.

GEOGRAFIJA HRVATSKE

1. GEOGRAFSKI POLOŽAJ, OBUHVAT I GRANICE

HRVATSKA – JADRANSKO – SREDNJOEUROPSKI POLOŽAJ

Hrvatska je među srednje velikim europskim zemljama najizrazitiji primjer dvojnosti

geografskog položaja. Određena je spojem dijelova dviju različitih prostornih europskih

dijelova, tako spoj srednjeg Sredozemlja, Srednje Europe i Podunavlja određuje geografski

položaj Hrvatske. Hrvatska nije isključivo panonska, nego je i srednjoeuropska (ujedno i

panonska i podunavska) i sredozemna država. Obuhvatom triju osnovnih prirodnih cjelina:

nizinske ili panonske, primorske ili jadranske i gorske ili dinarske, Hrvatska je prostor

prožimanja, dodira i dopunjavanja.

Hrvatska je od svoga ranosrednjovjekovnoga nastanka sudbinski vezana za najveći

jedinstveni hrvatski istočnojadranski priobalni prostor Sredozemlja. To sjeveroistočno

jadransko pročelje tisućljetni je prostor hrv. stanovništva. Nije riječ o recentnom, nego o

izrazito dugotrajnom procesu.

Definicija geografskog položaja glasila bi:

HRVATSKA JE JADRANSKA I SREDNJOEUROPSKA ZEMLJA.

Iako najmanji, hrv. jadranski prostor ima veliku važnost za Hrv., ima geopolitičke i

gospodarske prednosti. (4/5 svjetske trgovine odvija se morem)

Zbog tehničkih prednosti pomorski je prijevoz u sveukupnoj svjetskoj robnoj razmjeni

otprilike 8 puta jeftiniji od kopnenog. Važnost primorskog položaja je i zbog

gospodarskog i kulturnog razvoja.

Hrv. panonski prostor u srednjem Podunavlju zauzima malen, ali položajno važan

segment. On čini oko 2/3 površine kopna Hrv. i naseljeniji je od primorskog dijela.

Njegova važna funkcija je prometno povezivanje dijela Srednje Europe sa

Sredozemljem.

Cijela kontinentska Hrv., kao i srednje Podunavlje mogu se povezati s Jadranom

preko jedinstvenoga, najpovoljnijeg, razmjerno uskog prostora Dinarida poznatog pod

nazivom Hrvatski prag.

POLOŽAJ DODIRA DVAJU KULTURNIH SVJEETOVA

Položaj Hrv. kao jadransko – srednjoeuropske zemlje odredio je sudbinsku važnost dodira

dvaju kulturnih svjetova, odnosno triju važnih europskih i civilizacijskih područja:

1. zapadnoeuropsko – sredozemnoga,

2. srednjoeuropskgo i

3. jugoistočnoeuropskoga.

Prva dva kulturna areala pripadaju cjelini EUROPSKOG ZAPADA u širem smislu tj.

PRIMOKATOLIČKOM KULTURNOM SVIJETU, a treći je dio posebnoga, raznolikog

kulturno – civilizacijskog kompleksa europskog jugoistoka u kojem prevladavaju

PRAVOSLAVNI I ISLAMSKI SVIJET.

EUROPSKI ZAPAD (RIMOKATOLIČKI SVIJET)

-Zapadnoeuropsko – sredozemno kulturno područje

Zapadnoeuropsko . sredozemni kulturni areal oblikovao se u antičko doba tj. u vrijeme

procvata RC, s jezgrom na prostoru današnje Italije. Romanska osnova kulturne jezgre dobila

je novi sadržaj razvojem katoličanstva, tj. zapadnog kršćanstva.

-Srednjoeuropsko kulturno područje

Srednjoeuropski kulturni areal oblikovao se također razvojem katoličkog zapadnog

kršćanstva, ali u mješovitoj zoni germanskoga, slavenskog i mađarskog st. Najveći su utjecaj

imali alpski i perialpski te panonski prostori.

EUROPSKI JUGOISTOK (PRAVOSLAVNI I ISLAMSKI SVIJET)

-Jugoistočno kulturno područje

Prostorno je najslabije izdvojen, regionalno najsloženiji i povijesno – zemljopisno

najpromjenjiviji. Najstariji pojam jugoistočnog kulturnog područja određen je dodirom

romanskog zapada i grčko – rimskog istoka. Upravno – politička međa približno na crti

Singidunum (naselje na sutoku Save i Dunava) – Skadarsko jezero, kasnije na Drini

oblikovana u 4. st., bila je odraz tadašnjih htijenja da se antičke kulturne granice romanstva i

helenstva i političko potvrde.

SUDBINSKO ZNAČENJE HRVATSKOG PRAGA

U hrv. prostoru se može govoriti o primjeru pravog praga. I ovdje je suvremeno autocestovno

povezivanje koje koristi važne tunele (Sv. Rok, Mala Kapela) povećalo mogućnosti njegova

vrednovanja.

Do 21. st. između srednjeg Podunavlja i Jadrana korišteni su brojni prijevoji kroz Dinaride,

svrštavaju se u 2 skupine:

1. vezana uz najveće reljefno suženje između posljednjih južnih ogranaka istočnih Alpa i

dinarskog gorsko – planinskog sustava

2. prošireni dinarsko – gorski prostor na teritoriju BiH.

Prva skupina prijevoja (Vratnik, Oštarijska vrata, Delnička vrata, Mali Alan, Kapela,

Prezid…) vezana je uz razvođe gornjeg porječja Kupe i gorenje Une te sjevernodalmatinskih

krških tokova. U 18. st. izgrađene su prve cestovne veze između srednjeg Pokuplja i

Kvarnerskog primorja na najužem dijelu.

Drugu skupinu čine brojni planinski prijevoji na razvođima Vrbasa i krških tokova porječja

Cetine, Vrbasa i Rame s Neretvom, kao i Drine. Oni su viši i pristupi do njih mnogostruko su

teži.

- Jedinstveni suženi prostor Dinarida Gorske Hrv. s prvom skupinom prijevoja može se

označiti kao hrvatski prag.

- Najpovoljniji pravac dolinom Kupe i Čabranke s mogućim tunelskim probojem ispod

masiva Risnjak je još prometno neiskorišten.

- Suvremena autocesta s tunelima Mala Kapela i Sv. Rok te povoljnim izlazom na Zadar

i trasom prema Splitu i Dubrovniku otvara nove mogućnosti.

- Snažni proces litoralizacije (okupljanje gospodarskih tokova i st. na morskim

obalama) znatno je povećao važnost spojnog prostora Hrv.

GLAVNI PROMETNI PRAVCI I ZAGREBAČKO PROMETNO ČVORIŠTE

Sve glavne veže Srednjeg Podunavlja s Jadranom kroz hrv. prag prolaze korz zagrebačko

čvorište. Glavni grad države, urbana metropola, aglomeracija s milijun st., Zagreb je najveće

prometno čvorište cijelog Srednjeg Podunavlja, koje je najbliže Sredozemlju.

- Na europskoj konferenciji u Helsinkiju 1997. određeni su osnovni prometni koridori

(koridor X, ogranci Vb i Vc) korz Hrv

Zagrebački položaj određen je raskrižjem četiriju tanskontinentalnih prometnih pojaseva:

1. PROMETNI POJAS: ZAPADNI DIO SREDNJE EUROPE – ALPSKI PRIJEVOJI –

ZAGREB

Najvažnije su najbolje izgrađeni i opremljene cestovne i željezničke poveznice na

pravcu Munchen – Zg, osim njih ističu se veze Beč – Zg i Linc – Zg, kao najmlađa

cestovna magistrala.

2. BUDIMPEŠTA – ZAGREB – RIJEKA – PULA/TRST

Na najkraćim i reljefno najpovoljnijem pravcu Srednje Podunavlje – Zg – hrv. prag –

Jadran. Najvažnije su prometne veze neposrednog spoja budimpeštanskog i

zagrebačkog čvorišta s Jadranom, kojima pripada i europski alternativni koridor Vc.

3. ZAPADNA ATLANTSKA EUROPA – SREDNJE I ISTOČNO SREDOZEMLJE

To je spojnica važnog kopnenog, morskog i zračnog povezivanja između atlantske

zap. Europe i zap. Sredozemlja sa srednjim i istočnim Sredozemljem.

Sastoji se od 2 ogranka: prvi ogranak preko Italije i Otranskih vrata zaobilazi Hrv.,

drugi preko Hrv. neposredno povezuje jadransko i jonsko primorje.

