GEOGRAFIJA SA TOPOGRAFIJOM

POJAM GEOGRAFIJE :

Riječ geografija prvi put spomilje Eratosten u dijelu geopolitika u II stoljeću. Po njemu je geografija opis zemlje ili opis dijelova zemlje. Geografija proučava uzajamne odnose i veze unutar prirodne sredine i društva. Prirodna sredina predstavlja ukupnost samoobnovljenih prirodnih pojava i procesa bez intervencije čovjeka. Antropogena ili društvena sredina je sve što je prirodno izmijenjena. Geografska sredina je dio prostora gdje žive pojedinci. Naziva se još i geokompleksima i najsloženiji su dijelovi geografskog omotača.

-TOPOGRAFIJA se bavi opisivanjem i proučavanjem Zemljinih površinskih elemenata, fizičko-geografskih karakteristika.

Potiče od Grčke riječi topos - mjesto i grafen - opisivati

Topografija ima dvostruko proučavanje:

1. Toponomastika -proučavanje elemenata prirodnih i društvenih pojava zavičaja.

2. Toponimija proučava imena i prepoznavanje imena na karti. Uži zavičaj je prostor oko našeg stojišta, prostor našeg horizonta. Stojište znači mjesto. Širi zavičaj je prostor gdje obavljamo svakodnevne i periodične potrebe.

-ORJENTACIJA U PROSTORU: Tačka stojišta se nalazi u centru nebeske sfere i sa nje vidimo nebo, kosmos.

-Horizont je linija koja spaja nebo sa zemljom. Linija koja je vertikalna na horizontu i prolazi našu tačku stojišta naziva se vertikala i ona probija nebesku sferu u zenitnu tacku.

-ORJENTACIJA NA HORIZONTU: Na osnovu zvijezde sjevernjače u sazviježđu malog medvjeda ili malih kola, orjentisati se možemo pomoću: Sunca i sata u vrijeme lijepog vremena, tako što malu kazaljku usmjerimo u pravcu Sunca. Simetrala ugla koja zatvara pravac male kazaljke i broja 12 na satu je pravac južne tačke na horizontu.

Kompas podrazumijeva upotrebu magnetne igle koja pokazuje magnetne Zemljine polove. Azimunti su uglovi između podnevne linije i tačke stojišta i tačke horizonta mjerenja na satu. GPS je kratica za Global positioning system. To je mreža satelita koja kontiniurirano odašilje kodirane informacije pomoću kojih je omogućeno precizno određivanje položaja na Zemlji. Na svakom horizontu postoje četiri osnovne tačke orjentacije: sjever, jug, istog i zapad i one su glavne tačke. Sporedne tačke su: sjevernoistočna, sjeverozapadna, jugoistočna i jugozapadna.

Krug horizonta koji je podijeljen na strane svijeta naziva se ruža vjetrova. Na njoj se mogu primijeniti kvadrati: sjeverni, istočni, južni i zapadni.

GEOGRAFSKI KOORDINATNI SISTEM

- Orjentaciju prividnog kretanja Sunca na horizontu vršimo pomoću koordinatnog sistema horizonta. Ravnine u ovom koordinatnom sistemu su: ravnina horizonta,ravnina merdijana i stojišta. Koordinate u u koordinatnom sistemu horizonta su: azimunt kao apcisa i visina (h) kao ordinata. Azimun predstavlja ugao između ravnine merdijana stojišta i vertikale kruga tog tijela.

Geografska širina je dio luka merdijanskog luka od ekvatora do tražene tačke.

Geografska dužina je dio luka ekvatorskog kruga od početnog merdijana do merdijana tražene tačke.

N admorska ili apsolutna visina (H) je vertikalno rastojanje između nivoa mora i tražene tačke. Reljefom se nazivaju sve neravnine i ravnine na površini Zemlje i na njega dijeluju unutrašnji endogeni i vanjski egzogeni procesi. U osnovne elemente reljefa ubrajaju se bore, rasjedi i navlake.

