gidens i beck

55

REVIJA ZA SOCIOLOGIJU 40 (2010), 1: 5577 ISSN 0350-154X

UDK: 316.2Giddens316.2Beck

316.422061.1EU:316.42.06

Pregledni radPrimljeno: 14. 3. 2009.

Europska unija i refleksivna modernizacija: je li teorija kasne modernosti Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka uvjerljiva kao politiki diskurs europeizacije?

Kreimir PETKOVIFakultet politikih znanosti Sveuilita u [email protected]

U radu se problematizira vienje Europske unije Anthonyja Giddensa i Ulricha Becka, koje su konstruirali na osnovi teorijskih uvida razvijenih u okvirima svoje sociologije kasne modernosti. Polazei od umjerene varijante teorije politikog diskursa, autor pokuava pokazati kako sociologija kasne modernosti Giddensa i Becka ima naglaenu normativno-politiku dimenziju koja zanemaruje drutvenu i politiku stvarnost klasine modernosti, pokazujui najprije kako se osnova za politiko-diskurzivnu interpretaciju njihove teorije moe pronai i u njihovim vlastitim metodologijskim postavkama. Autor zakljuuje kako se, izvan zatit-nog okvira legitimnosti koji prua kategorija neutralne znanstvene teorije, teorija Giddensa i Becka, kao jedan od diskurzivnih politikih projekata europskog inte-griranja, mora ozbiljnije suoiti s opstojnou protupolitike klasine modernosti: nacionalnodravnim institucijama, jakou nacionalnog identiteta i nacionalno-dravnih vezanosti, bez obzira tumai li se potonje kao primordijalne datosti ili samo kao vrsto uspostavljene diskurzivno-politike snage suvremenosti.Kljune rijei: refleksivna modernizacija, Europska unija, Ulrich Beck, Anthony Giddens, sociologija, politika, diskurs

UvodEuropska unija predmet je znanstvenog bavljenja politologa, koji koncep-tualiziraju EU kao poseban politiki sustav s vlastitim politikim instituci-jama, akterima i procesima (Hix, 2005). Ona je takoer predmet bavljenja ekonomista, koji svoj znanstveni fokus usmjeravaju na procese ekonomske integracije u Europi, analizirajui ponajprije ostvarivanje i uinke zajed-nikog trita zemalja lanica EU (McDonald i Dearden, 2005). Ona je i predmet analiza pravnika, koji razmatraju presude Europskog suda pravde

Kreimir Petkovi: Europska unija i refleksivna modernizacija..., Revija za sociologiju 40 (2010), 1: 5577

56

u Luksemburgu i raspravljaju o odnosu europskoga i nacionalnog prava (Craig i De Brca, 2003). Europsko integriranje moe se promatrati i iz sociologijske perspektive. Njime su se bavili sociolozi tzv. kasne ili radi-kalne modernosti, teorijskog pravca koji, s jedne strane, odbacuje postmo-dernizam, kao pretjeranu i u drutvenim zbivanjima neutemeljenu teorijsku opciju, ali s druge strane, odstupa i od klasine sociologije, kao danas anakrone teorijske refleksije iz vremena nacionalne drave, koja se ne us-pijeva nositi sa suvremenim procesima globalizacije.

Vodei predstavnici toga teorijskog pravca u sociologiji su Anthony Giddens i Ulrich Beck. Obojica su takoer uvjereni zagovornici projekta europskoga politikog i ekonomskog integriranja. Svoju potporu jaanju EU jasno su izrazili ve nakon odbijanja ustavnog ugovora za EU na referen-dumima u Francuskoj i Nizozemskoj u proljee 2005., objavivi zajedniko otvoreno pismo u vie od 30 europskih i svjetskih novina. U pismu su, po-sve u skladu sa svojim teorijskim postavkama o odreenim nezaustavljivim promjenama u suvremenim drutvima, naglasili kako bi zatvaranje u okvire nacionalne drave bilo tetna politika, pa i za same nacionaliste. Upravo su-protno nacionalistikim tenjama, ono bi dovelo do gubitka politike moi za nacionalne drave, jer one samostalno ne mogu rijeiti probleme koje nameu globalizacijske drutvene promjene, kao to su, primjerice, pitanja ekonomskog rasta, (i)migracija, sigurnosti i zatite okolia. Bijeg u sigur-nost nacionalne drave, koji neki prieljkuju, za Giddensa i Becka bio bi puki eskapizam, a EU unato ondanjem odbijanju Ustavnog ugovora i aktualnijem odbijanju Lisabonskog ugovora za njih nema alternativu. Ona treba jaati, kako bi postala vodeim globalnim politikim akterom, za to je ponajprije potrebna jaka europska ekonomija, koje nema bez daljnje in-tegracije: Paradoks je da, u suvremenom svijetu, nacionalistiko i izolacio-nistiko miljenje moe biti najgori neprijatelj nacije i njezinih interesa. EU je arena u kojoj se formalna suverenost moe zamijeniti za stvarnu mo, u kojoj je mogue njegovati nacionalne kulture i poboljati ekonomski uspjeh (Giddens i Beck, 2005). Takoer, u godini prije zajednikog istupa s Gid-densom, Beck je u koautorstvu s politologom Edgarom Grandeom objavio knjigu Kozmopolitska Europa, u kojoj je zagovarao snanije i kvalitativno drukije europsko integriranje. Europa bi, prema stajalitu izraenom u toj knjizi, trebala postati kozmopolitskom zajednicom. Kozmopolitska bi Euro-pa, utemeljena u Beckovoj teoriji refleksivne modernizacije, bila politiki i ekonomski jedinstvena, ali bi potovala kulturne razliitosti (Beck i Grande, 2006).

Kao i Beck, Giddens je posljednjih godina intenzivno pisao o europ-skom integriranju, istiui potporu projektu EU. Prema Giddensu, Europa


57

treba razviti zajedniki socijalni model, koji je moe pozitivno definirati u odnosu na ostatak svijeta (Giddens, 2006, 2007). Giddensov i Beckov zajedniki istup, kao i sadraj njihovih publikacija o EU, nedvosmisleni su pokazatelji kako oni dijele u osnovi isto miljenje o EU. Takoer, njihove teorije, pod spomenutim zajednikim nazivnikom kasne ili radikalne mo-dernosti, u analizi se esto shvaaju kao komplementarna cjelina (Mouffe, 2005: 3544). Premda meu njima postoje odreene razlike, navedeni ra-zlozi opravdavaju da se pri tematiziranju sociologijskog pristupa EU, koji polazi od postavki o specifinim drutvenim procesima u kasnoj modernosti iz kojih se moe izvesti potpora EU, Giddensova i Beckova teorija obrade zajedno, kao konzistentna smisaona cjelina.

U ovoj studiji namjeravam propitati vienje projekta europskog inte-griranja unutar teorije kasne modernosti. Argumentaciju poinjem kratkim metodologijskim izvodom ija je svrha pokazati kako Beck i Giddens sami eksplicitno prihvaaju politizaciju drutvenih znanosti (1). Zatim analizi-ram njihovo djelo kao politiki diskurs koji pokuava oblikovati drutvenu stvarnost (2). Naime, uz uvodno naznaeni, u osnovi funkcionalistiki pri-stup analizi europskoga integriranja, koji EU konceptualizira kao politiki sustav, korpus politoloke teorije europske integracije ukljuuje i brojne druge pristupe, meu kojima se nalaze i drutvenokonstruktivistiki i dis-kurzivni pristup (Risse, 2004; Wver, 2004; Diez, 1999). Oni e mi dati utemeljujue postavke za kritiku diskurzivnu analizu Giddensove i Bec-kove teorije. S pomou umjerene varijante teorije politikog diskursa, konstruirane za potrebe ove studije, pokuavam u radu pokazati kako su mnoge od Giddensovih i Beckovih postavki na kojima grade viziju europ-skog integriranja nerealne, tj. kako nemaju dovoljno vrstu izvandiskurziv-nu utemeljenost u drutvenim i politikim trendovima dananjice u Europi i svijetu. U zavrnom dijelu stoga izraavam skepsu prema vjerojatnosti ostvarenja europske politike koju Giddens i Beck zagovaraju i zakljuujem kako bi njihova teorija trebala ozbiljnije tretirati prerano otpisane politike oblike klasine modernosti.

1. Politiko itanje Becka i Giddensa prema njihovim vlastitim naputcima: drutvena znanost kao politiki diskurs

Prije nego to pristupim analizi Beckove i Giddensove teorije europske integracije kao politikog diskursa, elim pokazati kako takvo itanje ni-poto nije u suprotnosti s njihovim vlastitim metodologijskim postavkama. Zanimljivo je, naime, to Beck posve otvoreno tvrdi za svoju teoriju da je politiki diskurs, dok je kod Giddensa ta tvrdnja neto manje eksplicitna, ali jednako nedvojbena.


