Ivan Šimatović i Stjepan Gjurinek

ČOVJEK I NLO "Dolazimo u miru!"

"Dolazimo u miru!" - poruka preuzeta za podnaslov knjige - plod je osobito dojmljivog i znakovitog bliskog susreta s nlo koji se zbio u 5.mj. 1972, godine u južnoj rusiji. Petorica ljudi vozila su se osobnim automobilom nedaleko Volgograda. Odjednom se motor ugasio a automobil se zaustavio i svi su izašli da vide šta se zbilo. Pogledavši uokolo, sva petorica su ugledali nedaleko iza automobila neko metalno srebrnasto tijelo (NLO) koje je usporeno, gotovo lebdeći,na maloj visini letjelo prema njima, samo trenutak kasnije u svojoj su svijesti jasno čuli neki unutrašnji glas koji im, je kazao: "Dolazimo u miru - ne bojte nas se!" NLO im se približavao u niskom letu, a kad im se primakao počeo se lagano spuštati kao da će sletjeti. " Učinilo im se da će udariti u njih pa su se u hipu instiktivno sagnuli, a NLO je preletio povrh njih. Potom je, povećavajući brzinu, ubrzo nestao iz njihovog vidokruga. Tokim odvojenog ispitivanja sva petorica očevidaca bila su jedinstvena i nepokolebiva u svojim iskazima. Nisu ni najmanje sumnjali u realnost tog događaja. Također su jednodušno potvrdili da u tim odsudnim trenucima nisu osjećali nikakav strah,premda je u takvim okolnostima - kako je u svom pisanom izvještaju o provedenoj istrazi naglasila dr.med. Volkova - on morao biti neizostavna reakcija . Copyright © Ivan Šimatović, Stjepan Gjurinek --- Zagreb, 2005 .

"Danas je vrlo teško dokazati postojanje NLO-a, a sutra će biti još teže to tajiti."

Werner von Braun, sredinom XX. stoljeća

Zahvala

Koristimo priliku da najtoplije zahvalimo svima koji su nam su nam na bilo koji način pružali ohrabrenje, pomoć i podršku ti­

jekom pisanja knjige. To su prvenstveno:

Darko Imenjak, neovisni znanstveni novinar, koji nas je potaknuo da napišemo knjigu o NLO-fenomenu i spremno se prihvatio njezina izdavanja u doličnoj opremi;

Krešimir Mišak, urednik u redakciji znanstveno-obrazovnog pro­grama HTV-a, koji je s velikim interesom pomno pročitao čitav tekst, dao nam niz korisnih prijedloga za njegovo poboljšanje i napisao nada­hnut predgovor knjizi;

mr. sci. Cvjetko Lež, dr. med., specijalist patolog, voditelj Odjela za patologiju i citologiju Opće bolnice Zabok, koji nam je pedantnim stručnim prijevodom teksta zapisnika o obdukciji jednog od roswelskih izvanzemaljaca te pratećim komentarima medicinske problematike mnogo pomogao;

pilot Dobroslav Džeba koji je u nesebično ustupljenom intervjuu djelomično objavljenom u dokumentarnom filmu HTV-a Nebo NLO-a odvažno dao otvoreni iskaz o dramatičnom bliskom susretu civilnog i vojnih aviona s NLO-om te

svi kolege, prijatelji i znanci koje pojedinačno ne navodimo, a koji su nas svojim mišljenjima, prijedlozima i poticajnim diskusijama bodrili i podržavali tijekom rada na knjizi.

PREDGOVOR

Uproteklih stotinjak godina napisan je velik broj znanstveno-fan­tastičnih novela i romana, a u nekim je razdobljima u poslje­

dnjem pedesetljeću i u filmskoj industriji Science fiction (SF) bio omiljen i veoma unosan žanr. Mnogo - ako ne i većina - tih filmova obrađuje izazovnu temu susreta s pripadnicima izvanzemaljske civilizacije na ma­nje ili više (ne)ozbiljan način.

To uopće nije čudno budući da je riječ o veoma popularnoj temi. Ta nije li samo po sebi, bez obzira na fabulu, izuzetno uzbudljivo zamisliti susret s izvanzemaljcima? Kako izgledaju? Odakle dolaze? Kako preva­ljuju ogromna svemirska prostranstva? - izazovna su pitanja koja se redaju bez kraja.

Zamislite sada situaciju da nad cijelim planetom gotovo svakodne­vno ponegdje proleti pokoja izvanzemaljska letjelica te da ih godišnje vidi nekoliko desetaka tisuća ljudi. Krenite korak dalje pa zamislite da one to čine već možda desecima ili čak stotinama tisuća godina. Nije li to odličan temelj za napet SF-film? Ili barem za uzbudljiv SF-roman pre­pun neobičnih zapleta i mogućih odgovora na neka velika pitanja poput: Mjesto i uloga čovječanstva u kolosalnom kozmičkom poretku?

Stvarnost se još jednom pokazala fantastičnijom od svakog SF-filma jer niti u jednom scenariju kojega bi zamislio bilo koji holivudski mogul nije se dogodilo - da se nije baš ništa dogodilo. A ipak, čini se da se stvari oko nas baš tako (ne) odvijaju.

Ova knjiga se zove: Čovjek i NLO. Prvo "čovjek", pa tek onda "NLO". Smisao naslova je bitno razlikuje od desetaka drugih knjiga koje se

bave istom temom na znatno ležerniji način jer ona prvenstveno promi­šlja značenje NLO-a za čovjeka jučer, danas i sutra.

Suvremena ufologija u mnogim aspektima ima obilježja nekog za­tvorenog kluba istomišljenika. Prosječni puk pak, pritiješnjen grubom

svakodnevnicom, o NLO-ima ne razmišlja često ili čak uopće ne, smatra ih tek mističnom maštarijom suvremenog doba koju nalazi na strani­cama onih istih "žutih" časopisa koji se bave parapsihološkim temama, duhovima ili donose opširne horoskope. I sve se uvijek svodi na vječno i besmisleno pitanje: "Vjeruješ li u NLO-e?"

Kao da NLO-i ne postoje i neće letjeti našim nebom ako mi u njih ne vjerujemo i ne održavamo ih u svojim mislima.

I kao da Carl Sagan u knjizi Znanost - svijeća u mraku nije napisao kojim bismo pitanjem trebali zamijeniti spomenuto. Ono glasi: "Postoje li dokazi o postojanju NLO-a?"

Postoje! Zato i čudi da o problematici NLO-a još uvijek uglavnom gotovo ništa ne znamo.

Valja istaći da je NLO-fenomen nemjerljivo širi pojam od uobiča­jenog ili tradicionalnog gledanja na dnevno-informativne ili revijske komentare zabilježenih NLO-pojava. On obuhvaća raspon od same pojavnosti (viđenja i svjedočenja o NLO-aktivnostima) do sustava vrednovanja NLO-pojava na razini strukovnih udruga (ufolozi i drugi stručnjaci) te, na kraju, zamršen i višeznačan sustav reakcija formalnih i neformalnih društvenih mehanizama; pozitivnih i negativnih, javnih i skrivenih, prijetvornih, karikiranih, režiranih, spontanih ili smišljenih, itd.

Ulog je golem, ili je barem pregolema iluzija održanja i nezadrživog globalnog širenja moći. Možemo očekivati da se "prirodno" pojavljuju samozvani "zaštitnici i čuvari" viših interesa kojima bi trebala biti po­dređena i istina o NLO-pojavama. Upravo su to autori knjige vrlo dobro uočili i istakli stavljajući neobična NLO-zbivanja na našem nebu u širi društveni kontekst aktualnih odnosa moći, globalističkih nakana i kon­zerviranja homocentrizma (čovjekocentričnosti) radi održanja profito-centrizma i prepredenjački nametnutog konzumerizma (potrošačkog ludila) po svaku cijenu.

Autori dosljedno zastupaju stav da je NLO-pojavnost u svojoj biti veoma složen i mnogoslojan društveni fenomen te argumentirano doka­zuju da je njegovo percipiranje i tumačenje izrazito ovisno o aktualnim društvenim odnosima i zakulisnim interesima svjetskih središta moći. Stoga se, drže autori, NLO-fenomen naprosto ne može odvojiti od tog konteksta i promatrati izolirano.

Takva strastvena urologija veoma je nalik nekoj neobičnoj vrsti filatelije. Tijekom vremena čovjek se navikne na činjenicu da pripada neobičnom klubu ufoloških istomišljenika-entuzijasta koji nailazi na

dobrohotno odobravanje, ali ne i istinsko prihvaćanje nove dalekosežne paradigme koja tvrdi da nismo sami čak niti u najbližem svemirskom susjedstvu, a kamoli u svemiru. Malo pomalo gubi se iz vida fascinan-tnost tih događanja koja bi se mogla sažeti u usklik: "Ljudi, pa izvanze-maljci su već odavno ovdje!"

No, ova po pristupu NLO-fenomenu u mnogo čemu jedinstvena i originalna knjiga, nije podlegla toj zamci. Ambiciozno je zamišljena da čitatelja gotovo enciklopedijskom ozbiljnošću sustavno provede kroz sve ključne točke NLO-tematike u užem smislu, ali i suvremenih društvenih, političkih i gospodarskih odnosa u kojima se ona neizbježno odražava, prelama i "filtrira". Svjedočim da je u tome posve uspjela.

Do prije koju godinu o NLO-ima nisam mislio ništa niti sam o njima imao bilo kakav stav. Bio sam pripadnik gomile koja je tek čula nešto o "letećim tanjurima". Doduše, još kao dječak sam pročitao knjigu Franka Edwardsa Leteći tanjuri - ozbiljno pitanje, ali sam je upamtio čak kao do­sadnu zbog pukog nizanja velikog broja opisanih susreta s NLO-ima od strane raznih zrakoplovaca ili tako nešto. Tek prije nepune dvije godine, zahvaljujući jednoj televizijskoj emisiji koju sam radio, odjednom sam se opet susreo s "vrućom" tematikom NLO-a.

Ubrzo sam uvidio koliko ona pršti od ozbiljnih materijala, fotogra­fija, video-zapisa, objelodanjenih službenih istraživanja NLO-tematike, poput francuske studije COMETA iz 1999. godine koju su izradili umi­rovljeni francuski generali za potrebe sigurnosti zrakoplovnog prometa. Odmah po dovršenju ona se čak našla na stolu predsjednika Francuske.

Veoma me iznenadilo kad sam saznao da u Čileu postoji od strane vlade imenovana organizacija koja se bavi NLO-ima, a vodi ju jedan general. Upoznavši se potom s mnogim starovjekovnim i srednjovje­kovnim zapisima i kronikama, s višestoljetnim opažajima neobičnih povremenih svjetlosnih pojava na Mjesecu, otkrićima više pravilnih struktura na orbitalnim snimcima površine Mjeseca i Marsa, kao i s im­presivnim svjedočanstvima sudionika američke konferencije Disclosure (Razotkrivanje) održane u proljeće 2001. godine u Washingtonu, koji su čak tražili pokretanje kongresne istrage o NLO-ima - vidjevši sve to, i mnogo drugoga - ostao sam zapanjen.

Ne zbog toga što su izvanzemaljci već vrlo dugo ovdje, već ponajviše zato što mi i dalje živimo i ponašamo se kao da ih uopće nema. Je li takva reakcija (ravnodušnost) spontana i prirodna?

Istini za volju, ne može se reći niti da oni pokazuju osobit interes za time da, primjerice, NLO-om slete pred zgradu UN-a u New Yorku i ru-

kuju se s nama. No, isto tako, mi ne poznajemo niti prepoznajemo bitna etička i sigurnosna ograničenja koja stoje na tom putu.

U istom razdoblju sam za potrebe dokumentarnog filma Nebo NLO-a, snimljenog u lipnju 2003. godine za potrebe HTV-a, zabilježio svje­dočenja dvojice hrvatskih civilnih pilota i drugih svjedoka o susretima s NLO-ima. Time je cijela stvar postala još fascinantnijom. Može se slo­bodno reći da NLO-a zaista ima svugdje, oni ne lete samo iznad SAD-a, bivšeg SSSR-a, Meksika ili Južne Amerike!

Knjiga koju držite u ruci rezultat je višegodišnjeg sveobuhvatnog kritičko-analitičkog pristupa autora vrlo složenoj NLO-problematici, a ne puko gomilanje i nabrajanje niza NLO-događaja da bi se popunile stranice. Ona obuhvaća ključna NLO-zbivanja u razdoblju od nekoliko desetaka tisuća godina na Zemlji i najznačajnija zbivanja u posljednjih tridesetak godina u svemirskom prostoru na relaciji Zemlja-Mjesec-Mars te time NLO-fenomenu daje bitno novu dimenziju i kvalitetu.

NLO-i nisu više tek tajnovite ultrabrze letjelice koje su se početkom ljeta 1947. godine odjednom niotkuda pojavile na nebu iznad SAD-a, a Zemlja u našem poimanju napokon postaje ono što i jest - tek jedan sićušan planet u svemirskom beskraju kojim, nama još nedohvatnim tehnologijama, od pamtivijeka lete razna inteligentna bića iz drugih svjetova.

Treba li čuditi što su neka od njih u svojim svemirskim istraživačkim misijama još davno otkrila Zemlju? Ne govori li općeprihvaćena Drake-ova formula da bi samo u našoj galaktici trebalo biti od najmanje desetak tisuća do čak milijun civilizacija? Rezultat te procjene ima toliko širok raspon zbog velikog broja nepoznatih faktora čiju pobližu vrijednost, nažalost, nije moguće pobliže odrediti, već samo grubo procijeniti.

No, već i pesimistička procjena od najmanje desetak tisuća civiliza­cija još uvijek je više nego fascinantna. Zašto ne bi pripadnici jedne od njih, ili dvije, ili tri, ili možda četiri ponekad letjeli u svojim NLO-ima nad ovim našim izuzetno slikovitim usamljenim svemirskim otočićem koji egzistira već nekoliko milijardi godina na periferiji našeg blistavog spiralnog galaktičkog velegrada?

Nakon sustavnog upoznavanja s obiljem prvorazredne građe i mnoš­tvom odlično prokomentiranih pratećih slika koje će vam ova izvanre­dna knjiga pružiti, možda se i vama ukaže prizor koji se ukazao meni - NLO kao Boeing koji na svojoj ruti nadlijeće neki zabačeni pacifički otok. Urođenici vide zrakoplov koji im je, ne obazirući se na njih, pre-letio nekoliko tisuća metara iznad glava - i to je to. Pilotu ne pada ni na

kraj pameti da se spusti na taj zagubljeni bezimeni egzotični otok, on ide dalje svojim poslom. Ubrzo zatim i urođenici zaboravljaju zrakoplov te čine isto tako.

A kad dođete do kraja ovog zanimljivog teksta domaćeg autorskog dvojca Gjurinek-Šimatović, našoj čitateljskoj javnosti već dobro znanog po zapaženoj knjizi-uspješnici ...Homo X - Tragom čovjeka i pradrevnih kultura, koji o objektivnoj stvarnosti NLO-a priča mjestimično na sinte­tički, a mjestimično na analitički način, i vi ćete se možda zapitati - kako to da jedan od najvažnijih i najdalekosežnijih događaja u povijesti ljud­skog roda ostaje, u najboljem slučaju, tek mala, kratkoživuća marginalna vijest na revijskim stranicama dnevnih novina?

Možda će vas zadovoljiti odgovori koje nude autori knjige, a mo­žda neće. Uostalom to na kraju uopće neće biti važno. Kad je pažljivo pročitate steći ćete dovoljno spoznaja i primjerenu razinu kritičnosti da o NLO-ima i daljnjim zbivanjima u vezi s njima možete samostalno kritički razmišljati i donositi vlastite zaključke, a to je najvrjednije što vam ova knjiga, za razliku od mnogih drugih napisanih na temu NLO-a, može dati.

Po kvaliteti, originalnosti pristupa, analitičnosti te odlučnosti i smio­nosti autora da, kao neovisni istraživači u rubnim područjima znanosti, posve otvoreno iznesu svoje poglede, stavove i uvjerenja o toj znanstve­no i društveno veoma osjetljivoj te već više od pola stoljeća tendencio­zno marginaliziranoj i potisnutoj temi, ta po mnogo čemu jedinstvena, primjereno ilustrirana i dobro usklađena dvodijelna knjiga nadmašuje većinu naizgled sličnih izdanja koja se na vrlo bogatom i probirljivom svjetskom tržištu bave problematikom NLO-a. Zašto i ne bi? Pa i "svijet" znači samo "neko drugo mjesto" i ništa više.

Za razliku od mnogih drugih knjiga na temu NLO-a, držim da će biti podjednako prihvatljiva i zanimljiva kako "pristašama" tako i "protivnici­ma" NLO-fenomena. Uvjeren sam da vas nikako neće ostaviti ravnodu­šnim, čak ako se za tu problematiku do sada uopće niste zanimali. A kad jednoga dana na nekom fakultetu bude otvorena katedra za ufologiju i paleokontakte bit ću vrlo iznenađen ako knjiga koju držite u ruci ne postane dio obvezne literature, ako ne i jedan od udžbenika.

Krešimir Mišak - urednik u redakciji znanstveno-obrazovnog programa HTV-a

UVOD "Nismo sami!"- moto kultnog Spielbergova filma Bliski susreti treće vrste

Uočavanje nepoznatih pojava na nebu te više ili manje bliski susreti s neidentificiranim letećim objektima (NLO-ima) po­

najprije su, zbog svoje velike zagonetnosti koja se proteže sve do krajnjih granica naše mašte i posve prirodne ljudske znatiželje, zahvalna i neiscr­pna tema za revijalni i popularni tisak, znanstvenu fantastiku, filmsku produkciju te za svakim danom sve brojnije manje ili više (ne)ozbiljne web-stranice.

U modernom obliku NLO-fenomen je nastao s onu stranu Atlantika u godinama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Otada NLO-tema-tika, uz blisku joj ET-hipotezu (pretpostavku o raširenosti izvanzemalj­skog života) ne izlazi iz žarišta interesa najšire svjetske javnosti. Njezino mjesto danas je, podjednako u žurnalistici, publicistici i općoj periodici, postavljeno u rasponu od ufološkog vrednovanja konkretnih NLO-po-java sve do multidisciplinarne vojno-civilne znanstvene rasprave i dne-vno-informativnog pristupa.

Prvo kvalificirano viđenje NLO-a u suvremeno doba, o kojem je vijest munjevitom brzinom obišla svijet, zbilo se krajem lipnja 1947. go­dine u SAD-u, u američkoj saveznoj državi Washington. Tada je poslovni čovjek i pilot Kenneth Arnold iz svog izviđačkog zrakoplova ugledao flotu od devet blistavih NLO-a u nadzvučnom letu. Samo desetak dana kasnije zbio se i nikad razjašnjen roswelski NLO-incident. Tim dvama ključnim NLO-događajima, koji danas predstavljaju najpoznatije kame­ne temeljce urologije, započinje vrlo burna te u mnogo čemu proturje­čna moderna NLO-era.

Rezultati istraživanja velikog broja neovisnih istraživača jasno upu­ćuju da NLO-fenomen ima veoma dugu prošlost te da je vjerojatno zapo­čeo još u (barem po našim mjerilima) davno prohujalom starijem kame-

nom dobu (paleolitiku). Viđenja NLO-a različita oblika prvi su zabilježili kromanjonci na brojnim špiljskim slikarijama u gorskim masivima jugo­zapadne Europe još prije tridesetak tisuća godina. Slične crteže i gravure NLO-a te neobično odjevenih čovjekolikih bića (izvanzemaljaca!?) na stijenama pećina ostavili su prije desetak tisuća godina i pripadnici više pretpovijesnih i protopovijesnih kultura raspršenih diljem svijeta.

Otada pa sve do danas izvanzemaljski NLO-i i pretpostavljene inteli­gentne posade, koje od vremena do vremena njima dolijeću u atmosferu Zemlje odnekud iz nedokučivih svemirskih daljina, neprekinuta su "cr­vena nit" koja se provlači kroz cijelu našu prošlost. Zahvaljujući silnom tehničko-tehnološkom napretku tijekom XX. stoljeća tek smo u novije vrijeme u mogućnosti jasno prepoznati niz tehnogenih elemenata koje sadrže brojni mitovi, predaje i legende te neki tekstovi unutar svetih spi­sa raznih kultura.

Uz prvotno pretpostavljenu ulogu NLO-a i njihovih posada kao istraživača pretpovijesne Zemlje povezuje se i njihov izravni odgojni utjecaj na još mladi ljudski rod. Ulogu istraživača i ranih učitelja kasni­je su zamijenili ulogom obazrivog nadziratelja te, naposljetku, tihog ali znakovitog i, upornog prosvjednika iznad velikih vojnih baza svjetskih sila, iznad njihovih poligona, arsenala nuklearnog oružja te podzemnih silosa sa strateškim projektilima. To se pretežito događa na području SAD-a od svršetka Drugog svjetskog rata pa sve do naših dana, a SAD u broju zabilježenih NLO-događaja očekivano slijedi Rusija, druga (supar­nička) svjetska nuklearna velesila.

Gledanje na NLO-pojave tijekom povijesti imalo je svoje osobite kutove i svojevrstan evolutivan tijek. Ipak, postoji prilično sličnosti između tisućama godina starih izvješća o viđenjima: "letećih zmajeva", "nebeskih lađa", "nebeskih kočija", "vatrenih obruča", "gorućih štitova", "pti­ca koje grme", "oblaka koji govore" i tome slično te suvremenih izvješća o neobičnim pojavama koje popularno, i najčešće krivo, zovemo "letećim tanjurima".

Budući da u jezicima drevnih kultura, izuzev vedske, nije bilo prikla­dnih tehničkih izraza za opis svemirskih letjelica, zrakoplova, astronauta i pilota koristili su se svima poznati opći izrazi i zorne usporedbe poput prethodno navedenih. Nebeski došljaci (astronauti i piloti) opisivani su ili prikazivani na crtežima često kao krilati ljudi, čime se željelo dati na znanje da su (svojim letjelicama) kadri letjeti poput ptica.

Mnogi povijesni izvori, zatim tradicije nekoliko ranopovijesnih kul­tura te sveti spisi (vede, neke starozavjetne biblijske knjige i apokrifi) do-

nose naizgled raznovrsne, ali u biti gotovo istovjetne opise plodonosnih susreta naših predaka s NLO-ima te njihovim dobronamjernim učenim nebeskim putnicima. Oni su se od vremena do vremena u svojim bli­stavim letjelicama spuštali na Zemlju te su, istražujući je, uspostavljali kontakte s (pra)ljudima. Uz "zaglušnu buku nalik grmljavini" ili "naletu olujnog vjetra" iz njihovih letjelica su nerijetko izbijala blještava svjetla i silni treperavi plameni jezici - nesvakidašnje pojave koje su se veoma duboko i neizbrisivo urezale u pamćenje sviju koji su ih vidjeli.

Tek moderno znanstveno-tehnološko doba pružilo nam je mogu­ćnost da te drevne mitološke motive prepune simbolike iznova kritički promotrimo i preispitamo u prikladnijoj optici. Arhaični i nezgrapni opisi govore o raznim tehnogenim pojavama koje su nam danas, bez mnogo muke i dvoumljenja, jasno raspoznatljive. Prevedu li se ti pra­stari mitološki opisi odgovarajućim načinom na moderan jezik stiže se do posve novih i daleko logičnijih komplementarnih pogleda na davno prohujale događaje i našu najstariju prošlost od onih "umivenih", opće prihvaćenih ili konvencionalnih, u čijem duhu smo bili šablonski pouča­vani tijekom školovanja.

Nebrojene rasprave i podgrijavanje dilema na teme: "Jesmo li sami u svemiru?" i "Postoje li izvanzemaljski NLO-i?" danas su sa statističkog, kozmološkog i egzobiološkog gledišta podjednako deplasirane kao što je u XVIII. stoljeću bila vrlo burna rasprava o podrijetlu meteorita. Nju su 1769. godine u Francuskoj kraljevskoj akademiji vodili eminentni znan­stvenici toga doba, a slavodobitno je okončana čuvenim autoritativnim stavom velikog prirodoznanstvenika Antoinea Laurent de Lavoisiera (1743.-1794.) koji je u svojoj diskusiji kazao: "Samo seljaci mogu vjerovati da kamenje pada s neba, jer (znamo da, op. aut.) na nebu nema kamenja"

Brojna viđenja NLO-a upamćena ili zabilježena tijekom duge prošlo­sti čovječanstva upućuju na zaključak da netko ili "nešto" izvanzemalj-sko neprestance potajice budno motri što se zbiva na našem nevelikom, nemirnom i sve uzburkanijem planetu na kojem se sukob "udomio" kao središnja sastavnica života, a vrlo često izbijaju žestoki ratni požari. Oni svakoga časa mogu prerasti u globalni ratni sukob nesagledivih poslje­dica, fatalan ne samo za ljudski rod već i za sudbinu cijelog planeta - pa i njegova planetskog okružja.

Možemo razmatrati mogućnost da bi moderan čovjek svojim nepri­mjerenim ponašanjem, neodgovornim postupcima i očitim teritorijal­nim pretenzijama mogao na susjednim nebeskim tijelima unijeti nered ili čak kaos u nama još uvijek nedostupnom i nepoznatom poretku

zajednice svemirskih nacija. Očito je da, uz dominirajuću paradigmu današnjice koja prešutno odobrava bezobzirno materijalno zgrtanje i pustošenje, još nismo etički, socijalno i duhovno dovoljno zreli da bu­demo prihvaćeni kao ravnopravna, kreativna i suodgovorna planetarna članica pretpostavljenog Saveza svemirskih nacija.

Pred javnošću se NLO-slučajeve službeno još uvijek ne priznaje te ih se i dalje energično i uporno osporava, bez obzira na čvrstoću i uvjerlji­vost velikog broja podastrijetih dokaza. No, u posljednjim desetljećima postaje sve očitije da oni imaju svoju stvarnu podlogu. Treba istaći da među evidentiranim NLO-viđenjima neosporno ima na tisuće naivnih, izmišljenih, ali i naručenih, tj. tendenciozno manje ili više vješto iskon­struiranih "slučajeva". Po procjenama kompetentnih ufologa, takvih je vjerojatno čak više od 3/4 (75%) ukupnog broja prijavljenih NLO-viđe-nja.

Zanimljivo je pogledati kako su NLO-pojave interpretirane od stra­ne leksikografskih stručnjaka u nekoliko velikih svjetskih enciklopedija. Nailazi li se u leksičkim jedinicama o toj izrazito nepoželjnoj i škakljivoj tabu-temi na jasan i konzistentan stav ili su to tek pedantno probrani te pomno "destilirani" derivati medijski forsiranih vojnih izvješća?

Valja primijetiti da u enciklopedijskoj građi NLO-pojave, bez obzira na karakter njihove dosadašnje objektivne provjere i pouzdanost izvora, nalaze svoje mjesto samo formalno ili tek na relativno skromnoj i jedno­stranoj interpretativnoj razini. Tako, primjerice, kultna multimedijska Encyclopaedia Britannica 2001 i 2005 - jedna od najuglednijih iz niza velikih - formalno posvećuje relativno velik prostor pojmu UFO, ali bez ijedne jedine slike.

No, nakon veoma preglednih uvodnih pojmovnih određenja nastoji se u toj enciklopedijskoj jedinici oslikati tek osnovne konture UFO-feno-mena. Pri tome se, nažalost, još uvijek polazi od deplasiranih zaključnih stavova službenih autoritativnih izvora obilno prekrivenih polustolje-tnom vojnom i obavještajnom prašinom, kao što su, primjerice, američki projekt Plava knjiga iz 1952. godine te izvješće Condonove komisije iz 1969. godine. Ništa novije, dokumentiranije, sintetičnije i konkretnije se o toj problematici ne navodi, što (tendenciozno) ostavlja u široj javnosti posve krivi dojam da otad na tom području nije bilo nikakvih novih saznanja ni bitnih pomaka.

Istini za volju valja priznati - što je kvalitativno neočekivano velik pomak u odnosu na prijašnja izdanja te i sličnih tradicionalno konzer­vativno orijentiranih enciklopedija - da se u zaključnom dijelu teksta

o UFO-u izričito navodi: "Velik dio pučanstva u SAD te neki znanstve­nici i inženjeri podržavaju ekstraterestričku UFO-hipotezu. Jedna skupina znanstvenika drži da mogućnost izvanzemaljskih posjeta, premda nevelika, opravdava nastavak istraživanja, dok preostala skupina znanstvenika daje prednost istraživanjima koja bi UFO-izvješća usmjerila prema sociopsiho-loškim projektima."

Očito je da "vrući" NLO-fenomen na uzorku od sedam enciklopedija i leksikona koje smo, pišući knjigu, pregledali niti u jednoj nije prikazan primjereno suvremenim saznanjima na tome području. U nekima je čak ta natuknica izostavljena. Stoga nedovoljno upućeni čitatelj koji u svojoj znatiželji posegne za enciklopedijom ili leksikonom može o NLO-fenomenu steći posve krivi dojam, ili čak zaključiti, da je to jedna od mnoštva "beskorisnih" tema na razmeđi stvarnosti i mašte na koju nitko ozbiljan ne bi trebao tratiti dragocjeno vrijeme. Stoga se teško oteti doj­mu da ta veoma osjetljiva problematika zbog nečijih "viših interesa" nije podvrgnuta diskretnoj uredničkoj cenzuri.

Prema onome što se danas objektivno znade - zahvaljujući pr­venstveno brojnim stručno kompetentnim neovisnim istraživačima, a napose ufolozima i njihovim udrugama - više nema mjesta sumnji u postojanje velikog broja vjerodostojno verificiranih NLO-događaja. No, unatoč tome, NLO-tematika je za mnoge stručnjake i laike još uvijek jako upitna, ili čak predstavlja tabu-temu. Glavni razlog tome jest mnoš­tvo proturječnih, zbunjujućih pa i apsurdnih (dez)informacija koje o njoj već nekoliko desetljeća uporno kruže u javnosti.

Djelomično je riječ o raznovrsnim medijskim izmišljotinama i podvalama. No, veoma zbunjujuća narav NLO-fenomena, koja bitno odskače od naših svakodnevnih iskustava i predodžbi, ne pomaže puno prihvaćanju postojanja NLO-a kao neosporne materijalne činjenice. Stoga ne čudi da je britanski maršal zrakoplovstva sir Victor Goddard prije 50-ak godina, u vrijeme kad se o NLO-fenomenu još veoma malo znalo i u vojnim krugovima, na temelju vlastitih slutnji odviše ishitreno ustvrdio "da je materijalnost NLO-a parafizička."

Takvo ekstremno mišljenje dijeli i Amerikanka Lynn Catoe koja je u to vrijeme za veliku Kongresnu knjižnicu u Washingtonu sastavljala bibliografiju NLO-literature. Ona je došla do zaista bizarnoga stava da je ta literatura "uglavnom blisko povezana s misticizmom i metafizičkim pojavama" i stekla je dojam da "navodni NLO-događaji neobično sliče de­monskoj opsjednutosti i parapsihološkim fenomenima".

Stoga je, Po njezinu mišljenju, "posve moguće da su neki susreti s NLO-ima okultne manifestacije poput fenomena materijalizacije kod spiritizma ili demonske aktivnosti". Tim je subjektivnim viđenjem NLO-događaje ishitreno svrstala u nestvarne pojave koje ne podliježu racionalnom rasuđivanju.

No, za razliku od konzervativnog V. Goddarda i L. Catoe, dr. sci. J. Allen Hynek (1910.-1986.), poznati američki astronom, a u drugoj po­lovici XX. stoljeća jedan od vodećih istraživača kontroverznog i žestoko osporavanog NLO-fenomena iz redova slobodoumnih znanstvenika, če­sto je u svojim javnim istupima i intervjuima isticao: "Ne bih proveo niti jedan jedini trenutak istražujući NLO-viđenja da nisam istinski uvjeren da se radi o stvarnom fenomenu. Vjerujem da napori uloženi u istraživanje i shvaćanje te, na kraju, i rješenje ove problematike mogu stvoriti uzvišeni učinak, pa čak i ostvariti uvjete za novu revoluciju čovjekova pogleda na sebe samog i svoje mjestu u svemiru."

Porazna je i zabrinjavajuća činjenica da već pedesetak godina ogro­mna većina ljudi, ni uz najbolju volju, ne može doći do bilo kakvih konzistentnih suvislih stavova i zaključaka o tom veoma složenom vi­šeslojnom fenomenu, premda on svojom dalekosežnošću i značenjem dotiče prioritete budućnosti čovjeka. Možda i međudjeluje s njima, a također i s perspektivnim multikulturalnim i multireligijskim ustrojem naše civilizacije utemeljenom na izvornim humanističkim načelima i toleranciji.

Stoga ne čudi da se u takvim okolnostima u jednom dijelu najšire javnosti formira negativan pa čak i odbojan stav, ne samo o dosadašnjim NLO-slučajevima (kvalificirano osobno ili masovno viđenje odnosno bliski ili udaljeni susret) nego i o vjerodostojno verificiranim NLO-do-gađajima (višestrano i/ili objektivno fotografijama odnosno filmskim ili video zapisima potvrđena viđenja NLO-a), bez obzira na njihovu dokumentiranost. Pri tom se NLO-tematika kao svojevrsna tabu-tema već desetljećima uporno i tendenciozno svrstava u područje znanstvene fantastike, jeftinog žurnalističkog senzacionalizma, halucinacija dokonih pojedinaca ili čak paušalno etiketira kao pseudoznanost, a nerijetko se i javno izruguje.

Ne pribojavaju li se možda odveć oholi svjetski vlastodršci i elita mo­ćnika da bi objektivno informiranje javnosti o postojanju inteligentnog izvanzemaljskog entiteta i njegovih relativno učestalih posjeta Zemlji, počevši još od prapovijesnog doba sve do naših dana, izazvalo paniku globalnih razmjera. Više su nego opravdane sumnje da oni o svemu

tome već dulje vrijeme znadu mnogo više nego što javnost smije znati ili čak naslućivati.

Povijesno je, nažalost, odviše dobro poznato da onaj tko više znade ima veću moć. Tko se domogne moći prvo će je zaogrnuti debelim pla-štem pogubne i zarazne "situacijske etike", proizašle iz veoma "rastezlji­vih" pseudoetičkih normi formuliranih i prilagođenih prema vlastitim trenutnim potrebama. Taj će okvir potom iskoristiti prvenstveno za ostvarenje svojih sebičnih interesa i privilegija te bezobzirnog bogaćenja uz istovremeno neopravdano drastično osiromašenje ogromne većine svjetskog pučanstva.

U nastojanju da donekle popunimo i/ili ispunimo barem poneku od više kroničnih tematskih praznina te makar djelomično prevladamo ne­malu metodološku zbrku koja već desetljećima programirano postoji na tom osjetljivom području isprva smo bili zaokupljeni idejom da o NLO-tematici pripremimo nekoliko članaka za neki od časopisa ili reviju.

No, ubrzo smo uvidjeli da na planu rasvjetljavanja veoma dugotraj­nog i slojevitog odnosa čovjeka te raznovrsnih povijesnih i suvremenih NLO-zbivanja članci, bez obzira na njihovu potencijalnu kvalitetu, ne mogu u pravoj mjeri odraziti punoću i svu složenost NLO-fenomena. Stoga je, kao jedino prihvatljivo rješenje, pred nama ostao izazov pro­širenog istraživanja tog interaktivnog fenomena kojim bi ovu tematski raznovrsnu, raspršenu i dobrano zamagljenu problematiku pokušali što bolje kritički osmisliti i zaokružiti.

Zato smo se, umjesto početne ideje o seriji članaka, odlučili na opse­gom nevelik no nadasve složen, zahtjevan i, držimo, primjereno ilustri­ran istraživačko-spisateljski projekt sadržan u ovoj knjizi. Na njemu smo, ne slijedeći nikakav uzor i postavivši čovjeka - a ne NLO - u središte zbivanja, radili gotovo tri godine. On je napokon pred vama da ga pro­čitate i prosudite.

Naša središnja preokupacija je bila da, u okviru raspoloživih mogu­ćnosti, pokušamo kritički rasvijetliti, sistematizirati i proanalizirati broj­na verificirana NLO-događanja kao stvaran, značajan i dalekosežan inte­raktivan fenomen. Nije nam bila namjera beskrajno redati i tematizirati nebrojene suvremene NLO-slučajeve u manje ili više senzacionalističkoj ili navijačkoj maniri - od nekritički-afirmativnog sve do nekonstrukti-vno-skeptičnog. To je, nažalost, glavno obilježje većine članaka i knjiga na temu NLO-problematike objavljenih unazad pedesetak godina.

Naša su nastojanja bila i ostala kritičko traženje društvenih, politi­čkih, gospodarskih i etičkih implikacija novog kodeksa, novog vremena

i novog savjesnijeg čovjeka što mnogi neupitni NLO -događaji možebi­tno donose. Držimo da ključno pitanje glasi: "Koliko smo pripremljeni za sudbonosan čin prelaženja kozmičkog Rubikona?" Dijelimo duboko uvjerenje brojnih neovisnih istraživača NLO-fenomena da će do njega prije ili kasnije neizostavno doći.

Imamo li dovoljno osobnih i društvenih poticaja da nametnutu i službeno branjenu bespogovornu narcisoidno obojenu tezu o čovjeko-centrizmu ili našoj svemirskoj rasnoj nedostižnosti u dogledno vrijeme unaprijedimo do ideje produhovljene, tolerantne i miroljubive galakti-čke koegzistencije ili čak hipotetskog svemirskog bratstva? Snivaju li u nama potrebni mentalni, duhovni i moralni resursi nužni za takav dale­kosežan epohalan iskorak u kozmičku budućnost?

Kako je strukturirana naša opsegom nevelika knjiga? U njezinu pr­vom dijelu nastojimo nizom karakterističnih primjera dokumentarno uobličiti mozaik veoma dugotrajnog povijesnog kontinuiteta NLO-fe­nomena i plodonosnih susreta s inteligentnim nebeskim došljacima na raznim prostorno i vremenski međusobno veoma udaljenim zemaljskim adresama. Držimo da je upravo povijesni kontinuitet NLO-fenomena presudan za njegovo razumijevanje i ispravno vrednovanje.

Drugi dio knjige usmjerili smo na suvremenu NLO-eru te kritičku analizu NLO-fenomena koji može imati značajne, pa čak i sudbonosne posljedice na etičkom, kulturološko-religijskom, znanstvenom, gospo­darskom i vojno-političkom planu. Nastojali smo identificirati, raščlaniti te razotkriti dugo i sustavno građene metode tendenciozne obmane naj­šire javnosti u pogledu realnosti NLO-fenomena u veoma dugom (pret­povijesnom kontinuitetu te njegova uporna zataškavanja i negiranja.

Našom knjigom prvenstveno želimo kritički informirati, zainteresi­rati i pokrenuti javnost da napokon sazna i shvati s kojom se ozbiljnošću danas posvuda u svijetu pristupa vrlo složenoj NLO-tematici, koja je ti­jesno i neraskidivo svezana s postojanjem inteligentnog izvanzemaljskog entiteta, te zašto su njome već desetljećima, u najstrožoj tajnosti, toliko intenzivno zaokupljene visoke vojne, obavještajne i civilne strukture mnogih država na svim kontinentima.

Namjera nam je bila čitatelja također pobliže upoznati s odgovara­jućim mjerilima koja će mu omogućiti samostalnu prosudbu i uspješno snalaženje u oduvijek aktualnoj te nadasve osjetljivoj i nerijetko zbunju-jućoj NLO-problematici u snažnoj interakciji s aktualnim društveno-po-litičkim i gospodarskim odnosima u svijetu u kojem je pravo, nažalost, uvijek bilo i sve do danas jest na strani jačeg.

Nije li današnjem odviše birokratiziranom aparatu vlasti vodećih zemalja svijeta možda jedini nedodirljiv prikriven strateški cilj postao što dulje održavanje i daljnje "unaprjeđenje" postojeće razine okoštalih hegemonističkih odnosa raspodjele moći na Zemlji?

Nevelik planet na kojem živimo razapet je svakim danom sve više bezobzirno nametnutom globalizacijskom mrežom multinacionalnih korporacijskih probitaka. On već godinama bespomoćno stenje pod teškim bremenom takva neumoljiva pritiska, umjesto da se društvena energija korisno usmjeri u traženje i promišljeno kreativno trasiranje putova prema što čovječnijoj, sadržajno bogatijoj i socijalno pravednijoj sutrašnjici.

U neumoljivom naletu procesa globalizacije, koja je u biti proces legalizacije drsko nametnutog zakona sile vodećih zemalja svijeta i nji­hovih multinacionalnih kompanija "ostatku svijeta", pučanstvo je svakog dana sve više sapeto sivilom forsiranja etički i ekološki pogubnog profi-tno-potrošačkog modela koji žestoko nagriza i velikom brzinom elimi­nira moral sa svim njegovim zabrinjavajućim posljedicama - masovnom emocionalnom otupjelošću i hladnoćom, mentalnom uniformiranošću i inferiornošću te dramatičnom duhovnom i moralnom degradacijom ogromnih masa ljudi koji u nametnutoj bespoštednoj trci s vremenom više za ništa pametno nemaju vremena.

