Skripta iz Hrestomatije – GEOPOLITIKA

I Nerzuk Ćurak: Geopolitika, istorijski razvoj i savremena interpretacija

1. Geopolitika nacionalnih država

„Stoljeće megaumiranja“ – Stoljeće XX vijeka neshvatljivog krvavog rekorda masovnog ubijanja (Zbigniew Bžežinski)

„Postnacionalna geografija“ – Ovim terminom Ardžun Apaduraj atribuira novi suverenitet nacionalnih država izvanrednog primjećujući: Ispoljavaju se pukotine između lokalnih, translokalnih i nacionalnih prostora; zbog toga terotorija kao zemljište kome smo lojalni i koje budi u nama nacionalne emocije ima sve manju podudarnost sa zonom suvereniteta i državne kontrole nad jednim građanskim društvom.

Napoleonu se pripisuje misao: da „znati geografiju neke države znači znati njenu spoljnu politiku“. Tom mišljenju blisko je i Bismarkovo, koji geografiju smatra jedinom konstantom u vanjskoj politici.

Politički, znanstveni i moralni integritet suverenosti još je prije šesdeset godina u svom djelu „Politička gramatika (1941) u pitanje dove Harold Laski: „Bilo (bi) od trajne koristi za političku nauku, ako bi se potpuno odrekla koncepta suverenosti“ – s obzirom da je – „u najmanju ruku vjerovatno da on ima opasne moralne posljedice“ – i da je – „njegova činjenična ispravnost sumnjiva“.

„Simulakrum“ – Realni prostor bez porijekla u realnosti, nastao na osnovama teorije simulacije francuskog filozofa Jeana Baudrillarda koji smatra da smo određeni jednim digitalnim prostorom i da sadašnjom fazom svijeta vlada šema koda: nastupa velika Kultura taktilne komunikacije, u vidu tehno-lumino-kinetičkog prostora i totalnog spaciodinamičkog pozorišta“.

„Geopolitika se manifestuje kao izraz mira i antirata“ – Alvin i Heidi Toffler navode riječi Grejs Aron koja je napravila pet kablovskih TV programa o ratu i miru emitovanih u SAD: Mi ćemo vidjeti epidemiju regionalnih sukoba. Zemlje visoke tehnologije će bankrotirati ako pokušaju da to sve smire vojnom silom. Zašto ne upotrijebiti „pametno oružje“ za mir? Samo oružje znanja, upotreba medija, nikada ne može da bude dovoljno da spriječi rat ili ograniči širenje. Ali propusti da se razviju sistemske strategije za njihovu upotrebu je neoprostivo. Velike osmatračke mogućnosti, izviđanje, kontrola naoružanja, upotreba informativne tehnologije, obavještajna djelatnost, presretanje telekomunikacijskih sistema, propaganda, prelaz na masovne ubojitosti na niskoubojita ili neubojita oružja, obuka i obrazovanje, sve su elementi mirovne forme u budućnosti.

Teritorijalni imperativ je glavni pokretač agresivnog ponašanja nacionalnih država (Zbigniew Bžežinski).

2. Geopolitika: Izlazak iz Tame Svijeta – Metodološki pristup

Otklon pojma geopolitika i njegovog sadržaja od negativne istorijske prakse je početak pozitivnog investicijskog ciklusa vremenski smještamo u 1992. Godinu. Simbolički ga vežemo za ulazak Williama Jefersona Clintona u izvršni centar geopolitičke moći – Bijelu Kuću.

Nakon što je, naslijedivšie Georga Busha seniora, postao predsjednik SAD, Klinton je postepeno uz određena geopolitička popuštanja konzervativnoj vojnoj nomenklaturi (izdavanje naredbe Pentagonu 23. Juna 1993. Da izvrši napad na Glavni štab iračke obavještajne službe u Bagdadu pod egidom da su irački agenti pokušali izvršiti atentat na eks predsjednika Busha u aprilu te godina tokom njegove posjete Kuvajtu) napuštao Bushov strategijsko-diplomatski koncept novog svjetskog poretka, na prihvatljiv ili neprihvatljiv način za različite etničke i nacionalne zajednice u svijetu globalni poredak na premisama kosmpolitske amerikanologije sa pripadajućim standardima globalizacije.

„Novi svjetski poredak“ – Veže se za američkog predsjednika Geogra Busha starije (mada se izvorno sama ideja novog svjetskog poretka odnosi na izvješta nevladine Južne komisije iz 1990. Kojom je predsjedavao bivši tanzanijski predsjednik Julius Nyerere i koja pokriva potrebu izgradnje novog, pravednijeg svijeta za siromašne zemlje) i kojom je on „retorički pokrio“ rat u Zaljevu, dao je guru nezavisne lijeve liberalne inteligencije u SAD Noam Chosky: „I dok su bombe kao vatrena kiša padale na Bagdad i Basru, a jadni irački regruti sakrivali se u pijesku južnog Iraka, predsjednik je objavio da će SAD voditi „novi svjetski poredak“ u kojem će različite nacije biti okupljene oko zajedničke stvari – postizanja univerzalnih težnji čovječanstva: mira i bezbjednosti , slobode i poštovanja zakona“.

„Globalni poredak na premisama kosmopolitske amerikanologije“ – teorijski dokazi globalnog poretka sa izvedenim i pravnim sadržajima tog poretka mogu se naći kod Dejvida Helda. Kosmopolitska amerikanologija je geopolitički termin nastao kao kritička percepcija Molnarovog (američki profesor) pojma amerikanologije i kosmpolitizma shvaćenog u kantovskom smislu kao neophodna pravna i politička dopuna nacionalnom i međunarodnom arsenalu političkih i pravnih normi.

Teoretičar liberalne demokratije Alexis de Tocqueville dubinski je istražio u svom djelu Demokratija u Americi dijagnostirajući američko društvo kao „bučnu monotoniju“ koju je u zatonu devedesetog vijeka Francis Fukuyama definisao kao dosadu slobodnog tržišta i liberalne demokratije koja će se spustiti na cijeli svijet oglašavajući trijumf kapitalizma kao Institucionalne konačnosti.

„Institucionalna konačnost“ – Nakon što je 1989. Godine u časopisu The National Interest objavio tekst „Kraj povijesti“ američki naučnik Francis Fukuyama izazvao je brojne reakcije koje su ga primorale da 1992. Godine objavi knjigu kraj povijesti i posljednji čovjek razvijajući na premisama Hegelove filozofije, odnosno Kojejeve interpretacije Hegelove filozofije ideje o kraju povijesti koja se za Fukuyamu dovršava i dokuda u liberalnoj demokratiji koja danas postoji u kapitalističkom svijetu zapadne civilizacije.

Prostor svijeta otvara se kao semantičko polje geopolitike čija značenja dešifruje američki duh sa svim pripadajućim entitetima te duhovnosti.

Predsjednik francuske Miterrand bio je u pravu kada je neočekivano lucidno primijetio da „napredujemo u pravcu XIX vijeka“, koga je i Francuska preko Napoleona obilježila kao geopolitički subjekt.

Iz novih identiteta geopolitika se može zasnovati i kao nauka bez prošlosti, u najboljoj tradiciji endizma, kao nova naučna disciplina, npr. Kao internetologija, kao da prije ove geopolitike one uopšte nije ni bilo. Sa ekspanzijom globalizma, globalizacijskih procesa i globalnih studija koji nadilaze naslijeđe klasičnog obrasca čovjek – država – rat, započinje drugačije buđenje geopolitike, koju svijet koji se igra poziva da u okviru novih mirovnih formi izdigne se iznad utilitarnih instrumentalizacija jakih nacionalnih država i situira u novu, globalnu sredinu, kao potisnuta, transferirajuća karika u lancu čovjek – država – svjetski sistem – mir. Zvuči obećavajuće, ali proces pacifikacije geopolitike, zbog suprotstavljenih interesa realnih vojno-tehnološko-političkih sila suočava se i sa pozitivnom ali i sa negativnom percepcijom. Da bi geopolitika zadobila novi, mekiši i čišći identitet, više se ne može atribuirati imperijalno, nego irenološki, kao mirovno naslijeđe svih koji žele da u novoj igri svijeta nema gubitnika, loose – loose, već da su sve zainteresovane strane na dobitku, kao akteri pobjedničke igre win-win.

Tradicija endizma – vežemo je za mislioce „čije je zajedničko obilježje proglašvanje kraja, nečega – povijest, humanizam, ideologija, savremenost, marksizam... Endizam se savršeno uklapa u postmodernizam koji nas aktivno ohrabruje da se oslobodimo autoriteta tradicije i uticaja prošlosti na naše mišljenje i ponašanje“., pa ako je gdje potrebno to oslobađanje, onda je to geopolitika.

Negativna percepcija pacifikacije geopolitike – „Neko može vjerovati da su svjetska vlada i trajni mir sinonimi, ali neko može takođe vjerovati da bi svjetska država mogla biti i svjetska tiranija i stoga daje prednost sistemu nacionalnih država s trajnom opasnošću od rata naspram svjetskoj državi koja obećava trajni mir“.

Irenologija – nauka o miru. (Kontrapunkt polemologiji – nauka o ratu)

Termini loose – loose (gubitničke igre) i win – win (pobjedničke igre) potiču iz Von Neumanovve i Morgensternove teorije igara čija je dostignuća primijetio Kennet Waltz u svojoj realističkoj teoriji međunarodnih odnosa zalažući se za „ravnotežu sile kao sredstvo minimiziranja šansi za izbidjanja rata“.

3. Uspon i pad geopolitike

Rodno tlo geopolitike je Njemačka. Robert Brauning se ovako izrazio: „Uvijek treba da se pravaziđe daleko svoj obuhvat, inače čemu onda nebesa“? Drugačije rečeno, treba poduzimati bliže i dalje ekspedicije u prostor susjednog i egzotičnog svijeta, u geografiju koja će krajnje ozbiljno uticati na nacionalne strategije velikih sila. Te ekspedicije, to prevazilaženje državnog obuhvata početak je geopolitike.

Paul Kennedy, jedan je od vodećih svjetskih istoričara (napisao Uspon i pad velikih sila). Kenedi nam demonstrira uticaj geografije na politiku ali u strategijskom smislu, jer strategija svojom nevidljivošću, svojom izageografičnošću, svojim božanskim djelom i iskrom genijalnosti osigurava dijalektičku vezu između geografskih elemenata i političke odluke.

Osnivač geopolitike, u strogom naučnom smislu, je Šveđanin Rudolf Kjellen.

Zašto je njegova disciplina doživjela fijasko u Njemačkoj, gdje se najviše razvila?

Rudolf Kjellen (1864-1922) švedski politolog i profesor političkih nauka smatra se osnivačem geopolitike, jer je u djelu Država kao oblik života, nastojao utemeljiti geopolitiku kao naučnu disciplinu.

On je podijelio politiku na pet disciplina, od kojih je jedna i geopolitika definišući je kao: „nauku o državi kao geografskom organizmu ili pojavi u prostoru; dakle o državi kao zemlji, teritoriju, području ili najizrazitije kao zemljištu“. Po Kjellenu predmet geopolitike je „političkom organizacijom prožeta zemlja“. On državu svhata kao organizam, koji ima svoje potrebe pa nije ni čudno što su njegovi stavovi naišli na plodno tlo u postversajskoj Njemačkoj, uobličivši se u koherentni, utilitaristički instrumentarij koji je preko militizirane bavarske univerztetske zajednice znatno pomogao razvoju ideja u čijem je središtu bio zahtjev za teritorijalnom revizijom svijeta, bolnom tačkom njemačkog militarizma, poraženog u prvom svjetskom ratu. Zato je po završetku Prvog svjetskog rata spajanje geografije i politike stvorilo geopolitiku. Karl Haushofer, da bi njemačku uistinu objektivizirao, on u centar svog politgeografskog modela situira geopolitičko učenje državnog britanskog geografa Halforda J. Mackindera. Zbog suprotstavljenih njemačko-britanskih interesa na početku XX vijeka, Haushofer je takvim intelektualnim manevrom „kupio“ nevinost za buduću geopolitiku smrti.

Šta je to naukovao Mackinder da je sudbinski privuklo Haushofera?

Halford J. Mackinder, proimperijalni britanski intelektualac, torijevac, objavio je 1904. Godine članak Geografski stožer istorije, prethodno čitan pred britanskim kraljevskim geografskim društvom, u kome će prvi put pomenuti jedan od najvažnijih, oblikujući termin geopolitike – srce zemlje, tvrdeći da se vrijeme ekspedicijskog osvajanja svijeta od strane Evrope približava kraju, jer je praznih nepoznatih prostora sve manje a time i geografska ekspedicijska istraživanja gube na značaju. Neće više biti granica koje će Evropljani istraživati i kolonizovati. Umjesto toga, velike sile sada će se neizbježno sudarati jedna s drugom. Mackinder je nazvao ovaj kraj evropskih istraživanja „post-kolumbovskim dobom“ a zatvaranje granica , pojavom „zatvorenog političkog sistema“.

Ovaj konzervativni engleski učenjag ingeniozno primjećuje smjer putanje svjetskie istorije koja više ne ide na ruku Velikoj Britaniji i njenoj pretežitoj maritimnoj (pomorskoj) moći. On konsekventno izvodi zaključak da dolazi vrijeme opadanja te moći, „obaranja ravnoteže sila u korist srednje države“. Mackinder će, kaže Withlesey, svoju tezu objasniti na krati svijeta i podržati je, „dokazujući koncepciju evroazijske kopnene sile i njeno moguće ugrožavanje pomorske moći“.

Teorijski temelj na kome će Haushofer zasnovati školu njemačkog geopolitičkog mišljenja bilo je Mackinderovo učenje o srcu zemlje: „Jedna od ključnih formula u Mackinderovoj viziji geografskog determinizma je njegova identifikacija „stožernog područja (pivot-area) ili „teritorija srca Zemlje (heartland zone) u istočno-centralnoj Evropi, nad kojim bi kontrola bila neka vrsta čarobnog recepta za dominaciju svijetom. Razrađujući, nakon I svjetskog rata, ideje svog članka iz 1904.Mackinder je redefinisao viziju i 1919. Zapisao formulu koja je pokriva:

- Ko kontroliše Istočnu Evropu, kontroliše Srce zemlje

- Ko kontroliše Srce Zemlje, kontroliše Svjetsko ostrvo

- Ko kontroliše Svjetsko Ostrvo, kontroliše svijet.

Peter Taylor je 1994. Godine napisao: „Iza svakog opšteg modela postoji konkretan slučaj iz kog je izveden.“ Za model srca Zemlje ovo je posebno lako identifikovati. Tokom druge polovine devetnaestog vijeka Britanija i Rusija bili su rivali u velikom dijelu Azije. I dok je Britanija konsolidovala svoju vladavinu u Indiji i rutu ka Indiji, Rusija se širila na istok i jug stvarajući mnogo zona potencijalnog

sukoba od Turske preko Persije i Afganistana do Tibeta. Ali umjesto rata ovo je postalo poprište blefiranja i kontrablefiranja, poznato kao „Velika igra“.

Transferirajući Mackinderov imperijalni model o silama predodređenim da vladaju središnjom geopolitičkom pozornicom, u Versajskom mirovnom ugovoru poniženu Njemačku, Karl Haushofer i „kohorta profesora, pisaca zadojenih istim duhom, prožetih istom misijom“, dali su sebi u zadatak da izvrše regeneraciju njemačke države uz pomoć geografije. Kako?

Prvo je u godinama između dva rata teorija o „srcu Zemlje“ postala integralni dio njemačke geopolitike. Ona je pogodovala potrebama onih okji su se zalagali za lebensraum (životni prostor), politiku ekspanizije u Istočnu Evropu, sa porobljavanjem i (ako treba) ubijanjem domorodačkog stanovništva.

Zato njemački general Haushofer i dolazi na minhensi univerzitet i predajući geografiju, sub rosa (pod pečatom tajnosti) razvija za potrebe njemačkog generalštaba geopolitiku kao „nauku i kao metod državnštva“. U Minhenu, glavnom gradu Bavarske su i osnivač političke goegrafije FriedrichRatzel koji na Unverzitetu predaje geografiju, tu je još uvijek živio i radio i Oswald Spengler, filozofski vijesnik „propasti Zapada“, bavarska tradicija monarhizma i političko-ekonomski otklon od Berlina godio je i Ludendorfu, poborniku totalnog rata, a čari Minhena privlaćile su i rane ljubitelje nacizma, opijene vagnerovskom muzikom kao moćnom emanacijom germanske volje za moć.

Pet čvorišnih elemenata njemačke geopolitike mogu se identifikovati kao najvažnije naslijeđe haushoferizma. Tih pet mišljenja prostora su:

1) Autarkija2) Lebensraum3) Panoblasti4) Granice5) Prednost kopnene u odnosu na pomorsku silu.

Lebensraum su njemački geopolitičari definisali kao „pravo jedne nacije na dovoljan prostor za svoje stanovništvo“. To pravo počiva na činjenično-teorijskoj podlozi. Činjenični aspekt tangira, kako kaže Vinttesley, „različit porast stanovništva među nacijama“ a teorijski „država je organizam podložan biološkim zakonima“ Iz takvog pristupa mora je proizaći zaključak da se mlada i napredna država mora širiti. A u njemačkoj politici samo se velike sile smatraju naprednima; male države se smatraju osuđenim da se gae.

Svaki panregion imao bi na čelu jednu od velikih sila. A panregioni ili panoblasti su:

1) Panamerika (sa SAD-om na čelu)2) Panazija (istočno-azijska razvojna sfera sa japanskim liderstvom)3) Evroafrika (Njemačka kao stožer)4) Panrusija (pomoćna panoblast, dok Njemačka ne zagospodari tim regionom, sa dominacijom

Rusije – SSSR-a i Indije).

Granice su administrativne linije. Za njemačke geopolitičare „granica je samo kratak odmor jedna nacije na njenom maršu ka svjetskoj dominaciji“.

4. Otvorenja značenja savremene geopolitike

Geopolitička kliješta – pripada diskursku klasične geopolitike a primijenjuje se i u novijim geopolitičkim radovima.

Slavoj Žižek – Kulturnonaučni institut iz Essena je organizovao 2001. Godine Konferenciju studijske grupe Slavoja Žižeka Antinomije, postmodernog uma koju je obilježilo Žižekovo predavanje prema politici istine. Ovaj uticajni slovenački, evropski i svjetski intelektualac traži odgovor na izazove globalnog kapitalizma s ljudskim licem. Odgovor je u povratku Lenjinu, jer Treći put postomderne ljevice nije ništa drugo do socijalna demokratija, pod hegemonijom liberalnodemoktratskog kapitalizma.

Postpolitika – „Danas gotovo niko više ne uočava istinski moguće alternative kapitalizmu, dok svakodnevni svijet slika muči vizija nadolazećeg kraha prirode, nestanak svega života na zemlji – lakše je zamisliti kraj svijeta, nego mnogo skromniju promjenu načina proizvodnje...Ova paradoksalna činjenica mnogo nam govori o novom, danas vladajućem, postpolitičkom konsenzusu; njegove osnovne premise su: prihvatanje globalnog kapitalizma kao jedinog valjanog pravila igre i prihvatanje liberalnodemokratskog sistema kao konačno pronađene optimalne političke organizacije društva.

II Gearoid O’Tuathail: Kritičko promišljanje o geopolitici

Švedski naučnik Rudolf Kjellen prvi je upotrijebio pojam geopolitika 1899. Godine. Kjellenov pojam preuzeo je u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata bivši general Karl Haushofer, koji je 1924. Godine pokrenuo časopis pod nazivom Zeitschrift fur Geopolitik, kojim je promovisao konzervativni nacionalistički način razmišljanja. Nakon Hitlerovog dolaska na vlast i agresije prema njemačkim susjedima riječ geopolitika ulazi u engleski rječnik kao prevod njemačke riječi Geopolitik i razvija svoje značenje vezano za ekspanzionističku nacističku vanjsku politiku.

Pravi razlog oživljavanja bio je uspon nekada progonjenih židovskih izbjeglica iz nacističke Njemačke na pozicije vlasti u SAD-u. Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost, kasnije i državni tajnik SAD-a, skoro je samostalno oživio pojam geopolitike u 70. Tim godinama prošlog vijeka, koristeći ga kao sinonim politike ravnoteže snaga, koji je zagovarao na svjetskoj razini.

Početak nove ere nakon 11. Septembra koja je označila kraj posthladnoratovskog razdoblja, Američki predsjednik objavio je da je SAD u ratu, a izraz „Globalniat protiv terora“ postala je toliko česta u američkoj administraciji da je dobila birokratski akronim: GWOT (Global War on Terror).

Kao i za vrijeme Hladnog rata, čelnici SAD-a vidjeli su svoju državu kao predvodnika „slobodnog svijeta“ u pohodu protiv tiranije i zla. Umjesto „carstva zla“, što je bio pojednostavljeni opis SSSR-a od strane Ronalda Regana, danas se SAD bori protiv osovina zla, kako George Bush naziva službene neprijatelje SAD-a u 2002.: Irak, Iran i Sjevernu koreju.

GOP (The grand old party) – nadimak za republikance u SAD-u.

Iza političkog realizma: geopolitika kao diskurs

Politički realizam, ili teorijska škola sile, smatra da međunarodne odnose karakterizuje borba za premoć među suverenim državama. Međudržavni sistem je anarhično područje u kojem nema nadnacionalnih autoriteta. Zbog takvog stanja u strukturi, države se moraju natjecati ne bi li preživjele. Svhra umijeća u vođenju države jest nacionalno preživljavanje. Sredstvo za preživljavanje je akumulacija moći država; i to, kako tvrde, podrazumijeva njihov najvažniji nacionalni interes. Za stabilnost takvog sistema u cjelini najvažnija je ravnoteža snaga, među najjačim državama tog sistema. Kissinger je definisao geopolitiku kao pristup koji posvećuje pažnju uslovima ravnoteže u međunarodnim odnosima.

Postoje mnogi nedostaci ovog pristupa, ali ćemo se fokusirati tri:

1) Politički realizam loše objašnjava stvarnu istorju međunarodnih odnosa. Iako se države međusobno takmiče i ratuju, one takođe imaju dugu istoriju međusobne saradnje i prijateljskih odnosa.

2) Politički realizam je diskurs koji sebe ne smatra diskursom; smatra se „realnim“. On jedini vidi prvobitno stanje prirode i pravi način na koji stvari funkcionišu, a ne ono kako bi željeli vjerovati. Problem se pojavljuje u činjenici da politički realizam ne primjećuje da se i on sastoji od određenih uvjerenja.

3) Uzvišena metodologija. Većina geopolitičkih diskursa pretpostavlja da je svijet nezavisan od naših vjerovanja i našeg shvatanja svijeta. Geopolitičari, poput bogova, stoje iznad svega toga, nezavisni posmatrači koji posmatraju svijet kao da mu ne pripadaju. Te pretpostavke su nazvane „božijim trikovima“ od strane kritičkih intelektualaca i dokazano su pogrešne.