Ovaj se pojas vrednuje jadransko – jonskim prometnim povezivanjem od Trsta preko

Rijeke prema Zadru, Splitu i Dubrovniku dalje na jugoistok (nedostaju dijelovi Rijeka

– Žuta Lokva i Ploče – Dubronik).

4. DOLINA SAVE – BALKAN – BLISKI ISTOK

Trasa europskog koridora X od Munchena preko Salzburga i Ljubljane do Zagreba te

dalje preko Slavonskog Broda prema Beogradu, Sofiji, Solunu i Istanbulu.

Ključni pravac hrv. dionice tog prometnog pojasa prolazi savskom dolinskom

ravnicom.

5. PANONIJA – DINARIDI – JUŽNI JADRAN

Oblikuje se u skladu s europskim određivanjem spojnog prometnog pravca (Vc) koji

osnovni koridor V (Barcelona – Milano – Budimpešta – Kijev) povezuje s Jadranom

od Budimpešte preko Pećuha, Osijeka, Sarajeva i Mostara do Ploča.

GRANICE I OBLIK DRŽAVNOG TERITORIJA

Oblik teritorija suvremene hrv. države određuje iznimno veliku izduženost granice koje

zaokružuju 56 594 km2 kopnene i 31 067 km2 morske povr. obalnog mora, ukupno 87 661

km2. Posljedica osmanlijskih prodora je suvremeni obuhvat bosanskohercegovačkog

državnog teritorija koji bitno određuje i suženost i osobit zakrivljeni (polumjesec, lastavica i

sl.) oblik suvremenog teritorija Hrv. Među 45 europskih zemalja Hrv. je 25. po površini, a 28.

po br. st. što je svrštava među srednje velike zemlje Europe..

- Ukupna dužina granica: 3323 km

- kopnena: 2375 km

- morska: 948 km

- prema Sloveniji: 668 km

- prema BiH: 1011 km

- prema Mađarskoj: 355 km

- prema Srbiji: 316 km

- prema Crnoj Gori: 23 km

U suženom dijelu hrv. teritorija, između granica sa Slovenijom na sz te BiH na ji zraćna

udaljenost je samo 47 km. Krajnje točke:

- S – naslje Žabnik – grad Sv. Martin na Muri – županija Međimurska

- J – otok Galijula – Komiža – Splitsko-dalmatinska

- I – Ilok – Ilok – Vukovarsko-srijemska

- Z – Bašanija (rt Lako) – Umag – Istarska

Granice Hrv. su razmjerno stabilne u sigurne, međunarodno prihvaćene i najvećim dijelom

određene te pokrivene različitim sporazumima, dogovorima i sl. Ipak, postoje određeni

problemi u određivanju točne granice s obzirom na zahtjeve susjednih zemalja, posebice

Slovenije (Savudrijska vala/Piranski zaljev) te Srbije (uz Dunav), Crne Gore ( razgraničenje

na moru) i BiH (razgraničenje kod Neuma).

RH obuhvaća morski prostor s granicom obalnog mora Hrvatske dugom 948 km. Taj prostor

čine odgovarajući pojasevi:

- UNUTARNJE MORE tj. morski prostor omeđen crtom koja spaja najviše prema moru

istaknute rtove otvorene obale bez otoka, odnosno rtove otoka. To je ujedno i crta

prema kojoj se određuje širina teritorijalnog mora.

- TERITORIJALNO MORE tj. morski prostor širok 12 nautičkih milja (oko 22,2 km),

računajući od granice unutrašnjeg mora prema pučini.

Jedinstvena površina unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora, od 31 067 km2, za koje se

upotrebljava naziv OBALNO MORE, sastavni su dio hrv. teritorija kao i kopno.

Izvan granice teritorijalnog mora započinje morska povr. OTVORENOG (SLOBODNOG)

MORA na kojem se primjenjuju međunarodni pomorski zakoni, korištenje prirodnih izvora

mora i podmorja u nadležnosti je država i na širem prostoru tzv. epikontinentalnog pojasa ili

šelfa dubokog do 200 m, takav prostor naziva se često i ISKLJUČIVI MORSKI

GOSPODARSKI POJAS.

2.PRIRODNO – GEOGRAFSKA OSNOVA

OSNOVE GEOLOŠKOG POSTANKA, SASTAVA I GRAĐE

STIJENA

Sastav stijena hrv. kopna i podmorja posljedica je složenih geodinamičkih promjena, od

prekambrija do holocena. Najzastupljenije su sedimentne, a jedva 2 – 3% površinskih stijena

čine metamorfne i magmatske stijene.

- Magmatske stijene nastale kristalizacijom magme površinski su ograničene na vrlo

malim gorskim i planinskim dijelovima Hrv. Najpoznatiji su hrv. graniti i andeziti na

Papuku te slične stijene na Moslovačkoj gori, dijelovima gorja Hrv. zagorja (Brusnik,

Jabuka, Komiža) – 1%

- Metamorfne stijene također se površinski pojavljuju na izdvojenim gorsko –

planinskim područjima. To su dosad poznate najstarije stijene u Hrv: prekambrijski

zeleni škriljavci na Psunju, staopaleozojski zeleni škriljavci na Medvednici i

Moslavačkoj gori, glineni škriljavci i kvarciti na Papuku, Krndiji, Samoborskom

gorju, u Gorskom kotaru, na Banovini, Kordunu, j. Lici.

- Sedimentne stijene površinski su najrasprostranjenije. Čine ih uglavnom klastične i

organske taložine. Prekrivaju više od 95%. Najzastupljenije su u građi prostora

Primorske i Gorske Hrv., a nešto manje u građi Panonske Hrv.

- Najstariji reljefni oblici nastali su tijekom paleozoika.

- U kenozoiku su jakim tektonskim pokretima i snažnim djelovanjem vanjskih sila od

paleogena nastali su osnovni oblici današnjeg reljefa.

NASTANAK DANAŠNJIH RELJEFNIH OBLIKA

Današnji oblici reljefa nastali su u posljednja 2 milijuna godina. Tektonski pokreti zbivali su

se uzduž geoloških starih ali i ponovno aktivnih i novih tektonskih rasjeda. Prevladavali su

uglavnom vertikalni pokreti spuštanja i izdizanja uzduž rasjednih pravaca. Na obilježja

današnjeg reljefa Hrv. utjecale su i utječu klimatske promjene u kvartaru.

U vrijeme pojedinih hladnih razdoblja snažni vjetrovi donosili su velike količine finog

prašinastog materijala. Te se eolske naslage nazivaj LES (PRAPOR) – prekrivaju pojedine

zone u Panonskoj Hrv. (Đakovački, Vukovarski, Baranjski i dr. praporni ravnjaci) ili u

jadranskom prostori (Susak, Unije, Srakane, Ravni kotari …).

S obzirom na sastav stijena razlikuju se karbonatne stijene (vapnenci), nepropusne stijene

(fliš).

PREGLED OSNOVIH OBLIKA I ZNAČAJKI RELJEFA

Važna značajka reljefa je i raspodjela visinskih zona. Hrv. je zemlja pretežito nizinskog

obilježja jer gotovo 4/5 teritorija (79,3%) zauzimaju visinski pojasebi do 500 m n.v.

Prevladavaju nizinska područja (53,42% povr.), a najizraženija su u panonskom i

preipanonskom dijelu.

Hipsografski pojas od 0 do 200 m n.v. obuhvaća različite tipove ravnica (Podunavska,

Čazmansa, Ilovska, Posavska, Podravska) i lesnih zaravni (prapornih ravnjaka; Đakovačka,

Vukovarska, Erdutska, Baranjaska).

U Primorskom pojasu najniži visinski pojas prostorno je vrlo ograničen na reljefne tipove

nižih krških zaravni u priobalju (Istarska, Sjevernodalmatinska), fliških udolina ( Vinodolska,

Ravnokotarska, Paška, Kaštelanska), manjih akumulacijskih ravni (u Istri, Ravnim Kotarima,

delti Neretve).

Hipsografski pojas od 201 do 500 m n.v. obuhvaća prostrana i raznovrsnija područja različito

raščlanjenog reljefa brežuljaka, pobrđa i viših zaravni na cijelom prostoru Hv. Taj je pojas

posebno istaknut u peripanonskom prostoru, ali i u zonama krških polja u Dinaridima.

(25,61% teritorija).