Uporno inzistiranje na takvom nehumanom i neetičkom gospo­darskom modelu i društvenom okružju, kojeg obilježava ekonomija nasilja, bezobzirno zgrtanje basnoslovnih profita i destruktivna antro­pologija, ostaje svjetskim središtima krupnog kapitala i eliti vodećih političara, kraće rečeno globalizacijskoj megaoligarhiji, jedino jamstvo očuvanja nametnutih, a ne stečenih pozicija te postojeće razine moći kao i mogućnosti njezina daljnjeg i nezaustavljivog širenja u svjetskim razmjerima.

No, takve podmukle nakane i u svojoj biti totalitarne opcije nisu, sre­ćom, ostale bez ozbiljnih kontraindikacija. U dogledivom horizontu tih krugova sve su prisutnije eruptivne zone zebnji, noćnih mora i strahova pred sve očitijom realnošću NLO-fenomena kao nezaobilaznog i neu-klonjivog čimbenika te neočekivanih i nepredvidljivih mogućih reakcija pučanstva.

Na sreću svekolikog čovječanstva, on nije niti vojno dohvatljiv, niti potkupljiv, niti ucjenjiv. Niti uz najbolju volju uznemirene šačice superbogatih zemaljskih megamoćnika izvorno izvanzemaljski NLO-fenomen nije moguće podvrgnuti interesnoj dominaciji niti bilo kakvoj

manipulaciji njihovim svedosežnim "nevidljivim rukama" utjecaja i sebi­čnih interesa.

Može li se, međutim, ipak govoriti o postupnom nestajanju proizve­dene iluzije svijesti o našoj svemirskoj isključivosti i jedinstvenosti na koju je tako često ukazivao svjetski poznati fizičar i nobelovac Albert Einstein (1879.-1955.)? Je li ona već uzela toliko maha da je opravdano uskoro očekivati, kao prirodnu reakciju, aktiviranje kozmičkih spona našeg okružja?

Mogu li takvu pokretačku silu proizvesti uporni, dostojanstveni i strpljivi NLO-prosvjednici koji će u prikladnom (kritičnom) trenutku neizravnim putem ubrzati započeti proces prema presudnoj temeljitoj moralno-duhovnoj obnovi čovjeka na Zemlji? Može li to dovesti do uzleta čovjeka prema novim transverzalama više svijesti - do njegova istinskog pomirenja s ljudskošću na tragu dostojanstvenog Homo fu-turusa - produhovljenog čovjeka budućnosti, otvorena srca i iščezlih tenzija sukoba, do njegove uzvišene, plodonosnije, spoznajno slobodnije, humanije i tolerantnije (ne samo) terestričke budućnosti?

Ova je nevelika knjiga, dakako, napisana bez pretenzija da ponudi bespogovorne i nedodirljive teze i konačne odgovore na nagomilana mnogobrojna i teška stoljetna pitanja vezana uz vrlo složen i višeslojan odnos čovjeka i NLO-događaja u ogromnom vremenskom rasponu koji se proteže od paleolitika do danas; od dojmljivih pećinskih slikanja do prvorazrednog i, čini se, sudbonosnog političkog pitanja u suvremenim uvjetima.

Prvi dio

Povijesni kontinuitet NLO-pojava

Autor: Ivan Šimatović

U D U B I N A M A PRETPOVIJESNOG DOBA

Motivi NLO-a na pećinskim slikarijama

Uvaženi francuski sveučilišni profesor Andre Leroi-Gourhan (1911.-1986.) u znanstvenim je krugovima upamćen kao jedan

od najboljih stručnjaka za ranu pretpovijesnu umjetnost Zapada. Budući da je tijekom svog radnog vijeka nebrojene dane proveo strpljivo sjedeći ili čučeći pogrbljen u mračnim, vlažnim i prohladnim špiljama gorskih masiva južne i jugozapadne Francuske te sjeverne Španjolske (Altamira, Cognac, Lascaux, Niaux, Pech-Merle itd.), njegovi su ga kolege, u žargo­nu, običavali nazivati "špiljskim čovjekom".

Glavna preokupacija njegova plodnog znanstveno-istraživačkog rada bile su brojne pretpovijesne špiljske slikarije. Njih su prije nekoliko desetaka tisuća godina načinili svojim vještim rukama (pra)ljudi (kro-manjonci) koji su se, nakon znanstveno još uvijek neobjašnjena nestan­ka europskih starosjedilaca neandertalaca, nastanili u tim krajevima.

Sustavnim obilaskom velikog broja špilja u tom gorskom području neumorni profesor Gourhan otkrio je niz fascinantnih crteža sa živo­pisnim prizorima iz svakodnevnog života drevnih stanovnika Pirineja. Brojni nalazi pretpovijesnih špiljskih slikarija upućuju da je tamo još u mlađem paleolitiku postojala neka napredna (lovačka) kultura koja je imala mnoge nadarene umjetnike.

U vrlo dugom vremenskom rasponu od dvadesetak tisućljeća, koji započinje oko tridesetog, a završava oko desetog tisućljeća pr. Kr., pra­stanovnici tih krajeva nacrtali su u raznim tehnikama, po današnjim umjetničkim kriterijima, mnogobrojne izuzetne zidne i stropne slikarije. Za mnoge od njih može se bez ikakva ustručavanja reći da su umjetni­čka remek-djela neprolazne vrijednosti. Svi motivi na tim dojmljivim

pretpovijesnim slikarijama prikazani su vrlo realistično, plastično i uvjerljivo.

Na brojnim špiljskim i pećinskim slikarijama iz kamenog doba, izra­đenim neobično vještim rukama nepoznatih pretpovijesnih umjetnika, tematski tijesno vezanim uz svakodnevan život tadašnjih (pra)ljudi, vrlo su živopisno, dinamično i uvjerljivo prikazani raznovrsni motivi životi­nja, lova, ratovanja te neki magijski obredi. Te motivima veoma bogate zadivljujuće pretpovijesne slikarije nedvojbeno su najstarija sačuvana svjedočanstva naprednog likovnog izražavanja u dosad znanoj prošlosti ljudskog roda.

Te drevne i plastične likovne realizacije izrađene su kao crteži ureza­ni u živu stijenu (reljefi i gravure), kao grafiti, plastika ili kao živopisne slike u bojama. Na njima prevladavaju ili se posebno ističu pojedinačni ili skupni prikazi raznih životinja (bizoni, sobovi, jeleni, divlji konji, divlje svinje itd.) u mirovanju ili u pokretu. Mnogi elementi na tim drevnim slikarijama upućuju da su njihovi nepoznati autori posjedovali izuzetan dar zapažanja niza karakterističnih detalja i imali neobično vi­sok smisao za karakterizaciju likova. Može se s punim pravom reći da su bili dosljedni naturalisti u punom smislu riječi.

Entuzijastični profesor Gourhan dugi je niz godina ustrajno prouča­vao i s neizmjernom pažnjom detaljno precrtavao i fotografirao brojne špiljske slikarije pomno pazeći da mu što ne promakne. Čak i danas, go­dinama nakon njegove smrti, mnogi pedantni nacrti i gotovo fotografski vjerne reprodukcije velikog broja špiljskih crteža koje je načinio svojom vještom rukom sve do danas pobuđuju veliku pozornost i istinsko di­vljenje u svijetu znanosti.

Jedna slikarija iz teško pristupačnog središnjeg dijela špilje Lascaux (u južnoj francuskoj) na kojoj je nacrtan bik, čovjek-ptica neobična izgleda (astronaut!?) te neka ptica na štapu pobudila je svojevremeno veliku pozornost znanstvenika, a posebice astronoma i matematičara te, u novije vrijeme, istraživača paleokontakata.

Pretpostavlja se da oko bika, oko čovjeka-ptice i oko ptice na štapu predstavljaju tri najsjajnije zvijezde vidljive za proljetnih i ljetnih noći sa sjeverne hemisfere. Prije 17.000 godina, koliko je procijenjena starost te izuzetno dojmljive pećinske slikarije, te tri sjajne zvijezde bile su za vedra vremena vidljive od mraka do zore, jer zbog tadašnjeg bitno drukčijeg položaja Zemljine osi rotacije nisu zalazile za horizont kao u naše doba.

To otkriće upućuje da su kromanjonci na svojim pećinskim slikarija­ma vjerojatno prikazivali zoomorfne karte zvjezdanog neba, a ne motive

iz lova kako se prvotno držalo. Tome u prilog rječito govore sljedeće činjenice:

• da su rijetko prikazivane one životinje koje je vješti lovac iz kamenog doba lovio da bi prehranio obitelj (antilope, sobovi, divlje svinje i zečevi) te

• da su na različitim crtežima iste životinje (simboli zviježđa?) uvijek prikazane u gotovo istovjetnom međusobnom rasporedu.

Sredinom 60-ih godina XX. stoljeća crteži i reprodukcije drevnog špiljskog slikarstva iz Altamire, Lascauxa, Niauxa, Pech-Merlea te iz još petnaestak drugih, široj javnosti manje poznatih špilja, koje je svoje­vremeno veoma pedantno izradio profesor Gourhan, dospjeli su u ruke uvaženom francuskom ufologu i publicistu Aime Michelu (1919.-1992.). Prikazani su ga motivi duboko impresionirali izražajnošću i uvjerljivo-šću te živo zainteresirali.

Pomno razgledavajući crteže i fotografije pećinskih slikarija bio je veoma iznenađen i zbunjen kad je na nekima od njih, uz niz realističnih prizora iz svakodnevnog života, uočio i neke jasno raspoznatljive leteće objekte kružna ili vretenasta oblika koje danas poistovjećujemo s NLO-ima. Neki od njih nacrtani su kako se spuštaju na tlo te se čini kao da iz njih, nakon slijetanja, izlaze neka čovjekolika bića. U špilji kod gradića Niauxa u južnofrancuskoj provinciji Arige na jednom je crtežu kao po­pratni motiv prikazan NLO u letu koji iza sebe ostavlja dimni trag poput neke moderne letjelice s mlaznim ili raketnim motorom.

Osobitu pažnju pronicljivog i oštroumnog A. Michela ubrzo su zaoku­pili upravo ti rijetki i neobični popratni elementi koji su na drevnim špilj­skim slikarijama zasigurno prikazane podjednako realistično kao i glavni motivi. Po uvriježenoj pozitivističkoj logici koja još uvijek suvereno vlada u svijetu znanosti, tijekom srednjeg i mlađeg mezolitika, kada su načinjene te zadivljujuće pećinske slikarije, nisu mogle ili, bolje rečeno, nisu smjele postojati nikakve letjelice, a ponajmanje NLO-i izvanzemaljaca.

Slobodoumni A. Michel, srećom, nije podlegao tom apriornom i, čini se, posve neutemeljenom stavu "pravovjernih" pripadnika znanstvenih krugova koji se veoma pribojavaju svih novih pogleda i saznanja koja nisu u skladu s postojećom paradigmom. On je, kao neovisan istraži­vač neopterećen oficijelnim znanstvenim pogledima, logično zaključio da su na nekim pećinskim i špiljskim slikarijama iz srednjeg i mlađeg mezolitika, pored glavnih motiva, vrlo realistično prikazani NLO-i koji

se u posljednjem pedesetljeću, zbog učestalog pojavljivanja po čitavom svijetu, nalaze u središtu pozornosti najšire svjetske javnosti, a posebice stručnih, vojno-obavještajnih i visokih političkih krugova.

Na temelju pomne kritičke analize tih neobičnih popratnih motiva, koji su, osim u jugozapadnoj Europi, također bili otkriveni na mnogim pećinskim slikarijama diljem svijeta, A. Michel je postavio smionu hi­potezu da su još tijekom kamenog doba na Zemlji bili više puta viđeni NLO-i te da oni zasigurno u nekim područjima svijeta nisu bili rijetkost u to, po našim mjerilima, vrlo drevno i još uvijek premalo poznato ve­oma dugotrajno prapovijesno doba koje je gotovo potpuno obavijeno gustom koprenom tame.

U tom je pogledu A. Michel, na temelju svojih višegodišnjih istraži­vanja, 1969. godine odlučno ustvrdio sljedeće: "Realistično prikazivanje ljudi i životinja dovodi do neizbježne pretpostavke da i pri ovim neobjašnji­vim objektima susrećemo stvarnu pojavu. Na špiljskim je crtežima prika­zano čak 40 različitih vrsta letećih objekata - 'teliesa' - čiji oblici napadno sliče objektima koje danas poznajemo pod nazivom NLO-i."

A. Michel se, kao dobro informiran i iskusan ufolog, s punim pravom upitao mogu li ti neobični, realistično nacrtani popratni motivi NLO-a biti tek plod puke slučajnosti, bujne inspirativne mašte ili halucinacija posve neukih ali nadarenih drevnih slikara. Njegov odgovor na to pi­tanje je sljedeći: "Ako je današnji NLO, kako drže neki skeptici, izmišljen zbog nekoliko zanesenjaka koji su pročitali previše SF-pripovijetki i roma­na, moramo priznati da čovjek kamenog doba o tome nije mogao pročitati mnogo literature. Kako je onda mogao doći na ideju da na svojim slikarija­ma s tolikom nevjerojatnom realističnošću prikaže NLO-e?"

Danas među stručnjacima za povijest umjetnosti općenito prevla­dava stav da su anonimni drevni umjetnici srednjeg i mlađeg kamenog doba, koji su prije 20-ak tisućljeća nastavali jugozapadnu Europu, bili naturalisti, što znači da su na pećinskim slikarijama prikazivali u raznim tehnikama samo one motive koje su doista viđali. Ti su motivi, dakle, uvijek bili vjerno oblikovani prema stvarnim predlošcima iz svakodne­vnog života, a ne iz mašte. Stoga je umjesno postaviti pitanje: "Što je dalo povoda drevnim pećinskim umjetnicima da na nekim svojim slikari­jama i gravurama tako realistično prikazuju razne letjelice i neobična lebdeća bića u skafanderima?"

Primjerice, ako je neki posve neuk nadareni pećinski slikar iz ka­menog doba naslikao neobična čovjekolika bića odjevena u skafander s antenama ili s kacigom na glavi, tada je - drži Michel - posve logično

zaključiti da ih je zaista vidio. To su za njega zasigurno bili neobični i nesvakidašnji, ali nedvojbeno stvarni motivi iz života, duboko urezani u njegovo pamćenje, a ne plod njegove bujne i lepršave futurističke mašte.

Sve je očitije da je duboko uvriježen te odviše uskovidan pozitivisti­čki stav "pravovjernih" znanstvenika koji se bave prapoviješću ljudskog roda - prema kojem još uvijek nema mjesta pretpostavci da su nekoć da­vno Zemlju mogli povremeno posjećivati inteligentni došljaci iz svemira (paleoposjetitelji) te kontaktirati s (pra)ljudima (paleokontakti) - posve proizvoljan te da nema nikakvo čvrsto znanstveno uporište. On je oda­vno dotrajao i više naprosto "ne drži vodu".

Niz komparativnih kritičkih istraživanja brojnih drevnih pećinskih slikarija i gravura provedenih u posljednjim desetljećima diljem svijeta jasno upućuje da se prilično učestali motivi NLO-a i moderno odjeve­nih lebdećih čovjekolikih bića ne nalaze kao lokalna osobitost samo na nekim drevnim špiljskim slikarijama u relativno nam bliskim gorskim masivima južne Francuske i sjeverne Španjolske, već također i na mno­gim drugim, međusobno veoma udaljenim mjestima raspršenim po svim kontinentima. Jesu li možda njihovi autori krajem kamenog doba održavali "ljetne škole" i na nekoj od njih dogovorili da diljem svijeta svi crtaju manje-više iste futurističke motive u namjeri da njima zavedu na krivi trag neke daleke buduće naraštaje?

Tako je, primjerice, na jednom drevnom pećinskom crtežu nedaleko od gradića Cape Alava koji se nalazi na pacifičkoj obali u američkoj sa­veznoj državi Washington prikazan NLO koji leti ili lebdi iznad valovite morske površine, a ispod njega se nalazi neka lađa. Slični motivi NLO-a otkriveni su i na pretpovijesnim pećinskim crtežima u susjednoj kanad­skoj provinciji Britanska Kolumbija.

Desetak tisuća godina star crtež na stijeni u dolini Jabbar, koja se nalazi u afričkom gorju Tassili-n-Ajjer u jugoistočnom Alžiru, gotovo u srcu Sahare, prikazuje neku ženu (pastiricu) kako ispruženom rukom pozdravlja tri okrugla NLO-a s kupolom koja nadlijeću stado krava na pašnjaku. Osim što prikazuje NLO-e taj crtež svjedoči da u doba njegova nastanka to područje nije bilo pustinja kao što je danas, već predio bogat vodom i vegetacijom, pogodan za život.

Zbunjujući prapovijesni crteži u špiljama Varzelandije

Slični pećinski crteži iz prapovijesnog doba, koji u prvom planu ili u pozadini prikazuju NLO-e, također postoje i na više lokaliteta u Južnoj

Americi. U brazilskoj saveznoj državi Minas Gerrais, podalje od grada Monte Clarosa, u stjenovitim brdima Varzelandije obraslim bujnom i teško prohodnom tropskom prašumom, nalazi se velik i sve do 60-ih godina XX. stoljeća slabo istražen prostran špiljski splet koji se proteže duboko u njedra gorskog masiva.

U namjeri da detaljnije arheološki istraži te gotovo nepoznate špilje, dobro opremljena istraživačka ekspedicija predvođena arheologom i speleologom sveučilišnim profesorom Hermanom Ebeckenom uspjela je, uz velike napore, zaći duboko u njih. Tamo je otkrila dotad nepoznatu veliku pećinsku dvoranu u kojoj je bilo davno zaboravljeno pretpovije­sno indijansko groblje. Na vlažnim stijenama te impresivne podzemne dvorane članovi ekspedicije su pod snažnim svjetlom baterijskih refle­ktora ubrzo zapazili i fotografirali velik broj drevnih crteža već dobrano nagriženih neumoljivim zubom vremena.

Na njihovo iznenađenje, na jednom od njih prikazan je neki pravilan kupolasti objekt koji prolijeće nebom između Sunca i Mjeseca u pratnji nekog izduženog letećeg objekta oblika cigare. Na drugim slikarijama u toj pećini prikazani su neki diskovi koji grupno nadlijeću zemlju, a njihova formacija veoma sliči dugačkoj zmijolikoj V-formaciji velikog broja NLO-a viđenoj i snimljenoj 31. kolovoza 1951. godine kod grada Lubbocka u Texasu.

Posebnu pozornost istraživača, zbunjenih tim posve neočekivanim motivima NLO-a, privukao je jasno raspoznatljiv crtež Sunčeva sustava. Na njemu je, s pravilnim odnosima međusobne veličine te u donekle pravilnom rasporedu prema Suncu, prikazano osam planeta. Deveti planet - Pluton - možda nije bio poznat nepoznatom pretpovijesnom slikaru ili je njegov prikaz uništen neumoljivim zubom vremena.

Kad je sa svojim suradnicima pažljivije razgledao te drevne špiljske crteže s motivima NLO-a i Sunčeva sustava, profesor Ebecken je bio vi­dljivo iznenađen i zbunjen. U prvi čas je pomislio da je vjerojatno prije njegova istraživačkog tima već netko bio ovdje i sve to nacrtao u namjeri da zbuni buduće istraživače i navede ih na krivi trag. Da provjeri vje­rodostojnost i pobliže utvrdi starost tih fascinantnih pećinskih slikarija, profesor Ebecken je s njih na više mjesta uzeo uzorke boja i nakon zavr­šetka terenskog istraživanja proslijedio ih je na rutinsko laboratorijsko ispitivanje na Sveučilište u Rio de Janeiro.

Rezultati provedenih laboratorijskih ispitivanja pokazali su da je ri­ječ o organskim bojama prirodna podrijetla čija starost metodom odre­đivanja koncentracije izotopa C-14 nije mogla biti pobliže određena.

Stručnjaci koji su ispitivali te uzorke drevnih boja drže da je njihova vje­rojatna starost oko 11.500 godina!!! Stoga u autentičnost tih pretpovije­snih pećinskih crteža ne treba sumnjati. Oni su, po svemu sudeći, izvorni i vjerodostojni, a potvrđuje ih i jedna drevna indijanska predaja.

Potomci pretpovijesnog indijanskog plemena koje je nekoć nastanji­valo to područje u svojoj tradiciji spominju neke učene ljude obdarene čudesnim moćima i znanjima. Ti su ljudi nekoć vrlo davno na okruglim blistavim letjelicama s neba dolazili u njihov kraj. Posjećivali su njihove pretke u srcu brazilske prašume, dulje vrijeme živjeli među njima te ih ustrajno podučavali mnogim korisnim vještinama i znanjima.

I u tisućama kilometara udaljenoj meksičkoj saveznoj državi Que-retaro na jednoj je stijeni otkriven drevni crtež koji prikazuje neki velik sjajan leteći objekt, nalik disku s kupolom i prozorima, kako se spušta na tlo. Skupina ljudi tamo ga uzdignutih ruku srdačno dočekuje i klikćući radosno pozdravlja. Da su njime dolazili svirepi svemirski barbari zasi­gurno ih ne bi tako radosno dočekivali, već bi odmah pobjegli glavom bez obzira u siguran zaklon. Starost tog znakovitog prapovijesnog pećin­skog crteža koji prikazuje slijetanje NLO-a stručnjaci procjenjuju na oko sedam tisuća godina.

Značajno arheološko otkriće na obalama jezera Dongting

Prema dostupnim i obzirom na vrijeme događanja djelomično pro­turječnim informacijama jedno od najvećih otkrića graditeljskih ostata­ka neke nepoznate i tehnički vrlo napredne pradrevne kulture zbilo se, kako stoji u šturim i djelomično proturječnim podacima navedenim u dostupnim izvorima, početkom ljeta 1957. ili 1961. godine u jugoisto­čnoj Kini, u provinciji Hunan, zapadno od grada Yuanjianga, na južnim obalama Dongtinga, velikog jezera veoma razvedene obale i ćudljiva vodostaja. U Dolini kamenja na (polu)otoku Jotou profesor arheologi­je i etnologije Chi Pen-Lai sa Sveučilišta u Pekingu, sa asistentom Hui Chutingom i dr. sci. Wu To-Waijem, izvodio je arheološka iskapanja neke davno srušene velike stožaste (čunjaste) građevine kružne osnovice pro­mjera oko 300 metara koja do tada nije bila istražena.

Tijekom iskapanja u blizini ostataka te građevine arheolozi su naišli na neke zatrpane podzemne hodnike (tunele) koji se spuštaju duboko u tlo ispod razine jezera. Ti tuneli, izbušeni u vrlo tvrdom stjenovitom masivu, imali su ujednačen i pravilan profil te gotovo posve glatke i mje-

stimično ostakljene ravne zidove. Svima je otimah bilo jasno da ne mogu biti prirodna tvorba. Tim profesora Chi Pen-Laija nastavio je njihovo istraživanje te je, uz pomoć dvaju ronilaca, duboko u tlu, ispod razine jezera, otkrio davno potopljen velik simetričan splet podzemnih hodni­ka vješto izbušenih na nepoznat način u živoj stijeni.

U sklopu tog zadivljujućeg potopljenog tunelskog spleta glatkih i, čini se, ocakljenih zidova, koji svojom topološkom složenošću i veliči­nom podsjeća na labirint, na dubini od tridesetak metara ispod razine jezera otkrivena je prostrana podzemna dvorana koja predstavlja križi-šte nekoliko hodnika. Pažljivim razgledavanjem njezinih glatkih zidova pod svjetlom reflektora kineski su istraživači ubrzo na njima uočili broj­ne precizno ugravirane crteže.

Profesor Chi Pen-Lai i njegovi suradnici procijenili su starost osno­vice stožaste građevine i tog davno izrađenog potopljenog tunelskog kompleksa nepoznata podrijetla i namjene na fantastičnih 45.000 godi­na!? Prema stručnom mišljenju geologa, prije otprilike pet tisuća godina na tom se izrazito trusnom području zbio katastrofalan razoran potres. Tuneli i ostaci velebne stožaste građevine bili su tada, uslijed velikih po­micanja i urušavanja tla, potopljeni i prepušteni zaboravu.

Profesoru Chi Pen-Laiju i njegovim suradnicima bilo je odmah jasno da su i drevni tunelski splet i dobro uščuvane pretpovijesne gravure na izuzetno tvrdim, glatkim i ostakljenim stijenama podzemne dvorane mogli biti tako savršeno izrađeni jedino uporabom specijalnih alata i naprava načinjenih iz veoma tvrdih kovina kojih, po svim "pozitivnim" znanstvenim saznanjima, tada još nikako nije moglo (niti smjelo) biti.

Posebno ih se dojmila uglačanost i mjestimična ostakljenost ravnih stijena tunela i podzemne dvorane. Ništa manje zadivljujuća nije bila ni izražajnost i tehnička savršenost gravura na kojima bi nepoznatim pre­tpovijesnim majstorima zasigurno mogli pozavidjeti i mnogi današnji umjetnici. Uočeni tragovi ostakljenja stijena upućuju da su ti drevni tu­neli i dvorana vjerojatno bili izrađivani ili Analizirani uz primjenu nekih uređaja, ili čak sofisticiranih strojeva, koji su u svome radu koristili vrlo visoku temperaturu od oko 1.500-2.000° C, pri kojoj se topi kamen.

No, najveće iznenađenje za istraživački tim profesora Chi Pen-Laija tek je uslijedilo. Razgledavajući brojne motive iz lova ugravirane na sti­jenama podzemne dvorane, na nekima od njih uočili su jasno prepozna­tljive motive NLO-a koji se nikako ne mogu uklopiti u našu ukalupljenu pozitivističku predodžbu o mukotrpnom nomadskom životu te posve­mašnjoj tehničkoj i astronomskoj neukosti ljudi kamenog doba.

Na jednom crtežu ugraviranom na stijeni potopljene podzemne dvorane prikazana je kugla oko koje se, kao oko središnjeg tijela, nalazi raspoređeno deset manjih kugli na različitim udaljenostima. Kineskim istraživačima nije bilo teško zaključiti da ta drevna gravura očito zorno predočuje shematizirani prikaz Sunčeva sustava koji, prema današnjim astronomskim saznanjima, ima devet, a ne deset planeta.

Posljednja tri planeta - Uran Neptun i Pluton - nisu vidljiva ni najo­štrijim golim okom. Stoga ta neolitička gravura nepogrešivo navodi na jedino mogući "heretički" zaključak da su njezini drevni autori, još prije približno 45.000 godina, odnekud znali za sve planete Sunčeva sustava, uključujući i nama danas još nepoznat deseti planet.

Prvi kandidat za nedostajući deseti planet na toj nepojmljivo staroj pretpovijesnoj gravuri mogao bi biti hipotetski planet Faeton čija se pu­tanja vjerojatno nalazila između Marsa i Jupitera, u današnjem području planetoidnog pojasa. Pretpostavlja se da se Faeton još nekoć vrlo davno raspao uslijed neke kozmičke kataklizme.

Drugi kandidat mogao bi biti tajanstveni planet Nibiru (hipotetski planet X) kojeg - kao domovinu bogova Anunnaka - gospodara kozmi­čkog života i kreatora modernog čovjeka, na glinenim pločicama ispisa­nim klinastim pismom prvi spominju Sumerani, najstariji i najkulturniji povijesno potvrđen narod južne i srednje Mezopotamije.

Na toj zadivljujućoj pećinskoj gravuri kompletnog Sunčeva sustava posebno je zanimljiv detalj da su treća i četvrta kugla po redu gledano od Sunca, koje očito predočuju Zemlju i Mars, međusobno povezane nekom zmijolikom točkastom krivuljom. To je ozbiljna indicija da su ta dva susjedna planeta u neko veoma davno pretpovijesno doba bila u nekom naročitom odnosu.

Pri tome se ne bi smjela isključiti niti mogućnost postojanja pra-drevnih međucivilizacijskih veza pa ni mogućnost međuplanetarnih putovanja između tih dvaju susjednih svjetova Sunčeva sustava koji su, ovisno o trenutnom položaju na njihovim orbitama, međusobno udalje­ni najmanje nekoliko desetaka ili čak koju stotinu milijuna kilometara.

Na jednoj od brojnih gravura s motivima iz lova na stijeni podzemne dvorane, za koju se s punim pravom može reći da predstavlja neolitičku Sikstinsku kapelu, prikazane su životinje slične srnama kako panično bježe u jednom smjeru pred tradicionalno kineski odjevenim goničima koji u ruci drže koplje te vikom plaše i istjeruju divljač iz zaklona. No, na toj prastaroj gravuri su kudikamo najinteresantniji futuristički motivi na njezinu gornjem dijelu, iznad tih prestravljenih životinja.

Tamo su prikazane dvije relativno male i ornamentima bogato ukra­šene leteće platforme, izgledom nalik nekom velikom okruglom pladnju. Na svakoj od njih sjedi korpulentan čovjek koji u rukama drži neko oružje slično pušci te njime cilja životinje koje, uplašene vikom goniča, panično bježe ispod letjelica. Posebice upada u oči da su ljudi na letećim platformama posve suvremeno odjeveni te da veoma sliče modernim lovcima.

Taj zbunjujući drevni motiv NLO-a sa suvremeno naoružanim i moderno odjevenim lovcima, koji se vjerojatno nalaze na safariju, vrlo rječito i uvjerljivo govori da bi to mogli biti posjetitelji iz neke tehnički visokorazvijene pretpovijesne zemaljske civilizacije (Zemlja Mu, Atlan-tida) ili čak neki inteligentni došljaci iz svemira, izgledom veoma nalik modernim ljudima. Oni su nekoć davno pohodili to područje ili su tamo obitavali kao utemeljitelji i mentori tamošnje visoke pretpovijesne kul­ture o kojoj se danas ništa nezna.

To značajno i dalekosežno arheološko otkriće na južnoj obali ćudlji­va Dongtinga nepobitno svjedoči da je još u prapovijesno doba, koje znanstvenici poistovjećuju s mezolitikom, na tom području vjerojatno postojala neka nepoznata visoka pradrevna kultura. Ona je očito koristila letjelice, bila je kadra nekom nama nedokučivom visokom tehnologijom probijati dugačke tunele u veoma tvrdom granitnom masivu te je podi­zala velebne kamene građevine veće od najvećih egipatskih piramida.

Pećinski crteži upućuju na pradavnu vezu Zemlje s Marsom i Venerom

U sjeverozapadnoj Australiji, na rijetko nastanjenom prostranom stjenovitom ravnjaku Kimberley, otkriven je, među brojnim pećinskim crtežima, pretpovijesni prikaz Sunčeva sustava ugraviran u stijenu. Na njemu se između treće i četvrte kuglice, koje očito predstavljaju Zemlju i Mars, nalazi ugraviran bumerang - tradicionalno leteće oružje koje je za australske domoroce - Aboriđane - simbol povezanosti. Ne može se isključiti niti mogućnost da na toj drevnoj gravuri bumerang, koji se nakon pravilnog bacanja nepogrešivo vraća svome vlasniku, simbolizira svemirsku letjelicu koja je u neko davno prohujalo pretpovijesno doba vjerojatno prometovala između Marsa i Zemlje.

Na taj način je nepoznati praaustralski umjetnik, kao i njegov mnogo stariji "kolega" s oko 6.000 kilometara udaljenih obala kineskog jezera

Dongting, vjerojatno želio zorno ovjekovječiti veoma važnu činjenicu da su nekoć davno, još tijekom po našem uvriježenom mišljenju kame­nog doba, između pradrevnih civilizacija na Zemlji i susjednom Marsu postojale neke veze, a možda i svemirski letovi. Malo je vjerojatno da bi takva podudarnost motiva pradrevne povezanosti Zemlje s Marsom s tih dviju prostorno i vremenski veoma udaljenih lokacija mogla biti tek plod puke slučajnosti ili daleko manje vjerojatne istovjetne SF-inspiraci-je nepoznatih drevnih umjetnika.

U negostoljubivom planinskom spletu afganistanske pokrajine Ko-histan, sjeveroistočno od glavnog grada Kabula, na stijeni jedne špilje otkrivena je starodrevna gravura koja prilično vjerodostojno prikazuje međusoban prividni položaj zviježđa na nebeskom svodu kakav je, s obzirom na položaj osi precesije Zemlje, bio vidljiv iz tih krajeva prije desetak tisuća godina. Na njemu je također nezgrapno ali prepoznatljivo prikazan relativan položaj prema Suncu nekoliko planeta vidljivih golim okom. Zanimljivo je da su na toj prastaroj gravuri Zemlja i njoj susjedna Venera međusobno povezane nekim crtama izgledom nalik užadi.

U svezi s tom neobičnom kohistanskom pretpovijesnom pećinskom gravurom zanimljivo je napomenuti da je, prema drevnoj legendi, saču­vanoj u sličnom obliku u najstarijoj afganistanskoj i hindustanskoj pre­daji, još u veoma davno prapovijesno doba postojala tijesna veza između Zemlje i Marsa te Zemlje i Venere. Prema toj bajkovitoj legendi punoj simbolike na uspavanu Zemlju se prije otprilike 18 milijuna godina "na sjajnoj zraci svjetlosti" spustila velika letjelica. Na njoj je bila posada od "tri puta trideset i pet savršenih ljudskih bića." Oni su, kako kazuje legen­da, bili prvi stanovnici Zemlje, jer na njoj još tada nije bilo civiliziranih ljudi.

Držimo da nama danas jasno raspoznatljivi motivi pradrevne po­vezanosti Zemlje s Marsom i Venerom na tim trima lokacijama, među­sobno udaljenim tisućama kilometara, zasigurno nisu plod slučajnosti. Oni nedvosmisleno upućuju da je u neko davno prohujalo prapovijesno doba između Zemlje i njezinih prvih planetskih susjeda postojala neka osobita veza za koju su nepoznati autori tih drevnih pećinskih crteža zasigurno odnekud znali.

Stoga su ju, kao veoma važnu informaciju za neke daleke buduće naraštaje, koji će ju biti kadri razumjeti, tako zorno ovjekovječili gra-vurama u tvrdoj stijeni, koje su mnogo postojanije i otpornije na zub vremena od crteža koje, u pravilu, prilično brzo izjede vlaga i erozija. U prilog realnosti te mogućnosti jasno govore i drevni vedski spisi u

kojima se na više mjesta govori o posjetima polubogova (inteligentnih došljaka) iz drugih svjetova.

U tradiciji nekih drevnih kultura NLO-ima se vjerojatno pripisivala nadnaravna, magijsko-ritualna ili vjerska simbolika, a izvanzemaljci koji su njima dolazili u istraživačke posjete prapovijesnoj Zemlji nerijetko su u pretpovijesnim i ranopovijesnim kulturama bili doživljavani i ča-šćeni kao bogovi ili anđeli (glasnici ili poslanici) čiji se dolazak radosno očekivao, a odlazak nije mogao prežaliti. Nerijetko se tijekom brojnih naraštaja gajila nepokolebljiva nada da će se jednom vratiti, kao što su pri odlasku čvrsto obećali.

Veoma zanimljiv pretpovijesni pećinski crtež, čija se starost procje­njuje na oko sedam tisuća godina, otkrio je prije 40-ak godina ruski ar­heolog i filolog profesor dr. sci. Vjačeslav Zajcev nedaleko od grada Fer-gane u južnom Turkistanu. Taj impresivan drevni crtež prikazuje osobu koja ima na glavi neobičnu kacigu (skafander) s nekakvim uređajem za disanje, a u rukama, na koje su navučene grube rukavice, drži neki disk izgledom i veličinom nalik LP-gramofonskoj ploči ili nekom velikom kompaktnom disku (CD-u). U pozadini crteža prikazano je diskoliko leteće tijelo (NLO) iznad planina iz kojeg odozdo izbijaju snažni platne­ni jezici obavijeni gustim oblacima dima. Ispod njega, na tlu, nalazi se osoba s kacigom na kojoj je učvršćeno nešto nalik štapnim antenama ili senzorima.

Očito je da brojne pećinske slikarije i gravure otkrivene na svim kontinentima svojom izražajnošću nama danas jasno prepoznatljivih te-hnogenih motiva svjedoče da NLO-fenomen i izvanzemaljci-astronauti nisu izvoran produkt našeg zahuktalog modernog doba u kojem smo ponosito kročili u svemirsku eru. Sudeći po nekim veoma prastarim pećinskim slikarijama njegovo učestalo opažanje i bilježenje kao veoma značajnog događaja, koji nikako ne smije pasti u zaborav, započelo je još u jeku kamenog doba, prije gotovo tridesetak tisuća godina.

Tada još, srećom, nije bilo osiljenih moćnika, njihovih "viših intere­sa", neumoljive cenzure i tajnih službi koje bi to onemogućavale. Stoga se može reći da je to u stanovitom smislu bilo, unatoč surovim uvjetima življenja, neponovljivo "zlatno vrijeme" pune slobode misli i njezina ne­ometanog izražavanja koje tada nisu, kao u naše vrijeme, "iz pozadine" bezobzirno pobijala moćna i pomno kontrolirana sredstva javnih (dez)-informacija.

BAYAN KARA UL - K I N E S K I R O S W E L L K A M E N O G DOBA

Zagonetni arheološki nalazi u špiljama Bayan Kara Ula

Jedno od najvećih i najuvjerljivijih arheoloških otkrića koje snažno podupire hipotezu o nepoznatim inteligentnim došljacima koji su

nekoć davno odnekud iz zvjezdanih dubina svojim "zračnim brodom" sletjeli na pretpovijesnu Zemlju i o tome ostavili opsežno svjedočanstvo u neobičnom obliku zbilo se krajem tridesetih godina XX. stoljeća, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata. Dogodilo se to u zabačenom planin­skom masivu koji se proteže u graničnom području kineskih provincija Sichuan i Quinghai te sjeveroistočnog Tibeta.

To visoko, teško pristupačno, prostrano i veoma rijetko naseljeno planinsko područje površine stotinjak tisuća kvadratnih kilometara ispresijecano je ogromnim gorskim lancima čiji najviši vrhovi dosežu i do pet tisuća metara. Duboke i slikovite riječne doline između planin­skih lanaca tajnovitog Bayan Kara Ula nalaze se na prosječnoj nadmor­skoj visini od oko dvije tisuće metara i izvorišta su triju velikih južnoa-zijskih rijeka - Mekonga, Yalonga i Yangtzea.

Tamo je 1937. i 1938. godine tim kineskih arheologa, predvođen pro­fesorom Chi Pu-Teiom s pekinške Akademije za pretpovijest, izvodio detaljan rutinski pregled međusobno povezanog spleta planinskih špilja koje su nekoć bile nastanjene. Navodno je jedan dio tih špilja bio izrađen nekom nepoznatom tehnologijom, pa je više sličio složenom tunelskom spletu ili podzemnim skladištima nepoznate namjene.

Njihovi su zidovi mjestimično bili ravni i ostakljeni, što upućuje da su one vjerojatno bile izdubljene ili finalizirane uz vrlo visoku tempe­raturu koja može rastaliti tvrdu planinsku stijenu. Tehnologija njihove izrade je vjerojatno bila slična ili možda čak istovjetna onoj kojom je pri-

je otprilike 45.000 godina bio izrađen veliki tunelski splet i gravurama bogato oslikana podzemna dvorana na obalama južnokineskog jezera Dongting.

Osnovni zadatak istraživanja tog teško dostupnog i visoko smješte­nog spleta planinskih špilja bio je iskapanje nizova pravilno raspoređe­nih drevnih grobova koji su prije toga u njima otkriveni. U njima su se nalazili neobično mali kosturi čovjekolikih bića neprirodno vretenasta tijela s neproporcionalno velikim i prerazvijenim lubanjama. Njihova prosječna tjelesna visina iznosila je samo 130 centimetara, dok im je opseg lubanje bio neobično velik - iznosio je čak 55 centimetara.

Prilikom iskapanja špiljskih grobova i razgledavanja malenih kostura neobičnih proporcija jedan član istraživačkog tima se u polumraku špilje spotaknuo na oveći, napola zakopan pločasti komad kamena koji je dje­lomično virio iz pijeska. Kad ga je otkopao, izvadio, očistio od pijeska i prašine te pažljivije razgledao odmah je uočio da to nije plosnati komad prirodno odlomljene granitne stijene već vrlo neobičan i brižljivo izra­đen pločasti artefakt savršeno kružna oblika i vjerojatno velike starosti.

Bio je to veoma pravilan i ravan plosnati zagasito-sivi granitni ka­meni disk promjera oko 23 centimetra i debljine oko dva centimetra, s precizno izrađenom kružnom rupom promjera oko četiri centimetra u njegovu središtu. Veličinom i izgledom veoma je nalikovao velikoj gra­mofonskoj LP-ploči ili suvremenom kompaktnom disku (CD-u).

Pažljivim razgledavanjem njegove dobro uglačane površine kineski istraživači su odmah uočili da se na njoj od središnje rupe prema obodu diska u obliku spirale proteže gust i vrlo sitan dvotračni sićušan brazdasti zapis na nepoznatom pismu. Nitko od članova tima nije ga mogao iden­tificirati niti pročitati pa se, zbog prečih poslova na iskapanju grobova, arheolozi više nisu njime bavili. Disk je nakon rutinskog preliminarnog pregleda odložen, označen na uobičajeni način, evidentiran te, zajedno s ostalim arheološkim nalazima s tog veoma udaljenog egzotičnog planin­skog lokaliteta, otpremljen u Peking na daljnja istraživanja.

