FILOZOFIJA NARODA DREVNOG ISTOKA: KINA, INDIJA, VAVILON, PERSIJA, EGIPAT, IRAN

Dvije velike azijske civilizacije, indijska i kineska dostižu vrhunac svog razvoja od 8. do 4. vijeka prije nove ere, i to u ličnostima Bude (Sidharta Gotama), Lao Tsea i Konfučija, kao i ličnosti Zaratustre.

INDIJA

Sjeverozapadni prolaz u sliv rijeke Inda u pokrajini Penđab i Sind, bio je ishodište svih političkih i kulturnih promjena u povijesti Indije. Gradovi su bili opskrbljeni parkovima i kupalištima, vodovodima, a stanovništvo se bavilo poljoprivredom i služilo bakrom i srebrom. Imali su razvijenu umjetnost i slikovno pismo. Kultura je bila srodna egipatskoj.

Indijska filozofija je prva nastala i to u okvirima religioznih spisa. Smatra se da prvi filozofski tekstovi potiču čak iz II milenijuma p.n.e. Ono što posebno razlikuje indijsku filozofiju od evropske (grčke) jeste:

1. tijesna povezanost između filozofije i religije (razni pravci ind. filozofije razvijaju se u okviru religije, koja na taj način dobija više filozofski karakter);

2. indijska filozofija ima manje naučni karakter od grčke.

Povijest indijske filozofije možemo ovako podijeliti:

1.Doba VEDA i starijih UPANIŠADA (“sjedeći do nogu učiteljevih”) do pojave BUDIZMA pol. I milenijuma p.n.e.

2.Nastanak filozofskih sistema i književnih epova Mahabharata i Ramajana do Bhagavad-Gite, koja ujedinjuje glavna religiozno-filozofska strujanja svog vremena

3.Razvoj skolastičkog sistema, koji počinje u posljednjem vijeku p.n.e. i traje do modernog doba.

4.Moderno doba, koje započinje sa engleskom kolonizacijom u 17.vijeku

1. VEDE se smatraju naukom drevnih mudraca, odnosno čitava književnost jednog velikog razdoblja (to su zbornici religioznih himni i propisa). Vedska poezija i filozofija razvijaju se iz žrtvene simbolike (prinošenje žrtvenog pića soma). Uporedo se razvija Brahmanski socijalni sistem. Najstariji među Vedama su tzv. RIG-VEDE (15. vijek p.n.e.) “Brahma je nastao kao prvi od bogova, kao stvaralac svemira”. Brahma je sveštenik, predstavnik kaste. Duša je shvaćena kao dio svjetskog duha (brahmana), a tijelo je samo spoljašnja ljuska. Mitski simboli su bili kornjača i zmija. Kornjača ja simbol oca svih bića, jer se unutar njenog oklopa odvija sav život. Zmija koja guta svoj vlastiti rep simbol je prolaznosti svijeta. Brahmani nisu uzdignuti iznad svoje sredine, nisu idealizirani (“bistrina uma je dovoljan dokaz više kaste”). Vrhovna formula brahmana je “To si ti” (TAT TVAM ASI), koja govori o identičnosti duše (atmana) i brahme. Svijet je rezultat životnog napora.