Viski pojas od 501 do 1000 m n.v. koji zauzima 17,11%, obilježavaju različite gore,

sredogorja, veće i manje visoravni na cjelovitom prostoru Hrv. Značajne su više zone

sredogorja i gora u Gorskoj Hrv. (Ličko sredogorje), gora hrv. međurječja Save i Drave

(Papuk, Psunj, Medvednica, Kalnik, Ivanščica i dr.), pojedina pobrđa u Primorskoj Hrv.

(Bukovica).

Hipsografski pojas od 1001 do 1500 m n.v. zauzima znatno manji dio teritorija Hrv. (3,71%)

i čine ga izrazita viša sredogorja, gorske i planinske cjeline Gorske Hrv. (Risnjak, Velika i

Mala Kapela, Plješevica) i jadransko – dinarskog prostora (Ćićarija, Velebit, Dinara,

Kamešnica, Bikovo) kao i manje visoravni.

Najviši hipsograski pojas, onaj koji obuhvaća predjele više od 1500 m n.v. čini samo 0,15%

povr. Hrv. i zastupljen je samo u jadransko – dinarskom prostoru. Čine ga izdvojeni viši

dijelovi planinskih zona i hrptovi (Risnjak, Velebit, Biokovo, Plješevica).

- Vertikalna raščlanjenost tj. vertikalna razlika u metrima između naviše i najniže

nadmorske visine na jediničnoj povr. od 1 km2, odnosno energija reljefa u Hrv. vrlo je

različita kod većine uopćenih hipsografskih pojaseva. U pravilu, najmanje vrijednosti

energije reljefa pokazuju velike ravnice u opsegu nizinskog hipsografskog pojasa.

Vertikalna raščlanjenost u nizinama je do 5m/km2 i takvi prostori čine oko 16% povr.

Hrv.

- Različiti reljefni tipovi i njihova obilježja rezultat su složene međuovisnosti djelovanja

unutarnjih (endogenih) i vanjskih (egzogenih) sila i njima određenih procesa. Procesi

prouzročeni unutarnjim silama označuju se kao tektonski, a procesi vanjskih sila kao

erozijsko – akumulacijski.

- Pojam denudacije obuhvaća sve procese razaranja padina određenih tipova reljefa koji

se tako mijenjaju. Buduću da je razaranje kompaktne stjenovite mase određenog

reljefa djelovanjem vanjskih procesa praćeno prenošenjem i akumulacijom rastrošnog

materijala, nastaje složena slika negativnih i pozitivnih oblika reljefa. Za prve se

upotrebljava oznaka konkavni, a za druge konveksni oblici.

Negativni su posljedica složenih međuzavisno povezanih tektonskih i denudacijskih

procesa. Pozitivni su posljedica tektonsko – denudacijskog mijenjanja stjenovitih

masa, odnosno prenošenja i akumulacije rastrošenog materijala.

- Oblikovanje složenog reljefa Hrv. jeste rezultat raznovrsnog međuzavisnog djelovanja

tektonike i triju temeljnih procesa oblikovanja: razaranja, prenošenja i akumulacije

rastrošenog materijala.

- Glavni tipovi reljefnih oblika: 1. poloji 2. terasni ravnjaci 3. zaravni 4. dolinski reljef

nižih pobrđa 5. gorski reljef 6. planinski reljef 7. reljef jadranskog podmorja i

priobalja.

1. POLOJI (naplavne ravni) zauzimaju najveće povr. u panonskom i peripanonskom

području. Određuju ga mlađi holocenski (aluvijalni) nanosi i naplavine različitih glina

i pijeska uglavnom do 200 m n.v.

Tipu najmlađeg akumulacijskog reljefa poloja odgovaraju najniže poplavne zone većih

porječja s brojnim manjim rijekama, potocima. Nastale su zbog recentnog tektonskog

spuštanja, kao i povišenih nanosa većih rijeka koji otežavaju odvodnjavanje. Takve

močvarne povr., Crna mlaka u Pokuplju, posavska polja – Lonjsko,Odransko, Crnac

polje, Jelas polje i baranjski Kopački rit tipični su primjeri većih polojnih često

plavljenih cjelina.

2. TERASNI RAVNJACI, odnosno riječne terase najrašireniji su tip reljefa u nizinskom

pojasu do 200 m n.v. Nastavljaju se na riječne poloje. Sastavljeni su od šljunkovitih

nanosa rijeka.

3. ZARAVNI – između reljefa poloja i terasnih ravnjaka te donskih brežuljkastih pobrđa

široko su rasprostranjeni oblici vrlo različitih tipova zaravni.

PRAPORNI RAVNJACI (LESNE ZARAVNI) – u panonskom i peripanonskom

prostoru. Za njihov postanak najvažniji su procesi eolske akumulacije sitnih čestica u

glacijalnim razdobljima. Najčešće su vrlo plodne i pogodne za agrarnu obradu. Njihov

današnji oblik i veličina posljedica su zadržavanja prapornog pokrova na povišenoj

podlozi. Praporni ravnjaci su najvredniji poljodjelski prostori jer se na porv. lesa

stvara plodna zemlja crnica. Tipski primjeri manjih lesnih zaravni okruženih nižim

terasama i polojima su Baranjska i Erdutska lesna zaravan, Đakovačka i Vukovarska

lesna zaravan. Glacijalni nanosi pijeska rašireni su dugotrajnim djelovim panonske

kontinentske unutrašnjosti. Ima ih na dijelovima teras a i na pobrđima Poilovlja,

Polonja i Požeške zavale. U jadransko – dinarskom pojasu primjer je otok Susak,

Unije, Vele i Male Srakane i u sz dijelu Ravnih kotara

KRŠKE ZARAVNI – to su prostrane zaravnjene kamenite površine na karbonatima,

mahom vapnencima. Taj tip reljefa najbolje je izražen u visinskim pojasima između

100 i 400 m n.v. Krške zaravni nastale su denudacijskim procesima riječne erozije,

složenim procesima korozije i dr. One su na površini bezvodne, ali u propusnom

podzemlju često postoji vrlo složena cirkulacija podzemnih voda. Osim okršene mreže

suhih dolina, krške zaravni često presijecaju i sutjeske, odnosno pretežito kanjonski

oblici duboko usječenih riječnih dolina rijeka (Krka, Čikola, Zrmanja, Cetina,

Korana…). Najbolje su izražene u sjevernoj Dalmaciji u porječjima Krke s Čikolom i

Zrmanje, srednjoj Dalmaciji u porječju Cetine, u jz Istri i porječju Korane na Kordunu.

4. DOLINSKI RELJEF PERIPANONSKOG HUMLJA I GORICA

U hipsografskom pojasu između 200 i 500 m n.v. radom brojnih manjih vodotoka

oblikovana je složena fluvijalna morfologija, u kojoj prevladavaju raznoliki tipovi

dolinskog reljefa brežuljaka i pobrđa. Zajedničko su obilježje svih tipova dolinskog

reljefa pobrđa 200 – 500 m n.v. složeni sustavi razvodnih rebara s dolinskim padinama

i naplavnim ravnima dolinskih dna. U sustavu i građi prevladavaju različite laporovite

i laporovito – pješčenjačke stijene i ilovaste naslage s pijescima. Za dolinski tip reljefa

raščlanjenih rebara, padina i dolinskih ravni u brežuljkastim krajevima raširen je

pojam humlja ili gorica te prigorja i zagorja. Poznata su humlja ili gorice Hrv. zagorja,

Vukomeričke gorice, Međimurske gorice… Dijelovi dolinskog reljefa humlja na

padinama viših gorskih masiva zovu se progorja.

DOLINSKI RELJEF KRŠKIH I FLIŠNIH POBRĐA

U jadransko – dinarskom pojasu oblikovana su dva glava reljefna tipa: krška pobrđa

vezana su uz sastav karbonatskih vapnenačko – dolomitnih stijena, a flišna pobrđa uz

nepropusni sastav flišnih stijena. (100 – 400 m n.v.)

-Dolinski reljef krških pobrđa

Izgled i značenje nižih krških pobrđa određeni su pretežito okršenim ili suhim

sustavom dolina te zatvorenim krškim oblicima, većim uvalama i brojnim ponikvama.