Godine 1938. uslijedilo je naknadno temeljito pregledavanje te dalj­nja arheološka iskapanja u teško dostupnim špiljama surovog Bayan Kara Ula. Tada je otkriveno još 715 takvih precizno izrađenih kamenih diskova s manje ili više oštećenim spiralnim zapisom. Svi su oni također označeni, evidentirani te otpremljeni u Peking. S izuzetkom nekoliko diskova poslanih na složena laboratorijska ispitivanja, cijela je ta velika zbirka od 716 neobičnih kamenih diskova iz pretpovijesnog doba sve do danas, vjerojatno, pohranjena daleko od očiju javnosti, u bogatoj

kolekciji znanstveno nerazjašnjivih i neklasificiranih arheoloških nalaza pekinške Akademije za pretpovijest.

Prilikom tih arheoloških iskapanja, na stijenama nekih špilja u planinskom masivu Bayan Kara Ula, na nekoliko mjesta su otkriveni i dobro uščuvani, grubo ugravirani crteži koji prikazuju izlazeće Sunce, Mjesec i Zemlju te neke neidentificirane zvijezde međusobno povezane crtama od gusto urezanih udubljenja veličine zrna graška. Na nekima od tih nezgrapnih drevnih pećinskih gravura prikazana su i čovjekolika bića niska rasta s oblim šljemom na glavi. Starost tih drevnih špiljskih gravura, masivnih kamenih diskova i malenih kostura izvađenih iz gro­bova procijenjena je na oko 10-12 tisuća godina i nije sporna.

Prilikom iskapanja tih pretpovijesnih pećinskih grobova poredanih u pravilne nizove istraživače je posebno zbunjivalo to što su pronađeni kosturi (rastom izrazito malenih čovjekolikih bića neprirodno vretena-sta tijela) redom imali neproporcionalno velike lubanje u odnosu na skromnu razvijenost i veličinu tijela.

Tu neobičnu i u mnogočemu zagonetnu zbirku arheoloških nalaza nitko od kineskih znanstvenika nije mogao suvislo protumačiti. Ona je ozbiljno je uzdrmala sve dotadašnje općeprihvaćene antropološke predodžbe i klasifikacije. Relativno velike i široke lubanje ni uz najbolju volju nisu se mogle "nasaditi" na relativno niske (ali prosječno dvade­setak centimetara više!) i bolje razvijene kosture pripadnika tamošnjih primitivnih polušpiljskih plemena Dropa i Kama.

Ta egzotična gorštačka plemena, čiji su pripadnici izrazito niska rasta, od davnina žive gotovo posve izolirano u pustom, zabačenom, negostoljubivom i tajnovitom planinskom području Bayan Kara Ula. Još je u vrijeme kada je profesor Chi Pu-Tei tamo započeo arheološka istra­živanja manji broj pripadnika tih autohtonih planinskih plemena živio na tradicionalan način u malobrojnim zabačenim planinskim naseljima i u lakše dostupnim špiljama.

Hipoteza da bi nađeni kosturi neproporcionalno velikih lubanja mogli potjecati od drevnih pripadnika primitivnih plemena Dropa ili Kama naprosto nije bila održiva. Kineskim arheolozima i antropolozi­ma bilo je dobro poznato da su pripadnici tih malobrojnih, izoliranih i nekomunikativnih gorštačkih plemena, koji od pamtivijeka obitavaju u surovim klimatskim uvjetima, bili neobična izgleda, izrazito niska rasta i slabašna tijela, ali skladnih proporcija. Oni nisu imali ni približno tako neproporcionalno velike glave kao zagonetni maleni kosturi izvađeni iz špiljskih grobova na Bayan Kara Ulu.

Prosječna visina pripadnika plemena Dropa i Kama iznosi oko 150 centimetara, dakle dvadesetak centimetara više od visine neobično ma­lih vretenastih kostura izvađenih iz drevnih špiljskih grobova s vrleti Bayan Kara Ula. Zanimljivo je da pripadnici tih dvaju egzotičnih pla­ninskih plemena u tjelesnoj građi nemaju nikakve sličnosti s tipičnim Tibetancima, Kinezima i Mongolima koji su, u odnosu na njih, mnogo korpulentniji.

Bilo je više nego očito da neobični maleni kosturi velikih i širokih lubanjama nikako nisu mogli potjecati od pripadnika tih drevnih pla­ninskih plemena, već od nekih drugih, do tada znanstvenicima posve nepoznatih čovjekolikih bića vretenasta tijela. U pokušaju da razriješi tu tešku zagonetku koja je tada već gotovo tri godine morila kineske znan­stvenike, profesor Chi Pu-Tei je 1940. godine, na temelju mišljenja je­dnog od svojih asistenata, ishitreno postavio hipotezu da maleni kosturi potječu od neke nepoznate, davno izumrle vrste planinskih majmuna.

Na prečac postavljenu i nedovoljno promišljenu hipotezu profeso­ra Chi Pu-Teija kineski su znanstvenici odmah kategorički odbacili i ismijali. Bila je u potpunoj suprotnosti s notornom činjenicom da niti jedna poznata vrsta majmuna nikada nije sahranjivala uginule članove svoga čopora. Običaj sahranjivanja mrtvih, a posebice sahranjivanje u tipizirane, pravilne poredane grobove, svojstven je samo koliko-toliko civiliziranim (pra)ljudskim zajednicama, a nikako posve nehominizira-nim majmunima.

Time je čitavo dotadašnje istraživanje neobičnih skeleta i ništa manje zagonetne kolekcije drevnih kamenih diskova s Bayan Kara Ula dospjelo u slijepu ulicu, a ubrzo zatim svi sporni nalazi i izvještaji pohranjeni su u veliku arheološku zbirku i arhivu znanstveno nerazjašnjivih antropolo-ško-arheoloških nalaza. Na opće zadovoljstvo mnogih znanstvenika, koji ih nikako nisu mogli protumačiti i uklopiti u svoje unaprijed složene "neupitne" sheme, ubrzo su pali u zaborav.

Unatoč tome ti neobični nalazi, a osobito krajnje zagonetni masi­vni kameni diskovi s gustim spiralno raspoređenim zapisom, punih su dvadesetak godina poticali znatiželju većeg broja kineskih znanstvenika, a posebice filologa i lingvista koji su ih na sve moguće načine pokuša­vali odgonetnuti i pročitati. Njihovi dugogodišnji istraživački napori da pronađu ključ za dešifriranje zagonetnih znakova, jasno vidljivih tek uz pomoć povećala, nisu urodili plodom.

Tek dvadesetak godina kasnije to je uspjelo entuzijastičnom profe­soru Tsum Um-Nuiju s pekinške Akademije za prapovijest. On je 1960.

godine, nakon mukotrpnog dugogodišnjeg rada i mnogih neuspjelih po­kušaja, uz pomoć četvorice svojih suradnika napokon uspio otkriti ključ za djelomično dešifriranje zagonetnih spiralno raspoređenih zapisa ugraviranih na plohi kamenih diskova. Oni su, nakon mnogih tisućljeća provedenih ispod pijeska i prašine u mračnim i vlažnim planinskim špi­ljama, rječito "progovorili" i ustrajnim kineskim istraživačima napokon otkrili najvažnije dijelove dugo čuvane poruke.

U djelomično pročitanim zapisima s kamenih diskova sažeto je prepričana surova životna drama drevnih nebeskih mornara koja se odigrala prije otprilike dvanaest tisuća godina u divljim i negostoljubi-vim vrletima Bayan Kara Ula. U jednom od pročitanih zapisa stoji da se veća skupina Dropa, kako u tekstu sebe nazivaju ti inteligentni došljaci iz svemira, uputila prema "trećem planetu" našeg planetskog sustava. Zbog kvara na njihovu "zračnom brodu" nisu mogli normalno sletjeti na predviđenom mjestu. Umjesto na planirano odredište, uz velike napore posade, "zračni brod" se jedne noći prisilno spustio u zabačenom i kraj­nje negostoljubivom planinskom području Bayan Kara Ula.

Nije bilo načina niti materijalnih mogućnosti da se pri slijetanju te­ško oštećen "zračni brod" popravi i osposobi za let, a još manje da se izra­di novi kojim bi se dobronamjerni Dropi mogli vratiti na matični sve­mirski brod ili svoj daleki planet. Stoga nesretnim došljacima iz svemira koji su preživjeli udes "zračnog broda" nije preostalo ništa drugo već da doživotno ostanu na Zemlji kojom je tada, prema službenim znanstve­nim gledištima i saznanjima, posvuda carevalo surovo kameno doba.

Prva strašna noć koju su došljaci proveli u krajnje surovom ambijen­tu Bayan Kara Ula opisana je na jednom od tih granitnih diskova otprili­ke ovako: "Dropi su se spustili iz oblaka svojim zračnim brodom. Prije nego što je izašlo sunce naši muškarci, žene i djeca bježali su pred Kamama i sakrivali su se deset puta u špilje. Tek tada su oni shvatili znakove i uvidjeli da Dropi imaju miroljubive namjere"

Iz tog je slobodno prevedenog i suvremeno stiliziranog (pra)dre-vnog zapisa očito da su miroljubivi svemirski došljaci uporno pokuša­vali uspostaviti dobre odnose s tamošnjim poludivljim i neprijateljski raspoloženim pripadnicima planinskog plemena Kam, koji su živjeli u obližnjim špiljama. Njihove miroljubive namjere prilično dugo nisu bile shvaćene. Primitivni i surovi domoroci su nesretne Drope, zbog njihova neobična tjelesna izgleda (a možda i straha da će ubuduće s njima morati dijeliti krajnje oskudne uvjete života u veoma negostoljubivom planin­skom kraju) isprva nemilice proganjali i ubijali poput životinja.

Svirepi progoni i bezdušno ubijanje miroljubivih Dropa potrajali su sve dok poludivlji pripadnici planinskog plemena Kam konačno nisu shvatili da ti došljaci čudna izgleda, koji su se stjecajem nesretnih okolnosti iznenada pojavili u njihovu zabačenom i veoma siromašnom planinskom kraju, prema njima zaista nemaju nikakvih neprijateljskih namjera. Tek tada su malobrojne Drope koji su preživjeli dugotrajni progon napokon prihvatili u svoju sredinu. Tijekom vremena s njima su se i biološki stopili.

Drope su svoje mrtve pokapali izdvojeno u spletu planinskih špi­lja u pravilno poredane grobove. Prije nego što su izumrli odlučili su ostaviti na velikoj kolekciji precizno izrađenih kamenih diskova za­pisano opsežno svjedočanstvo za neke vrlo daleke buduće naraštaje o svome podrijetlu, misiji, udesu "zračnog broda" te tragičnom usudu u surovoj sredini kamenog doba u koju su, na "trećem planetu", neo­čekivano zapali.

Grub i djelomičan prijevod zapisa s kamenih diskova prvo je prio-pćen užem krugu kineskih znanstvenika. Bio je toliko zaprepašćujući i "nepravovjeran" da je pekinška Akademija za pretpovijest do daljnjega strogo zabranila profesoru Tsum Um-Nuiju i njegovim suradnicima objavljivanje rezultata dugogodišnjih istraživanja u znanstvenim časo­pisima. Zabranjeno im je čak i davanje bilo kakvih usmenih priopćenja o njima.

Ta tragična birokratska odluka nije pokolebala entuzijastičnog i upornog profesora Tsum Um-Nuija da nastavi i okonča davno započeto istraživanje, premda je bio duboko ogorčen krutim stavovima svojih odviše konformistički orijentiranih kolega koji nisu marili za znanstve­nu istinu utemeljenu na činjenicama. Unatoč tome nastavio je neumor­no raditi na fascinantnom i epohalnom arheološkom nalazu, ali ovaj put u svojevrsnoj izolaciji. Ona se, naime, u sve kontroliranijem svijetu znanosti često primjenjuje kao djelotvorna zaštitna mjera za sve slobo­doumne istraživače i znanstvenike koji se drznu razmišljati i istraživati izvan uhodanih kolotečina aktualne paradigme.

Profesoru Tsum Um-Nuiju je u daljnjem istraživačkom radu napo­kon pošlo za rukom da uvjerljivo dokaže da gusti brazdasti zapisi na kamenim diskovima nisu ničija neukusna šala ili krivotvorina, već da su zaista vrlo stari i autentični. Uz pomoć ruskih geologa, kemičara i fiziča­ra koji su 1961. godine u Moskvi, na uglednom Sveučilištu Lomonosov, laboratorijski temeljito ispitali nekoliko kamenih diskova s Bayan Kara Ula, bilo je napokon znanstveno dokazano:

• da oni sadrže znatne primjese kobalta i aluminija u relativnim količinama neuobičajeno visokim za prirodnu granitnu stijenu sa šireg područja Bayan Kara Ula;

• da je tvrdoća materijala od kojeg su izrađeni usporediva samo s dioritom - prirodnim crnim kamenom eruptivnog podrijetla izuzetno visoke tvrdoće koja je približna tvrdoći dijamanta te

• da oni prilikom rotacije kod određene kutne brzine počinju neobično snažno vibrirati i zujati visokom frekvencijom, kao da kroz njih protječe snažna električna struja, što upućuje na zaključak da su prilikom izrade vjerojatno bili obrađivani specijalnim postupkom u vrlo jakom elektromagnetskom polju koje je konsolidiralo njihovu kristalnu strukturu.

Iz navedenih rezultata opsežnih laboratorijskih istraživanja ruskih znanstvenika može se sa sigurnošću zaključiti da kameni diskovi, a po­sebice spiralno raspoređeni sićušan brazdasti zapis na njihovoj glatkoj površini, nisu bili izrađeni ručno dugotrajnim i mučnim izrezivanjem, klesanjem, glačanjem i grebanjem prirodnog kamena primitivnim i grubim kamenim oruđem onog doba, već, najvjerojatnije, nekom nama nepoznatom specijalnom tehnikom lijevanja.

Ruski filolozi koji su na dostavljenim primjercima kamenih diskova s Bayan Kara Ula istraživali brazdaste zapise potvrdili su vjerodostojnost dešifriranja znakova i djelomično pročitanih segmenata teksta prema ključu kojeg su iznašli marljivi i uporni kineski znanstvenici. Tek nakon rigoroznih laboratorijskih i filoloških ispitivanja kamenih diskova u Moskvi nekoliko uvaženih kineskih znanstvenika napokon je oprezno podržalo rezultate dugogodišnjeg ustrajnog istraživačkog rada profesora Tsum Um-Nuija i njegovih vjernih suradnika.

Ohrabren dugo očekivanom skromnom podrškom on ih je, unatoč krutom birokratskom stavu uprave pekinške Akademije za pretpovijest da se ti rezultati ne objavljuju, odlučio javno publicirati. Za to je, zahva­ljujući prvenstveno svojoj ogromnoj upornosti, napokon uspio dobiti traženo odobrenje. Prvo priopćenje stručnoj javnosti o rezultatima istra­živanja zapisa na granitnim diskovima s Bayan Kara Ula podnio je na Međunarodnoj konferenciji arheologa održanoj 1962. godine u Japanu.

No, istinoljubivi Tsum Um Nui je odlučio otići i korak dalje, pa je o rezultatima istraživanja tih drevnih zapisa 1965. godine objavio publi­kaciju na engleskom jeziku pod izazovnim naslovom The Grooved Script concerning Space-ships which, as recorded on the Discs, landed on Earth

12.000 years ago. Ona je u svjetskim znanstvenim krugovima, što se i moglo očekivati, primljena vrlo hladno, s mnogo rezervi, protivljenja pa čak i poruga, jer je bila posve oprečna s važećim "pravovjernim" pogle­dima i interesima znanstvenog establishmenta. Mnogi uvaženi zapadni znanstvenici nisu tu publikaciju profesora Tsum Um-Nuija i njegovih suradnika, unatoč iznesenim uvjerljivim argumentima, držali ozbiljnom niti je smatrali vrijednom bilo kakvih razmatranja.

Impresivni rezultati proizašli iz dvadesetak godina ustrajnog i preda­nog znanstveno-istraživačkog rada profesora Tsum Um-Nuija i njegovih odanih suradnika imali su takvu dokaznu snagu da su iz temelja snažno potresali i ozbiljno dovodili u pitanje neke temeljne, općeprihvaćene i, dakako, "neupitne" znanstvene stavove s područja antropologije i najsta­rije prošlosti čovječanstva. Stoga je razumljivo zašto svi pokušaji i napori Tsum Um-Nuijevog tima da pobliže upoznaju znanstvenike u domovini i svijetu s tim zadivljujućim epohalnim otkrićem nisu urodili očekiva­nim rezultatima.

Njihove iskrene napore je ubrzo prekrio debeo veo omalovažavanja i zaborava. Umoran i duboko razočaran, profesor Tsum Um-Nui je, nakon svega što je doživio od nezainteresiranih konformistički raspoloženih kolega iz svijeta znanosti te veoma zabrinut tadašnjim pogubnim poli­tičkim stanjem u Kini, koje je nezadrživo srljalo u zloglasnu "kulturnu revoluciju" posve nesklonu slobodoumnim intelektualcima i znanstve­nicima, ubrzo emigrirao u Japan. Tamo je početkom 70-ih godina XX. stoljeća, gotovo posve zaboravljen od sviju, umro i sahranjen.

Njegovi cjelokupni izvještaji o istraživanju i odgonetanju zapisa s drevnih kamenih diskova iz špilja vrletnog Bayan Kara Ula danas su, po svemu sudeći, vjerojatno pohranjeni (bunkerirani) u pekinškoj Akademiji za pretpovijest te, prema nekim informacijama, vjerojatno i u Povijesnom arhivu u Taipeiu, glavnom gradu velikog južnokineskog otoka Tajvana.

Drugi značajan pokušaj da se barem najvažniji rezultati dugogodi­šnjih istraživanja neobičnih arheoloških nalaza s Bayan Kara Ula objave široj javnosti učinio je uvaženi ruski profesor filologije Vjačeslav Zajcev. On je o tome u visokonakladnom ruskom magazinu Sputnjik (broj 1/ 1968) objavio sažet članak pod naslovom Znanost ili mašta? Nakon toga su drevni kameni diskovi s Bayan Kara Ula, koji svjedoče o tragičnom usudu miroljubivih svemirskih došljaka, još jednom na kraće vrijeme pobudili pozornost svjetskih znanstvenih krugova i medija, da bi ubrzo zatim sve opet palo u najdeblji zaborav.

Ono po čemu se ti arheološki nalazi bitno razlikuju od svih ostalih potencijalnih tragova paleo i postpaleokontakata jest činjenica da fasci­nantan fundus, koji sadrži više od sedam stotina relativno tankih kame­nih diskova sa spiralno raspoređenim gustim brazdastim zapisima, nije djelo vještih ruku (pra)čovjeka kamenog doba, već visokosofisticirani proizvod inteligentnih došljaka iz svemira - miroljubivih Dropa - koji su, nakon prinudnog prizemljenja svoje pokvarene letjelice, uz velike žrtve dugotrajnog pogroma, jedva uspjeli preživjeti u krajnje surovim i negostoljubivim planinskim bespućima Bayan Kara Ula.

Po karakteru i dramatičnosti pretpovijesnih zbivanja na Bayan Kara Ulu i tendencioznom bezobzirnom negiranju i prikrivanju tog epohal­nog otkrića može se slobodno reći da ona predstavljaju kineski Roswell kamenog doba. Valja istaći da su egzotični spiralno raspoređeni gusti dvotračni brazdasti zapisi na bogatoj kolekciji koja broji više od 700 ka­menih diskova zasigurno najstariji poznati, ali u "pravovjernom" svijetu znanosti, nažalost, još uvijek nepriznati, pisani spomenici na svijetu.

Rezultati istraživanja Karyla Robin-Evansa

Djelomično pročitane zapise s kamenih diskova podupire i drevna legenda gorštačkih plemena Dropa koju je svojevremeno zabilježio en­gleski znanstvenik dr. sci. Karyl Robin-Evans. U njoj se spominju neka egzotična malena žutoputa bića vretenasta tijela, ogromne široke glave i ružna izgleda koja su nekoć davno "sišla s oblaka."

Ubrzo nakon svršetka Drugog svjetskog rata poljski profesor arheo­logije i etnologije Sergej Lolladhoff (1903.-1949.) pokazao je Karylu Ro-bin-Evansu neobičan lećasti disk od jadeita (rijetke vrste žada, minerala iz skupine alkalnih piroksena) s povećom kružnom rupom u njegovu središtu, kojeg je svojedobno kupio na sajmu u podhimalajskom gradu Mussoorieu u sjevernoj Indiji. Profesor Lolladhoff je smatrao da taj ču­dni disk od žada potječe od pripadnika tajanstvenog naroda Dropa koji su ga koristili kao relikviju prilikom religijskih obreda.

Poznato je da su takvi diskovi, koji se zbog karakteristična lećasta oblika već na prvi pogled razlikuju od elegantnih plosnatih kamenih diskova s Bayan Kara Ula, bili kasnije često izrađivani u religiozno-ritu-alne svrhe kao manje ili više nezgrapne replike oko 12 tisućljeća starih elegantnih izvornih diskova Dropa.

Neobičan jadeitni disk i zagonetni gorštaci Dropi toliko su zain­teresirali i zaokupili Karyla Robin-Evansa da je 1947. godine odlučio otputovati u njihovu daleku i tajanstvenu planinsku postojbinu da bi tamo istražio njihovo tajnovito podrijetlo i običaje. Put ga je iz Indije vodio preko glavnog tibetanskog grada Lhase, gdje mu je, navodno, bila odobrena audijencija kod četrnaestog dalaj lame. Na daljnjem putu kroz istočni Tibet, prema teško pristupačnom planinskom području Bayan Kara Ula, odvažnog engleskog znanstvenika ubrzo su napustili unaj­mljeni tibetanski prijevoznici i nosači koji su se, iz njemu nedokučivih razloga, silno plašili surove i tajanstvene divljine vrleti Bayan Kara Ula.

Unatoč tome uporni je Karyl Robin-Evans, uz nadljudske napore, nakon tisućama kilometara duga i tegobna puta ispunjena brojnim opa­snostima napokon stigao na željeno odredište. Nakon što je postupno zadobio povjerenje tamošnjih bojažljivih i nepovjerljivih žitelja nena­viklih na strance, unajmio je učitelja koji ga je neko vrijeme podučavao osnovama drevnog jezika Dropa. Naučivši donekle taj primitivni gor-štački jezik, Karyl Robin-Evans je od Lurgan-Laja, svećenika Dropa, čuo i zabilježio niz zanimljivih podataka o njihovu neobičnom podrijetlu i prošlosti.

Prema kazivanju Lurgan-Laja, drevni preci njegova naroda prispjeli su nekoć vrlo davno na Zemlju s jednog od planeta iz nama susjednog zvjezdanog sustava Sirijusa. Miroljubivi Dropi su poduzeli dvije istraži­vačke ekspedicije na Zemlju - jednu prije dvadesetak tisuća godina, a drugu prije otprilike tisuću godina. Njihova druga ekspedicija doživjela je pri spuštanju letjelice na naš planet nesreću u planinskim vrletima Ba­yan Kara Ula. Po našem računanju vremena to se vjerojatno zbilo 1014. godine. Preživjeli članovi ekspedicije više nisu mogli osposobiti teško oštećen "zračni brod" i njime napustiti naš planet.

Jedino se taj dio kazivanja Lurgan-Laja vremenski ne podudara s procijenjenom starošću kamenih diskova s Bayan Kara Ula. Na temelju te procjene zaključuje se da se drevna nesreća "zračnog broda" (NLO-a) Dropa vjerojatno zbila prije dvanaest tisućljeća, a ne prije jednog tisu­ćljeća kako je Karylu Robin-Evansu ispripovijedao Lurgan-La. Moguće je da se u tisućljetnoj predaji, koja vjerojatno nikad nije bila zapisana ili se njezin zapis možda još nekoć davno izgubio, dogodila promjena izvornog podatka, kako to, nažalost, vrlo često biva.

U STAROVJEKIM KULTURAMA

"Pričaj mi o prošlosti da bih mogao spoznati budućnost." Konfucije

Zapisi drevnih naroda Dalekog istoka i Tibeta

Na periferiji gradića Yamaga na velikom južnojapanskom otoku Kyushu, koji se nalazi oko 25 kilometara sjeverno od grada Ku-

mamotoa, otkriven je oko četiri tisuće godina star kneževski grob boga­to ukrašen različitim zidnim crtežima. Jedan od njih prikazuje kneza ili kralja s krunom na glavi koji dizanjem ruke pozdravlja na nebu sedam letećih diskova iz kojih izbija neka neobična svjetlost.

Takav tip ranopovijesnog groba poznat je u Japanu pod nazivom Chip-San, što u narječju starosjedilačkog plemena Ainu sa sjevernoja-panskog otoka Hokkaido označava "mjesto na kojem se nalazi sunce" Japanski arheolog dr. sci. Yoshiyuki Tange drži da ti motivi "sunca" prikazani na zidnim u nekoliko tisućljeća starim grobovima vjerojatno simboliziraju NLO-e.

U drevnim legendama japanskog plemena Ainu, čiji pripadnici imaju više europidne nego mongoloidne crte lica, spominju se i neka "tjelesa koja svijetle" pod izvornim nazivom shinta, što u prijevodu znači kolijevka. Jedna od tih legendi kaže da je nekoć davno u jednoj takvoj "kolijevci" s neba na Zemlju sišao bog Okikurumi-Kami. Profesor Tange je prilikom arheoloških iskapanja na sjevernojapanskom otoku Hokka-idu otkrio oko četiri tisućljeća star grob sa zidnim crtežom na kojem je prikazana skupina ljudi kako pogledom prati spiralnu putanju nekog letećeg objekta nalik kolijevci (shinti).

I u nekim srednjovjekovnim japanskim ljetopisima spominju se "va­trena sunca"- pod čime se podrazumijevaju neki gorući ili užareni leteći objekti. Tako, primjerice, jedan srednjovjekovni japanski crtež izrađen krajem IX. stoljeća prikazuje neobičan vatreni objekt nalik štitu čiji let

nebom netremice promatraju dva svećenika, dok nedaleko od njih po tlu poskakuje neobičan krilati muškarac kojeg, čini se, ne primjećuju.

Zanimljivo je da i neke starovjeke kineske legende također spomi­nju "leteće zmajeve" kojima na Zemlju dolaze "sinovi nebesa". Tako se, primjerice, u kineskoj provinciji Yunnan u jednoj legendi spominju neobična "leteća zvona" koja su se u davnim vremenima pojavljivala na nebu, brzo letjela i iznenada nestajala. Ona u letu nisu proizvodila nika­kve zvukove. Zanimljivo je da su upravo takve zvonolike bešumne leteće objekte nevjerojatnih manevarskih sposobnosti često uočavali tijekom moderne NLO-ere brojni vidioci NLO-a diljem svijeta. Neki od njih su čak i snimljeni.

U pogledu bliskog susreta s NLO-om napose je dojmljiv izvadak iz legende o drevnom kineskom junaku Huang Diu. Tu legendu u svojim Povijesnim bilješkama navodi Si-ma Qian, otac kineske historiografije kojeg neki autori drže "kineskim Herodotom". On u tom opsežnom kroničarskom djelu tvrdi da su zabilježene legende o drevnom junaku Huang Diu, koji je živio i vladao Kinom oko 2600. godine pr. Kr., "bliske istini". Zanimljivo je da Huang Di svojim znanjem, sposobnostima i na­činom života ima podosta sličnosti sa sumerskim bogovima Anunnaci-ma. Držimo da ta sličnost ne može biti tek plod puke slučajnosti.

Jedna od zabilježenih zgoda iz života slavnog Huang Dia, često spo­minjanog u kineskim mitovima i legendama, kazuje sljedeće: "Kada je otkrio bakar u gori Shan Shan, Huang Di dao je odliti tronožac u samom podnožju brda Jin Shan. Kada je tronožac bio gotov iza Huang Dia spustio se zmaj s obješenim brkovima. Huang Di se po njima uspeo na zmaja, a za njim su krenuli svi njegovi pomoćnici s obiteljima. Na zmaja se popelo više od sedamdeset ljudi. A svi preostali podanici koji se nisu uspjeli popeti na zmaja prihvatili su se zmajevih brkova. Brkovi su otpali, a ljudi popadali (na tlo, op. aut.)".

Valja istaći da se u drevnim kineskim legendama i kronikama u pravilu spominju "leteći zmajevi" koji iz ždrijela rigaju silnu vatru i gusti dim ili "ptice koje grme", a vrlo rijetko neki drugi leteći objekti. Razlog tome vjerojatno treba potražiti u činjenici da je u kineskoj tradiciji od pamtivijeka zmaj bio simbol božanskog, nedostižnog i nepobjedivog. Prema nekim zapisima u najstarijim kineskim kronikama razvidno je da su starovjeki Kinezi, po svoj prilici, poznavali rendgen, amfibijska vozila (lebdjelice), hibernaciju, genetsko inženjerstvo, svemirske letove te neka druga sofisticirana tehničko-tehnološka dostignuća za koja odviše sa­mouvjereno držimo da su isključivo tekovina i simboli našeg vremena.

Pretpovijesne letjelice spominju na nekoliko mjesta i tibetanske svete knjige Tantyua i Kantyua. U njima se one opisuju kao čudesni "nebeski biseri" o kojima se nije smjelo ništa govoriti običnom puku. U pomno čuvanu tajnu "nebeskih bisera" i njihovo izvanzemaljsko podrijetlo bili su upućeni samo visokorangirani budistički svećenici (lame).

Prema nekim spisima pronađenim na Tibetu zapisano ja da je Bhi-ma, jedan od junaka opsežnog povijesnog epskog spjeva Mahabharate, "letio u svojim kolima blještavim poput sunca i glasnim poput groma. Ona su nalikovala plamenu na noćnom ljetnom nebu. Kretala su se poput kome­ta i izgledalo je kao da sjaje dva sunca. A onda se leteća kočija podigla još više i cijelo je nebo zasjalo".

Fascinantni opisi letjelica u vedskim spisima

Što se tiče opisa NLO-a i bliskih susreta s izvanzemaljcima, klasična vedska književnost, pisana izvorno na sanskrtu, mnogo je bogatija i da­leko preciznija od mitologije i svetih spisa zapadnog naslijeđa. Ona pru­ža mnogo širi uvid u vrlo složenu problematiku NLO-fenomena te na više mjesta detaljno opisuje pretpovijesne veze ljudi iz visokorazvijenog pretpovijesnog brahmanskog društva s pripadnicima izvanzemaljskih civilizacija koji su ih često posjećivali.

U više drevnih djela raskošne vedske književnosti do sitnica se opi­suju raznovrsne letjelice kojima su se služili bogovi, polubogovi, demoni i kraljevi za daleka putovanja ili za ratne operacije. Tako, primjerice, veliki junački ep Ramayana, koji sadrži oko 24.000 dvostiha od po 32 sloga podijeljenih u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimana - "nebeskih kočija" ili letećih strojeva čije pogonske motore pokreće neka bijelo-žućkasta tekućina, vjerojatno neka vrsta benzina ili goriva na bazi žive. Ima naznaka da su neke vrste vimana koristile čak, za nas još nedo­stižnu, antigravitacijsku propulziju.

Veličina vimana bila je zadivljujuća. U povijesnom epu Ramayani i Drona-parvanu - sedmoj knjizi velikog junačkog epskog spjeva Mahab­harate - vimana je opisana kao leteći stroj kupolasta oblika velik poput kuće. Ona je bila srebrnaste boje, imala je tri palube (etaže), malene prozore učvršćene biserima i kupolu sa šiljkom koji je vjerojatno bio an­tena. Vimane su mogle letjeti odozdo prema gore i odozgo prema dolje te naprijed i natrag, ovisno o položaju mlaznog motora koji je proizvo­dio snažan "pogonski vjetar". Prema njihovu izgledu bili su, kako stoji u

vedskom spisu Natya-sastra, izgrađeni brojni kupolasti hramovi na tlu Indije.

Te su čudesne pretpovijesne letjelice, koje se samo u Mahabharati spominju čak četrdesetak puta, imale zavidne manevarske mogućnosti. Mogle su letjeti na velikim visinama te u kratkom vremenu prevaljivati ogromne udaljenosti. Po potrebi, mogle su i mirovati (lebdjeti) u zraku. Vimane su u letu sjajile "poput sunca", a pri polijetanju i slijetanju stvara­le su "strašnu tutnjavu nalik jakoj grmljavini."

One su mogle letjeti "brzinom vjetra", a neke čak i "brzinom uma". U letu na većoj visini ispuštale su ravnomjeran "melodičan zvuk" i "pravile su glasnu buku u vrijeme odmora". Prilikom kretanja po tlu njihovi su kotači ostavljali tragove. Vimane su se čuvale u posebno građenim pro­stranim građevinama (hangarima) zvanim na sanskrtu vimana-griha.

Upravljanje vimanama bilo je vrlo složeno i zahtijevalo je veliko zna­nje i umijeće koje se stjecalo dugotrajnom obukom. Vimana je, upravlja­na vještim rukama pilota, mogla putovati na manjim visinama "slijedeći trag ptica", nebeskim svodom "visoko iznad oblaka", ali i na znatno većim nebeskim visinama po "nebeskim stazama kojima su putovali polubogo­vi". S njih su se golema oceanska prostranstva doimala tek kao "malene udubine ispunjene vodom". S tih (svemirskih) visina moglo se iz vimana vidjeti kopno oko oceana te razaznati ušća velikih rijeka.

U vedskom spisu Samsara-sutradhari, koji ima tehničko-znanstveni karakter, detaljno su opisani različiti načini putovanja vimanama. Taj u tehničkom smislu fascinantan drevni spis sadrži čak 230 točaka u koji­ma je u bitnim crtama obrađena gradnja vimana, letenje njima te načini njihova slijetanja (normalno i prinudno).

U vedskom spisu Vaimana-shastri, kojeg je oko 400. godine pr. Kr. napisao indijski svetac Bharadvaja i koji sadrži osam poglavlja, također je opisano kako se upravlja vimanama te se navode osnovni podaci o njihovim izvanrednim manevarskim mogućnostima. Uz to su prikazane neophodne mjere opreza prilikom duljih letova vimanama, njihova za­štita od oluja, način prebacivanja njihove antigravitacijske propulzije na napajanje sunčevom energijom te niz drugih tehničkih pojedinosti.

U velikom povijesno-junačkom epskom spjevu Ramayani zapisano je o letu vimana sljedeće:

"Na Raminu zapovijed podigla se veličanstvena nebeska kočija uz strahovitu tutnjavu prema ogromnom oblaku..."

Na jednom drugom mjestu u tom spjevu piše sljedeće:

"Bhima je letio svojom vimanom na nekoj golemoj zraci koja je sjajila poput sunca i stvarala buku poput strašne grmljavine za oluje."

Ti izuzetno živopisni drevni opisi leta vimana u vedskim spjevovima pažljivoga čitatelja neodoljivo će podsjetiti na danas svima dobro poznat prizor uzleta i leta suvremenih mlaznih i raketnih letjelica.

U Sabha-parvanu, široj javnosti manje poznatom vedskom spisu, uz vimane opisuju se i ogromni sjajni "leteći gradovi" koji lakoćom elegan­tno plove nebom. Sjajili su poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog obrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo udobno smje­stiti i do tisuću osoba.

I u Mahabharati se također nalaze slični opisi "letećih gradova" koji su se sami mogli pokretati, letjeti i podizati visoko u nebo te spuštati na zemlju. Na njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle ulijetati i izlijetati manje letjelice (vimane).

Vrlo je plastičan i danas svakome posve razumljiv živopisan opis asurskog "letećeg grada" iz Mahabharate, koji veoma podsjeća na neke suvremene opise ogromnih NLO-a:

"A na povratku preda mnom se stvori predivan grad koji sebe sama pokreće. Blještav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti... Lebdeći grad, sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvijek u željenom smjeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobive­nim. Čas je nestajao u njedrima Zemljinim, čas se skrivao u daljinama nebeskim, Čas je dolazio postrance, čas bi nestajao u vodu uronjen. Napokon ga strijele moje željezne i oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše."

Iz tog i više njemu sličnih dojmljivih opisa u starodrevnim vedskim tekstovima nije teško zaključiti da se u njima arhaičnim jezikom opisu­ju ogromne orbitalne svemirske stanice ili vrlo veliki matični brodovi nekih tehnički vrlo naprednih civilizacija. Oni bi, oblijećući Zemlju,

nestajali iz vidokruga iza horizonta da bi se, obletjevši Zemlju, nakon nekog vremena izdigli iznad horizonta te opet postali vidljivi, kako je to slikovito opisao nepoznati autor tih živopisnih drevnih stihova.

Brojne istraživače mitologije starovjekih kultura već desetljećima naj­više začuđuje i zbunjuje tvrdokorna činjenica da se vrlo slični opisi leta, polijetanja i spuštanja nekih nepoznatih pretpovijesnih letjelica - poput ovih u navedenim klasičnim vedskim djelima - također mogu naći u ma­nje ili više nezgrapnom obliku, u legendama, predajama i svetim spisima drevnih kultura koje su međusobno bile udaljene tisućama kilometara i/ili godina te nisu mogle komunicirati niti išta znati jedna o drugoj.

Zanimljivo je da se i u predajama, svetim spisima i kronikama više starovjekih kultura na širem području Sredozemlja također nalaze fa­scinantni opisi silaska "bogova" s neba praćenog snažnim plamenim jezicima, gustim dimom i zastrašujućom tutnjavom nalik jakoj grmlja­vinskoj oluji. Danas je zaista teško i naivno povjerovati te nekritički prihvatiti neutemeljen paušalan stav da su svi ti starovjeki opisi, prepuni današnjim ljudima jasno prepoznatljivim tehnogenim detaljima iz su­vremene zrakoplovne i raketne tehnike, samo puka slučajnost, pjesnička simbolika ili plod bujne futurističke mašte njihovih drevnih autora.

"Vatreni obruči" u drevnom Egiptu

Dobro je poznato da su starovjeki Egipćani, kao i njihovi manje poznati veoma napredni pretpovijesni preci Kemićani, nepokolebljivo vjerovali da bogovi "nebeskim lađama" putuju "nebeskim Nilom" - Mli­ječnom stazom - te da odande redovito navraćaju na Zemlju. Egipćani od pamtivijeka također čvrsto vjeruju i to da su njihovi vladari (faraoni) zemaljski potomci nebeskih bogova te da se oni poslije smrti na "nebe­skim barkama" vraćaju u svoj vječni "nebeski dom".

Profesor Alberto Tulli, ravnatelj Egipatskog muzeja u Vatikanu, u XIX. stoljeću je prilikom arheoloških iskapanja u Tebi (današnjem Lu-xoru) otkrio dio prilično oštećenog papirusa iz takozvanih Tanunijevih Anala. Tanuni je bio pisar, arhivar i vojni zapovjednik kralja Tutmozisa III. (1504.-1450. pr. Kr.) iz 18. dinastije. Zbog njegovih velikih vojnih osvajanja na ogromnom prostoru od Eufrata do Nubije povjesničari su Tutmozisa III. u žargonu prozvali "Napoleonom drevnog Egipta".

Iz zapisa na tom djelomično nečitljivom papirusu može se, uz ostalo, pročitati sljedeće:

"U dvadeset drugoj godini (vladavine Tutmozisa III., op. aut.), u trećem mjesecu zime, šestog sata dana pisari Kuće života ustanovili su da je s neba dospio vatreni obruč. Nije imao glavu. Iz njegovih usta širio se težak zadah. Njegovo je tijelo bilo jedan rod (oko 5 metara) dugačko i jedan rod široko. Nije ispuštalo nikakve glasove. Srca pisara bila su prestrašena i zbunjena i oni polijegaše potrbuške.

Izvijestili su kralja. Njegovo je veličanstvo razmišljalo o događaju. Kada je prošlo nekoliko dana broj ovih stvari na nebu bio je brojniji nego ikada. Sjali su poput Sunca i protezali su se do četiriju potpornja nebesa. Moćan je bio ratnički položaj na nebu tih pet obruča. Kralje­va vojska zajedno s njim gledala ih je. To je bilo poslije večere.

Tih pet obruča vinulo se prema jugu uvis u nebo i nestalo. Ribe, krila-te životinje i ptice pale su s neba. Bio je to čudesan događaj nikad pri­je viđen, od osnutka ove zemlje. Kralj je to shvatio kao znak bogova da treba uspostaviti mir na zemlji. Naredio je da sve što se zbilo bude zapisano u anale Kuće života da bi ostalo zauvijek upamćeno!'

Nakon dramatičnog višednevnog suočavanja s tajanstvenom flotom "vatrenih obruča", kralj Tutmozis III. je, kao mudar vladar, shvatio da su mu bogovi željeli na taj način znakovito poručiti da je njegova zemlja iscrpljena i izmorena brojnim ratovima te da njome napokon treba za­vladati mir. Zaključio je da bogovi žele da on odustane od namjeravanog vojnog pohoda jer bi njime nanio mnoga zla pa stoga za njega nema opravdanja. Naredio je svom pisaru i vojnom zapovjedniku Tanuniju da se sve to pomno zabilježi "kako se nikada ne bi zaboravilo".