58

U politiko-diskurzivnoj reinterpretaciji Beckove pozicije treba po-eti od jedne opsene napomene u Pronalaenju politikoga, vezane uz raspravu o zastoju u kategorijama koji sprjeava percepciju dru-tvenih promjena nastalih logikom usputnih posljedica. Da ta napomena nije tek usputna refleksija, nego je iznimno bitna za Beckovu meto-dologiju, jasno pokazuje Beckova vlastita kvalifikacija dijela teksta uz koji je napomena vezana, naime da o problemu zastoja u kategorijama govori cijela ova knjiga (Beck, 2001: 71). Kao to je poznato, Beck u toj knjizi inzistira na tome da treba pronai nove politike kategori-je koje e osmisliti postulirano globalno drutvo rizika. Njegova napo-mena govori o tome kako on, zapravo, shvaa kategorije drutvenih znanosti i to ustvari znai njegova naslovna sintagma pronalaenje politikoga.

Beck se u napomeni poziva na Pierrea Bourdieua i njegovu provoka-tivnu ideju prema kojoj su sve kategorije koje govore o drutvenim i po-litikim odnosima to ukljuuje kategorije drutvenih znanosti, koje se obino prezentiraju kao vrijednosno neutralne ustvari drutvene norme, tj. dijelovi drutvenih struktura, a ne neutralne deskriptivne ili eksplana-torne kategorije. Te kategorije, u osnovi, neto propisuju ili zabranjuju, tj. normiraju drutvene odnose koji nisu unaprijed zadani. Bourdieu pot-krjepljuje svoje stajalite etimolokim izvodom, prema kojem grki glagol kathegoresthai izvorno znai javno optuiti, dakle neto evaluirati ili normirati. Drutvenoznanstvene kategorije, poput obitelji, drave ili klase, za Bourdieua su ustvari drutvene vrijednosti i norme koje se kroz tehniku upotrebu transformiraju u objektivne kategoreme i potom se prezentiraju kao vrijednosno neutralne deskripcije ili objanjenja koja govore o objektivnim veliinama. Iz toga slijedi da ono to drutveni znanstvenik ini, ako nekritiki koristi zadane kategorije, jest konzer-vativno sankcioniranje postojeeg poretka. Tako za Bourdieua bihevio-ralistiki drutveni znanstvenici, koji upotrebljavaju postojee upravne i statistike kategorije, nisu nita vie nego statistiari postojeeg poretka, statisticiens dtat ili statistiari drave, koji umjesto kritikog raz-miljanja slijepo prihvaaju birokratske taksonomije (Bourdieu, 2001: 78). Beck, zajedno s Bourdieuom, inzistira na tome da drutvena znanost treba biti kritiki orijentirana. Ako sociolozi prihvaaju kategorije starog ili postojeeg poretka iz Beckove je perspektive rije o konzervativnim normama nacionalne drave, patrijarhalne obitelji i sl. oni diskurzivno reproduciraju stare drutvene strukture odnosno, kako napominje Mary Douglas, koju Beck citira u napomeni, reproduciraju uvrijeenu shemu autoriteta (Beck, 2001: 71).


59

Po Bourdieuu drutvo nije unaprijed zadano, nego je, barem do-nekle proizvod normiranj, ukljuujui i ona znanstvenopolitika, koja se odvijaju unutar ope simbolike borbe za dominaciju u drutvu. Ta normiranja mogu biti proizvod upravne probave postojeeg poretka o kojoj govori Claus Offe (Beck, 2001: 263264), a mogu biti povezana s kritikom politikom pozicijom, koja postojei poredak osporava i na-stoji oblikovati novi. U tom se normiranju mogu diskurzivno propisivati razliiti politiki oblici. Drutvo je, drugim rijeima, donekle proizvod politikog diskursa, a u toj diskurzivnoj proizvodnji poretka sudjeluje drutvena znanost, s vie ili manje uspjeha konstruirajui njegova razli-ita oblikovanja. Upravo u tu perspektivu treba smjestiti jednu od Bec-kovih glavnih tema kritiku metodologijskog nacionalizma, koji operira s anakronim kategorijama nacionalne drave (Beck, 2003; 2004: 4362, 7584, 156162, 350353). Metodologijskim nacionalizmom Beck nazi-va politiki diskurs klasine modernosti koji reproduciraju neosvijeteni drutveni znanstvenici. Taj diskurs govori o nacionalnim dravama, nji-hovim ekonomijama, klasama i unutarnjim socijalnim razlikama to Beck, bivajui kozmopolitom, smatra nedopustivim. Pronalaenje politikoga za njega znai diskurzivno-politiko normiranje drutva rizika i globalne po-litike ekonomije na kozmopolitski nain. Ako su drutvene kategorije norme politikog diskursa, onda naelno ne postoji jaz izmeu drutvenog pojma i zbilje, nego samo ostvarena i neostvarena norma (koja jest ili nije potencijalno ostvariva). Stoga pri ocjeni statusa drutvenoznanstvenih kategorija i teorija glavno pitanje nije ono o njihovoj istinitosti ili lano-sti, nego ono o njihovoj ostvarivosti, izglednosti i razlonosti ili, s druge strane, njihove neostvarivosti, nevjerojatnosti i nerazumnosti. Pitanje je, dakle, hoe li se te diskurzivne norme koje se teorijski propisuju uklo-piti u postojee izvanakademske drutvene i politike diskurzivne tokove ili uspjeno potaknuti nove, ili e se pak, u svojoj kontrafaktinosti, one pokazati posve utopijskima, ili ak opasnima?

Isto se pitanje moe postaviti i Giddensu. Giddensov metodologijski put u diskurzivnu politizaciju drutvenih znanosti neto je suptilniji, ali ima jednak ishod Beckovom. Politiko-diskurzivna reinterpretacija njego-ve teorije moe se izvesti s pomou njegova pojma dvostruke hermene-utike, koji je temeljito objanjen u Posljedicama modernosti (Giddens, 1990: 1517, 3645, 5354, 152154) i neosporno ima vano mjesto u Giddensovoj sociologiji. Tim pojmom Giddens upuuje na to da je, barem u uvjetima drutvene epohe u kojoj ivimo, nemogue govoriti o vri-jednosno neutralnoj drutvenoj znanosti. U kasnoj modernosti, drutvene znanosti stvaraju pojmove drugog reda, no oni se sputaju u svijet i-


60

vota aktera i potom ga, kao pojmovi prvog reda, oblikuju i mijenjaju. Za Giddensa su drutvene znanosti tako imbenik koji u velikoj mjeri uslo-njava kasnu modernost: Odnos izmeu sociologije i njenog predmeta istraivanja ljudskog djelovanja u uvjetima modernosti mora se [...] razumjeti u pojmovima dvostruke hermeneutike. Razvoj sociolokog znanja parazitira na pojmovima koje razvijaju akteri laici; s druge strane, pojmovi iskovani u metajezicima drutvenih znanosti, koji su isprva bili formulirani da bi opisali ili objasnili svijet djelovanja, rutinski ponovo stupaju u njega. Ali, to ne vodi izravno do prozirnosti drutvenog svijeta. Socioloko znanje spiralno ulazi i izlazi iz svijeta drutvenog ivota, re-konstruirajui i sebe i taj svijet, kao integralan dio tog procesa (1990: 16). Giddens smatra da [d]iskurs sociologije i pojmovi, teorije i zaklju-ci drugih drutvenih znanosti, stalno kruei, ulaze i izlaze iz onoga ime se bave. Tako oni refleksivno restrukturiraju vlastiti predmet koji je sm nauio socioloki misliti. Modernost je po sebi duboko i imanentno sociologizirana (1990: 43).

Prevedeno na jezik ovoga rada, Giddens smatra da drutvenoznanstve-ne teorije diskurzivno-politiki oblikuju drutvo. Iz Giddensove dvostruke hermeneutike proizlazi da znanstvenik koji razvija teorije o drutvenom svi-jetu, u krajnoj liniji, politiki djeluje. On ima mogunost oblikovati razliite pojmove koji e zatim oblikovati refleksivne drutvene odnose. Drugim rijeima, on stvara politiki diskurs.1 Kao i u Beckovu sluaju diskurzivne politizacije drutvenih znanosti i upozoravanja na metodologijski nacionali-zam, nije toliko vano koliko je modernost sociologizirana i koliki utje-caj na drutveni ivot Giddensova sociologija stvarno ima; zdravorazumski skepticizam vjerojatno nalae da se utjecaju drutvenoznanstvenih akadem-skih teorija izvan zidina akademije ne pripisuje onoliki utjecaj koliki bi drutveni znanstvenici oekivali ili htjeli. Politiko-diskurzivna veza izme-u drutvenih znanosti, drutva i politike, o kojoj Giddens i Beck govore u

1 Politiko-diskurzivne posljedice ideje dvostruke hermeneutike u trima je povezanim postavkama jasno saeo Philip Allott, profesor meunarodnoga javnog prava i teoretiar europskog integriranja sa Sveuilita u Cambridgeu. Prva je postavka da ono to objanja-vamo u drutvenim znanostima, za razliku od prirodnih, sadrava ideje i razumijevanja aktera. To znai da mi stvaramo ideje o idejama. Druga je postavka da su oni koji politiki djeluju, tj. drutveni akteri, takoer toga svjesni. Ono to prouavaju drutveni znanstve-nici i politiki filozofi prouavaju i oni koji su predmet prouavanja. Iz toga proizlazi da drutvena znanost ne moe izii iz igre drutvenog i politikog djelovanja. Objanjavanje drutvenog djelovanja i samo je drutveno djelovanje, tj. rjenikom ove studije, ono je stvaranje politikog diskursa: Tree, filozofirati znai drutveno djelovati. Filozofiranje o politikom djelovanju i smo je politiko djelovanje. Mi ne moemo izbjei igranje uloge u procesu koji prouavamo (Allott, 1991: 2485).