Veće zatvorene krške uvale poznate su kao krška polja (žegarsko, Kninsko, Kosovo,

Petrovo, Sinjsko). Najveća periodično plavljena krška polja su u karbonatnom

kompleksu porječja Neretve (Imotsko, Vrgoračko)

-Dolinski reljef flišnih pobrđa

U području raširenja raznovrsnih starijih tercijarnih klastičnih stijena fliša jadranskog

pojasa oblikovala su se različita flišna pobrđa. Čine ih također dolinski sustavi

ispunjeni naslagama lapora, pješčenjaka, glina i konglomerata. Najveći takav dolinski

sustav flišnog pobrđa je u unutrašnjoj Istri (Siva Istra). Npr. Vinodol, dijelovi otoka

Krka, srednji i sjeverni dijelovi Raba, srednjodalmatinske flišne zone (Kaštela,

Makarsko primorje) i manja polja Zagore i najvećeg Konavskog polja u južnoj

Dalmaciji.

5. GORSKI RELJEF

U visinskom pojasu od 400 do 1000 m n.v. oblikovao se poseban tip gorskog reljefa ili

reljefa sredogorja. Dva su osnovna tipa: gromadni tip u panonskom i peripanonskom

te dinarski tip u jadransko – dinarskom prostoru.

-Gromadno gorje peripanonskog prostora

Imaju značajke izrazitih reljefnih otoka. Izdvajaju se reljefne gorske cjeline: granične

gore Macelj i Ravna gora u Hrv. zagorju, Ivanščica, Strahinjščica, Medvednica,

Kalnik, Žumberačka gora, Petrova i Zrinska gora, Moslavačka gora i slavonsko gorje-

Papuk, Krndija, Psunj, Babja gora Dilj gora.

-Dinarski sredogorski rljef

Od 500 do 1500 m n.v. Gorski nizovi i sredogorske skupine pružaju se uglavnom u

dinarskom pravcu sz-ji (Ćićarija s Učkom, Ličko sredogorje, Bukovica, Promina,

Svilaja, Moseć, Opor, Kozjak, Mosor, Rilić, Zavelim, Sv. Ilija, Sniježnica i otočna

sredogorja Brača, Hvara, Korčule, Visa, Mljeta…).

Glavni dolinski oblici porječja gornje Kupe i Une te ličikih ponornica, kao i glavna

polja oblikovani su u dinarskom pravcu.

Gorske visoravni i reljefno zatvorena krška polja tipično su obilježje dinarskoga

gorskoga, odnosno sredogoskog reljefnog tipa. Tu su najveća hrv. krška polja u Ličkoj

zavali s periodično plavljenim ili suhim ravnim površinama (Ličko, Gacko, Gračačko

polje…). Najviša velika krška polja iznad 500 m n.v.su Koreničko, Bijelo, Krbavsko.

6. PLANINSKI RELJEF

Razvijen je u najvišim pojasevima, ugl. iznad 1500 m n.v. Dva najveća planinska niza,

vanjski i unutarnji, određuju sz dio planinskog reljefa Hrv. Vanjski niz je prirodna

međa i zona dodira između sredozemnog i dinarskog gorskog planinskog prostora. Od

sz prema ji protežu se visoravan Snježnika i Risnjak prema zap. rubu velikokapelskih

visoravni, uzvisina i hrptova. Velebit je najizrazitija pl.reljefna cjelina. Unutarnji pl.

niz sz dijela planinskog reljefa Hrv. također je prirodna međa i zona dodira dinarskog

gorsko – planinskog i peripanonskog područja. To su masivi, hrptovi i visoravni si

Velike Kapele, Male Kapele i Plješevice.

I na ji dijelu planinskog reljefa Hrva diferenciraju se vanjski i unutarnji niz. Vanjski –

Biokovo. Unutarnji – Dinara, Kamešnica.

7. RELJEF JADRANSKOG PRIMORJA I PRIOBALJA

Obuhvaća oblike od Maranske lagune do Otranskih vrat, od čega znatan dio pripada i

Hrv. u skladu s pripadajućim dijelom mora. Reljef jadranskog podmorja posljedica je

subdukcijskih pokreta u Zemljinoj kori, kao i složenih orogenetskih pokreta, posebice

onih mladih u sklopu alpske orogeneze. Današnja obala posljedica je gacioeustatičkih

pokreta, odnosno izdizanja razine mora za oko 100 m. Jadranski pomorski reljef čine

dva različita dijela, sz plići i ji dublji, odvojena Srednjojadranskim ili Palagruškim

pragom. Srednjojadranski prag nazvan je prema pučinskom najudaljenijem hrv.

otočiću Palagruži.

Sz dio Jadranske zavale je plitak, osim posebno istaknute koritaste udubine podmorske

jabučke zavale.

U ji djelu od Palagruškog praga do podmorskog praga koji dijeli Jadransko more od

Jonskog mora (prag Otranskih vrata) dubine su veće i do 1000 m (max izmjerena

duina ji zavale je 1330 m).

Zavala Jadranskog mora u cjelini natala je postupnom transgresijom starijeg ji mora u

prijelaznom razdoblju otopljavanja posljie sz Jadrana, plića od 100 m, u vrijeme

posljednje oledbe bila je kopno. Dokaz za to su ostaci lesnih zaravni na otoku Susku,

dijelovim otoka Unija … Smatra se da je razina Jadrana u vrijeme posljednje oledbe

(prije 25 000) bila oko 135 m niža.

Kretanja morske razine Hrv. primorja rezultat je glacioeustatizma i slabije izražene

akumulacije nanosa.

Holocenskim potapanjem najnižih krških oblika i dolinskih dijelova krškog i flišnog

pobrđa nastao je primorski obalni reljef Jadranske Hrv. Najveći dio hrv. obale čine

uglavnom u dinarskom pravcu izduženi potopljeni dijelovi negativnih reljefnih oblika

pretvorenih u morske kanale (Velebitski, Zadarski, Pašmanski, Srednjim Brački,

Hvarski…), zaljeve (Kvarner, Bakarski, Novigradsko i Karinsko more, Telašćica,

Šibenski zaljev, Kaštelanski zaljev, Boka kotorska..), međuotočna proširenja (Virsko

more, Muretsko more, Kvarnerić).

Viši dijelovi kriških zaravni te kriških i flišnih pobrđa postali su otoci (1246 otoka,

otočića i hridi). Oblikovana je razvedena obala s otocima – dalmatinski tip obale.

Obilježava ga tip obale kod kojega se otoci pružaju usporedo s obalom. Najizrazitiji

primjer potopljenog obalnog reljefa Hrv. je u sz Dalmaciji (zadarski i šibenski otoci s

Pagom). On se navodi kao tipski primjer potopljenog dinarskog reljefa.

Ističu se i poprečni potopljeni dolinski usjeci, poznata morska vrata i prolazi

(Kvarnerska vrata, Sedmovraće ili Maknare, Veli i Mali Ždrelac, V. i M. Proversa,

Splitska vrata…)

Ima i istaknutih odstupanja od dinarskog pravca pružanja (zapadnoistarska obala, si

strana Savudrijskog poluotoka, Brijuni, Medulinski zaljev…)

-Deltaste obalne naplavine čine rijedak i izuzetan dio obalnog reljefa hrv. Jadrana,

nastao je na ušćima riječnih tokova (Neretvanska delta, ušće Rječine, Cetinje;

jedinstven tip mikrodelti Velike i Male Paklenice, deltasti nanos u Senju).

GEOMORFOLOŠKA REGIONALIZACIJA HRV.

3 velike megageomorfološke regije:

1. PANONSKI BAZEN (u njegovom sklopu izdvajaju se 4: Istočnohrvatska ravnica,

slavonsko gromadno gorje, zavla Sz Hrv. i gorsko – zavalsko područje Sz Hrv.

2. GORSKI SUTAV DINARIDA (5 makroregija: Gorksa Hrvatska, Istra s

Kvarnerskim otocima – Cres, Lošinj, Krk, Sjeverna Dalmacija s otocima Rab, Pag,

zadrasko – šibenski otoci, Srednja Dalmacija s otocima Brač, Hvar, Šolta, Vis i Južna

Dalmacija s Korčulom, Mljetom, Lastovom

3. JADRANSKI BAZEN (3 makroregije: sz dio jadranskog šelfa, Srednjojadranski prag

i Južnojadranska zavala).

KLIMA

Klimatski čimbenici: geogr. položaj Hrv. u sjevernom umjerenom pojasu raspodjela i utjecaj

kopna i mora te reljef.

- Položaj u s.umjerenom pojasu, oko usporednice od 45 stupnjeva, odražava se na

činjenici da su ekstremi vrućina i hladnoća razmjerno rijetki, slično je i s sušnim i

vlažnim razdobljima, razmjerno pravilna raspodjela godišnjih doba.