NLO-i nadlijeću Rimsko Carstvo

I u Rimskom Carstvu tijekom III., II. i I. stoljeća pr. Kr. također je zabilježeno više viđenja neobičnih pojava i letjelica na nebu. Tako jedan zapis iz III. stoljeća pr. Kr. spominje viđenje "oltara" i nekih blistavih letećih tijela na nebu. Prema jednom drugom sačuvanom zapisu mnogi stanovnici Lanopiuma, mjesta na Apijskoj cesti (Via Apia) udaljenog dvadesetak kilometara od Rima, vidjeli su 170. godine pr. Kr. "nevjeroja­tan spektakl flote blistavih brodova (NLO-a, op. aut.) na nebu".

U blizini Arbisa, mjesta koje se nalazi oko 200 kilometara jugoisto­čno od Rima, visoko na nebu primijećeni su sjajni leteći objekti. U zapisu

koji izvješćuje o tom nesvakidašnjem događaju kojeg su vidjeli brojni očevici stoji "da su sličili brodovima koji plove nebom". Također je zabilje­ženo da je u to doba i nedaleko Apulije viđen neki okrugao blistavi "štit" koji prelijeće nebom.

Ugledan rimski državnik, govornik i pisac Gaj Plinije Mlađi zabilje­žio je sljedeći događaj: "U vrijeme konzula Lucija i Gaja Valerija (vladali oko 100. godine pr. Kr, op. aut.) 'gorući štit' letio je u predvečerje nebom od istoka prema zapadu bacajući iskre!'

Julije Obsekvent, rimski pisac i povjesničar koji je živio u IV. stoljeću, u knjizi Prodigiorum liber (Knjiga o čudesnim znamenjima) opisao je vi­đenje NLO-a koji je usred dana prelijetao Rim ovako: "Nešto poput oru­žja za bacanje nalik rozeti podiglo se uz veliku buku s tla i vinulo u nebo" U toj knjizi on opisuje neobične događaje (čudesna znamenja) koji su se, kako tvrdi na temelju zapisa velikog rimskog povjesničara Livija Tita (50. pr. Kr.-12. n. Kr.), zbili na širem području Rima u relativno kratkom razdoblju od 249. do 212. godine pr. Kr.

Zanimljivo je da se u to vrijeme, prema procjeni akademika Zecharia Sitchina, unutar Sunčeva sustava relativno blizu Zemlji nalazio planet Nibiru - nebeska domovina sumerskih bogova Anunnaka, gospodara kozmičkog života.

Više uvaženih rimskih pisaca (Kasije, Ciceron, Seneka) također je u svojim djelima, manje ili više plastično, arhaičnim jezikom opisalo viđe­nja nekih čudesnih pojava na nebeskom svodu za koje u njihovo doba nije bilo racionalnog objašnjenja. Tek danas postaje razvidno da su sve to zapravo nezgrapni starovjeki opisi viđenja NLO-a koji su već tada učestalo nadlijetali šire područje Sredozemlja.

Š T O SE KRIJE U S T A R O Z A V J E T N I M

K N J I G A M A I A P O K R I F I M A ?

Jahvin silazak na Sinajsku goru

Nakon dramatična izlaska oslobođenih Hebreja iz Egipta i nji­hova dugotrajna lutanja pustinjom, a prije njihova dolaska u

obećani Kanaan, zbilo se čuveno starozavjetno bogojavljenje na Sinaju (Horebu). Tada se na vrhu Sinajske gore u vrlo neobičnim (tehnogenim) okolnostima pojavio sam bog Jahve. Prije toga je Mojsiju, kao predsta­vniku Hebreja, dao vrlo jasne upute bezopasnosti za narod da tko ne bi, nesmotreno se približivši, stradao prilikom njegova spektakularna silaska s neba na zemlju.

Zanimljivo je pogledati i kritički proanalizirati opis tog središnjeg starozavjetnog događaja u optici suvremenih dostignuća na području raketne tehnike. U biblijskoj Knjizi Izlaska, 19,16-21, zapisano je kako se Jahve preko Mojsija objavio njegovim sunarodnjacima:

"A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje sijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. Mojsije povede puk iz naroda Bogu. Stadoše na podnožju brda. Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. Jahve side na Si-najsko brdo, na vrhunac, i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda. Mojsije se uspe. Sad Jahve reče Mojsiju: Siđi i opomeni narod da ne bi provalio prema Jahvi da ga vidi. Mnogo bi ih poginulo"

Danas je svakome dobro poznata osnovna sigurnosna mjera prema kojoj je na svim aerodromima i raketodromima izričito zabranjeno da se bilo tko nalazi na pisti ili odviše blizu lansirnoj rampi prilikom slijetanja ili uzlijetanja zrakoplova na mlazni pogon odnosno lansiranja rakete.

Očito je da je tu uobičajenu modernu sigurnosnu mjeru prilikom spu­štanja svoje moćne nebeske letjelice s raketnim kočenjem na Sinajsku goru primijenio i Jahve.

Nakon što je Jahve na Sinaju pred Mojsijem izgovorio svojih vele­bnih Deset zapovijedi, prema Knjizi Izlaska, 20,18-21, slijedi dramatičan opis daljnjih zbivanja:

"Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Onda rekoše Mojsiju: Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo. Ne bojte se - reče Mojsije narodu. Bog je došao da vas samo isku­ša; da strah pred njim ostane s vama da ne griješite. Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio"

Kao što je vidljivo iz navedenih citata, spektakularan Jahvin silazak s nebeskih visina na Sinajsku goru bio je praćen zaglušnom grmljavinom, snažnim sijevanjem munja, jakim potresanjem brda, silnim ognjem, dimom i gustim oblacima. Ti karakteristični znaci, po tradicionalnoj egzegetskoj interpretaciji, imaju simbolično značenje dolaska i nazo­čnosti Boga te vidljivog očitovanja njegove silne moći. No, po suvre­menim saznanjima, za njih postoji daleko logičnije i mnogo uvjerljivije komplementarno tumačenje.

Oni su, naime, tipični za slijetanje velike letjelice s raketnim koče­njem pa se stoga mogu smatrati prvenstveno očitovanjem Jahvine silne tehničke, a ne božanske moći. Takvim sofisticiranim letjelicama služe se, sukladno vedskom nauku, samo smrtna bića koja, zbog ograničenih mogućnosti svojih materijalnih tijela, ne mogu snagom uma lakoćom putovati kamo i kuda žele poput vječnog i svemogućeg Boga za kojeg u tom pogledu ne postoje nikakva ograničenja. Stoga mu, kao apsolutnom nestvorenom i vječnom transcendentnom duhovnom biću, ne trebaju nikakve letjelice niti bilo kakva materijalna pomagala.

To je ključan kriterij po kojem se pri istraživanjima svetih spisa, mi­tovi i predaja u optici paleokonatakata može valjano prosuditi radi li se zaista o pravome Bogu ili o nekom ili nekim inteligentnim, manje ili više dugovječnim i po sposobnostima ograničenim tjelesnim bićima, koja, poput nas smrtnih ljudi, koriste pri svome djelovanju neka materijalna pomagala ili sofisticirana tehnička sredstva.

Da se u tom nesvakidašnjem, veoma dojmljivom i stravičnom prizo­ru spektakularna Jahvina silaska na Sinajsku goru zaista radilo o nekoj moćnoj letjelici (NLO-u) s raketnim kočenjem, čije slijetanje može biti

pogubno za promatrače koji bi se nesmotreno zatekli u blizini, u navede­nim citatima iz biblijske Knjige Izlaska vrlo jasno upućuje:

• prethodno Jahvino upozorenje dano Mojsiju da se mjestu njegova silaska (slijetanja) nitko od ljudi ne približava da ne bi poginuo;

• silazeći oganj i gusti dim koji je obavio mjesto Jahvina spuštanja te • zaglušna buka kočnih raketnih motora od koje se silno treslo tlo

posvuda oko mjesta slijetanja.

Danas je dobro poznato da prilikom sijevanja munja, koje su ekstre­mno jako električno izbijanje u atmosferi, kao popratni fenomen nastaje grmljavina, ali nikada ne nastaju gusti oblaci dima. Oni se razvijaju samo uz intenzivan proces gorenja, odnosno izgaranja goriva.

Da spektakularno bogojavljenje na Sinaju po svojim tehnogenim ele­mentima nije nikakav izuzetak rječito govori impozantan prizor Jahvina leta nebom koji je također praćen jakim sijevanjem, žestokom grmlja­vinom i gustim dimom. Njegov je let bio vrlo stravičan i pogibeljan, ne samo za ljude već i za životinje. To je u Psalmu 29(28),5-9 opisano veoma jasno i živopisno sljedećim stihovima:

Čuj! Jahve lomi cedre, Jahve lomi cedre libanske, i Liban skakuće poput teleta, a Sirion kao mlado bivolče! Čuj! Jahve sipa munje, Jahve sipa munje ognjene! Čuj! Jahve potresa pustinjom, Jahve potresa pustinjom kadeškom! Čuj! Od straha se mlade košute, prerano se mlade košute šumske. Čuj! Bog veličanstveni zagrmje...

Također su u pogledu opisa Jahvine silne božanske ili, točnije rečeno, neviđene tehničke moći izvanredno znakoviti slikoviti stihovi Psalma 18(17),8-15. U njima stoji:

I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji gora,

pokrenuše se, jer On gnjevom planu. Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa. On nagnu nebesa i side, pod nogama oblaci mu mračni. Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi. Ogrnu se mrakom kao koprenom, prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim, od blijeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno. Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori. Odape strijele i dušmane rasu, izbaci munje i na zemlju ih obori.

Iz ovih se zanosnih stihova, koji odišu modernim ljudima jasno prepoznatljivim tehnogenim prizorima, može lako nazrijeti da se odveć žestoki i ratoborni Jahve prilikom svojih čestih borbenih intervencija na Zemlji očito veoma vješto služio nekom moćnom raketnom ili mla­znom letjelicom iz koje je nadmoćno vodio žestoku bitku oružjima tipa zrak-zemlja. Sve to vrlo jasno upućuje na njegovu tipično ljudsku narav i vojnički poziv, jer pravi Bog - vječni Stvoritelj i Svedržitelj svemira apso­lutno duhovno biće koje nitko nikad nije vidio - ne zameće i ne vodi ratove, ne koristi letjelice i razorna oružja niti ljudima daje bilo kakav poticaj, upute i podršku za njihovo vođenje.

Po Jahvinu izrazito nebožanskom ponašanju, tipično vojničkom načinu razmišljanja i djelovanja te lapidarnim stilom odlučno izrečenih Deset zapovijedi nije teško zaključiti da je on najvjerojatnije bio energi­čan i prilično ratoborno raspoložen vrhovni zapovjednik misije inteli­gentnih došljaka na Zemlji koji su u protopovijesno doba, nakon općeg potopa, ponekad prisiljeni koristiti i grubu silu, civilizirali preživjele lju­de te su s mnogo truda tisućljećima uspostavljali prve velike starovjeke kulture na Bliskom istoku (Sumer i Egipat) te u Novom svijetu (Azteki, Inke, Maye i njihovi prethodnici).

U prilog hipotezi da je žestoki i osvetoljubivi hebrejski bog Jahve, opisan u nekoliko prvih starozavjetnih knjiga, modernim rječnikom rečeno vjerojatno bio vrhovni zapovjednik neke davne izvanzemaljske

misije čije je sjedište bilo u velikoj blistavoj orbitalnoj stanici govori i opsežna apokrifna Knjiga Henokova o kojoj će biti više riječi kasnije.

Stoga je danas ljudima sklonim kritičkom razmišljanju vrlo teško pri­hvatiti duboko uvriježena tradicionalna mišljenja judeo-kršćanskih egze-geta, teologa i istraživača mitova, da su pisci nekih biblijskih knjiga u nizu karakterističnih detalja mogli tako zorno i realistično opisivati ono što nikad nisu vidjeli niti doživjeli oni sami ili očevici dostojni povjerenja.

Još je teže povjerovati da su ranopovijesni Semiti, koji po svom su­rovom nomadskom životu i mentalitetu nisu bili nimalo skloni bujnoj mašti i izmišljanju, bili kadri, bez čvrsta uporišta, stvoriti tako realističnu predodžbu slijetanja i leta moćne Jahvine raketne letjelice koja obilato riga ognjene jezike i širi guste oblake dima, proizvodi zaglušnu tutnjavu snažnu poput strašne grmljavine, silovito potresa brda, žarom ognja koji iz nje izbija spaljuje neprijatelje te topi kamenita brda (površinu stijena) ispod sebe poput voska, kako to stoji u živopisnim stihovima Psalma 97(96),3-5:

Oganj ide pred njim i sažiže okolo dušmane njegove. Munje mu svijet osvjetljuju; zemlja to vidi i strepi. Brda se tope pred Jahvom k'o vosak, pred vladarom zemlje sve.

Na današnjem stupnju razvitka znanosti i tehnike teško je bespogo-vorno prihvatiti tradicionalno tumačenje teologa da su to tek nadahnuti mitopejski i pjesnički opisi Jahvine silne božanske moći. Uvjereni smo da su sve to starovjeki Semiti ili njihovi preci nekoć zaista vidjeli. Neza­boravni dojmovi o Jahvinom spektakularnom silasku na Sinajsku goru i njegove spektakularne borbene akcije duboko su im se urezale u pamće­nje pa su ih stoga i mogli tako realistično ispričati u nizu karakterističnih "izdajničkih" pojedinosti.

Svojim arhaičnim jezikom u kojem nije bilo suvremenih tehničkih izraza slikovito su i precizno uspjeli opisati više tehnogenih detalja, jasno prepoznatljivih i razumljivih tek ljudima modernog svemirskog doba. Uvjereni smo da ti živopisni stihovi iz triju psalama zasigurno nisu samo puki književni primjeri poetske hiperbole stvorene bujnom i razigranom nadahnutom pjesnikovom maštom. Oni zasigurno imaju "debelo" pokriće u davno prohujaloj ranopovijesnoj zbilji starovjekih Semita.

Silna moć Jahvine superiorne tehnike (naoružani zrakoplov ili NLO s raketnim, odnosno mlaznim pogonom) koju su drevni žitelji Bliskog istoka viđali u raznim okolnostima očito ih je strahovito uplašila i toliko duboko dojmila da ih je navela na njima jedini logičan zaključak - da je Jahve zaista sam svemogući Bog koji je sišao na Zemlju, jer sve to u svojoj nomadskoj neukosti nisu mogli nikako drukčije pojmiti niti ra­cionalno protumačiti. Na takvom im razmišljanju i zaključku, s pozicija današnjih tehničko-tehnoloških dostignuća i saznanja, zaista nitko ne može ništa prigovoriti niti bilo što zamjeriti.

Ezekielovo viđenje slijetanja "Jahvinih kola"

Na više mjesta u hebrejskim svetim knjigama spominju se anđeli, "Božji sinovi" ili divovi (Nefili) - snažna čovjekolika bića visoka rasta koja su na pretpotopnu Zemlju prispjela s neba u blistavim letjelicama iz čijih su raketnih motora, uz zaglušnu buku, sukljali snažni plameni jezici i gusti oblaci dima. Malobrojni te u pravilu posve neobrazovani staro-vjeki očevici, koji su u to doba imali prilike izbliza doživjeti vrlo bučno slijetanje i uzlijetanje tih letjelica, bili su tim impozantnim prizorom smrtno uplašeni, posve zbunjeni i najvjerojatnije duboko frustrirani.

Za njih je takav nesvakidašnji stravičan prizor bučnog slijetanja veli­ke blistave nebeske lađe (NLO-a) obavijene gustim dimom i treperavim plamenim jezicima mogao biti protumačen, u okviru njihovih više nego skromnih tehničkih znanja, jedino kao silazak Boga iz svog nebeskog obitavališta na zemlju. U njihovu oskudnom obrazovanju i veoma ogra­ničenom poimanju za njih nikakve druge mogućnosti razumijevanja i tu­mačenja takvih nesvakidašnjih viđenja naprosto nije moglo biti. Oni ni uz najbolju volju nisu bili kadri dokučiti i shvatiti o čemu je zapravo riječ.

No, zasigurno je među očevicima moralo biti i takvih koji su, unatoč vidljivoj početnoj ustrašenosti izazvanoj slijetanjem velike letjelice, ipak uspjeli sačuvati prisebnost duha te su svoje viđenje mogli sabrano perci­pirati, upamtiti te kasnije u mnogim bitnim detaljima gotovo reporterski vjerno reinterpretirati i vjerodostojno zabilježiti. Jedan od takvih izuze­tno sabranih i nadarenih očevidaca, kojem je sve to izvanredno dobro pošlo za rukom, bio je veliki hebrejski prorok Ezekiel.

Vrijedi pažljivo pročitati što je on kao očevidac zapisao o jednom takvom neobičnom događaju koji se, po svoj prilici, zbio oko 590. godi­ne pr. Kr. Tada je mladi i za ono vrijeme vrlo obrazovan prorok Ezekiel

živio sa svojim brojnim sunarodnjacima u progonstvu u oblasti Tel Abib u Babiloniji. Jednog je dana, dok je bio u posjetu hebrejskim prognanici­ma u pokrajini Kaldeji u jugoistočnoj Mezopotamiji (oni su živjeli pored irigacionog kanala Kebar u blizini velike mezopotamske rijeke Eufrata, nedaleko drevnih sumerskih gradova Nippura i Ura), izbliza vidio slije­tanje na zemlju "Jahvinih kola". Svoje neobično viđenje je kasnije detalj­no opisao (Ezekiel, 1,1-28) ovako:

"Godine tridesete, četvrtoga mjeseca, petoga dana, kad bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvorile se nebesa, i ja ugledah božan­ska viđenja. Petoga dana istog mjeseca - godine pete otkako odvedoše u izgnanstvo kralja Joakima - riječ Jahvina dođe Ezekielu, sinu Buzi-jevu, svećeniku u zemlji kaldeskoj, na rijeci Kebaru. Spusti se na me ruka Jahvina. Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavljen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjaj­nu kovinu. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih s četiri obraza, u svakoga četiri krila. Noge im ravne, a stopala kao u teleta; sijevahu poput glatke mjedi. Ispod krila imahu na sve četiri strane ruke čovječje. I svako od njih četvero imaše svoj obraz i svoja krila. Krila im se spajahu jedno s drugim. Idući ne okre­tahu se: svako se naprijed kretale. I u sva četiri bijaše lice čovječje; u sva četiri zdesna lice lavlje; u sva četiri s lijeva lice volujsko; i lice orlovsko u sva četiri. Krila im bija­hu gore raskriljena. Svako imaše dva krila što se spajahu i dva krila kojim tijelo pokrivahu. I svako iđaše samo naprijed. A iđahu onamo kamo ih je duh gonio. I ne okretahu se idući. A posred tih bića vidjelo se kao neko užareno ugljevlje, kao goruće zublje koje se među njima kretahu; iz ognja sijevaše, i munje bljeskahu. Bića trčahu i opet se vraćahu poput munje. Dok ja promatrah, gle: na zemlji uza svako od četiri bića po jedan točak. Točkovi bijahu slični krizolitu, sva četiri istog oblika; oblikom i napravom bijahu kao da je jedan točak u drugome. U kretanju mogli su ići u sva četiri smjera, a nisu se morali okretati. Naplatnice im bijahu visoke, a kad bolje promotrih, gle, na sve strane pune očiju. Kad bi bića krenula, krenuli bi s njima i točkovi; kad bi se bića sa tla podigla, i točkovi se podizahu. Kuda ih je duh gonio, onuda se kretahu, a zajedno se s njima i točkovi

podizali, jer duh bića bijaše u kotačima. Pa kad su bića krenula, i točkovi bi krenuli, a kad bi se ona zaustavila, ustavljali se i točkovi; kad se ona sa tla dizahu, i točkovi se s njima podizahu, jer duh bića bijaše u točkovima. Nad glavama bića bijaše nešto kao svod nebeski, nalik na sjajan prozirac, uzdignut nad njihovim glavama. A pod svodom raskriljena krila, jedno prema drugome: svakome po dva krila pokrivahu tijelo. Čuh lepet njihovih krila kao huk velikih voda, kao glas Svesilnog, kao silan vihor, kao graju u taboru. Kad bi se bića zaustavila, spustila bi krila. Sa svoda nad njihovim glavama čula se grmljavina. Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, po­put prijestolja: na tom prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bo­kova naviše i od njegovih bokova naniže nešto poput ognja i blijeska na sve strane. Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše."

Taj izuzetno slikovit i živopisan drevni Ezekielov opis u krugovima biblijskih egzegeta i teologa tradicionalno se interpretira kao njegovo nadahnuto viđenje Boga koji se, kao u nekoj silnoj oluji, u svojoj veličan­stvenoj nebeskoj lađi - "Jahvinim kolima" - lagano i elegantno spušta na zemlju.

Ezekielov detaljan opis neobičnog i nesvakidašnjeg prizora spušta­nja "Jahvinih kola" s nebeskih visina nedokučivih starovjekom čovjeku na tlo obiluje nizom zanimljivih tehničkih pojedinosti jasno prepozna­tljivim i razumljivim tek ljudima našeg vremena. Zato je svojevremeno zainteresirao i zaintrigirao poznatog zrakoplovnog inženjera i vrsnog konstruktora svemirskih letjelica - Austrijanca Josefa F. Blumricha (1913.-?), nekadašnjeg voditelja odjela za projektiranje konstrukcija Američke agencije za nevojna svemirska istraživanja (NASA).

Pomno analizirajući taj drevni biblijski zapis riječ po riječ on je, kao vrhunski projektant i konstruktor raznovrsnih letjelica, ubrzo zaključio da taj tekst donosi u slikovitom obliku tehnički nevješt i prilično deta­ljan opis sofisticirane letjelice s raketnim motorima, kotačima i sklopi­vim helikopterskim elisama. Ta se letjelica oko 590. godine pr. Kr. lagano spustila na tlo nedaleko od veoma iznenađenog, ali i pribranog, mladog proroka Ezekiela, da bi nakon nekog vremena opet uzletjela na nebo.

Pronicljivi i domišljati inženjer Blumrich tvrdi da se pravi ključ za tumačenje Ezekielova opisa, prepunog niza tehnogenih detalja nepri­mjerenih tadašnjem vremenu, krije upravo u detaljnoj tehničkoj ana­lizi slikovito i zadivljujuće precizno opisanih vanjskih dijelova letjelice. Njihova je funkcija prepoznatljiva tek na temelju današnjih saznanja i dostignuća suvremene zrakoplovne i raketne tehnike.

On, naravno, ne zamjera niti bilo što predbacuje biblijskim egzegeti-ma i teolozima što sve do naših dana nisu bili kadri načiniti kompleksnu tehničku analizu Ezekielovih viđenja "Jahvinih kola". No, kao vrstan zna­lac svoje struke, energično se protivi uhodanoj praksi da oni još i danas, usporedno sa sustavnim ignoriranjem ili čak negiranjem suvremenih tehničkih i tehnoloških znanja i dostignuća, još uvijek pokušavaju na­turiti posve deplasirana i neuvjerljiva srednjovjekovna tumačenja kao "posljednju riječ" teološke znanosti.

Blumrich je nekoliko godina pomno analizirao podatke tehničke naravi sadržane u tom arhaičnom i tehnički nezgrapno sročenom Ezeki­elovu opisu slijetanja "Jahvinih kola". Potom je odlučio, sukladno sazna­njima i dostignućima zrakoplovne i raketne tehnike s kraja 60-ih godina XX. stoljeća, u bitnim elementima rekonstruirati letjelicu koju je mladi prorok Ezekiel očito vidio izbliza i začuđujuće dobro opisao, premda nije imao nikakva tehnička znanja primjerena našem dobu.

Svoj je rad započeo s namjerom da argumentirano demantira na prvi pogled "neodržive" Danikenove tvrdnje o Ezekielovu viđenju NLO-a u knjizi Sjećanja na budućnost na njemu svojstven površan i senzacionali-stički način. Umjesto toga, pošlo mu je za rukom da začuđujuće dobro i cjelovito rekonstruira letjelicu iz Ezekielova opisa u optici aeronautičkog i raketnog inženjerstva kojim se aktivno bavio. Nije, doduše, uspio u pr­votnoj nakani, ali je njegov višegodišnji trud posve neočekivano urodio obilnim plodom.

Cjelokupan Ezekielov zapis o viđenju slijetanja "Jahvinih kola", koji sadrži niz zanimljivih tehničkih detalja, oštroumni i pronicljivi inženjer Blumrich preveo je riječ po riječ studiozno, elegantno i uvjerljivo na je­zik suvremene tehnologije zračnih i raketnih svemirskih letjelica. Pomno kritički analizirajući svaku riječ on je postupno razradio idejno rješenje konstrukcije zračno-svemirske letjelice sa svim tehničkim parametrima i bitnim konstrukcijskim elementima.

Kritičkom analizom potkrijepljenom proračunima inženjer Blumrich je kao vrhunski stručnjak na tome području uspio nepobitno dokazati da je neobična i izazovno koncipirana starovjeka letjelica nepoznatih vlasnika

vrlo racionalna i u dogledno vrijeme za nas posve tehnički izvediva. Pre­ma njegovoj ekspertizi njome je zaista moguće letjeti i vješto manevrirati, kako u atmosferi tako i u svemiru. Ona je u kabinu mogla primiti tri osobe i bila je u vezi s daleko većim svemirskim matičnim brodom u orbiti oko Zemlje.

Na temelju tehnički nezgrapna ali detaljna Ezekielova opisa neobi­čnih kotača "Jahvinih kola", koji se mogu kretati u svim smjerovima, a da se prethodno ne moraju zakretati poput prednjih kotača na automo­bilima, inženjer Blumrich je izradio i podnio patentnu prijavu koju je, kao veoma uspjelu, ubrzo prihvatio Američki patentni ured. Njegovo tehničko rješenje složenih segmentiranih kotača inspirirano slikovitim Ezekielovim opisom već dulje vrijeme uspješno koristi agencija NASA u svojim programima istraživanja obližnjih svemirskih tijela.

Blumrich drži da je mladi prorok Ezekiel imao zadivljujuću sposo­bnost zapažanja i izvanredno, gotovo fotografsko pamćenje. Nedvojbeno je da je on, unatoč skromnim tehničkim znanjima onog doba, zaista bio - modernim rječnikom rečeno - vrlo snalažljiv i pedantan reporter. Smogao je dovoljno hrabrosti i snage da hladnokrvno i sabrano proma­tra, memorira u svim bitnim detaljima te kasnije slikovito i plastično po­drobno opiše, doduše na tehnički nezgrapan način, za njegovo vrijeme zastrašujući prizor spuštanja i uzlijetanja svemirske letjelice.

Držimo da je Blumrichova detaljna kritička analiza Ezekielova zapi­sa, koja je 1973. godine objavljena u knjizi pod naslovom Otvorila se ne­besa, izuzetno uspješna sinteza modernih znanja i dostignuća s područja zrakoplovne i raketne tehnike te drevnih biblijskih prizora. Ta briljantna već 30-ak godina planetarno poznata knjiga, koja je zapravo iscrpna i vrlo ozbiljna tehnička studija, nepobitno je potvrdila da u nekim sta­rozavjetnim i apokrifnim tekstovima te u sadržajima mnogih drevnih predaja i legendi zaista postoje opisi niza stvarnih tehnogenih elemenata primjerenih i prepoznatljivih tek našem dobu.

Stoga se, zaključuje inženjer Blumrich, ne može dalje olako i neargu­mentirano - "ex cathedra" - ustvrditi da je sve što nije odmah jasno ili što djeluje neobično, neuvjerljivo pa čak i fantastično, samo plod bujne i razigrane ljudske mašte ljudi davno prohujalog doba.

Drugim riječima rečeno, pojedini dijelovi svetih spisa, mitova i legen­di tehnički manje ili više nezgrapno, ali nerijetko vrlo rječito i slikovito, govore u prilog "heretičkoj" hipotezi da su naše pretke još u pretpovije­sno i ranopovijesno doba posjećivali predstavnici neke tehnički visoko­razvijene kulture. Oni su očito, bez obzira na njihovo (izvan)zemaljsko

podrijetlo, vrlo uspješno ovladali izuzetno složenom tehnologijom leta u atmosferi i u svemiru - kojom je čovječanstvo današnjice teškom mu­kom ovladalo tek u relativno skromnom opsegu.

Nakon objavljivanja zanimljive i dobro argumentirane Blumrichove knjige, koja je ubrzo postala bestselerom u mnogim zemljama, postalo je očito da je tradicionalno "neupitno" mišljenje biblijskih egzegeta, prema kojem je veliki hebrejski prorok Ezekiel na rijeci Kebar imao "božanska viđenja", ozbiljno uzdrmano u samim temeljima jer su ona, gledana u današnjoj optici, još samo puka teoretska mogućnost.

Držimo da će Blumrichova knjiga, unatoč tome što je svojevreme­no veoma uznemirila mnoge konzervativno-konformistički orijentira­ne znanstvenike i teologe koji se i dalje uporno drže utabanih načela, ostati trajno zabilježena kao jedan od najfascinantnijih doprinosa u rasvjetljavanju realnosti dramatičnog susreta priprostih i tehnički ne­ukih ljudi drevne prošlosti s inteligentnim došljacima iz svemira i nji­hovom naprednom tehnikom. Danas postaje sve očitije da su ti bliski susreti diljem svijeta bili brojni, a skriveni su najčešće u alegoričnom obliku u tehnički nezgrapnim i maštovitim opisima unutar legendi, mitova i religija raznih kultura.

Rezultate svojih istraživanja Ezekielova viđenja "Jahvinih kola" rezi­mirao je inženjer Blumrich na sljedeći način: "Dobiveni rezultati pokazu­ju nam svemirsku letjelicu koja je nesumnjivo ne samo tehnički moguća, već je za svoju misiju i po funkcijama vrlo svrsishodno zamišljena. Iznenađeni smo što nalazimo stupanj tehničke razvijenosti koji nije nimalo fantastičan, već je u krajnjem slučaju gotovo u rasponu naših današnjih mogućnosti, dakle samo neznatno ispred našeg vremena. Rezultati su pokazali da je taj svemirski brod bio upotrijebljen u vezi s nekim velikim matičnim brodom koji je kružio u putanji oko Zemlje. Fantastično je samo to da je takav sve­mirski brod već prije 2.600 godina bio opipljiva stvarnost.

Iz Ezekielova izvješća može se razabrati opći izgled svemirskog broda kojeg je opisao. Inženjer može, sasvim neovisno o izvješću, proračunati i rekonstruirati letjelicu takvih karakteristika. Kada se, zatim, ustanovi da konstrukcija nije samo tehnički moguća već da je u svakom pogledu svrsi­shodna i dobro promišljena, a kasnije se u Ezekielovu izvješću nađu opisani detalji i zbivanja koja se potpuno slažu s tehničkim rezultatima, više se ne može govoriti samo o indicijama. Ustanovio sam da svemirski brod koji je vidio Ezekiel ima vrlo logične dimenzije"

I, na samom kraju, inženjer Blumrich vizionarski zaključuje svoju interesantnu knjigu riječima: "Napretku ne vodi poricanje, već istraživa-

nje, ne uskogrudnost, već snošljivost, ne izdvajanje, već suradnja. Nije nam zadatak da ustanovimo nemogućnosti, već da pronađemo mogućnosti"

"Kuća od kristalnog kamenja" u Knjizi Henokovoj

U današnji biblijski kanon - popis vjeroobvezatnih knjiga koje kršćanske crkve smatraju nadahnutim i službenim - nije uvrštena po­zamašna Knjiga Henokova koja sadrži 108 poglavlja i najveća je staro­zavjetna apokrifna ili pseudoepigrafska knjiga. Ona se nekoć nalazila u ranim prijepisima Starog zavjeta prije Knjige o Jobu i bila je u europskoj kršćanskoj crkvi štovana sve do kraja IV. stoljeća.

Tada ju je crkveno učiteljstvo ocijenilo evanđeoski nedovoljno nada-hnutom i religijski gotovo bezvrijednom za kršćane. Stoga ju je diskre­ditiralo, proglasilo apokrifom, izbacilo iz Biblije i bezobzirno prepustilo zaboravu. Čak je tijekom srednjeg vijeka u crkvenim krugovima bilo i ekstremnih mišljenja da je ona toliko mračna i bogohulna da bi mogla dovesti u opasnost dušu kršćanina koji bi ju čitao.

Otada se odbačena pseudoreligijska Knjiga Henokova u ranokršćan­skoj crkvi u Europi, sjevernoj Africi i na Bliskom istoku više nije koristila u liturgiji niti prepisivala. Bila bi zauvijek izgubljena da nije ostala saču­vana u kanonu Etiopske ortodoksne ("pretpravoslavne") kršćanske crkve. Ta je drevna hebrejska sveta knjiga oko 500. godine bila prevedena na etiopski jezik s ranijeg grčkog prijevoda načinjenog prema izvorniku za­pisanom u II. stoljeću pr. Kr. djelomično starohebrejskim, a djelomično aramejskim jezikom. Taj izvornik do danas nije pronađen.

U doba helenizma ta se pseudoepigrafska knjiga širila prepisivanjem u helenističkoj, kršćanskoj i židovskoj verziji. U ranom srednjem vijeku, u VII. stoljeću, načinjen je staroslavenski prijevod Henokove knjige tajni s grčkog jezika koji je sačuvan u ruskim ćirilskim i glagoljskim rukopisi­ma. On je danas poznat kao Druga Knjiga Henokova.

Prva vijest o biblijskom kanonu Etiopske crkve i već davno zabora­vljenoj Knjizi Henokovoj, za koju se u crkvenim krugovima držalo da je zauvijek izgubljena, doprla je do kršćanske Europe tek u prvoj polovici XVII. stoljeća. Jedan primjerak te knjige donio je 1773. godine iz tada daleke i egzotične Etiopije u Englesku veliki istraživač Afrike, pustolovni i ekscentrični Škot James Bruce (1730.-1794.).

Otkada je opsežna apokrifna Knjiga Henokova u drugoj polovici XVIII. stoljeća donesena iz Etiopije u Europu, zadavala je u mnogim

elementima velike glavobolje brojnim prevoditeljima i biblijskim egze-getima. Oni su pred njom, kao i njihovi prethodnici iz prvih stoljeća kršćanstva, bili posve zbunjeni. Nemoćno su stajali pred nizom nedo­kučivih astronomskih podataka, složenim opisima kretanja nebeskih tijela, trajanja dana i noći te pravilima tvorbe kalendara. Stoga su prijevodi te u mnogo čemu crkvenim stručnjacima nejasne i zbunju-juće apokrifne knjige bili krcati opširnim tumačenjima i proizvoljnim nebuloznim komentarima od kojih nije bilo veće koristi ni za teologiju ni za znanost.

U Egiptu su 1886. godine također otkriveni odlomci jednog vrlo ra­nog grčkog prijepisa Knjige Henokove. Usporedba cjelovitog etiopskog teksta s odlomcima grčkog teksta nađenim u Egiptu, pokazala je da su oba teksta uvelike podudarna, pa se stoga općenito drži da je etiopski prijevod Knjige Henokove, koji je jedini cjelovit, vjerodostojan.

Henok (Enoh) je sedmi po redu patrijarh u nizu koji započinje Adamom i Evom - biblijskim prvim ljudima. U starozavjetnoj Knjizi Postanka, 5,18-24, o pretpotopnom patrijarhu Henoku, sinu Jeredovu i ocu dugovječna Metušalaha, zapisano je sljedeće:

"Kad je Jeredu bilo sto i šezdeset i dvije godine, rodi mu se Henok. Po rođenju Henokovu Jered je živio osam stotina godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri, jered poživje u svemu devet stotina šezdeset i dvije godine. Kad je Henoku bilo šezdeset i pet godina, rodi mu se Metušalah. Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina, te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina. Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze".

U tom šturom biblijskom zapisu, u kome se čak dva puta ističe da je mudri i kreposni Henok (hebrejski hanak: posvećen) "hodio s Bogom", odmah upada u oči neobičan detalj. On, naime, nije umro, već ga je Bog kao svojeg odanog prijatelja i pravednika, još za života, u dobi od 365 godina, uzeo k sebi u nebesa gdje mu se zauvijek zameo trag. Henok je naprosto misteriozno "iščeznuo" sa Zemlje. Zanimljivo je napomenuti da je i njegov slavni praunuk - patrijarh Noa, u čije se vrijeme zbio drama­tičan opći potop, također "hodio s Bogom".

Riječ hanoch može se s hebrejskog jezika prevesti i kao "pronalazač". Po drevnim hebrejskim predajama zabilježenim u Palestini, pretpoto­pni patrijarh Henok bio je veliki čarobnjak (mag) ili današnjim rije­čima rečeno - vrlo učen čovjek. On je bio visoka stasa pa je izgledom sličio na diva (Nefila?). Bio je jedan od rijetkih ljudi svoga doba koji je poznavao umijeće pisanja, znanost i božansku mudrost. Henok je ljudi-

ma, nakon svojih plodonosnih druženja s Bogom, protumačio "znakove neba" u suglasju s vremenom po mjesecima te ih je zapisao da se ne zaborave. Otada su "sinovi ljudski znali točno dijeliti godišnja doba po mjesecima".

U prvih pet poglavlja Knjige Henokove, koja je za kršćanske teologe i egzegete oduvijek bila vrlo proturječna i teško razumljiva, navješćuje se "veliki sud." U "dan velikog suda" Bog će napustiti svoje nebesko pre­bivalište i pojaviti će se s vojskom anđela - "čuvara neba" - na Zemlji da pravedno sudi svim naraštajima grješnih ljudi.

U poglavljima 6-16 opisuje se sudbina posrnulih anđela (drevnih svemirskih mornara) koji su bili samovoljni i nepokorni Bogu, odnosno - suvremenim rječnikom rečeno - zapovjedniku misije čije je sjedište bilo u velikom matičnom svemirskom brodu koji je u pretpotopno vri­jeme vjerojatno stoljećima ili čak tisućljećima dostojanstveno orbitirao oko Zemlje.

U poglavljima 17-36 opisuju se Henokova fantastična putovanja u pratnji dvojice "čuvara neba" (anđela) u razne svjetove po dalekim ne­beskim prostranstvima (svodovima). Poglavlja 37-71 sadrže takozvane "slikovite razgovore" koji predstavljaju razna alegorijska kazivanja (meta-poruke) što ih je Henok čuo od Boga i njegovih učenih "čuvara neba"

U poglavljima 72-82 zabilježeni su začuđujuće točni podaci o privi­dnim putanjama Sunca i Mjeseca, o prijestupnim danima te zvijezdama i nebeskoj mehanici. Poglavlja 83-108 opisuju Henokove razgovore s njegovim sinom Metušalahom, poslovično poznatim po dugovječnosti, u kojima mu Henok najavljuje predstojeći neizbježan opći potop koji će uskoro zahvatiti grješnu Zemlju. Na kraju se opisuje kako pravednik Henok odlazi u nebo k Bogu koji ga je zauvijek uzeo k sebi. O čudesnom Henokovu uznesenju na nebo govore brojne prastare legende. Prema starohebrejskoj mitologiji on je tamo bio Božji pisar.

Opsežna Knjiga Henokova koju rani europski kršćanski oci, ne našav­ši u njoj evanđeosko nadahnuće, prije više od 1.600 godina kao religijski bezvrijednu i nepoćudnu tako složno odbaciše kao apokrif, danas čini "kamen zaglavni" za sve istraživače paleokontakata i NLO-fenomena.

U njoj postoji nekoliko opisa koji, prema današnjim saznanjima, nedvosmisleno upućuju da su Zemlju u posljednjim stoljećima ili čak tisućljećima prije općeg potopa (koji se vjerojatno zbio prije otprilike 12.000 godina) pohodili inteligentni predstavnici tehnički visokorazvi­jene izvanzemaljske civilizacije i na njoj su se, u svojoj istraživačko-edu-kativnoj misiji, vjerojatno zadržali dulje vrijeme.

U sedmom poglavlju Knjige Henokove opisano je kako su se jednog dana brojni anđeli - "djeca neba" - zaljubivši se u ljupke i lijepe "kćeri ljudske", spustili s neba na Zemlju na Ardisu, vrhu planine Armon (vje­rojatno današnji vrh Hermon visine 2814 m koji leži 40-ak kilometara jugozapadno od Damaska na libanonsko-sirijskoj granici). Taj nesvaki­dašnji događaj opisan je ovako:

"A bilo ih je u svemu dvije stotine koji siđoše u dane Jeredove na vrh brda Armona, a oni ga zvahu brdo Armon, jer na njem prisegnuše na me­đusobnu zakletvu. Ovo su bila njihova imena: Samjaza, njihov vođa, Ara-kiba, Rameel, Kokabiel, Tamiel, Ramiel, Danel, Ezeqeel, Baraqijal, Asael, Armaros, Batarel, Ananel, Zaqiel, Samsapeel, Satarel, Turel, Jomjael, Sariel. To bijahu njihovi poglavari."

Neizvorna semitizirana imena njihovih vođa (desetara) i poglavara (zapovjednika) upućuju da su ti nebeski došljaci bili stranci te da su pripadali nekom timu po organizaciji nalik vojnom. Što se dalje zbivalo nakon njihova silaska na Zemlju može se pročitati u šestom poglavlju starozavjetne Knjige Postanka u kojoj je na samom početku sažeto i ži­vopisno opisana pohotljivost "sinova Božjih" na sljedeći način: "Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli!'

