holizam značenja: ako je istinit holizam značenje je neodređeno. Tada ostaje otvoreno pitanje jesu li navodni analitički sudovi doista nužno istiniti, ili samo praktično korisni.

6

Jezik i misao

Ako smo prihvatili da značenje počiva na vezi između znaka i vanjskog svijeta: Dobiva li jezik značenje zahvaljujući misli, ili misao zahvaljujući jeziku?Npr. čovjekova vjerovanja: ja sada vjerujem da je ispred mene stol, da je dva i dva četiri, i da vani pada kiša. Isto tako vjerujem (ali možda nije tako da znam) da će i sutra padati kiša.

Prvi odgovor: jezik daje značenje misliPrema ovom odgovoru misao bi bila ili nešto neuhvatljivo i bezoblično bez pomoći jezika, ili još jednostavnije, ljudi naprosto misle na svojem materinskom jeziku, te ne bi ni mogli misliti da nisu naučili jezik.

- Do misli drugih ljudi nemamo pristupa osim preko jezika, a naša vlastite misli najčešće se doimaju neodređeno dok ih pokušavamo formirati, a tada to činimo na materinjem jeziku.

Drugi odgovor: misao daje značenje jezikuJezičko značenje jest rezultat govornikovih unutarnjih stanja i njegove namjere da sadržaj tih stanja prenese slušatelju.…Iako je teza da misao daje značenje jeziku najprihvatljivija alternativa, problemi su veliki. Odakle značenje misli? Svojstvo misli da se odnosi na predmet naziva se intencionalnošću misli. Za samo „značenje“ upotrebljava se izraz „sadržaj“. Pa odakle misli sadržaj?

Odakle misaonim stanjima značenjski sadržaj?Kako fizički sustavi mogu posjedovati sadržajna stanja (vjerovati da kiša pada)?…Jezik je za sada ovisan o misli. Misao se odnosi na predmete, reprezentira ih, a jezik sposobnost reprezentiranja stječe na temelju svoje veze s mišljenjem.

Zaključak:U prvom dijelu; pitanja koja se tiču jezičnog značenja, glavnog aspekta koji zanima filozofe jezika. Ocrtano je realističko stajalište po kojemu je temelj značenja rečenice njezin odnos spram zbilje. Napose, izjavna rečenica ili tvrdnja dobiva značenje na temelju situacije o kojoj govori. Ako je ta situacija stvarna, rečenica je istinita, ako nije, rečenica je lažna. Preporučeno je realističko stajalište.

Zatim je razmotren odnos doslovnog i nedoslovnog značenja; doslovno ima prvenstvo, a nedoslovno se izvodi iz doslovnog.Zaključili smo pitanjem o odnosu misli i jezika, zaključujući da misao ima prednost. Jezik nastaje zahvaljujući misli, ali onda pomaže da se misao razvije i obogati. Značenje jezika objašnjavamo pomoću značenja (sadržaja) misli. Pitanje o sadržaju misli dovelo nas je do dubokih problema koji se tiču prirode misli i odnosa duha i tijela, te smo naznačili prve korake fizikalističke teorije misli i misaonog sadržaja.

7