- Raspodjela kopna i mora utječe na klimu Hrv. koja je dio euroazijske te u blizini

afričke kontinentalne kopnene mase i izlazi na toplo Sredozemno more – takav

geografski položaj određuje stalnu izmjenu zapadnih morskih i kopnenih zračnih masa

nad Hrv. Utjecaj toplog Jadranskog mora izrazit je tek u uskom obalnom pojasu.

- Reljef ima utjecaj na klimatske pokazatelje, posebice njegovi izraženi oblici, planinski

masivi i velike nizine. Prostor Panonske nizine ljeti se brže i jače zagrijava od okolnih

područja, a zimi tu stacionira hladniji zrak u odnosu na susjedna viša područja.

Dinaridi svojom visinom i pružanjem smanjuju utjecaj morskih zračnih masa s

Jadrana.

Gotovo cijeli prostor Hrv. nalazi se u klimatskom području umjereno toplih kišnih klima (C

lime), a vrlo mali dio najviših planinskih krajeva ina snježno – šumsku klimu (D). Predjeli uz

Jadransko more uglavnom pripadaju pojasu sredozemne klime (Cs), s ti da priobalje srednjeg

i južnog dijela Jadranske Hrv. obilježava sredozemna klima sa suhim i vrućim ljetima ili

klima masline (Csa) na koju se u pojedinim višim mikrozonama (Brač) natavlja sredozemna

klima sa suhim i toplim ljetima (Csb). U glavnini ostalih dijelova zemlje zastupljena je

umjereno topla i vlažna klima (Cf).

Prema općoj cirkulaciji atmosfere Hrv je na veoma ''prometnom'' položaju, stoga su tu

vremenske prilike raznolike, a promjene česte i velike. Ona je na pola puta cirkulacije hladnih

polarnih i toplih zračnih masa. Te se zračne mase neprestano izmjenjuju preko hrv. prostora.

Na vrijem u Hrv. utječu i promjene položaja suptropskog pojasa visokog zračnog tlaka ili

azorske anticiklone i subpolarne ciklonalne zone oko Islanda. Osim Azorske anticiklone i

Islandske ciklone, na vrijeme u Hrv. utječe i njezin položaj u odnosu na golemi kontinentski

prostor Euroazije na istoku. Zimi na istoku zbog znatnog hlađenja kopna nastaje prostrano

kontinentsko područje visokog tlaka (Sibirska anticiklona).

Značenje reljefa je veliko jer se svojstva zračnih masa mijenjanju pri njihovu dizanju i

spuštanju preko planina, a to znatno utječe na vrijeme. U jesen i zimu česti su prodori toplijeg

atlantskog zraka na prednjoj strani ciklona koje se kreću od zapada prema istoku. Pri

prelasku dinarskog planinskog područja, zbog hlađenja i kondenzacije vodene pare,

nastaju velike količine padalina. Prodirući u Podunavlje, topliji atlantski zrak uzrokuje

opći porast temp. Slično se događa pri prodoru hladno kontinentskog zraka sa sjevera.

Naglo spuštanje hladnog zraka niz južne padine dinarskih planina uzrokuje u priobalju

buru.

Kad traje anticiklonalno vrijeme, dna su zavala ljeti razmjerno toplija, a zimi razmjerno

hladnija. U planinama i zatvorenim gorskim zavalama temp. je i ljeti i zimi osjetno niža u

odnosu na primorje i nizine u unutrašnjosti, sukladno s n.v.

Stabilno anticiklonalno vrijeme, bez naoblake omogućuje veću osunčanost (insolaciju) u

višim zonama. Prosječno osunčavanje povećava se u Hrv. od zapada prema istoku i od sjevera

prema jugu. Najveću insolaciju imaju srednji i južni priobalni i otočni dijelovi Jadranske Hrv.

(2500 – 2700 sunčanih sati godišnje), a najmanju imaju najviši vrhovi planina (manje od 1800

sati godišnje) i sz Hrv. (manje od 1900 sati godišnje).

Najhladniji mjesec u Hrv. je u prosjeku siječanj iako je u nekim predjelima i veljača. U

Panonskom kontinentalnom prostoru temp. zraka su izmešu 0 i -2 stupnja, uz obalu sjeverno

od Zadra i na otocima od Lošinja do Raba temp. je između 4 i 6 stupnjeva, u planinsko –

kotlinskom području gorskog dijela temp. je niža od -2 stupnja. Česta je i temperaturna

inverzija uslijed zadržavanja zraka ohlađenoga dugovalnom radijacijom noću u kotlinama,

poljima u kršu, dolinama rijeka i zavalama s temp. zraka nižom nego u okolnim višim

dijelovima. Razlike u temp. zraka sredozemnog i panonskog prostora zimi su istaknute, dok

su ljeti znatno manje. U kontinentalnim predjelima prosječne temp. zraka u srpnju kreću se od

20 do 22 stupnja, a na otocima i u priobalju između 23 i 26 stupnja.

Blagotvorna termička svojstva mora dobro ublažavaju dnevne temp. razlike u probalju,

smanjujući učinke vrućina i hladnoća. Već u zaobalju, u Zagori, Ravnim kotarima i sl. dnevne

su temp. u ljetnim mjesecima često više zbog slabijeg osvježavajućeg utjecaja mora i jačeg

zagrijavanja kopna. Utjecaj mora zimi slabi udaljavanjem od obale.

U Hrv. je ledenih dana (Tmin zraka ispod ili jednaka -10 stupnjeva) godišnje najmanje, 10-

15 u panonskom prostoru, 15-20 u planinsko – kotlinskom, a u priobalju se dogode jednom u

nekoliko godina.

Studenih dana (Tmin tijekom 24 sata ispod 0 stupnjeva) najviše je u gorskim krajevima, više

od 30, na Zavižanu takvih je čak 70, a u ostalim kontinentalnim krajevima više od 15 u

godini. U priobalju su rijetki, jednom u nekoliko godina.

Hladni dani ili dani s mrazom (T barem jednom tijekom dana ispod 0) utječu na

poljoprivredu. U kontinentalnom prostoru Hrv. bezmrazni mjeseci su od lipnja do kolovoza s

većim dijelom rujna, a u priobalju je bezmrazno razdoblje od početka svibnja do početka

studenog.

Toplih dana (Tmax zraka barem jednom jednaka ili veća od 25 stupnjeva) ima znatan broj u

cijeloj Hrv., osim na višim planinama. U kontinentalnom dijelu, sjevernom priobalju i

zaobalju srednje i južne Jadranske Hrv. ih je 100 – 200, u srednjem i južnom priobalju više od

130, u višim gorskim predjelima 40 – 70, a u najvišim znatno manje (na Zavižanu samo 3).

Pretežito traju ljeti.

Vrućih dana (T barem jednom tijekom 24 sata jednaka ili viša od 30 stupnjeva). U

kontinentalnom dijelu 15 – 30 u godini, u gorskom dijelu manje od 15, a u primorju posvuda

više od 15, ponegdje u srednjem i južnom primorju više od 40. Najčešći su ljeti, a iznimna

pojava su i u kasno proljeće (svibanj i lipanj) te u ranu jesen (rujan).

PADALINE

Od padalina najčešće su kiše, u hladnijem dijelu godine čest je i snijeg. Padalina je gotovo

svugdje podjednako. Raspodjela padalina posljedica je učestalosti ciklonalnih gibanja i

anticiklonalnih razdoblja, kao i utjecaj reljefa. U jesen i zimi Islandske i Genovske ciklone

uzrokuju vlažno i nestabilno vrijeme s padalinama, dok anticiklone ljeti azorksa a zimi

euroazijska (Sibirska), uzrokuju stabilno vrijeme bez padalina. Hrv. ima razmjerno pravilan

raspored količina padalina. U panonskom području smanjuju se od zapada prema istoku, a u

primorju od sz prema ji. Općenito se od obale prema unutrašnjosti primorja količina padalina

povećava te smanjuje prema panonskim predjelima. Prosječno tijekom godine u srednjem i

južnom obalnom pojasu izluči se od 700 mm do 1000 mm, na Kvarneru između 1000 mm i

1500 mm, u planinsko – kotlinskom prostoru do 2000 mm, na gorskim planinama i više od

3000 mm. Razdjelnica sredozemnog i kontinentalnog režima padalina južno je od Karlovca.