Nešto dalje, u četvrtom retku istog poglavlja te knjige stoji: "U ona su vremena - a i kasnije - na Zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi"

"Božji sinovi" koji se u Knjizi Henokovoj nazivaju "čuvarima neba" i "djecom neba" bili su, po svemu sudeći, snažni i stasiti ljudi kromanjon-skog tipa. Oni su se ubrzo nakon silaska na Zemlju počeli svojevoljno družiti sa "ljudskim kćerima" koje su im rađale djecu. Očito je da su "Božji sinovi" iz Knjige Postanka i "čuvari neba" iz Knjige Henokove bili smrtna tjelesna bića po naravi i tjelesnom izgledu posve nalik modernim lju­dima. Oni se ni u kom slučaju ne smiju poistovjetiti s pravim anđelima koji su čista i plemenita besmrtna duhovna bića posve odana Bogu.

Crkveni nauk tradicionalno tumači prvi čovjekov grijeh kao pad Adama i Eve zbog njihove neposlušnosti Bogu. No, u posljednjim dese­tljećima sve više neovisnih istraživača drevnih bliskoistočnih tekstova, ali i liberalnih biblijskih teologa sklonih slobodoumnijem kritičkom razmišljanju, drži da "prvi grijeh" nisu počinili Adam i Eva već odbačeni "Božji sinovi" ili "djeca neba" koji su protivno "volji Božjoj" ili - moder­nim jezikom jasnije rečeno - protivno izričitoj zapovijedi svog vrhovnog

zapovjednika, nedopušteno općili s "kćerima ljudskim" i svojevoljno ih uzimali sebi za žene.

Zbog njihova okorjela neposluha se "bog", odnosno zapovjednik misije čije je sjedište bilo u velikom matičnom svemirskom brodu - or­bitalnoj stanici koja je kružila oko Zemlje - na njih strahovito razljutio i energično ih prognao od sebe. Radi njihova neobuzdana i nepopravljiva pohotna ponašanja naumio ih je u progonstvu na Zemlji uništiti zaje­dno s čitavim grješnim ljudskim rodom u skorašnjem općem potopu.

U 14. poglavlju Knjige Henokove stoji da su Henoka jednog dana posjetila dva veoma korpulentna čovjeka kakva nikada prije nije vidio. Oni su s njime razgovarali i naposljetku su ga pozvali da "ide u nebo k Bogu" da bi kod njega za njih posredovao. Zatim su dvojica tajanstvenih došljaka povela Henoka u "kuću od kristalnog kamenja" iz koje su po­vremeno sukljali treperavi plameni jezici. Kada su njome stigli visoko u nebo, odveli su ga u drugu mnogo veću blistavu "kuću od kristalnog kamenja", također obavijenu silnim plamenim jezicima i munjama, u kojoj je stolovao sam Bog.

Taj vrlo živopisan arhaičan opis Henokova leta u nebo i susreta s Bogom u njegovom blistavom nebeskom prebivalištu nalazi se u 14. i na početku 15. poglavlja Knjige Henokove te u slobodnom prijevodu s engleskog jezika [4] glasi ovako:

"Ugledah u viziji kako me oblaci i magla prizivlju, a putanje zvijezda i munja požuruju. Vjetrovi u viziji ponesoše me i podizahu poput plimnog vala u nebo. I stigoh u blizinu nekog zida sazdanog od kristalnog kamenja i okruženog titrajućim plamenim jezicima. Od toga me poče obuzimati silan strah. Udoh medu titrajuće plamene jezike i približih se velikoj kući (prebivalištu) sazdanoj od kristalnog kamenja. Zidovi te kuće sličili su podu popločanom kristalima. I pod joj bijaše od kristala. Njezin strop bijaše nalik putanjama zvijezda i munja, a između poda i stropa bijaše plameni kerubin. Njezino nebo bijaše prozirno poput vode. Goruća vatra okruživala je zidove, a njezina vrata gorjela su od ognja. Udoh u kuću, bijaše (izvana) vruća kao vatra i (iznutra) hla­dna kao led. Tamo nije bilo znakova života. Obuzeo me silan strah i počeh drhtati. Koliko sam se tresao i drhtao osjetih na licu. I ugledah viziju. Bila je to druga kuća, mnogo veća od prijašnje. Njezina vrata bijahu širom otvorena ispred mene i izgledahu kao da su sazdana od vatre. Ona tako veličanstveno blistaše i bijaše tako velika da ti

ne mogu opisali. Njezin pod (dno) bijaše sazdan od vatre, a iznad njega bijahu putanje zvijezda i sijevahu munje. Njezin svod bijaše kao goruća vatra. Pogledah unutra i vidjeh tamo veličanstveno prijestolje. Njegova pojava bijaše poput kristala, a njegovi točkovi blistahu kao sunce. Tamo bijaše vizija kerubina. Ispod trona izbijahu plameni jezici tako da ne mogah vidjeti tko je na njemu. Na njemu sjedaše Velika Slava (Bog), a njezina (njegova) odjeća bijaše sjajnija od sunca i bjelja od snijega. Nitko od anđela ne mogaše ući i gledati njegovo lice zbog ve­likog sjaja i slave. Nitko od ljudi ne može u nj gledati. Okruživaše ga goruća vatra, a velika vatra stajaše pred njim. Nitko mu se ne mogaše približiti. Deset puta deset tisuća anđela stajaše pred njim. On nije trebao sa­vjetnika. Jedan od najsvetijih koji stajaše blizu Njega nije se ni noću udaljavao od Njega. I dok sam dršćući oborio svoje lice Gospodin me pozva ustima svojim i reče mi: 'Dođi ovamo, Henoče, i čuj moju riječ.' Jedan od anđela dođe k meni i prodrma me. On me podigne i približi vratima te mi prigne glavu".

Iz navedenog teksta je, prema današnjim tehničkim saznanjima, re­čeno modernim jezikom, razvidno da su Henoka njegovi tajnoviti stasiti pratitelji prebacili manjom blistavom raketnom svemirskom letjelicom sa Zemlje do velikog orbitalnog svemirskog broda na kojem je bilo sjedi­šte istraživačke misije neke izvanzemaljske civilizacije koja je u Jeredovo i Henokovo vrijeme posjetila Zemlju.

Oba svemirska broda bila su, očito, izrađena od sjajnog poliranog metala s visokim koeficijentom refleksije pa su stoga na strani okrenu­toj prema Suncu njihove plohe intenzivno reflektirale svjetlost. Njihova blistava površina obasjana suncem doimala se Henoku, koji zasigurno nikad prije nije vidio visokopolirani metal, poput "zida sazdanog od mnoštva kristala".

Ustrašenog i veoma zbunjenog Henoka također su veoma fascinirali blještavo-sjajni treperavi plameni impulsi iz sapnica raketnih motora pri­likom kočenja i manevriranja manjeg svemirskog broda kojim je prispio sa Zemlje kada je ovaj pristajao uz znatno veći matični (orbitalni) sve­mirski brod. Tajnoviti pratitelji su ga zatim odveli do svog zapovjednika kojeg je posve ustrašeni Henok, vidjevši ga odjevena u blistavo zaštitno odijelo (skafander) iz kojeg na sve strane reflektira zasljepljujuće jaka svjetlost, držao za samoga Boga, što mu se nikako ne može zamjeriti.

Zapovjednik je odmah pozvao ustrašenog Henoka da sjedne uz njega, smirio ga je i zatim je s njime razgovarao. Tijekom poduljeg ra­zgovora upozorio je Henoka na predstojeći neizbježan opći potop koji će uskoro zadesiti svu Zemlju zbog njezinih grješnih žitelja,. Na kraju razgovora je zatražio od Henoka da sve što je od njega čuo dobro upamti i zapiše da bi sve to mogli pročitati neki vrlo daleki budući naraštaji, jer njegovi priprosti i neuki suvremenici očito nisu bili kadri shvatiti niti upamtiti teško razumljive pojmove i odnose iz astronomije, nebeske me­hanike i teorije kalendara - složenih znanstvenih disciplina koje poznaje tek naše doba.

Mnogi opisi i navodi zapisani arhaičnim jezikom u toj apokrifnoj biblijskoj knjizi, stoljećima teško razumljivi teolozima, tek su tijekom posljednjih nekoliko desetljeća postali raspoznatljivi astronomima i in­ženjerima zahvaljujući ogromnom napretku na tim područjima tijekom XX. stoljeća.

Stoga ne čudi da je opsežna apokrifna Knjiga Henokova, za koju se bez pretjerivanja može reći da je zasigurno najznanstveniji starohebrej-ski sveti spis, zajedno s nekoliko starozavjetnih knjiga (Postanak, Izlazak, Ezekiel, Četvrta knjiga Ezrina), gotovo preko noći, dospjela i ostala u središtu interesa mnogih ozbiljnih istraživača NLO-fenomena i paleo-kontakata.

M O D E R N E LETJELICE U STAROVJEKOM EGIPTU?!

Napokon odgonetnuta tajna "sakarske ptice"!

Godine 1898., prilikom iskopavanja jednog starovjekog groba nedaleko stepenaste Zoserove piramide kod Sakkare, tim fran­

cuskih arheologa predvođen profesorom Lauretom izvadio je, uz veći broj različitih artefakata, i jedan malen predmet izrađen od lakog i vrlo tvrdog drveta sikomore (egiptske divlje smokve). Predmet je na prvi pogled sličio nekoj nepoznatoj ptici u letu s posve raširenim ravnim krilima i uvučenim nogama.

Dužina te drvene ptice od vrha kljuna do kraja repa iznosi 14,2 cen­timetara, a raspon krila joj je 18,0 centimetara. Njezina masa je svega 39,12 grama. Na desnoj strani glave ima ugravirano jedno simbolično svevideće Horusovo oko, na donjoj strani krila nalaze se dvije kratke crte, a na tijelu nema noge.

Ponukani početnim dojmom o njezinu ptičjem izgledu francuski arheolozi su taj pticoliki predmet prozvali "kipićem ptice" i datirali su je oko 200. godine pr. Kr. Zajedno s ostalim nalazima iz tog groba predali su je na daljnje proučavanje i čuvanje velikom Egipatskom muzeju sta­rina u Kairu, kojeg je 1858. godine u Bulaqu osnovao francuski arheolog i egiptolog Auguste Mariette (1821.-1881.). Tamo je "sakarska ptica" bila rutinski zavedena pod kataloškim brojem 6347 i potom pridružena već povećoj zbirci od više stotina različitih ptica.

Taj skroman arheološki nalaz ničim nije pobuđivao posebnu pozor­nost punih sedamdeset godina. Nitko od egiptologa njime se nije pose­bno bavio niti mu pridavao neku veću važnost. Do velikog iznenađenja i prekretnice u vezi davno zaboravljenog nalaza došlo je tek 1969. godine. Tada je dr. sci. Khalil Messiha, egipatski fizičar, arheolog, aeromodelar

i vrstan istraživač u nekoliko područja znanosti, prilikom proučavanja velike muzejske zbirke različitih ptica odmah uočio da "sakarska ptica", za razliku od većine ostalih ptica u toj zbirci, nema noge, da ima posve ravna krila te, za ptičji rod atipičan, vertikalno usmjeren ravan rep poput ribe odnosno aviona.

Na toj starovjekoj drvenoj ptici neobična izgleda, kakva nikad nije bila viđena u prirodi ni u Egiptu niti igdje na Srednjem istoku, K. Messi-ha je uočio i fino ugraviran hijeroglifski znak kojim je zapisano da je to "Amonov dar". Nakon pomnog razgledavanja, premjeravanja i utvrđiva­nja proporcija tijela i krila "sakarske ptice" on je, kao iskusan aeromode-lar i fizičar, došao do iznenađujućeg zaključka - da su njezina glava, tijelo i krila veoma skladno aerodinamično oblikovani!? Također je uočio da joj je rep slomljen te da mu nedostaje jedan poveći dio - horizontalni stabilizator kakav imaju avioni!

Veoma zapanjujuća Messihina hipoteza da drevni artefakt iz doba vladavine Ptolomejaca toliko napadno sliči suvremenom avionu bio je dovoljan razlog da je početkom 1970. godine okupljen interdisciplinarni tim stručnjaka sa zadatkom da provjeri valjanost te maštovite hipoteze. Oni su pedantno proveli opsežno istraživanje "sakarske ptice" koje je detaljno elaborirano. Time je službeno potvrđeno da je njezino tijelo u aerodinamičnom smislu zaista odlično oblikovano te da izgledom i pro­porcijama napadno sliči besprijekorno izrađenom modelu suvremenog aviona.

Da se taj senzacionalan zaključak ekspertnog tima i eksperimentalno provjeri odlučeno je da se izradi vjerna kopija "sakarske ptice" iz balzo-vine - vrlo lakog i mekog tropskog drveta - te da joj se na repu dogradi davno izgubljen horizontalni stabilizator. Naposljetku je cjelovita replika "sakarske ptice" bila podvrgnuta posljednjem ključnom testu - slobo­dnom letu - koji je uvjerljivo potvrdio da se ona, nakon što bi bila bače­na rukom, zbog izvanrednih aerodinamičnih svojstava lakoćom vinula u zrak i zatim elegantno nastavila letjeti - poput neke suvremene sportske jedrilice - lagano se spuštajući prema tlu.

Na temelju provedenih ekspertiza i uspjelog završnog ispitivanja sposobnosti letenja replike "sakarske ptice" multidisciplinarni tim stru­čnjaka je jednoglasno zaključio da je ona zaista vrlo uspješno izrađen model nečijeg starovjekog zrakoplova s blago spuštenim krilima.

Taj je dobro fundiran zaključak ekspertnog tima, dakako, bio posve neprihvatljiv za brojne konformistički raspoložene "pravovjerno" orijen­tirane znanstvenike koji se nikako ne mogu pomiriti sa oficijelno "nepri-

hvatljivom" činjenicom da su drevni Egipćani i njihovi preddinastijski preci Kemićani na nebu i na tlu svoje domovine nerijetko viđali moder­ne letjelice različitih izvedbi kojima su putovali njihovi "bogovi".

Stoga su egiptolozi, pribojavajući se mogućih posljedica nesagledivih razmjera, udružili snage i uložili mnogo truda da se izdajnička "sakarska ptica", kao "tvrdoglavi" (apokrifni) arheološki nalaz koji se nikako ne može uklopiti u unaprijed zadane i dogovorne općeprihvaćene okvire, "ubije" pod izgovorom da je to neki čudan, pojedinačan i krivo protu­mačen atipičan artefakt koji nikako ne pristaje u "neupitan" pozitivistički mozaik povijesne istine.

No, unatoč svim očajničkim nastojanjima moćnih i utjecajnih kon­formistički raspoloženih pripadnika svijeta znanosti da na brzinu po-što-poto obezvrijede "sakarsku pticu" kao ključan arheološki nalaz koji bi mogao izazvati veliku prekretnicu u egiptologiji, ona je ipak ostala nepobitan čvrst dokaz postojanja ili još živog sjećanja na nečiju vrlo naprednu zrakoplovnu tehniku očito viđenu na području starovjekog Egipta, još oko 2.100 godina prije prvog povijesnog leta braće Wright izvedenog krajem 1903. godine.

Oduševljen i ohrabren tim neočekivanim senzacionalnim znanstve­nim otkrićem, tadašnji egipatski ministar kulture dr. sci. Mohamed Ga-mal el-Din Muhtar imenovao je krajem 1971. godine drugi interdiscipli­narni tim stručnjaka sa zadatkom da pomno pregleda bogatu zbirku pti­ca Egipatskog muzeja u Kairu i iz nje izdvoji ostale atipične "ptice" koje bi svojim izgledom također mogle predstavljati modele zrakoplova.

Ekspertni je tim zdušno prionuo poslu i za nešto manje od mjesec dana uspješno obavio povjereni mu zadatak. Već sredinom siječnja 1972. godine bila je u velebnom Egipatskom muzeju starina otvorena opse­gom mala, ali vrlo impresivna tematska izložba različitih modela letjelica iz drevnog Egipta koja je pobudila veliku pozornost stručnjaka i novi­nara. Tom je prilikom javnosti bilo predstavljeno čak četrnaest staroe-gipatskih zrakoplovnih modela koji su na temelju svog aerodinamičnog izgleda i proporcija bili identificirani kao zalutali tehnogeni primjerci u vrlo bogatoj zbirci različitih ptica velikog kairskog muzeja starina.

Uspješno razotkrivanje tajne "sakarske ptice" jedan je od istaknutih primjera u svijetu znanosti koji jasno pokazuje da moderni znanstveni­ci korištenjem sve rafiniranijih metoda i interdisciplinarnih ekspertnih istraživanja mogu proniknuti i odgonetnuti neke još donedavno nedoku­čive tajne koje tisućljećima kriju brojni zagonetni i/ili sporni arheološki nalazi koje prije nije bilo moguće, ili se zbog interesnih razloga utjecajnih

znanstvenih lobija nije željelo, odgovarajuće klasificirati, interpretirati i vrednovati.

Nekoć je "sakarska ptica" godinama bila izložena u staklenoj vitrini u prostranoj prizemnoj hali blizu glavnog ulaza u velebnu zgradu Egi­patskog muzeja starina. Tamo je, godinama prije epohalnog Messihina otkrića, svakodnevno zbunjivala brojne posjetitelje, jer ih je svojim ne­običnim izgledom znatno više podsjećala na maketu modernog zrako­plova nego na pticu. Stoga su mnogi od njih, već na prvi pogled zatečeni njezinim jasno prepoznatljivim avionskim izgledom, svakodnevno po­stavljali turističkim vodičima i osoblju muzeja brojna nezgodna pitanja na koja, u okvirima klasične egiptologije, nisu mogli dobiti uvjerljive odgovore.

To je ponukalo upravu muzeja da odveć izazovnu "sakarsku pticu" kao nezgodan "apokrifni" arheološki nalaz s udarne pozicije ukloni u podrum - da tisuće posjetitelja koji dnevno prođu muzejom više ne bi uznemirivala svojim odviše sugestivnim avionskim izgledom. Taj je birokratski čin uprave muzeja bio, dakako, veoma dobro prihvaćen u krugovima "pravovjernih" pripadnika svijeta znanosti koje je "sakarska ptica", napokon ispravno protumačena, odviše uznemirivala i sablažnja-vala. No, taj mir i zadovoljstvo nisu dugo potrajali.

Neobično otkriće u hramu Setija I. u Abidu

Abid (Abydos, Abtu, Abot) jedan je od najstarijih gradova gornjeg Egipta u kojem je bio rođen Oziris, bog Sunca i plodnosti te zaštitnik mrtvih. Od davnine je poznat kao sjedište glavnog Ozirisova svetišta i kao nekropola vladara iz 1. i 2. dinastije. Arheološki lokalitet Abid nalazi se desetak kilometara zapadno od lijeve obale velike okuke Nila, nedale­ko od gradića Al-Ballyana, udaljenog oko 450 kilometara južno od Kaira. Na tom bogatom i značajnom egipatskom arheološkom lokalitetu nekoć se ponosno kočilo čak devet hramova, pa je drevni Abid u pravom smi­slu riječi bio staroegipatski sveti grad kojeg je barem jednom u životu trebao, kao hodočasnik, pohoditi svaki čestit Egipćanin.

Danas se na tom lokalitetu, uz grobnice vladara i katakombe, nalaze samo koliko-toliko uščuvani ostaci tek nekoliko hramova. Među njima je najbolje očuvan velebni kenotafni hram kralja Setija I. (1291.-1278. pr. Kr.), slavnog egipatskog vladara iz 19. dinastije. Taj je impozantan hram sa sedam kapela glavnih božanstava potkraj XIII. stoljeća pr. Kr. započeo

podizati Seli I, a dovršio ga je njegov drugi sin - slavni faraon Ramzes II. Iza tog monumentalnog hrama, na udaljenosti od samo osam metara, nalazi se Ozirion - nekoć nadsvođen, a danas posve razvaljen i podze­mnim vodama djelomično potopljen podzemni kompleks koji je nekoć vjerojatno bio kenotaf (spomen grob) kralja Setija I.

U sklopu prostranog hramskog kompleksa Setija I., na bočnoj plo­hi jedne od masivnih granitnih stropnih greda koja nosi teški kameni svod, uočila je između dva stupa još 1987. godine dr. sci. Ruth McKinley-Hover iz Arizone neobične slikovne znakove isklesane u obliku ispupče-na reljefa. Oni se, zbog vrlo jasne i nedvojbene raspoznatljivosti motiva koje predočuju, nikako ne mogu ubrojiti u hijeroglifske znakove niti u tradicionalnu egipatsku simboliku u kojoj je do danas sistematizirano i katalogizirano oko 4.800 raznih simbola, hijeroglifskih znakova i kartu-ša. Među njima nisu nađeni izgledom ni približno slični motivi.

Zanimljivo je da se za te neosporne tehnogene motive nije ništa znalo u javnosti sve dok s granitne grede na kojoj su isklesani nije otpa­la reljefna gipsana žbuka kojom su dotad bili godinama prekriveni. To upućuje da ih je vjerojatno netko od arheologa ili egiptologa već godina­ma prije otkrio prilikom sanacije hrama te ih je, kao posve neprihvatljive i potencijalno veoma opasne za tradicionalnu egiptologiju, odmah vješto zamaskirao nabačenom žbukom.

Već na prvi pogled svakome je jasno da oni vrlo realistično pre­dočuju tri moderne letjelice; helikopter, lebdjelicu na zračnom jastuku (hovercraft) te, po svoj prilici, neki veći zračni ili svemirski brod koji izgledom veoma sliči onima koje već desetljećima viđamo u brojnim stripovima i SF-filmovima. Četvrti objekt izdužena oblika s kupolom iz koje izlazi podulja ravno položena cijev svojim izgledom napadno sliči modernom tenku ili podmornici.

Taj drevni "apokrifan" slikovni zapis koji, po procjeni egiptologa, potječe iz razdoblja Novog kraljevstva (XII. stoljeće pr. Kr.) snimio je i objavio krajem 1992. godine turist Bruce Rawles. Njegove fotografije tog senzacionalnog nalaza starog više od tri tisućljeća uzvitlale su ubrzo mnoge oblake prašine u znanstvenim krugovima već dobrano uznemi­renim "sakarskom pticom". Ne treba ni spominjati da je taj nalaz, nakon samo dvadesetak godina, ponovno u samim temeljima snažno uzdrmao tradicionalne postavke egiptologa.

Jasnoćom i prepoznatljivošću motiva, slika tog detalja stropne grede naprosto je zapanjila brojne znanstvenike. Posebno se to odnosi na egi-ptologe i arheologe koji i dalje uporno zastupaju krut aprioran stav da je

mogućnost postojanja bilo kakvih letjelica, a pogotovo onih suvremena izgleda, u to drevno doba posve nemoguća te da je tako nešto čista be­smislica o kojoj ne vrijedi raspravljati.

No, na njihovu veliku žalost, protiv tako jasnih činjenica kao što je fascinantan nalaz motiva modernih letjelica isklesanih na kamenoj stropnoj gredi u drevnom Abidu nema baš nikakvih uvjerljivih protuar-gumenata kojima bi se to epohalno otkriće s potencijalno vrlo daleko­sežnim posljedicama moglo na bilo koji način osporiti. Ti se "izdajnički" motivi, stariji oko 1.000 godina od "sakarske ptice", nalaze na visini od preko osam metara pa se stoga isključuje mogućnost falsifikata - na što se u grčevitom traženju slamke spasa u prvi čas pomišljalo u tim otkri­ćem veoma uznemirenim "pravovjernim" znanstvenim krugovima.

Valja istaći da je još prije tridesetak godina eminentni američki arhe­olog i orijentalist svjetskog glasa - akademik Zecharia Sitchin - na više sumerskih glinenih pločica otkrio jasno prepoznatljive crteže raketa. Na jednoj pločici našao je čak jasno raspoznatljiv nezgrapan crtež lebdjelice na zračnom jastuku izgledom veoma nalik onoj isklesanoj na stropnoj gredi velebna Setijeva hrama. Ta dalekosežna Sitchinova otkrića u južnoj Mezopotamiji dodatno podupiru vjerodostojnost veoma uznemirujućeg nalaza motiva modernih letjelica u oko 1.300 kilometara udaljenom Abidu.

Senzacionalno otkriće realističnog prikaza triju modernih letjelica i vozila nalik suvremenom tenku ili podmornici u hramu u Abidu krunski je dokaz da su i drevne Egipćane (uz Sumerane) također pohodili neki inteligentni došljaci koji su posjedovali visoka znanja i vrlo naprednu tehniku primjerenu našem vremenu. Držimo da je nepoznati klesar, koji je prije više od tri tisućljeća svojim vještim rukama ukrašavao stropnu gredu, takve letjelice vjerojatno negdje vidio u naravi ili se služio njiho­vim vjerno izrađenim maketama kao predlošcima.

Taj epohalan nalaz motiva modernih letjelica, koji je svojom vizu­alnom jasnoćom i karakterističnim detaljima zapanjio i ostavio gotovo bez riječi mnoge znanstvenike i ustalasao najširu svjetsku javnost, po­tvrđuje da je dugo čuvana tajna "sakarske ptice", kao i još desetak drugih atipičnih ptica iz bogate kolekcije velikog Egipatskog muzeja u Kairu, napokon zaista uspješno i vjerodostojno odgonetnuta u duhu modernih tehničkih i znanstvenih dostignuća.

Očito je da su drevni Egipćani na toj masivnoj kamenoj stropnoj gredi realistično ovjekovječili ono što su u idiličnoj smaragdno-zelenoj nilskoj dolini sami viđali (ili možda njihovi mnogo stariji pretpovijesni

preci Kemićani u nešto zapadnijoj i prostranijoj prenilskoj dolini) kada su ih povremeno posjećivali "bogovi" koji su s nebeskih visina dolazili i vraćali se u njih na čudesnim blistavim "nebeskim lađama".

Reljefni motivi suvremenih letjelica isklesani prije više od tri tisuće godina, čiju autentičnost mnogi "pravovjerni" egiptolozi i arheolozi još uvijek nastoje svim silama osporiti, svojom jasnoćom nepobitno svjedo­če da naša suvremena civilizacija ni u kom slučaju nije prva tehnološki visokorazvijena civilizacija na Zemlji koja posjeduje moderne letjelice.

To je jasan znak da će povijest starovjekog Egipta, kao i povijest ne­kih drugih visokih drevnih kultura, čijim su nebom još prije nekoliko tisućljeća očito letjeli raznovrsni izgledom moderni zrakoplovi i svemir­ski brodovi ("nebeske lađe") u kojima su putovali "bogovi", uskoro trebati interdisciplinarno kritički preispitati u duhu mnogih novih otkrića i sa­znanja te sve aktualnije hipoteze o paleokontaktima i iznova je napisati na posve drukčijim polaznim osnovama koje bitno odudaraju od tradi­cionalne odveć uskovidne te u mnogo čemu već odavno dotrajale ali još čudesno žilave "pravovjerne" pozitivističke paradigme.

M O D E R N A NLO-ERA

Kenneth Arnold viđa flotu "letećih tanjura"

Ključan događaj kojim započinje moderna NLO-era zbio se 24. lipnja 1947. godine u američkoj saveznoj državi Washington, na

krajnjem sjeverozapadu SAD-a u planinskom lancu Cascade koji se pro­teže približno pravcem sjever-jug u duljini od 1.130 kilometara na uda­ljenosti od oko 150-200 kilometara istočno od pacifičke obale. Njegov protagonist je 32-godišnji poslovni čovjek i pilot Kenneth Arnold, tada uposlen kao vatrogasni inženjer u jedinici za kontrolu šumskih požara u gradiću Boiseu, savezna država Idaho.

Tog je dana trebao obaviti neki posao na uzletištu kod gradića Che-halisa u državi Washington. Budući da je sve obavio gotovo sat ranije nego što je planirao krenuo je svojim malim izviđačkim avionom ubrzo nakon 14 sati po mjesnom vremenu prema Boiseu. Imao je dovoljno vremena za povratak pa je odlučio krenuti u usputnu potragu za ostaci­ma mornaričkog transportnog aviona C-46 koji je pao još u siječnju ne­gdje u teško dostupnom šumskom području jugozapadno od planinskog masiva Rainier čiji impozantan čunjasti vrh stalno obavijen zaleđenim snijegom dostiže visinu od 4.392 metra. Na tu potragu se odlučio jer je bila raspisana primamljiva nagrada od 5.000 dolara onome tko pronađe ostatke zrakoplova.

Stabilan, sunčan i posve vedar dan omogućavao je odličnu vidljivost pa se Arnold uputio na izviđački let u pravcu sjeveroistoka, prema pro­stranom planinskom šumskom području nad kojim dominira slikoviti ugasli vulkanski masiv Mount Rainiera. Budući da u prvom nadlijetanju nije pronašao ostatke palog zrakoplova odlučio je načiniti još jedan krug u području zapadno od gradića Minerala.

Pri kraju drugog kruga, leteći sa suncem za leđima na nadmorskoj visini od oko 3.000 metara u pravcu sjeveroistoka povrh golemog pla­ninskog šumskog kompleksa, odjednom je oko 15 sati neki snažan plavi-častobijeli bljesak zaparao nebom i nakratko sablasno osvijetlio kabinu njegova aviona. Zbunjen tim iznenadnim bljeskom prvo je pomislio da se neki vojni zrakoplov u brišućem letu obrušio u njegovoj blizini te da ga je pri mimoilaženju pogodio odraz sunčeve svjetlosti s njegovih krila.

Pogledao je odmah posvuda uokolo, ali nije vidio nikakav zrakoplov. Samo čas kasnije opet ga je isti prodorni bljesak na tren zaslijepio i zbu­nio. Instinktivno je pogledao s lijeve strane zrakoplova prema Mount Bakeru odakle je prispio tajnoviti bljesak. Sa sjeverne strane Mount Rainiera, na udaljenosti od oko 37 kilometara od svog aviona, jasno je uočio dijagonalnu formaciju od devet velikih sjajnih letećih objekata na visini od oko 3.000 metara.

Oni su se jasno ocrtavali na blistavoj snježnoj planinskoj padini Mo­unt Bakera. Odozgo su bile srebrnasti, a odozdo tamni. Njihova metalna oplata, sjajna poput zrcala obasjana suncem, bila je izvor tih snažnih bljeskova. Da bolje vidi te nevjerojatno brze letjelice i procijeni njihovu brzinu Arnold je otvorio prozor na letačkoj kabini. Imale su oblik bume­ranga, nisu imale vertikalan rep uobičajen za avione, a prema njegovoj procjeni raspon krila bio im je najmanje 30 metara.

Letjele su duž planinskog lanca Cascade prilično neujednačeno i skakutavo prema jugu u pravcu 3.742 metra visokog Mount Adamsa također stalno obavijenog zaleđenim snijegom. Kao iskusan pilot-izvi-đač Arnold je znao da niti jedan tadašnji vojni avion ne može tako stre­lovito brzo letjeti niti manevrirati.

Nakon susreta s flotom nepoznatih letjelica (NLO-a) on je odmah prekinuo potragu za ostacima aviona, preletio je planinskom udolinom južno od Mount Rainiera preko obližnjeg indijanskog rezervata te je, zbog tankiranja goriva, sletio na aerodrom kod grada Yakime s istočne strane planinskog lanca Cascade, udaljenom oko 200 kilometara zračne linije od Chehalisa. Tamo je odmah kontroli leta dao iskaz o svome viđe­nju jer se pribojavao da je možda ugledao eskadrilu nepoznatih sovjet­skih letjelica koje su kriomice upale u strogo nadzirani i čuvani zračni prostor SAD-a. Nakon toga je svojim izviđačkim zrakoplovom odletio u Pendleton, savezna država Oregon.

Na tamošnjem uzletištu već ga je nestrpljivo čekala skupina znatiželj­nika koji su saznali da je tog poslijepodneva vidio nešto neobično. Čim

je sletio odmah su ga počeli salijetati brojnim pitanjima. Nesvakidašnja vijest o Arnoldovu viđenju neobičnih letjelica ostala je u lokalnim okvi­rima sve dok jedan od mjesnih novinara nije za nju saznao i obavijestio svoje kolege. Nakon toga sazvana je konferencija za tisak koja je zbog velikog interesa novinara potrajala čak tri dana.

Šef mjesnog dopisništva UPI-a (United Press International) tom je prilikom upitao Arnolda kako su ti neobični objekti letjeli. Arnold je tada kazao okupljenim novinarima da su se ti sjajni objekti, leteći u istom smjeru u dijagonalnoj formaciji dugačkoj oko devet kilometara, "ritmički kretali gore-dolje poput bačena tanjura koji odskače od površine vode. Samo te su stvari vraški brzo išle."

Na temelju tog na brzinu slikovito sročena Arnoldova opisa njihova leta, koji se veoma svidio novinarima, te su neidentincirane letjelice u medijima odmah dobile popularan naziv "leteći tanjuri" koji se za NLO-e svih oblika proširio i zadržao u široj javnosti sve do danas, premda se Arnold kasnije jasno i energično ograđivao da je tako opisao sam način leta, a ne i izgled letjelica koje je vidio.

U intervjuu kojeg je povodom viđenja formacije NLO-a u području planinskog lanca Cascade dao novinarima uglednog lista Chicago Daily Tribune stoji sljedeće:

"Prvo što sam primijetio bila je serija bljeskova, kao da se od zrcala odbija sunčeva svjetlost u moje oči. Vidio sam da ti bljeskovi dolaze od više objekata koji su letjeli nevjerojatnom brzinom. Bili su srebr-no-sjajni i izgledom su sličili bumerangu. Nabrojio sam ih devet prije nego što su nestali iza masiva Mount Rainiera. Njihova brzina je bila toliko velika da sam je odlučio izmjeriti. Izvadio sam džepni sat i ustanovio da su im bile potrebne samo 102 sekunde da prelete od Mount Rainiera do (oko 75 kilometara udaljenog, op. aut.) masiva Mount Adamsa. Ti leteći objekti bili su u mom vidokrugu manje od dvije minute od trenutka kada sam ih opazio. Vidio sam ono što nije moguće, ali oni su zaista bili tamo. Moram vjerovati svojim očima!'

Na temelju Arnoldovih podataka može se lako izračunati prosječna brzina leta te formacije NLO-a na promatranoj dionici:

75 km 3600 sek x = 2647 km/sat 102 sek 1 sat

To je otprilike dvostruko brže od brzine širenja zvuka. U to je vri­jeme ta fantastična brzina za američke vojne avione bila samo tehnički neostvariv san. Tek je sredinom listopada 1947. godine, nekoliko mjeseci nakon Arnoldova historijskog viđenja NLO-a, pokusna letjelica Bell X-1, kojom je pilotirao kapetan Chuck Jaeger, nakon višekratnih neuspjelih prethodnih pokušaja, napokon uspjela dostići i kratkotrajno "probiti" dotad nedostižan "zvučni zid".

Arnoldovo viđenje formacije NLO-a na istom kursu i u isto vrijeme potvrdilo je idućih dana, neovisno o njegovoj izjavi, i više svjedoka koji su se nalazili na tlu. Zanimljivo je da je u posljednjih dvadesetak godina u teško dostupnim kanjonima i planinama velikog indijanskog rezervata Yakima, istočno od Mount Adamsa, evidentirano više od dvije stotine viđenja neobjašnjivih sjajnih svjetala na noćnom nebu te više NLO-a vi­đenih danju. Stoga u realnost danas već pomalo legendarnog Arnoldova viđenja ne treba sumnjati.

Valja istaći da Arnoldovu izjavu novinarima o viđenju flote NLO-a tada nitko iz vladinih službi i vojnih krugova nije pokušao demantirati niti je na bilo koji način tendenciozno nadomjestiti drukčijim "uvjerljivi­jim razumnim obrazloženjem". Bilo je to prvo viđenje NLO-a u moderno poslijeratno doba od strane stručno kompetentne osobe. Za NLO-e su se odmah živo zainteresirale američka vojska i obavještajne službe USAF-a, jer je u prvim poslijeratnim godinama u SAD-u prevladavala paranoidna bojazan da bi to mogli biti novi sovjetski vojni zrakoplovi koji su odnekuda iznenada prodrli u strogo kontrolirani američki zračni prostor.

Tada se, naime, već razmahao dugotrajan hladni rat između Istoka i Zapada koji je okončan tek oko 1990. Na temelju Arnoldova viđenja flote NLO-a, te nekih prijašnjih predratnih viđenja koja nisu zadobila veći publicitet u medijima, američkim vojnim stručnjacima i zapovje­dnicima je napokon postalo posve jasno "da nešto nepoznato leti ameri­čkim zračnim prostorom". Ta ih je neugodna činjenica veoma uznemirila i zabrinula te zaokupila njihovu pozornost. Odmah je živo zainteresirala i moćne vojne obavještajne službe.

Krajem lipnja i početkom srpnja te godine na mnogim mjestima diljem SAD-a bili su viđeni NLO-i. U takvom ozračju je 7. 07. 1947. godine u Pentagonu, u uredu brigadnog generala Roberta Schulgena (tadašnjeg zapovjednika Američkih zračnih snaga), održan tajni sasta­nak visokih vojnih dužnosnika. Na njemu je donesena strogo povjerljiva odluka prema kojoj se ubuduće sva izvješća o viđenju NLO-a trebaju

pomno bilježiti i razvrstavati za buduća istraživanja u okviru obavještaj­ne službe USAF-a.

Pri tome posebnu pozornost valja pridati izvješćima stručno kvali­ficiranih opažača kao što su, primjerice, piloti, kontrolori leta, radaristi, pomorci te policajci. Otada se u vojnim i obavještajnim krugovima u SAD-u pojave NLO-a sustavno tretiraju, daleko od očiju javnosti i novi­nara, kao samostalan fizički fenomen (entitet) od prvorazrednog intere­sa za nacionalnu sigurnost.

Arnoldovo izvješće bilo je jedno od prvih među više od 850 sličnih iz­vješća zabilježenih u američkim sredstvima javnog priopćavanja do kraja srpnja 1947. godine. Između njih je čak oko 150 izvješća o viđenju NLO-a od strane stručno kvalificiranih opažača ušlo u tajne dosjee obavještajne službe USAF-a. Danas su ti dokumenti, kao prilozi, nalaze u sklopu ve­likog istraživačkog projekta američke vlade poznatog pod nazivom Blue Book (Plava knjiga) pohranjenog već tridesetak godina u Nacionalnoj arhivi u College Parku u gradu Marylandu, savezna država New York.

U naše vrijeme je poznato da je zadatak tog skupog projekta iz 50-ih godina netom prohujalog XX. stoljeća zapravo bio da široj javnosti za­magli te razvodni aktualan, veoma značajan i dalekosežan NLO-fenomen te na taj način smanji i odvrati interes za njegovo praćenje i istraživanje. U tom tendenciozno vođenom i namještenom istraživačkom projektu NLO-fenomen je, u cilju obmane odveć ljubopitljive javnosti, tretiran kao posve nedokazan i nepostojeći, unatoč tome što se mnoga nepobitna viđenja NLO-a nisu mogla nikako drukčije racionalno protumačiti.

Mora se priznati da je taj NLO-projekt zaista bio vješto vođen. Obja­vljenim "rezultatima" provedenih istraživanja najšira američka i svjetska javnost bila je za dulje vrijeme obmanuta i tendenciozno zavedena u pogledu prave istine o NLO-ima i njihovu izvanzemaljskom podrijetlu. Zašto i u čijem interesu?

Pad NLO-a kod Roswella - prepredeno režiran misterij!?

Drugi ključni NLO-događaj, koji je prije gotovo šezdesetak godina uzvitlao mnoge oblake prašine i poput kamena-međaša obilježio pom­pozan početak vrlo burne moderne NLO-ere, zbio se u jugoistočnom dijelu američke savezne države New Mexico, u slabo nastanjenom po­dručje zapadno od gradića Roswella, sjedišta okruga Chaves, samo de­setak dana nakon Arnoldova viđenja formacije NLO-a u nadzvučnom

letu. Za ta dva ključna događaja moderne NLO ere može se reći da su najpoznatiji simboli ufologije.

Kod Roswella se još od Drugog svjetskog rata nalazi velika zrako­plovna baza elitne 509. bombarderske jedinice američkih vojnih zračnih snaga (Roswell AAF ili RAAF) koja je u svome sastavu imala velike zrakoplove B-29 poznatije u široj javnosti po popularnom nazivu "le­teće tvrđave". Iz njih su u kolovozu 1945. godine bile bačene nuklearne bombe na japanske gradove-mučenike Hirošimu i Nagasaki koje su ih, eksplodiravši u nižoj atmosferi, u trenu pretvorile u zlokobne radioakti­vne ruševine s desecima tisuća nedužnih ljudskih žrtava.

Unatoč naknadno prikupljenim iskazima očevidaca davno pro-hujalog roswellskog NLO-događaja, nažalost najčešće s velikim zaka­šnjenjima, nizu praznina u njihovim sjećanjima te šturim i oprečnim službenim izvješćima, taj je NLO-incident još uvijek nerazjašnjen. No, za razliku od mnogih kasnijih NLO-incidenata, kako se to pokazalo tek sredinom 90-ih godina XX. stoljeća, on je do danas fotografski i filmski, čini se, najbolje dokumentiran.