61

refleksiji o vlastitim metodologijskim postavkama, naelno se moe uspo-staviti. Iz toga proizlazi da se Giddens i Beck u bitnom samointerpretiraju kao politiki akteri, koji moda ne mogu predvidjeti i kontrolirati posljedice svog djelovanja, te ocijeniti domet tog utjecaja,2 no barem u nekoj mjeri utjeu na drutvo. Ako je teorija kasne modernosti, po njihovu vlastitu ra-zumijevanju, politiki diskurs koji sudjeluje u oblikovanju poretka, ne treba se ustruavati da je se vie ne tretira kao neutralnu znanstvenu teoriju i da je se pojmovno precizira kao politiki diskurs o EU, ija e se realistinost i utemeljenost zatim moi jasnije evaluirati.

2. Sociologija kasne modernosti kao politiki diskurs: pokuaj kontrafaktikog oblikovanja europskoga drutva

Reinterpretacija drutvene teorije kao politikog diskursa sastavni je dio trendovskoga lingvistikog i diskurzivnog pristupa u drutvenim znano-stima, a provedena je i na tekstovima koji su znatno manje oito politiki od Giddensovih i Beckovih.3 S obzirom na raznolikost pristupa unutar dis-kurzivne teorije u drutvenim znanostima, posebno kao teorijskog orua u pristupu europskim integracijama, potrebno je najprije precizirati varijantu teorije diskursa kojom u se u toj reinterpretaciji posluiti i postavke od kojih u njoj polazim, a koje mi omoguuju izvesti uvodno najavljenu ar-gumentaciju.

Diskurs je upravljanje smislom izraeno u mediju jezika; on je sloj stvarnosti u kojem se znaenje proizvodi i distribuira (Wver, 2004: 199). Diskurs najee nudi specifinu predodbu odnosa moi, sadrava odreene binarne opozicije i simbolika suprotstavljanja dobrog i loeg (McAnulla, 2005: 276277). On ima legitimacijsku funkciju; u njemu se mogu nalaziti dominantne ideje (Burnham i dr., 2006: 256263), ali i one kritike ili ak revolucionarne. Diskurzivni je pristup naao svoje mjesto i meu teorijama europskih integracija. On konceptualizira Eu-

2 Giddens u Posljedicama modernosti upuuje na neka ogranienja koja filtriraju reflek-sivnost znanja, poput razlika u moi i nenamjeravanih posljedica (1990: 54), te jasno pie o nepredvidljivosti (diskurzivnih) intervencija u drutveni svijet: Iako ga mi sami pro-izvodimo i reproduciramo svojim djelovanjem, mi ne moemo u potpunosti kontrolirati drutveni svijet (1990: 153).3 Primjerice i s jednim od utemeljiteljskih sociologijskih tekstova, Durkheimovim Pravi-lima socioloke metode. Durkheimovo inzistiranje na tome da drutvenu strukturu treba reificirati u drutvenim injenicama koje treba znanstveno prouavati, jedna autorica shvaa kao retoriku strategiju kojom se brani jednu novu znanost, potrebnu u vremenima anomije. Ona smatra da Durkheim svojim manifestom ustvari (politiki) proizvodi novu stvarnost, jednako kao to to ine Breton, Marinetti ili Marx i Engels u svojim manifesti-ma (Cormack, 1996: 89, 91).


62

ropsku uniju kao politiki diskurs, esto na dijametralno suprotne naine, u rasponu od diskursa kao habermasovskog komunikativnog djelovanja do diskursa u smislu foucaultovskog oblikovanja subjekta (Risse, 2004: 164165). Osnovnu premisu diskurzivnog pristupa EU izrazio je Thomas Diez. Drutvenoznanstveno teoretiziranje o EU Diez shvaa kao njezino politiko konstruiranje: ... razliiti pokuaji da se zahvati priroda Unije nisu opisi nepoznatoga politikog poretka, nego sudjeluju u konstrukciji toga poretka. U toj mjeri, oni nisu politiki nevini, te i sami mogu po-stati predmetom analize, zajedno s artikulacijama drugih aktera (Diez, 1999: 599). Diez jasno istie da su razliite teorije i konceptualizacije EU ujedno i normativne diskurzivne konstrukcije.4 Ne mora pritom biti rije o ispraznom normiranju, koje nosi obiljeja skolastikih rasprava, nego razliite prie o EU mogu, u krajnjoj liniji, imati posve opipljive konzekvencije. Primjerice, svaka osoba koja danas eli ui u EU suoava se s njezinom vanjskom granicom, koja je ishod odreene teorije/politike europskog integriranja. Granicu Schengenlanda o kojoj Diez pie, ne moe se fiziki prijei ako se ne prezentiraju odgovarajue isprave: Ne-ma neutralnog jezika da se prenese znaenje stvarnih granica (1999: 610). Na kraju svojega teksta Diez poruuje: Govoriti Europu, nadam se da sam to pokazao, uvijek znai sudjelovati u borbi, utoliko to se to prakticira unutar nekoga diskurzivnog konteksta. Politika diskursa inte-gracije ne smije se podcijeniti (1999: 612).

Meutim, nju se ne treba ni precijeniti. S obzirom na to da Giddens i Beck na odreen nain govore Europu, postavlja se pitanje u odnosu na koju tono varijantu diskurzivne teorije treba procijeniti njihov diskurs. Habermasovu teoriju komunikativnog djelovanja i deliberacijske demokra-cije ostavljam pritom po strani, usmjerujui se na teorije koje promatraju diskurs kao objekt koji izvanjski utjee na drutvene i politike odnose. Diskurzivni pristupi u toj vrsti teorija mogu se razluiti prema karakteru teorijskog objanjenja diskurzivnog djelovanja i prema intenzitetu koji pri-pisuju snazi diskurzivnog oblikovanja drutvene, a u radikalnijim varijanta-ma, i fizike stvarnosti. Varijantu kojom se sluim za prijepis Giddensove i Beckove teorije nazvao bih jednostavno umjerenom teorijom politikog diskursa.

Prvi je razlog takvoj karakterizaciji to to ona nije nuno povezana sa specifinim teorijskim stajalitem, poput primjerice psihoanalitikog, kao u

4 Openitije, s obzirom da su inovi, oni mijenjaju stvarnost (ne da je samo komentiraju). Stoga, rijei nisu samo izvedenice u odnosu na politiku, one esto jesu politika (Wver, 2004: 212). Povijest teorija EU u toj je perspektivi u osnovi povijest searleovskih govornih inova kojima se stvaraju institucionalna pravila nekog poretka (Searle, 2001: 197198).


63

psihoanalitikoj teoriji politikog diskursa.5 Umjesto toga, ona uglavnom ostaje pri ogoljenoj knjievnoteorijskoj ideji diskursa kao mehanizma koji sadrava niz stilskih figura i retorikih specifinosti koje treba iden-tificirati te osnovni kostur koji govori o tome to je u drutvenom svijetu bitno, a to nije, tko moe djelovati, tko ne moe, to je prirodno, a to nije itd. to u za trenutak precizirati. Takva teorija shvaa diskurs po-najprije kao niz figura (poput metafore, metonimije ili sinegdohe), koje se popunjavaju razliitim politikim sadrajima, povezuju u naracije i dis-kurzivne cjeline, koje nude odreenu sliku drutvenog svijeta, a da se ona ne mora nuno povezivati s ekonomijom, psihoanalizom i teorijom elita ili se iz njih izvoditi, kao efemerni efekt odgovarajue baze u sferi drutvene nadgradnje.

Drugi je razlog nazivanju te varijante umjerenom to to ona ne ap-solutizira mo diskurzivnog djelovanja, ne negirajui postojanje barem minimalne, zdravorazumske fizike i drutvene stvarnosti izvan diskursa. To znai da postoji stvarni svijet, pa i stvarni drutveni odnosi, o ko-jima govorimo kroz prizmu diskursa i tako ih pokuavamo usmjerivati i oblikovati. Kako napominju Laclau i Mouffe, injenica da se svaki objekt konstituira kao objekt diskursa nema nikakve veze s tim postoji li svijet izvan misli ili sa suprotstavljanjem realizma i idealizma (Laclau i Mouffe, 2001: 108). Primjerice, potres koji se dogodio nije mogue negirati kao injenicu, ali se ona moe razliito diskurzivno uokviriti, kao Boje djelo unutar religijskog diskursa ili kao seizmiko kreta-nje zemljine kore, unutar prirodoznanstvenog diskursa. Isto vrijedi i za drutvene odnose. Nemogue je diskurzivno zanijekati siromatvo, odre-enu strukturu obitelji, kolski sustav odreenog tipa ili snane osjea-je kolektivnog identiteta koje njeguju odreene drutvene skupine, ali ih se moe diskurzivno prikazivati i interpretirati na razliite naine, to moe utjecati na njihovu promjenu, ali ih i posve neuvjerljivo, i stoga neuinkovito, iskrivljavati. Naime, ta prezentiranja, prema zastupanoj umjerenoj varijanti diskurzivne teorije, ako ele biti relevantna, ne smiju biti izrazito kontrafaktika, inae je rije o neuinkovitim ili ak opasnim diskurzivnim pokuajima. Diskursi ne mogu mijenjati puno toga ako za

5 O europskim integracijama u anru psihoanalitike teorije diskursa inspirirane Lacanom pie primjerice Yannis Stavrakakis. On napominje da bi europski studiji trebali preusmje-riti svoju istraivaku pozornost na dimenzije plodova i kastracijske fantazije naroda, te da e Europa postati stvarno privlana kao objekt identifikacije samo ako zapone seksu-alnu ako ne i sado-mazo revoluciju! (Stavrakakis, 2005: 110). Jouissance, opsceno, libidinalne snage i drugi psihoanalitiki koncepti nisu nuni za moju minimalistiku argumentaciju.