Područje sjeverno i istočno od te crte prima više padalina u toplijoj polovici godine

(2maksimuma, proljetni i jesenski), najmanje je padalina u razdoblju siječanj – ožujak/travanj.

Snježne padaline česte su u većem dijelu Hrv. iako gdjegdje u panonskom dijelu pojedinih

zima znaju izostati. Njihov udio u ukupnoj količini padalina je 5 – 20%. Godišnji broj

snježnih dana i udio snijega povećava se udaljavanjem od mora i s porastom n.v. U priobalju

je rijedak, a na otocima još rjeđi. Najkraće se zadržava u primorju (dan – dva) te u Zagori do

10 dana, u panonskom području ( 10 – 40 dana), najviše se dana zadržava u planinsko –

kotlinskom prostoru (Zavižan 150 dana, Kordun).

VJETROVI

Omogućuju aeraciju (prozračivanje). Najvažniji su bura, jugo i maestral. U manjoj mjeri pušu

istočnjak, zapadnjak, sjeverac i jugozapadnjak. Bura, najjači vjetar, suh je i hladan te puše sa

si, tj. dolazi s hladnijeg kopna. Mahovit je, češći je u hladnijem dijelu godine, a uglavnom

donosi lijepo, suho i vedro vrijeme, premda ciklonalne bure mogu donijeti kišu ili snijeg.

Najjači su udari bure praćeni posolicom u Velebitskom kanalu i u priobalju podno Biokova,

Mosora… Jugo je razmjerno topao i vlažan vjetar, puše iz južnog kvadranta. Ustaljenog je

smjera pa stvara pravilne i vrlo velike valove (do 10 m). Češće i jače puše na južnom Jadranu,

a udari su najjači na otvorenim obalama bez otoka. Maestral je vjetar koji struji sa sz,

najčešći je u toplom dijelu godine u jadranskom priobalju i na moru. Pokazatelj je lijepog i

vedrog vremena i blagotvornog je utjecaja jer u vrućim danima donosi svježinu s mora.

Donosi i nešto vlage. Gradovi na obali koji su otvoreni maestralu (Zadar) imaju znatno manje

visoke, ekstremne temp. ljeti u odnosu na one koji su u zatvorenim zaljevima.

- Danju puše vjetar s hladnijeg mora prema kopnu, zvan smorac (zmorac),

- Noću s hladnijeg kopna prema toplijem moru puše kopnenjak (burin).

VODE

GEGORAFSKI POLOŽAJ, VELIČINA I OBUHVAT

Jadransko more dio je Središnjeg Sredozemlja, poveznica je istočnog i zapadnog

Sredozemlja. Položeno je u pravcu sz – ji, a današnji izduženi oblik posljedica je izdizanja

morske razine, odnosno transgresije mora od prije oko 11 800 godina. Potopljene su

nekadašnje nizine na sz dijelu, kao i niži prostori duž obale koje su izrazito razvedene. (indeks

razvedenosti kopnene obale je 3,4; indeks razvedenosti otoka je različit, najveći ima otok Pag

čiji je indeks 5,1). Jadran spada u razmjerno mala i plitka mora. Njegova južna granica je

određena paralelom 39° 47' N od rta Meliso do otoka Krfa.

- Površina Jadrana je 138 595 km², što iznosi 0,38% površine svjetskog mora.

- Hrvatskom obalnom moru pripada više od 31 000 km².

- Obujam vodene mase određen dubinama podmorja je 34 977 km3 ili 0,025%

volumena svjetskog mora.

- Prosječna dubina je 252 m.

- Oko ¾ Jadrana je pliće od 200 m.

- Najveća dubina je 1330 m.

- Dužina je 783 km

- Prosječna širina je 148 km

- Dužina obala je 8354 km, kopnenih 3839 km, otočnih 4515 km

Geološki, dubina Jadrana posljedica je složenih geoloških i geotektonskih procesa, posebice

subdukcije Afričke ploče pod Euroazijsku. Klimatski pripada suptropskom, semiaridnom

prostoru sredozemne klime. Sliv Jadrana obuhvaća okolne kopnene površine u Hrv. oko 21

000 km².

Geomorfološki dno Jadrana čini nekoliko izdvojenih dijelova: plitki sz dio (dubine do 50 m),

Jabučka zavala (dubina 245 m), Palagruški prag (130 m), Južnojadranska zavala (1330 m).

Površinski Hrv. pripada 31 067 km² unutarnjih i teritorijalnih voda Jadrana ili 22,4% ukupne

povr. Hrv. ima integraciju na 36% povr. Jadrana.

OSNOVNA FIZIČKA SVOJSTVA

TEMPERATURA, srednja površinska temp. Jadrana u kolovozu je oko 25° C, u veljači

između 13,5° C na jugu i 9° C na sjeveru. Prosječna godišnja temp. je oko 18° C. Samo u

najdubljim dijelovima temp. se spušta niže od 11° C. Ljetne temp. površinskih slojeva mora

kreću se u prosjeku od 22° C do 25° C, ali dosežu i do 28,8° C i raspoređene su prilično

ravnomjerno. Zimske prosječne temp. opadaju od juga prema sjeveru, a znaju opasti i do 4,1°

C. Što je dubina veća temp. su ljeti niže - to je anotermni tip vode. Zimi se hlađenjem

površinske vode uspostavlja jednolika temp. od površine do dna – to je izotermni tip vode.

Izuzetak je zimi često povr. hladniji sloj mora sjevernog jadrana. Uzrok toj pojavi je znatnije

pritjecanje hladne riječne vode. Ta voda, kao manje slana i laka ''pliva'' na težoj i slanijoj, a

istodobno i toplijoj morskoj vodi – katoermni tip vode.

PROZIRNOST mora u vezi je s temp., ali i slanoćom. Veća je na pučini, a manja u obalnom

području. Mineralne čestice nakon kiša vrlo kratkotrajno smanjuju prozirnost. U doba jačeg

razvoja planktona prozirnost se smanjuje. prozirnost, koja na pučini dosegne više od 56 m, i

intenzivna modra boja odlike su ''lijepoga' ali kvantitativno – biološki siromašnoga mora.

Jadransko more je siromašno hranjivim solima, najveće je u prozirnim povr. slojevima.

GIBANJE MORA

– Morske struje - Na strujanje utječu promjene razine Jadranskog mora izazvane morskim

mijenama, promjene tlaka (smanjenje tlaka – viša razina, povećanje – niža), temperatura. Uz

istočnu obalu Jadrana struji ulazna struja kojom se unosi slanija levantinska voda u Jadran, a

uz zapadnu obalu se odvija istjecanje manje slane vode iz Jadrana. U Jadranu uz opću

ciklonalnu cirkulaciju nastaje i nekoliko vrtloga (južnojadranski i jabučki ciklonalni vrtlozi)

-Morske mijene periodična su spuštanja i dizanja razine mora. Odraz su plimnog vala iz

središnjeg dijela Sredozemnog mora prouzročenoga gravitacijskim djelovanjem Mjeseca i

Sunca. Mješovitog su tipa – za mladog i punog Mjeseca poludnevnog su ritma, a za prve i

posljednje četvrti jednodnevnog. Plimni val ulazi u Jadransko more kroz Otranska vrata i za

12 sati obiđe cijeli sjeverni Jadran u obrnutom smjeru od smjera kretanja kazaljke na satu.

Amplitude morskih mijena su malene i ugl. rastu od juga prema sjeveru: Otranskim vratima

25 cm, a u Tršćanskom zaljevu 80 cm. Ako se pojava vertikalnog pomicanja morske razine

zbog atmosferskog tlaka podudara s dolaskom plimnog vala nastaju ''visoke vode''.

-Valovi, povr. Jadrana je iznimno smirena. Za razvoj valova važni su vjetrovi bura, jugo,

maestral i lebić (jugozapadnjak). a) Bura u pojedinim mjestima doseže orkansku jačinu (Senj,

Velebitski kanal, Podbiokovlje…). Valovi ure uzduž hrv. obale nemaju visinu orkanskih

valova, najveća visina valova bure na kraju staze tj. pred talijanskom obalom je do 5 m. Na

hrv. obali valovi su niski (2 – 2,5 m), kratki, strmi i zbog čestih promjena smjera opasni. Jaka

bura nosi pjenu slomljenih valnih vrhova i stvara ''dim'' mora što smanjuje vidljivost. Žestoki

udari vjetra, koji se ruše niz strme padine iznad obale, izazivaju ''štigu'' tj. nagle promjene m

orske razine. b) Jugo zbog ravnomjernog puhanja stvara pravilne velike valove (2,5 – 4,5 m)

c) Maestral stvara slične valove kao i jugo, ali su oni slabiji i iznimno dosegnu visinu i snagu

valova juga.