Iza „mudrosti čovjeka“: kulturna ukorijenjenost geopolitike

Još jedno nasljedstvo Henrija Kisingera je popularan stav kako sve u geopolitici počiva na mudrom čovjeku u središtu državne moći. Geopolitika je više od aktivnosti elita. Geopolitička kultura proizlazi iz sudara države sa svijetom. Uslovljena je nizom faktora: geografskim položajem države, istorijskom uslovljenošću i birokratskom organizacijom, diskursima nacionalnog identiteta i tradicijom teoretiziranja odnosa s ostatkom svijeta, te mrežama moći koje djeluju unutar države.

Graham Smith (1999) na primjer tvrdi da postoje tri različite geopolitičke tradicije u Rusiji:

1) Prva smješta Rusiju u Evropu i povezana je s drugom istorijskom tradicijom vesternizacije u liku Petra Velikog i grada St. Peterburga. Zapadnjaci tvrde da Rusija mora usvojiti zapadne modele i institucije ne bi li se modernizovala i postigla ekonomski napredak.

2) Suprotna tradicija tvrdi da je Rusija isključivo euroazijski teritorij i država. Sveslavenstvo 19. Vijeka i euroazijstvo današnjice su primjeri.

3) Treća geopolitička tradicija vidi Rusiju kao most između Istoka i Zapada, između Evrope i Azije.

Mead (2002) definiše četiri različite američke vanjskopolitičke škole koje naziva imenima predsjednika:

- Wilsonijanci

- Hamiltonijanci

- Jeffersonijanci

- Jacksonijanci.

Ash (2004) identifikuje četiri različita lica savremene Britanije:

1) Otok u svijetu (mala Engleska)2) Svjetski otok (kosmopolitska Britanija)3) Evropska Britanija (u obliku aktivnog člana EU)4) Američka Britanija (Britanijau posebnom partnerstvu sa SAD)- Peta bi mogla biti vizija Tonija Blera, koji zamišlja VB kao most koji povezuje Ameriku i Evropu

Kritička geopolitika razlikuje tri različita tipa geopolitičkog diskursa:

1) Formalna geopolitika – odnosi se na napredne geopolitičke teorije i vizije stvorene od intelektualaca i državnika (ono što najčešće povezujemo sa geopolitikom)

2) Praktična geopolitika – odnosi se na priče kojima se koriste tvorci javnih politika i političari u stvarnoj praksi vanjske politike. Javni oblici ovakvih priča – u govorima i javnim istupima – sirov su materijal praktične geopolitike.

3) Popularna geopolitika odnosi se na priče o svjetskoj politici koje svoj izražaj pronalaze u popularnoj kulturi države, u njezinim filmovima, časopisima, romanima...

Iza odsutnosti moći: mreže moći i geopolitički diskursi

Sociolog Michael Mann (1993) identifikuje četiri temelja društvene moći:

1) Politička moć – odnosi se na centralizovanu teritorijalnu regulaciju društvenog života od strane državnoga birokratskog aparata. Vojska i policija ovdje predstavljaju korektivne snage. Organi vlasti sposobni su formulisati i provesti zakone. Oni na vlast mogu odrediti visine poreza i pravila ekonomskog razvoja. Politička moć je subjekt strastvene borbe među različitim socijalnim grupama zato što je nagrada nakon preuzimanja državnih organa ogromna.

2) Ideološka moć – Moć oblikovanja, formulisanja i mobilizovanja vrijednosti, normi i rituala koji karakterizuju čovjekov društveni život. To je moć za usmjeravanjem kulture u određenim pravcima, određivanjem dominantnih vrijednosti društva, određvianjem koje će se norme smatrati legalnim i koji će rituali karakterizovati život zajednice. Religijske insttucije, masovni mediji, političke stranke i think-tankovi su samo neki od mnogih izvora ideološke moći u društvu.

3) Ekonomska moć - Moć koja počiva na cirkulaciji proizvodnje, distribucije, razmjene i konzumacije u društvu. Veza između ljudi i oblika proizvodnje i potrošnje nekog društva stvara klasni sistem s vektorima moći koji se razlikuju od države do države. Moć može biti koncentrisana u rukama klase malih posjednika, ili široko disperzirana u društvu ovisnom o pravilima ekonomske akumulacije koja su na snazi.

4) Vojna moć – Moć koja proizlazi iz sigurnosne i odbrambene organizacije određene države. Nalazi se u rukama vojnih elita koje su dio različitih državnih ureda zaduženih za osiguravanje „nacionalne sigurnosti“. S obzirom da se ova uloga smatra veoma važnom za opstanak države, ovi uredi mogu upravljati značajnim dijelom državnih resursa. U nekim slučajevima, vojne elite mogu preuzeti cijeli državni aparat ili pak postati buduće vođe države zbog zamijećenih kvaliteta kakve imaju vođe.

Dobar primjer inklinirajuće strukture interesa, posebno važne za razumijevanje geopolitike današnjice, je djelovanje tzv „željeznog trokuta“ u političkom životu SAD.

- Prvu stranu ovog trokuta čini moćna odbrambena industrija SAD-a koja je tokom istorije akumulirala profit osiguravajući unosne ugovore iz državnog proračuna za odbranu. Njihova korporativna strategija jeste navesti SAD da troši i još veće iznose na željezne proizvode koje oni izrađuju.

- Drugu stranu ovog trokuta čine moćni političari u kongresu SAD-a koji su tijesno povezani sa korporacijama vojne industrije preko donacija u njihovim političkim kampanjama. Ovim političarima je u interesu alocirati sredstva za vojnu odbranu u svoje okruge, i držati vojne baze u sovjim okruzima otvorene, da bi ih na taj način smatrali zaslužnima i ponovo izabrali.

- Treću stranu ovog trokuta čine vođe u ministarstvu odbrane SAD-a koji teže povećanju vlastite moći i moći svojih agencija osiguravajući sve veće razine državnih dotacija.

Gearoid O’Tuathail: Imperijalna geopolitika

Moderni politički diskurs stvoren je u razdoblju imperijalističkog rivaliteta između 1870-1945, kada su se u sukobima brojna carstva srušila i vodila brojne ratove, čitavo vrijeme prekrajajući granice na svjetskoj političkoj sceni. Dominanta imperijalna sila toga vremena bilo je Britansko carstvo.

Geopolitika Halforda Mackindera i britanska imperijalna geopolitička kultura

Halford Mackinder započeo je svoju karijeru predavanjima geografije 1887. Godine na Sveučilištu Oxford.

Kao novi „geografski stručnjak“ koji je svoju vrijednost dokazao u kolonijama, Halford Mackinder osjećao je važnost koju bi poznavanje geografije moglo odigrati u tumačenju relativnog slabljenja Britanskog carstva, relativnog pada snage koji je dramatično ilustriran poteškoćama britanske vojske prije nego što je uspjela pobijediti u Burskom ratu (1899-1902). Mackinder je podupirao pokret za imperijalističkom reformom koji je vodio Joseph Chamberlain, bivši sekretar za kolonije, koji je pokušavao modernizovati Britansko carstvo nametanjem jedinstvene carinske tarife usmjene protiv proizvoda ostalih „velikih sila“ tog vremena. Zalagao se za uvođenjem geografije, kao predmeta u obrazovanju „djece imperijalne rase“.

Biološko naslijeđe različitosti rasa, uticaj okoline i razmjerna učinkovitost država, pogotovo način njihovog vođenja strategija, tri su određujuća faktora koji oblikuju međunarodne odnose u Mackinderovim djelima.

Mackinderov govor „Geografski stožer istorije“ je važno za razvoj geopolitike iz tri razloga:

1) Zbog dobrog globalnog pogleda na svijet2) Zbog podjele svijeta u velika povezana područja i 3) Zbog uvođenja priče o uticaju geografskih uslova na istoriju i politiku.

Te tri „inovacije“ pomogle su u definisanju geopolitike kao posebne narativne forme uzimajući u obzir uticaj i značaj koji je ona kasnije dobila.

1) Kao prvo, iako se ne koristi pojmom geopolitike, Mackinderov esej „otkriva“ geopolitiku kao novu povezanu perspektivu koja proučava svijet kao „zatvoren“ politički prostor. Geopolitika je novi način posmatranja utrke za moć među državama na ujedinjenoj svjetskoj sceni. Mackinder usvaja perspektivu „Božijeg oka“ koja posmatra odozgo ono što on naziva „pozornicom cijelog svijeta“.

Ono što svi otkrivaju jeste funkcionisanje iz perspektive uzvišenog pogleda na svijet, tzv. Božjeg oka, koje je slijepo na vlastitu usmjerenost prema izolovanim problemima i ukorijenjenost u vlastitu perspektivu.

2) Drugo, Mackinderov tekst značajan je zbog karte „Prirodna sjedišta moći“ i uvođenaj takmičenja u etiketiranju ogromnih svjetskih teritorija jednoznačnim identitetima. Poput svih zemljopisnih karata, ova Mercatorova projekcija je interpertacija zemlje, a ne njezin istinski prikaz. Centriranje karte na Euroaziju neizostavno naglašava tu regiju kao središnju, a Sjevernu i Južnu Ameriku kao marginalne. Najveća ironija takvog označavanja zemlje jest u tome što tako Mackinder poriče ogromne geografske različitosti i specifičnosti mjesta na zemljinoj površini. Različitosti postaju jednoličnosti. Geografska heterogenost postaje geopolitička homogenost. To „Nestajanje geografije“ je učestala pojava u geopolitičkim diskursima koji se natječu u označavanju Zemlje.

3) Treće, Mackinderovo obraćanje zapamćeno je zbog pretjerane priče koju priča o geografskoj uzročnosti istorije. U središtu te priče nalazi se veza između fizičke geografije i tehnologije transporta. Mackinder tvrdi da postoje tri epohe istorije, koje naziva prema istraživaču Kristoforu Kolumbu. Iz britanskog imperijalističkog kuta gledanja „transkontinentalne željeznice mijenjaju uslove kopnene moći, i nigdje ne mogu imati više uticaja nego u zatvorenom Heartlandu Euroazije“. To Mackinder smatra alarmantnim zato što prijeti izmjenom ravnoteže snaga između kopnene sile i pomorske sile u Euroaziji.

Razdoblje/era Dominantna drama Dominantan tip mobilnosti (sile)

Najmoćnija regija i nadmoćni tip sile

Predkolumbovsko Azijske invazije u Evropu

Konji i deve Kopnena sila azijskih stepa

Kolumbovo Evropska prekomorska osvajanja

Brodovi na vesla i pomorski tip transporta

Pomorska sila evropskih kolonijalnih carstava

Postkolumbovsko Zatvoreni svijet i borba za premoć

Željeznice Kopnena sila onoga ko kontroliše Hearland

Tabela: Geopolitička priča Halforda Mackindera

Ovaj posljednji scenarij predstavlja Mackinderov najveći strah. Političke vođe Britanskog carstva moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili savezništvo Njemačke i heartlanda, svjetske moći kojim je tada vladala dinastija Romanov. Srž Mackinderove geopolitičke vizije je paranoična fantazija. U knjizi koja je slijedila pod nazivom „Demokratski ideali i realnosti“ odmah po završetku I svjetskog rata s ciljem uticanja na Versajske mirovne pregovore, Mackinderova paranoična fantazija je izraženija u njegovoj strateškoj preporuci pobjedničkim političkim vođama. Preimenujući područje koje je nazivao Euroazijom, Svjetskim otokom, i stožernim područjem, Hearlandom, proglasio je:

„Ko vlada istočnom Evropom, vlada Heartlandom. Ko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom, a ko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom“.

Iz ove strategije u obliku slogana nalazi se jednostrana preporuka. Ono što se mora spriječiti jeste njemački prodor u Istočnu evropu i savez sa onom što je sada postalo Sovjetski savez.

Jedan od razloga zbog kojeg nije imala njegova politika uticaja kod kuće, jeste da su njegovi argumenti imali mnogo mana. Njegove teze bile su pretjerane, interpetacija istorije čovječanstva pojedonostavljena i geografski previše određena, a njegove tvrdnje o važnosti promjena u razvoju moći bile su jednostrane. Mackinder je zapostavio važnost društvenog organizovanja u razvoju moći, propustio je revolucionarne implikacije zračne sile za 20. Vijek i najvažnije ,potcijenio je nadolazeću moć SAD-a, istovremeno precjenjujući stratešku važnost ogromnih prostora ruskog Heartlanda.

Dijeli svijet u stereotipizirane rasne „tipove“ – često oživljene u karikaturama toga vremena u obliku „Johna Bulla“ (Britanci), „Huna“ (Nijemci), i Slavena (narodi istočne Evrope) i organizuje ih prema nametnunim nivoima civilizacije. Na vrhu ove zamišljene rasne hijerarhije nacionalnih tipova nalazila se bijela anglosaksonska rasa. Na dnu hijerarhije nalaze se tzv. „crne“ i „obojene“ rase, uključujući i Afrikance i Kineze. Slaveni i Irci su takođe smatrani „inferiornim“ rasama. Jedna od poenti ovog izlaganja o rasnoj hijerarhiji bilo je opravdavanje prava tzv. „civilizovanih“ i „bijelih“ rasa za dominacijom i vladanjem nad „barbarskim“ „obojenim“.

Theodore Roosevelt i američka geopolitika

Do 1904. Godine, kada je Mackinder izašao s tezom o „stožernim tačkama“, SAD izdigle su se kao značajan igrač na svjetskoj pozornici. Kao posljedicu ponižavajućeg poraza Španskog carstva 1898. Godine, SAD je stekao Filipine kao koloniju i postao imperijalnim vladarom Kube, pozivajući se na Plattov amandman, koji im je garantovao legalno pravo na miješanje u kubanski politički život i teritorijalnu kontrolu nad strateškom pomorskom bazom Guanatamo na neodređeno vrijeme. Mahan i ostali istaknuti imperijalisti u SAD poput Brookea Adamsa, Henrija Cabota Lodgea i Theodora Ruzvelta, opravdali su imperijalizam takvog tipa na različite nivoe. Kroz svoje opširne radove, admirah Mahan tvrdio je da put do nacionalne moći leži u konvencionalnom i pomorskom ekspanzionizmu.

Implicitno u Mahanovu ekspanzionističkom učenju, a eksplicitnije u vizijama Lodgea i Ruzvelta, bila je Darvinova društvena ideologija koja je držala kako se sve države, narodi i tzv. Rase nalaze u međusobnoj konstantnoj borbi za opstana i samo najsposobniji i najagresivniji preživljavaju.

Sveukupnost nacionalnog ponosa i imperijalne oholosti, Ruzvelt je pokazao u tvrdnji da je SAD „vladajuća rasa“, koja mora govoriti nježno, ali nositi veliku batinu na Pacifiku, Karibima i u Latinskoj Americi. U Srednjoj Americi Ruzvelt je praktikovao agresivan oblik geopolitičkog intervencionizma koji je stvorio državu Panamu. Odmah nakon njegova izbora za predsjednika 1905. Koji je imao veliki odjek, Ruzvelt je pokušao formalizovati svoje geopolitičke stavove izvodeći ih iz Monroeve doktrine, razmetljive deklaracije predsjednika Jamesa Monroea iz 1823. U kojoj stoji kako evropske sile ne smiju proširiti svoj sistem ni na jedan dio ove polutke. Prema mišljenju Ruzvelta, SAD su kao najcivilizovanija i superiorna država polutke imale pravo, dapače dužnost, igranja međunarodne uloge policajca u regiji, ne bi li držale nestabilne i necivilizovane držve pod kontrolom. Intervencija u unutrašnje odnose neposlušnih i nerazvijenih zemalja u cilju uvođenja vladavine prava i discipliniranja bila je dio onoga što je Rudyard Kiplin nazivao „terorom bijelog čovjekta“ taj tzv. „teret“ koji proizlazi iz nadmoći i veće civiliziranosti od ostalih, arogantna je filozofija Ruzveltovih promišljanja savršeno uobličuje.

Karl Haushofer i njemačka geopolitik

Za vrijeme I svjetskog rata Haushofer je služio kao zapovjednik njemačke vojske na istočnom ratištu, s Rudolfom Hessom, kasnijim zamjenikom vođe nacističke stranke. Nova nasilna nacionalistička stranka, osnovana 1923. Godine i nazvana Nacionalna socijalistička radnička stranka (skraćeno nacisti) sa središtem u Minhenu, okupila je velik broj nezadovoljnih bivših vojnika koji su željeli preuzeti vlast Pivničkim pučem, Hess, viši član te nove stranke, pobjegao je pri naziranju neuspjeha i skrivao se kod Haushofera,u njegovou ljetnikovcu u planinama Bavarske. Kada se Hess naposlijetku predao i bio zatvoren, Haushofer ga je posjećivao u zatvoru Landsberg, gdje ga je Hess upoznao s vođom nacističke stranke, Adolfom Hitlerom. Poput mnogih vojnika koji svoju muškost iskazuju u terminima ratne slave, njemački veterani iz I svjetskog rata, imali su problem s prihvatanjem uslova završetka tog rata. Poraz Njemačke osjećali su kao osobni poraz, njezino ponižavanje kao vlastitu krizu muškosti. Haushofer, Hess i Hitler iskazivali su duboku mržnju prema mirovnom ugovoru kojim je Njemačka izgubila dio kolonije i dio nacionalnog terotiroja nakon rata: Ugovoru iz Versaja. Svi su oni osjećali da je Ugovor ponizio Njemačku, smanjujući teritorij te kulturno naprednije i široke nacije, koju su smatrali prirodnom svjetskom silom, na usko područje u središnjoj Evropi. Nakon onoga što su oni nazivali „geografskom pogreškom“ Ugovora iz Versaja, smatrali su da je njemačka potreba za Lebensraumom, tj. životnim prostorom veća no ikad. Kao posljedica toga svi su oni radili, u različitim smjerovima, na odbacivanju Ugovora iz Versaja i ponovnom rađanju Njemačke svjetskom silom, što su oni razumjeli kao stvaranje Njemačke dominantnom vojnom silom koja ima mogućnost teritorijalno se proširiti na račun svojih susjeda.

Krstaški pohod Karla Haushofera na zbacivanje Ugovora iz Versaja doveo ga je do osnivanja časopisa Zeitschrift fur Geopolitik (Geopolitički časopis) 1924. Godine. U knjizi o granicama Haushofer naglašava Ratzelovu organsku teoriju države i koristi je za polemiku protiv Ugovora iz Versaja. Međunarodni su odnosi borba za opstanak između država koje se takmiče. Ne bi li preživjela, njemačka država mora osigurati Lebensraum. Prema uputama Mackindera najbolji način za postizanje toga je razvijanje prijateljskog saveza sa silom Heartlanda; Sovjetskim Savezom. Nadalje, Haushofer je tvrdio da Njemačka treba sklopiti savez s Japanom i težiti sa stvaranjem kontinentalno-pomorskog bloka koji bi se prostirao od Njemačke, preko Rusije do Japana, i suprostavljao globalnim pomorskim carstvima Francuskoj i VB carstvima za koje je Haushofer vjerovao da slabe i propadaju.

Za Haushofera je geopolitika studij stvarnih političkih procesa i institucija. Geopolitika može stvoriti određena predviđanja. Haushofer opravdava svoj „trening“ tvrdnjama da naši neprijatelji takođe proučavaju geopolitiku; prema tome mi moramo hitno početi.

Rasistička geopolitika Adolfa Hitlera

Haushofer je o svojim idejama raspravljao s Adolfom Hitlerom u zatvoru Landsberg, gdje je Hitler relativno ugodno služio kaznu.

Hitlerova knjiga „Mein Kampf“ je rasistički traktat u kojem Hitler naglašava svoju surovu društvenu darvinističku viziju svijeta. Opisuje rasističku borbu za opstanak između čistih i nečistih; zdravih i parazitskih; nacionalni i međunarodnih; plemenitih i lažnih. Koristeći se s dvije pseudoznanstvene rasne kategorije, koje nisu utemeljene na činjenicama, „Arijevci“ i „Židovi“, Hitler definiše pozitivan unutrašnji identitet koji veliča nasuprot negativnome vanjskom identitetu.

Identitet RazlikaVlastiti: „mi“ Drugi: „oni“Dio društva, prijatelj, građanin „outsider“, stranac, nepoznatArijevska njemačka nacija Židovski boljševiciUtemeljeni u tradicionalno organsko tlo i društvo; idealizirana predodžba društva zemljoradnika s „prirodnim vođom“

Neukorijenjenost; nemaju svog tla i „paraziti“ su na tuđem teritoriju, povezani s porocima modernoga urbanog života.

Narod, rasna zajednica lijepog, zdravog i rasno čistog naroda

Skup nečistih, hibrdnih, nezdravih prljavih i degenerisanih

Tabela: Hitlerova rasistička karta identiteta i različitosti.

Postoje tri temeljna rasistička diskursa o opasnostima koje Hitler ističe u Mein Kampfu:

1) Vanjska prijetnja spram ove idealizirane njemačke nacije od strane „međunarodne židovske zavjere“ protiv svih nacionalnih država, a posebice Njemačke. Sjedišta ove zavjere su, ponovo kontradiktorno, radikalno suprotne različite države SAD (međunarodni finansijski kapitalizam) i SS (komunizam)

2) Unutrašnja opasnost koju predstavljaju njemačke ljevičarske organizacije i političke stranke i uopšteno „trulež“ modernoga urbanog načina života.

3) Kombinovani elementi svih Hitlerovih opsesija, jeste ona koja dolazi do izražaja u poglavlju 14 durgog dijela Mein Kampfa. U tom poglavlju Hitler posuđuje i od Ratzela i od Haushofera tvrdnju da je Njemačka ternutačno „impotentna“ nacija bez adekvatnih teritorijalnih resursa da nahrani vlastito stanovništvo.

Hitler tvrdi da je zadaća nacionalsociolističkog pokreta (Nacističke stranke) „da nastoji eliminisati razlike između naše nacije i našeg teritorija“; da dovede zemlju u sklad s njenom populacijom. Prezirao je one koji su, poput Karla Haushofera, pozivali na istočnu orijentaciju ili na savez između Rusije i Njemačke. Hitlerov program jest „istočna politika u smislu osiguravanja neophodnog teritorija za njemački narod“ Njemačka „arijevska“ nadmoćnija rasa trebala je porobiti kulturno niže narode – Slavene s istoka.

Razlika između njemačke geopolitike Karla Haushofera i Adolfa Hitlera:

Haushofer je Britansko carstvo smatrao temeljnim neprijateljem Njemačke i zalagao se za savez sa SS, dok se Hitler divio Britanskom carstvu i u konačnici je želio voditi krstaški rat protiv SSSR-a i židovskog boljševizma. U Haushoferovoj i Ratzelovoj teoriji, teritorij je taj, a ne rasa, koji određuje sudbinu nacije, dok je kod Hitlera rasa važnija od teritorija. Rasisti vjeruju da je sudbina unutrašnja i biološka a ne vanjska i određena okolinom.

Isaiah Bowman i američki lebensraum

Jedan od najznačajnihij američkih geografa tog vremena: Isaiah Bowman, različito opisivan u medijima kao „američki Haushofer“ i „ruzveltovski geograf“ predsjednika Franklina, Bowman je dugo vremena bio veliki autoritet američke geografije kao i visoko cijenjeni geografski sgručnjak u službi američke države.