64

to ne postoji dobra drutvena osnova. Umjerenoj je teoriji diskursa stoga blisko Sokalovo duhovito izraeno skeptino stajalite prema postmoder-nistikom pretjerivanju o snazi diskursa, koje tvrdi da diskursi moi obli-kuju ne samo drutvenu, nego ak i fiziku stvarnost.6 Prema tome, ako diskurs posve negira ili ignorira neke drutvene pojave, onda ga se moe nazvati neobjektivnim, nerazumnim ili drutveno neutemeljenim. Posrije-di je, dakle, tanka (thin) varijanta teorije diskursa, koja uzima u obzir ogranienja materijalnog konteksta, institucija, interesa, drutva openi-to (Townshend, 2003: 133, 139) te nije sklona olako otpisati drutvene strukture (usp. Jones, 2004).

Tree, to to se u diskursima pojavljuju odreene binarne opozicije za umjerenu varijantu teorije diskursa ne znai da su one nuno samo dis-kurzivno konstruirane, tj. da nemaju diskursu izvanjske drutvenoinjenine referencije, niti iz toga proizlazi prihvaanje normativnog vaenja jednog od polova opozicije (Barry, 2001: 284285). Stoga argumentacija ovoga rada zahtijeva samo da se identificiraju obiljeja Beckova i Giddensova euroteorijskoga diskursa da ih se suoi s izvandiskurzivnom drutvenom stvarnou, koju umjerena teorija diskursa doputa. To je, u uem smislu, vrijednosno neutralna operacija, koja se moe provesti bez odgovaranja na pitanje jesu li vrijednosti koje oni zagovaraju u idealnom smislu dobre ili poeljne.

Ukratko, za umjerenu varijantu diskurzivne teorije ne vrijedi jednostav-no razlikovanje istine i lai, ali jednako tako ni hiperbola da je sve u tek-stu i da se pukim tekstom moe oblikovati drutvena stvarnost. Ne elim pritom iznositi smjele tvrdnje da su svi ljudi robovi fluidnog diskursa, niti se uputati u dubinsku raspravu o odnosu strukture i djelovanja. Moje su ambicije znatno skromnije: elim samo ispitati imaju li Giddensova i Bec-kova diskurzivna oblikovanja EU, iz perspektive umjerene varijante teorije diskursa, zadovoljavajue uporite u drutvenoj stvarnosti europskoga i svjetskog drutva.

Giddensovu i Beckovu teoriju uklopit u u poneto formalan, ali zato transparentan i razumljiv okvir za analizu, imajui na umu temelje za ana-lizu koje sam prethodno iznio. Tim se okvirom u svojim djelima koristi poznati teoretiar deliberacijske demokracije John Dryzek. Prema Dryze-ku, diskurs ima etiri osnovna elementa (Dryzek, 1990: 159160). Prvi je ontologija diskursa (a). Ona se odnosi na entitete kojima je politiki

6 U redu: svakoga tko vjeruje da su zakoni fizike puka drutvena konvencija pozivam da ih pokua prekriti skokom kroz prozor moga stana (ivim na dvadeset i prvom katu) (Sokal, 2002: 92). Slino, samo u manjoj mjeri, vrijedi i za etablirane drutvene institucije i identitete.


65

diskurs naselio drutveni svijet. Primjerice, za paradigmu racionalnog izbora to su individualni maksimizatori koristi, za marksizam su to dru-tvene klase, za neke diskurse to je hegelijanski duh povijesti, za nacio-nalistiki diskurs su to perenijalne nacije, a za feminizam spolovi i/ili rodovi. Drugi je element diskursa pripisivanje sposobnosti i nesposobnosti djelovanja razliitim entitetima (b). Svaki diskurs neke entitete odreuje kao subjekte, a neke kao objekte djelovanja. Recimo, u marksistikom diskursu proletarijat je subjekt revolucije, a u robovlasnikom diskursu staroga amerikog Juga crni robovi su objekt koji nije sposoban za poli-tiko djelovanje. Trei je element diskursa odreivanje motivacije aktera koji se pojavljuju u svijetu tog diskursa (c). Postavlja se pitanje koji se motivi i razlozi pojavljuju unutar nekog diskursa, a koji ne, i koji su le-gitimni, a koji nisu. Primjerice, u konzervativnom politikom diskursu si-romani i osueni kriminalci uglavnom su sami odabrali vlastitu sudbinu i za nju snose odgovornost, dok socijalnoliberalni politiki diskurs pripi-suje sudbine istih kategorija graana negativnim izvanjskim okolnostima drutvenog konteksta. etvrti je element diskursa odreivanje onoga to je prirodno i normalno, nasuprot onomu to je neprirodno i konstruirano (d). Primjerice, iako i patrijarhalistiki i feministiki diskurs mogu pri-znati injenicu podreenosti ena u nekom drutvu, unutar patrijarhalnog diskursa podreenost ena bit e odreena kao prirodna i normalna, a u feministikom bit e oznaena kao konstruirana i drutveno nametnuta, a slino je i s rasnim i klasnim odnosima unutar drugih suprotstavlje-nih diskursa. Dryzek je kasnije toj konceptualizaciji dodao jo jedan ele-ment, kojem se najee pridaje pozornost u diskurzivnoj analizi (Dryzek, 2006: 165166). Taj se element odnosi na tipine metafore i retorike figure koje dominiraju nekim diskursima (e). Primjerice, za odreeni tip ekolokog diskursa zemlja e biti holistiki koncipirana kao svemirski brod, a za diskurs realizma u disciplini meunarodnih odnosa drave e se opisivati metaforom biljarskih kugli koje se meusobno sudaraju. Kako onda izgleda Beckova i Giddensova teorija, prepisana kao politiki diskurs, koji ima specifinu ontologiju, shvaanje djelovanja i motivacije drutvenih aktera, te razluuje prirodne od konstruiranih odnosa i koristi tipine metafore i retorike figure?

(a) i (b). Ontologija i shvaanje djelovanja u Beckovoj i Giddensovoj teoriji nedvosmisleno su individualistiki. Oni odbacuju kolektivne aktere i institucije klasine modernosti kao zombijske kategorije i institucije ljuture (Beck, 2001; Giddens, 2005). U Giddensovoj teoriji pojedinci nisu vie ukorijenjeni u lokalnim kontekstima tradicijskog drutva, nego su, kao atomizirane refleksivne individue, uklopljeni u globalni kontekst otvore-


66

ne komunikacije. Pojedincima Giddens takoer pripisuje mogunost auto-nomnog djelovanja. Oni refleksivno oblikuju svoje ivote i kreiraju svoje ivotne politike: odabiru svoj ivotni stil, kreiraju svoj supkulturni identitet, biraju osobu s kojom e stupiti u vezu i sl. Suprotstavljajui svoj diskurs postmodernistikom, Giddens pie kako postmodernizam vidi sebstvo kao razgraeno ili razmrvljeno i kako smatra da je koordinirani politiki angaman onemoguen zbog primarnosti kontekstualnosti i rasprenosti, dok njegova kasna modernost, vidi sebstvo kao neto vie od mjesta na koje djeluju razliite sile. Kasna modernost omoguuje aktivne procese refleksivnog samoidentiteta i smatra koordinirani politiki angaman i moguim i nunim, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini (Giddens, 1990: 150).