Postoji više fragmentarnih te u nizu pojedinosti manje ili više pro­turječnih verzija izvješća i raznih pokušaja rekonstrukcije niza događaja koji su se zbivali, gotovo filmskom brzinom, početkom srpnja 1947. go­dine u Roswelu i njegovoj široj okolici. Stoga je, čak i u okviru zasebne knjige, teško dati cjelovit i vjerodostojan prikaz dramatičnih zbivanja i naglih obrata izvedenih pod vještim vodstvom te po naknadno razrađe­nom scenariju moćnih vojnih obavještajnih službi.

Nedvojbeno je da niti jedan kasniji NLO-incident nije bio tako iscrpno istraživan, diskutiran, opovrgavan, medijski eksploatiran pa i tendenciozno ismijavan kao danas već pomalo legendarni "roswellski incident". Unatoč svemu smatramo da je on ipak u mnogo čemu poučan i ključan za razumijevanje NLO-fenomena čije se sustavno ignoriranje i prikrivanje u posljednjem pedesetljeću zbiva u veoma složenoj optici suvremenih društvenih odnosa i zakulisnih interesa svjetskih moćnika.

Stoga taj antologijski NLO-incident, koji se smatra prekretnicom u ufologiji, donosimo u sažetom prikazu, kao školski primjer usklađenog djelovanja vojnih obavještajnih službi u cilju tendenciozne obmane ja­vnosti u svezi prikrivanja stvarnih NLO-događaja. Da bismo, uz dužan oprez, koliko-toliko sastavili ključne elemente mozaika roswellskog NLO-incidenta, bez ikakvih pretenzija da ćemo ga bolje rasvijetliti ili razriješiti, pođimo kronološkim redom dostupnim tragovima tih davno prohujalih dramatičnih zbivanja.

Srijeda 2. srpnja 1947. Gospođa White i gospodin Sam White, ugledni roswellski građani

i vlasnici trgovine metalnom robom, sjedili su navečer pod trijemom ispred svoje kuće. Oko 21.50 sati zapazili su kako se na nebu iz smjera jugoistoka velikom brzinom približava neki diskoliki svjetleći objekt. U svome iskazu su, kao očevici, naveli da su njegov munjevit prelet ne­bom u pravcu sjeverozapada pratili 40-50 sekundi. Po njihovoj gruboj procjeni visina leta tog usijanog objekta bila je oko 500 metara, a brzina 600-800 kilometara na sat.

Zapažanje gospođe i gospodina White potvrdio je svojim iskazom bračni par Wilmot. Gospodin Wilmot je procijenio da je užareno tijelo ovalna oblika promjera oko 8 metara, koje je nalikovalo na dva spojena tanjura licem okrenuta jedan prema drugom, letjelo brzinom između 750-900 kilometara na sat. Taj neobičan svjetleći objekt im je ubrzo nestao iz vidokruga zamakavši iza vrhova drveća desetak kilometara udaljenog brežuljka.

Očevidac William Woody, koji se te večeri sa svojim ocem zatekao izvan kuće istočno od Roswella, u svojoj izjavi je kazao da se odjednom na noćnom nebu pojavio briljantno sjajan okrugao leteći objekt koji se kretao velikom brzinom od jugoistoka prema sjeverozapadu. Naglo je gu­bio visinu. Za nekoliko desetaka sekundi je, kako stoji u njihovu iskazu, vjerojatno pao negdje u daljini sjeverozapadno od Roswella.

Navodno je te večeri na radarskom zaslonu tamošnje velike vojne zrakoplovne baze bio također primijećen veoma brzi nepoznati leteći objekt koji je, po procjeni radarista, prisilno sletio ili pao negdje sjevero­zapadno od Roswella u veoma rijetko nastanjenom središnjem podru­čju New Mexica na zračnoj udaljenosti od stotinjak kilometara. Tamo je tada bilo olujno kišovito nevrijeme praćeno učestalim jakim sijevanjem munja i žestokom grmljavinom.

Četvrtak 3. srpnja 1947. U toj noćnoj oluji je William Mac Brazel, predradnik na velikom

Fosterovom ranču (površine od oko 3.240 hektara, udaljenom oko 48 kilometara od mjestanca Corone koje na nalazi na državnoj cesti i želje­zničkoj pruzi nekih 140 kilometara sjeverozapadno od Roswella), unatoč učestaloj snažnoj grmljavini, razgovijetno je čuo i neki jak prasak koji je upućivao da je negdje u blizini nešto eksplodiralo.

Slijedećeg je jutra osedlao konja i zajedno s Deeom, sedmogodišnjim sinom svojih najbližih susjeda Floyda i Lorette Proctor, čija je kuća bila

petnaestak kilometara udaljena od njegove, izjahao u polje da vidi što se to sinoć dogodilo te da potraži izgubljene ovce koje su se, uplašene sinoćnjim sijevanjem munja i jakom ljetnom grmljavinom, posvuda ra-zbježale s neograđena pašnjaka.

Lagano jašući prostranom ravnicom u potrazi za odbjeglim ovcama Mac Brazel je desetak kilometara od svoje kuće opazio da je velik dio po­lja ispred njega zasut mnoštvom nekakvih krhotina. Kad je dojahao bliže uočio je u tlu raskvašenom kišom svježe utisnut ravan plitak jarak širine oko tri metra i dugačak više od stotinu metara. Odmah je shvatio da je ovdje za sinoćnjeg olujna nevremena velikom brzinom pala i klizeći po blatnjavu tlu posve se razbila neka letjelica čiji su neprepoznatljivi ostaci bili lepezasto rasuti poljem u duljini od oko jednog kilometra i širini većoj od stotinjak metara.

Iznenađen neočekivanim prizorom sjahao je s konja i nasumce po­kupio više krhotina da bi ih pažljivije razgledao. Već je na prvi pogled uočio da je riječ o nekom sjajnom, mutno-sivom, veoma tankom te ču­desno čvrstom nepoznatom metalu lakom poput balzovine i izuzetnih mehaničkih svojstava. On bi se nakon presavijanja i gužvanja u šaci po­put čelične opruge besprijekorno izravnao bez ikakvih tragova deforma­cije. Unatoč neznatnoj debljini i masi taj je tanki metal bio toliko čvrst da ga nije mogao poderati rukama niti zarezati nožem.

Nekoliko metalnih krhotina natovario je na konja da ih pokaže svojoj djeci i susjedima. Floyd i Lorette Proctor su odmah uočili da krhotine, zbog neobičnih mehaničkih svojstava, zasigurno nisu ostaci razbijenog konvencionalnog aviona niti meteorološkog balona. Zaključili su da se na ranču protekle olujne noći vjerojatno srušila neka javnosti nepoznata probna vojna letjelica ili možda čak izvanzemaljski "leteći disk". Savjeto­vali su Brazela da o nađenim ostacima pale letjelice što prije obavijesti područnog šerifa da tijekom predstojeće istrage ne bi imali neprilike zbog nepravovremenog prijavljivanja tajnovitog noćnog udesa.

Nedjelja 6. srpnja 1947. Budući da na ranču tada nije bilo telefona Mac Brazel nije mogao

odmah izvijestiti šerifa. Tek se tri dana kasnije, u nedjelju ujutro, zapu­tio malenim teretnim automobilom, s nekoliko nađenih krhotina kao dokaznim materijalom, preko mjestanca Corone u prilično udaljeno pokrajinsko središte - mirni gradić Roswell. Tamo je o padu nepoznate letjelice izvijestio Georga Wilcoxa, šerifa okruga Chaves i predao mu je nađene krhotine.

Budući da tih dana u tom području nije bio zabilježen niti jedan ne­stanak niti pad civilne letjelice šerif je pretpostavio da je tijekom olujne noći 273. srpnja na ranču kod Corone vjerojatno pala neka vojna letje­lica. O tome je odmah telefonom obavijestio bojnika Marcela A. Jessea, dežurnog obavještajnog časnika tamošnje 509. bombarderske jedinice američkih zračnih snaga (USAF-a) nadležne za sve zrakoplovne inci­dente na tome području.

Već za nekoliko minuta bojnik M. Jesse uputio se džipom iz vojne baze do šerifova ureda u Roswell. Tamo je pažljivo razgledao donijete primjerke krhotina nepoznate letjelice te se, nakon kraćeg razgovora sa šerifom i Mac Brazelom, brzo vratio u bazu da bi o tome izvijestio njezi­na komandanta - pukovnika Williama Blancharda.

Odmah potom po njegovoj je naredbi u šerifov ured upućena patrola vojne policije koja je preuzela (konfiscirala) krhotine letjelice i odnijela ih je u Blanchardov ured. On ih je pažljivo razgledao i o udesu nepoznate letjelice na Fosterovu ranču kod Corone odmah obavijestio stožer osme zračne brigade u Fort Worthu (današnja velika vojna zračna baza Wright Patterson) kod Daytona, savezna država Ohio.

Po Blanchardovoj naredbi su ubrzo potom bojnik Jesse i satnik She­ridan Covitt, časnik obavještajne službe, predvođeni Mac Brazelom, kre­nuli svojim džipovima lokalnom cestom prema dvjestotinjak kilometara udaljenom Fosterovu ranču da bi obavili uviđaj na mjestu pada. Na ranč su, umorni od duga puta, prispjeli tek kasno navečer. Odsjeli su u Mac Brazelovoj kući gdje su, prije odlaska na spavanje, pregledali jednu veli­ku metalnu krhotinu koju je prije nekoliko dana njihov domaćin donio s pašnjaka.

Ponedjeljak 7. srpnja 1947. Nakon doručka časnici i njihov domaćin uputili su se vojnim dži­

povima na uviđaj u polje gdje su još posvuda ležali nedirnuti ostaci smrskane letjelice. Prvo su pomno razgledali čitavo područje razbacanih metalnih krhotina raznih veličina. Prema nekoliko stotina metara duga­čkoj ravnoj brazdi utisnutoj u tlo i prema raspršenosti krhotina odredili su smjer njezina doleta.

Nakon što je sa satnikom Covittom pažljivo razgledao teren, bojnik M. Jesse je bio čvrsto uvjeren "da je nešto eksplodiralo povrh tla i zatim palo!" No, nigdje u polju, posvuda zasutom mutno-sivim krhotinama debljine aluminijske folije, nisu našli tijela poginulih. Takav neobičan prizor bojnik nije nikada prije imao priliku vidjeti na uviđajima prili-

kom pada vojnih zrakoplova i raketa čiju je konstrukciju vrlo dobro po­znavao. Zatečen onim što je vidio M. Jesse nije mogao dokučiti o čemu je riječ, ali je bio posve siguran da te čudne krhotine razbacane poljem ne mogu potjecati od zrakoplova niti od meteorološkog ili pokusnog balona (aerostata) kakvi su tada bili u vojnoj i civilnoj uporabi čiju je konstrukciju veoma dobro poznavao.

Nakon pažljivog stručnog razgledavanja mjesta nesreće prionuli su skupljanju razasutih krhotina. Među njima su našli i nekoliko fra­gmenata ravnih limenih komada nalik I-profilu koji su bili laki poput balzovine. Oni su, unatoč malenoj debljini i neznatnoj masi, bili toliko čvrsti da se rukama nisu mogli niti savinuti niti slomiti. Detaljnije ih ra­zgledavajući uočili su da su na njihovoj široj stranici svijetloljubičastom bojom otisnuti dijelovi nekog natpisa ispisani znakovima nepoznatog pisma koje, kako je tek kasnije bilo utvrđeno, nalikuje starovjekom gr­čkom alfabetu.

Nakon što su krhotinama natovarili prvi džip, bojnik M. Jesse nare­dio je satniku Covittu da se njime odmah vrati u Roswell, a on će se još neko vrijeme zadržati da bi detaljnije razgledao mjesto i prikupio još krhotina. Dogovorili su se da će se sutradan ujutro sresti u zrakoplovnoj vojnoj bazi. Potom je bojnik krhotinama nakrcao i svoj džip te, lagano vozeći, krenuo prema Roswellu.

Utorak 8. srpnja 1947. Bojnik Marcel Jesse je prispio u poprilično udaljeni Roswell tek oko

dva sata nakon ponoći. Zaustavio je džip kod svoje kuće gdje je namje­ravao prenoćiti. Neobične fragmente odmah je s neskrivenim uzbuđe­njem pokazao supruzi i 11-godišnjem istoimenom sinu Marcelu koje je probudio iz duboka sna. Izmoren od duga puta, u kratkom razgovoru s njima je kazao: "Ne znam što smo sakupili. Zaista ne znam što je to bilo. To ne može biti dio zrakoplova niti dio bilo koje vrste meteorološkog ili pokusnog balona. Vidio sam prije ostatke raketa na ispitnom poligonu kod White Sandsa. To definitivno nisu dijelovi zrakoplova, projektila ili rakete. Uvjeren sam da oni nisu sa Zemlje!'

Ujutro su se, prema dogovoru, bojnik Jesse i satnik Covitt dovezli svojim džipovima krcatim krhotinama u roswellsku vojnu zračnu bazu. O svemu što su vidjeli i našli prilikom uviđaja na Fosterovu ranču de­taljno su izvijestili pukovnika W. Blancharda. Na temelju njihova izvješća i pozamašne hrpe dovezenih krhotina nepoznate letjelice on je naredio Walteru Hautu, časniku zaduženom za odnose s javnošću, neka odmah

sastavi kratko preliminarno priopćenje za redakcije mjesnih radio-po-staja i novina da je njegova vojna jedinica našla i prikupila ostatke palog 'letećeg tanjura".

Poručnik W. Haut je napisao sljedeće priopćenje: "Glasine o letećim tanjurima obistinile su se jučer kad je obavještajni ured 509. bombarderske jedinice iz vojne zračne baze kod Roswella, u suradnji s lokalnim rančerima i serijskim uredom okruga Chaves uspio doći u posjed ostataka letećeg di­ska" Tu je šturu senzacionalnu vijest oko 11 sati poručnik W. Haut odnio Froshu Joyceu, uredniku vijesti mjesne radiopostaje KGFL.

Kada se Haut nakon poduljeg zadržavanja u gradu vratio u vojnu bazu, Joyce ga je, prema dogovoru, nazvao da bi mu Haut i službeno potvrdio tu nesvakidašnju udarnu vijest da bi je potom, kao provjerenu i vjerodostojnu, mogao odaslati saveznoj novinskoj agenciji. Poručnik W. Haut mu je, dakako, potvrdio njezinu istinitost pozvavši se pritom ponovno na jasnu naredbu i autoritet pukovnika Blancharda.

Kratka i zaprepašćujuća vijest o padu letećeg tanjura kod Roswella odaslana je teleprinterom u 14.26 sati. U američkim medijima i široj ja­vnosti neutaživo željnoj senzacija za samo nekoliko sati odjeknula je po­put bombe. Već idućeg dana ta je udarna vijest bila objavljena u mnogim američkim novinama. U dotad gotovo nepoznat mirni gradić Roswell zapljuštali su telefonski pozivi sa svih strana SAD-a, pa čak i iz Engle­ske, Njemačke i Japana. No, samo nekoliko sati kasnije, po naknadnom scenariju i režiji moćnih vojnih obavještajnih službi koje su kontrolu energično preuzele u svoje ruke, zbio se iznenadan obrat.

Još dok se štura preliminarna vijest putem medija munjevitom brzi­nom širila SAD-om i svijetom prikupljeni ostaci smrskane letjelice bili su iz džipova pretovareni u sanduke te zatim utovareni u transportni avion B-29 kojim je M. Jesse, po naredbi pukovnika Blancharda, odmah odletio u veliku vojnu zrakoplovnu bazu USAF-a u Fort Worth, savezna država Texas. Njome je tada zapovijedao brigadni general Roger Ramey. Ubrzo nakon toga uslijedila je detaljna pretraga izviđačkim vojnim avionima šireg rijetko nastanjenog područja na potezu od Roswella do Socorroa.

Samo nekoliko sati nakon što je vijest o padu "letećeg tanjura" lan­sirana u američke medije, zazvonio je telefon u stožeru osme zračne brigade u Fort Worthu. Slušalicu je podigao pukovnik Thomas DuBo-se, načelnik stožera. Njegov sugovornik s druge strane bio je general Clemence McMullen iz Washingtona koji mu je odrješito naredio neka izvijesti generala Rameya da u interesu nacionalne sigurnosti hitno opo­vrgne već objavljenu vijest o padu letećeg tanjura.

Stoga će general Ramey, zapovjednik 8. zrakoplovnog korpusa, odmah sročiti drugu dovoljno uvjerljivu zamjensku priču (cover story) kojom će prvotnu vijest, koja se nezadrživo brzo širila medijima u SAD-u i svijetu, uvjerljivo opovrći. General McMullen je također zatražio da se prikupljeni ostaci letećeg tanjura odmah pošalju iz Fort Wortha u Washington radi detaljnog ispitivanja.

Na temelju hitne naredbe iz Washingtona general Ramey je u svo­me uredu u zrakoplovnoj bazi kod Fort Wortha sazvao konferenciju za novinare. Kad je bojnik M. Jesse transportnim zrakoplovom sa strogo povjerljivim teretom sletio na pistu, Ramey je njega i članove posade odmah po izlasku iz zrakoplova oštro upozorio da okupljenim novina­rima prije sazvane konferencije ništa ne govore. Svi nađeni dijelovi pale letjelice odmah su bili istovareni i spremljeni u tamošnji hangar.

U generalovu uredu M. Jesse je doneseni primjerak neobične mutno-sive metalne krhotine stavio na njegov radni stol. Budući da je generala Rameya zanimalo točno mjesto pada nepoznate letjelice obojica su se uputili niz dugački hodnik u sobu s vojnim kartama. Kada su se vratili u Rameyev ured, ostavljene krhotine tamo više nije bilo, a umjesto nje na podu su bili rašireni ostaci meteorološkog balona uz koje je bojnik Charles A. Cashon fotografirao M. Jessea vidljivo zbunjenog tom neoče­kivanom postavom koju nije smio komentirati.

Na početku konferencije general Ramey je malobrojnim novina­rima kazao da je, nažalost, zbog žurbe, došlo do nesporazuma u svezi incidenta kod Roswella. Tamo, naime, nije pao nikakav leteći tanjur, kao što je prije nekoliko sati bilo objavljeno, već se, vjerojatno pogođen jakim udarom munje, rasprsnuo vojni meteorološki balon s radarskim reflektorom čije su krhotine nošene olujnim vjetrom zatim popadale po pašnjaku Fosterova ranča kod Corone.

Da bi ta na brzinu sklepana zamjenska priča djelovala što uvjerljivije, major M. Jesse bio je očito prinuđen, po prethodno dobivenoj direktivi od generala R. Rameya, prikazati novinarima na podu njegove kance­larije već pripremljene ostatke nekog pokidanog meteorološkog balona koji izgledom i mehaničkim svojstvima nisu nimalo sličili nađenim osta­cima letjelice na Fosterovu ranču. On je, u novoj interpretaciji tog doga­đaja, također morao izričito naglasiti da je prvo službeno priopćenje o padu letećeg diska bilo ishitreno i netočno zbog pogrešne identifikacije nađenih ostataka.

Taj je na brzinu vješto smišljen jednostavan trik, začudo, odlično uspio. Prisutni novinari su, bez i najmanjeg tračka sumnje, posve po-

vjerovali onome što su čuli i što im je bilo, kao opipljiv dokaz o palom balonu, tendenciozno pokazano u uredu generala Rameya. Već je idućeg dana u američkom tisku bilo bučno objavljeno da je roswellski misterij jučer uspješno riješen i okončan, jer tamo očito nije pao nikakav leteći tanjur, kao što je prethodno bilo priopćeno, već ostaci rasprslog poku­snog vojnog meteorološkog balona MOGUL.

Nakon tog na brzinu sročenog demantija, koji je za novinare i ja­vnost djelovao veoma logično i uvjerljivo, ubrzo je posve splasnuo dotad nezapamćen interes za taj događaj. On je vrlo brzo, na opće zadovoljstvo američkih vojnih i obavještajnih krugova, pao u potpuni zaborav za idu­ćih tridesetak godina.

Otprilike u isto vrijeme kad je održana konferencija za novinare u Rameyevom uredu u bazi kod Fort Wortha, lokalna radiostanica u Albuquerqueu, najvećem gradu New Mexica, tijekom emitiranja sada već demantirane vijesti o nađenim ostacima letećeg tanjura na ranču kod Corone dobila je naredbu od vojne obavještajne službe o trenutnom prekidu započete emisije uz izričitu napomenu da je u pitanju nacional­na sigurnost.

Istog dana poslije podne, tri časnika 509. bombarderske jedinice "ot­pratila" su Mac Brazela u redakciju mjesnih novina Roswell Daily Record da promijeni svoj prvotni iskaz dan šerifu G. Wilcoxu Ovaj puta je pred svojim vojnim pratiteljima izjavio novinarima da je krhotine našao još 14. lipnja, ali da se isprva na njih nije obazirao sve dok nije saznao da se uvelike priča o padu letećeg tanjura. Nakon toga Mac Brazel je po nalogu i pod budnim okom svojih pratitelja otišao i na lokalnu radiopo­staju KGFL gdje je izjavio da je na pašnjaku kod Corone zapravo našao ostatke rasprslog vojnog meteorološkog balona.

Tom je prilikom u razgovoru s radijskim voditeljem F. Joyceom, poku­šavajući mu objasniti zašto je odlučio promijeniti prvotni iskaz, u jednom trenutku kazao da sada svi pričaju o malim zelenim ljudima. No oni nisu zeleni. - potiho je prokomentirao Mac Brazel. Taj dio razgovora koji je prethodno snimljen nije bio emitiran, a F. Joyce je pokušavao prije odla­ska uvjeriti svog vidljivo uplašenog sugovornika da mu ne prijeti nikakva opasnost od pripadnika vojnih krugova, što mu on nije povjerovao.

Nakon tih naknadnih prinudnih izjava za lokalne novine i radiopo­staju Mac Brazel je napustio Roswell u pratnji pripadnika vojne policije, a na ranč kod Corone vratio se tek 15. 07. Nikad nikome nije htio reći gdje je bio tih tjedan dana nakon odlaska iz grada. Zanimljivo je da su idućih dana civilni svjedoci koji su imali priliku vidjeti krhotine

pale letjelice navodno bili iznenada preseljeni u nepoznato, a u roswell-sku vojnu-zračnu bazu, u koju je tjednima bio zabranjen ulaz civilima, uslijedila je serija tajnovitih posjeta visokih časnika iz Washingtona te pripadnika raznih vojnih obavještajnih službi.

Tih su dana šerifu Georgu Wilcoxu i građanima Roswella, očevicima pada letećeg tanjura, kojeg se svim silama nastojalo prikriti, od strane pripadnika vojnih i obavještajnih krugova bila upućena oštra usmena upozorenja i prijetnje kojima je bio cilj da ih uvjere kako im je najbo­lje da što prije zaborave sve što su vidjeli i čuli. Pretpostavlja se da je tijekom tjedan dana od odlaska iz Roswella do povratka na ranč u tom smislu bio posebno obrađivan Mac Brazel koji je, kao krunski svjedok, kudikamo najviše znao i vidio o onom što šira javnost ne smije niti na­slutiti da postoji.

Srijeda 9. srpnja 1947. Već je rano ujutro, nakon što je prethodnog dana izviđačkim vojnim

avionima detaljno pretraženo šire područje zapadno od Roswella, vojna policija blokirala Fosterov ranč na kojemu su još uvijek ležali ostatci nepoznate letjelice. Šira okolica ranča sve do Corone i nekoliko lokalnih cesta bili su posve zatvoreni za novinare i ostale znatiželjnike sve dok brojni vojnici iz roswellske zrakoplovne vojne baze nisu detaljno pretra­žili čitav teren te pedantno pokupili s pašnjaka i natovarili u kamione i posljednji komadić krhotine.

Prilikom opsežne pretrage šireg područja oko ranča, nekih 5-6 kilo­metara zapadnije od pašnjaka posutog metalnim krhotinama, navodno je pronađen i teško oštećen središnji dio diskolikog NLO. Još 2-3 kilo­metara dalje od njega vojnici su navodno pronašli - kako uporno tvrde ufolozi - i nekoliko malenih čovjekolikih tijela stradalih izvanzemaljaca. Priča se da je jedan od njih, unatoč zadobivenim teškim ranama prili­kom pada letjelice, nađen još živ te da je preminuo tek nakon dva tjedna u vojnoj bolnici.

O zagonetnom udesu nepoznate izvanzemaljske letjelice koji se za olujne ljetne noći ovdje zbio nekoliko dana ranije nitko od oficira za­duženih za tu tajnu vojnu operaciju nije želio okupljenim novinarima i znatiželjnicima dati bilo kakvu informaciju ili priopćenje. Očevici kažu da je to bila jedna od najvećih mirnodopskih tajnih vojnih akcija ameri­čke vojske nakon Drugog svjetskog rata na tlu SAD-a.

Detaljnom pretragom terena iz izviđačkih aviona navodno je, po je­dnoj novijoj ufološkoj verziji, otkriven i drugi relativno neoštećen disk

koji je, vjerojatno početkom srpnja, nezamijećeno pao na Brutonov ranč u veoma rijetko nastanjenom ravničarskom području između gradića Socorroa i Magdalene. Mjesto pada tog NLO-a nalazi se, prema nakna­dno dobivenim izjavama malobrojnih očevidaca, na sjevernom dijelu korita isušenog jezerca koje se nalazi na kraju malog kanjona u podno­žju velikog brdskog masiva Magdalena na udaljenosti 20-ak kilometara sjeverozapadno od Socorroa.

Toga je jutra na pali i naopačke okrenuti diskoliki NLO bez krila slučajno naišao građevinski inženjer Grady Barnett, uposlen u službi za održavanje kakvoće tla, koji je tamo bio na izletu. On je, vidljivo uzbu­đen tim neočekivanim prizorom, počeo izbliza razgledavati mutno-sivi teško oštećen pali disk promjera oko 8-9 metara.

Tada je terenskim automobilom naišla i skupina arheologa sa Sveu­čilišta Pennsylvania koja je nekoliko kilometara južno bila angažirana na iskapanju ostataka nekog drevnog indijanskog naselja. Oni su mu se odmah pridružili u razgledavanju srušenog NLO-a. Pored njega je ležalo tijelo jednog poginulog člana posade odjevenog u jednodjelnu nepro­pusnu odjeću sive boje bez vidljivih zatvarača i dugmadi. U NLO-u su, navodno, bila još dva ili tri teškim ranama unakažena tijela poginulih izvanzemaljaca.

Tek prije desetak godina danim iskazima prema sjećanju tada još malobrojnih živih bliskih Barnettovih prijatelja kojima je on sve što je početkom 7.mj. 1947. godine slučajno vidio na Brutonovu ranču, u povjerenju, ispričao još davne 1950. godine, izvanzemaljci su izgledali poput ljudi, ali su bili znatno nižeg rasta, prosječne visine oko 130 cen­timetara. Glave su im, u odnosu na tijelo, bile neproporcionalno velike, kruškolike i bez kose. Imali su krupne, koso položene i prilično razma­knute crne oči. Koža im je bila ružičasto-sivkasta.

No, ubrzo potom je na mjesto udesa NLO-a terenskim vozilima prispjela specijalna vojna jedinica zračnih snaga i odmah blokirala šire područje oko mjesta pada. Njezin zapovjednik je G. Barnettu i arheolo­zima odmah energično naredio da se odavde smjesta udalje te da nikad nikome ne kažu ni riječi o onome što su ovdje vidjeli, jer je to njihova patriotska dužnost, uz prijetnju da bi u protivnom njih i članove njiho­vih obitelji mogle snaći vrlo oštre kazne, pa čak i likvidacija.

Toga je dana rano poslijepodne mladi mrtvozornik Glenn Dennis u svome uredu u Roswellu primio neobičan telefonski poziv iz mrtvačni­ce tamošnje vojne zračne baze. Časnik zadužen za pogrebe zatražio je hitnu dostavu nekoliko malih limenih lijesova koji se mogu hermetički

zatvorili. Također se, kako u svome iskazu tvrdi G. Dennis, još raspitivao kako se mogu sačuvati leševi koji su bili nekoliko dana izloženi jakom ljetnom suncu i visokim temperaturama, a da se ne raspadnu i postanu potencijalnim izvorom zaraze.

G. Dennis je pribavio tražene limene lijesove te ih je predvečer do­vezao u bolnicu vojne zračne baze. Tamo je, kako kaže, kriomice uspio izbliza vidjeti nekoliko većih ostataka NLO-a poslaganih uz stražnji zid vojne ambulante. U svome iskazu je naveo da je na nekima od njih uočio i poveće natpise na nepoznatom pismu. Zatim je ušao u bolnicu vojne baze u namjeri da porazgovara sa svojom znanicom koja je tamo radila kao medicinska sestra, ali ga je u tome spriječila vojna policija koja mu je energično naredila da odmah izađe.

Četvrtak 10. srpnja 1947. Glenn Dennis je kasno poslije podne u Roswellu sreo svoju znanicu

s kojom prethodnog dana nije mogao razgovarati u bolnici. Ona je, kako je naveo u svojoj izjavi, djelovala prilično ustrašeno i povjerila mu da su jučer tamo bila kriomice dopremljena tri tijela izvanzemaljaca čija se le­tjelica prije tjedan dana srušila negdje kod Roswella. Kazala mu je da su tijela dvaju izvanzemaljaca bila jako unakažena ozljedama, dok je tijelo trećeg bio prilično uščuvano. Zbog visokih ljetnih temperatura njihovi naduti leševi su se već dobrano nalazili u stanju raspadanja i veoma su zaudarali. Na njima je tim vojnih liječnika odmah obavio obdukciju ko­joj je ona asistirala.

Na Glennovo pitanje kako su ti izvanzemaljci izgledali odgovorila mu je da su nalik Kinezima, niska rasta, slabe tjelesne građe i da nemaju kose. Uši su im male i neizražajne, nosovi nisu istaknuti, a oči su krupne i nakošene te leže prilično duboko. Čak mu je na papiru za recepte ski­cirala izgled njihova tijela.

Zanimljivo je istaći da je samo nekoliko dana kasnije ona bila - po potrebi službe - hitno premještena u neku američku vojnu jedinicu u Englesku gdje joj se ubrzo zauvijek gubi svaki trag. Navodno je nekoliko mjeseci kasnije poginula u (namještenoj?) automobilskoj nesreći. Priča se da je Glennu bila izrečena oštra prijetnja u stilu: da će mu kosti bli­jedjeti na pustinjskom suncu ako o svemu što je vidio i čuo ne bude šutio kao zaliven.

Pronađen film o palom NLO-u i obdukciji izvanzemaljaca!?

Unatoč zavjeri šutnje i skandaloznoj igri bez granica koju, čini se, već pedesetak godina kriomice režiraju te vješto i koordinirano vode američke vojne obavještajne službe prema naredbama elite moćnika, po­četkom 1995. godine je preko mladog britanskog videoproducenta Raya Santillija posve neočekivano u javnost dospio 16-milimetarski crno-bi-jeli dokumentarni nijemi film u trajanju od 15-ak minuta o nađenim ostacima palog NLO-a kod Roswella, pored kojeg leži tijelo čovjekolika izvanzemaljca, i obdukciji izvanzemaljca.

Taj senzacionalni, dotad javnosti nepoznat filmski zapis unio je zna­tno više svjetla u još uvijek nerazjašnjen i već gotovo posve zaboravljen roswellski NLO-incident.

Otprilike istovremeno s otkrićem tog filmskog zapisa u javnost je odnekud procurio i zapisnik o obdukciji jednog izvanzemaljca koji je, kao strogo povjerljiv vojni dokument, svojevremeno bio upućen komandantu glavnog stožera USAF-a - brigadnom generalu Georgeu Schulgenu. Taj zapisnik dajemo usporedno u engleskom izvorniku i u hrvatskom prijevodu (Prilog 1). Prepuštamo čitatelju da ga pažljivo pro­čita te sam kritički prosudi njegovu utemeljenost i vjerodostojnost.

U zapisniku se opisuje obdukcija tijela muškog spola, a na slikama iz filma u Santillijevu posjedu vidljivo je mrtvo tijelo ženskog spola i tijelo drugog izvanzemaljca, ponešto različitog izgleda očiju, ušiju, nosa te broja prstiju po šaci/stopalu, vjerojatno muškog spola. Čini se da ima mjesta pretpostavci da su prilikom pada NLO-a kod Corone i Socorroa (mjesta u širem području sjeverozapadno od Roswella) bila nađena tije­la dvije vrste čovjekolikih izvanzemaljaca niska rasta i donekle različita izgleda.

Stručnjaci tvrtke KODAK iz Washingtona i Beča pomno su pregle­dali filmsku vrpcu i izjavili da je ona autentična te da zaista potječe iz 1947. godine. Unatoč mnogim žestokim osporavanjima njezine autenti­čnosti, koja su ubrzo uslijedila, Santilli energično tvrdi da je to izvoran i veoma značajan vojni filmski dokument u čiju istinitost ne bi trebalo sumnjati.

Liječnici-patolozi koji su pomno pregledali film dijele mišljenje da svaki kadar obdukcije izvanzemaljca ostavlja dojam uvjerljivosti te stoga drže da film vjerojatno nije lažiran.

Taj dojmljiv, ali i prilično nejasan crno-bijeli filmski zapis ubrzo je uzvitlao velike oblake prašine u ufološkim krugovima koji se još nisu

slegli te je to do danas jedna od najpomnije istraživanih filmskih vrpci na svijetu. Film ima veoma mnogo pristaša, ali i mnogo osporavatelja koji se još uvijek žestoko prepiru o njegovoj autentičnosti. Po mišljenju nekih stručnjaka, nisu sporni samo kadrovi zabilježeni na tom filmu već i mrtva tijela izvanzemaljaca za koje, bez valjanih argumenata, drže da su vješto izrađene lutke podmetnute da bi se lažiranom obdukcijom ten­denciozno obmanule sovjetske obavještajne službe.

Unatoč brojnim višegodišnjim polemikama dviju oštro suprotsta-vljenih strana, neprijeporna je činjenica da do danas nikome nije pošlo za rukom ni uvjerljivo dokazati niti argumentirano osporiti autentičnost tog filma, jer su podjednako jaki dokazi i za i protiv. U tom se smislu do sada nisu izjasnili niti veoma dobro upućeni pripadnici američkih vojnih i obavještajnih krugova. U njima još uvijek vlada posvemašnji zavjet šutnje o davno prohujalim dramatičnim roswellskim zbivanjima. Stoga je kadrove iz tog spornog filmskog zapisa, po mišljenju više ozbilj­nih ufologa, uputno uzimati samo s primjerenom rezervom.

Što o roswellskom incidentu kazuje vojna dokumentacija?

Nakon svega što je izneseno u ovom pokušaju sažete rekonstrukcije još uvijek nedovoljno osvijetljenog roswellskog NLO-incidenta ostaje i dalje otvoreno pitanje - "Što se tamo početkom srpnja 1947. godine za­ista zbilo?" Brojni istraživači NLO-fenomena i pripadnici zrakoplovstva (USAF-a) suglasni su danas jedino u tome da je tijekom olujne ljetne noći 273. srpnja zaista nešto palo zapadno od Roswella. No, unatoč svim dosadašnjim maratonskim istraživanjima tog rašomonskog slučaja još uvijek nije razjašnjeno što je palo - NLO ili ostaci rasprslog vojnog meteorološkog balona, kako stoji u službenoj verziji?

Druga neosporna činjenica koju ufolozi ističu već godinama jest da su pripadnici obavještajnih službi USAF-a vrlo brzo i profesionalno rea­girali na taj događaj. U najstrožoj tajnosti organizirali su brzo i temeljito sakupljanje svih ostataka onoga što je palo. Te su službe prema javnosti čitav događaj odmah energično ogradile neprobojnim zidom šutnje te zastrle nizom obmana i zataškavanja, koje traju sve do danas. Očito je da za to postoje razlozi poznati samo visokim vojnim, obavještajnim i političkim krugovima.

Roswellski NLO-incident ostao je zatvoren za širu javnost i ufolo-ge sve do 1979. godine kad je već odavno umirovljeni časnik USAF-a

- negdašnji bojnik Marcel Jesse - odlučio prekršiti nametnuti mu du­gogodišnji zavjet šutnje te ispričati svoju ulogu u njemu. Pretpostavlja se da se na to odlučio jer nije htio ući u povijest kao neznalica koja ne umije razlikovati ostatke rasprslog vojnog meteorološkog balona od ostata­ka NLO-a. Ubrzo nakon toga započela je ufološkim krugovima prava euforija na istraživanju i rasvjetljavanju tog već gotovo posve zabora­vljenog NLO-incidenta koji je za kratko vrijeme dospio u samo središte medijskog interesa.

Prije desetak godina brojni ufolozi i istraživači tog intrigantnog NLO-incidenta naivno su pomislili da bi se objavljivanjem tajno arhi-viranih izvornih vojnih dokumenata USAF-a, uz pretpostavku da oni još uopće postoje, napokon moglo saznati što se početkom ljeta davne 1947. godine stvarno zbilo u široj okolici Roswella. Tada se, naime, s velikom sigurnošću u tim krugovima očekivalo da će strogo povjerljivi dokumenti koji o tome govore - nakon isteka zakonom propisanog roka 50-godišnjeg bunkeriranja - napokon izaći na vidjelo. Ta se očekivanja, nažalost, nisu ispunila.

Budući da se o roswelskom NLO-incidentu tijekom 80-ih i poče­tkom 90-ih godina prošlog stoljeća mnogo govorilo i pisalo za njega se živo zainteresirao tadašnji republikanski senator Steven Schiff iz New Mexica. U namjeri da se taj incident napokon razjasni on je još 1994. godine pokrenuo službenu istragu, jer je tada administracija predsjedni­ka Clintona liberalizirala pristup tajnim vojnim dokumentima. Schiff je prvo poslao službeni upit Ministarstvu obrane, ali ga je ono obavijestilo da za to nije nadležno i uputilo ga u Nacionalni arhiv u Washingtonu. Tamo su mu pak lakonski odgovorili da ne raspolažu nikakvim doku­mentima o roswellskom incidentu.

Nakon toga je uporni senator Schiff opet uputio dopis Ministarstvu obrane koje ga je ponovo uputilo na Nacionalni arhiv. Shvativši da ga birokracija lukavo šeće u zatvorenom krugu pokrenuo je o roswelskom NLO-incidentu kongresnu istragu o načinu na koji se vodio slučaj Ro-swell. Ona je trajala devet mjeseci, a po njezinu zaključenju uslijedilo je skandalozno izvješće na dvadesetak stranica. U njemu, uz ostalo, stoji da u temeljitoj pretrazi dokumentacije nije pronađeno ništa što bi na bilo

koji način upućivalo na pad NLO-a ili nalaz tijela izvanzemaljskih bića kod Roswella.

Ta istraga je pokazala da su svi vojni dokumenti iz 1947. godine uništeni ili nekamo uklonjeni, ali nije utvrđeno tko je to, po čijem nare­đenju i kada učinio. Američko zrakoplovstvo (USAF) je tijekom istrage

ustrajalo na službenoj verziji izrečenoj još na konferenciji za novinare održanoj 8. 07. 1947. godine u uredu generala Rameya u kojoj stoji da su kod Roswella tada nađeni ostaci rasprslog tajnog pokusnog vojnog meteorološkog balona MOGUL.

Ima mjesta sumnji da je sva strogo povjerljiva dokumentacija o ro-swellskom NLO-incidentu iz dobro čuvane arhive USAF-a vjerojatno bila po nečijem nalogu uklonjena ili možda uništena znatno prije nego što je, po isteku 50-godišnjeg zakonskog roka, mogla postati dostupna zainteresiranim NLO-istraživačima. Time veoma zamršena i posve netransparentna priča o roswellskom NLO-incidentu nije ni izdaleka završena. Unatoč svemu brojni entuzijasti još uvijek neumorno traže do danas već posve izblijedjele kamenčiće tog davno rasturenog mozaika gajeći nadu da će ga jednog dana, usprkos dosadašnjim mnogobrojnim neuspjelim pokušajima, napokon ipak uspjeti koliko-toliko cjelovito re­konstruirati i razriješiti.

Nekoliko specijalista za digitalnu fotografiju je 1999. godine po­moću nove tehnike visokorezolucijskog skeniranja i uvećanja istražilo fotografije snimljene na konferenciji za novinare u uredu generala Ra­meya. Na jednoj od njih on u lijevoj ruci drži presavijeni papir (memo­randum) na kojem se, zahvaljujući toj sofisticiranoj tehnici, navodno uspjelo pročitati riječi: žrtve iz olupine, poslano u Ft. Worth, Tex., strogo povjerljive operacije. Ufolozi ushićeni tim nalazom drže da tih

nekoliko pročitanih segmenata iz vojnog dokumenta potvrđuje da su u roswellskom NLO-incidentu zaista postojale žrtve, krhotine i strogo čuvana vojna tajna.

Kakvo stanje već desetljećima vlada na veoma osjetljivom području razjašnjavanja NLO-incidenata u intervjuima za novine i TV veoma ja­sno se očitovao dr. sci. Edgar D. Mitchell, astronaut misije Apollo-14 po­duzete početkom 1971. godine. U pogledu upornog zataškavanja NLO-događaja pred javnošću on je posve otvoreno kazao neugodnu istinu: "Smatram da u mnogim znanstvenim i političkim institucijama odgovorne pojedince više zanima očuvanje vlastitih povlastica nego istina."