Propast Lige naroda i smrt predsjednika Wilsona označio je privremeno povlačenje SAD-a s Wilsonova projekta promovisanja novoga svjetskoga poretka, organizovanog na načelima liberalne demokratije, samoodređenja naroda, politike otvorenih vrata u pogledu trgovine i liberalnim kapitalističkim pravilima za investiranje.

Ideja da su vrijednosti koje promoviše SAD univerzalne, da je Amerika izuzetna zemlja, jer je „domovina slobode“, središnje je obilježje američkog nacionalizma i geopolitičke kulture. Izolacionistički diskurs vladao je orijentacijom američke vanjske politike 1920. Godina. Bowman je pomogao 1921. Godine pri transforamciji njujorškoga večernjega kluba bankara, odvjetnika i diplomata u formanije udruženje pod nazivom „Vijeće za međunarodne odnose“ Udruženje je izraslo u najuticajniji klub za vanjsku politiku SAD. Bowmanova djela govore nam da njegov pristup razlikuje „geografiju“ od onoga što podrazumijeva pod „geopolitikom“. U njegovoj teoriji gegorafija je naučna i racionalna za razliku od geopolitike koja je pseudoznanstvena i nepoštena.

Druga poučna tačka Bowmanova eseja: dobar je primjer ideologije nepostojanja ideologije. Bowman započinje citatom Alexandera Hamiltona koji ukazuje na to da je svijet podijeljen na ideologije (one motivisane nekolicinom tvrdoglavih pristaša) i neideologije, koji se ne zapliću u fraze, nego govore onako kako jeste. Bowman pripada ovoj drugoj skupini. Predstavlja se kao osoba bez idelogije, koja posjeduje prirodnu praktičnost.

Za razliku od njemačkog Lebensrauma, koji je često bio povezan sa teritorijalnom moći i kontrolom od strane nacije, američki se Lebensraum bavio ekonomskom snagom i kontrolom za interese ulagača u poslijeratnom svijetu.

Glavni princip za temelj američke globalne moći u poslijeratnom periodu, bio je komercijalan, ako ne i kolonizatorski.

Kraj njemačke geopolitike

Nakon pada Berlina i po završetku rata, američki jezuitski sveštenik otac Edmund Walsh, osnivač škole za diplomatiju na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, došao je u Njemačku ne bi li istražio moguću povezanost uticaja teorija učenja Karla Haushofera na nacističku vanjsku politiku. Trebala se donijeti odluka treba li se Haushoferu suditi u Nirbnebrgu za ratne zločine.

Ono što je zanimljivo i uznemirujuće u vezi Haushoferove odbrane jeste tvrdnja da je većina njegova rada legitimna geopolitika. Haushofer napominje da su i osobe koje su ga zarobile same to priznale, te da se većina njegovih predavanja podudara s onim što je Walsh predavao u Georgetownu, da su se mnogi britanski i američki mislioci „temeljno inspirisali njegovim učenjem i da su izvorni ciljevi njemačke geopolitike vrlo slični američkoj legitivmnoj geopolitici“. Haushoferova temeljna odbrana bila je da je legitimitet njemačke geopolitike izbačen od strane nacista.

Haushofer je kriv za propagiranje militarističke i imperijalističke verzije njemačkog nacionalizma.

Gearodi O’Tuathail: Geopolitka Hladnog rata

Truman, Kennan i nastanak Hladnog rata

Dok su određene grupacije unutar Trumanove administracije preferirale diplomatiju i realpolitički pristup prema Staljinu, ostali su podržavali nepomirljiv pogled na SS kao prirodno ekspanzionističku silu. Taj potonji pogled postao je dominantna geopolitička odrednica. Začetak definisanja stava ove izvorne koncepcije pogleda na SS osigurao je američki otpravnik poslova u Moskvi, George Kennan. 1946.

Godine Kennan je izdiktirao komunike od 8000 riječi Washingtonu koji je postao poznat pod nazivom Dugi telegram u kome je naveo da se nikakvi dogovori ne smiju sklapati sa SS.

Trumanova doktrina je prva značajna javna izjava američke hladnoratovske geopolitike. U njoj se iskorištava lokalna situacija građanskog rata u Grčkoj i dugotrajan sukob oko Dardanela za iniciranje univerzalne borbe između slobode i totalitarizma u cijelom svijetu. Upotrebom etiketa koje označavaju cijeli svijet kao „slobodni svijet“ i „porobljeni svijet“ geografska šarenilost karte postaje jednobojna slika dobrog nasuprot zla, kapitalizma nasuprot komunizma, Zapada nasuprot istoka, Amerike nasuprort SS. Sva područja i konflikti tumačeni su unutar binarnih okvira ove crno-bijele karte. Kennanov esej „Uzroci sovjetskog ponašanja“ je bio intelektualni temelj poslijeratne američke politike zadržavanja (containmenta) SS. Proširujući ideale koje je razvio u Dugom telegramu i drugdje, Kennan je tvrdio kako je sovjetski komunizam ideologija neprilagođena grupe fanatika koja je 1917. Godine došla na vlast i bila vođena trajnom nesigurnošću što ih je vodilo prema uništavanju svih protivnika i u državi van države.

Ideologija komunista je stvorila sovjetsku državu koja je urođeno ekspanzionistička. Kennanovi argumenti konkretiziraju SS kao predodređeni ekspanzionistički entitet koji treba okruživanje od strane vješte i oprezne upotrebe protivsile u nizu trajno promijenjivih geografskih i političkih tačaka. Kennanov arguemnt ironično unaprijed isključuje vlastitu profesiju: diplomatiju. S obzirom da su Sovjeti navodno fanatici, ne postoji realna mogućnost za dijalog i pregovaranje s njima. Oni su jednostavno drugačiji.

Kenanov poziv na politiku čvrstog zadržavanja, stvorenu za suprotstavljanje Rusima sa alternativnom protivsnagom u svakoj tačci gdje bi mogli prodirati prema stabilnom i miroljubivom svijetu odražava neograničenu retoriku koja se može pronaći u Trumanovoj doktrini.

Politički novinar Walter Lippmann opisao je prporuke u člancima X-a, kao stratešku mostruoznost. Lippmann, promovišući diplomatiju, zaključuje da za diplomata smatrati da suparnik i neprijateljska sila ne mogu biti dovedeni do sporazuma, znači zaboraviti ono što zapravo diplomatija jeste.

Hladni rat kao geopolitički sistem

Etiketa „Treći svijet“ proizvod je hladnoratovske podjele svjetskog prostora na Prvi svijet kapitalističkih zemalja, drugi svijet komunističkih zemalja i treći svijet zemalja u razvoju.

Geopolitički poredak uspostavljen od strane Amerikanaca nakon II svjetskog rata bio je opširniji od sovjetskog.

1) Prvo, unutrašnji politički poredak SAD organiziran je oko vitalnog središta koji je držao da SAD treba postati globalnom silom kako bi nadzirala sovjetsku prijetnju.

2) Drugo, utvrđivanje i modernizacija globalne strukture proširenog zastrašivanja, instrumentima Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u Zapadnoj Evropi i ugovora o zajedničkoj sigurnosti s Japanom, pomogao je uključiti i potčiniti glavne kapitalističke saveznike SAD-a u vojni poredak pod američkim vodstvom.

3) Treće, državna struktura nacionalne sigurnosti SAD-a trebala je sredstva i moć za posredovanje u prostoru označenom kao Treći svijet protiv država čiji su vođe smatrani prijetnjom američkoj verziji vrijednosti, institucija i ekonomskih interesa. Opšta sklonost SAD-a za jednostranim intervencionizmom kako bi se suprotstavili radikalnoj društvenoj revoluciji bio je očit u Srednjoj Americi i Karibima, još od kraja 19. Vijeka. Ta je sklonost postala globalna nakon II svjetskog

rata i vodila je sistem nacionalne sigurnosti SAD-a kroz rad Središnje obavještajne službe (CIA) (npr. Iran 1953, Gvatemala 1956, Čile 1973, građanski rat u Koreji i Vijetnamu).

Geopolitički poredak, uspostavljen od strane sovjetskih komunističkih elita nakon II svjetskog rata, uglavnom je bio ograničen na Istočnu Evropu i Sovjetski Savez. Taj je poredak bio definisan, preko dominacije Komunističke partije unutrašnjom politikom i političkim životom državnih institucija i tajne policije. Nedavne procjene pokazuju da je ukupni broj zatvorenika u Sovjetskom Gulagu dosegao 28,7 miliona. Zbog toga što ni iz bliza nisu imali resurse i bogatstvo kapitalističkog zapada, sovjetska je država intervenisala nasumično u Trećem svijetu, gdje je selektivno podupirala nekoliko radikalnih država poput Egipta, Sjeverne Koreje, Vijetnama i Kube.

Pokušaj čehoslovačkih komunističkih vođa za uspostavljanjem niza reformi koje su se odnosile na njihovu pogoršanu ekonomsku situaciju postale su predmet brige sovjetskih i drugih istočnoevropskih vođa 1968. Godine. Kako bi stimulisali ekonomiju, čehoslovački su reformisti pod vodstvom Alexandera Dubčeka proveli niz mjera koje su oslabile čvrstu diktaturu komunističke partije nad ekonomijom i državom. Rezultat toga je bila rastuća kulturna liberalizacija, što su reformisti slavili kao Praško proljeće, ali što su ujedno nervozni komunistički birokratski diktatori u Istočnoj Njemačkoj, Poljskog i SSSR-u, opisivali kao čehoslovačku bolest. U strahu da će se ta bolest političkih reformi i kulturne liberalizacije proširiti, Crvena Armija je upala u Čehoslovačku 20. Kolovoza uz podršku manjih jedinica iz Poljske, Istočne Njemačke, Mađarske i Bugarske. Više od 80 čehoslovačkih građana bilo je ubijeno, a nekoliko stotina ih je ranjeno za vrijeme jednomjesečne borbe koja je nastupila nakon invazije.

Opravdanje za invaziju postalo je poznato kao „Brežnjevljeva doktrina“. Svaka odluka koju donesu ove države, ne smije štetiti niti socijalizmu u njihovoj zemlji, niti temeljnim interesima ostalih socijalističkih zemalja, niti svjetskome komunističkom poretku. Kroz člana se sovjetska invazija opravdava kao posljednje sredstvo u polarizovanom geopolitičkom diskursu.

Dugi hladni rat

Zbog vijetnamskog iskustva, domaći politički konsenzus oko politike vojnog okruživanja koju je SAD provodio od kraja 1940 godina, postao je subjektom sve većeg propitivanja i kritike. Nixonova administracija, s Henrijem Kisingerom, na mjestu predsjednikova vodećeg savjetnika slijedila je politiku detanta, odnosno miroljubive koegistencije sa SS i prilagođavanja s komunističkom Kinom. Umjesto nastavljanja militarističke politike u takmičenju za vojnu premoć sa SSSR-om, administracija Nixon-Kissinger je prepoznala kako obje države posjeduju sustave oružja za obostrano uništenje. Shvaćajući ozbiljnost „obostrano zajamčenog uništenja“ (MAD (Mutually assured destruction)

Nisu se svi u sigurnosnom sektoru SAD slagali s politikom detanta Nixonove adminitraccije. Značajna grupa hladnoratovskih boraca u Kongresu, pod vodstvom Henrija Jacksona, čije su veze s tvrtkom Boeing bile toliko čvrste da su ga zvali „senator iz Boeinga“, tvrdila je kako Sovjeti koriste detant u svrhu prevare Zapada, ne bi li Zapad smanjio svoje izdatke za odbranu.

Čvrsti desno orijentisani kritičari detanta 1970 godina bili su dio neokonzervativne tendencije u američkoj geopolitičkoj kulturi koja se razlikovala od tradicionalnog konzervativizma na tri načina. Prvo, neokonzervativci su bili moralni apsolutisti koji su odbacivali politički realizam iz razloga njegove kompromitiranosti s onim što su smatrali zlom u svijetu (SS, Kina i SK). Drugo, neokonzerativci su

podržavali velike izdatke vlade za vrijedne globalne pohode. Ekspanzivni državni aparat bio je neophodan za borbu protiv zla i tiranije u cijelom svijetu. Treće, neokonzervativci dosljedno preferiraju vojna sredstva ispred diplomatije u bavljenju svjetskim geooplitičkim krizama.

Kada je liberalni demokrat Jimmy Carter izabran u Bijelu kuču 1976. Godine, neokonzervativci su se organizovali kao opozicija i regrutovali neke od visoko rangiranih hladnoratovskih boraca, uključujući Paula Nitzea, Daniela Pipesa i Richarda Pearla. Nazivaju se „The Committee on the Present Danger (CPD – Odbor za sadašnju opasnost), prema sličnoj militarističkoj desničarskoj grupi iz 1950 godina, grupa je javno istupila na konferenciji za novinare, 11. Studenog, danima nakon Carterovog izbora, s manifestom pod naslovom „Zdrav razum i zajednička opasnost“. CPD-ov manifest važan je zbog njegova pokušaja ponovnog dokazivanja „apsolutnih istina“ strategije vojnog zadržavanja, tačno u trenutku kada se činili kako politički sistem SAD nadilazi to vjerovanje. CPD-ov manifest poziva na masovno vojno naoružavanje SAD u cilju zaustavljanja globalne komunističke prijetnje i izgradnju „čvrstih temelja“.

CPD-ov povratak binarnoj (crno-bijeloj) retorici Hladnog rata oblikovao je geopolitički način mišljenja Reganove administracije. Regan je bio član osnivačkog odbora direktora CPD i njegovo preferiranje retorike „dobrog protiv zla“ odrazilo se na protestanske glasače koji su se čvrsto organizovali ne bi li pobijedili Kartera. Reganov čvrst antikomunizam pomogao je definisati ovo razdoblje kao „Drugi hladni rat“. Vojni izdaci vinuli su se u visine. Govoreći u dolarima, odbrambeni budžet se skoro udovstručio u razdoblju između 1979 i 1983. Reganova doktina aktivnog podupiranja protivrevolucionarne gerile u borbi protiv tzv. Prosovjetskih vlada po cijelom svijetu, bila je revno provođena od strane direktora CIA, Wiliama Caseya i ideoloških pomagača poput pukovnika Olivera Northa.

Iza (kulisa) Hladnog rata u Evropi

Sarađujući preko nacionalnih granica i podjele na Istok i Zapad, nekoliko hiljada vodećih intelektualnih disidenata potpisalo je Appeal for European Nuclear Disarmamend (Apel za nuklearno razoružanje Evrope) prvi put predstavljen 1980. Godine. END se bavi opasnošću koja prijeti od eventualne vojne eskalacije Hladnog rata i njegovih zagovarača.

Nova vrsta komunističkog političara koji se priklonio tim novim idejama bio je Mikhail Gorbačov. Gorbačovljeva vanjska politika bila je radikalna i namjerno oblikovana tako da uskrati Reganovoj administraciji nametnuti „imidž neprijateljstva“ i SS kao carstva zla. Lansirajući politiku otvorenosti (Glasnost) u sovjetskom društvu 1986. Gorbačov je započeo radikalno restruktuiranje i obnovu (Perestrojka) SS temeljene na moderniziranim i humanijim komunističkim principima. Proglasivški kako niti jedna zemlja ne posjeduje monopol na istinom, signalizirao je kraj Brežnjevljeve doktrine kao vodećeg geopolitičkog principa u odnosima SSSR-a s komunističkim režimima Istočne Evrope. Jedan sovjetski komentator šaljivo je nazvao novu geopolitički filozofiju „Sinatra doktrinom“ princip po kojem svaka istočnoevropskoa država može i mora pronaći vlastiti način na koji će uvesti promjene i izvršiti reforme bez sovjetskog intervencionizma.

Kraj Hladnog rata kao kraj istorije

Gorbačovljev konkretan korak prema smanjenju naoružanja i njegovo odbijanje intervencije za spas komunističkih diktatorskih poredaka u Istočnoj Evropi u toj istorijskoj jeseni 1989. Godine rezultovao je padom Berlinskog zida i početkom kraja Hladnog rata u Evropi.

Čak i prije ovih znakoviti događaja počelo se u američkoj geopolitičkoj kulturi raspravljati o ideji kako je Zapad pobijedio u Hladnom ratu. Glavni primjer je esej Francisa Fukuyame „Kraj istorije“ iz 1989. Godine. Fukuyama tvrdi da smo svjedoci kraja istorije u obliku bitke oko ideja i principa. Obrazlažući kako je Hegel proglasio kraj istorije 1809. Godine nakon Napoleonovog trijumfa i prevladavanja univerzalnih principa Francuske revolucije, Fukuyama koristi argument Kojeva kako Zapadna Evopa i SAD predstavljaju univerzalnu homogenu državu, koju je Hegel svojedobno identifikovao u Napoelonovoj državi, ne bi li učvrstio tvrdnju kako Zapad predstavlja vrhunac istorijskog napretka. U Fukuyaminoj verziji Hegelovih argumenata, kraj istorije, je tačka u kojoj je čovječanstvo aktualiziralo univerzalne istine prvi put postavljene u francuskoj revoluciji, „principe slobode i jednakosti“. Za razliku od većine država, „univerzalna homogena država“ dostigla je vrhunac istorijskog razvoja. Homogena je, jer su sve prošle razlike razriješene i sve ljudske potrebe zadovoljene. Nema borbe ili konflikta oko velikih pitanja, posljedično nema potrebe za generalima ili državnicima; ono što preostaje jeste primarno ekonomska aktivnost.

Zamisao koja se provlači kroz članak jest da su zapadne kapitalističke države predvodnice čovjeječanstva. Ideološke transformacije u obje države navele su Fukuyamu da proglasi odlazak marksizma-lenjinizma, kao živućih ideologija svjetskog istorijskog značaja.

Fukuyamine pretpostavke da je međunarodni život, za one koji su dosegli kraj istorije, puno više preokupiran ekonomijom nego politikom i strategijom, u skladu je s tvrdnjom kako su liberalne demokratske države miroljubive, a ne ratoborne.

Gearoid O’Tuathail: Geopolitika 21. Vijeka

Globalizacija je proglašena novom definirajućom pričom u svjetskoj politici, otkako su geoekonomske priče istisnule geopolitičke iz javnog diskursa. Geopolitičari u SAD suočili su se s dva povezana pitanja u posthladnoratovskom razdoblju: prvo, koji su novi strateški izazovi ispred SAD i njezinih saveznika i drugo, na koji bi način SAD trebao prestrojiti svoje institucije iz Hladnog rata za odgovor tim novim izazovima.

Transformacija SAD iz stabilizirajuće supersile u agresivnu-nepriznavanjem međunarodnih ugovora, zaobilaženjem međunarodnih institucija, izigravanjem međunarodnog prava, napadima na suverene države, lansiranjem preemtivnog rata i otvorenih prijetnji drugim državama – oblikovalo je način provođenja vanjske politike od strane George W. Busha na početku geopolitike 21. Vijeka. Mnoge tihe drame karakterizuju geopolitiku 21. Vijeka – globalne pandemije bolesti, ekonomski uspon Kine, porast cijena energije, klimatska nestabilnost, propasti država, genocid i dugotrajni regionalni sukobi oko Kašmira, Izrael/Palestina i Tajavana – ali, transformacija SAD u supersilu lupeža u svjetskim poslovima središnji je događaj geopolitike s početka 21. Vijeka.

Klintonova administracija i neokonzervativizam

U studenom 1992. Bivši guverner države Arkansas, Bil Klinton, bio je izabran za predsjednika SAD. Klinton je potpisao i sproveo na snagu NAFTA sporazum – The North American Free Trade Agreement). Bio je predan promjenama u vladanju i promovisao politike trećeg puta, poput agresivnog poreznog sistema, promjena školskih sadržaja i drugih vrijednosti u društvenom životu.

Nekonzervativci su gledali na UN s prezirom smatrajući ih prisiljavajućim i oslabljujućim faktorom uticaja na suverenitet SAD. Neokonzervativci se zalažu za aktivističku imperijalnu ulogu SAD kao „jedine preostale supersile“, koja bi trebala biti voljna suprotstaviti se tiraniji u svijetu i neapologetski promovisati američke interese i vrijednosti.

1) Prvi neokonzervativni diskurs, koji je zaslužio isticanje za vrijeme Klintonovog mandata, bila je priča o „sukobu civilizacija“ Samjuela P. Huntingotna. Huntington je tvrdio da će najveće podjele i dominantni izvor sukoba u budućnosti biti kulturni. Nacionalne države ostat će najsnažniji subjekti međunarodnih odnosa, ali glavni sukobi u globalnoj politici događat će se među nacijama i grupama različitih civilizacija. Iako nije sugran u njihov broj (sedam ili osam) – civilizacija.

Temeljni, „središnja osovina međunarodnih odnosa“, za Huntingotna predstavlja sukob između The west and the rest (Zapada i ostalih). Dok je istraživao postojanje praiskonskih civilizacija, Huntington je izumio novu hibridnu višecivilizacijsku mrežu, koju naziva „konfučinasko-islamistička poveznica“. To je sinteza naoružanih država. Huntington smatra da višestruki identiteti posebno vjerski identiteti s jedne strane, stvaraju sukobe: heterogenost je vjerovanja sam po sebi tumač za sukob.

2) Drugi primjer neokonzervativne politike je „Izjava o načelima“ (Statement of Priciples) od grupe pod nazivom „Project for a New American Century“. Projekt je dizajniran kao „trust mozgova“ za republikanske kandidate, koji se kandiduju za službu u Uredu, posebno predsjedničkom.

Strateški cilj ove grupe je obnova američke premoći u međunarodnim odnosima. Cilj nije da SAD koordinira odnose sa svojim saveznicima u sve više multilateralnom svijetu globalnih prijetnji (Klintonova vanjska politika). Umjesto toga cilj je američka nadmoć. SAD mora biti toliko jak da niti jedan od njegovih saveznika ne može ni u kakvoj kombinaciji provjeriti njegovu snagu. Neokonzervativci su imali četiri velike ideje krajem 1990tih: nesumnjivu podršku raketne odbrane, nedvosmislenu podršku Tajvanu u njegovu sukobu s maticom Kinom, zbacivanje Sadama Huseina i bezuslovna podrška Izraelu.

Buševa administracija i teroristički napadi 11. Septembra

George W. Bush izabran je za predsjednika nakon što je Vrhovni sud SAD naredio obustavu ponovnog prebrojavanja glasova u državi Florida u 200. (da su svi glasovi prebrojani, kasnije su analize pokazale, na Floridi bi pobijedio kandidat demokrata Al Gore i time postao predsjednik).

Prvi prioritet nove administracije bila je izgradnja raketno-balističkog odbrambenog sistema vrijednog više milijardi dolara. Buš je provodio izrazito unilaterlanu vanjskoplitičku agendu koja je odražavala uticaj i šovinističkog nacionalizma, i Jacksonovu tradiciju u američkoj vanjskoj politici, i Wilsonijanski pohod pravde koji se može pronaći u neokonzervativnom učenju.