Za Becka su nacije, klase i nacionalnodravne politike institucije relikti prolog doba, koje prokreira sociologija zaslijepljena metodologij-skim nacionalizmom. U svijetu Beckove sociologije, kolektivne su razlike stvar prolosti: Pojedinci, osloboeni vrstih kulturalnih veza, tada kon-struiraju ono vlastito i ono strano na proizvoljniji, fluidniji, privremeniji i promjenjiviji nain, i to vie po mjeri borbe za povlastice (prava) i resur-se i raspolaganje moi nego po stupnju iritiranosti onime to je kulturalno strano (2001: 129). Individualizacija je kod Becka prezentirana i kao ne-zaustavljiv proces, koji dokida mogunost kolektivistikih antagonizama: Procesi individualizacije, globalno miljeni, ukidaju pretpostavke podi-zanja i obnavljanja nacionalnih suprotnosti vlastitoga i stranoga (2001: 127). U epohi refleksivne modernizacije, Beckovi pojedinci djeluju poli-tiki. Oni stvaraju novu subpolitiku, koja rastvara zombijske kategorije i institucije stare modernosti, te djeluju kao politiki potroai i politiki buruji na globalnoj sceni sueljavanja moi i protumoi (Beck, 2001, 2004). to se tie shvaanja djelovanja kao elementa diskursa, Beckov se opus moe okarakterizirati kao manifest politikog aktivizma pojedinaca, mimo klasine, nacionalnodravne razine. S druge strane, postmoderni-zam, kojemu pripisuje negiranje mogunosti djelovanja, on naziva nihili-stikim i dezerterskim, to je samo retoriki otrija varijanta spomenute Giddensove karakterizacije.

(c). Kako izgleda motivacija djelovanja u individualiziranom svijetu Beckova i Giddensova diskursa? Pojedince u sociologiji kasne moderno-sti pokreu dvije vrste motiva, od kojih su jedni legitimni, dok su drugi nelegitimni. Kod Giddensa su legitimni oni motivi koji su usmjereni na refleksivno kreiranje vlastite ivotne biografije. S obzirom na to da je rije o lebdeim oznaiteljima (Laclau i Mouffe, 2001: 109), koji imaju pozitiv-nu konotaciju, ali im nedostaje konkretna denotacija, nije isprva jasno to


67

se time eli rei.7 Meutim, konkretnije formulacije u njegovim djelima u kojima formulira savjete za kreiranje javnih politika otkrivaju da Giddens podrava liberalizam i globalni kapitalizam, ali uz javno sponzorirane soci-jalne programe treeg puta (Giddens, 1999, 2007). Legitimne su, dakle, one ivotne politike koje unutar tih okvira smjeraju izgraivanju ivotnog stila, uspostavi istih intimnih veza i sl., a nelegitimni su za Giddensa oni motivi koji ele nametnuti kolektivne vezanosti slobodnim refleksivnim pojedincima. To su etniki nacionalizam i fundamentalizam, kao radikalni oblik kolektivizma koji eli podvrgnuti refleksivne pojedince prevladanim ili u potpunosti izmiljenim tradicijama (Giddens, 2005: 2728).

U Beckovu diskursu takoer postoji problem lebdeih oznaitelja, ko-ji ne ine transparentnom sliku poretka koji on zagovara. Stare institucije su mrtve, pronalaze se i otkrivaju nove, lav je na slobodi itd. (Beck, 2001: 205), no nije posve jasno to to znai u smislu konkretnih referencija. Meutim, neka mjesta u njegovu diskursu sugeriraju da se li-beralni okviri prav individua podrazumijevaju, da se zahtijeva globalna kontrola trita koja e zauzdati socijalno neosjetljivi neoliberalni kapita-lizam (Beck, 2004: 222302). Takoer, legitimni motivi i sadraji koji su naglaeniji, a mogu se specificirati, ukljuuju i zahtijevanje da se osigura zatita okolia, zatita ravnopravnosti spolova i protivljenje militarizmu i vojnom djelovanju (Beck, 2001: 3140, 130144). Od nelegitimnih motiva istie se nacionalizam, koji je kod Becka delegitimiran kao regresivni re-fleks protumodernosti, koja se ne moe nositi s promjenama drutva rizika (Beck, 2001: 117129).

(d). Uspostavljanje pojedinih odnosa kao prirodnih ili kao neprirodnih i konstruiranih osobito je zanimljiv element Beckova i Giddensova diskur-sa. Obojica pristaju uz konstruktivistiku teoriju nacije i ideju konstrukcije tradicije, te openito upuuju na to da su drutveni i politiki oblici mo-derne i predmoderne epohe konstruirani. Za Giddensa je tradicija u biti konstrukcija, kojom su nekad manipulirali kraljevi i sveenici, a danas je zlorabe fundamentalisti (Giddens, 1990; 2005: 5364). Tradicionalna obitelj takoer je konstrukt, esto nepravedan i surov, a danas prevladan kao in-

7 Usp. Pod politikom emancipacije podrazumijevam radikalnu angairanost, usmjerenu na oslobaanje od nejednakosti ili potlaenosti. Ako jednom zauvijek shvatimo da povi-jest nije podvrgnuta dijalektici gospodara i roba, odnosno da ona to jest samo u nekim kontekstima i okolnostima, moramo priznati da je politika emancipacije samo jedna strana prie. Politika ivota odnosi se na radikalnu angairanost koja tei poveati mogunosti za puniji i bolji ivot svih, u odnosu na koji ne postoje drugi. To je jedna verzija starog razlikovanja izmeu slobode od i slobode za, ali sloboda za mora se razviti unutar okvira utopijskog realizma (Giddens, 1990: 156). Naime, jasno je da je puniji i bolji ivot neto dobro, ali nije jasno na to se on tono odnosi.


68

stitucija ljutura (Giddens, 2005: 6576). Za Becka je nacija zamiljena andersonovska nacija, konstruirana zajednikim itanjem novina, a naci-onalizam je danas samo promaeni odgovor na nesigurnost globalizacije (Beck, 2001: 117129). Drugi problematini konstrukt koji Beck istie jest naturalizacija enskosti, tj. ideja udljive ene koja se treba podrediti ra-cionalnom mukarcu. Ta je predodba bila karakteristina i za nedomiljene filozofe prosvjetiteljstva poput Diderota, koji su vidjeli enu kao oluju afekta, koja samo licemjerno i povrinski moe usvojiti moralne norme, koje jedino mukarac kao moralni subjekt zaista intrinzino usvaja (Beck, 2001: 140). Openito, za Beckovu protumodernost, iji su pojavni obli-ci nacionalizam i patrijarhalizam koji naturalizira ene, vrijedi pravilo da ona konstruira razlike meu pojedincima i prikazuje ih prirodnima. To je sr Beckove definicije protumodernoga politikog djelovanja. On protumo-dernost definira kao uspostavljenu, uspostavljivu neupitnost iza koje se skriva konstruktivistiko politiko djelovanje: Izumljenost pripada pojmu protumoderne kao bjelina bijelom konju. Kae se priroda, ali se misli i provodi i to time naturalizacija (Beck, 2001: 109).

(e). Posljednji diskurzivni element ili razina nalazi se na samoj povr-ini diskursa, koju obiljeavaju koritenje odreenog jezika, stilskih figura i tipinih metafora. Kao to sam ve naznaio, diskurs oboje autora obiluje mnotvom takozvanih lebdeih oznaitelja, koji imaju pozitivne konotacije, ali nejasne denotacije. Kod Giddensa se politike ivota kreiraju refleksiv-no, veze su iste i ostvaruje se punija kvaliteta ljudskog ivota. To je snano pozitivno vrijednosno obojena retorika oslobaanja i nesputanosti racionalnih pojedinaca. Kod Becka je na snazi slian diskurs. Pojedinci se takoer oslobaaju i otvaraju, odbacuju stare institucije, te pronalaze novo politiko. Novo doba je doba ukljuivanja; ono je doba onoga i, koje donosi oslobaanje pojedinaca iz kaveza (Beck, 2001: 72).8

Ti se pozitivni lebdei oznaitelji suprotstavljaju negativnima, koji su pridjenuti pojavama poput tradicije, nacije, te institucija nacionalne drave, klasinoga graanskog drutva i ekonomije. Stare institucije kod Giddensa su (prazne) ljuture, a kod Becka zombiji (2001: 214), (prazna) bi-dermajerska proelja (2001: 211) ili pak dio upravne probave starog sistema (2001: 263). Giddens tradiciju opisuje kao ritualnu rutinu, koju se religijski oboava (Giddens, 1990: 105), a predmoderni svijet opisuje kao hobbesovski svijet nasilja u kojem nedostaje ontoloka sigurnost, su-protstavljajui ga suvremenom globaliziranom svijetu koji je u naelu sigu-

8 Treba napomenuti i to da Beck politike opcije koje zagovara esto nastoji prezentirati kao realistine, a u krajnjem retorikom zanosu ak i kao makijavelistike (Beck, 2004: 10).


69

ran.9 Kod Becka je nacionalizam etiketiran kao protumoderna pojava, dakle kao neto nazadno to se protivi otvaranju granica koje donosi refleksivna modernizacija. Protumodernost i sama negativni oznaitelj dodatno se pojaava terminima s jasnim negativnim konotacijama. Ona obuhvaa na-zadne pojave iz prevladanoga doba ili-ili koje gradi umjetne granice.10 Ona zastupa neupitnost i rigidnost, nasuprot onome novom to treba pronai (Beck, 2001: 147). S njom se takoer povezuju ivopisne denigri-rajue metafore, poput none strane moderne, kostiju, maskerade ili starog principa tuakanja (Beck, 2001: 107151). Uz pratei pasivni otpor koji pruaju otrcane zombijske kategorije i institucije, nacionalizam kod Becka postaje glavni diskurzivni negativac koji ima potencijal aktiv-noga osporavanja refleksivne modernizacije.