Posebno je ogorčenje izrazio u pogledu uloge vlade SAD u susta­vnom zaustavljanju protoka svih objektivnih informacija o zabilježenim NLO-događajima. Kao očit primjer za to navodi široj javnosti opće poznat roswellski NLO-incident iz srpnja 1947. godine te kaže:"Sve što morate učiniti da biste to uvidjeli jest da zatražite neku informaciju na te­melju 'Zakona o slobodi informiranja'. Kao odgovor dobit ćete cenzurirane stranice. Drukčije rečeno, želite li o tom NLO-incidentu saznati nešto više

od šturog službenog objašnjenja dobit ćete samo unaprijed sročene cenzuri­rane otrcane odgovore"

U intervjuu u emisiji Date Line na televiziji NBC istinoljubivi astro­naut Michell se u razgovoru s voditeljem podrugljivo nasmijao slu­žbenom objašnjenju USAF-a na brzinu sročenom u uredu generala R. Rameya prema kojem je kod Roswella pao rasprsli vojni meteorološki balon i odmah je odrješito nadovezao: "Ljudi koji su tada bili ondje kažu daje to notorna besmislica!"

Početkom 2003. godine je poznata američka kabelska televizija Sci-Fi Channel angažirala skupinu arheologa sa Sveučilišta u New Mexicu da na mjestu pada NLO-a potraže preostale tragove izvanzemaljskog metala u tlu. Pomnim pregledom terena arheolozi su, navodno, otkrili komadiće nekog neobičnog metala, ali se još čekaju rezultati laborato­rijskog nalaza.

Roswellski NLO-incident, kojeg ufolozi i novinari nerijetko zovu i svemirskim Watergateom, postao je s vremenom dio mitologije (post)-

moderne američke kulture i nepresušno vrelo ideja kako na lak način zaraditi novac na NLO-tematici. No, unatoč tome taj incident upućuje na velik broj čvrstih indicija koje rječito govore da se početkom srpnja 1947. godine tamo zaista srušio barem jedan NLO.

No, Amerika ne bi bila Amerika da se u Roswellu već niz godina početkom srpnja ne održava komercijalni NLO-festival koji okuplja na tisuće ufologa, štovatelja izvanzemaljaca i znatiželjnika ne samo iz SAD-a već i iz mnogih zemalja sa svih kontinenata. Nedavno su čak i predstavnici vlasti savezne države New Mexico predložili da se popisu državnih praznika pridoda i jedan novi - Dan izvanzemaljaca. On bi se, kao pomičan praznik, slavio svake godine drugog četvrtka u veljači "u počast svih prošlih, sadašnjih i budućih izvanzemaljaca koji su pohodili ili će pohoditi New Mexico".

Umjesto zaključka o roswellskom incidentu

Čini se prilično vjerodostojnom hipoteza da je prikrivanjem ključnih činjenica i smišljenim manipulacijama pripadnika nedodirljivih vojnih obavještajnih službi ostvarena lako zamisliva tajna naredba pentagon-skih moćnika prema kojoj nađeni ostaci palih letećih diskova (NLO-a) izvanzemaljskog podrijetla nipošto ne smiju postati tekovina čovječan­stva već moraju ostati najstrože čuvana tajna moćnog i utjecajnog voj-

no-industrijskog kompleksa SAD-a. Time se drsko sprječava bilo kakav prijenos do javnosti mogućih naprednih tehničko-tehnoloških saznanja o diskolikim letjelicama izvanzemaljskog podrijetla i nepobitnih dokaza o postojanju izvanzemaljaca koji obazrivo pohode naš planet.

Prema izjavi Leonarda Stringfielda, bivšeg časnika zaposlenog u obavještajnoj službi USAF-a, već planetarno poznati roswellski NLO-in-cident nije usamljen slučaj. On tvrdi da je do njegova umirovljenja samo u SAD-u evidentirano najmanje 40-ak sličnih slučajeva među kojima ih je nekoliko koji po strateškoj važnosti nalaza i dobivenim spoznajama o izvanzemaljcima i njihovoj naprednoj tehnologiji uvelike nadilaze u tom pogledu relativno skromni roswellski NLO-incident.

Ti se incidenti u moćnim vojno-obavještajnim i najvišim političkim krugovima SAD-a već godinama tretiraju kao najstrože povjerljivi do­gađaji od posebnog interesa za nacionalnu sigurnost. Stoga o njima šira javnost, kojoj se o toj vrućoj temi na sve moguće načine neprestance baca pijesak u oči, ne smije ništa znati pa čak niti naslućivati.

Stječe se dojam da se pri tome ne biraju ni sredstva ni metode pa je u tom pogledu danas već pomalo legendarni roswellski NLO-incident tek svojevrsna osnovna škola u kojoj su pripadnici američkih vojnih obavještajnih službi stekli prva dragocjena saznanja i iskustva nužna da u realnom vremenu razrade i u praksi provjere taktiku djelotvornog zataškavanja NLO-incidenata te složenu strategiju dugotrajne uspješne obmane javnosti i vještog manipuliranja javnog mnijenja u željenom smjeru.

Više nije tajna da velike svjetske sile već desetljećima raspolažu spe­cijaliziranim i posebno opremljenim tajnim vojnim jedinicama čiji je zadatak traganje za palim NLO-ima i prikupljanje njihovih ostataka, ne samo na svojem teritoriju već i diljem svijeta. Na to upućuje uspješno izvedena tajna akcija specijalaca SAAF-a (South Africa Air Force) u središnjem dijelu južnoafričke pustinje Kalahari. Tamo su, navodno, 7. svibnja 1989, godine, oko 14 sati po mjesnom vremenu, dva južnoafrička lovca Mirage, naoružana moćnim laserskim topovima THOR-2 oborila radarski uočen izvanzemaljski NLO koji je velikom brzinom prelijetao tim područjem.

Pripadnici SAAF-a su oboreni NLO i dva preživjela člana posade u supertajnoj operaciji nazvanoj Black Horse (Crni konj) otpremili u veli­ku južnoafričku zrakoplovnu vojnu bazu Valhalla. Mjesto pada NLO-a (krater promjera oko 150 metara i dubine 12 metara) su zatrpali i zatim okoliš doveli u prvobitno stanje. Čim su obavještajne službe USAF-a do-

znale za južnoafrički NLO-incident s tako bogatim nalazom, Južnoafri­čkoj Republici je, navodno, bilo smjesta tajnim diplomatskim kanalima ponuđeno najmodernije oružje u zamjenu za oboreni NLO i zarobljene izvanzemaljce za koje se priča da su bili prilično agresivni i nekomuni-kativni.

Takvo protestno ponašanje zarobljenika SAAF-a može se razumjeti. Ono je vjerojatno bilo posljedica njihova duboka ogorčenja zbog drskog obaranja njihove letjelice - koja nije pokazivala nikakve agresivne na­mjere - pulsnim laserskim oružjem te njihovim bezobzirnim uhićenjem i zatočenjem nakon njezina pada.

Južnoafrička vlada je, kako tvrde ufolozi upućeni u taj NLO-incident, ubrzo pristala na primamljivu ponudu pa su 23. lipnja 1989. godine spe­cijalci USAF-a u operaciji nazvanoj Silver diamond (Srebrni dijamant) deponirani NLO dužine oko 18 metara, visine oko 8,5 metara i težine oko 50 tona te dva preživjela člana posade, u najstrožoj tajnosti, prebacili velikim transportnim zrakoplovom iz Valhalle u veliku američku vojnu zračnu bazu Wright Petterson kod Daytona na daljnja ispitivanja.

Pred svjetskom javnošću je i taj vješto zatajeni NLO-incident od, čini se, prvorazrednog strateškog značaja, o kojem se tek naknado nešto pročulo zahvaljujući uvijek budnim urofoškim krugovima, također bio na već uobičajen način djelotvorno zataškan. Radi niza podudarnosti s prethodno prilično detaljno prikazanim slijedom zbivanja prilikom ro-swelskog NLO-incidenta držimo da se taj južnoafrički NLO-incident s punim pravom može nazvati afričkim Roswellom te da nije ništa manje zanimljiv, ilustrativan i poučan od davne roswellske praizvedbe gotovo besprijekorno izvedene, bez ijedne prethodne probe, pod energičnim ravnanjem dirigentske palice generala USAF-a.

I Z N E N A Đ U J U Ć A O T K R I Ć A NA MJESECU I M A R S U

Neočekivan ishod istraživanja Mjeseca

Jedini i relativno (pre)velik Zemljin prirodni satelit Mjesec ima promjer 3.476 kilometara, što je nešto više od četvrtine Zemljina

promjera, i kruži oko nje oko zajedničkog težišta masa na srednjoj uda­ljenosti od 384.403 kilometara. Zbog premale mase i slabašne gravitacij­ske sile, koja je na njegovoj površini oko šest puta manja nego na Zemlji, on, praktično uzevši, nema atmosfere.

Posve razmrvljena Mjesečeva sivo-prašnjava površina koju na nama vidljivoj polutci prekriva 14 bezvodnih "mora" i jedan "ocean", nebro­jeni krateri te malobrojni planinski lanci izložena je velikim cikličkim promjenama temperature u rasponu od -173°C pa sve do +127°C te neprekidnom izravnom snažnom zračenju Sunca i svemira. Stoga na njoj ne postoje uvjeti za spontan razvitak života i njegov opstanak čak niti na razini najotpornijih mikroorganizama. Ona je, kako su pokazala laboratorijska istraživanja prikupljenih uzoraka Mjesečeva tla tijekom Apollo-misija prije 30-ak godina, posve sterilna.

Unatoč tome, počevši od sredine XVI. stoljeća pa do naših dana, na površini Mjeseca i u njegovoj neposrednoj blizini opažene su - prvo golim okom, a kasnije sve moćnijim dalekozorima i teleskopima te su­vremenim astronomskim metodama snimanja - mnogobrojne neobične svjetlosne pojave (anomalije). Mnoge od njih se, ni uz najbolju volju, ne mogu znanstveno objasniti prirodnim procesima kao što su, primjerice, vulkanske erupcije, pad većih meteorita ili planetoida, izbijanje plinova iz tla nakon tektonskih poremećaja i tome slično.

Njihovo učestalo opažanje upućuje na jedino moguć "heretički" zaključak da se na Mjesecu vjerojatno već dulje vrijeme zbivaju neke

tehnogene pojave velikih razmjera koje se mogu uvjerljivo protumačiti samo hipotezom o prisutnosti ili postojanju inteligentnog oblika života i njegovim aktivnostima kojih tamo, po "neupitnim" službenim gledišti­ma, nikako ne bi smjelo biti.

"Heretička" ideja o postojanju inteligentnog života na Mjesecu nije nova. Još je legendarni Orfej, nenadmašni pjevač i svirač na liri iz grčke mitologije, koji je svojim zanosnim pjevanjem i sviranjem očaravao ljude, životinje, drveće, vodu i kamenje, svojom pjesmom kazivao da je Mjesec osebujan svijet na kojem, kao i na Zemlji, postoje brda i brjegovi, prostrana polja, kuće i gradovi te arene i stadioni. Zanimljivo je da su i među domorocima u Africi, koji nikad nisu čuli Orfejevo pjevanje, za­bilježene neke slične starodrevne predaje koje spominju ljude koji žive na Mjesecu.

Starovjekim Grcima je bilo poznato, zahvaljujući "bogovima" s Olim­pa koji su, kako kazuju prastare predaje, nekoć vrlo davno živjeli s lju­dima i poučavali ih raznim vještinama i znanjima, da Zemlja ima oblik kugle blago spljoštene na polovima. Taj teško dokučiv podatak kojeg su im još nekoć vrlo davno priopćili "bogovi" znanstveno je potvrđen tek temeljem preciznih mjerenja Zemlje izvedenih u XX. stoljeću.

Zahvaljujući naučavanju atenskog povjesničara, filozofa i pisca Kse-nofonta (V./IV. st. pr. Kr.), Sokratova učenika, Grci su smatrali da je Mje­sec šupalj te da usred kuglaste šupljine u njegovoj unutrašnjosti postoji svijet poput našeg sazdan od kopna i mora. Nastavaju ga inteligentna bića i "bogovi" koji svojim lađama putuju nebom.

Na temelju tih starogrčkih mitoloških pogleda o postojanju inte­ligentnog života na Mjesecu, Nikola Kopernik (1473.-1543.), poljski astronom i utemeljitelj moderne astronomije i heliocentričnog sustava, napisao je fantastičnu novelu Somnium (San) na latinskom jeziku. Ona je stotinjak godina kasnije toliko očarala i nadahnula engleskog biskupa i znanstvenika Johna Wilkinsa da je 1644. godine napisao opsežnu ra­spravu Discovery of a New World (Otkriće novog svijeta) u kojoj zanosno razrađuje pretpostavku o nastanjenosti unutrašnjosti Mjeseca inteligen­tnim humanoidnim bićima - Selenitima ili Mjesečanima.

U sklopu opsežnih pripremnih radova za ambiciozno istraživanje površine Mjeseca letjelicama s ljudskom posadom u okviru velebnog američkog programa Apollo, započetog davne 1961. godine, američka agencija NASA je, uz niz studija i elaborata, u srpnju 1968. godine za interne potrebe izradila tehnički izvještaj evidentiran pod brojem TR R-277. On nosi naslov Chronological Catalogue of Reported Lunar Events

(Kronološki katalog izvješća o događajima na Mjesecu). Njegovi autori su istaknuti američki stručnjaci i znanstvenici:

• Barbara M. Middlehurss, Sveučilište u Arizoni; • Jaylee M. Burley, Goddardov centar za svemirske letove; • Patrick Moore, Armaški planetarij te • Barbara L. Welther, Smithsonski astrofizički opservatorij.

Taj opsegom nevelik izvještaj sadrži pomno odabran izbor podataka načinjen na temelju kritičkog prosijavanja oko 800 provjerenih izvješća o uočenim neobičnim svjetlosnim pojavama na Mjesečevoj površini po­čevši od 1540. do zaključno 1967. godine. One se okvirno mogu svrstati u sljedeće kategorije:

• snažne svjetlosne bljeskove i "munje"; • svjetleće oblake koji se kreću manjom ili većom brzinom; • brzo pokretna svjetla te • nepoznate objekte koji brzo prelijeću povrh njegove površine.

Statistika pokazuje da su te tajanstvene neprirodne svjetlosne pojave osobite učestale na nama vidljivoj sjevernoj polutki Mjeseca, a posebice u njezinu sjeverozapadnom (desnom gornjem) kvadrantu, u području Mora tišine (Mare Tranquillitatis) te na prostranoj kružnoj kraterolikoj ravnici Platon promjera stotinjak kilometara.

Slična studija po uzoru na Nasinu izrađena je 1970. godine i u SSSR-u, u Ukrajinskom institutu za istraživanje anomalnih pojava. U njoj je kritički obrađeno 150-ak viđenja pokretnih objekata, svjetala i promje­njivih formacija na Mjesečevoj površini. U nekima od njih opažene su, ili čak snimljene, neke sporo-pokretne bijele mrlje, a u drugima sporo-pomične svijetle točke. Engleski znanstvenici koji su također pomno istraživali te neobične pojave nazvali su ih "Transient Lunar Phenomena" (TLP), što se može prevesti kao "prijelazni Mjesečevi fenomeni".

Pod tim pojmom, koji je već dulje od jednog stoljeća predmet broj­nih oštrih polemika među astronomima koje još uvije traju, podrazumi­jeva se sve što je opaženo na površini Mjeseca, a na njemu ne bi smjelo biti i/ili se zbivati u skladu sa općeprihvaćenim "neupitnim" službenim gledištem da je on u geološkom smislu mrtav, a njegova površina nepro­mjenjiva, pusta i nenastanjena.

Tipični primjeri uočenih TLP-a jesu:

• svjetla promjenjiva intenziteta ili bljeskovi viđeni u kraterima Aristarchus, Bessel, Carlini, Kepler, Marius i Plato te u Mare Crisium;

• pojava crnih mrlji u kraterima Copernicus, Litrow i Plinius; • dvije oštre svjetlosne linije razdvojene tamnim pojasom

prekrivenim svijetlim točkama u zapadnom dijelu krateraMessier; • tanke svjetlosne linije koje se poput svjetlećeg kabla protežu

duž kratera Eudoxus te sličan svjetlosni fenomen viđen u krateru Aristarchus;

• tajnoviti "crni zid" u krateru Aristillus; • blistavi trokut viđen u krateru Plato; • pojava novog objekta zvanog "Hyginus N" u krateru Hyginus koji

je kasnije nestao; • pojava oblaka crvene magle kružna oblika u kraterima Cassini,

Hercules i Plato itd.

U knjizi New Lands (Nove zemlje) Amerikanca Charlesa Hoya Forta (1874.-1932.), "oca" modernog fenomenalizma, napisanoj prije 70-ak godina stoje sljedeći podaci: "Do travnja 1871. godine selenografi su zabi­lježili oko 1.600 opažanja svjetlosnih fluktuacija u krateru Plato i nacrtali su 37 skica uočenih pojedinačnih svjetala. Sve skice i ostale zapise o tome pohranio je W. R. Birt u knjižnicu Kraljevskog astronomskog društva gdje se vjerojatno i danas nalaze."

Nakon što je sam pomno kritički ispitao ogroman broj evidentiranih viđenja prijelaznih i pokretnih svjetala, dr. sci. Morris K. Jessup (1900.-1959.), poznati američki astronom, astrofizičar i profesor na Sveučilištu Drake u saveznoj državi Iowa, logički je zaključio da se na Mjesečevoj kraterolikoj ravnici Platon već dulje vrijeme vjerojatno nalazi i aktivno-djeluje središnja istraživačka baza i veliki svemirski centar pripadnika nekog inteligentnog izvanzemaljskog entiteta s kojeg na Zemlju lakoćom dolaze njihove svemirske letjelice (NLO-i).

Svoje smione poglede i razmišljanja o tome Jessup je otvoreno i ar­gumentirano iznio u knjigama: The Case for the UFO (Slučaj UFO) i The Expanding Case for the UFO (Proširenje slučaja UFO) objavljenim 1955. i 1957. godine. U njima središnje mjesto zauzima tada u teorijskoj fizici ve­oma aktualna problematika teorije ujedinjenog polja i NLO-propulzija te njegova hipoteza o postojanju aktivnih izvanzemaljskih baza na Mjesecu.

Tu odvažnu i otvorenu Jessupovu "heretičku" pretpostavku danas prihvaća i podržava sve više stručnjaka i znanstvenika. Oni drže da, su­kladno toj pretpostavci - koja u mitološkom obliku potječe još iz staro-vjeke Grčke - inteligentni žitelji ili, možda bolje rečeno, korisnici Mjese­ca imaju svoja obitavališta izgrađena uglavnom ispod njegove površine jer zbog velikih cikličkih promjena površinske temperature, snažnog kozmičkog zračenja te relativno učestalih udara meteorita i asteroida površina Mjeseca nije nipošto pogodna za život i podizanje građevina.

Objektivno uzevši "naš" Mjesec je gotovo idealno nebesko tijelo za podizanje baza izvanzemaljaca u cilju istraživanja aktivnosti Sunca te unutrašnjih planeta Sunčeva sustava (Merkur, Venera, Zemlja i Mars) i planetoidnog pojasa. On nema atmosferu niti jaku gravitacijsku silu pa je stoga veoma pogodan za slijetanje i uzlijetanje velikih svemirskih bro­dova. Za precizna radioastronomska osmatranja posebno je prikladna nama nevidljiva polutka Mjeseca do koje ne dopire iz godine u godinu sve gušći ometajući elektromagnetski smog iz svakim danom sve brojni­jih i jačih emitera na Zemlji.

Obje Jessupove knjige bile su veoma dobro prihvaćene u američkoj javnosti, a posebice među ufolozima koji su se njegovim dalekosežnim idejama godinama nadahnjivali. Njegova smiona "heretička" hipoteza o postojanju velikih baza izvanzemaljaca na Mjesecu te mogućem spora­zumnom supertajnom transferu strateški važnih visokih tehnologija i NLO-propulzija američkoj vojsci temeljem ugovora kojeg je, navodno, u najstrožoj tajnosti i u veoma dramatičnim okolnostima 20. veljače 1954. godine sklopio i potpisao tadašnji predsjednik SAD general Dwight D. Eisenhower (1890.-1969.) u velikoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Muroc (današnji Edwards) u Kaliforniji između vlade SAD i predstavnika Uje­dinjenih svemirskih nacija.

Jessupovo posve otvoreno iznošenje takvih delikatnih hipoteza i mo­žebitnih najstrože čuvanih podataka bilo je, dakako, veoma nezgodno i neugodno za sve američke zakulisne centre moći koji su se godinama svojski trudili da u javnosti pošto-poto zataškaju, obezvrijede te ismi-ju sva neovisna istraživanja vezana uz NLO-problematiku i postojanje izvanzemaljskog entiteta. Stoga ne treba čuditi da je ubrzo, kao reakcija na njegove javno izne­sene stavove, uslijedio perfidan niz ciljanih žestokih protuudara iz veo­ma moćne i nedodirljive obavještajne sfere. Po već prokušanom receptu, koji se tada uvelike uspješno primjenjivao, Jessup je prvo bio bezobzirno ismijan u javnosti i stručnim krugovima. Nakon toga je uslijedilo postu-

pno potkopavanje njegova znanstvenog ugleda, pa čak i drsko negiranje njegova svekolikog stručnog rada.

To je, nažalost, bio tek dramatičan početak neizbježna kraja njegove dotad veoma uspješne i zapažene znanstvene karijere. U daljnjoj bezo­bzirnoj prljavoj kampanji koja mjesecima nije gubila na žestini Jessu-pove su knjige, kao nepoćudne za elitu moćnika, vrlo brzo, kao vjetrom pometene, nestale s polica američkih knjižara i knjižnica.

U noći 20. travnja 1959. godine Jessup je, u zagonetnim i nikad razjašnjenim okolnostima, nađen mrtav za volanom svog parkiranog automobila. U službenom i ne baš uvjerljivom šturom policijskom pri­općenju je stajalo "da je u alkoholiziranom stanju počinio samoubojstvo ispušnim plinovima automobilskog motora."

Zanimljivo je da Jessup nije ostavio oproštajno pismo niti je ikome od svojih znanaca i prijatelja na bilo koji način dao do znanja da tako nešto namjerava učiniti. Stoga ima mjesta sumnji da je vjerojatno bio mučki likvidiran jer je očito "previše znao" i, što je pogotovo neoprostivo, o tome je posve otvoreno javno argumentirano govorio i pisao.

U jednom intervjuu u svezi s predstojećim Nasinim programom istraživanja Mjeseca svemirskim letjelicama s posadom ili bez posade, zacrtanim još sredinom 50-ih godina, Jessup je izjavio kako mu je do­bro poznato da mnoge informacije do kojih će se na taj način doći nisu za javnost. Također je proročanski smiono kazao "da NASA na Mjesecu očito traga za nečim posve određenim" Pod time je vjerojatno mislio na diskretno:

• traganje za znakovima prisutnosti i aktivnostima izvanzemaljaca na Mjesecu te

• istraživanje mogućnosti njegove militarizacije (podizanje američkih vojnih baza).

Prvi nagovještaj da je Jessup bio u pravu u svojim vizionarskim po­gledima o tome što se krije na Mjesecu uslijedio je 20. studenog 1966., sedam i pol godina nakon njegove tajnovite smrti. Tada je, naime, ame­rička automatska istraživačka sonda Lunar Orbiter-2 u području Mora tišine (Mare Tranquillitatis) s visine od pedesetak kilometara visokore-zolucijskom kozmokamerom snimila neke neobične kupolaste tvorbe napadno pravilna oblika.

Taj je senzacionalan orbitalni snimak ubrzo objavio ugledni The Los Angeles Times. U blizini tih kupolastih tvorbi, koje se pravilnošću izgle-

da ne doimaju kao prirodne, proteže se neki ogroman ravan rov. On upućuje da se na tom mjestu nekoć vjerojatno nalazila neka gorostasna građevina nepoznate namjene koja je srušena.

Na ostalim orbitalnim panoramskim snimcima tog područja Mje­sečeve površine načinjenih s manje visine uočeno je, prema izjavama stručnjaka koji su ih imali priliku vidjeti, više pravilnih geometrijskih struktura te veći broj ravnih ili pravilno zakrivljenih linija na pješčanim površinama veoma nalik dobro nam znanim tragovima vozila na pje­ščanu tlu. Ti visokorezulucijski snimci na kojima su uočljivi "nezgodni" detalji koji upućuju na napuštenu ili postojeću djelatnu infrastrukturu nekih dijelova Mjeseca već desetljećima se pomno i uporno krije pred znanstvenom i širom javnošću. Samo poneki od njih "procurili" su u javnost.

Po njihovu mišljenju, te neobične tvorbe pravilna izgleda nikako ne mogu biti rezultat dugotrajnog spontanog djelovanja prirodnih sila i intenzivnih destruktivnih erozivnih procesa na Mjesečevoj površini. Stoga ne treba čuditi zašto je za povijesno prvo slijetanje na Mjesec lu-narnog modula misije Apollo-11 s dva astronauta 20. 07. 1969. godine bilo ciljano odabrano pogodno mjesto u Moru tišine relativno blizu ta­janstvenih kupolastih tvorbi neprirodna oblika koje su bile prethodno snimljene iz orbite.

Prema procjeni Farouka el-Baza, Nasinog geologa koji je analizirao i stručno prokomentirao snimljene tvorbe na Mjesečevoj površini, one svojom veličinom uvelike nadmašuju naše najveće monumentalne gra­đevine. Na temelju uočenih razlika u nijansi boje materijala od kojih su sazdane i okolnog terena ustvrdio je "da je za njihovo podizanje korišten građevinski materijal koji ne potječe iz predjela Mora tišine"

Njegovo mišljenje da nije riječ o prirodnim tvorbama također dijele dr. sci. William Blair, antropolog i arheolog zaposlen u Boeingovom in­stitutu za biotehnologiju te dr. sci. Aleksandar Abramov, uvaženi ruski stručnjak za svemirske letove. On je analizom tih snimaka došao do za­ključka da neobični objekti neprirodna izgleda u Moru tišine leže na vr­hovima takozvanog "egipatskog trokuta", odnosno da imaju međusobni razmještaj sličan dispoziciji triju velikih piramida na Gizaškom platou.

Te je orbitalne snimke u svome glasniku ubrzo objavila velika ame­rička kompanija Boeing, specijalizirana za proizvodnju civilnih i vojnih zrakoplova te svemirskih letjelica. Otada su ti "nezgodni" snimci netra­gom nestali iz vidokruga javnosti, a od Nase se o misiji Lunar Orbiter-2 mogu dobiti samo pomno prosijani "bezopasni" šturi opći podaci od ko-

jih nema veće koristi. S tim u svezi je bivši suradnik Nase Art Rosenblum izjavio da je posve razumljivo zašto su mnogi strateški važni podaci do­biveni analizom velikog broja orbitalnih snimaka Mjesečeve površine vješto skriveni pred javnošću.

Da na površini Mjeseca zaista postoje neke neobične formacije izra­zito pravilna izgleda i pojave koje oštro proturječe duboko uvriježenoj "neupitnoj" znanstvenoj pretpostavci o njegovoj beživotnosti i nenasta-njenosti neizravno potvrđuje vidna zbunjenost i krajnja suzdržanost u izjavama za javnost astronauta prvih misija Apollo-programa. U tom je pogledu posebno znakovit primjer astronauta Franka Bormana, zapo­vjednika tročlane misije Apollo-8 koja je krajem prosinca 1968. godine izvela prvi povijesni let ljudi oko Mjeseca u deset orbita.

Njega se taj let, a posebice ono što je sa svojim kolegama J. A. Lovel-lom mlađim i W. Andersom tada vidio i vjerojatno snimio na nama ne­vidljivoj Mjesečevoj polutci, unatoč opsežnoj edukaciji i višegodišnjim pripremama za tu misiju, toliko duboko dojmio da je ubrzo nakon po­vratka na Zemlju korjenito promijenio svoje poglede na život i svijet u kojem živimo. Otada je postao duboko religiozan.

Glenn i Fred Steckling su u knjizi We discovered Alien Basis on the Moon (Otkrili smo bazu izvanzemaljaca na Mjesecu) objavili i stručno prokomentirali veći broj orbitalnih snimaka Mjesečeve površine. Na njima se vide neke geološke formacije pravilna izgleda koje, ni uz naj­bolju volju, nije moguće objasniti djelovanjem prirodnih procesa. To su prvenstveno neki kilometrima dugački krivudavi tragovi nalik jarcima na prašnjavoj Mjesečevoj površini kakve za sobom ostavljaju pokretni objekti (teška terenska vozila ili mehanizacija!?). Na nekoliko orbitalnih snimaka razaznaju se neke trokutaste geološke formacije i tvorevine upadljivo pravilna izgleda koje također nikako nisu mogle nastati pri­rodnim putem.

Tijekom misije Apollo-16 godine 1972. godine snimljen je iz orbite neki izrazito visok "toranj" i njegova dugačka sjena na unutarnjoj padini prstenastog gorskog vijenca kratera Lobačevski koji se nalazi na nama ne­vidljivoj strani Mjeseca. Iz tog snimka je očito da je vrlo malo vjerojatno da je to neka geološka formacija, a prilično vjerojatno da bi to mogla biti gorostasna, oko 800-1.000 metara visoka, tehnogena tvorba (građevina).

Da su na Mjesečevoj površini zaista uočeni brojni tragovi povreme­ne ili stalne prisutnosti izvanzemaljskog inteligentnog života upućuje i kratka vijest američke novinske agencije UPI objavljena 14. veljače 1973. godine. U njoj stoji da je sovjetski Lunohod-2 prilikom "šetnje" krateroli-

kom dolinom Littrow u Mjesečevu gorskom lancu Taurus (Monies Tau­rus), koji se proteže približno u smjeru sjever-jug s istočne strane Mora vedrine (Mare Serenitatis), snimio neki uspravan vitak monolit (obelisk) pravilna oblika koji ne djeluje prirodno.

On izgledom donekle podsjeća na onaj iz kultnog Kubrickova SF-fil-ma 2001. - Odiseja u svemiru snimljenog 1968. godine prema noveli The Sentinel (Stražar) svjetski poznatog engleskog znanstvenog publicista i SF-pisca Arthura C. Clarkea (1917.-) koji već pedesetak godina živi na otoku Sri Lanki (Ceylonu).

Zanimljivo je istaći da je i lunarni modul Apolla-17, posljednje istraživačke misije na Mjesecu s dvočlanom posadom, alunirao 11. prosinca 1972. godine, samo dva mjeseca prije Lunohoda-2, upravo u tome području. Teško je povjerovati da je ta koincidencija izbora mjesta slijetanja (aluniranja) bila slučajna. Očito je da je u obje misije bila riječ o prikrivenom ciljanom istraživanju izbliza "nečega" veoma zanimljivog što je tamo već prije uočeno pomnom analizom fundusa od tridesetak tisuća visokorezolucijskih orbitalnih snimaka još u mnogo čemu veoma tajnovite Mjesečeve površine.

Ekspedicijom Apollo-17 okončan je Nasin basnoslovno skup spekta­kularan program istraživanja Mjeseca kojim su SAD postigle neosporan i do danas neupitan svjetski primat u istraživanju svemira letjelicama s posadom ili bez nje. Danas je sve raširenije mišljenje da je Nasin projekt Apollo u osnovi bio vojni. Njime se, pod vješto nabačenim plaštem ci­vilnih istraživanja, zapravo željelo potajice istražiti pogodnost Mjeseca u vojne svrhe.

Da ta pretpostavka nije bez osnove upućuju procjene stručnjaka upućenih u tu problematiku prema kojima su najmanje 2/3, a možda čak i 3/4, programa istraživanja svemira koje realizira NASA strogo tajni projekti američke vojske.

Njihov je cilj korištenje obližnjih nebeskih tijela i svemira u vojne svrhe. To je u siječnju 2004. godine čak eksplicitno potvrdio u vrijeme pisanja naše knjige aktualni američki predsjednik George W. Bush mlađi (1946.-) izjavom da u "presretanju" kineske, japanske, europske i druge konkurencije SAD trebaju najhitnije poraditi na instaliranju dvije ili tri vojne baze na Mjesecu. Bravo!!!

Svakako treba proklamiranu američku "kulturu" nasilja i pomno pla­niranih ratnih sukoba što prije proširiti i izvan našeg planeta ne bi li se rezerviralo možebitno novo "lovno" područje za već ionako materijalno prebogati soj šačice bezobzirnih svjetskih moćnika.

Svoje viđenje o tim tajnim vojnim istraživanjima svemira dao je u intervjuu za magazin The Spectrum u svibnju 2003. godine kontroverzni američki astrofizičar James Mac Caney sljedećim riječima: "O Nasi obi­čno mislimo kao o skupini znanstvenika i inženjera koji grade svemirske letjelice i tome slično. Međutim, NASA je vlasništvo i njome upravlja NSA (National Security Agency; Agencija za nacionalnu sigurnost). Dakle iznad znanstvenika postoji sloj koji kontrolira cijelu organizaciju. Daniel Goldw-in, koji je u Nasu došao početkom 90-ih, stigao je iz agencije CIA. Njegov je zadatak bio prikrivati otkrića ili ih cenzurirati. Prvo što je učinio po svom dolasku bilo je prinuditi sve zaposlene - one na vrhu, na dnu i na rubovima Nasine strukture - da potpišu NSA-ugovor o neodavanju podataka"

Nakon misije Apolla-17 SAD više nisu planirale niti poduzimale nikakva istraživanja Mjeseca svemirskim letjelicama s posadom, pa čak niti automatskim letjelicama. Odjednom je neočekivano naglo splasnuo i svaki interes za podizanje bilo kakvih američkih i/ili međunarodnih istraživačkih baza na Mjesecu o kojima se krajem 50-ih i tijekom 60-ih godina XX. stoljeća uvelike i zanosno govorilo u medijima te naširoko pisalo u brojnim popularno-znanstvenim edicijama.

Zašto je odjednom došlo do potpunog zastoja u (nevojnom) istra­živanju Mjeseca svemirskim letjelicama? Je li tome razlog samo toliko isticana štednja budžetskih sredstava? Djelomično da, ali držimo da to zasigurno nije bilo presudno za takvu drastičnu odluku. Vjerojatno je presudan razlog za nju, po već ustaljenom običaju prešućen javnosti, bio taj što su poduzeta orbitalna i izravna istraživanja Mjesečeve površine te brojni davno prije uočeni tajanstveni svjetlosni fenomeni jasno pokazali i potvrdili da naš tajnoviti satelit nije posve beživotan sivo-prašnjav svi­jet kao što se kroz teleskope na prvi pogled doima.

Premda je izostalo bilo kakvo službeno priznanje, dosadašnja istraži­vanja Mjeseca su zasigurno potvrdila utemeljenost Jessupove vizionar­ske hipoteze da na njemu vjerojatno već dulje vrijeme, možda desecima ili čak stotinama tisuća godina, postoje i, po svemu sudeći, još uvijek aktivno djeluju velike površinske i potpovršinske istraživačke baze te svemirski centri nama nepoznatog inteligentnog izvanzemaljskog enti­teta. Njegovi su pripadnici, kako tvrde neki američki astronauti i ufolozi, izbliza (protestno) pratili i pomno nadzirali aktivnosti orbitalnih letjeli­ca i lunarnih modula te posebice aktivnosti astronauta misija Apollo na Mjesečevoj površini.

Tom očitom neagresivnom znakovitom protestnom gestom vjeroja­tno su željeli jasno dati na znanje odveć oholim zemaljskim moćnicima

da naš Mjesec vjerojatno još odavno pripada njima pa stoga na njemu, kao kozmički nepoćudna vrsta agresivno-posesivnih hominida, nismo nimalo poželjni niti na njemu, kao takvi, imamo što tražiti, a ponajmanje ga drsko svojatati za sebe primitivnim činom zabijanja svojih zastava na njegovoj prašnjavoj površini. On nije i ne može biti ničije vlasništvo. Na njega, kao i na sva ostala autohtono nenastanjena nebeska tijela, svi inteligentni entiteti u svemiru imaju jednako pravo mirnodopskog ko­rištenja.

Vjerojatno su upravo zbog tog gorkog saznanja frustriranih zemalj­skih moćnika nenaviklih na uzmak, koje je bilo posve zatajeno pred ja­vnošću, prije 30-ak godina, gotovo preko noći, bila obustavljena daljnja bliska istraživanja Mjeseca. Jedini izuzetak koji potvrđuje pravilo čini američki satelit Lunar Prospector. On je, nakon 25-godišnje stanke i bez mnogo pompe, 1998. godine bio lansiran u Mjesečevu polarnu orbitu radi istraživanja njegovih rudnih bogatstava i otkrivanja pretpostavlje­nih površinskih vodnih ležišta u zaleđenom stanju u blizini polova.

Otada se u središtu istraživanja automatskim letjelicama razne na­mjene, umjesto Mjeseca o kojem su odjednom svi zašutjeli kao zaliveni, veoma brzo našao nama susjedni planet Mars. Moćnici koji naručuju te iz proračuna i drugih izvora usmjeravaju financiranje takvih basnoslo­vno skupih svemirskih istraživanja vjerojatno su potajice gajili nadu da je tajanstveni susjedni nam Crveni planet možda ipak bolja i dugoro­čno perspektivnija opcija. Za razliku od relativno bliskog nam Mjeseca, vjerojatno je još nezauzet pa će stoga u doglednoj budućnosti na njemu moći nesmetano, korak po korak, ostvariti svoje zakulisne osvajačke ambicije i interese prekrivene vješto nabačenim plastom nevojnih znan­stvenih istraživanja "od najšireg javnog značenja".

Tajnoviti udes sovjetske sonde Fobos-2 u orbiti oko Marsa

Ljeti 1988. godine se planet Mars, sablasno svjetlucajući crvenkasto-narančastom svjetlošću na noćnom nebu, nalazio u opoziciji, relativno blizu Zemlji. Stoga su prema njemu u prvoj polovici srpnja iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza, u razmaku od samo pet dana, pomoću snažnih raketa Proton-K s velikog kozmodroma Bajkonur, izgrađenog 1950. godine u južnom Kazahstanu, lansirane čak dvije svemirske sonde-blizanke na­zvane Fobos-1 i Fobos-2. Svaka od njih bila je krcata raznovrsnom opre­mom za složena znanstvena istraživanja i težila je nekoliko tona.

U realizaciji misija tih dviju basnoslovno skupih svemirskih sondi sudjelovalo je značajnim sredstvima i opremom 13 europskih zemalja te Europska svemirska agencija (ESA). Zadaća sondi Fobos je bila:

• istraživanje planetskog prostora između Zemlje i Marsa; • praćenje aktivnosti Sunca; • mjerenje karakteristika plazme Sunčeva vjetra u blizini Marsa i

njegova slabašnog magnetskog polja; • ispitivanje atmosfere te intenzivno snimanje površine Marsa i

njegova satelita Fobosa optičkom i infracrvenom kozmokamerom (termoscan) te

• detaljna istraživanja površine Fobosa s pomoću dviju malenih sletnih sekcija (landera).

Svemirska sonda Fobos-1, koja je bila lansirana 7. srpnja 1988. go­dine, na prvom dijelu svog nekoliko stotina milijuna kilometara dugog puta prema tajanstvenom Crvenom planetu je normalno funkcionirala i redovno je održavala radio-vezu s kontrolnim centrom na Zemlji sve do 2. rujna, kad je zauvijek utihnula.

Putem službene sovjetske novinske agencije TASS o tome je za ja­vnost dano tek šturo priopćenje. U njemu je stajalo da je tri dana prije prekida radio-veze operator iz kontrolnog centra u Kalinjingradu Fo-bosu-1 nehotično odaslao, uz velik broj ispravnih naredbi, i neke krive naredbe. Njima su bili nepovratno deaktivirani raketni servomotori za održavanje usmjerenosti svemirske sonde, električni servomotori veli­kih fotonaponskih solarnih panela koji trebaju uvijek biti okrenuti pre­ma Suncu i servomotori okretnih antena za održavanje njihove stalne usmjerenosti prema Zemlji.

Zbog poremećene Fobosove orijentacije i njegova nekontrolirana okretanja, kako su tada tvrdili službeni sovjetski izvori, fotonaponski paneli nisu bili stalno okrenuti prema Suncu. Stoga je nedopustivo dugo prekinuto napajanje električnih baterija koje su se ubrzo ispraznile. Ta­kođer su se okrenule od Zemlje Fobosove prijemne i emisione antene pa je stoga s njime 2. 09. 1988. godine, još znatno prije nego što su se baterije ispraznile, bila posve izgubljena radio-veza i time svaka mogu­ćnost intervencije kojom bi se uklonila učinjena pogreška.

Tom nesmotrenošću operatera Fobos-1 je još u početku svoje misije postao funkcionalno doslovce mrtav i zauvijek izgubljen za znanstve­nike koji su od njega mnogo očekivali. Iznenadni gubitak sonde krcate

skupocjenom opremom izazvan grubom ljudskom pogreškom posijao je na Zapadu ogorčenje i nevjericu u ruske stručnjake i tehnologiju.