Interpretacija napada 11. Septembra kao objave rata od strane zločinitelja, protiv SAD koji predstavlja univerzalne vrijednosti, proizvela je geopolitiku kojom dominira unilateralizam, borbeni stavovi, pojednostavljene polarizacije i moralni apsolutizam. Prva službena izjava bilo je Buševo obraćanje na zajedničkoj sjednici Kongresu, devet dana nakon napada: „ Pred svakom nacijom, u svakoj regiji, sada stoji odluka – ili ste s nama ili ste na strani terorista. Od današnjeg dana prema svakojj naciji koja nastavi skrivati ili podsticati terorizam, SAD će se ponašati neprijateljski“. Ovo je borba svih koji vjeruju u napredak i pluralizam, toleranciju i slobodu. Ta je teorija bila imperijalna, a opet zbog rata SAD za rušenje talibanskog režima u Afganistanu, bila je široko

podržavana, nadutost koju je izražavala nije došla na vidjelo sve dok Buševa administracija nije unilateralno odlučila kako je Irak sledeći.

Bilo je mnogo drugih interpretacija o mogućim odgovorima na napade 11. Septembra osim lansiranja globalnog rata protiv terora (GWOT).

Kritičku reakciju popularnih tumačenja napada 11. Septembra osigurao je sekularni palestinski intelektualac Edward Said, profesor na Univerzitetu Columbija, na Manhatnu, nekoliko kilometara od područja prvog napada. Said primjećuje tri stvari: Prvo, zbog tragične spektakularnosti napada 11. Septembra, mediji mudruju i političari posežu za rječnikom preuveličavanja i apokalipse, ne bi li imenovali, kategorizovali i mobilizovali. Veliki nasilni događaji izgleda zahtijevaju velike polarizirane kategorije, te su kategorije beznadne u ovladavanju neredom našega nezavisnog svijeta i „mđeuzavisnosti brojnih života“. Drugo, odbijajući pojednostavljenu „Zapad protiv islama“ dihotomiju, ističe modernost metoda kojima se služe teroristi otmičari zrakoplova. Probuljuje svoj stav tvrdeći kako intelektualni korijeni radikalnog islama leže u evropskom protuprosvjetiteljstvu i da romantičarsko uvjerenje kako svijet može biti preoblikovan djelovanjem volje, je isto tako dio modernoga svijeta kao i prosvjetiteljski ideal univerzalne civiliazcije bazirane na razumu. Obje tvrdnje, su mitovi. Treće, zamjećujući značajan porast islamofobije u SAD, Said nudi drugačiji set kategorija prema kojima se svijet nakon napada može razumjeti: moć i nemoć, razum i neznanje, pravda i nepravda. Dok je on pisao, ipak, najsnažnija vojska na svijetu bombardovala je jednu od najsiromašnijih država u svijetu. Javno mnijenje u SAD zapaljeno je, šovinistički nacionalizam budio je želju za osvetom. Šef protivterorističkog centra CIA oblikovao je prevladajući koncept pravde: kad s njima završi vojska SAD, „oni (teroristi) će imati muhe sa svojim bjeloočnicama“.

Preemptivna ratna strategija i invazija na Irak

Kampanja napada na Irak je lansirana zajedno s objavom nove Strategije nacionalne sigurnosti u rujnu 2002. Dokument uobličava imperalnu tvrdnju koja je trajan alibi za američki intervencionizam i stanje nasilja na planeti. SAD mora braniti slobodu i pravdu zato što su ti principi ispravni i istiniti za sve ljude svuda. Najvažniji aspekt dokumenta u početku planiranja invazije na Irak jest njezino uobličavanje doktrine preemptivnog rata protiv država –lupeža.

„Mi ne možemo dozovliti našim neprijateljima da napadnu prvi“

Buševu obraćanju naciji 2002. Godine osudio je osovine zla koje marširaju prijeteći svjetskom miru, povezujući Irak, Iran i Sjevernu Koreju, tri zemlje koje su imale minimalne međusobne kontakte.

Postajalo je mnogo geopolitičkih opravdanja za ratobornost američke vanjskopolitičke i vojne strategije pod uticajem događaja 11. Septembra 2001. Dva su vrijedna razmatranja

1) Članak Roberta Kagana (2002) pod naslovom „Snage i slabosti“ iz Policy Reviewa, časopisa koji je izdavala konzervativna institucija Hoover, i koji je stekao značajnu pažnju medija. Kaganov članak je pokušavao objasniti rastuću podjelu između SAD i vodećih članica EU u uslovima različitih konteksta i filozofija. U središnjoj tvrdnji članka Kagan je naveo kako: Amerikanci su s Marsa, a Evropljani s Venere: slažu se oko malo toga i sve se manje razumiju. I, ovo stanje odnosa, nije prolazna pojava – rezultat jednih američkih izbora ili jednoga katastrofalnog događaja. Razlozi za transatlantsku podjelu su duboki, dugo se razvijaju i vjerovatno će potrajati.

2) Drugo opravdanje rata pojavilo se u predvečerje samog rata u časopisu Esquire. Thomas P. M. Barnett je sveučilišni član američke pomorske vojne akademije i Rumsfeldov pomoćnik u Pentagonu, u pitanjima transformacije snaga i strategija budućnosti. Međunarodni odnosi odvijaju se oko jednoznačnog zapleta koji Barnet otkriva da je globalizacija koja određuje pravila i stvara poveznice. Svjetska politička karta podijeljena je u dvije sukobljene prostorne zone, Funkcionalnu Jezgru, koja ima čvrsto određena pravila i čvrstu povezanost i neintegrirajući ponor, gdje je određivanje pravila arbitrarno, disfunkcionalno i nepostojeće. Implikacije ove teroije su potom razjašnjene: SAD će buduće ratove voditi u Ponoru, a ne protiv velikih modernih država kakva je ona i sama. Naposlijetku, poruka koja je sadržana u zvučnom sloganu jest: isprekidanost definiše opasnost. Bernet piše da je svjetski politički prostor poput operativnog sistema prostora kompjuterskog sistema. Njen operativni sistem je neoliberalan a određena pravila i sistem administrator je SAD.

Rat u Iraku predstavljao je dilemu za neke liberalne internacionaliste, koji su, iako su se protivili unilateralizmu vanjse politike većeg dijela Buševe administracije, podrupirali zbacivanje Sadama Huseina s vlasti zbog njegova dokazanog kršenja ljudskih prava. Ovu grupu možemo opisati kao liberalne imperijaliste.

Michael Ignatieff, direktor Carr Centre for Human Rights Policy na Sveučilištu Harvard, formuliše moralne dileme podupiranja imperijalističkog SAD u „Teretu“ objavljenom tri mjeseca prije invazije na Irak. Ignatieff razlikuje tri argumenta suprotstavljenih stvarnosti na način kako ih on vidi:

1) Sad je zanijekano carstvo, a u svijetu nakon 11. Septembra to je problem. Sugeriše aktivistima ljudskih prava kako moraju prihvatiti da upotreba sile u međunarodnim odnosima može biti pozitivna i da „mnogi ljudi duguju svoju slobodu američkom pokazivanju vojne moći“. Ignatieff prihvata mnoge priče promovisane od strane Buševe administracije: opravdanje tzv. „preemptivnog“ rata, „obavještajne podatke“ koji tvrde kako Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, kako bi to oružje „učinilo Sadama vladarom regije“, čak i tvrdnju kako bi Irak mogao prijetiti ili ugroziti SAD.

2) Tvrdi da potezi SAD prema Iraku uključuju dugoročno preuzimanje tereta nad cijelom regijom. Vjeruje kako se SAD mora pozabaviti opresijom Palestinaca od strane Izralea ako želi smiriti bijes u regiji i zaustaviti stvaranje budućih terorista.

3) Tvrdi kako teret carstva SAD ne mogu nositi same. Treba saveznike koje trenutačno odbija militarizmom i unilateralnim metodama. Amerika rizikuje stvarajući klasični razlog za pad imperalnih država: nadutost. To se očituje u mnogim oblicima: zavaravanju nastalom na prihvaćanju vlastite herojske slike o samom sebi, miješanjem globalnih vojnih sredstava s blogalnom moći, i prošašću pokušaja dolaska do granica carstva.

Američki nacionalizam i problemi supersile – lupeža

Knjigu America Right, or Wrong (Amrika u pravu ili ne – 2004) je djelo Anatola Lievena, u kojem daje analizu zašto je Amerika postala supersila-lupež, a ne konzervativni hegemon kakav bi trebala biti, već, kako on kaže „nezadovoljna i čak revolucionarna sila, koja razbija brdo na kojem kraljuje“. Njegovo objašnjenje leži u prirodi američkog nacionalizma, vodstvu Georga W. Busha, i traumatizirajućim učincima napada 11. Septembra 2001. Na američki život i kulturu. Američki nacionalizam je kompleksna sinteza sačinjena od, s jedne strane Američkog Kreda (teza) koji utjelovljenje standardne društvene nacionalističke priče jednakosti, slobode i prihvaćanja različitosti, a opet s druge strane također se sastoji od isključivo etnonacionalizma (antiteza) kojim dominiraju bijele hrišćanske tjeskobe i brige.

Prvo, unilateralizam SAD je umanjio, a ne uvećao američku moć. Kroz svoje odmaknute politike i neprijateljstvo prema međunarodnim institucijama i mehanizmima, SAD je izgubo prijatelje i otjerao ravnodušne prema antagonizmu.

Drugo, SAD je krenula u rat kada to nije morala učiniti. SAD su pokazale stratešku nestrpljivost u sukobljavanju sa Sadamom Huseinom i požurile u rat bez međunarodne koalicije ili plana za postizanjem mira.

Treće, SAD su nepotrebno oduzimale ljudske živote i rasipale finansijska sredstva u Iraku.

Četvrto, dopuštajući da njezina vojna strategija bude vođena željom za osvetom, SAD su ozakonile prekomjerne ispade američkog nasilja i ilegalnog zatvaranja i taktika mučenja koji su potkopali njezin moralni autoritet.

Peto, najveće oružje terorista je njihova sposobnost za širenje straha.

Naposlijetku, rat Buševe administracije utemeljen je na dualizmu koji je inducirao opasnu polarizaciju u svjetskim poslovima. Iako je preplitko i pojednostavljeno tvrditi da Buš nasuprot Bin Ladena predstavlja sukob fundamentalizama, postoje čvrsti dokazi kako je Buševa administracija u odgovoru na napade 11. Septembra, podstakla rast terorističkih organizacija, učinila države-lupeže još odlučnijim u zahtjevima za nuklearnim oružjem, i proizvela štetnu podjelu između Islama i Zapada.

Phillippe Moreau Defarges: Geopolitički rječnik

Deteritorijalizacija – Prostor, koji više nije podijeljen preciznim granicama, postaje jedan kontinuum u kojemu se sve – dobra, ideje, ljudi...-manje-više slobodno kreće. Prostor i vrijeme vjerovatno nestaju. Ovaj pojam deteritorijalizacije podrazumijeva svojevrsni svijet čistog kretanja.

Geoekonomija – Pojmovi poput „geoekonomije“ i „geofinansije“ – pojavljuju se na prelazu između 1980-ih i 1990-ih godina. Što se pak geoekonomije tiče, nju je nemoguće razdvojiti od transforamcije suparništva među državama. Geopolitiku oblikuju borbe država za teritorij ili za sirovine: radi se o usvajanju životnog prostora za kojim žude i jedni i drugi. Sporno pitanje više nije ograničeno bogatstvo, nego inteligentno upravljanje planetom. Rat se smatra primitivnim, iako još dugo neće nestati: zašto težiti dominiranju nad nekim narodom silom i pritom produljivati njegovu ogorčenost, kad je moguće zavesti ga trgovnim koja je za sve plodonosna. Geoekonomski se pristup temelji na sljedećem postulatu: tržišno će natjecanje zamijeniti rat, a to će biti, da parafraziramo slavnu Clausewitzevu formulaciju, nastavak rata drugim sredstvima.

Geostrategija – Riječ koju je skovao Italijan Giacomo Durando. On se može smatrati, kao što će to nešto kasnije slučaj biti s admiralom Mahanom, jednim od preteča geopolitike. Durando nudi dva različita shvatanja geostrategije. S jedne strane geostrategija bi bila disciplina koja proučava uticaj geografskih faktora na formiranje ljudskih skupina; S druge strane, geostrategija bi bila disciplina koja, u nešto više vojničkom smislu, pokušava objasniti uticaj geografije na vođenje ratova. Geostrategija se, kako bi se razlikovala od geopolitike, može definisati kao „dio opšte vojne strategije koja se tiče operacija u makrogeografskim razmjerima, odnosno operacija čija je prostorna dimenzija dovoljna da isključi uspostavljanje jedinstvene scene“. Takva definicija podsjeća na koncept „velike strategije“, koji je 1920. Godina formulisao slavni britanski stručnjak za vojne poslve Basil Liddel Hart: velika strategija nastoji koordinisati i usmjeriti sve resurse određene nacije ili koalicije tako da se postigne politički cilj rata. Geostrategija ili velika strategija smještena je između političkih ciljeva rata i vojnih operacija na određenom terenu. Geopolitika ih nastoji objasniti, polazeći od analize različitih zona suprotstavljanja u nekom određenom sukobu, kao jedan skup čiji je cilj najučinkovitija raspodjela snaga.

Velika igra – Velika igra zauzima dragocjeno mejsto u geopolitičkoj mitologiji. To je jedna dugačka partija šaha između Engleske i Rusije koja traje cijeli XIX vijek. Prvoj od njih, koja u srce svoga carstva smješta Indiju, bitno je kontrolisati veliki polumjesec koji se proteže od Sredozemlja do Tihog okeana, te pritom kontrolisati Sjeverni balkon (Tursku, Iran i Avganistan) baš kao i Tibet i Kinu. Suočena s tim carstvima mora, Rusija, kao carstvo kopna želi razbiti tu svoju uglavljenost i imati pristup toplim morima: Sredozemnom moru, Perzijskom zaljevu, Indijskom i Tihom Okeanu; iz čega slijedi jedna višedimenzionalna navala Crnom moru, Srednjoj Aziji i Sibiru. Ta Igra pokriva izvanredna mjesta a vode je vojnici i špijunu koji manipulišu neposlušnim plemenima. Sukobljavanje se odvija na granicama dvaju carstava, u zonama u kojima je njihov uticaj neizvjestan. Engleska je vodila tri rata u Avganistanu, ali na kraju nikada nije uspjela osvojiti tu zemlju. Po završetku XIX vijeka, ova dva carstva uspostavljanju određeni modus vivendi. Engleska je, iako još uvijek ima dobar imperijalni apetit, ipak na zalasku – na okeanima je suočena SAD a u Evropi s Njemačkom. Rusija, iako doživljava privredni uspon, pati zbog svoje nesposobnosti da modernizuje svoj politički sistem. Godine 1905. Tone u revoluciju i doživljava poraz od Japana. Tokom posljednje četvrtine XX vijeka, Velika Igra, promijenjena uslijed uticaja SSSR-a na glavnom području Srednje Azije, ponovo se rađa: godine 1979. Sovjetska vojska okupira Avganistan i tu se ukopava; godine 1991. Sovjetsko Carstvo se ruši, a Kavkaz i Srednja Azija uvlače se u beskrajnu borbu; tokom cijelih 1990-ih godina, otvaraju se apetiti za naftom ove regije i Avganistan se slama; a

tokom jeseni 2001. Uslijed napada na World Trade Center, dolazi do američko-britanskog poduhvata kojemu je cilj razbijanje talibanskog Avganistana. Srednja je Azija zona bez reda. Kao i na Balkanu, velike su sile, svjesne zamke, u isto vrijeme i zainteresovane i nepovjerljive. Nova Velika igra ima planetarne dimenzije, dok se ona iz XIX vijeka ograničava na Srednju Aziju. Akteri su brojniji, a posljedice imaju šire razmjere, te se ta regija može koristiti kao baza za napad negdje drugdje.

Heartland – Onaj ko vlada srcem svijeta (Heartland) vlada i svjetskim otokom (World Island), a onaj ko vlada svjetskim otokom, vlada svijetom. „Tu je formulaciju izgovorio Britanac Halford J. Mackinder. Svjetski otok je velika kopnena masa koja obuhvata Evropu, Aziju i Afriku. Prema Mackinderu, u osvitu XX vijeka, jedno je previranje , analognih razmjera onomu velikih otkrića, vodilju moći okrenulo prema kopnu: sa željeznicom nestaje nadmoć mora, jer se ogromna prostranstva između Evrope i Kine mogu međusobno povezati. Taj ogromni kopneni prostor koji gleda kako prema Evropi, tako i prema Sredozemlju, Indijskom potkontinentu i Dalekom istoku, tvori upravo to srce svijeta, Heartland. Drugi svjetski rat je upravo sukob za Heartland. Hitlerovska se Njemačka, napadajući SSSR u lipnju 1941. Nastoji domoći evropske Rusije koja bi joj trebala osigurati jedno ogromno carstvo bogato žitom, ugljenom, naftom...Prema Mackinderovoj šemi, SSSR drži Heartland. S tog je položaja, koji sa sovjetskim blokom seže do središta Evrope, SSSR u stanju destabilizovati kako Evropu, tako i Srednji istok i Daleki istok. No, SSSR je zatvoren u svoj Heartland. Geografija mu ne dopušta izlaz na more: jedino se Vladivostok, na rubu Sibira, nalazi na obali otvorenog mora.

Euroazijstvo – Euroazijstvo se rađa 1921. Iz jedne zbirke tekstova mladih ruskih intelektualac izbjeglih u Pariz: Izlaz na Istok. Euroazijska koncepcija predstavlja odrješito odbijanje eurocentrizma...odbijanje univerzalističkog pristupa kulturi. Prema tom je razmišljanju Rusija poslije Petra Velikog izgubljena, jer je on uporno htio europeizirati Rusiju, uplićući je tako u evropska pitanja sve do katastrofe I svjetskog rata. Da bi se ponovo rodila, Rusija se treba usredotočiti na svoj ogromni teritorij i presjeći sve veze s Evropom. To su konačno postigli Lenjin, a naročito Staljin, pod velom jedne univerzalističke ideologije – marksizma.

Rimland – Rimland (rubna zemlja) jedan je od ključnih koncepata klasične geopolitike. Tvorac ovog izraza je Nicholas John Spykman, Amerikanac holandskog porijekla. Američki otok mora imati slobodan i stalan pristup Svjetskom otoku; te u skladu s tim, SAD moraju kontrolisati Rimland – rubni teritorij. Rimland treba smatrati „posredničkom regijom između Heartlanda i susjednih mora. Rimland funkcioniše kao jedna ogromna zona sukoba između maritimne i kontinentalne sile.

Životni prostor – Pojam životnog prostora formulisao je njemački geograf Friedrich Ratzel. Država je za Ratzela živući organizam koji ima potrebu rasti kako bi osigurao opstanak. Svaka država traži svoj životni prostor koji će njenom narodu osigurati neophodne resurse. Životni je prostor ključna ideja njemačke geopolitike. Životni prostor je jedna od glavnih tema hitlerovskog diskursa prema kojem Njemačka, kao superiorna zemlja, ima zadaću i pravo prisvojiti sebi ogromne teritorije naseljene podljudima kao što su Sloveni. Stoga, njemački geopolitičar u pravom smislu te riječi – Karl Haushofer – zamiščja podjelu svijeta na „pan-oblasti“ (1931. To bi bile Amerika, Euroafrika, Rusija i Azija), a svaka od njih bi bila organizovana oko jedne imperijalne sile i živjela gotovo kao autarkija.

Mitteleuropa – Ideja Mitteleurope (Evrope u sredini, Srednje Evrope) ulazi u djelokrug geopolitike za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nijemac Friederich Naumann 1915. Objalvjuje djelo Mitteleuropa.

Pobjedonosna Njemačka treba oko sebe i pod svojim vodstvom izgraditi jedan gospodarski blok. Ona bi stoga trebala imati vlastiti prostor u srcu Evrope koji će joj osigurati potrebne resurse.

Mikrogeopolitika – Na kraju XX vijeka, nazire se mikrogeopolitika koja analizira razvoj „mikroentiteta“: regija, gradova, multinacionalnih kompanija, raznih organizama...Ta je mikrogeopolitika dio globalnog razvoja koji utiče na ukupnost društvenih fenomena i na njihovo proučavanje. Mikrogeopolitiku, dakle, zanimaju protagonisti koje je njezina velika sestra, klasična geopolitika, smatrala sebi nedostojnima: preduzeća, sindikati, mafije... Pitanja kojima se bavi klasična geopolitika jesu „plemenita“: moć i rat. Mikrogeopolitika se okreće svakodnevnim pitanjima kao što su npr: upravljanje zajedničkim resursima – vladom, cestama, otpadom. Rat je temelj klasične geopolitike i on njome dominira. Mikrogeopolitika prodire u druga područja, a to su: s jedne strane, sukobi oko zajedničkog upravljanja, a s druge strane, dinamike nasilja: bande, gerile... Klasična geopolitika, koja je deterministička i pozitivistička, stvara postavke, odnosno zakonitosti. Mikrogeopolitiku oblikuje teorija haosa.

Granice – Prema međunarodnom pravu, granica je „linija koja označava gdje počinju i gdje završavaju teritoriji dviju dotičnih susjednih država. Granice neke države ograničavaju prostor njezine suverenosti.

Prirodne granice – Čini se da je ideja o prirodnim granicama izum revolucionara Georgesa Dantona. Danton želi da granice Francuske Republike odgovaraju prirodnim preprekama (mora, rijeke, planine) kako bi se lakše zaustavile invazijske prijetnje. Jasnije rečeno: francuski bi se teritorij na sjeveroistoku trebao potezati sve do Rajne.

OSTALO SA DRUGIH SKRIPTI

Država -„ograničena teritorija, koja je organizovana od strane autohtonog naroda, na politički efektivan način, sa političkim sistemom koji suvereno kontroliše tu teritoriju“ (Grčić, 2000:111)

„geografski omeđen entitet kojim upravlja centralna vlast koja ima sposobnost donositi zakone, pravila i odluke i snage primjenjivati ih unutar svojih granica. Država je legalni entitet priznat

međunarodnim pravom kao temeljna odgovorna jedinica međunarodnog legalnog sustava“ (Cvrtila, 2004:57)

Preduslovi da bi se neki teritorij nazvao državom:

Državni teritorij

Stalno stanovništvo

Vlast

Organiziran ekonomski sistem

Komunikacijski sistem

Suverenitet

Međunarodno priznanje

TEORIJE O NASTANKU DRŽAVE

Teorija zasnovana na socijaldarvinizmu

Funkcionalna teorija

Jedinstvena teorija područja

Teorija integracije i dezintegracije Karla Deutscha

Teritorijalna država Johna Herza

Geografski model analize političkog sistema Saula Cohena

FUNKCIJE DRŽAVE

unutarnje i vanjske

Uslužne

Ekonomska

Pravna

Socijalna

Sigurnosna

Ideološka

DETERMINANTE MOĆI DRŽAVE

Morfološke pretpostavke – veličina teritorije, geografski položaj, konfiguracija terena

Demografske pretpostavke – broj stanovnika, njegova struktura, migracije, moral, radne navike, nacionalni karakter,

Ekonomske pretpostavke – resursna baza, tehnološki razvoj, učešće u međunarodnoj razmjeni,

Organizacione pretpostavke – karakter uprave, stabilnost i autoritet vlasti,

Vojne pretpostavke – živa sila i naoružanje, tehnička bojeva gotovost, logistika i borbeni duh,

Spoljna integracija ili uloga zemlje u međunarodnim organizacijama i savezima, prestiž.