Na kraju elim istaknuti ope metafore i retorike figure koje obilje-avaju diskurs teorije kasne modernosti. Kao to realistiku teoriju meu-narodnih odnosa obiljeava spomenuta opa metafora biljara, a ekoloki holizam opa metafore zemlje kao svemirskog broda, Beckovo i Gidden-sovo djelo obiljeavaju izrazito sugestivne ope metafore. Kod Becka je to rasprena metafora rizika i kaosa u kojem se stari poredak (nacionalnih drava) rui, te se u njemu trae i pronalaze novi politiki oblici (Beck, 2001), ili se u metaigri moi otvora prostor za novu globalnu koz-mopolitsku politiku (Beck, 2004). Kod Giddensa su to mone zmajeve koije, pomahnitali mehanizam koji unitava sve koji se s njim izravno suele, tj. koji doputa samo ograniena politika rjeenja u manevriranju s globalizacijom, poput politike treeg puta i europskoga socijalnog modela (usp. Giddens, 1990: 53, 139, 151, 154).11 Uz ope metafore, u djelima Giddensa i Becka mogu se identificirati i dva karakteristina opa

9 Samo manji broj skupina unutar populacije mogao se u duem vremenskom razdoblju osjeati sigurnim od nasilja ili prijetnji nasiljem od strane osvajakih vojski, pljakaa, lokalnih vojskovoa, razbojnika, lopova ili pirata (Giddens, 1990: 107).10 Iako Beck govori da je vrijeme u kojem ivimo vrijeme onoga i, ukljuivanja i sui-vota, ipak napominje da izmeu tog novoga i i staroga ili-ili, iskljuivanja, razlike i sukobljivanja postoji ili-ili: Prema tome, u krajnjoj liniji, izmeu i i ili-ili ne vlada i, nego ili-ili. (ime i u nekoj mjeri neizbjeno prelazi u ili-ili.) (Beck, 2001: 107). ini mi se da se dodatak u nekoj mjeri moe protumaiti kao izraz pokuaja da se vlastita opcija pozitivno obiljei, pa ak i onda kad je to u sukobu s logikom samom. Iako po definiciji mora biti iskljuiva s iskljuivim, jer inae dokida samu sebe, u elji za pozitivnim konota-cijama koje nosi ono i refleksivna modernizacija dolazi u nezahvalnu situaciju pobijanja osnovnih postulata logikog miljenja.11 Giddens koristi rije juggernaut i objanjava njezinu etimologiju: Termin potjee od hindske rijei Jagannth, gospodar svijeta, to je jedna od Krininih titula. Idol ovog boanstva svake je godine voen ulicama u golemoj koiji, pod koju su se navodno bacali njegovi sljedbenici, da bi ih smrvili njezini kotai (1990: 139).


70

retorika tropa. Kod Giddensa je to pronalaenje zlatne sredine. U nje-govoj argumentaciji po pravilu postoje dva konstruirana ekstrema izmeu kojih pronalazi poeljno umjereno rjeenje. To su, primjerice, klasina sociologija i postmoderna sociologija, izmeu kojih se nalazi sociologi-ja kasne modernosti; to su iskljuiva inzistiranja na kapitalizmu, indu-strijalizmu ili birokratizaciji kao utemeljujuim obiljejima modernosti, kojima se suprotstavlja umjerena i nijansirana viedimenzionalna slika modernosti; to su realizam u meunarodnim odnosima i Wallersteinov svjetski sustav, izmeu kojih Giddens ponovo pronalazi zlatnu sredinu, koja uvaava i drave i globalni kapitalizam; to su hiperglobalisti i glo-balizacijski skeptici, izmeu kojih se nalazi Giddensova globalizacija; to su, konano, neoliberali i stari socijalisti, izmeu kojih se nalazi politi-ka treeg puta (Giddens, 1990, 1999, 2005). Beckov je opi trop da ne vidimo to se dogaa zato to smo zaslijepljeni starim miljenjem: i-vimo u svijetu onoga i, a mislimo u kategorijama onoga ili-ili (Beck, 2001: 69). Zastoj u kategorijama i metodologijski nacionalizam sprje-avaju percepciju nove stvarnosti, koja se ve dogodila, samo je treba otkriti.12

Pridijevanjem pozitivnih lebdeih oznaitelja jednim pojavama, a negativnih lebdeih oznaitelja drugima, Beck i Giddens jasno izraa-vaju svoje politike preferencije prema individualizmu i globalizaciji i protivljenje vestfalskom svijetu nacionalnih drava. Njihova se pozicija diskurzivno pojaava opim figurama koje nose nedvosmislene sugestije: umjerena, zlatna sredina uvijek je sigurna i razumna opcija izmeu pre-tjeranih ekstrema, a novi svijet koji je skriven zabludom starih nazora, treba otkriti i prigrliti, pogotovo ako je to, kako Beck inzistira, jo k tomu i realistino.

U opisani je diskurs kod obojice autora uklopljena politika europske integracije. Ona se u njemu dogaa sama od sebe, a ujedno je i normativno poeljna. Stare institucije su u diskurzivnom nestajanju, pa pojedinci sami kreiraju vlastite ivotne puteve. U tom su pothvatu suoeni s rizicima kasne modernosti, koji transcendiraju stare dravne granice, pa su koordinacija i integracija na nadnacionalnoj razini logino rjeenje. Giddens pie o svijetu u kojem se kombiniraju apstraktni sustavi i uspostava osobnih veza bez

12 Beck je usto poprilino sklon hiperbolama. Njegova je retorika uvijek leprava i bogata metaforama, ali ponekad nedovoljno potkrijepljena jasnim primjerima. To je esta ocjena Beckova stila: Beck oigledno pretjeruje ovdje, to je nesretna tendencija koja se provla-i kroz njegov rad (Fischer, 2000: 48, 281). Fischer takoer pie o Beckovoj nesretnoj sklonosti hiperboli (Fischer, 1998: 113), a Dryzek o tome kako Beck pretjeruje (Dryzek, 2000: 165).


71

predestiniranosti tradicijom.13 On u njemu konstruira novu fenomenologiju rizika, na koju je nadnacionalna europska integracija logian odgovor. Ako su pojedincima za kreiranje njihove biografije potrebni samo apstraktni pravni okviri i odreena mjera socijalne osjetljivosti liberalne demokracije, kako bi se lake suoili s globalnim rizicima, treba izgraditi nadnacionalne politike institucije, jer se ti problemi mogu uspjenije rijeiti na nadnaci-onalnoj, europskoj razini, a u krajnjoj liniji na globalnoj. Stoga Giddens zagovara unificiranu socijalnu Europu. Ona e razviti zajedniki europski socijalni model (ESM) koji ukljuuje programe fleksigurnosti i obrazo-vanja pojedinaca, umjesto neproduktivnog uvanja njihovih radnih mjesta ili pruanja pasivne socijalne pomoi. Te politike treeg puta na europ-skoj razini pomoi e pojedincima da se uspjeno nose s nezaustavljivom globalizacijom (Giddens, 2007). S druge strane, u Beckovu diskursu nova kozmopolitska Europa ve nastaje politikom sporednih posljedica, kroz migracije radnika, mobilnost studenata, pa i mijeane brakove i integra-ciju europske i nacionalne povijesti u kolskim udbenicima.14 Pritom se kozmopolitsku Europu shvaa kao prijelaznu stanicu na putu prema global-nom kozmopolitskome politikom reimu: Potencijalno je kozmopolitska Europa univerzalna, ukljuuje sve zemlje svijeta (Beck i Grande, 2006: 116).

EU je logina posljedica diskursa kasne modernosti i refleksivne moder-nizacije. Ona je usputna posljedica drutvenih promjena koju treba politiki ojaati. Dok je za Giddensa ona jaanje kontrole nad zmajevim koijama modernosti, u Beckovu diskursu, u kojemu su kolektiviteti jednako deon-tologizirani, ona je svojevrsna metapolitika koja omoguuje subpolitiku, prezentirana kao realistina opcija u globalnoj igri moi. Europski pojedinci subpolitiki djeluju, primjerice kao ekoloki aktivisti, politiki potroai i politiki buruji (Beck, 2001: 153173, 197202; 2004: 303316). U nje-govom diskursu oni putuju, ue jezike, rade u inozemstvu i sklapaju brako-

13 Da samemo, preobrazba intimnosti sadrava: [...] 2. Konstrukcija sebstva kao reflek-sivnog projekta osnovni je sastojak refleksivnosti modernosti; pojedinac mora pronai svoj identitet meu strategijama i opcijama koje nude apstraktni sustavi. 3. Nastojanje na samo-aktualizaciji, zasnovanoj na temeljnom povjerenju, koje se u personaliziranim konteksti-ma moe uspostaviti samo putem otvaranja pojedinca drugome. 4. Formiranje osobnih i erotskih odnosa kao veza koje se vode uzajamnou samorazotkrivanja (Giddens, 1990: 123124).14 Sve vie pojedinaca gospodari internacionalno, radi internacionalno, voli internacio-nalno, vjenava se internacionalno, ivi, putuje, konzumira, kuha internacionalno, djeca postaju internacionalna, tj. govore jednako dobro dva ili vie jezika, odgajaju se u generali-ziranoj nigdini televizije i Interneta, a ni politiki se identitet i lojalnost vie ne pokoravaju zapovijedi nacionalne monogamije lojalnosti (Beck i Grande, 2006: 55).