Endogeni procesi - nastaju u dubokim slojevima litosfere i izazivaju ih snažne sile koje pokreće golema stvarna energija u unutrašnjosti Zemlje. Nastanak planina ovim djelovanjima se naziva epirogenim procesima. Na endogene oblike djeluju spoljni faktori, egzogeni procesi.

Egzogeni procesi - stvaraju svoje oblike u reljefu: gravitacioni ili planinski, fluvijalni ili riječni, aluvijalne ravni, ade, riječne terase, morski ili abrazijski, glacijalne - morene,krški procesi -škrape i vrtače.

FLUVIJALNI PROCESI I OBLICI – Riječna erozija sastoji se od usijecanja riječne vode u podlogu i spiranje raspadnutnih stijena iz sliva. Usijecanje riječne vode u podlogu naziva se dubinska erozija.

-KRŠKI PROCESI I OBLICI: Krški proces je posljedica poniranja vode sa površine kroz pukotine. Pukotine koje se s površine proširuju i međusobno srastaju u manja udubljenja koja su međusobno odvojena oštrim brdima nazivaju se škrape. Škrape su najmanji površinski reljefni oblici, a najkrupniji su krška polja. Krš nastaje na topivim stijenama kao što su krečnjak, gips i so. Podzemni krški oblici nastaju tijekom poniranja vode i njezinog korozivnog utjecaja. U dubini nastaju brojni podzemni oblici (jame, spilje, kaverne – speleološki objekti).

-VULKANIZAM : Vulkanizam obuhvata sve pojave i procese koji su vezani za izbijanje užarene lave na površini Zemlje ili prodiranje u pokotinu Zemljine kore. Užarena i rastopljena masa stijena koju vulkan izbacuje naziva se magma. Dižući se uzlazno zalazi i pukotine Zemlje gdje se hladi, i tako nastaju plutonske stijene. Kad se magma izlije na površini Zemlje nastaje lava. Proces pri kojem vulkan izbacuje lavu naziva se erupcija vulkana. Erupcijom materijali se gomilaju u vulkansku kupu, koja neprestano raste. U vulkanskoj kupi se nalazi krater kroz kojeg magma prema površini lomi stijenu. ---Prateća pojava vulkana su gejziri.

DENUDACIJA- je ogoljivanje stijena zbog razlika temperatura i atmosferilija ili širenja korijenja biljaka.

-ZEMLJOTRES : Zemljotresi su iznenadna i kratkotrajna podrhtavanja dijelova Zemljine kore. Izaziva ih naglo oslobađanje energije u Zemljinoj unutrašnjosti pri pokretima litosfernih ploča. Mjesto nastanka potresa nazivamo hipocentar, a mjesto na Zemlji iznad hipocentra, epicentar.

Zemljotresi se dijele na: urušene, vulkanske i tektonske. Urušeni nastaju u plitkim dijelovima Zemljine kore gdje se vrši urušavanje podzemnih šupljina ili ispiranje naslaga soli. Labilne zone podliježu zemljotresnim šupljinama. Od hipocentra prema površini potres se prenosi talasno i osjćamo ga na površini Zemlje. Instrument za mjerenje zemljotresa je seizmograf koji radi na principu satnog mehanizma i klatna. Zemljotrese se po Merkalijevoj skali dijelimo od 0-12, a po Rihterovoj od 0-10. Od 3-5 osjećamo zemljotres, od 5 - 7 osjećamo zveckanje, od 7-9 rušenje, a od 9 - 12 potpuno razaranje-

GEOGRAFSKI OMOTAČ:

U geografskom omotaču odvijaju se složeni prirodni procesi čije je djelovanje najsnažnije na Zemlji. Od površine Zemlje prema visini i dubini prirodni procesi slabe. Na granici gdje prestaju, čine donju i gornju granicu geografskog omotača. Gornju čini najveća koncentracija ozona u stratosferi. Ozonov sloj transformiše Sunčevo zračenje prema površini Zemlje i apsorbuje veliku količinu ultraljubičastog sunčevog zračenja koji šteti životu na Zemlji. Iznad ozona nema života. Donja granica geografskog omotača se nalazi ispod Zemljine kore i sprečava prostiranje zemljotresnih talasa sa površine. Sastoji se od: Jezgro je užarena kugla sastavljena od teških elemenata i temperatura mu je oko 6000°C. Odvojen je od plašta ili mantije. Mantija ili plašt sastoji se iz dva dijela donjeg i gornjeg Gornji dio se naziva astenosfera, a donji dio litosfera.

ATMOSFERA - je gasoviti omotač Zemlje i čini zaštitni omotač planete od sunčevog zračenja, udara meteroida. U atmosferi se nalazi oko 78% azota, kisika 21% i ostalih plemenitih gasova oko 1%. Atmosfera je mehanička smjesa različitih gasova, čije je procentualno učešće gasova nepromijenjivo. U prirodnim uvjetima donji slojevi atmosfere skoro nikada nisu bez primjese. Primjese u prirodnom zraku nalaze se u promijenjivim količinama koje čine vodena para. Atmosfera sadrži prašinu, pepeo, čađ, polen, spore, bakterije i u posebnim uvjetima morsku so. Za život su najvažniji kisik, ugljendioksid i ozon.- Kisik je važan, jer slabi Sunčevo zračenje. Postojan je gas i najviše ga ima u ljetnom periodu. Ukljendioksid apsorbuje dugotalasno Sunčevo zračenje i toplotu koja oslobađa na površinu Zemlje.

–Ozon je aktivan zrak, najviše ga ima u stratosferi, apsorbuje velike količine ultraljubičastog zračenja. Atmosfera se dijeli vertikalno: Troposfera je najvažniji sloj atmosfere, najgušći sloj i sadrži oko 80% ukupne mase. U njoj se dešavaju sve vremenske pojave i procesi. Troposfera sadrži skoru svu količinu vodene pare od koje se formiraju oblaci, nastaju padavine i vjetrovi. U stratosferi se odvija horizontalno kretanje. Na visini od 25-28 km od površine zemlje nalazi se koncentracija ozona, zbog čega se ovaj sloj naziva i ozonosfera. U mezasferi na gornjoj granici temperatura opada na oko (- 80°C ). Na visini oko 80 km nalazi se velika koncentracija jonizovanih atoma i elektrona zato se naziva jonosfera. U egzosferi zbog velike razrijeđenosti, čestice gasova imaju velike brzine i lahko savladavaju silu Zemljine teže i odlaze u svemirsko prostranstvo.

SUNČEVO ZRAČENJE - Elektromagnetno zračenje se prenosi preko Sunca u kosmičko prostranstvo i dopire do Zemlje. Od ogromne energije samo dvomilijarditi dio stiže do Zemlje. Sunčavo zračenje traje neprekidno i nepromjenljivom brzinom. Sunčavo zračenje se naziva spektar i sastoji se od dva nevidljiva spektra: ultraljubičastog i infracrvenog, ultraljubičasto ima zračenje od 0,2 - 0,4 mikrometara, infracrveno od 0,7 - 24. Vidljivi dio spektra je svjetlost od 0,4 - 0,7 mikrometara ima zračenje. U vidljivoj svjetlosti ima titriranja. Atmosfera uzrokuje slabljenje zračenja. Proces slabljenja zračenja je posljedica odbijanja gasova od atmosferu, sto naziva zove refleksijom. Jedan dio reflektnog zračenja se vraća u kosmičko prostranstvo, a jedan dio stiže do Zemlje u obliku difuznog zračenja. Direktno zračenje je dio Sunčevog zračenja koje se uspijeva netaknuto probiti do površine Zemlje. Sunčevo zračenje koje prolazi kroz atmosferu je apsorbovano. Apsorpcija Sunčevog zračenja od različitih gasova i primjesa naziva se selektivna apsorpcija. U atmosferu selektivna apsorpcija ulazi direktno. Difuzno zračenje je dio Sunčevog zračenja koja do nas ne dolazi direktno, ono na putu kroz atmosferu promijeni smjer ili spektralni sastav. Zbog difuznog zračenja nije potpuno mračno kad su na nebu oblaci,ili u zoru i u sumrak. Svjetla ima iako ne vidimo Sunce, jer se zrake reflektiraju od sićušne čestice koje nalazimo u atmosferi.