OSNOVNA KEMIJSKA SVOJSTVA

Zbog oskudice hranjivih tvari organska proizvodnja u Jadranskom moru manja je nego u

susjednom Jonskom. Neke posebne pojave, poput noćnog svjetlucanja i cvjetanja mora,

povezane su uz platonske organizme. Jadransko more je razmjerno siromašno more,

proizvodnja biomase je mala. Ipak brojem vrsta Jadran je bogato more. Ističu se sva tri oblika

života u moru: plankton, nekton i bentos.

VODE NA KOPNU

Hrv. spada u zemlje vrlo bogate vodom i vodnim zalihama. Posebno značenje imaju količine

pitke vode. Prostorom hrv. protječe i nekoliko velikih europskih rijeka (Dunav, Drava, Sava)

koje sa svojim pritokama čine njezino hidrogeografsko bogatstvo (vodoopskrba,

hidroenergija, ribolov, promet, turizam, rekreacija…). Zalihe i kakvoća za sada nisu ugrožene.

PODZEMNE VODE

Voda u plićem podzemlju pojavljuje se ugl. u tekućem stanju, jedino je u dubljem podzemlju

u plinovitom stanju. Prirodna pojava toplih i mineralnih voda ugl. je vezana uz

seizmotektonsku strukturu (Krapina, Stubica, Topusko, Varaždinske toplice, Sutin, Daruvar,

Bizovac…)

TEKUĆICE, RIJEČNI REŽIMI

Kopnene vode u Hrv. pripadaju slijevu Sredozemnog mora, odnosno dvama sljevovima

unutar njega: crnomorskom kojim otječe voda s oko 62% i jadranskom kojim otječe voda s

oko 38% površine Hrv. Topografska razvodnica ugl. se poklapa sa spojnicom vrhova

dinarskih gora.

-Crnomorski slijev – porječje Dunava

Dunavsko porječje dio je crnomorskog slijeva i ističe se najdužim i vodom najbogatijim

rijekama. Razvodnica jadranskog slijeva i podunavskog porječja kod Mrzlih Vodica u

Gorskom kotaru udaljena je samo 10,4 km zračne crte od Jadrana. Rijeke osim Drave

pokazuju veće značenje kišnog tipa od slabijih snježnih utjecaja.

DUNAV (2857 km) izvire u Schwarzwaldu i druga je po dužini europska rijeka. Najveća je i

najduža rijeka koja teče kroz Hrv. Na ušću u Crno more račva se u široku deltu. Povezuje 10

država i jedan je od glavnih riječnih plovnih putova Europe. U Hrv. (188 km) postoji više

rukavaca, meandara i ada, a gl. luka je Vukovar.

DRAVA (707 km, u Hrv 505 km) izvire na sjeveru Italiju u Dolomitima, protječe kroz

Austriju, Sloveniju, Hrv. i Mađarsku. Ima snježno – kišni režim, koristi se za dobivanje

elektroenergije iz nekoliko HE, Plovna je u donjem toku od Donjeg Miholjca do ušća u

Dunav, a gl. luka je Osijek. Sutok s Dunavom velika je močvarna zona, zaštićena u Parku

prirode Kopački rit. Važne pritoke Mura i Bednja.

SAVA (945 km, kroz Hrv 562 km) je najduža rijeka Hrv. Izvire u Julijskim Alpama u

Sloveniji. Ona je slab plovni put. Kišni režim, pogodna za plovidbu samo od Siska nizvodno.

Pritoke Kupa, s pritokama koranom, Dobrom i Mrežnicom, Una i Bosut.

Za hidroenergetsko korištenje najpogodnije su Kupa, Sava i Drava.

-Jadranski slijev, zauzima manji dio Hrv. Zbog karbonatnih stijena nije se mogla razviti

površinski povezana riječna mreža. Samo snažniji riječni tokovi održali su se u

području Jadranskog slijeva. To su Dragonja, Mira s Butonigom, Raša s Boljunšćicom,

Zrmanja s Kupom, Krka Butišnicom i Čikolom, Jadro, Cetina, Neretva i Ombla. Sve

rijeke jadranskog slijeva imaju sredozemni pluvijalni režim s nivalno – pluvijalnim utjecajima

samo na većim rijekama. Nepogodne su za plovidbu. Izuzetak su najniži dijelovi njihovih

tokova (Neretva, Zrmanja i Krka).

- U zatvorenim poljima krša površinski teku brojne ponornice (Pazinčica, Boljunšćica,

Lika, Jadova, Gacka, Krbavica, Otuća, Ričica, Vrljika, Matica, konavočica…)

JEZERA

Nema većih jezera. Mala prirodna jezera pretežno su u jadransko – dinarskom krškom

prostoru. Njihov je postanak određen nedovoljnim kapacitetom otjecanja podzemnim krškim

kanalima i pukotinama.

Najveće prirodno jezero, Vransko pokraj Pakoštana, nastalo je zbog nedovoljnog

kapaciteta prirodnih podzemnih kanala. Povr. je 30,7 km². Prosječna dubina ne prelazi 2 m.

Površinski manje ali količinom vode znatno bogatije je Vransko na Cresu (5,8 km²) je

primjer prirodno čistoga slatkovodnoga spremnika. Dubina 70 m.

Većina ostalih manjih prirodnih jezera oblikovala se nastankom sedrenih pregrada krških

tekućica. najpoznatija je skupina Plitvičkih jezera (povr. 2 km²), najveća su Kozjak i

Prošćansko. Kao najstariji nacionalni park u Hrv. Plitvička jezera uništena su na UNESCO.ov

popis svjetske prirodne baštine. Ostala značajnija jezera su jezero Borovik na Vuki,

Prokljansko i Visovačko na Krki, Baćinska jezera kraj Ploča, Crveno i Modro kod Imotskog,

Veliko i Malo na Mljetu i Velo i Mali na Pagu.

Površinom su ugl. mnogo veća umjetna jezera, Dubravsko na Dravi, Perućko na Cetini,

Varaždinsko na Dravi, Krušćica na Lici, Lokvarka na Mrzlici, Bajer na Ličanki.

Ribnjaci Jelas kod Broda, Končanica kod Grubišnog polja, Garešnica, Grudnjak ko Bokšić

Luga, Breznički ribnjak uz Vučicu.

BLATA I MOČVARE

Zbog otežanih uvjeta prirodne odvodnje u sustavu velikih polojskih reljefnih cjelina s.Hrv.

nastale su brojne močvare ili blata. To su ugl. nizinske ili travne močvare. Umjetno

sagrađenim kanalima za odvodnju i strojnim crpkama močvare su u primorskom dinarsko –

krškom području ugl. preobražene u poljop. povr. (Čepić polje, Neretvanska delta, močvare

Vrane, Bokanjsko i Nadinsko blato, dijelovi doline Mirne, Blatsko polje na Korčuli), a

pojedine su zaštićene (Prološko blato kod Imotskog, Velo i Malo blato na Pagu. Najveće

močvarne povr. u savskom i dravskom porječju samo su djelomično umjetno odvodnjene i

preobražene u poljodjelske povr, a ugl. su zaštićene pa se njihov veći dio umjetno

preobražava u ribnjačarske povr. ili prirodne parkove i rezervate (Kopački rit s dunavskim

adama, Crna mlaka, Lonjsko polje, Crnac polje).

TLA

U dinarskom su prostoru zastupljeni različiti tipovi rendzina, s više ili manje izraženim slojem

humusa. Ta su tla nastala najčešće zbog dolomitne ili laporaste nepropusne stjenovite podloge

podložne lakšem mehaničkom trošenju.

U prostoru Jadranske Hrv. su areali različitih tala nastali na karbonatnoj osnovi. Prevladavaju

kamenjarska skeletna zemljišta s malim zonama crvenica i smeđeg zemljišta. Razvili su se i

kamenjari (litosoli) na podlozi vapnenca i dolomita od Gorskog kotara do Konavla. To su tla s

oskudnim količinama organogenih tvari (humusa).