ELEMENTI MOĆI DRŽAVE

Moć znanja

Vojna moć

Ekonomska moć

Propale države

Propala država podrazumjeva državu koja na unutarnjem planu ne može izgraditi osnovne elemente nacionalnog suvereniteta,niti posjeduje mogućnost da pacificizira nacionalnu teritoriju i osigura zaštitu stanovništva koje živi unutar njenih granica, a s druge strane na vanjskom planu nije u stanju da održi rang kao članica međunarodne zajednice.

Pseudo države

Pseudodržava su države koje su proglasile svoju neovisnost od matične države, organizirale unutarnju političku strukturu i ponašaju se u svemu kao „prave“ države, ali nemaju međunarodno priznanje kao bitan element u stvaranju jedne države. Pseudodržave možemo klasificirati u :

Institucionalizirane pseudo – države koje imaju dekleriranu suverenost i sve atribute „normalne“ države i u potpunosti kontroliraju svoj teritorij. Njih nije priznala međunarodna zajednica i imaju vrlo malo šansi das budu priznate od strane međunarodne zajednice (Čečenija, Abhazija, Nagorno – Karabah)

Neinstitucionalizirane političke jedinice koje se nalaze pod djelomičnom kontrolom određenih skupina (političkih, religijskih, kriminalnih) nad kojima vlade određene države imaju formalnu suverenost, ali je obavlja samo djelomično (Afganistan, Zapadna Sahara i donedavno Kosovo).

Države lupeži

„Država lupež“ (Rogue State) predstavlj termin koje su proizvele američke znanstveno - političke elite prevodeći ga u ravan međunarodne politike a pod njime se podrazumjevaju države u kojima se diktatorki vlada, a one se ponašaju agresivno naspram drugih država i po mišljenju američke vlade ugrožavaju stabilnost regije u kojoj se nalaze. Kao tipična obilježja države lupeža uzimaju se podrška terorizmu i nastojanje da se ovlada oružjem za masovno uništenje.

GEOPOLITIČKI INTERESI – su interesi koji proističu iz subjektivnih predstava grupa i individua koje učestvuju u procesu formuliranja politike države.

GEOPOLITIČKI IZAZOVI- predstavljaju široku lepezu političkih kriza, konflikata i dešavanja koje, naročito na temelju geografskih uslovljenosti mogu imati neposredno ili potencijalno negativan uticaj na sigurnost države.

GEOPOLITIČKI KOD – je način na koji se država orijentira prema ostatku svijeta.

Nivoi geopolitickog koda

Lokalni geopolitički kod (odnosi se na susjedne zemlje)

Regionalni geopolitički kod (prelazi granice

neposrednih susjeda)

Globalni geopolitički kod

DEFINIRANJE GEOPOLITIČKOG KODA-ko su naši trenutni i potencijalni saveznici-ko su naši trenutni i potencijalni neprijatelji-kako možemo održati savezništvo i steći nove saveznike-kako se možemo suprotstaviti trenutnim neprijateljima i nadolazećim prijetnjama-kako možemo prethodne četiri kalkulacije opravdati javnosti i globalnoj zajednici

AHMET DAVUTOGLU I KONCEPT STRATEŠKE DUBINE-Turska crpi snagu iz svoje strateške dubine, a strateška dubina je kombinacija geografije i kulturno-historijskog nasljeđa. Osnove strateške dubine : pozitivan pristup prema susjedima, multidimenzionalna vanjska politika, novi diplomatski jezik, tranzicija ka ritmičnoj vanjskoj politici.

EVROAZIJSTVO

– rađa se 1921. godine iz zbirke tekstova mladih ruskih autora. Euroazija je svijet koji stoji po strani odvojen od zemalja smještenih na Zapadu, ali i od onih smještenih na jugu i jugozapadu. Rusija zauzima najveći dio Euroazijskog prostora i tvori treći nezavisni kontinent. Euroazijska koncepcija predstavlja odrešito odbijanja eurocentrizma, odbijanja univerzalističkog pristupa kulturi. Godine 1991. SSSR izaziva stvaranje jednog novog Euroazijstva,tj. sastavnica je jedne nove Ruske duše, tj. njenog mesijanskog sna koji Rusiju prikazuje kao treći Rim.

MREZE MOCI I GEOPOLITIČKI DISKURS

Konvencionalne koncepte geopolitike karakterizira zanimljiv paradoks: s jedne strane vrlo eksplicitno utjecu na sukobe za premoc izmedu drzava, a s druge pak strane najcesce imaju malo utjecaja na drustvene strukture moci unutar drzava i na to kako one oblikuju sam geopoliticki diskurs. Moramo primijetiti da nisu svi geopoliticki diskursi stvoreni na isti nacin ili se ne tretiraju jednako. Neki su stvoreni od strane dr2avnih institucija, poput vanjskopoliticke birokracije, vojnih akademija ili dr2avnih

sveucilista, i temelj su politickog 2ivota dr2ave. Drugi su proizvod civilnog drustva. Odredeni geopoliticki diskursi danasnjice izrastaju iz privatnih istra2ivanja i politickih institucija cesto nazivanih think-tankovima ili tvornicama ideja posvecenih stvaranju i sirenju odredenih tipova ideja. Intelektualci ili dr2avnici, koji su skloni njihovu nacinu razmisljanja, zaposljavaju ih i financiraju kako bi im provodili istrazivanja. Na primjer, neki od think-tankova promoviraju geopoliticki diskurs koji podrazumijeva ogromne izdatke za obranu, vojni izvoz i potpomaganje favoriziranih zemalja bez obzira kako se one odnose prema Ijudskim pravima. Korporacije vezane uz obrambenu sferu i lobisticke organizacije sklone su jakom podupiranju takvih think-tankova. Novine i casopisi cesto promoviraju odredene geopoliticke diskurse u svrhu slutenja politickim programima. Komercijalni izdavaci trudit ce se reklamirati odredene geopoliticke diskurse u svrhu stimulacije prodavanja knjige. Podjednako razumljive dobre ideje ili vazni diskursi mogu privuci malu financijsku podrsku zato to ugrotavaju povlastene interese i mocnu politicku klijentelu. Think-tankovi, koji dovode u pitanje razinu obrambene potrosnje ili koji se zalazu za manje trite oruzja, nisu profitabilne organizacije. Bilo koju kriticku perspektivu geopolitike moraju potvrditi stavovi mre2a moci u oblikovanju prevladavajuceg oblika geopolitickog diskursa odredene drzave.

SUKOB CIVILIZACIJA PO HUNTINGTONU

Huntington je tvrdio da ce najvece" podjele i dominantni izvor sukoba u buducnosti biti kulturni. Nacionalne drzave ostat ce najsnazniji subjekti medunarodnih odnosa, all glavni sukobi u globainoj politici dogadat ce se medu nacijama i grupama razlicitih civilizacija. Sukb civilizacija, tvrdio je, dominirat ce medunarodnim odnosima. lako nije siguran u njihov broj (sedam ill osam), Huntington tvrdi kako su civilizacije praiskonske i I sezu daleko u proslost". Identitet -- "tko si?" - kulturno je uvjetovan, tvrdi, I ne moze biti promijenjen. Civilizacijski identiteti I sukobi medu njima, nadodaje, vode civilizacijskom okupljanju" u grupe i drzave koje pripadaju jednoj civilizaciji, ukoliko bi bila ukljucena u rat s narodima druge civilizacije, okupljaju se ne bi li podrzale svoju "vrstu I zemlju".

-Temeljni, medu svim civilizacijskirn sukobirna, "sredisnja osovina medunarodnih odnosa", za Huntingtona predstavlja sukob izmedu"The West and The Rest" [Zapada I ostalih; zapadnih bogatih zemalja i siromasnog ostatka svijeta.

GEOSTRATEŠKI ŠTOŽERI I IGRAČI

IGRAČI – one države koje imaju sposobnosti i nacionalne snage da svoju moć i uticaj sprovedu i van svojih granica kako bi promijenili – u stepenu u kojem pogađa američke interese – postojeće geopolitičko stanje stvari. Neke države to i pokušavaju iz razloga nacionalne veličine, ideoloških razloga, religijskog mesijanizma ili ekonomskog ekspanzionizma. Glavni igrači: Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija, ali iako su vrlo značajne zemlje tako se ne mogu odrediti Velika Britanija, Japan i Indonezija.

STOŽERI su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iz njihovog osjetljivog položaja i zbog toga što njihovo potencijalnoranjivo stanje može izazvati posljedice na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće se geopolitički stožeri određuju na osnovu geografije koja im u pojedinim slučajevima daje posebnu ulogu ili zbog omogućavanja pristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnim igračima, a nekad je to odbrambeni štit za vitalnu državu ili za čitav region. Kritično značajni geopolitički stožeri: Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran.

Ukratko:

Njemačka geopolitika-ciljevi

1. ŽIVOTNI PROSTOR

2. KRVI I TLA

3. PRIRODNE GRANICE

4. PANOBLAST I ANTROPOGEOGRAFIJA

- Spoj realpolitike Makijavelija i pol. geografije Racela.

FRANCUSKA

- Geografija čovjeka

Elize Rekli (uveo je u nauku geografska sredina –učio geografiju nogama)

Vidal de la Blaš

Iv Lakost – mentalne karte

Mišel Fuše – geoekonomika nova paradigma

ELEKTORALNA geografija

-u istraživanjima razmještaja pol. snaga i ponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim okruzima u SAD-u. Zasniva se na pol. regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici. 2 osnovna pristupa: tradicionalni (istražuje geogr. karakteristike biračkog sistema) i bihejvioristički (pažnja na biračko tijelo).

GEOPOLITIKA- predmet geopl.

1. Država i njeni strukturni elementi

2. Stanovništvo u svim aspektima

3. Teritorija – fizički prostor

Ispunjava 2 osnovne funkcije – praktičnu i humanističku.

Istražuje mjesto određene države na pol. karti svijeta i odgovarajućih geografskih regiona s ciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj i funkcionisanje. Nauka o nacionalnoj strategiji – nac. projekat i nac. strategija.

GEOPOLITIKA - IDEOLOŠKA FUNKCIJA

- konzervativna geopol.

- liberalna

- radikalna neoklasična geopol. odbaciju organsko shvatanje države i geografski determinizam. Granice – stabilne i ne prihavataju se promjene putem sile već samo putem dogovora i sporazuma. Nacionalni interesi – nacionalna bezbjednost. Bavi se efektima geografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskih osobensoti na spoljašnju politiku.

AUTARKIJA – Ideal narodne nezavisnosti u privrednom smislu. Pretpostavlja da svaka politička jedinica treba da proizvodi sve što joj treba. Tako će država bitgi u ekonomskoj ravnoteži i nezavisna od proizvoda stranih dijelova svijeta. Ni jedan prostor osim cijelog svijeta ne može sadržati sve proizvode koji su korisni čovjeku – u bukvalnom smislu se ne može postići izvan svjetskog jedinstva.

Geopolitika bosanskog konflikta

Dejtonski sporazum nije opteretio rusku poziciju u Međunarodnoj zajednici. Kao i u prethodnim mirovnim planovima za BiH Rusija je dinamično statirala. U prvim danima implementacije Sporazuma Rusija se odlučila za atlantizam kao pragmatičnu, multilateralnu opciju. Značaj Bosne Rusija je crpila iz stava Klintonove administratcije da su tri glavna stuba američke politike u Evropi: američko - ruski odnosi, proširenje NATO u Centralnoj Evropi i Bosna. Klinton je uspio postići da implementira proširenje NATO ne čineći nepopravljivu štetu ni demokratskim elementima u ruskom političkom establišmentu niti u američko ruskim odnosima. U Bosni se dogodilo da je NATO poslao svoje snage izvan svog područja, a ruske snage po američkim zapovjedništvom bile su s njima raspoređene. Ipak, ovaj široki sigurnosni pristup nije zadovoljavao Rusiju.

Vodeći ruski geopolitičar Aleksandar Dugin u svom djelu «Osnovi geopolitike» misli na geopolitičku budućnost Rusije kao superimperijalne evroazijske sile. U poglavlju Geopolitika jugoslovenskog konflikta Dugin procjenjuje geopolitičke kapacitete srpstva, hrvatstva, slovenstva, bošnjaštva i makedonstva. Tendencija koja proizilazi iz njegove analize je imeprijalni pravoslavno-slavenski rasizam sa neskrivenom ambicijom da Balkan instrumentalizira u svrhu ruskih gepolitičkih fantazmogorija koji se mimo zvanične politike, ali sa njenim znanjem, pokušavaju racionalno artikulirati u ruskim naučnim i intelektualnim krugovima. On uspostavlja prostornu, religijsku i etničku analogiju bivše Jugoslavije i Rusije.

U njegovoj interpretaciji Rusija je Srbija, a Ukrajina kao potencijalno veliki ruski problem je Hrvatska. Bošnjaci i Albanci su muslimani Kavkaza i srednje Azije. Atribuira ih kao islamski, "osmanski" faktor u Evropi. Njegov imperijalizam mašte je dostigao opasnu tačku prijedlogom Bošnjacima i Albancima da se okrenu Iranu i njegovoj dosljednoj politici jer samo ta zemlja u islamskom svijetu vodi geopolitiku orjentiranu na nezavisnost, samostalnost i kontinentalnu harmoniju. Proces deosmanizacije i proiranizacije promatra u tri etape:

- preorjentacija muslimana od Turske na Iran

- učvršćavanje geopolitičkih saveza Srednje Evrope sa Iranom i islamskim svijetom u cjelini

- evroazijska geopolitička alijansa Istoka i Srednje Evrope (Mittleuropa).

U postdejtonskoj BiH ruska geopolitika je koaliciona i zapadnoevropska te evroazijska i pravoslavna. Dok ruska diplomacija aktivno učestvuje u multilateralnim aktivnostima Međunarodna zajednica u BiH i afirmira dejtonsku BiH, dvije konzervativne geopolitičke koncepcije žive svoj život u Srbiji i "srpskim područjima Bosne" koja su ako se primjeni Duginov analogijski sistem lokalna forma ruske pravoslavno sakralne geopolitike istoka i početak kraja višestoljetne kulturne harmonije BiH.

SNAGA SLABIJIH

Mislim da prije svega treba identificirati «TERORIZAM» koji predstavlja samo tehniku – vrlo ubojitu, koju primjenjuju pojedinci, skupine i države. To je tehnika ratovanja koju koriste specifični ljudi za političke ciljeve koje je uglavnom moguće identificirati, i iza svakog terorističkog čina izviruje politički problem. Terorizam se oslanja na brutalne i moralno odvratne napade na civile, osobe-simbole ili simbolične objekte s ciljem postizanja političkog efekta. Clausewitz: Terorizam je vođenje politike drugim sredstvima.

Što su politički ekstremisti slabiji i fanatičniji, jača je njihova sklonost brutalnim oblicima terorizma kao izabranom načinu borbe.

Kako je 11. septembra 2001. godine nakon terorističkog napada na SAD, nastupila prekretnica u povijesti politike temeljene na sili i pokrenuta globalna politička kriza, te popratni efekti ovog čina bili su u militarizaciji američke vanjske politike, jačanju nesuglasica izemeđu Amerike i Evrope i sl., postavilo se generalno pitanje kako se boriti protiv neprijatelja koji je tako slab, ali tako spreman i fanatično motiviran. Nikada u povijesti nije toliko malo slabih nanijelo toliko bola tako velikom broju moćnih. Spremni da u svom terorističkom činu budu nemilosrdno oruđe u borbi protiv «svog cilja – Velike Sotone», spremni da budu nemilosrdno oruđe u borbi slabih protiv moćnih, dajući na uvid koliko slabiji imaju jednu veliku psihološku prednost: vrlo malo mogu izgubiti, a prema njihovom vjerovanju mogu sve dobiti. Svoju postojanost i odlučnost crpe iz vjerskog žara ili utopijskog fanatizma, a svoja uvjerenja izražavaju žestinom koju crpe iz mizernih uvjeta u kojima žive. Neki od njih spremni su žrtvovati život iz razloga što je njihov život definiran kao vrijedan tek kad se samoubilačkim činom uzdignu iznad svog bijednog postojanja. Oni ne mogu promijeniti svoje uvjete u kojima žive, ali mogu zagorčati život dominantnih. Moć slabih omogućava korištenje četiri nova realiteta savremenog života:

1. sposobnost nanošenja velike štete, a posebno sposobnost poticanja općeg straha,

2. svjetska mobilnost omogućuje brzo putovanje i povezanost sa podzemnim ćelijama,

3. demokratska društva – otvorena i tolerantna - omogućavaju im djelovanja u društvu što otežava njihova otkrivanja,

4. poremetiti samo jedan faktor sistema, dolazi do eskalacije društvenog nemira i širenja panike.

Taktički udari (shock and awe) kojim se koristila Al-Quaida, izazivaju strahopoštovanje, stvorili su paniku koju mogu slabi izazvati među jačima, te lošu procjenu o snazi i mrežama terorista. Vidjeli smo kako je samo jedan, psihološki efektan udar iz nevidljivog izvora mreže izmijenio stavove, pa čak i ponašanja najmoćnije svjetske sile. Ovaj napad pokazao je još nešto - slabi u pretjeranom prikazivanju objekta svoje mržnje postaju snažnijima, dok snažni, čineći isto postaju slabiji.

S druge strane, oni snažni, mogu izgubiti sve, a posebno ono što najviše cijene – vlastito blagostanje, miran, siguran život, te tako njihov strah nadvladava njihovu moć. Zapadajući u panične pretjerane reakcije, moćni se nesvjesno pretvaraju u taoce slabih. Jaki ne mogu dopustiti sebi pojednostavljivanja u odnosu na slabe, jer tako oni pojednostavljujući svoje strahove oni slabe. Ne smiju demonizirati izazov koji im nameću slabi, ne smiju ovaj problem shvatiti samo kao površnu stvar, trebaju tražiti dublje razloge ovakvog djelovanja, koji zaista i postoje i suočiti se s njegovom složenošu.

Sama moć i sila nisu više dovoljne za održavanje američke hegemonije, iz razloga što su američki protivnici odlučniji nego ikada, što manje cijene svoj život i spremni su se koristiti svim sredstvima za ostvarivanje svojih ciljeva. Prisila koju provodi SAD stvara samo nove protivnike, a u isto vrijeme ne sprečava ih da i dalje čine isto.

Kako bi SAD sačuvale svoj način života i slobodu koju tradicionalno njeguju iznutra, moraju preispitati svoja djelovanja i svoje premoći izvan svoje zemlje, tj. iskrenu suradnju sa saveznicima, trajan zajednički napor na razumijevanju složene prirode savremenih previranja.

Borba protiv terorizma zahtijeva razrađenu kampanju s ciljem ne samo uklanjanja terorista, već i identifikacije i rješavanja političkog impulsa koji su do njega doveli. Treba iskorijeniti teoriste, ali u isto vrijeme treba potaknuti političke procese koji će se uhvatiti u koštac s uvjetima koji vode nastanku terorizma. Bez uklanjanja uzroka svaki će pokušaj na odvraćanju i eliminaciji neprijatelja biti osuđen na propast. Protivnik će biti eliminiran samo prepoznavanjem motiva i strasti koje je teško definirati, ali koji proizlaze iz zajedničke težnje militantnih slabijih da unište – pod svaku cijenu - objekt njihove gorljive mržnje.

Američka nespremnost da prizna vezu između događaja od 11. septembra 2001. i savremene političke povijesti Bliskog istoka – s njezinim snažnim političkim strastima pothranjenim vjerskim fanatizmom i gorljivim nacionalizmom koji čine sponu sa političkom slabošću – pradstavlja opasan oblik nijekanja realiteta.

TURBULENTNI ISLAM

Teroristički ispadi, izričito protuamerička revolucija provedna u Iranu naveli su mnoge Amerikance da na islam u cjelini gledaju kao na odraz stavova islamskih fundamentalista o Americi, a taj pogled je dobio i svoju personifikaciju u Osama bin Ladenu.

Dar al Islam – Domovina islama – veoma je složen svijet, koji uključuje egzistencijalnu raznolikost, političku osjetljivost i eksplozivni potencijal. Geografski zauzima veoma veliki prostor, brojčano, veliki broj zemalja, onih koje su članice Ujedinjenih naroda u svom sastavu imaju čak i do 80 i više % muslimanskog stanovništva, od kojih većina nisu istinski «slobodne», čak ni «djelimično slobodne», nego nose naziv «neslobodnih» zemalja. Karakteristike tih zemalja su visoka stopa nataliteta, večinsko stanovništvo su mladi ljudi, veliki broj prelazaka na islam - islam je najbrže rastuća religija na svijetu, svaka od tih zemalja, pa bila ona neovisna ili se nazivala islamskom suočava se s nekim oblikom vjerskih izazova, često praćenog zahtjevima za uvođenjem šerijata i zahvaćene su stalnim vjerskim populističkim previranjem.

U ovim zemljama nerazvijesnost građanskog društva, nepostojanje demokratije, nedavno oslobađanje od kolonijalne tiranije, prisutnost korupcije i nejednake raspodjele bogatstva, osobno bogaćenje, pogotovo u vršenju političke vlasti kao sinonim za sticanje bogatstva, preplitanje religije i politike, sve to ih suočava s dubokom društvenom stagnacijom, stvara specifične regionalne, pa čak i globalne konflikte i sve to proizvodi narodno nezadovoljstvo i snaži privlačnost islamskog populizma, koji zagovara šerijat, jer se kako kažu neki klerici, samo šerijatom može iskorijeniti takva dvoličnost.

Večina islamskih zemalja i dalje će ostati slabe, neučinkovite, razdirane političkim previranjem, nesklone Zapadu, zaokupljene internim problemima i konfliktima sa susjedima, a takvo stanje pridonositi će međunarodnoj nesigurnosti, davati poticaj terorizmu i stvarati napetost.

Mnoge su zamjerke islamskih zemalja upućene Americi, ali jedna od većih svakako je američka potpora Izraelu, a u posljednje vrijeme i zagovaranje podrške sprječavanja širenja islama među novim ruskim južnim susjedima, a sve ovo stvara stav islamskih zemlja koji je u cijelini protivamerički.

Iz ovih odnosa postavlja se pitanje da li je religiozni fundamentalizam val budućnosti, jesu li muslimanska društva radi svoje vjerske tradicije i učenja, nesposobna evoluirati u demokratkse političke sustave? Odgovore na ova pitanja ne mogu dati samo promjene u islamskim zemljama, promjene moraju doći u odnosu i zapadnih zemalja, prije svega Amerike prema njima. Američki stav je da svako previranje u bilo kojoj muslimanskoj državi nazivaju islamskim fundamentalizmom, i svemu daju takvu karakteristiku. Međutim, nije sve u muslimanskim zemljama produkt islamskog fundamentalizma, i tamo postoje snage, pogotovo one školovane na zapadu, koje smatraju da nema mjesta «sukobu civilizacija», da to pokazuje samo potvrdu evropskog, američkog i izraelskog osjećaja superiornosti. Ne može se reći da je islam teološki neskloniji demokratiji od kršćanstva, judaizma ili budizma. I ta su društva u određenim razdobljima prolazila kroz svoje inačice fundmentalističkog sektaštva, ali su ipak dominirali trendovi ka pluralizmu postupnom pomirbom sekularnog i vjerskog. Islamski fundamentalizam je reakcionaran, najsnažniji je u izoliranim i najprimitivnijim dijelovima islamskog svijeta – Afganistanu, vehabijskim uporištima u Saudijskoj Arabiji, «hrani se» na antizapadnoj ksenofobiji, i on ustvari privlači manji dio populacije, jer ostali nisu spremni da se odreknu blagodati savremenosti. Afganistan i dio Sudana pali su pod kontrolu izrazito antizapadnjačkog, reakcionarnog fundamentalizma, što bi se moglo desiti i sa djelom Iraka, međutim napori fundamentalista da preuzmu vlast u sekularnim muslimanskim državama kao što su Egipat, Alžir i Indonezija

uglavnom su spriječeni, a neke kao što su Maroko i Saudijska Arabija uspjele su obuzdati političku privlačnost vjerskog fundamentalizma.