1

II. BUDIZAM- BUDA (SIDARTA GOTAMA)

Sačuvani budistički tekstovi sadrže, pored ostalog, kanonske zbirke koje omogućavaju da se stvori slika epohe u kojoj su nastale. Najvažniji arheološki spomenici koji govore o istorijskom postojanju Bude je kristalni sud iz Piprave (kod Kapilavasta - danas selo Paderia na obronku Himalaja u Nepalu), a zahvaljujući drugom tekstu koji se nalazi na poklopcu bakarne urne nađene u mjestu Kasija, moglo se identifikovati mjesto gdje je Buda sahranjen. Budističko predanje kazuje da su se odmah poslije Učiteljeve smrti okupili njegovi učenici na saboru u prestonici države Magadha, da bi utvrdili šta je propovijedao Budha i tada su sastavili zbirku kanona. Budistički kanon je tzv. TRIKOŠ (Tri koša) ili sanskritski TRI PITAKA, što znači Tri korpe, jer je budistička doktrina prenošena kao u korpama, posredstvom dugog niza učitelja i njihovih učenika od najdavnijih vremena. TRIKOŠ obuhvata tri djela, koja se razlikuju i po suštini i po vremenu nastanka. To su KOŠ DISCIPLINE (ili redovničkih regula – VINAJA PITAKA) KOŠ UČENJA (ili pouka, propovjedi –SUTA PITAKA) i KOŠ REGLATIKE (metafizike). Sami budisti nisu pridavali važnost na kojem je jeziku pripovjedano učenje. Bitno je bilo da se učenje razumije, zato se budizam širio bez teškoća. Kasniji budistički tekstovi hvale vještinu sa kojom je Buda mogao da svoje učenje prilagodi slušaocu i da ih preobraća. U Budinoj epohi ( 6.-5. V.p.n.e.) ogromna većina stanovništva (oko 75%) živjela je na selu. Stanovništvo se djelilo na kaste ili slojeve (“varna”): brahmani- sveštenici; kšatrije- ratnici; vajše- ratari i stočari i šudre- sluge. Kaste, koje svojim člonovima pružaju određena prava i obaveze, pored ostalog i pravila koja se odnose na jelo i zaključivanje brakova- počele su da se pojavljuju mnogo kasnije, možda tek početkom nove ere. Indija je bila podijeljena na nekoliko manjih i većih država. Dvije najveće Magadha i Kosala prostirale su se na istočnoj polovini (današnji južni Bihar i provincija Aud).

Sidharta (zvao se i Gautama, prema imenu jednog od predaka) je rođen u porodici iz plemena ŠAKJA vjerovatno oko 560.g.p.n.e., kao sin Šudhodane, njihovog vođe u zemlji nedaleko od Himalaja (danas jedan dio pripada Nepalu, a drugi Indiji). Sidharta (doslovice “onaj koji je postigao cilj”) rodio se u šumici Lumbini kod Kapilavasta. Prema tradiciji, majku je izgubio (zvala se Maja) već poslije nedelju dana, a o njemu se dalje brinula sledeća žena njegovog oca, sestra umrle matere. Mladić je gajen u izobilju. Razne vračare predskazale su mladiću vanzemaljsko carstvo, a otac, želeći da to po svako cijenu izbjegne, ženi Sidartu kada je napunio 16 godina, daruje mu tri dvorca, četiri dodatna parka na četiri strane svijeta, mnoštvo plesačica (84 000, čak). Upravo u ovim parkovima mladi princ vidi oronulog starca, zatim bolesnog čovjeka, poslije umrlog čovjeka i napokon monaha koji prosi, ali iz čijeg su izgleda zračili spokojstvo i zadovoljstvo. Sidarta je shvatio da čovjek podliježe starenju, bolestima i smrti, i najzad se uvjerio da sve patnje koje iz ovoga proizilaze može da izliječi samo religiozna vedrina duha. Sanjao je kako mu žena rađa sina, što se brzo i ostvarilo, ali je on odlučio da napusti kuću. Tada je imao 20 godina i postaje lutajući asketa. Prvo će kod raznih učitelja