72

ve s pripadnicima drugih nacija, a metapolitiki europski poredak osigurava im bolju zatitu od nepredvidljivih globalnih rizika i spekulacija neolibe-ralnog kapitala u borbi moi i protumoi u doba globalizacije. EU je u toj diskurzivnoj perspektivi, uistinu, makijavelistika opcija.

to je problem s opisanim diskursom iz perspektive umjerene teorije diskursa? On je izrazito kontrafaktiki i iskrivljeno prikazuje suvremene drutvene trendove u europskom prostoru. Nacionalne drave i nacionalni kolektivni identiteti jo uvijek su ivi i zdravi, kao i klasine politike institucije, poput politikih stranaka, izbora i parlamenata. One nisu ni zombiji, ni ljuture. Kolektivne vezanosti i nacionalne politike zajed-nice, na ijoj legitimnosti poivaju drave kao jo uvijek glavni politiki oblici dananjice, ne mogu se tako olako otpisati. Jo uvijek postoje i klasine politike koordinate lijevog i desnog. S druge strane, EU koja bi se trebala dogaati sama od sebe, u institucionalnoj je krizi. Drutveni su trendovi suvremenog svijeta u Giddensovu i Beckovu diskursu pogreno prezentirani, a njihova je retorika neuvjerljiva. Kad se ona kontekstualizi-ra, pokazuje se da je Giddens neoliberalizam u light verziji prepisao kao aktivnu obnovu socijaldemokracije, a individualistiko subkulturno kreira-nje biografija, koje ukljuuje pitanja poput onoga to e se jesti, koja e se odjea nositi i s kim e se stupati u seksualne odnose a koje ve dugo postoji i ne negira kolektivne identitete i postojee institucije predstavio kao bitnu epohalnu novost. Beck je pak razvio sugestivnu revolucionarnu sliku nove stvarnosti drutva rizika, u kojoj stare granice padaju same od sebe. Meutim, individualni ivotni stilovi opstoje uz klasine kolektivne identitete i politike institucije, stare su granice jo uvijek tu, a svi nago-vjetaji pronalaska novoga politikog ispostavili su se primjerima politike klasine modernosti.15

15 Dobar je primjer toga Beckovo zacrtavanje novih politikih koordinata koje trebaju za-mijeniti klasino razlikovanje izmeu ljevice i desnice, koje Beck odreuje kao staru poj-movnu taku koja u drutvu rizika vie ne vrijedi (Beck, 2001: 227). Kao nove koordinate politikoga, Beck je uveo dihotomije sigurno-nesigurno, unutra-vani i politiko-ne-politiko (2001: 9499). Prva se temelji na stajalitu da su rizici drutvene konstrukcije, pa ih jedni politiki konstruiraju na jedan nain, a drugi na drugi nain. Druga poiva na ideji fleksibilnosti granica, koje jedni ele zacrtati tu, a drugi tamo (vapaj za zi-dovima). Na kraju, novo politiko nasuprot nepolitikom treba pronai, jer ono nije vie zadano koordinatama klasine moderne. to se tie konstrukcije rizika, one se jo uvijek konstruiraju vrlo jasno prema prepoznatljivim ekonomskim interesima, a to je ve vrlo bli-zu klasinoj razlici lijevo-desno. Granice se takoer zacrtavaju uglavnom prema poznatim nacionalnim i etnikim obrascima. Naposljetku, svi Beckovi primjeri novoga politikog, koje se nalazi u izvaninstitucionalnoj kreaciji politike, ukljuuju klasine institucije poput nacionalnih politikih stranaka i sudova, koji uvaavaju takoer dobro poznate graanske inicijative (2001: 166169).


73

U Beckovu i Giddensovu diskursu postojei se drutveni i politiki pro-blemi olako odbacuju u ime refleksivne individualizacije i drutva rizika ko-ji e dovesti do uspostave europskog drutva i jaanja EU, a zatim i do koz-mopolitskog reima u kojemu e politiki konflikti biti eliminirani. Ne bez razloga, fundamentalni se problemi politike teorije, poput onih o kojima se vode rasprave izmeu liberalizma i multikulturalizma, kod Becka rjeavaju sami od sebe, primjerice u politikim parolama poput one da mnogostru-kost nije problem nego rjeenje (Grande i Beck, 2006: 300). Postulirana individualistika i aktivistika ontologija tog diskursa pokuava stvoriti no-vu drutvenu i politiku stvarnost, no njoj naalost nedostaje dovoljno jaka stvarna referencija, iz koje bi proizilo jaanje europske integracije. Prema Beckovu suautoru Grandeu, europske bi referendume trebali inicirati gra-ani koji moraju opet od nesamostalnoga objekta postati subjekt europei-zacije (Grande, 2007: 115116). To se, meutim, nikako ne dogaa.

Beckov i Giddensov diskurs primjereno kvalificiraju rijei Chantal Mo-uffe. On je za nju ponajprije retorika modernizacije, a ne uvjerljiv opis drutvenih trendova dananjice u Europi ili svijetu. Mouffe s pravom pie o prividu znanstvenosti i neupitnosti njihove postpolitike vizije, po kojoj svi oni koji se s njima ne slau izgledaju kao zatvorenici staromodnog okvira (Mouffe, 2005: 54). Prikaz politike vizije kao izraza latentnih posljedica razvoja jest politika par excellence i to radikalno konstruktivistika, pa i utopijska. A iza subpolitikih borbi pojedinaca, najee oko folklornih pitanja ivotnog stila, mogla bi se moda, kako upozorava Mouffe, skrivati samo poprilino banalna neoliberalna hegemonija (2005: 5456).

Umjesto zakljuka: treba li politika drutvenoznanstvenog diskursa europeizacije biti opreznija?Ako su drutvenoznanstvene teorije samo politiki diskursi, po emu se mo-e racionalno odrediti da je jedna teorija bolja od druge? Da parafraziramo poznatu izreku, ako je sve politika, nije li onda sve doputeno? U krajnjoj liniji je upravo tako. Borba diskursa ne moe se racionalno razrijeiti. Kao to je poznato, u Weberovoj borbi demona znanost nema zadnju rije (Weber, 1986: 268, 273274). Ako, meutim, prihvatimo perspektivu umje-rene teorije diskursa, onda moemo procjenjivati diskurse po tome koliko su kontekstualno uvjerljivi i povezano s tim, koliko se u ponudi odree-nih politikih rjeenja odlikuju odgovornim realizmom (Kasapovi, 2007: 138). Ako se neki diskurs pokazuje u velikoj mjeri kontrafaktikim, ako neke pojave ignorira ili olako otpisuje, onda ga se, iz perspektive umjerene teorije diskursa, moe ocijeniti pretjerano iskrivljujuim, te stoga nedovoljno opreznim, prudentnim ili politiki odgovornim. Pokuao sam u tekstu poka-


74

zati da je to sluaj s Giddensovom i Beckovom teorijom kasne modernosti. Ona je pohitala u kozmopolitizaciju i teorijski-diskurzivno ukinula kolektiv-ne identitete bez vrstog uporita u drutvenim trendovima koji bi opravdali takav postupak. Giddens i Beck odvie su lako otpisali politiku klasine modernosti nacionalnih drava i na tim osnovama uspostavili kozmopolitsku i socijalnu Europu. Ako je njihova sociologija europske integracije valjana, nije jasno zato se referendumski odbijaju novi europski sporazumi, zato jaaju populistike stranke, zato Europa nije kozmopolitska nego protek-cionistika i zato ona nikako ne uspijeva nastupiti zajedniki i odluno u meunarodnoj areni? Nije nikako jasno ni zato su se, primjerice, poetkom 2008. proglaenoj neovisnosti Kosova protivile upravo panjolska, Rumunj-ska i Cipar, niti zato, u svijetu individualizirane refleksivnosti i subpolitike, postoje secesionistike tenje Katalonaca, Baska ili bosanskih Srba? to je s Korzikom, kotskom, Sjevernom Irskom ili politikim problemima u Ukra-jini, da izdvojimo samo neke od brojnih i raznolikih sluajeva u kojima nacionalizam igra ulogu? Zato u doba ekonomske recesije francuska dra-va spaava francusku automobilsku industriju, njemaka drava njemaku, zato trebamo kupovati hrvatsko, a ne europsko, zato nije dobro da su banke u rukama stranaca? Zato se ekonomski problemi u krizi rjeavaju nacionalno, a ne europski? Zato europske institucije nemaju dovoljnu le-gitimnost, a demokratski reimi nacionalnih drava ju uglavnom jo uvijek imaju? Nisu li u spomenutim primjerima na djelu kolektivni identiteti i po-litika klasine modernosti, koju su Beck i Giddens odluili psihologizirati kao privremenu reakciju na nesigurnosti globalizacije i otpisati kao prolazni obrambeni refleks protumodernosti?