Sve više će dolaziti do pojave populističkih pokreta koji propagiraju «islamizam» kao sveobuhvatnu političku idelogiju, ali ne zagovaraju teokraciju kao takvu. Oni često kritikuju vjerski fundamentalizam na koji gledaju kao na reakcionarni i kontraproduktivan, te pokušavaju dati muslimanski odgovor na savremana društveno-politička pitanja. I retorika islamista prožeta je rastućim optužbama protiv zapadnjačke dominacije.

Odnosi političke slobode i religije još su složeniji. Islam ima problem sa zapadnjačkom sekularnom demokracijom iz razloga što po njima pokazuje previše ateizma u životu društva. Ono što se na zapadu smatra nemoralnim ili neetičnim, u isto vrijeme je i nezakonito, islamisti smatraju, oduzima zapadu sposobnost donošenja moralnih sudova. Za njih odvajanje crkve od države ne može biti u toj mjeri, za njih država protkana islamskim vrijednostima nužno mora biti pravednija, a društvo podređeno šerijatskom pravu moralno čišće, što pojačava političku privlačnost dodatnim vjerskim žarom.

Islamski populizam ima slično kao i islamski fundamentalizam svoje ekstremističke manifestacije, uključujući i oslanjanje na sirovu silu u svrhu sticanja vlasti i terorizma. Veliki dio tog ekstremizma okrenut je prema unutra, izazivajući krvoprolića unutar pojedinih muslimanskih zemalja. Nepostojanje demokratije omogućilo je unutar pojedinih muslimanskih društava postojanje brojnih i raznolikih tajnih društava, sekti ili pokreta koji često pribjegavaju atentatima i ubistvima u razračunavanju s protivnicima.

Međutim, u mnogim muslimanskim zemljama dolazi do mirnih političkih promjena vlasti, čime se dokazuje kako umjerenija politička kultura može postepeno zaživjeti čak i među nemirnim muslimanim.

Zapadnjačka, a posebno američka sklonost da vidi samo negativne i reakcionarne manifestacije islamskog fundamentalizma, posebno u Iranu i Afganistanu, pokazuje njihovo nepoznavanje intenziteta i intelektualnih dosega trenutačnih rasprava koje se vode među politički osvještenim muslimanskim intelektualcima.

Svijet islama nije imun na globalnu kumunikaciju i masovno obrazovanje. Postepeno, u nekim zemljama i veoma bolno, muslimanske će zemlje morati izvršiti potrebne individualne pomirbe između percepcije islama i sve savremenijih politika temeljenih na predstavničkoj mobilizaciji društva, što će dovesti do veće demokratiji, smjera legitimiziranja građanskih prava i njihova odvajanja od vjerske sfere.

SAD-e bi trebale izbjegavati doživljavati i gledati na islam kao kulturološki različitog, te nesposobnog za napredovanje kroz iste stadije razvitka kroz koje su prolazili kršćanski i budistički svjetovi. U njihovom interesu je da muslimanske vjernike počnu doživljavati kao dio globalne zajednice kao i one iz neislamskih dijelova svijeta, a također islamski svijet trebao bi da prestane da gleda na SAD kao na glavnu zapreku civilizacijskom preporodu islama, glavnog sponzora država koje žele uništiti, smanjiti vrijednosti islamskih zemalja. Mirniji svijet nije moguć bez saradnje otprilike 1,2 milijarde muslimana i samo visokodefinirana politika SAD, svjesna realnosti muslimanskih različitosti može napredovati prema tom još uvijek udaljenom cilju.

TRI PRISTUPA HLADNOM RATU

TRADICIONALISTI: ortodoksni - tvrde da je odgovor na pitanje ko je započeo Hladni rat: Staljin i SSSR. Na kraju II svj. rata američka diplomatija je bila defanzivna, dok su Rusi bili agresini i ekspanzivni. Nakon rata SAD su demobilisale svoje trupe, dok je SSSR zadržao velike armije u Istočnoj Evropi. SAD su priznavale sovjetske interese, izlazio im u susret, a Rusi to nisu poštovali – izbori u Poljskoj. Rusi su i dalje bili ekspanzivni – sporo povlačenje trupa iz Irana, tek nakon pritisaka. Komunisti preuzimaju 1948. g. čehoslovačku vladu, blokada Berlina, 1950. sovjeti prelaze granicu Južne Koreje. Prema tradicionalistima, ovi događaji su SAD postepeno učinili svjesnim prijetnji sovjetskog ekspanzionizima i pokrenuli Hladni rat.

REVIZIONISTI: pisali su uglavnom 60. i 70. godina. Vjeruju da je Hladni rat prije izazvan američkim nego sovjetskim ekspanzionizmom. Njihov dokaz je da na kraju Drugog svjetskog rata svijet nije bio zaista bipolaran – sovjeti su bili mnogo slabiji od SAD, koje su ojačane ratom imale su i nuklearno oružje. SSSR je izgubio gotovo 30 miliona ljudi, a industrija je bila razrušena. Revizionisti smatraju da je Staljinova spoljna politika u ranom posljeratnom periodu bila prilično umjerena: Staljin je pokušao u Kini da spriječi Mao Ce Tungove komuniste u preuzimanju vlasti, u grčkom građanskom ratu je pokušao da obuzda grčke komuniste i da dozvoli postojanje nekomunističkih vlada u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Finskoj.

Revizionisti su došli do 2 varijacije kojima se naglašavaju prvi i drugi nivo tumačenja:

- REVIZIONISTI PRVOG NIVOA naglašavaju značaj pojedinaca i tvrde da je Ruzveltova smrt u aprilu 1945. godine bila ključni događaj jer je američka politika postala oštrija otkako je predsjednik Truman došao na vlast, te je naglo ukinuo program zajmova iz ratnog perioda pomoći. Truman je pokušao da zaplaši Staljina pomoću atomske bombe, te u tim personalnim promjenama oni vide objašnjenje zašto su SAD postale tako antisovjetske.

- REVIZIONISTI DRUGOG NIVOA problem vide ne u pojedincima, nego u prirodi kapitalizma SAD-a. Tvrde da je američkoj ekonomiji bio neophodan ekspanzionizam i da su SAD planirale da svijet učine bezbjednim ne za demokratiku, nego za kapitalizam. Američke vođe su strahovale da se ne ponove tridesete godine, jer bi bez spoljne trgovine došlo do nove Velike depresije. Maršalov plan pomoći Evropi bio je samo način da se proširi američka ekonomija. Amerikanci su uvijek davali prednost politici otvorenih vrata u međunarodnoj ekonomiji zato što su očekivali da prođu kroz njih.

POSTREVIZIONISTI – kasnih 70. i 80. godina, kako je tumačio Gedis, imaju drugo objašnjenje koje se usredsređuje na strukturni nivo. Oni smatraju da nikoga ne treba kritivi za početak Hladnog rata. To je bilo neizbježno ili gotovo neizbježno, zbog bipolarne strukture posljeratne ravnoteže snaga. Bipolarnost plus posljeratna slabost evropskih država stvorili su vakuum moći u koji su SAD i SSSR bile uvučene. Morali su da dođu u sukob i zbog toga je, po njima, besmisleno tražiti krivca. Sovjeti i Amerikanci imali su različite ciljeve na kraju rata. Sovjeti su htjeli opipljiv posjed – teritorij, a Amerikanci su imali neopipljive, odnosno ciljeve koji su se odnosili na društvo – interesovao ih je opšti kontekst svjetske politike. Društveni ciljevi sukobili su se sa ciljevima posjedovanja kada su SAD promovisale globalni UN sistem, dok su Sovjeti nastojali da konsoliduju svoju sferu uticaja u Istočnoj Evropi. Sovjeti su imali sferu uticaja u Istočnoj Evropi, ali su i SAD imale sferu uticaja na Zapadnoj hemisferi i u Zapadnoj Evropi. Ni Amerikanci, ni Sovjeti nisu mogli da dozvole drugom da dominira Evropom.

ODVRAĆANJE I ZAPREČAVANJE

Hladni rat pruža jedinstvenu perspektivu međunarodnih odnosa i osvjetljava dinamike dva izbora u spoljnoj politici koja države mogu učine: izabrati da se odvrati ili izabrati da se obuzda širenje uticaja neke države.

Odvratiti znači obeshrabriti pomoću straha. Tokom Hladnog rata i sa pojavom nuklearnog naoružanja supersile su više zavisile od obeshrabrivanja putem prijetnji nego od odbrane nakon što dođe do napada. Odvraćanje nuklearnom prijetnjom bilo je jedan od načina na koji je svaka supersila pokušala da spriječi drugu da stekne prednost i time naruši ravnotežu snaga imeđu njih.

Koncept odvraćanja bio je povezan sa politikom zaprečavanja. Tokom Hladnog rata zaprečavanje se odnosi na posebnu američku politiku obuzdavanja širenja sovjetskog komunizma kako bi se unaprijedio liberalni ekonomski i politički svjetski poredak.

Postoje različiti oblici obuzdavanja. Može biti ofanzivno ili defanzivno. Može koristiti vojnu moć u obliku rata ili saveza, može koristiti ekonomsku moć u vidu trgovinskih blokada ili sankcija; i može koristiti meku moć u vidu širenja ideja i vrijednosti.

Većina analitičara vjeruje da je nuklearno oružje odigralo veoma veliku ulogu u izbjegavanju Trećeg svjetskog rata.

DETANT

U periodu od 1963. do 1978. godine došlo je do postepenog detanta ili popuštanja napetosti. Od 1969. do 1974. godine Niksonova administracija koristila je detant kao sredstvo postizanja ciljeva zaprečavanja. Niksonova potlitika je bila:

1) da pregovora o potpisivanju ugovora o kontroli strateškog naoružanja kako bi ustanovio nuklearni odnos na relativnom paritetu;

2) da uspostavi diplomatske odnose sa Kinom i time stvori trostranu ravnotežu snaga u Aziji;

3) da poveća trgovinu kako bi bilo i šargarepa i štapova u odnosima SAD i SSSR;

4) da upotrijebi «povezivanje» kako bi različite dijelove politike imao na jednom mjestu.

Do vrhunca detanta došlo je 1972. i 1973. godine, ali nije trajao dugo. Zašto je prestao detant, zašto se neprijateljstvo povratilo. Jedan argument jeste da je detant uvijek bio precijenjen i da se previše očekivalo od njega. Postojala su tri trenda 70-ih godina koja su ga ugrozila. Jedan je bilo sovjetsko jačanje odbrane kada su povećali svoj odbrambeni budžet, a drugi su bile sovjetske intervencije u Angoli, Etiopiji i Afganistanu. Treći su bile promjene u američkoj unutrašnjoj politici, desničarski trend.

FAZE SUKOBA

Šest pitanja je doprinijelo kasnijoj promjeni američke strategije i nastanku Hladnog rata.

1. ticalo se Poljske i Istočne Evrope. – Staljin je prekršio jasnu obavezu da održi slobodne izbore u Poljskoj poslije rata.

2. Program pomoći bio je iznenada zaustavljen i ekonomski odnosi između SAD i SSSR su postali zategnuti. Odbijanje od strane SAD da da zajam SSSR-u dodatno je pooštrio odnose, jer su Rusi to protumačili kao ekonomsko sredstvo čiji su ciljevi bili neprijateljski.

3. Nemačka. Raspodjela oko odštete koju je Njemačka na ime ratnog duga morala isplatiti (20 miliona dolara), od koje je polovina pripadala SSSR-u. Rusi traže naplatu iz Zapadne zone Njemačke, Amerikanci se s tim ne slažu. Amerikanci, Britanci i Francuzi stvorili su jedinstvenu monetu u zapadnim zonama i otpočinju proces integracije Zapadne Njemačke, što je prouzrokovalo da Sovjeti učvrste kontrolu nad istočnom Njemačkom.

4. Sovjeti objavili rat Japanu zauzimajući Mandžuriju i 4 ostrva na sjeveru Japana. U Postdamu Sovjeti su tražili okupacionu zonu u Japanu, kao što je bila američka okupaciona zona u Njemačkoj.

5. Atomska boba. Reuzvelt je odlučio da ne podijeli tajnu atomske bombe sa SSSR-om. UN predlaže kontrolu nuklearnog naoružanja, Staljin ga odbija jer je htio da izradi sopstvenu bombu, jer bomba pod međunarodnom kontrolom je i dalje američka bomba.

6. Ticalo se zemalja Istočnog Mediterana i Srednjeg Istoka. Sovjeti odbijaju da povuku svoje trupe iz Irana 1946. godine, te tek pod pritiskom to čine. Sovjeti vrše pritisak na Tursku, u Grčkoj komunisti odbijaju građanski rat, što sve Zapad tumači kao Sovjetsku ekspanziju.

NJEMAČKA

KARL HAUSHOFER (1869-1946) – njemački general i geograf, smatrao je geopolitiku za umijeće i vještinu korištenja geografskih znanja u političkoj strategiji države. On razlikuje političku geografiju koja «proučava državu sa gledišta prostora» od geopolitike koja proučava «prostor sa gledišta države», tj. istražuje sve prednosti, nedostatke i ograničenja geografskog prostora za razvoj date države. Po njemu cilj geopolitike je primjena nauke u traženju pravaca političkog kursa države i ona leži u osnovi «priprema za političke akcije. On orjentiše strategiju širenja «životnog prostora» ka istočnoj Evropi. Novi termini «novi poredak», «životni prostor» (lebensraum), «narod bez prostora», «vladajući narod», «moć i prostor», «prodor na istok».

Geopolotika se uvodi u nižim, a potom i u svim razredima osnovne škole kao predmet ili kao dopuna istorije i geografije, kako bi se svaki član društva od rane mladosti naučio da misli na državu u nacionalnom duhu, da je zamišlja kao organizam, ukorjenjen u zemlji pradjedova.

Njemačka geopolitika predstavlja spoj realpolitike Makijavelija (cilj opravdava sredstvo) koja je pripremljena u politici Bizmarka i političkog geografa Racela. Taj spoj primjenio je Hitler, a idejni tvorac te kvazinauke Haushofer postao je predsjednik Njemačke akademije nauka.

Naučna djelatnost Instituta za geopolitiku bila je usmjerena u tri pravca:

- obrazlaganje spoljašnje politike Njemačke u pravcu prodora na istok ka Rusiji, Ukrajini i Bliskom istoku radi osvajanja životnog prostora;

- Nametanje hegemonije Njemačke u centralnoj i istočnoj Evropi sastavljenoj od dijelova država razvijenih na Versajskoj konferenciji;

- Obrazlaganje «pravednog» karaktera te doktrine za uspostavljane hiljadugodišnjeg svjetskog poretka na čelu s Njemačkom.

Plan prodora na Istok sastojao se u stvaranju jednog državnog bloka, koji će u centru imati veliki germanski rajh. Sve bi bilo cementirano jednom armijom, ekonomskim i monetarnim sistemom, spoljnom politikom. Da bi se sve to održalo sačinjen je rasistički plan za selektivnu populacionu politiku i etnoinženjering na tim prostorima, a pri tome oni su kao sastavni dio geopolitike fašizma preuzeli četvrti «zakon» prostornog rasta države F. Racela: «Granica je periferni organ države, nosilac njenog rasta».

Njemački političari smatrali su geopolitiku za praktičnu primjenu geografije u politici, koja ima za cilj:

1. Da pripremi Nijemce za revanšistički rat i da ih «naučno» uvjeri u nužnost borbe za osvajanje «životnog protora» na istoku-jugoistiku;

2. Da moralno razoruža protivnike prikazujući njemački ineprijalizam kao «geografsku sudbinu».Za propagandne ciljeve oni su sastavili militarnu geopolitičku doktrinu, koja se zasnivala na četiri principa, odnosno «prava»:

1. Životnog protora» (germanskog imperijalizma)2. «Krvi i tla» (germanske «više rase»)3. «Prirodnih granica» (Trećeg rajha)4. «Panoblasti» (novog svjetskog poretka na čelu s Njemačkom).

Haushofer je dopunio teorije Racela i Mekindera. Po njemu narodi su dužni da se orjentišu na novoj formi političke organizacije. Takva organizacija podrazumijeva sljedeće panoblasti:

- Evroafrika u kojoj dominira franko-germanski tandem;- Pan-Rusija sa uticajem u Persiji, Avganistanu i Indiji;- Istočna Azija na čelu s Japanom;- Sjeverna i južna Amerika pod rukovodstvom SAD-a.

Haushofer je bio zagovornik njemačko-sovjetskog pakta 1939., a zatim je predložio plan za savez između Frankove Španije, fašističke Italije, Petenove Francuske, Hitlerove Njemačke, boljševičke Rusije i imperatorskog Japana, a sve protiv Velike Britanije i SAD-a.

Poslije sloma fašizma 1945. godine politička geografija je marginalizovana, a geopolitika tabuizirana, a intenzivniji razvoj političke geografije u Njemačkoj počinje tek sedamdesetih godina.

FRANCUSKA

Francuska je u XIX i prvoj polovini XX st. bila vojnopolitički rival Njemačkoj. Gegrafija čovjeka u Francuskoj razvijala se kao oponent njemačkoj antropogeografiji, političkoj geografiji i geopolitici.

ELIZE REKLI – odbacio je teleološko-idealističke poglede Ritera i prosto tražio istinu na samom terenu. Geografiju je učio bukvalno «nogama», pješačeći po Evropi, Americi i sjevernoj Africi. Glavno njegovo djelo je «Nova univerzalna geografija. Zemlja i ljudi». Uveo je u nauku pojam «geografska sredina».

VIDAL DE LA BLAŠ – (1845-1918) smatra se osnivačem škole poznate kao «geografija čovjeka». On se svojom koncepcijom posibilizma suprostavio teoriji geografskog determinizma izloženoj u djelu F. Racela, tvrdeći da prirodna sredina postavlja ograničenja i nudi mogućnosti za svoje osvajanje, ali načini ljudskog uticaja i prilagođavanja tim datim uslovima zavise od njegovih sopstvenih tradicija i načina života.

Stoga, geografija svoja istraživanja treba da usmjeri na veze između čovjeka i sredine koja ga okružuje putem izučavanja manjih jednorodnih cjelina – pejzaža. Za razliku od njemačke političke geografije, u francuskoj geografiji politike nije toliko važno kako sredina utiče na politiku, nego kako politika utiče na izmjene sredine, kako svojim normama usmjerava i određuje rezultate djelovanja. Sljedbenici ovog koncepta koncentrišu pažnju na probleme kao što su položaj, površina i oblik državne teritorije, administrativna podjela, granice, teritorijalni integritet, politička organizacija i karakter teritorije, teritorijalna morfometrija.

Na bazi konceptualnih razlika razvila se francusko-njemačka polemika o suštini granica. Njemačkoj koncepciji «prirodnih granica» oslonjenoj na zakone prirode, Francuzi su suprotstavili koncepciju «istorijskih granica» - baziranu na argumentima tradicije. Njemačkoj koncepciji «nacionalnih granica» koja se bazirala na jeziku i «rasi» ili etnosu, Francuzi su suprostavili koncepciju «nacionalnih» granica baziranu na «kulturi» i načinu života.

ANSEL 1936 – smatraju za stvarnog oca francuske političke geografije. On je bio vrstan poznavalac političke geografije i istorije zemalja Balkana i Srednje Evrope.

IV LAKOST – predlaže da se geografska znanja koriste protiv hegemonije supersila. On pledira za politički angažovanu geografiju. Razlika između «konfliktne» i neoklasične geopolitike nije suštinska, obje se odnose na države i njihove uzajamne odnose, samo što prva stavlja akcent na protivurečne interpretacije nacionalnih interesa. Osamdesetih godina procvat doživljava «geoplitička geografija». Jedna od najaktivnijih škola u tom pravcu, formirana je oko Iv Lakosta, profesora univerziteta u Parizu i urednika časopisa «Herodot», godišnjaka «Stanje svijeta». Lakost fokusira analize na uzroke pretenzija političkih aktera u konkretnom geoprostoru. On piše o

mentalnim kartama i «geopolitičkim predstavama». U razvoju i rasprostranjenju tih predstava karte igraju posebnu ulogu. Teritorijalni konflikt, a ne država ili njen sistem, glavni je objekt analize. U «Geopolitičkom rječniku» daje opširan pregled «konflikta» geopolitike. Analizirani su geografski objekti koji su na neki način povezani s geopolitičkom konliktima – države i druge teritorije, gradovi, mora, rijeke; geopolitički akteri – narodi, međunarodne organizacije i pol. pokreti, geopolitički pojmovi (država, nacija, granica, prijestolnica). Časopis stavlja naglasak na unutrašnju geopolitiku.

Paskal Loro – urednik je novog časopisa za geoekonomiku. Po njemu pod geoekonomikom se podrazumijeva analiza ekonomskih strategija država ili tačnije, njihovih spoljnotrgovinskih strategija. U prvom broju časopisa ističe da je geoekonomika dopuna, ali ne zamjena za geopolitiku.

Druga škola geopolitike formira se oko Mišela Fušea, direktora «Evropske geopolitičke opservatorije». On smatra geoekonomiku kao novu paradigmu, ističući da se ona može primijeniti na one države među kojima rat praktično nije moguć.

Elektoralna ili izborna geografija u Francuskoj ima dugu tradiciju koja potiče od stvaralaštva Zigfrida i njegovog učenika, sociologa i političara Gogela. Sve do 70-ih godina izborna geografija se smatrala kao dodatak političkim naukama, a zatim je postala predmet niza publikacija iz domena političke geografije. Tom problematikom uspješno se bave demografi. Politička geografija i izborna geografija operišu opširnim faktografskim i cifarskim materijalom, svestranim analizama, često uz pomoć rafiniranih metoda. Zamjera im se slabija interpretativna vrijednost, teorijska neprodubljenost, nedovoljna uopštavanja.

VELIKA BRITANIJA

Kraj XIX i početak XX st. bio je period krize britanske imperija na ekonomskom, geostrateškom i kolonijalnom planu. U to vrijeme javljaju se dva kontradiktorna pogleda na britansu strategiju razvoja – konzervatini kojeg zastupa geograf MEKINDER i liberalni kojeg zastupa ekonomist HOBSON.