2

ovladati tehnikom disanja i meditiranja, zatim višim stepenom psiho-fizičkih vježbi. Nedaleko od grada Gaja zaustavlja se da bi se posvetio najstrožijem asketizmu (ŠAKJA-MUNI znači asketa iz plemena Šakja). Post ga je doveo u stanje prividne smrti, pa se tada odrekao potpunog posta. Odlučio je posvetiti se meditiranju ispod smokvinog drveta, sve dok ne naiđe buđenje - osjećanje (“bodhi” od istog korijena od kojeg je i sh-buditi). Kada je Sidarta posato Buda (probuđeni- posvećeni) održao je svoje prvo predavanje petorici svojih učenika “puštajući u pogon točak prava” (dharma).Izložio im je četiri plemenite istine (o postojanju, porijeklu, otklanjanju patnje i o putu koji vodi ka njenom otklanjanju). Od tada počinje višegodišnji misionarski rad, povezan sa lutanjima. Bio je potpuno obuzet duhovnim stvarima, sa neobičnom moći duboke koncentracije, sa neobičnom snagom riječi i sposobnpšću vanredno snažnog uticaja na slušaoce. Putovanja su trajala godišnje oko tri mjeseca, a u kišno doba zaustavljali su se u blizini naseljenih mjesta, gdje su imali obezbjeđenu milostinju. Budizam se još za života Učitelja proširio po cijeloj centralnoj Indiji. U gradu Papu ja pojeo svoj posljednji obrok, dobivši stomačnu bolest, a zatim je kod grada Kusinagara održao svoje posljednje predavanje. Umro je u 80-toj godini, vjerovatno 480 g.p.n.e. Leš je okupan, odjeven i spaljen na lomači od plemenita drveta i sahranjen nedaleko od današnjeg sela Kasija.

Buda nije želio da izmišlja neke nove filozofske ili vjerske dogme, već je težio da kod slušalaca izazove unutrašnju promjenu, preobražaj u mislima, osjećanjima i volji. Kao sredstva je preporučivao koncentraciju i meditaciju, kao i etičko usavršavanje (ne činiti nepravdu nijednom biću, odreći se laži, prevara i sl.)Patnja je bivstvovanje od koje se čovjek može jedino osloboditi odricanjem od ovog svijeta i uronjavanjem mislima u VAN-svijet. Određeni pravac i metod asketskih vježbi, zvani joga, uticao je na Budu. Sreća je mogla biti samo nepromjenljivost stanja, oslobođenog patnji. Reinkernacija je smatrana za nepoželjnu kao posljedica djela učinjenih od datog bića u njegovom prethodnom životu (nagrada ili kazna). Budino učenje ima samo jedan cilj: oslobođenje (ili izbavljenje) od veza vječitog otjelotvorenja (reinkarnacije) i ujedno od ropstva patnji koje naraskidivo prate život na zemlji. Ono se postiže putem snažne unutrašnje discipline. Odgovornost za tragiku ljudske sudbine vidio je u povezanosti uzroka u posljedica, zato je stvarnost nastajanje i mijenjanje (u isto vrijeme Heraklit u Grčkoj propovijeda da sve “teče”). Najvažnije sredstvo za dolazak do cilja jeste meditiranje, pa su budisti teoriju meditiranja, kao i njena pomoćna sredstva (pozicija tijela, regulisanje daha i sl.), razradili u podroban sistem. Meditiranje, povezano sa koncentracijom, vršilo je u budizmu funkciju molitve, ali su samo kaluđeri mogli da upražnjavaju maditiranje. Postizanje savršene spoznaje, kao i neprestano usavršavanje, a ne post i fizičko samomučenje, Buda je smatrao sredstvima koja vode oslobođenju od zemaljskih misli. Lišavanje od svake vrste strasti obezbjeđuje da se čovjek nađe u stanju koje sprečava novo otjelotvorenje, a to je stanje NIRVANE “stanje oduvanog (ugašenog)”, stanje nepomućenog spokojstva, stečeno zahvaljujući lišavanju od mržnje, pohote i

3

zaslijepljenosti. Ipak, potpuna nirvana, stanje oslobođeno svega što je tjelesno, ČISTA SVIJEST BEZ SADRŽINE, može nastupiti tek po završetku življenja. Nirvana- NIŠTAVILO - tako postignuto, relativno je i upravo to što se ništa ne osjeća treba da predstavlja sreću i radost.