Albedo je mjera moći odbijanja svjetlosti koju ima neka površina ili tijelo. To je omjer odbijenog i primljenog elektromagnetskog zračenja. Direktno i difuzno zračenje čine globalno zračenje.

Ultraljubičasto zračenje kada se promatra na dijelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu dijeli se na: UVA ili dugovalno zračenje, UVB ili srednjevalno zračenje, UVC ili kratkovalno zračenje.

-Dugovalno ne prodire do površine Zemlje ni do naše kože, jer se apsorbuje u ozonskom sloju atmosfere.

-Srednjevalno i kratkovalno prodiru kroz vanjski sloj kože i izazivaju oštećenja: opekline, rak kože, alergiju. Oštećenju stanica kože su najviše izloženi ljudi svjetlije puti.

- Infracrveno mikrotalsno i radiotalasno zračenje prodiru dublje i mogu djelovati na unutarnje organe.

- VODA U ATMOSFERI: Voda je jedinjenje vodika i kisika, često se zove anomalijom u geografskom omotaču. Maksimalnu gustinu dostiže na 4°C, a pri opadanju od 4°C smanjuje se njena gustina. Na nižim temperaturama od 0°C se nalazi u čvrstom stanju, a od 100°C voda ključa i prelazi u vodenu paru. Prijelaz vode iz tečnog u čvrsto stanje naziva se mržnjenje, obrnut proces je otapanje. Prelaz tečne vode u gasovito ili parno stanje naziva se isparavanje, a prelaz vodene pare u tečno stanje kondenzacija. Prelaz vodena para na nižoj temperaturi od 0°C u čvrsto stanje naziva se sublimacija. Postupak prelaza tečne ili subliminirane vode u gasovito stanje je evaporacija. U evaporaciji je sloj isparene vode iskazan u milimetrima u određenom vremenskom periodu. Isparavanje se obavlja sa svih površina uz učešće toplote. Pojačava se pri: višim temperaturama zraka, suhom zraku, nižim zračnim pritiskom i većim provjetravanjem.

Difuzno miješanje zraka sa parom je vlažnost zraka. Što je temperatura zraka i udio vodene pare veći to je veći i pritisak vodene pare. Napon vodene pare ili parcijalni pritisak je težinski odnos zraka u zračnom pritisku. Zrak može biti: zasićen- nezasićen- prezasićen. Temperatura zasićenja ovisna je o apsolutnoj količini vodene pare u zraku. Većoj količini pare odgovara viša temperatura zasićenja.

Zrak sa maksimalnom količinom vlage zovemo zasićenim zrakom. Kondenzacijom vodene pare uslijed dizanja, zasićen zrak počinje prelaziti u nezasićen. Zrak može biti prezasićen u tri slučaja:

1) kada se kod iste temperature povećava zračni pritisak,

2) kada se kod iste temperature i istog zračnog pritiska povećava sadržaj vodene pare u prostornoj jedinici zraka,

3)kada se zrak zasićen vodenom parom hladi, a zračni pritisak se ne mijenja.