SIR HALFORD MEKINDER (1861 – 1947) – prvi univerzitetski profesor geografije u Oksfordu, autor je djela «Britanija i britanska mora», koje predstavlja primjer moderne geografije. Bio je član ultra - imperijalista okupljenih oko Čemberlenove tarifne reforme, odnosno protekcionističke kampanje. Mekinder je zastupao na polju globalne ekonomije protekcionistički imperijalizam; na polju globalne strategije – trgovinski rat; na polju globalne politike – biološki imperijalizam.

HOBSON je sa aspekta ekonomskih ideja Kejnesa napadao protekcionizam Čemberlena i njegove grupe unionista – kasnije konzervativaca – i zastupao ideje slobodne liberalne trgovine. Njegova djela «Evolucija modernog kapitalizma», «Imperijalizam», koristio je Lenjin za svoje spise na tu temu.

Njihovi pogledi na svijet su bili totalni i oprečni u pogledu razvoja svjetske privrede i prirode ekonomskog bogatstva – za Mekindera su najvažniji bili stanovništvo i resursi, a za Hobsona akumulacija kapitala.

Mekinder je smatrao da «racionalna politička geografija ne može postojati, ako se ona ne bazira na fizičkoj geografiji». Razmišljao je u kategorijama «sila mora» i «sila kopna», odnosno pomorskih «talasokratskih sila» i kopnenih «telurokratskih sila». 1904. g. održao je predavanje u Britanskom kraljevskom geografskom društvu pod nazivom «Geografski stožer istorije» u kojem je izložio teoriju HARTLANDA KAO KONCEPCIJU GLOBALNE STRATEGIJE. Ta teorija shematski stavlja istoriju čovječanstva u okvire globalnih geografskih predstava.

Kontinente Evroaziju i Afriku on naziva – «SVJETSKO OSTRVO». Unutrašnjost svjetskog ostrva koja je teško dostupna s okeana, nazvao je «HARTLAND» - (Rusija, Ural, Zapadni Sibir, Kazahstan, Sinkjang i Mongolija). Oko te oblasti, koja je po pravilu rijetko naseljena i nedostupna za pomorske snage, po njenim rubovima izdvajaju se dva KOUSTLENDA - privržene zemlje. To su evropski koustlend i tzv. monsunski koustlend, oba lako dostupna s

okeana. U njima je koncentrisan veliki dio stanovništva svijeta. Unutrašnjost Afrike južno od Sahare, Mekinder je označio kao sekundarni ili južni hartlant, koji nema strateškog značaja, a obje Amerike, Australiju, Britaniju i Japan svrstao je u ostrvski pojas. Glavna pažnja Mekindera bila je na doistorijskom procesu širenja čovječanstva iz hartlanda u koustlende i ostrvski pojas, i na istorijski ponovljenim upadima došljaka iz hartlanda u zone kouslenda. Po njegovom mišljenju, kouslend je uvijek bio slabo zaštićen od napadača iz hartlenda, dok je sam hartlend ostajao bezbjedan, pošto je bio nedostupan za pomorski saobraćaj. Radi toga je on hartland nazvao «stožer historije».

Njegova evroazijska strategija se svodi na tri fundamentalne teze:

1. KO VLADA EVROAZIJOM, VLADA SRCEM KOPNA (HARTLENDOM);2. KO VLADA HARTLENDOM, VLADA OSTRVSKIM POJASOM (OSTRVOM SVIJETA);3. KO VLADA OSTRVSKIM POJASOM – TAJ VLADA MOREM, VLADA SVIJETOM.

Time je Mekinder ukazao da Njemačka nije geografski predodređena da vlada svijetom, kao što su tvrdili Hitler, Riter, Racel i drugi, nego je to Rusija.

Njegovo upozorenje da, ako bi Njemačka i Risija stupile u savez, ili ako bi Njemačka uspjela da osvoji Rusiju, to bi stvorilo uslove da ona osvoji cijeli svijet, inspirisalo je njemačke geopolitičare za ratni plan za prodor u dubinu Evroazije-Rusije, ali njemački geopolitičari nisu računali da će se britanske i američke pomorske snage udružiti s ruskim kopnenim snagama, a upravo se tako i desilo i presudno je uticalo na ishod rata. Sentiment (etnopsihologija) je važan faktor jedinstva ili podjele prostora. Na toj osnovi, Mekinder ističe da prepreka ujedinjenju evroazijskog hartlenda, kojeg se on pribojavao, može biti stvorena serijom koherentnih prostornih i etničkih ujedinjavanja u jugoistočnoj Evropi bez miješanja imperija – Habsburške, Otomanske i Ruske.

Mekinder smatra da se mora odbiti Sovjetski Savez od izlaza na Mediteran tako što će se stvoriti država Južne Rusije od neslovenskog stanovništva koje je živjelo između ruskog i poljskog naroda. Velika Britanija treba da iskuje savezništvo ili sa Anglo-saksoncima u Sjevernoj Americi ili da organizuje Imperiju u jednu političku i ekonomsku silu i stavi te ogromne resurse u ravnotežu protiv svake kontinentalne sile koja može zaprijetiti globalnoj vlasti ovog moćnog ostrva. Te ideje su našle odgovarajući rezonanst u stvaranju NATO pakta i strategiji ograničavanja – containment – Sovjetske Rusije u vrijeme «Hladnog rata».

Mekinder govori o zatvorenom svjetskom političkom sistemu. Teritorijalna zatvorenost svijeta, po njemu, je fundamentalno novi uslov mišljenja. Isticao je da Britanija treba da ima privilegovan položaj na tržištima Kine i Afrike, tražio je okretanje i savez sa Australijom i Novim Zelandom jer oni će biti u savezu sa SAD-om na Pacifiku, a pomorske sile Velika Britanija i SAD treba da budu u savezu, dok savez kopnenih sila, Njemačka i Rusija, treba spriječiti. Imperija zauzima centralno mjesto u njegovoj strategiji, i razvoj Imperije je prikazao važnim i za svjetsku civilizaciju.

Hobson radije smatra moralnim činom unapređenje kooperacije, nego konkurencije između nacija, tretira imperijalizam kao biološki parazitizam bijele rase u odnosu na «niže rase», i kao konspiraciju financijskog kapitala.

60-ih godina u UK razvija se psihološki (bihejvioristički) pravac. U pol. geografiji taj pristup teži da utvrdi međuzavisnost između psiholoških osobenosti ličnosti i njihove orijentacije u političkom ponašanju. Tu je važno da se utvrdi način na koji ljudi dobijaju političku informaciju, kakva su im sredstva javnih informacija i komunikacija dostupna, s ciljem da se odredi sfera kontakata čovjeka, razultati njegovog političkog ponašanja i da se odrede kanali političkog djelovanja u prostoru. Po nekim autorima bihejvioralna geografija treba da stvori geografsku teoriju o ponašanju ljudi, usredsređujući pažnju na socijalni psihološki mehanizam koji ima jasne prostorne komponente i

koji utiče na prostornu strukturu. Preskot i Mur određuju sferu istraživanja elektoralne geografije samo do identifikacije i objašnjenja geografskih razlika u uticaju partija i faktički je odvajaju od političke geografije.

Radikalni ili kritički pristup u političkoj geografiji reformiše ideje kritičara imperijalizma, te predstavnici tog pravca u kontekstu političke geografije u globalnim pitanjima naglašavaju ekonomske činioce u regionalnim - nacionalne i u lokalnim – ekološke. Piter Tejlor i Džon o Laflin prave razliku izmežu praktične geopolitike aktivnih političara i formalne geopolitike akademskih krugova koji promišljaju međunarodne odnose. Oni se suprostavljaju zloupotrebi geografskih znanja u praktičnoj geopolitici i plediraju za naučno neutralnu negeopolitičku geografiju međunarodnih odnosa. Zadatak formalne geopolitike je da kritički analizira praktičnu geopolitiku i da ponudi nove humanije aspekte geopolitike. Radikalni politički geografi žele da zadrže akademsku distancu između geografske nauke i pol. i vojne prakse. To je dijametralno suprotno Mekidneru i njegovim sljedbenicima koji su željeli da uključe geografiju u političke programe i strategiju države. Negeopolitika se još naziva – geopolitika mira, kao antipod geopolitici konflikta i geostrategiji.

AMERIKA

Ideje Karla Ritera prenio je u SAD njegov učenik prof. harvardskog univerziteta A. Gijo, a po njemu nova geografija mora biti ne samo deskriptivna nego također uporedna i ekplikativna. Tvrdio je da je zemlja stvorena za čovjeka i da svaki kontinent ima svoju namjenu u istoriji čovječanstva, pri čemu posebnu prirodnu moć ima Evropa. U to vrijeme svjetski poredak je diktirala UK, a Amerikanci su vjerovali u geopolitičku ideju sudbinskoj predodređenosti sjevernoameričkog kontinenta za stvaranje SAD-a i zastupali izolacionističke ideje u skladu se geslom «Amerika Amerikancima». Tom mišljenju suprotstavio se admiral Mehen, tezom o pomorskoj moći, s ciljem da tako privuče pažnju i dobije sredstva za razvoj mornarice, što je i uspio.

MEHEN (1840-1914) jedan je od prvih ideologa novog svjetskog poretka «PAX AMERIKA» koji će smijeniti stari «PAX Britania». U knjizi «Uticaj morske sile na istoriju» naglasio je pomorski imperijalizam SAD kao manifest sudbinske predodređenosti globalnim položajem, dužinom obalskih linija, lukama i njihovim hinterlandom. Mehen je naglasio da britanska supremacija počiva na kraljevskoj mornarici, koja kontroliše evroazijski balans snaga. Amerika treba, u tom lancu sigurnosti, da bude komplentarna Britaniji sa bazama na Pacifiku, gdje će joj potencijalni protivnik biti Japan. Po njemu najvažnija komponenta na sjevernoj polulopti je Rusija. On smatra da ta zatvorena kopnena forma ima strateške prednosti i nedostatke. Tvrdi da će savez između SAD, UK, Njemačke i Japana, jednog dana da se sukobi s Rusijom i Kinom. Uvodi nove posredne komponente u trostranoj shemi: stanovništvo – tehnologija –resursi.

Primjenjena politička geografija prisutna je u diplomatskim i vojnim poslovima američke vlade od perioda predsjednika Vilsona. Grupa informacionih istraživanja «Inkvajeri», predvođena Isaija Boumenom i Mark Džefersonom, a sačinjavali su je različiti specijalisti mnogih oblasti, pripremala je informacije za mirovnu konferenciju u Versaju 1917. g., a osnovni poslovi vođeni su u oblasti kartografije, ostvaren je široki program sastavljanja raznovrsnih tematskih karata Evrope. Karte su sadržavale informacije o geološkoj građi i reljefu, o gustini stanovništva i njegovom etničkom sastavu, o poljoprivredi, industriji, saobraćaju, naseljima i dr. Karte su postale internacionalni jezik konferencija.

Isaija Boumen (1878-1950) glavni teritorijalni ekspert američke delegacije na Versajskoj konferenciji i desna ruka predsjednika Vilsona. Napisao je autoritativno političko-geografsko djelo «Novi svijet», bio je savjetnik predsjednika Ruzvelta, trebao voditi projekt «M-projekt za iseljenje Jevreja iz Evrope u Latinsku Ameriku pred nacistima», koji nije realiziran. Učestvovao je u stvaranju OUN, a zahvaljujući njemu geografski pristup bio je primjenjen na Versajskoj konferenciji. On je u svojim geostrateškim pogledima slijedio ideju Mehana i Mekindera, o stvaranju «bloka pomorskih sila» i «granice civilizovanog svijeta nasuprot varvarima i praznini» na Evroazijskom kontinentu. Uveo je termin «demokratska geopolitika» za označavanje geopolitike u službi demokratskih režima.

NIKOLAS SPAJKMEN (1890–1944) – djela «Američka strategija u svjetskoj politici», «Geografija svijeta». Sjedinio je Mehena i Mekindera, upozorio je da samo odlučan savez između angloameričke pomorske sile i ruske kopnene sile može da odvrati Njemačku od zauzimanja obalskih linija Evroazije i na taj način od prevlasti nad Svjetskim ostrvom. Spajkmen se trudio da dokaže da osnovni geopolitički i geostrateški značaj nema centralni dio – hartlend – nego rub evroazijskog kopna – rimlen – koji po njegovom mišljenju predstavlja Zapadnu Evropu, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Avganistan, Indiju i Koreju. On parafrazira Mekindra na sljedeći način:

1. Ko kontroliše obod –rimland, taj upravlja Evroazijom,2. Ko upravlja Evroazijom, određuje sudbinu svijeta.

Ideje Spajkmena su bile osnova za strategiju «okruženja» koja rezultira paktomanijom u zoni «Rimland» - NATO u Evropi, CENTRO u zapadnoj Aziji, SEATO u jugoistočnoj Aziji, ANZUS na Pacifiku. U toj zoni napetosti, u vremenu hladnog rata bilo je veliko suparništvo između dva ideološka bloka Zapada i Istoka, koje se ogledalo u nizu lokalnih ratova, ali do globalnog konflikta između njih nije došlo.

Teorijskim pitanjima političke geografije posvetio se najviše Ričard Hartšorn. Kao zastupnik funkcionalnog pristupa, definisao je predmet političke geografije kao izučavanje funkcija i struktura političko-teritorijalnih jedinica koje imaju organe vlasti – država, provincija, okruga, grofovija ili gradova. Te političko-teritorijalne jedinice on definiše kao realne «regione homogene u političkoj organizaciji, a heterogene u drugim pogledima».

Hartšorn određuje četiri metodološka pristupa u političkoj geografiji – morfološki, istorijsko-genetski, analiza moći i funkcionalni. On smatra da se zadatak političke geografije sastoji u iznalaženju odnosa između integracionih i dezintegracionih sila, od kojih zavisi stepen teritorijalne kohezije države. Po njemu politička homogenost države je glavni cilj, faktor i smisao postojanja političkog regiona, odnosno države. Kao faktor integracije analizira jezik, kulturu, granice, glavni grad i druge. Ističe da je politička geografija netuđivi dio geografije u cjelini.

Kritku geopolitičkih ideja u SAD daje Hans Vajgart u knjizi «Generali i geografi» u kojoj kaže da američki geopolitičari mogu naškoditi vojnim i pol. rukovodiocima SAD, ne manje nego Haushofer i drugi njemački geopolitičari.

S. Koen je stavio pod znak pitanja strategiju ograničavanja sovjetske Rusije i Spajkenovu teoriju okruženja. On izdvaja dvije supersile i naziva ih «zavisan od trgovine svijet morskih država» i «evroazijski kontinentalni svijet». Svaku od tih geostrageških sfera dalje dijeli na geopolitičke regione u kojima centre moći predstavljaju države prvog reda: SAD, Rusija, Japan, Kina i Evropa – EU. Za njima slijede države drugog reda – Indija, Brazil, Nigerija i druge, ukupno 30 zemalja, zatim trećeg, četvrtog i petog reda.

Geostrateške prognoze postale su moderne u vrijeme hladnog rata. Jedan od uspješnih prognozera i ideologa «novog svjetskog poretka» je Zbignjev Bžežinski. Poslije raspada ideološkog bloka «Istoka» postavilo se pitanje novih rizika i izazova za mir i bezbjednost Zapada, drugačijih od hladnog rata, koji će legitimisati oružane snage sa zadatkom nacionalne samoodbrane.

Semjuel Hantintgon u djelu «Sukob civilizacija» prognozira da će ideološke konfrontacije biti zamijenjene sukobima na kulturnoj osnovi, duž kulturno-civilizacijskih granica. Kao potrebu opstanka saveza Zapada označio je prijetnju kultura Istoka i njihovih alijansi: pravoslavno-islamske i islamsko-konfučijanske. To zapravo znači da Zapad preuzima ulogu svetskog hartlenda.

Kritička geopolitika je postala moderna u SAD-u 1980. godine u vezi sa izučavanjem spoljne politike kroz analize i diskurse. Taj pristup je podstaknut poststrukturalističkom filozofijom Mišel Fukoa, koji koristi dekompoziciju diskursa kao osnovni metod. Geopolitičke predstave se razmatraju u vezi s konkretnim problemom, sam objekt istraživanja su znanja i diskursi o geografskim crtama međunarodnih odnosa a ne same geografske datosti.

Razlikuju se tri dimenzije kritičke geopolitike:

- dekompozicija geopolitičkih tradicija, - dekompozicija savremenih diskursa i - istraživanje suštinskog značenja pojmova kao što su «mjesto» i «politika».

Kritička geopolitika bavi se problemom kao što su odnosi između znanja i vlasti, vlasti i teritorije, teritorijalnosti i suvereniteta. Pominje se termin «američki vertigo» koji označava geopolitičke sporove oko spoljne politike SAD-a i njene uloge u globalnim odnosima.

Tol – «Geopolotička antologija» - istaknuto je da je geopolitika zajednička tekovina geografije i politike, pri čemu su ključnu ulogu imali «eksperti» i intelektualci s njihovim institucionalnim i ideološkim ograničenjima. Tol analizira sljedeće periode s različitim geopolitičkim diskursima: - imperijalna geopolitika – suparništvo UK i Njemačke;

- geopolitika Hladnog rata – suparništvo SSSR i SAD;

- savremena geopolitika Novog svjetskog poretka – diktiranog od jedne supersile - SAD-a; i - ekološka geopolitika – održivi razvoj, globalni problemi kao što su demografski pritisak i zagađivanje, koji predstavljaju «nove opasnosti» za bezbjednost države.

Svaki geopolitički diskurs ima svoju antigeopolitiku – kolonijalna antigeopolitika (protiv imperijalne geopolitike), antigeopolitika Hladnog rata, antigeopolitika Novog svjetskog poretka.

Elektoralna geografija ima dugu tradiciju u istraživanjima razmještaja političkih snaga i ponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim okruzima u SAD. Ona se zasniva na političkom regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici.

U elektoralnoj geografiji postoje dva osnovna pristupa – tradicionalni i bihejvioristički. Prvi istražuje geografske karakteristike biračkog sistema, drugi u centru pažnje ima biračko tijelo.

RUSIJA

P.P. Tjanšanski je u geografske nauke uvrstio i političku geografiju, ali se ona poslije Oktobarske revolucije nije mogla razvijati.

Baranskij N.N.

Geopolitika je u vrijeme perostrojke i demokratizacije društva u Rusiji postala vrlo moderna. U ruskoj geografskoj naučnoj publicistici se vode diskusije o strategiji ekonomskog i političkog razvoja zemlje, pri čemu se eksponiraju tri koncepcije:

1. atlantizam tj. približavanje Zapadu;2. autohtonost, tj. slovenofilstvo, nacionalni preporod i samobitnost;3. evroazijstvo, koje polazi od posebne uloge Rusije na raskršću civilizacija i pretenduje na evroazijsku rusko-

islamsku i rusko-konfučijansku sintezu u cilju potiskivanja atlanstkog uticaja iz Evroazije.Evroazijski geopolitički model svijeta se svodi na Mekinderovu šemu suprotnosti između kopnenih i pomorskih sila, u koju se uklapaju i suprotnosti kultura na relaciji Istok-Zapad.

Po Zjuganovu «zlatna milijarda» ljudi, koji žive u zapadnim bogatim zemljama i pričaju o demokratiji, ne osjećaju dug prema ostalom čovječanstvu koje prosto igra ulogu izvora resursa, skladišta za štetne otpatke i mjestu za lokaciju ekološki opasnih industrija. Po njemu, istorijska uloga Rusije treba da bude zaštita Istoka.

Strukturno-funkcionalni pravac – apsolutizuje proces stabilnosti, ravnoteže i homogenosti društva. Njegova primjena omogućuje da se prikažu tri dijela elektoralne geografije kao procesa:

1. geografija uticaja partije, u vezi s uticajem geografskih faktora na elektoralno ponašanje;2. geografija izbornih predstavnika 3. geografija rezultata izbora.

Strukturno-funkcionalna analiza u geografiji izbora podrazumijeva razmatranje pojava teritorijalne diferencijacije elemenata i funkcionalnih strana političkog sistema – regionalna socijalizacija, teritorijalni mehanizam izbornog sistema, političkogeografske modele. U novije vrijeme javlja se komparativizam - uporedni pristup istraživanju politike na međunarodnom nivou, koji dopunjuje istorijsko-uporedni metod elementima strukturno-funcionalne analize i bihejviorizma.

METODOLOŠKI MODELI GEOPOLOTIKE

Tri su najvažnije ideologije modernog doba

- liberalizam- komunizam- fašizam.

Prema Poperu komunizam i fašizam imaju zajedničku crtu: oni svoje kvazinaučne dogme (prva: političku ekonomiju – marksizam, a druga: geopolitiku) prikazuju kao apsolutnu istinu, da bi nametnule svoju viziju «idealnog poretka». Načelo treće ideologije – liberalizma – je pluralizam ideja i slobodna konkurencija – doktrina laissez-fair.

Geopolitika kao naučna disciplina je srodna političkoj geografiji po predmetu, a različita po metodu i funkciji.

Predmet geopolitika može se sagledati kroz tri tematska kruga:

1. Država i njeni strukturni elementi,2. Stanovništvo u svim aspektima – rasna, etnička, demografska, konfesionalna, socijalna i profesionalna

struktura,3. Teritorija – fizički prostor ispunjen prirodnim i antropogenim pojavama i objektima.

U centru pažnje su politički organizovane ljudske zajednice i zavisnosti između sredine i njihove djelatnosti i egzistencije. S filozofsko-metodološke tačke gledanja, relacije čovjek-sredina mogu biti razmatrane sa 2 aspekta – materijalističkog i humanističkog tj. sa gledišta bića i svijesti.

Materijalne veze imaju prirodni karakter (fiziološki, biološki), ekonomski (oblikovanje sredine) i sociopolitički (korištenje sredine), dok humanističke veze imaju sociopsihološki karakter (poznavanje, vrjednovanje, osjećanje). Mogu se izdvojiti 4 osnovne komponente ljudskog odnosa prema geosredini: – korištenje i oblikovanje – odnose se na egzistenciju čovjeka; upoznavanje i vrjednovanje – odnose se na ljudsku svijest.

Geopolitika stavlja akcenat na četvrtu komponentu – vrjednovanje, koje ima materijalističku i humanističku komponentu. S tim u vezi geopolitika ispunjava dvije osnovne funkcije – praktičnu i humanističku.

Geografi smatraju da je geopolitika onaj dio političke geografije, koji izučava geografske faktore u procesu nastajanja, funkcionisanja i evolucije države. Spajkman je definisao kao «određivanje politike državne bezbjednosti na osnovu geografskih faktora».

Geopolitika ima svoj rezon koji se sastoji u zadatku da izuči vezu između geografije i države, njene istorijske sudbine, protivurječnosti razvoja, borbe za opstanak.

Geopolitika istražuje mjesto određene države na političkoj karti svijeta i odgovarajućih geografskih regiona s ciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj i funkcionisanje. Kao nauka o nacionalnoj strategiji ona je recionalna osnova političkog projekta države. Geopolitika je «nacionalni projekat» i «nacionalna strategija» koja je u istoriji svake države važnija od bilo kojeg vladinog plana ili partijske platforme.