Svako ko je odlučio da pođe za njim, da se odrekne porodice i kuće, gubio je nekadašnje ime i rod, da bi postao pristalica - učenik roda Šakja. Buda nije mislio o ukidanju društvene nejednakosti, nego je jednostavno smatrao da monah više ne pripada vladajućem društvenom poretku, i ne učestvuje u ovozemaljskim poslovima. I pored toga, ipak je izvršena izvjesna društvena reforma, a pojavili su se i manastiri.

Nehru piše o Budi: "Buda je imao hrabrosti da istupi protiv opšte priznate religije, praznovjerice, obreda i sveštenstva kao i protiv svih privilegija vezanih za njih…. Osuđivao je metafizička i filozofska gledišta, vjerovanja u čuda, vizije i opštenje sa natprirodnim silama. Obraćao se logici, razumu i iskustvu, stavljao naglasak na etiku i služio se metodom psihološke analize, psihologijom bez duše".

"Ja, učenici, naučavam samo jedno, danas kao i ranije: bol i iskorjenjivanje bola."

"Kao što se obuzdavanje osjetnosti postiže patnjom, tako se i čistoća u načinu života postiže odlučnošću volje."

Budin sljedbanik mora imati sledeće društvene sposobnosti: pouzdanje, odlučnost, pažnju, sabranost i spoznaju. Pet osnovnih vrlina jesu:

1. ne ubijati nikoje dahom obdareno biće

2. ne uzimati ništa što nam nije dano

3. kloniti se razvratnog života

4. ne lagati

5. suzdržavati se od opojnih pića

Ova pravila važe i za laike. Za pripadnike Budine zajednice važi još niz pravila: jesti samo jednom dnevno, ne kasnije od podne; ne posjećivati javne priredbe; ne nositi ukras; spavati na jednostavnom ležaju, ne primati novac, nekuhanu hranu, sluge, ne baviti se trgovinom.

REINKARNACIJA -Benedikt- Paralelni svijet

Umrijeti se može- tako tvrdi Dalaj Lama (na mongolskom “okean mudrosti”), duhovni vođa tibetanskih budista ( 1959. Godine Tibet pripojen NR Kini). Sadašnji Dalaj Lama 14-ti je po redu, ali je ustvari, jedna te ista ličnost.

-----ovaj materijalni svijet samo je jedna velika “duhovna škola”, kroz koju treba da prođu svi oni koji su na taj ciklus pristali prije nego što su se uopšte rodili.Oni, koji si pošli sa đavolom, moraju sad u ciklusima prolaziti kroz ovaj žalosni svijet koji im je taj isti đavo obećao, sve dok se potpuno ne oslobode neprirodnih želja za vlašću, bogatstvom, raznim užicima. Tek tada, od svega

4

toga očišćeni i preporođeni, mogu se ti “pobuđeni duhovi” ponovo vratiti onom koji ih je stvorio, ali u čijem carstvu nisu bili zadovoljni. Da bi čovjek shvatio pojam rada, mora prethodno upoznati pakao, tj. materijalni svijet.

Zakon KARME: svi oni koji su se na bilo koji način “zadužili” u toku svog zemaljskog života, moraju se u njega vratiti ili konstantno vraćati, sve dok ne “otplate” svoja rđava ili grešna djela…..