- VLAŽNOST ZRAKA - Vlažnost zraka predstavlja svu količinu vodene pare u atmosferi ,od vlažnosti zraka zavisi da li će doći do sublimacije. Vodena para u atmosferi dolazi na razne načine, a jedan od njih je transpiracija. Transpiracija je isparavanje s površine biljaka. 75% vode s tla, biljnog pokrova i vodenih površina na kopnu ispari natrag u atmosferu. Isparavanje se smanjuje približavanjem obali. Apsolutna vlažnost zraka je maksimalna količina vodene pare koju može primiti 1 ml zraka. Raste sa porastom temperature i dovodi tada do većeg isparavanja. Specifična vlažnost zraka je broj grama vodene pare u 1kg vlažnog zraka. Relativna vlažnost zraka pokazuje odnos između količine vodene pare koja stvano postoji u zraku i maksimalne količine vodene pare koju bi taj zrak na toj temperaturi mogao primiti da bi bio zasićen. Instrumenti za izravno mjerenje relativne vlažnosti zraka su higrometri, a za neprekidno mjerenje relativne vlažnosti zraka je higrograf.

ZAGRIJAVANJE I HLAĐENJE ZRAKA - od podloge vrši se apsorpcijom dugotalasne radijacije od podloge, miješanjem zraka i prelazak vodene pare u vodu ili led. Konvekcija je uzdizanje toplotnog zraka, a spuštanje hladnijeg. Kod konvekcije zrak struji vertikalno. Uzlazno i silazno strujanje zraka naziva se trubulencija . Termička turbelencija je uzdizanje toplog, a spuštanje hladnijeg zraka. Dinamička turbulencija je kada zrak prelazi preko prepreka. Zagrijana podloga zrači dugotalasnim zračenjem koju apsorbira prizemni sloj zraka koji se zagrijava. Zagrijani zrak je lakši izbog toga se uzdiže. Izjednačavanje temperature zraka sa podloge koje su nejednako zagrijane horizontalnim strujanjem zraka naziva se advekcija. Advekcija zraka je vjetar fen. Latentna toplota je zagrijavanje zraka pri prelasku vodene pare u vodu i led gdje se pri isparavanju troši količina toplote koja se sa vodenom parom podiže u atmosferu. Hlađenje zraka se vrši sa porastom nadmorske visine. Kada je atmosfera stabilna često se formiraju stanja u kojima su prizemni slojevi zraka hladniji u odnosu na toplije,ovakvo stanje se naziva toplotnom inverzijom. Uvjetovani su reljefom, česta su pojava u dolinama i kotlinama. Najčešće temperaturne inverzije su radijacijske i inverzija spuštanja zračnih masa. Radijacijska inverzija nastaje pri intenzivnom hlađenju Zemljine podloge uslijed pretjerane noćne radijacije.

-MAGLA: Procesom kondenzacije i sublimacije nastaju vidljivi oblici koji se nazivaju magle i oblaci. Magle čine kondenzovane vodene kapljice ili subliminirani ledeni kristali,koji se mješaju sa prizemnim slojem zraka. Smanjuju horizontalnu vidljivost do 1 km i spadaju u oblike zamućenosti zraka. Prema horizontalnoj vidljivost dijele se na: gustu, srednju gustu, rijetku maglu, izmaglicu ili sumaglicu. Prema nastanku dijele se na maglu zračnih masa, frontalnu maglu, gradsku ili smog. U maglu zračnih masa spada radijacijska i advektivna magla.

Radijacijsaka - nastaje ohlađivanjem Zemljine površine.

Advektivna magla je karakteristična za horizontalno strujanje zračnih masa. Formira se pri horizontalnom premještanju toplog i vlažnog zraka preko hladne podloge. Frontalne magle nastaju pri smjeni toplog sa hladnim vremenom.

Gradska magla ili smog formiraju se u slojevima iznad gradova. Grade ih sagorjeli produkti koji se izbacuju iz dimljaka i motora automobila.

-OBLACI: oblacima nazivamo skup vodenih kapljica ili kristala leda ili zajedno kristala i vodenih kapljica u istoj zapremini. Prema izgledu dijele se na: kumluse, stratuse i ciruse. Na nebu se najčešće vode njihove kombinacije: stratokumulusi, cirostratusi i cirokumulusi.