Kroz geopolitiku formulišu se osnovni nacionalni ciljevi koji će strateški učvrstiti nacionalnu bezbjednost, a nacionalna bezbjednost je relativni stepen granica, koje država daje nacionalnoj zajednici da postigne i očuva svoje ciljeve. Strategija nacionalne bezbjednosti može biti IZOLACIONISTIČKA i INTERVENISTIČKA.

Izolacionistička je geopolitika koja redukuje kontakt sa spoljašnjim svijetom da bi spriječila uvoz destabilizirajućih principa, ideja i vrijednosti.

Intervencionizam je geopolitika koja teži da pojača sopstvenu sigurnost tako što će nametati svoje principe, ideje i vrijednosti drugim državama.

Ideološka funkcija geopolitike proističe iz tri faktora:

- političke orjentacije i ideološke pozicije autora,- socijalnih zahtjeva vladajućih krugova - teorijsko-metodoloških refleksija iz humanističkih nauka.

Ideološka funkcija geopolitike može biti konzervativna – desnoradikalna, ili reformistička – liberalna, socijaldemokratska, lijevoradikalna.

Konzervativna geopolitika bazirana je na holističkom shvatanju čovjeka i svijeta koje je poslužilo kao izbor pseudonaučnih mitova kao što su rasizam, nacionalizam, socijaldarvinizam, organska teorija države, «životnog prostora», «prirodnih granica», «nacije-države», «vladajući narod».

Nacisti su smatrali geopolitiku za praktičnu primjenu političke geografije, a njeni kritičari su je smatrali za zloupotrebu nauke.

Haushofer je razlike između njih nejasno formulisao tako što «politička geografija razmatra državu pod uglom prostora, geopolitika pak prostor sa gledišta države».

Geopolitika je realno postojeća sfera politike, čije osnove i rezultati u prostoru moraju biti istraživani kroz političku geografiju. Države nemaju druge principe, tvrde konzervativci, osim nacionalnih interesa i ti interesi su određeni geografskim osnovama. Državi ne dolazi prijetnja iznutra, od klasnih, nacionalnih i drugih suprotnosti, nego spolja, što je odgovaralo totalitarnim režimima i lokalnim tiranima da zasnuju unutrašnju dominaciju kroz spoljašnje sukobe i hegemonizam.

Liberalna geopolitika – glavnu pažnju posvećuje ulozi tehnološke zavisnosti, odnosno «tehnološke distance» između industrijalizovanih, resursima bogatih zemalja. Bez jakog čuvstva tehnologije geopolitika se pretvara u zemaljski misticizam. Liberali smatraju da međunarodna ravnoteža proističe iz obostrane međuzavisnosti zemalja na relacijama tehnologija-resursi. Jedan od velikih teoretičara savremenog liberalizma R. Aron definira elemente geopolitičke analize svodeći ih na:

1. Geografsku shematizaciju spoljnopolitičke strategije, 2. Geografsko-ekonomsku ocjenu nacionalnih resursa;3. Interpretaciju tih resursa u diplomatskoj djelatnosti, pri čemu se prepliću realne veze sa životom i slučajni

elementi lokalne sredine.

Geopolitika, kaže on, spaja geografsku shematizaciju diplomatsko-strateških odnosa s ekonomsko-geografskom analizom resursa, s interpretacijom diplomatskih odnosa u zavisnosti od načina života i životne sredine ljudi.

Liberali zastupaju doktrinu «deideologizacije», kosmopolitizma i globalne ekonomske međuzavisnosti. Takva gledišta odgovaraju transnacionalnim kompanijama koje se zalažu za liberalizam u svjetskoj trgovini.

Radikalna geopolitika – bavi se kritičkim preosmišljavanjem međunarodnih odnosa i demistifikacijom savremene uloge kapitalizma u svjetskoj ekonomiji. Radikali razmatraju te odnose kao jednostrane zavisnosti, u kategorijama globalnog modela «jezgro-periferija», tj. kao suparništvo između glavnih političko-ekonomskih centara u zoni «jezgra», uslabljeno neravnomjernošću razvoja, za dominaciju nad «periferijom» i «poliperiferijom. Geografi radikali – Taylor, Raynolds, ističu socijalnu suštinu prostora i stavljaju akcenat na kritičku analizu pitanja kako je politički prostor organizovan, ko ga organizuje i u čijem interesu. Francuski radikal Lacoste također razvija kritičku geopolitiku ne razdvajajući je od političke geografije.

U savremenoj geopolitici uopšte, možemo izdvojiti tri analitičke dimenzije:

1. političku i vojnostratešku

2. ekonomsku

3. kulturno-historijsku.

Prve dvije dimenzije povezane su uglavnom s interesima države, treća sa širim krugom subjekata političke djelatnosti. Politička i ekonomska dimenzija geopolitike obuhvataju integracioni potencijal zemalja i regiona, procese globalizacije svjetske privrede i politike, dok dezintegracioni procesi, naprotiv, imaju u osnovi etno i istorijsko-kulturnu dimenziju. Geoekonomski pristup produktivan je u razumijevanju internacionalizacije svjetske politike i privrede, koncepta održivog razvoja i konkurencije regiona, dok je kulturno-istorijski pristup produktivan za shvatanje procesa, koji nastaju u bivšim socijalističim zemljama centralno-istočne Evrope i Balkana.

Neoklasična geopolitika, za razliku od klasične, odbacije organsko shvatanje države i geografski determinizam. Granice se smatraju za stabilne i ne prihvataju se promjene putem sile već samo putem dogovora i sporazuma. Shvatanje države – govori se o nacionalnim interesima i nacionalnoj bezbjednosti, kao da je država cjelovit objekt. Ostaje i naglašena uloga fizičko-geografske sredine. U 80-90-im godinima pažnja se posvećuje prirodnim resursima, izvorima energije i pitke vode kao uzrocima konflikata. Neoklasična geopolitika se bavi efektima geografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskih osobenosti na spoljašnju politiku države i njenih međunarodnih položaja.

Poslije Hladnog rata, rušenja Berlinskog zida, raspada SSSR-a, u postsocijalističkom prostoru nastaje deideologizacija društvenog života. U njemu veliku ulogu igra ikonografija – politički simboli, mitovi, formiranje predstava o određenim teritorijama i njihovim granicama, i naravno elementi političkog predjela. Uloga nacionalnog identiteta i političke kulture u formiranju i izmjeni savremene političke karte uočljiva je na primjerima «politički aktivnih» regiona u bivšoj Jugoslaviji, u bivšem SSSR-u.

Geopolitika se vezuje za vlast – moć – i prostor. Njen objekt je država kao prostorna pojava i međusobni odnosi država u prostoru. Osnovne komponente klasične geopolitike se danas mijenjaju. Osporava se sam razlog postojanja države kao teritorijalne konstrucije, neki autori smatraju da danas granice nemaju naročit značaj za globalnu ekonomiku, ili da su države prevaziđene rastom nadnacionalnih ili regionalnih struktura moći.

Logičan produžetak geopolitike u uslovima mira je geoekonomika, a u uslovima rata – geostrategija.

PREDAVANJA 07.03.2014.

Centar geopolitike oko koga se sve vrti je PROSTOR.

Rudojl Kjellen uveo pojam.

Rimska imperija-prva pojava sadržaja geopolitike. Grčka – filozofija Evrope, Rim geopolitika Evrope i svijeta.

Geopolitika nastala upadom u prstor drugih. Sadržaj prostora:

- Teritorij- Demografija- Resursi- Simbolična dimenzija- Predstave.

Geopolitika: diskurs o teritorijalnom suparništvu

Skica

Halford Mackinder – geografski stožer istorije, utemeljujući tekst geopolitike.

Svjetska politička mapa

-geografski determinizam

-socijalni darvinizam (Herbert Spencer)

Ključni kriterij: Jači nadvladavaju slabije.

PREDAVANJA 13.03.2014.

Od političke geografije ka geopolitci:Friedrich Ratzel i Rudolf Kjellen

“Politička geografija izučava državu sa stanovišta prostora a geopolitika proctor sa stanovišta države” Karl Haushofer

Rani političkogeografski i geopolitički radovi koji će oblikovati konzervativnu geopolitiku devetnaestog I početka XX stoljeća zasnovani na šest biopolitičkih idejaDržava kao organizam, ovisnost državnog organizma o geografiji, interakcija zasnovana na konkurenciji, težnja autarhiji, ne podliježe apstraktnim zakonskim i moralnim standardima, povećavanje optimalne veličine države kao stimulus za sukobeIzvorišta ovakvih biopolitičkih ideja u radovima Friedricha Ratzela, Rudolfa Kjellena .

Ratzel najprije piše Antropogeografiju u dva toma Prvi tom nosi podnaslov Uvod u primjenu geografije u povijesti, a u drugom tomu bavi se geografskom distribucijom čovječanstva U ovim knjigama ključne teme su okvir, iskorištavanje mjesta, potreba za prostorom ipronalaženje granica. Za nas mnogo važnija, formativna knjiga za novu znanstvenu disciplinu objavljena je 1897.godine pod nazivom Politička geografijaU toj knjizi Ratzel je adaptirao ideje Alexandera von Humboldta i Karla Rittera prema kojoj je Zemlja integralna cijelina a ljudi samo jedan njezin dio. Adaptirajući ovaj, prevashodno, Ritterov koncept tzv. “geološku sintezu” ljudi i zemlje on ju je transformirao u biološku sintezu krvi i tla. Suštinski Ratzelova teorija uspostavljena u Političkoj geografiji zasnivala se na dvije ideje: ideji prostora (koji zaposjeda država) i položaja. Ova dva elementa po Ratzelovom mišljenju predodređuju geografsku vrijednost i sudbinu svakog dijela zemljine površine.

Na temelju takvog stava Ratzel u tom svom udžbeniku definira tri principa koja značajno utječu na rast države kao organizma koji je upućen na prostor. To su slijedeći principi:1. Države su važan teritorijalni fenomen, a to podrazumjeva da svaka država zauzima određeno područje zemlje, što je, s obzirom na lokaciju, opredjeljuje u fizičko – geografskom pogledu, a takođe i u političkogeografskom pogledu, imajući u vidu političke zajednice. 2. Države su društveni fenomeni i predstavljaju određene socijalne skupine koje se tijesno identificiraju sa geografskim prostorom svoje države, koja, sazrijevajući, povećava i broj svojih stanovnika.3. Države opredjeljuju neki razvojni proces koji se odigrava unutar matičnih prirodnih granica koje se postepeno dosežu širenjem prvobitnog teritorijalnog jezgra.

Za Ratzela prostor predstavlja životni prostor koji ostvaruje četvorostruk utjecaj na ljude koji ga naseljavaju: Utječe na tijelo i duh pojedinaca koji čine narod Utječe na prostorno širenje naroda, u pogledu pravca I prostranstva (planine izoluju narod a ravnice ih spajaju I pomažu širenju i prožimanju) Širenje i izmjena prostornih odnosa djeluju na održanje, ublažavanje ili jačanje određenih osobina, i Vrši dejstvo na unutrašnji sastav narodnog organizma svojim prirodnim bogatstvima i olakšava ili otežava saobraćaj

Sedam osnovnih zakona prostornog rasta države1. Prostor države se uvećava zajedno sa rastom kulture naroda koji ga naseljava;2. Rast države praćen je rastom trgovine, misionarstva, razvojem novih ideja, povećanjem ekonomskih aktivnosti;3. Rast države ostvaruje se prisajedinjenjem ili gutanjem malih država;4. Granica je periferni organ države, čije izmjene svjedoče o snazi ili slabosti države;5. Prostorni rast je usmjeren prije svega na zauzimanju najvrednijih prostornih resursa – obala okeana i mora, riječnih bazena, plodnih ravnica, izvora sirovina...;6. Prvi impuls za teritorijalni rast ide u pravcu primitivnih država, od viših po nivou razvoja civilizacija, i7. Opća tendencija za spajanje kroz širenje, prelazi od države do države i, u mjeri prelaza, dobija na snazi.

APOTEOZA – uzdizanje nečega na najveći nivo. Ratzel dao apoteozu prostoru.

Rasna i etnička pripadnost za Ratzela ne igra veliku ulogu što govori i njegov stav da je nacionalna ideja suštinski prostorna a ne rasna ili etnička. Potrebno je težiti zadobijanju prostora i politiku podrediti zakonima prostornog širenja (demografska prenapučenost Njemačke – Ratzel) Tlo i čovjek su neodvojivi. Prostor je materijalno koherentan element (države) s kojim država kao grupa ljudi ima duhovnu vezu. (Ratzel u Kiss, 1942:635). Kao logičan slijed njegove teorijske postavke države se mogu rađati, razvijati, sklapati sporazume, propadati i umirati, odnosno, prolaziti životni ciklus rađanja – mladosti – zrelosti – starosti – smrti kako to čine živi organizmi.

Ratzel, čak smatra da i struktura države liči strukturi organizma koji ima kompaktno jezgro, zatim odvojenu strukturu u vazalskim područjima. Država se može smatrati kao kompletna cjelina koja se razvija unutar postojećih granica ili baza iz koje se pokreće prostorni razvoj. Ovdje se suštinski prepoznaju obje koncepcije njemačke misije u svjetskim poslovima kako je poima Ratzel: s jedne strane razvoj u povijesnim granicama u prvoj fazi, te osvajački pohod kretanja ka prirodnim granicama u drugoj fazi.

Prema njegovom mišljenju u određenom vremenskom period samo jedna država može imati vodeću ulogu u svjetskoj politici jer sile ulaze i napuštaju pozornicu povijesti u jednoj stalnoj paradi uspona, briljantnosti i padova. (Kiss, 1942:636)

Ratzel, također, smatra da regije sa podjednakom gustinom stanovništva imaju veću prirodnu tendenciju da oblikuju čvršće zajednice na temelju kulturnih i povijesnih afiniteta kao I zajedničkih ekonomskih i demografskih problema. Iz ovako mistificirajućih pogleda na prostor Gerard Toal, utemeljitelj kritičke geopolitike, izvodi zaključak da je Ratzel svojim političkogeografskim uvidima i biologističkom afirmacijom darvinističke vladavine prirodnih zakona među državama podržao teritorijalnu ekspanziju i širenje velikih država i vibrantnih kolonizirajućih civilizacija.

Ratzel je svojim političkogeografskim diskursom utemeljenim na socijaldarvinizmu i geografskom determinizmu 'zarazio' njemački politički rječnik znanstvenom aurom, a 'pravednom artikulacijom' njemačke nacionalističke žudnje, participirao je u poniranju svijeta u Drugi svjetski rat. Tako je, s jedne strane ostao upamćen kao utemeljitelj znanstvene discipline političke geografije, a s druge strane, kao indirektna duhovna logistika nacionalsocijalizmu. Njegova ideja o prevazilasku njemačke nacionalne rascjepkanosti teorijom o državi kao nadnacionalnom superorganizmu naići će na mnoge sljedbenike.

Rudolf Kjellen i zasnivanje pojma geopolitika

Jedan od tih sljedbenika bio je Rudolf Kjellen, švedski professor političkih nauka sa izrazitom privrženošžu pangermanskim idealima. On je prvi skovao pojam Geopolitika u jednom članku o granicama Švedske objavljenom u časopisu Ymer 1899. godine. Na njemačkom je Kjellen po prvi put upotrijebio ovaj pojam u članku objavljenom 1905. godine u Geographische Zeitschrift u kojem je analizirao ideju političke unije između Švedske I Norveške. Ipak sam pojam je preko prikaza Kjellenove knjige Uvod u geografiju Švedske postao poznat u Njemačkoj već 1900.godine. U tim člancima i kasnijim izdanjima knjige Velike sile Kjellen je razvio i primjenjivao njegov sistem za analizu države kao organizma– ideja koju je prvi put prezentirao u seriji predavanja u Geteborgu 1908.godine a nacrt tog sistema je objavljen 1916.godine u njegovom velikom teorijskom djelu Staten som lifsform (Država kao oblik života).Osnova njegovog sistema je bio stav da svjetska politička povijest ima prirodan progres zasnovan na cikličkom modelu progresa i reakcije Kjellen je ključni naglasak u svom sistemu analize međunarodnog ponašanja države stavljao na prirodne atribute države.

KNUT HAMSUN – Nobelovac za književnost, fan Hitelra. 2 Kriterija koja ga definišu snivačem geopolitike:

- Uveo pojam- Pokušaj da napravi nadsistemsku – meganauku o državi.

On je kategorizirao ove atribute pet osnovnih pravaca nauke o državi. Prva tri pravca su po Kjellenu prirodni atributi države i radi se o: Geopolitici – izučava teritorij države Etno – ili demopolitici – izučava stanovništvo države, i Ekopolitici – izučava ekonomski karakter države

Pored ova tri pravca Kjellen prepoznaje još dvije kategorije/pravca koje obilježavaju državu kao pravni ili kulturni fenomen. Sociopolitika – istražuje državu kao društvo Kratopolitika – analizira strukturu vlasti i moći države

prva kategorija Kjellenovog sistema on ju je definirao kao “nauku o državi kao geografskom organizmu ili pojavi u prostoru...” Inspiririan Ratzelovim učenjem Kjellen je promatrao teritoriji države kao tijelo. Prema njegovom zakonu geografske individualizacije, konačni cilj države je da postane geografska individua, tj., da se ujedini sa nekom organskom oblasti.Kao dodatak svom generalnom okviru geopolitike Kjellen je razvio tročlanu šemu za analizu države kao fenomena u prostoru. Elementi te sheme su položaj države u odnosu na druge države, obik teritorije države i veličina teritorije. Položaj države prema drugim državama podrazumjeva karakteristiku položaja kao što je npr. tampon između drugih država ili periferna pozicija, položaj prema tačkama (zonama) sukoba i promjena relativnog položaja države tokom vremena. Kjellen je preferirao koncentrični oblik države. Države koje su imale izduženu teritorijalnu formu su bile u nezadovoljavajućem položaju u pogledu odbrane ili komunikacije.

Etno- ili demopolitikaDržava kao organizam prema Kjellenu ne treba samo tijelo nego i dušu. Duša države je nacija koja prethodi formiranju države. Bez života nacije egzistencija države je nezamisliva. Kada nacije postanu svjesne svog postojanja kao organske cjeline one traže državnost za sebe u jednoj nacionalnoj državi. Karakter i jedinstvo nacije su ključni predmeti istraživanja u Kjellenovoj etno – ili demopolitici. Prema Kjellenovom etničkom zakonu individualizacije, država nakon svog nastanka zahtjeva homogenost svog ljudskog materijala kako bi dostigla harmoničnu dušu. Ova homogenost nije bila bazirana na rasi.

Ekopolitika

U oblasti ekopolitike Kjellen se koncentrirao na modele trgovanja države i njezine sposobnosti da postane samodovoljna. Ovaj stav je bio baziran na njegovom vjerovanju u autarhiju. Trgovina je kreirala ovisnost u kojoj su jači eksploatirali slabije. Stoga je po njegovom mišljenju bilo neophodno da država ostvari kontrolu nad velikom teritorijom kako bi zadovoljila svoje ekonomske potrebe.

Sociopolitika

Kjellenovo nezadovoljstvo ovim pravcem nauke o državi Nezadovoljstvo društvenim razvojem u pravcu demokratije u nekim zemljema Zapadne Evrope.

Nacija, uključujući tradiciju svih generacija, bila je važnija za Kjellena kao putokaz društvenog razvoja nego društvo Društvo je po njegovom mišljenju inkorporiralo samo tradiciju, vjerovanja i želje aktuelne, živuće generacije.

Kratopolitika

U kratopolitici Kjellena je interesirao oblik vladavine I konstitucionalna forma države i odnos države i njezinih subjekata. Ova kategorija je predstavljala duh države i jezgro njezine pravne i kulturne strane. Unutar ove kategorije Kjellen je, također, projicirao idealnu viziju harmonije. Ta harmonija je u kratopolitici podrazumjevala korporativnu reprezentaciju pod jakim vođstvom kralja ili cezara koje će uslijediti nakon što se uvidi suvišnostdemokracije. Anticipacija međuratnih fašisitičkih režima u Evropi.

Rangiranje država

Kjellen ih dijeli u dvije skupine, praveći razliku između prvorangiranih («first-rank») i drugorangiranih («second-rank»), po kriteriju kapaciteta moći. U first-rank ubraja one zemlje koje posjeduju svjetsku moć («world powers»). To su Velika Britanija, Njemačka, Rusija i Sjedinjene Američke Države, a u second-rank, drugi razred svjetskih sila situira države koje imaju nešto ranjiviju strukturu moći i atribuira ih geopolitičkom figurom «great powers», zemlje sa velikom moći. Ta skupina rezervirana je za Austrougarsku, Francusku, Italiju i Japan.

Suvremena politička geografija definira Kjellenovu geopolitiku kao – «teoriju koja državu motri kao geografski organizam ili prostorni fenomen.»

PREDAVANJA 20.03.2014.

Halford Mackinder

Autarkija – sama sebi dovoljnaBritanski geograf – razvoj „nove geografije“ Član kraljevskog geografskog društva

1) Poznavati prošlost radi razumijevanja sadašnjosti i predviđanja budućnosti.2) Geografija i istorija su totalitet

John Sill („Širenje engleske“ i A.G. Wells – uticali na MackinderaTalasokratija – sile na moruTelurokratija – sile na kopnu.

Tehnološki razvoj kreira sliku geopolitike Božije oko – poskolumbovsko doba ( sve otkriveno)„Geografski stožer istorije“ – utemeljujući tekst geopolitike

Pomjeranje stožera ka istoku Evrope: Istočna Evropa ključ za kontrolu Euroaije, britanski nacionalni interes.Great Game – Velika igra između Rusije i VB za kontrolu puta svile u Aziji, vesterniziranje.Stožer je mobilan.Triptih:

- Ko vlada I. Evropom- Ko vlada- Ko vlada...

PREDAVANJA 27.03.2014.

KARL HAUSHOFERIdentifikacija čovjeka sa geopolitikom.Instrumentalizacija njegove geopolitike u službi III rajha. „Duh Minhena“.Boravio u Japanu – militaristički poredak.„Propast zapada“ – Oswald Spengler1924. postaje glavni urednik časopisa za geopolitiku (Zeitschrift fur geopolitik)1937. predsjednik Njemačke akademijeFormirao institut za geopolitiku.

Albert Haushofer – sin Karlov zajedno sa Rudolfom Hesseom (kreatorom III rajha) bio veza koja je uvukla Hitlera u teoriju.

- Oslobođen jer se za ideje ne može suditi.Referisao se na Halforda Mackindera pri kreiranju ideja.„Prostorna ugroženost“ – Lebensraum.5 ključnih koncepata Haushofera:

- Autarkija- Lebensraum- Panoblasti- Granice- Prednost kopnene nad maritimnom silom.

Ključni kriterij autarkije je nezavisni ekonomski prostor. Subrosa – pod pečatom tajnosti.Bogaćenje robnih rezervi.Konačni cilj Haushofera da cijeli svijet postane Autarkija pod komandom Njemačke.Panoblasti: Svjetsku istoriju proizvode velike sile, pa i snose odgovornost.:

- Pan Evro-Afrika (Njemačka)- Pan Azija (Japan)- Pan Amerika (SAD)- Pomoćna panoblast (Rusija, Indija – dok Njemačka ne ojača).

Granice su samo odmor na ratnom putu.