KONFUČIJE – KINA

Konfučijeva djelatnost pada u razdoblje velikih društvenih i političkih promjena u Kini, na prelazu iz 6. u 5. v.p.n.e. U početku, Konfučijeva koncepcija nije nailazila na podršku. Tek kasnije, počev od 2. i 1.v.p.n.e., nakon odgovarajućih prerađivanja i prilagođavanja potrebama vladajuće klase, za vrijeme dinastije Han, prihvaćena je kao državna religija (koja je bezmalo važila do našeg doba). Konfučije je rođen 551.g.p.n.e. u kneževini Lu (koja se nalazi u sjevernom dijelu sadašnje kineske provincije Šantung). “Konfučije” predstavlja latiniziranu formu njegovog imena KUNG FU CE (majstor Kung). Konfučijev otac je upravljao malim okrugom Čou i pripadao bivšoj aristokratskoj porodici, koja je, dva vijeka prije Konfučijevog rođenja, osiromašila. Konfučijeva mati, obuzeta očajanjem što nije mogla da rodi sina, počela je da se moli božanstvu Ni, koje je, po predanju, uslišilo njenu molbu. Mališan se rodio sa izraslinom veličine jabuke na glavi, što je značilo svijetlu budućnost (KJU- brežuljak, KUNG KJU NI). Otac mu je umro kad je Konfučije imao tri godine. Teško je radio sa majkom da bi opstao. Kao 15-godišnjak Konfučije odlazi od kuće, sa 19 se ženi. Dobija sina (Li-šaran), koji će takođe postati njegov učenik. Kada se Konfučije zaposlio kao čuvar državnih ambara (530. god.) počinje jasnije da se manifestuje njegov pogled na svijet: o starim vremenima i o povratku u zlatni vijek Kine iz vremena zapadne dinastije ČOU. Oko 510. započinje njegova politička djelatnost na dvoru, kada izbijaju u knževini Lu višestrani sukobi između raznih klasa i društvenih slojeva. Konfučije brani interese rodovske aristokratije, ali je zahtijevao mir i za seljake. Najveće načelo - kojega se, radi održavanja društvenog poretka, treba da pridržavaju svi članovi društva - bilo je: ponašanje u skladu s položajem i pozicijom koju je pojedinac zauzimao u društvenoj hijerarhiji: “Neka se knez ponaša kao knez, otac kao otac, a sin onako kako prstoji sinu”.

Konfučije je putovao po kneževini tražeći vladara koji bi prihvatio njegovu doktrinu (uporedi sa Platonom). Ni u rodnoj kneževini nije naišao na razumijevanje, iako su neki od njegovih učenika postigli dosta visoke položaje. Ostatak života Konfučije je proveo obrazujući učenike. Umro je 479.g.p.n.e. u 72-oj godini života. Tek trista godina kasnije, njegovo učenje postaje državna religija, služeći klasi feudalaca za održavanje posojećeg društvenog poretka. Najvažniji izvorni materijal su tzv. Konfučijevi dijalozi, zbirka suštinskih izjava učitelja. Jedna od glavnih odlika Konfučija jeste duboka ljubav i privrženost tradiciji. Konfučije je težio za formiranjem

5

društvene hijerarhije u čijim bi se okvirima ljudi ponašali jedan prema drugom u skladu sa položajem koji zauzimaju u hijerarijskoj ljestvici. To je poštovanje forme, što bi spriječilo stalne unutrašnje sukobe. To je TAO-PUT- NAČIN DJELOVANJA, neko sveobuhvatno, opšte načelo, kojim svi, kako pojedinci tako i država, tako i cijeli svijet treba da se rukovode. Bila je to vizija svijeta koji zajednički djeluje. Istinski interesi pojedinih društvenih grupa nisu u međusobnom neskladu, nego se uzjamno dopunjuju. Porodica je bila važna društvena ćelija u mnogim kulturnim krugovima, ali nigdje tako jaka kao u Kini. Kineska porodica je bila upravo taj inkubator moralnosti, neka vrsta države u državi. Zato se konfučijanizam može nazvati filozofijom kineskog porodičnog sistema. Poslušnost sina prema ocu je posebno značajna (a umrli preci kontrolišu i štite svoje potomke). To je društvena obaveza. Upravo u porodici, kako on to vidi, pojedinci se uče poslušnosti i saradnji, stiču iskustva u kolektivnom radu, da bi kasnije postali korisni građani i činovnici. Kineska porodica je uvijek u teoriji izgledala monarhistička, a demokratska u praksi. Upravo takvom društvu, takvoj državi, koja bi bila potčinjena i kojom bi se vladalo prema porodičnim načelima, težio je Konfučije da dovede sve ljude. On propovijeda da ljudi svih klasa imaju u sebi izvjesne vrijednosti i da ljude treba tratirati ne samo kao sredstvo za ciljeve koje je država odredila nego kao ciljeve zbog kojih država postoji i funkcioniše: “Treba vladati tako da oni koji su blizu budu zadovoljni, a oni koji su daleko hrle ka tebi (na vijest da ti dobro vladaš).”