U oblačne sisteme spadaju: altokumlusi, altostratusi, nimbostratusi i kumulonimbusi

Prema visini se dijele na: visoke, srednje i niske oblake. Oblaci se dijele na: ledene,vodene i mješovite. Vodene oblake čine kišne kapi koje nastaju povećanjem sitnih oblačnih kapljica u procesu snižavanjatemperatura.U mješovite oblake spadaju: oblačne kapljice i ledeni kristali. Procesom sudaranja kristala sa vodenom parom nastaje zamrzavanje i na taj način nastaju kristali leda. Smrznuta zrna imaju jezero od kristala leda obavijeno neprovidnim i provodnim slojevima, te padavine su grad.

VRSTE PADAVINA: U najpoznatije oblačne padavine spadaju: kiša, snijeg i grad

Kiša - nastaje u procesu kondenzacije sudaranjem sitne kapljice.

Snijeg- je visoka padavina koja se formira pri procesu sublimacije i temperaturama od - 40 do - 10 °C.

Kupa- je visoka vrsta padavina koje čine smrznuta zrna. Niske ili prizemne padavine su: rosa, slana, inje i poledica.

Rosa- nastaje noćnim rashlađivanjem prizemnog sloja zraka do tačke ročišta.

Slana ili mraz- nastaje iz rose pri snižavanju noćnih temperatura kada rosa ledi inje.

Poledice- čine prozračne homogene skrame leda koje nastaju od prehlađenih kapljica sumaglice ili kišnih kapi. Kisela kiša je padavina koju zagađuje sumporni dioksid. Uzrok kiselim kišama su termoelektrane.

- METEROLOŠKI ELEMENTI: su mjerljivi i to su: temperatura zraka, zračni pritisak i Sunčevo zračenje. Mjerimo ih samo kada ih ima. Meteorološke pojave su magla, kiša, snijeg, grad, rosa, slana, inje itd. Od vlažnosti zraka zavisi da li će doći do sublimacije. Klimatske promjene su viševjekovna kategorija i imaju fluktuativni karakter. Fluktuacija je aksiomatska prirodna kategorija i shvatamo je kao dugotrajnu sistemsku promjenu. Fluktuaciju čine ritmovi, kod kojih postoji jasno izražena tendencija blagih oscilacija, definisana ciklusima. Fluktuacijom definišemo opći trend zakonomjernih promjena prirodnih procesa izraženih u ritmovima, a unutar njih ciklusima. Meterološki zaklon je improvizirana kućica u kojoj je smještena većina meteoroloških instrumenata.

Nalazi se na 2 m visine, jer na toj visini prestaje utjecaj toplote od zemlje. Bijele je boje kako ne bih došlo do zagrijavanja za vrijeme toplog i sunčanog vremena.

-INSTRUMENTI ZA MJERENJE PADAVINA : Kišomjeri su instrumenti koji se koriste za mjerenje količine oborine u tekućem stanju. Za vrijeme mjerenja potrebno je oborinu iz posude presuti u staklenu menzuru na čijim se stjenkama nalazi skala u mm/m2. Pluviograf - ambrograf je instrument za bilježenje količine oborina u razdoblju od 24 sata. Instrument je sastavljen od prijemnog dijela koji je ljevkastog oblika, zatim staklene cijevi kojom oborina odlazi u posudu sa plovkom. Prilikom povećanja razine vode u posudi se podiže plovak te se prenosnim mehanizmom pokreće i pero koje bilježi količinu oborine na pokretnom valjku sa papirom. Nakon što je zabilježeno 10 mm oborine posuda sa valjkom se automatski prazni te voda odlazi u plastični galon. Na pluviografskoj traci to je vidljivo u obliku ravne crte jer se i pero nakon pražnjenja spušta na dno.