U višim zonama riječ je o pojasevima starije reliktne crvenice i planinskih crnica na šumskim

i pašnjačkim povr. Kompleksi mlađih crvenica i smeđih tala istaknutiji su u zap. Istri, u

pojedinim dijelovima Like i u priobalju. Na flišnoj podlozi laopora, pješčenjaka i glina

najčešća su smeđa tla, najčešće antropogenim utjecajem bonificirana na terasama, udubinama,

vinogorjima priobalnih krajeva (unutarnja Istra, Vinodol, Ravni kotari, Kaštela, Makarsko

primorje, Konavele, i otoci Rab, Pag…). U ovom prostoru, uz doline rijeka, jezera i blata

razvila su se i močvarna tla (Poneretavlje, Sinjsko, Petrovo, Vransko polje, blata Ravnih

kotara, Čepić polje…)

Tla alpsko – dinarskog planinskog područja čine različite vrste ispranih ili lesiviranih

zemljišta. Lesivirana zemljišta ili podzoli dinarskog planinskog područja su kisela zemljišta,

siromašna bazama i općenito hranjivim mineralnim sastojcima.

Na vapnenačkim planinama rasprostranjene su mjestimično i stare reliktne crnice.

Zbog vjetrova u toploj polovici godine povr. je sloj zemlje u najvišem dijelu planina ugl.

isušen. Zbog hladnoće usporeni su mikrobiološki procesi i organske se tvari sporije

mineraliziraju pa postoji znatno razvijen humusni sloj. U najvišoj planinskoj zoni razvila se

posebna vrsta crnice, planinska crnica koja sadrži veće količine humusa.

Panonsko – peripanonski prostor obilježava nekoliko pedogeografskih kompleksa. Posebno su

značajne crnice koje su najrasprostranjenije i najznačajnije tlo tih krajeva. Razvile su se na

prapornim ravnjacima i lesu (Đakovački, Vukovarski, Erdutski, Baranjsku praporni ravnjaci).

Najvažniji tipovi razvili su se na prapornoj podlozi, to su crna ugl organskom tvari vrlo

bogata humusna zemljišta, najkvalitetnije crnice tipa černozema.

Na višim dijelovima i padinskim prostorima panonskih i peripanonskih gora, na brežuljkastim

zemljištima gdje je spiranje znatnije i u riječnim dolinama gornje Posavine ima raznovrsnih

tipova ispranih ili lesiviranih zemljišta, pa i pravih podzolastih tipova. Jačim spiranjem

gornjeg sloja nastaju tzv. degradirane crnice sa siromašnim humusnim slojeve. U zapadnim

dijelovima bliže Jadranskome moru veće količine kiša u toploj polovici godine uzrokuju

razvoj prijelaznih tipova tala (prigorja sz i Panonske Hrv., Žumberak te dijelom banovinsko –

kordunski prostor.)

BILJNI POKROV (FITOGEGOGRAFSKA OBILJEŽJA)

U Hrvatskoj obitava oko 4000 biljnih vrsta, nalazi se na dodiru dviju velikih

biljnogeografskih (florističkih) regija holartičkog biljnog carstva: sredozemne s

Jadranskom pokrajinom, i eurosibirsko – sjevernoameričke s pokrajinama

Srednjoeuropskom i Ilirsko – balkanskom.

- Raslinje Hrv. je sredozemno, submediteransko, pontsko (crnomorsko),

srednjoeuropsko, borealno i arktoalpsko, a čine ga i biljke pridošlice Ilirsko –

balkanske i Ilirsko – jadranske endemične biljke, kao i brojni hrv. endemi (velebitska

degenija, velebitska pjeskarica, prozorski zvončić, biokovsko zvonce, suličasta zečina,

dalmatinski crni bor, dubrovačka zečina, hrv. perunika i dr.)

Hrv. pripada prirodnom šumskom području (39,4%) ukupne povr. je pod šumom. Važnije

sastavnice raslinja Hrv. s pripadajućim biljkama su:

1. Sredozemni florni element: hrast crnika, divlja maslina, obična planika, divlja

smokva, mirta, brnistra, bijeli bušin

2. Submediteranski ili polusredozemni: hrast medunac, makljen, koprivić, bijeli grab

3. Pontski (crnomorski): stepska perunika, proljetni gorocvijet, sibirski zvončić

4. Srednjoeuropski: obični grab, bukva, hrast kitnjak, gorski javor, velelisna lipa

5. Borealni: šumska crvotočina, obična smreka

6. Arkto – alpski: bor krivulj

7. Kozmopolitske biljke: trska, obična vodena leća

8. Biljke pridošlice ili adventivne: raž, ječam, pšenica, divlji mak, kukolj, kukuruz,

duhan, bagrem, agave i dr.

- Biljne zajednice koje odražavaju ovisnost i prilagođenost klimatskim zonama nazivaju

se klimazonalne vegetacijske zajednice.

Panonsko – peripanonski prostor Sjeverozapadne i Panonske Hrv. pripada eurosibirsko –

sjevernoameričkoj fitogeografskoj regiji, a razlikuju se nizinski, brežuljkasti, brdski gorski i

pretplaninski pojas. Najistaknutije klimazonalno raslinje su šume hrasta. Najveća prostranstva

zauzimaju šume hrasta kitnjaka i običnog graba. U najnižim poplavnim dijelovima obitavaju

šume hrasta lužnjaka. U sušnim i hladnijim dijelovima razvijen je i mjestimično stepski biljni

pokrov.

- U nizinskom pojasu s više vode ističu se zajednice šume hrasta lužnjaka sa žutilovkom

te hrasta lužnjaka i običnog graba. Česta je i pojava poljskog jasena, kao i zajednice

crne johe te različitih šuma vrba i topola.

- U brežuljkastom pojasu rasprostranjene su šume hrasta kitnjaka i običnog graba te

pitomog kestena. Česti su i trešnja, klen, bukva, gorski javor.

- U brdskom pojasu su brdske šume bukve, te šume bukve s bekicom. U višim zonama

šume bukve i jele.

- Ima i reliktnih šuma lipe i tise.

U planinsko – kotlinskom, odnosno gorskom prostoru Hrv. raširene su šume bukve s jelom,

u nižim dijelovima ugl. čiste bukove sastojine, a u višim pojasevima miješane s jelom jer jela

podnosi niže temp. i veće količine padalina. U još višim dijelovima šume munjike i klekovine.

- Manje pojave reliktnih šuma crnog bora

- Na iskrčenim dijelovima razvile su se bujne gorske livade, u gorskim prostorima uz

šume bukve i jele rasprostranjene su i smrekove šume. U najvišoj zoni, zbog veće

hladnoće i vjetra, pojavljuje se slabije razvijena tzv. pretplaninska bukova šuma.

- U priobalnom pojasu sredozemnih klima Jadranske Hrv. važna je klimazonalna

zajednica vazdazelenog hrasta crnike. Znatno je iskorištavana i degradirana u makije i

garige.

- Stenomediteranska zona – najsuša i najvruća, uz alepski bor česti su i divlja maslina,

rogač, tršlja, mirta, tetivika, smirč, oštrolisna šparoga.

- Garig: sredozemne šikare na vapnenačkim krškim zemljištima

- Makija: sredozemne šikare na silikatnim stijenama

U polusredozemnom fitogeografskom prijelaznom pojasu razvoj sredozemnih vrsta

prilagođen je ljetnoj vrućini, ali hladne zime priječe potpun razvoj zimzelenog raslinja.

Umjesto njega razvila se prijelazna vegetacija. Fitogegorafski klimaks tog prijelaznog pojasa

jest listopadna šuma hrasta medunca i bijelog graba. I te su šume uslijed tisućljetnog

iskorištavanja zamijenili ugl. degradirani oblici raslinja, odnosno šikare i kamenjare.

Degradacijski oblici šikarastih formacija s dračom, smričem, kupinom i sl.pokrivaju velike

povr. u neposrednom zaobalju primorskog pojasa. Vrlo su važne i mjestimične sastojine crnog

bora, osobito otporne na sušu i hladnoću, ali osjetljive na požare.

U granično – prijelaznom pojasu prema alpsko – dinarskom planinskom prostoru pojavljuju

se prijelazne zone zajednica hrasta medunca i crnog graba. Najviši granični perimediteranski

zauzimaju sastojine primorske bukove šumske zajednice.

Fitogeografska raščlamba (regionalizacija) obuhvaća sljedeće cjeline:

A. Hrv. panonsko – peripanonski prostor

- Zapadni peripanonski prostor

- Istočni panonsko – peripanonski prostor

B. Hrv. gorski prostor

C. Jadranski (sredozemni, primorski, priobalni) prostor