Zavisno od aktivnosti pojedinaca u državi, država ide ka izobilju ili propasti. Zato, pojedinci ili ličnosti moraju SVJESNO djelovati, moraju shvatiti cilj i znati način djelovanja. Jedino ljudi koji znaju PUT-TAO mogu efikasno sarađivati, dok neznalice mogu samo slušati naređenja. Da bi čovjek upoznao PUT, on bi morao da se ponaša u skladu sa ŽEN-HUMANOŠĆU, a ona se objašnjava poslušnošću (sinova), vjernosti vlasti, uzajamnošću, ritualom, etikecijom, znanjem itd. Konfučije je smatrao da će u državi onda vladati pravičnost, kada samo kralj bude izdavao propise i naređenja, jer je on “sin neba”. Tako je ideja vjernosti vladaru kao jedan od elemenata postizanja onoga sto je on nazvao humanost-ŽEN. Ideja uzajamnosti znači: ne čini drugom ono što tebi nije drago. Ritual se “poštuje onda kada sin neba voli svoju državu, kada pojedini vladari vole podanike koji žive na njihovoj teritoriji i kada svaki čovjek voli svoju porodicu”.

Tako je Konfučije u svojim društvenim koncepcijama bio zapravo konzervativac. On je računao da će uspjeti čak povratiti društvene odnose od prije nekoliko stotina godina, iz vremena stabilne rodovske aristokratije. Zbog toga su sve promjene nailazile na Konfučijevo protivljenje i on ih je tretirao kao povredu vijekovima postojećih načela rituala i suprotne “humanosti”. Drugi, niži, društveni slojevi, čak i kada bi imali mogućnost da uzmu vlast u kneževini, ne bi umjeli da rukovode njome, pošto bi nedostajalo znanje i humanost. Običan narod dužan je da radi samo prljave, fizičke poslove. On nije u stanju da ima šire znanje. Ako se aristokratija (“plemeniti”) bude u svom ponašanje oslanjala na humanost, onda će narod imati

6

povjerenja prema svojim gospodarima. Tada će narod biti spreman da bez gunđanja i protivljenja ispunjava sve svoje dužnosti: “Razumijevanje odgovarajućeg trenutka za sprovođenje izvjesnih poduhvata predstavlja izvor njihovog uspjeha”- kaže Konfučije.

Nagrada za ostvarivanje puta jeste unutrašnja ubjeđenost o ispunjenoj obavezi. Ako se neko pridržava Puta, a i pored toga mu nije povjeren visok položaj u državi, tim gore po državu: “Ako čovjek, zavirivši u svoje srce, ne nalazi povoda za samooptuživanje i prebacivanje samom sebi, onda šta ima da se brine i čega da se boji?”

Konfučije se, dakle, uglavnom bavio etičkim, društvenim i političkim pitanjima. Konfučije i njegovi sljedbenici nisu poznavali Boga, nisu vršili bogosluženje i ne zna se da li je postojao konfučijev kler (sveštenstvo). Istine koje je propisivao Konfučije ticale su se zemaljskih stvari.

Tokom vremena sam je Konfučije do izvjesnog stepena postao boženstvo. Počelo se sa izgradnjom hramova u njegovu slavu.

7