-ZRAČNI PRITISAK: pritisak koji zrak vrši svojom težinom na površinu Zemlje nazivamo atmosferski ili zračni pritisak. Jedinica za mjerenje zračnog pritiska je jedan milibar. Porastom nadmorske visine smanjuje se zračni pritisak. Ako se u zraku nalazi veća količina vodene pare koja je lakša od zraka, zračni pritisak postaje niži. Ako raste zračni pritisak u zraku ima manje vodene pare. Na zračni pritisak utječe temperatura i vlažnost zraka.

-Barometar je mjerni instrument za mjerenje zračnog pritiska. Barometar je koristan jer se smatra da sa porastom pritiska zraka slijedi sunčano vrijeme, a sa padom oblačnije.

-Barograf je barometar koji pisaljkom stalno bilježi promjene pritiska zraka. Prenosnim mehanizmom pokreće se pero koje na listu papira bilježi promjene pritiska zraka u određenom vremenskom razdoblju, najčešće 7 dana.

-KLIMA: Klima je prosječno vremensko stanje u određenom trenutku koje nije starije od 30 godina. Prosječno stanje atmosfere dobiva se iz dugogodišnjih osmatranja meteoroloških elemenata (i meteoroloških pojava magla, kiša, snijeg, grad, rosa, slana,inje..)

Köppenova klasifikacija klime :

A)tropska klima, B) suha klima, C) umjerena klima, D) snježno-šumska, E) polarna klima. Na klimatskom dijagramu na X osi se upisuju mjeseci, a na Y osi Celzijusovu. S obzirom na geografski položaj i reljef, klima BiH je složena, pa se razlikuje u tri zasebna dijela: 1) Na jugozapadu je mediteranska snijeg je rijedak, ljeta su suha i vruća. 2) U srednjem dijelu vlada kontinentalno - planinska klima, alpskog snijega, ljeta su topla, a snježne padavine su obilne. 3) Na sjeveru vlada umjereno kontinentalna klima sa dosta oštrim zimama i toplim ljetima.

VRIJEME : je najpromjenjivija promjena temperature i ono je trenutačno stanje mjereno za 15 minuta. Obuhvata period za koje meteorolog izvrši osmatranje, mjerenje i ispisivanje podataka sa meteoroloških instrumenata u meteorološki dnevnik. Prognoza vremena se vrši u toku 24 sata.

-ANTICIKLONA: je područje povišenog atmosferskog pritiska u odnosu na okolinu. Zrak u tom polju struji od središta prema rubovima i iz gornjih slojeva troposfere prema površini zemlje. Pri spuštanju zrak se grije. Anticiklona donosi suho i vrlo često sunčano vrijeme.

-CIKLONA: je područje sniženog atmosferskog pritiska u odnosu na okolinu. Zrak struji od rubova prema središtu, zbog koncentracije počinje se izdizati i hladiti i nastaju uvjeti za nastanak padavina. Ciklona donosi promjenjivo vrijeme i padavine. Zrak se u ciklonama kreće u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu. U Europi ciklone se uglavnom kreću od zapada prema istoku, ali ima i odstupanja. Prije ciklone obično zapuše slabo do umjereno jugo ili jugozapadnjak, a dva do tri dana prije njenog dolaska na nebu se mogu uočiti visoki oblaci cirusi, koji su inače nosioci lošeg vremena. Pred prolazak ciklone zapuše obično hladniji vjetar sa sjevera ili sa sjeverozapada i to zbog širenja anticiklonalnog grebena i dolaska ljepšeg vremena. Tropske ciklone koje se javljaju u Pacifiku i obično donose jake kiše i prati ih olujan vjetar koji nerijetko doseže brzinu od 150 km/h. Tropske ciklone se mogu razviti i u uragane samo ako za to postoje uvjeti, ali najčešće nestaju približavajući se obalnom području.