Ako se, kako upozorava Mouffe, politiko moete osvetniki vratiti u sluaju da ga se ignorira (Mouffe, 2000: 31), koji je mogui odgovor za teoretiare europeizacije? Odgovor bi se mogao nalaziti u malo skep-tinijem i opreznijem stajalitu, koje uvaava politiku klasine modernosti. Tako je, primjerice, o problemima ranjivosti europskoga projekta pisao Ren Cuperus u spomenutom zborniku Globalna Europa, socijalna Europa, upozoravajui kako je EU postala amorfan, poveani labirintski politiki sustav, bez arma i karizme (Cuperus, 2006: 93). Prema njegovu je sta-jalitu funkcionalizam, kao vodea teorija europske integracije koja poiva na konceptu tihe, uljajue integracije (integration by stealth) doveo do osvete nacionalnih identiteta i tradicija koje je olako zanemario (2006: 100). Pitanje nacionalnih identiteta, koje su teorije poput Beckove i Gid-densove ignorirale, danas je u Europi monopolizirala populistika desnica. Prema Cuperusu, upravo je forsiranje metanaracije globalizacije i neizbjene europeizacije osnovno obiljeje Beckova i Giddensova teorijskog diskursa


75

potaknulo refleks nacionalizma (2006: 101102). Cuperusova sugestija ide u smjeru reduciranja diskursa europeizacijskog i globalizacijskog spasa. Ona se vodi naelom Samo e skromnija EU jamiti popularnu podrku za Uni-ju (2006: 103). To bi mogao biti recept koji bi trebali uvaiti zagovornici europeizacije, kako ne bi poluili suprotan uinak onomu to zagovaraju.

Ne treba sumnjati u to da su Giddensove i Beckove kozmopolitske ideje dane u dobroj namjeri, ali mi se ini da one, barem u ovom trenutku, jo uvijek nisu dovoljno realne. ak i ako nacionalni identiteti i u njima utemeljene politike institucije modernosti, nisu nego prolazni epohalni diskurzivni konstrukt, rije je u svakom sluaju o vrlo jakom i jo uvijek vrsto utemeljenom diskursu, koji nee omesti kritika metodologijskog na-cionalizma. Umjerena teorija diskursa te pojave ne moe ignorirati. Moda je nacionalizam samo zabluda nacionalistikog motrita, ali zabluda ko-ju jo uvijek dijele veinski dijelovi populacija nacionalnih drava danas, ukljuujui i one europske. Na kraju, ako e se kozmopolitizacija ionako dogoditi, politikom usputnih posljedica o kojoj Giddens i Beck piu, dok inzistiranje da se ona teorijski-diskurzivno potakne moe potencirati obram-bene reflekse protumodernosti, emu onda riskirati s neim tako vanim i ranjivim kao to je europski projekt?

LITERATURA

Allott, Philip (1991). The European Community is Not the True European Com-munity, The Yale Law Journal, 100: 24852500.

Barry, Brian (2001). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multicul-turalism. Cambridge: Polity.

Beck, Ulrich (2001). Pronalaenje politikoga: prilog teoriji refleksivne modern-izacije. Zagreb: Jesenski i Turk.

Beck, Ulrich (2003). Toward a New Critical Theory with a Cosmopolitan Intent, Constellations, 10 (4): 453468.

Beck, Ulrich (2004). Mo protiv moi u doba globalizacije: nova svjetskopolitika ekonomija. Zagreb: kolska knjiga.

Beck, Ulrich i Grande, Edgar (2006). Kozmopolitska Europa. Zagreb: kolska knjiga.

Bourdieu, Pierre (2001). Science de la science et rflexivit: cours du Collge de France 20002001. Paris: Raisons dagir.

Burnham, P., Gilland, K., Grant, W. i Layton-Henry, Z. (2006). Metode istraivanja politike. Zagreb: Fakultet politikih znanosti.

Cormack, Patricia (1996). The paradox of Durkheims manifesto: reconsidering The Rules of Sociological Method, Theory and Society, 25 (1): 85104.

Craig, Paul i De Brca, Grinne (2003). EU Law. Oxford: Oxford University Press.


76

Cuperus, Ren (2006). Vulnerability of the European Project, u: Anthony Gid-dens, Patrick Diamond i Roger Liddle (ur.). Global Europe, Social Europe. Cambridge: Polity, str. 91105.

Diez, Thomas (1999). Speaking Europe: the politics of integration discourse, Journal of European Public Policy, 6 (4): 598613.

Dryzek, John (1990). Discursive Democracy: Politics, Policy, and Political Sci-ence. Cambridge: Cambridge University Press.

Dryzek, John (2000). Deliberative Democracy and Beyond: Liberals, Critics, Contestations. Oxford: Oxford University Press.

Dryzek, John (2006). Deliberative Global Politics. Cambridge: Polity Press.Fischer, Frank (1998). Ulrich Beck and the Politics of the Risk Society: The

Environmental Threat as Institutional Crisis, Organization & Environment, 11 (1): 111115.

Fischer, Frank (2000). Citizens, Experts, and the Environment: The Politics of Local Knowledge. Durham, London: Duke University Press.

Giddens, Anthony i Beck, Ulrich (2005). Nationalism has now become the en-emy of Europes nations, The Guardian, 4. listopada 2005., http://www.guard-ian.co.uk/comment/story/0,,1584115,00.html#article_continue (19. 9. 2007.).

Giddens, Anthony (1990). The Consequences of Modernity. Cambridge: Polity.Giddens, Anthony (1999). Trei put: obnova socijaldemokracije. Zagreb: Politika

kultura.Giddens, Anthony (2005). Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje nae ivote.

Zagreb: Jesenski i Turk.Giddens, Anthony (2006). A Social Model for Europe?, u: Anthony Giddens,

Patrick Diamond i Roger Liddle (ur.). Global Europe, Social Europe. Cam-bridge: Polity, str. 1436.

Giddens, Anthony (2007). Europe in the Global Age. Cambridge: Polity.Grande, Edgar (2007). Iznova pronai Europu: kozmopolitska vizija, Anali Hr-

vatskog politolokog drutva, 3: 105116.Hix, Simon (2005). The Political System of the European Union. Basingstoke:

Palgrave Macmillan.Jones, Peter (2004). Discourse and the Materialist Conception of History: Criti-

cal Comments on Critical Discourse Analysis, Historical Materialism, 12 (1): 97125.

Kasapovi, Mirjana (2007). Metodoloki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini, Status, 12: 136143.

Laclau, Ernesto i Mouffe, Chantal (2001). Hegemony and Socialist Strategy: To-wards a Radical Democratic Politics. London: Verso.

McAnulla, Stuart (2005). Struktura i djelovanje, u: David Marsh i Gerry Stoker (ur.). Teorije i metode politike znanosti. Zagreb: Fakultet politikih znanosti, str. 265285.

McDonald, Frank i Dearden, Stephen (ur.) (2005). European Economic Integra-tion. London: Prentice Hall.

Mouffe, Chantal (2000). The Democratic Paradox. London: Verso.Mouffe, Chantal (2005). On the Political. London, New York: Routledge.


77

Risse, Thomas (2004). Social Constructivism and European Integration, u: Antje Wiener i Thomas Diez (ur.). European Integration Theory. Oxford: Ox-ford University Press, str. 159176.

Searle, John (2001). Speech Acts: An Essay in the Philosophy of Language. Cam-bridge: Cambridge University Press.

Sokal, Alan (2002). Fiziarev eksperiment s kulturalnim studijima, Diskrepan-cija, 3 (5-6): 9194.

Stavrakakis, Yannis (2005). Strasti identifikacije: diskurs, uitak i europski identitet, Politika misao, 42 (3): 89115.

Townshend, Jules (2003). Discourse theory and political analysis: a new para-digm from the Essex School?, British Journal of Politics and International Relations, 5 (1): 129142.

Wver, Ole (2004). Discursive aproaches, u: Antje Wiener i Thomas Diez (ur.). European Integration Theory. Oxford: Oxford University Press, str. 197215.

Weber, Max (1986). Metodologija drutvenih nauka. Zagreb: Globus

The European Union and Reflexive Modernization: Is Anthony Giddens and Ulrich Becks Theory of Late Modernity Convincing as a Political Discourse of Europeanization?

Kreimir PETKOVIFaculty of Political Sciences, University of [email protected]

The article discusses Anthony Giddens and Ulrich Becks vision of the European Union, which they constructed on the basis of theoretical insights developed in their sociology of late modernity. Starting from the moderate version of politi-cal discourse theory, the author tries to show how Giddens and Becks sociology of late modernity has a strong normative-political dimension that neglects the social and political reality of classical modernity, and shows how political dis-cursive interpretation of their theory can even be derived from their own meth-odological presuppositions. The author concludes that, once outside the protective belt of legitimacy provided by the category of neutral scientific theory, Giddens and Becks theory, as one of the political discursive projects of European inte-gration, has to consider more seriously the persistent counterpolitics of classical modernity: the nation state institutions, the strength of national identity and the nation state allegiances, whether those are understood as primordial givens or as firmly established discursive-political forces of the contemporary world.Key words: reflexive modernization, European Union, Ulrich Beck, Anthony Giddens, sociology, politics, discourse

gidens i beck

Documents