-Podzemne vode- su vode koje se nalaze u unutrašnjosti Zemlje. Nakupine podzemnih voda u rastresitoj seriji sedimenata kao što su pijesak i šljunak nazivaju se izdanskim vodama. Podzemne vode koje se javljaju u pukotinama krečnjaka nazivaju se krškim vodama. Krška korozija je ugljična kiselina koja sadrži rastvoren ugljendioksid i otapa krečnjak. Kraška erozija nastaje, ako su krečnjačke stijene polomljene tada se padavinske vode se kroz njih procjeđuju, procjeđivanjem otapaju pukotine i na njih djeluju eroziono. Krška korozija i krška erozija nazivaju se krški procesi.

-Izdanske vode se slobodno kreću. Arteški izdani su vid izdanskih voda koji nastaju u rastresitim sedimentima gdje se voda nalazi između dva udubljenja izolatorska ili vodoodrživog sloja. Arteški izvori nastaju ako se gornji vodoodrživi sloj probije i izdanska voda će istjecati na površinu oslobađajući pritisak. Ako nastaje vještačkim probijanjem gornjeg sloja izolatorskog sloja onda je arteški bunar.

IZVORI I VRELA: mjesta gdje podzemne vode istječu na površinu zemlje naziva se vrelom ili izvorom. Izvori ističu djelovanjem gravitacije, a vrela su mjesta gdje izbijaju vertikalno odozdo oslabađajući hidrostatski pritisak.

PONORNICE- polja koja su u kršu nastala spajanjem rasjeda te bočnim korozivnim djelovanjem vode koja dolazi iz nepropusnih u propusne dijelove tla te nestaje u ponorima. Takve vode nazivaju se ponornice. Tipične su u dinarskom području, gdje čine većinu tokova svježe vode.

-RIJEKE: vode koje teku po površini Zemlje po djelovanjem gravitacije nazivaju se tekućim vodama, tekućicama ili rijekama. Mjesto formiranja rijeke od izvora naziva se izvorom rijeke. Usko udubljenje ili žlijeb kuda otječe riječna voda naziva se riječno korito. Mjesto gdje završava vodeni tok nazivamo riječno ušće, a mjesto završetka rijeke u moru delta. Glavna rijeka sa svojim pritokama formira riječni sistem. Riječni sistem sakuplja padavinske vode na određenoj površini koja se naziva riječni sliv. Slivovi su međusobno odvojeni riječnim razvođima ili vodjelnicama. Količina vode koju nosi rijeka određena je vodostajem, protjecajem i otjecanjem.

RIJEČNI REŽIM:

Vodostaj je trenutni nivo vode u riječnom koritu koji se mijenja u zavisnosti od količine padavina. Promjena vodostaja kroz duži vremenski period naziva se vodostanje. Protjecaj je količina vode u m2 koju prenosi rijeka u svakoj sekundi kroz poprečni presjek korita.

Otjecanje je količina padavinske vode izražene u litrama koja u svakoj sekundi sa svakog km2 slivene površine dotječe u vodeni tok.

-JEZERA: prirodna udubljenja na kopnu koja su ispunjena bez prirodne veze sa vodama svjetskog okeana nazivaju se jezera. Prema nastanku dijele sena prirodna i vještačka jezera. Prirodna jezera prema prevladavajućoj sili dijele se na: monogenetska, poligenetska, tektonska, eroziona, akumulativna i sedrena. U odnosu na nivo svjetskog okeana jezera se dijele na: depresije kod kojih je razina jezerskog nivoa ispod površine mora. Kripodepresije su pojave kada je jezerska površina iznad površine svjetskog okeana, a jezersko dno ispod površine svjetskog okeana.

-KLIMATSKA GODIŠNJA DOBA: I.III. – proljeće, I.IV. – ljetoo, I.IX. – jesen, I.XII. – zima- Međudnevna i međumjesečna klima je važna kako bismo znali kada počinje zahlađivanje, a kad zatopljenje.