Sonda-blizanka Fobos-2, koja je bila lansirana 12. 07. 1988. go­dine, srećom je i dalje normalno funkcionirala te se, precizno sljedeći zacrtanu putanju, svakim danom sve više približavala svome dalekom cilju. No, nakon nešto manje od četiri mjeseca i ona je zapala u nepre­dviđene teškoće. Kada se Fobos-2 krajem 12.mj. 1988. godine napo­kon počeo približavati tajnovitom Marsu odjednom je bilo prekinuto dotad stabilno emitiranje slike na dva od ukupno tri televizijska kanala. Zbog toga je iz kontrolnog centra na Zemlji morao biti aktiviran njegov rezervni televizijski odašiljač manjeg prijenosnog kapaciteta i emisijske snage.

Nedugo zatim na Fobosu-2 bili su oštećeni složeni uređaji za mje­renje karakteristika plazme Sunčeva vjetra, pa su zbog toga planirana istraživanja prekinuta gotovo pred samim ciljem. Ti iznenadni kvarovi dvaju televizijskih odašiljača i sofisticiranih mjernih sustava bili su pre­ko TASS-a šturo objašnjeni kao posljedica udara mikrometeora.

Takvo službeno priopćenje stručna je javnost prihvatila s nevjericom jer je dobro poznato da su mikrometeori u međuplanetarnom prostoru između Zemlje i Marsa vrlo rijetki pa je stoga vjerojatnost da neki od njih udari u sondu i ozbiljnije je ošteti gotovo zanemariva. Vjerojatnost njihovih uzastopnih udara još je mnogo manja i zato ne djeluje nimalo uvjerljivo.

Unatoč tim ozbiljnim oštećenjima Fobos-2 je nastavio zacrtani put prema Marsu u čiju blizinu je napokon dospio 29. 01. 1989. godine. Sonda je uspješno obavila vrlo složeni završni manevar te napokon ušla u planiranu putanju oko Crvenog planeta pozicioniranu između gotovo ekvatorijalnih orbita njegovih malenih satelita Fobosa (Strah) i Deimosa (Užas). Oba relativno majušna i neobično bliska Marsova satelita otkrio je još 1877. godine američki astronom Asaph Hall (1825.-1907.).

S te gotovo kružne putanje sonda je mogla u trećoj fazi svoje misije izbliza pratiti veći, bliži i u mnogo čemu tajnoviti Marsov satelit Fobos, obavljati predviđena istraživanja te snimati optičkom i infracrvenom kozmo-kamerom njegovu neobično izbrazdanu površinu prekrivenu debelim slojem prašine, kao i dijelove tada još slabo poznate površine Crvenog planeta.

Satelit Fobos je nepravilna krumpirasta gromada (planetoid) osnih dimenzija oko 27x22x18 kilometara koja veoma brzo orbitira oko Mar­sa gotovo savršenom kružnom ekvatorijalnom putanjom, okrećući mu

uvijek istu stranu, na srednjoj udaljenosti od njegove površine od svega 5.981 kilometara! Zbog izrazito niske orbite njegovo ophodno vrijeme je samo 7 sati i 39 minuta pa obiđe Mars 3,22 puta u jednome "danu" (solu) koji na Crvenom planetu traje 24 sata i 37 minuta. Stoga Fobos izlazi na zapadnom i zalazi na istočnom horizontu, a zbog niske ekvatorijalne putanje nije vidljiv iz polarnih područja Marsa.

Zbog svoje izrazito niske putanje postoje mišljenja da on nije pri­rodan Marsov satelit, već lutajući planetoid koji je, stjecajem okolnosti, bio još nekoć davno zarobljen njegovim relativno jakim gravitacijskim poljem. Čak postoje i mišljenja da je on možda bio uhvaćen i doveden u nisku orbitu oko Marsa posve atipičnu za prirodne satelite ostalih pla­neta Sunčeva sustava.

Budući da je prosječna gustoća Fobosa (oko 1.900 kg/m3) relativno malena u odnosu na gustoću Marsa (3.933 kg/m3) i gustoću njemu srodnih planetoida, američki astronom i svjetski poznati popularizator znanosti Carl E. Sagan (1934.-1996.) te više uvaženih astronoma pretpo­stavljaju da je Fobos porozan ili možda čak djelomično šupalj!?

Oni drže da je moguća pretpostavka da je njegova stjenovita unutra­šnjost vjerojatno izbušena (tunelima povezane prostorije) i prilagođena za nečiju prirodno dobro zaštićenu svemirsku stanicu koja je možda još uvijek aktivna. Ne može se isključiti ni mogućnost da se u njegovoj unu­trašnjosti možda nalazi depozitorij davno iščezle (hipotetske) pradrevne visokorazvijene Marsovske civilizacije koju je vjerojatno dokrajčila neka planetarna ili kozmička kataklizma.

Dr. sci. Stanton Friedman, američki nuklearni fizičar je temeljem analize spektrograma Deimosa i Fobosa također iznio smionu pretpo­stavku da su oba majušna Marsova satelita vjerojatno šuplja te da su, po svoj prilici, načinjena od nekog veoma čvrstog metala. Njihova hipotet­ska gorostasna metalna konstrukcija je zatim, zbog djelotvorne zaštite od prodora snažnog kozmičkog zračenja, pada meteorita i toplinske izolacije, prekrivena debelom naslagom tla.

Unatoč zadobivenim ozbiljnim oštećenjima tijekom prve faze misije na veoma dugom putu do Marsa, Fobos-2 je, na sveopću radost tehni­čkog osoblja u velikom kontrolnom centru za praćenje svemirskih le­tova u Kalinjingradu i velikog broja znanstvenika diljem svijeta koji su pozorno pratili njegovu misiju, u nekoliko sljedećih tjedana preciznim kozmo-kamerama načinio i odaslao rezervnom radio-vezom na Zemlju 37 vrlo uspjelih snimaka dotad izbliza neviđene te u mnogo čemu prili­čno zagonetne Fobosove površine.

No, radost znanstvenika zbog uspješne druge faze Fobosove misije u orbiti oko Marsa nije dugo potrajala. Već krajem ožujka 1989. godine pomutio ju je posve neočekivan slijed dramatičnih zbivanja koja su se odvijala filmskom brzinom. Fobos-2 je, na sveopće zaprepaštenje osoblja u kontrolnom centru i brojnih znanstvenika, iznenada i zauvijek preki­nuo dotad stabilno emitiranje radio-signala upućenih prema Zemlji. To se zbilo dok se nalazio u završnoj i najsloženijoj trećoj fazi svoje misije, u blizini Fobosa na kojega je trebao lansirati dva malena landera za de­taljno ispitivanje njegove tajnovito izbrazdane površine.

"Što se to odjednom zbilo s Fobosom-2?" - bilo je mučno pitanje na koje tih dana neutaživo znatiželjna javnost iz službenih sovjetskih izvora nije mogla dobiti vjerodostojan odgovor. Sva priopćenja TASS-a o nje­govu zagonetnom utihnuću bila su, kao i obično, odviše štura i prilično konfuzna pa se iz njih nije moglo gotovo ništa decidirano zaključiti. Sve se svodilo na razne pretpostavke i naklapanja, ali pravog odgovora o mi­sterioznoj sudbini Fobosa-2 niotkuda nije bilo više od tri mjeseca.

Zaprepašćujući odgovor o vjerojatnoj Fobosovoj sudbini, uvjerljivo potkrijepljen orbitalnim fotografijama, dospio je u javnost posve neo­čekivano, poput munje iz vedra neba, tek početkom ljeta 1989. godine. Tada je, naime, u sklopu dnevnika na nekim TV-postajama u zapadno­europskim zemljama i u Kanadi bio nenajavljeno emitiran kratak prilog koji je sadržavao neke od orbitalnih snimaka s posve neočekivanim motivima koje je teško oštećen Fobos-2 snimio i odaslao na Zemlju u posljednjim danima i minutama u završnici svoje složene istraživačke misije u orbiti oko Crvenog planeta.

U tom vrlo efektnom TV-prilogu bile su posebno istaknuti snimci dviju neobičnih pojava iz Fobosove orbite na pustoj i beživotnoj Marso-voj površini. Prvi od njih bio je snimak neke ogromne mrežaste struktu­re koju čini mnoštvo nejednako dugih ravnih linija ujednačenih širina, koje se prostiru negdje u Marsovu ekvatorijalnom pojasu. Snimak je bio načinjen osjetljivom infracrvenom kozmo-kamerom. Neke od tih toplih linija su tanke, neke deblje, a neke čak toliko debele i pravilne da sliče izduženim pravokutnicima.

Znanstvenici koji su pomno proanalizirali taj infracrveni orbital­ni snimak procijenili su da se zagonetna mreža toplih linija, naizgled utisnuta u devastiranu površinu "Crvenog planeta", proteže na golemoj površini od oko 600 kvadratnih kilometara koja približno odgovara ve­ličini kalifornijskog velegrada Los Angelesa. Već na prvi pogled bilo je jasno da ta mreža usporednih ravnih linija i izduženih pravokutnika na

pustoj Marsovoj površini ne može biti nikakav prirodni fenomen kao što je, primjerice, toplinski odraz velikog podzemnog ležišta tople vode ili radioaktivnog geološkog sloja koji se zagrijava zbog spontanog nukle­arnog raspada nestabilnih elemenata.

Stoga su logički zaključili da taj gotovo savršen geometrijski uzorak može biti samo površinski toplinski odraz neke ogromne geometrijski pravilne tehnogene strukture koja se proteže u dužini koja se mjeri de­setima kilometara na relativno maloj dubini ispod devastirane površine "Crvenog planeta". Osnovanost te hipoteze potvrđuje snimak istog dijela Marsove površine načinjen istovremeno optičkom kozmokamerom na kojem se ne razaznaje nikakva pravilna geološka formacija mrežasta izgleda.

Taj kratki TV-prilog stručno je komentirao dr. sci. John Becklake iz londonskog Znanstvenog muzeja, ali nije mogao objasniti što bi ta pravilna struktura, nevidljiva za optičku kameru, mogla predstavljati. Postoje pretpostavke (nagađanja) da ta mreža usporednih ravnih linija različite širine na Marsovoj površini upućuje na mogućnost postojanja nečijeg velikog podzemnog postrojenja nepoznate namjene ili ogro­mne farme za proizvodnju hrane. Ne može se isključiti ni prihvatljivo vjerojatna mogućnost da je riječ o nečijoj velikoj podzemnoj bazi ili čak o veoma složenom, dobro zaštićenom i urbaniziranom podze­mnom kompleksu.

Druga slika prikazana u tom TV-prilogu, koju je iz orbite oko Marsa odaslao Fobos-2 kada se 27. 03. 1989. godine polako približavao isto­imenom satelitu na kojeg je trebao lansirati dva manja landera, bila je mnogo šokantnija. Na njoj se na površini Marsa veoma jasno vidi neka ogromna tamna vretenasta sjena izrazito pravilna osno-simetrična obli­ka. Ta golema i veoma izdužena sablasna vretenasta sjena svojim je izgle­dom nalik suženoj zjenici mačjeg oka. Njezine dimenzije duž glavnih osi procijenjene su na oko 28x5,5 kilometara. To je, nažalost, vjerojatno bio posljednji Fobosov orbitalni snimak koji je prispio u kontrolni centar na Zemlju.

Ta se misteriozna gorostasna sjena gotovo savršena vretenasta izgle­da strogom pravilnošću rubova, besprijekornom dvoosnom simetrijom te izrazito pravilnim oblikom bitno razlikuje od umjereno eleipsoidne sjene krumpirasta Marsova satelita Fobosa koju je još 1971. godine na površini Marsa efektno snimila američka svemirska sonda Mariner-9. Tu je krajnje zagonetnu izduženu sjenu pravilna oblika, zbog nešto niže površinske temperature Marsova tla po kojem je lagano klizila, također

istovremeno jasno snimila i veoma osjetljiva Fobosova infracrvena ko-zmokamera. Time je otklonjena mogućnost bilo kakve sumnje da se radi o pogrešci ili optičkoj varci.

Zaprepaštenim znanstvenicima je odmah bilo jasno da to nikako ne može biti sjena niti jednog od dvaju majušnih Marsovih satelita - većeg i bližeg Fobosa te gotovo upola manjeg i znatno udaljenijeg Deimosa - koji su posve nepravilna gromadna oblika, poput planetoida. Stoga su se priklonili jedinoj logičnoj heretičkoj pretpostavci da je to najvjeroja­tnije sjena nečijeg gorostasnog svemirskog broda vretenasta ili diskolika oblika kolosalne veličine oko 25-30 kilometara!?

Prema naknadno prispjelim šturim podacima iz inače veoma rezer­viranih sovjetskih izvora, dva dana prije snimljena je na nekoliko kadro­va dugačka i uska ravna sjena slična štapu duljine oko 26-30 kilometara koja je također elegantno klizila površinom Marsa. Očito je da ona ne može potjecati od bilo kojeg nebeskog tijela, već samo od nekog ogro­mnog svemirskog broda veoma izdužena valjkasta (štapna) oblika.

Po svemu sudeći Fobos-2 je u posljednjim danima i minutama svoje neočekivano teške i dramatične misije na površini "Crvenog planeta" slučajno nekoliko puta snimio ono što možda nije smio - sjenu gorosta­snog svemirskog broda-krstarice, možebitnog nadziratelja i čuvara pla­neta, neke visokorazvijene izvanzemaljske civilizacije kakav je slikovito opisan arhaičnim jezikom u apokrifnoj Knjizi Henokovoj kao ogromna nebeska kuća sazdana od "kristalnog kamenja". Ta misteriozna svemir­ska krstarica nepojmljive veličine neke nama nepoznate tehnički veoma napredne izvanzemaljske civilizacije, tko zna od kada, neprimjetno plovi nepreglednim prostranstvima Sunčeva sustava ili možda u njega povre­meno navraća odnekud iz nedokučivih nebeskih daljina i obavlja nama nepoznatu misiju.

Fobos-2 je 27. 03. 1989. godine, prateći iz udaljenosti od samo 50-ak kilometara istoimeni Marsov satelit, odjednom prekinuo emitiranje radiosignala prema Zemlji. Da se tada s njime zaista zbilo nešto posve neočekivano neizravno govori tada još neobjavljen, strogo povjerljiv snimak načinjen infracrvenom kozmokamerom kojeg je nesretna sve­mirska sonda odaslala na Zemlju dva dana prije nego što je iznenada zauvijek utihnula.

Uz veoma malo vjerojatnu teoretsku mogućnost da je Fobos-2 upravo u tim presudnim trenucima bio oštećen udarom nekog manjeg meteora ili mogućnost da se sudario s obližnjim gorostasnim NLO-om koji mu se možda u tim sudbonosnim trenucima našao i prepriječio na putanji,

ima mjesta sumnji da je netko ili nešto na veoma tajnovitom Marsovu satelitu Fobosu planirani pokušaj spuštanja malenih lendera na njegovu površinu shvatio kao čin agresije te je stoga vjerojatno projektilom ili visokoučinskim snopom mikrovalova onesposobio preostale pomoćne radijske veze Fobosa-2 sa Zemljom.

Što taj strogo povjerljiv Fobosov snimak načinjen 25. 03. 1989. godine infracrvenom kozmokamerom sadrži saznalo se tek dvije godine kasnije zahvaljujući ruskoj pukovnici dr. sci. Marini Popovič, vojnom pilotu i astronautu, koja se godinama profesionalno bavila strogo po­vjerljivim istraživanjima NLO-fenomena u bivšem SSSR-u. Ona ju je 22. 11. 1991. godine pokazala na međunarodnoj UFO-konferenciji održanoj u San Franciscu u Kaliforniji. Na njoj se jasno vidi neka debela ravna crta sa zaobljenim krajevima u neposrednoj blizini Marsova sa­telita Fobosa. Ona sliči nekom golemom ravnom štapu valjkasta oblika duljine oko 28 kilometara i usmjerena je prema Fobosu.

Taj se infracrveni snimak načinjen uz ekspoziciju od 8 sekundi, na kojem se ne razaznaju detalji, kao najstrože povjerljiva vojno-obavještaj-na informacija koja nepobitno svjedoči o (kobnom) susretu Fobosa-2 u orbiti oko Marsa s nečijim gorostasnim NLO-om, dotad pomno krio od očiju stručne i šire javnosti. O njemu su još u prosincu 1989. godine na samitu održanom na Malti, sudeći po informacijama koje su tada pro-curile do novinara, navodno razgovarali nekoliko minuta u četiri oka G. Bush (stariji) i M. Gorbačov, tadašnji predsjednici SAD-a i SSSR-a, te su zaključili da se informacije o tom posve neočekivanom dramatičnom svemirskom susretu Fobosa-2 s gorostasnim NLO-om ne šire u javnost.

Nakon što je pukovnica Marina Popovič na spomenutoj UFO-kon­ferenciji objavila i stručno prokomentirala dotada strogo čuvane poslje­dnje Fobosove orbitalne snimke, ubrzo su ih, kao prvorazrednu senzaciju, preuzele gotovo sve svjetske novinske agencije i time su oni napokon postali dostupni široj javnosti neutaživo željnoj svih značajnih otkrića u istraživanju svemira, a posebice bliskim istraživanjima obližnjih nebe­skih tijela koja upućuju na mogućnost postojanja tragova inteligentnog života na drugim svjetovima.

Zaprepašćujućem bliskim susretom Fobosa-2 s gorostasnim NLO-om vjerodostojno zabilježenim infracrvenom kozmokamerom nagrižena je dotad duboko ukorijenjena tradicionalna homocentrična (čovjekocen-trična) pretpostavka prema kojoj je moderna ljudska vrsta jedina inteli­gentna i tehnički visokorazvijena vrsta u Sunčevu planetskom sustavu i njegovom bližem zvjezdanom okolišu. Po svim relevantnim saznanjima

ta pretpostavka očito nije utemeljena i njezina daljnja održivost je time ozbiljno dovedena u pitanje.

Može se reći da je u tom pogledu danas stanje slično onom od prije nekoliko stoljeća kad se, razvitkom astronomije i nebeske mehanike, na­pokon spoznalo da Zemlja nije središte svemira, kako se dotad općenito držalo. Tada je u korist Kopernikove heliocentrične hipoteze napokon morala biti napuštena proizvoljno nametnuta geocentrična hipoteza koju su veoma dugo zastupali i s dogmatskih pozicija žestoko branili crkveni teolozi.

Da iznenadno utihnuće (ili uništenje) Fobosa-2 u orbiti oko Marsa nije bio tek usamljeni slučaj i izuzetak potvrdila je uskoro nakon toga neizravno i NASA. Njezini predstavnici su diskretno izjavili da je slična sudbina također snašla i neke američke svemirske istraživačke sonde kada su, nakon duga i rizična puta svemirskim prostranstvom, dospjele u blizinu tajnovita Crvenog planeta. One su također odjednom miste­riozno zakazale ili su na sličan način naprosto ugašene njihove radio­veze kada su se nedopustivo približile nekim pozicijama iznad njegove površine ili njegovim majušnim satelitima Fobosu i Deimosu, vjerojatno nepoželjnim za odviše znatiželjne i, što je najgore, izrazito osvajački ra­spoložene uljeze s obližnje Zemlje.

No, je li danas suvremeni svijet - ukotvljen u svojoj sumornoj glo-balizacijskoj svakodnevnici - i sve institucije koje je sagradio imalo spremniji na nov kopernikanski obrat nego što je to bio u višestoljetnoj srednjevjekovnoj tami koju su sablasno obasjavali samo pohotni i pro­ždrljivi plameni jezici tisuća svetih lomača zloglasne inkvizicije?

Koliko su rizična istraživanja Crvenog planeta automatskim sve­mirskim sondama može se zaključiti iz sljedećih podataka. Od 1960. do 2003. godine bile su prema njemu upućene u istraživačke misije 32 sonde. Od tih misija samo su četiri posve uspjele, četiri su djelomično uspjele, dok ih je čak 24 bilo neuspješno. Statistika pokazuje da otprilike polovica sondi u neuspješnim ili djelomično uspješnim misijama strada­va na dugom putu od Zemlje do Marsa, a polovica nakon što pristignu do svog dalekog odredišta.

Posebno zabrinjava da je samo u posljednjih 15-ak godina zauvijek utihnulo ili je nestalo pod neobičnim, a nerijetko i krajnje zagonetnim okolnostima, nekoliko skupocjenih automatskih istraživačkih sondi upućenih prema Marsu ubrzo nakon ulaska u njegovu orbitu ili pri­likom slijetanja na njegovu površinu. Stoga ne čudi da je ponajprije u kuloarima stručnih krugova, a zatim i u dijelu javnosti bolje upućenom

u te neočekivano prekinute istraživačke misije basnoslovno skupih auto­matskih sondi, niknula teza da je Crveni planet na neki način uklet.

Ta diskretna kuloarska nagađanja o "prokletstvu Marsa" u nekim elementima podsjećaju na famozno prokletstvo faraona o kojem se tijekom XX. stoljeća desetljećima uvelike pisalo i raspravljalo u mediji­ma povodom iznenadne misteriozne smrti brojnih istraživača raskošno opremljene Tutankhamonove grobnice u Dolini kraljeva kod Luxora, koji su, izravno ili neizravno, sudjelovali u njezinu iskapanju 1922. go­dine.

No, unatoč fami o prokletstvu Marsa koje iznenada ušutkava ili čak mučki usmrćuje naše tehnološki prestižne skupocjene istraživačke sonde kada se primaknu svome dalekom cilju - tajnovitom Crvenom planetu i njegovim malenim satelitima - ipak prevladava nepokole­bljiva nada da ćemo, uspijemo li ga istraživački pobijediti, u doglednoj budućnosti doći do niza epohalnih otkrića i dugo traženih odgovora o svojem tajnovitom podrijetlu i svojoj najdrevnijoj prošlosti koja seže u nedostupne dubine kamenog doba.

Da se od tih iznenađujućih i poprilično šokantnih saznanja djelo­tvorno odvrati pozornost odveć znatiželjne šire javnosti na neku manje škakljivu temu vezanu uz orbitalna istraživanja Marsa, punih desetak godina zabavljalo ju se veoma uspješno vješto nabačenim pitanjima tipa "Jesu li Vikingove snimke gorostasnog ljudskog lica i niza devastiranih piramidalnih objekata na Marsu načinjene još davne 1976. godine teško devastirani ostaci neke davno iščezle civilizacije, rezultat dugotrajnog spontanog djelovanja prirodnih sila ili tek neke čudne igre svjetlosti i sje­ne?" - kako su to svojedobno na jednoj tiskovnoj konferenciji odrješito izjavili znatiželjnim novinarima grlati Nasini glasnogovornici.

Držimo da financijeri i režiser poznatog američkog igranog SF-fil-ma Misija na Mars, koji se potkraj 90-ih godina XX. stoljeća s velikim uspjehom prikazivao u kinematografima diljem svijeta, zasigurno nisu bez valjana razloga odabrali kao moto na filmskom plakatu diskretno otisnute sljedeće poruke:

• "Stoljećima smo tragali za izvorom života na Zemlji. Čini se da smo tragali na krivom planetu." , te

• "Tamo postoji život!"

Taj komercijalno uspješan holivudski SF-film, zajedno s još tri manje zapažena filma srodnog žanra snimljena tih godina o postojanju inteli-

gentnog oblika života na Marsu, zasigurno je mogao biti samo jedan u nizu dobro smišljenih i pomno odmjerenih taktičkih poteza političkih i vojnih moćnika. Tim bi se diskretnim potezima najširu svjetsku javnost trebalo postupno, korak po korak, mentalno pripremiti za dugo očeki­vano službeno objavljivanje sada više ne toliko iznenađujuće spoznaje epohalna značenja da kao inteligentna vrsta nismo jedini, ne samo u svemiru, već možda ni u svojem najbližem planetskom susjedstvu.

Uvjereni smo da ima mjesta pretpostavci da se na taj način progra­mirano, korak po korak, trasira put, ne za naš prvi, već za ponovni epo­halni (javni) susret s predstavnicima visoke miroljubive izvanzemaljske civilizacije koja je vjerojatno već veoma dugo vrijeme mjereno stotinama tisućama ili možda čak milijunima godina stalno ili povremeno prisutna u Sunčevu sustavu.

Čini nam se da su možda upravo oni bili svjedoci čudesne pojave i bljeskovita nezadrživa uspona modernog čovjeka (Homo sapiensa), ili čak njegovi (su)kreatori, te utemeljitelji i revni mentori prvih velikih pretpovijesnih i ranopovijesnih kultura i civilizacija na Zemlji koje su čudesno brzo i u punom sjaju odjednom izronile iz dugotrajne tame kamenog doba.

Taj neosporan fenomen iznenadne i veoma zagonetne pojave zna­nja prije znanja i kulture prije kulture već dulje vrijeme zbunjuje mno­ge pripadnike svijeta znanosti koji ga nisu kadri uvjerljivo protumačiti u odveć krutim i tijesnim okvirima već odavno malaksale pravovjerne pozitivističke paradigme koja se, unatoč svim poduzetim naporima za njezino spašavanje, ipak nezadrživo bliži svojem neumitnom zalazu.

Vrtoglav porast NLO-viđenja i događaja nakon Drugog svjetskog rata

Počevši od kraja 40-ih godina prošlog stoljeća zabilježen je vrtoglav porast NLO-događaja i viđenja, ne samo u SAD-u već i diljem svijeta. Prema podacima kojima raspolažu ufolozi u periodu od 1947. do 1953. godine navodno se na području SAD-a zbilo, uz tisuće zabilježenih NLO-pojava, i desetak padova izvanzemaljskih NLO-a koji su, kao naj­strože čuvana vojna tajna na našem planetu, od "posebnog interesa za nacionalnu sigurnost", bili posve zatajeni pred svekolikom znanstvenom i širom javnošću. Zašto?

Kronološki pregled mogućih padova NLO-a tijekom početka moderne NLO-ere prema evidencijama američkih ufologa

Datum 2./3. srpnja 1947. 13. veljače 1948. 7. srpnja 1948. 1949. 10. rujna 1950. 14. kolovoza 1952. 18. travnja 1953. 20. svibnja 1953. 19. lipnja 1953. 13. listopada 1953.

Lokacija Roswell Aztec La Red Roswell Albuquerque Ely

Savezna država New Mexico New Mexico Mexico New Mexico New Mexico Nevada

jugozapadna Arizona Kingman Laredo Dutton

Arizona Texas Montana

Ufolozi tvrde da su nađeni ostaci palih NLO-a svaki puta bili u naj­strožoj tajnosti, do posljednjeg komadića, pokupljeni i otpremljeni u velike vojne baza USAF-a. Čak su, kažu oni, u tim supertajnim akcijama specijalnih jedinica američkih oružanih snaga, osim više leševa izvanze-maljaca, bila pronađena dva ili tri ranjena izvanzemaljaca.

Oni su, nakon što im je pružena medicinska pomoć, bili doživotno ugošćeni i tijekom duljeg vremena ispitivani u nekoj od velikih ame­

ričkih vojnih baza. Na taj način su o njima i dalekom svijetu iz kojeg dolaze, ako je sve to istina, vjerojatno bili prikupljeni mnogi znanstveno i strateški dragocjeni podaci iz prve ruke.

Prema mišljenju nekih ufologa-analitičara naglo povećanje broja zamijećenih NLO-pojava u poslijeratnim godinama po čitavom svijetu čini se da bi moglo biti je u tijesnoj svezi s neoprostivim užasnim uni­štenjem nuklearnim oružjem japanskih gradova-mučenika Hiroshime i Nagasakija u kolovozu 1945.

Oni, naime, drže da su pripadnici izvanzemaljskog entiteta, čiji NLO-i već tisućljećima diskretno dolijeću na Zemlju, zasigurno zapazili prve eksplozije nuklearnih bombi i njihove tragične učinke. To zlokobno znanstveno-tehnološko dostignuće modernih sinova Zemlje vjeroja­tno ih je veoma iznenadilo, zabrinulo i ponukalo da otada svojim letje­licama, kao mirni prosvjednici, češće navraćaju u našu atmosferu i, bez ikakva uplitanja, diskretno pomno prate što se zbiva na gospodarski i

vojno ključnim regijama našeg uzavrelog planeta nad kojim se zlokobno nadvila prijeteća avet ekološkog i ratnog uništenja.

Njihovu učestalu povremenu prisutnost otada primjećuju i prijavlju­ju brojni očevici u cijelom svijetu, ali se njihovi iskazi, zbog kojekakvih

razloga, kao po dogovoru, sustavno ignoriraju i odbacuju. Stječe se po­razan dojam da se, počevši od već antologijskog "roswellskog incidenta sve do danas, kontinuirano provodi zakulisna politika sustavnog zataji­vanja, negiranja i zataškavanja postojanja inteligentnog izvanzemaljskog entiteta i učestalih posjeta njegovih NLO-a Zemlji. Pri tome se, dakako, ne biraju ni sredstva ni metode. U čijem interesu, zašto i kako se sve to radilo tijekom posljednjeg pedesetljeća središnja je tema drugog dijela naše knjige.

Drugi dio

Suvremeni NLO-fenomen

Autor: Stjepan Gjurinek

T E H N O G E N I T R A G O V I I NLO - POJAVE

Istraživački program "Viking"

Zbog izrade detaljne karte površine Marsa i ispitivanja uzoraka tla radi mogućeg otkrivanja znakova života na njegovoj površi­

ni, NASA je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, nakon iznenadnog zaključenja prestižnog projekta Apollo, isplanirala, ugovorila i uspješno realizirala novu misiju Viking. Ona je obuhvaćala upućivanje do Marsa dvije danas već gotovo legendarne automatske istraživačke letjelice - Vi-king-1 i Viking-2 - opremljene fotografskim kozmo-kamerama te krcate raznovrsnom istraživačkom opremom. One su lansirane ljeti 1975. go­dine iz velikog svemirskog centra John F. Kennedy (Cape Canaveral) na Floridi. Prva od njih pristigla je u orbitu oko Marsa u srpnju, a druga u kolovozu 1976. godine.

Koncipirane kao vrlo složeni svemirski laboratoriji koji se sastoje od dva specijalizirana modula - landera i orbitera - one su, prema mišljenju glavnine znanstvenika uključenih u taj veoma skup, složen i spektakula­ran istraživački projekt, u kojeg su polagane velike nade, trebale pružiti odgovor na izazovno i teško pitanje o kojem se već stoljećima spekulira na Zemlji: "Postoji li uistinu život ili barem neki tragovi života na Marsu?"

Odgovor na to pitanje nije uspio pružiti niti jedan zemaljski astro­nomski teleskop, a jednako tako ni sva prethodna orbitalna istraživanja kao ni fotodokumentacija prikupljena u okviru prijašnjih marsovskih misija. Njih su činili nekoliko manjih i tehnički znatno slabije opremlje­nih američkih satelita serije Mariner te serije sovjetskih međuplanetar­nih sondi Mars kojih je nekoliko uspješno doplovilo u orbitu popularno zvanog Crvenog planeta, promjera upola manjeg od Zemljinog, a povr­šine oko četiri puta manje.

Uspješnim spuštanjem dviju sletnih sekcija (landera) obje Vikingove sonde-laboratorija na površinu Marsa pomoću ogromnih padobrana - jedne u nizinsko područje Chryse (Zlatna zemlja), a druge u podru­čju nazvano Utopija - ostvareni su, prvi puta u našoj povijesti, osnovni preduvjeti za dugo očekivan epohalan odgovor na to uznemirujuće pi­tanje.

Nakon "mekog" spuštanja na predviđene lokacije na Marsovoj po­vršini automatski laboratoriji Vikinga-1 i Vikinga-2 odmah su prionuli na pomno programirani višemjesečni posao snimanja okolnog terena i analizu površinskih uzoraka tla. Za to vrijeme njihove orbitalne stanice čekale su spremne za prijem njihovih kodiranih radio-signala koje će pojačati i proslijediti na Zemlju. One su, kružeći oko Marsa izduženim eliptičnim putanjama, za to vrijeme složenim sustavom niskorezolucij-skih kozmo-kamera snimale i povremeno odašiljale prema Zemlji dra­gocjenu i opsežnu digitalnu fotodokumentaciju o površinskom statusu tajnovitog Crvenog planeta.

Tijekom svoje misije automatski istraživački laboratoriji Vikinga-1 i Vikinga-2 nisu uspjeli pronaći nikakve dokaze o postojanju mikroorga­nizama na površini Marsa. Izostao je toliko željno očekivani konzisten-tni odgovor na pitanje o postojanju bilo kakva oblika života, ili barem njegovih tragova, na veoma devastiranoj i u mnogo čemu još uvijek tajnovitoj Marsovoj površini. Drži se da su mogući razlog takvom ishi­trenom negativnom odgovoru možda bili vrući plameni jezici i ispušni plinovi iz kočnih raketnih motora landera, koji su pri njegovu spuštanju odviše ugrijali i vjerojatno sterilizirali okolno tlo.

Tijekom nekoliko godina orbitalne sekcije letjelica Viking poslale su na Zemlju više od 60 tisuća kadrova Marsove površine snimljenih s visi­ne od oko 1.400-10.000 kilometara. Oni se još uvijek pomno analiziraju i uspoređuju s mnogo kvalitetnijim novijim snimcima visoke rezolucije koje su dvadesetak godina kasnije načinili Mars Observer i Mars Global Surveyor.

Ljudsko lice i gorostasne piramide

Iz te dotad najopsežnije fotodokumentacije Marsa, koju čini cijela šuma niskorezolucijskih crno-bijelih orbitalnih snimaka, gotovo slučaj­no su letimičnim preliminarnim pregledavanjem nekih kadrova uočene čudnovate antropometrijske proporcije stanovitih geoloških struktura

u području zvanom Sidonija. Snimak (okvir) evidentirana pod brojem 35A72, kojeg je načinio orbiter Viking-1 u svojoj tridesetpetoj orbiti oko Crvenog planeta u srpnju davne 1976. godine, zapalio je među znan­

stvenicima iskru nade. Nade da su otkrili ne tek dokaz života u obliku mikroorganizama već tragove davno prohujalog inteligentnog života na Marsu.

Taj snimak niske rezolucije na kojem se ne razaznaju detalji manji od pedesetak metara prikazuje neobičnu stjenovitu reljefnu geološku strukturu Marsa koja napadno sliči vodoravno položenom stiliziranom čovjekolikom licu s kacigom na beživotnoj površini. Pogled gorostasnog zagonetnog lica opsega oko 5,6 kilometara usmjeren je naviše, nekud u nedokučive nebeske daljine.

Odmah je ustanovljena i pobliža lokacija snimljena lica - sjeverna polutka Marsa u području poznatom pod nazivom Sidonija. Zanimlji­vo je spomenuti da je to pretežito ravničarsko područje koje se proteže između 40° i 50° sjeverne areografske (marsografske) širine čak prvobi­tno bilo odabrano kao mjesto spuštanja jedna sletne sekcije Vikinga, ali je taj izbor, iz nepoznatih razloga, naknadno bio promijenjen.

Nakon tog neočekivanog otkrića gorostasna čovjekolika "lica" kilo­metarskih dimenzija na posve pustoj Marsovoj površini koja je, slikovito rečeno, suša od Sahare i hladnija od Antarktika, val uzbuđenja zaplju­snuo je Nasino osoblje zaposleno u Jet Propulsion Laboratory (JPL) u Pasadeni. No, tada je, prema izvješću Nase, u jednom od slijedećih preleta Viking-orbitera, "samo nekoliko sati kasnije", uslijedio ponovljeni snimak istog područja. Na tom dodatnom snimku "punom igre svjetla i sjena" nije bilo primijećeno ništa neobično, ustvrdili su energično i auto­ritativno glasnogovornici Nase znatiželjnim novinarima.

Tom je lakonskom izjavom o brdovitoj geološkoj strukturi "koja se vidi samo za posebnog položaja Sunca nad horizontom" i doima se kao neko gorostasno stilizirano ljudsko lice veličine oko 2x1,5 kilometara i visine oko 350 metara za neko vrijeme bio prilično djelotvorno stišan golem interes najšire američke i svjetske javnosti za tu tajnovitu homo-idnu geološku strukturu prilično jasno snimljenu iz visoke Vikingove orbite.

Kasnijom rekonstrukcijom slijeda tih zbivanja, i naknadnim otkri­ćem još jednog vrlo jasnog snimka lica u bogatom fundusu orbitalnih fotografija Marsa načinjenih tijekom misije Viking, utvrđeno je da su tvrdnje Nasinih glasnogovornika, čini se, imale očite manipulacijske namjere. Njima se željelo po kratkom postupku ušutkati sve koji su spo-

minjali lice. Također se pokazalo da ti snimci planinske skulpture sti­liziranog ljudskog lica unutar Nase nisu utonuli u zaborav kao nevažni, kako je to šira javnost u prvi čas mogla zaključiti iz lakonskih, ali vješto konstruiranih izjava odrješitih Nasinih glasnogovornika.

Nekoliko godina kasnije NASA je, pritiješnjena argumentima neo­visnih stručnjaka koji su pomno analizirali te snimke površine Marsa, napokon priznala da je njihova prvotna izjava o "ponovljenom snimku 'lica' samo nekoliko sati kasnije" bila ishitrena, neumjesna i netočna jer je područje Sidonije tada već bilo obuhvaćeno noćnom tamom pa stoga fotografske kozmo-kamere Viking-orbitera na njemu višu nisu mogle jasno snimiti nikakve detalje.

Time se, kao što pokazuje daljnji slijed zbivanja u idućim godinama, očito željela pred širom javnošću drsko prikriti i zataškati prava isti­na o tom epohalnom otkriću. Danas je svakome tko je bolje upućen u korištenje nekog od kvalitetnijih programa za obradu digitalnih slika lako otkriti trik kojim su prije objavljivanja, u samo desetak koraka, bile vješto prerađene izvorne orbitalne snimke područja Sidonije na kojem se nalazi lice tako da se ono na njima nakon tog zahvata više ne raza­znaje i na taj način argumentirano utiša sve bučnija šira javnost.

Posve neočekivano otkriće gorostasnog zagonetnog lica u ravni­čarskoj marsovskoj regiji zvanoj Sidonija odmah je potaklo grozničavo traganje za nizom drugih neobičnih objekata pravilna oblika koji su se također prilično jasno nazirali na kadrovima Marsove površine u blizini lica. Vijest o tome ubrzo je doprla do ušiju javnosti koja je živnula i

energično zahtijevala službena priopćenja. Dr. sci. Michael Carr, specijalist za geologiju Marsa i član Nasinog

stručnog tima za analizu orbitalnih snimaka koje je na Zemlju oda­slao Viking-orbiter, u intervjuu najvećoj američkoj novinskoj agenciji Associated Press (AP) izjavio je: "Otkrili smo doista neobične tvorbe. Na Marsu se nalaze neke geološke formacije koje sliče građevinama podignutim ljudskom rukom. One su odviše pravilne da bi mogle biti prirodne tvorbe!' Na pitanje kako tim specijalista zaduženih za analizu orbitalnih snimaka tumači te neobične formacije pravilna oblika na površini Marsa, M. Carr je odgovorio: "Doista vam ne mogu navesti sva moguća objašnjenja koja su uzeta u obzir. Međutim, mnogi argumenti govore u prilog tome da je to što je snimljeno vjerojatno načinjeno ljudskom rukom!'

Prve stručne interpretacije tih objekata neobično pravilna oblika te karakterističnih proporcija "zlatnog reza" dolaze od otkrivača go­rostasne marsovske piramide u području Sidonije. Radi se o Nasinim

istraživačima snimljenih kadrova, a kasnije neovisnim znanstvenicima - dr. sci. Vincentu DiPietru, specijalistu za digitalnu fotografiju i dr. sci. Gregu Molenaaru, vrhunskom računalnom stručnjaku sa Sveučilišta Lockheed.

Otkriću i interpretaciji drugih neobičnih objekata pravilne geo­metrijske strukture u području Sidonije mnogo je pridonio i dr. sci. Richard C. Hoagland, publicist i pisac SF-a te bivši znanstveni savjetnik u Centru za svemirske letove Goddard kod gradića Greenbelta, neda­leko Washingtona. On se kao vrstan stručnjak od 1983. godine aktivno uključio u analizu brojnih Vikingovih orbitalnih snimaka i pronalaženje argumentiranih tumačenja neobičnih pravilnih struktura koje su na njima uočene. To su istraživanje niza neobičnih detalja pravilna izgleda na brojnim kadrovima Marsove površine kasnije nastavili dr. sci. Eron Torun i drugi znanstvenici.

Hoagland u svojim tumačenjima polazi od argumentacije da niz neobičnih objekata na prostranoj Sidonijskoj ravnici u blizini lica i njihov pravilan zakonomjerni razmještaj (dispozicija) znatno poveća­vaju vjerojatnost da oni ne mogu biti prirodna geološka tvorba. Sličan Hoaglandovom je stav Toruna i njegovih suradnika koji smatraju da se mogućnost postojanja izvanzemaljske (marsovske) inteligencije temelji na statistički izrazito visokoj nevjerojatnosti uočenih karakterističnih geometrijskih odnosa između pojedinih objekata da bi oni mogli nastati spontano, slučajnim dugotrajnim djelovanjem prirodnih sila i procesa.

U te odnose ubrajaju uočenu izravnu vezu između položaja i usmje­renosti ovih objekata s ljetnim solsticijem na Marsu, što se začuđujuće točno podudara s nekim dobro znanim pretpovijesnim megalitskim kompleksima na Zemlji. Također je uočena i sličnost s kompleksom triju velikih piramida i sfinge na Gizaškom platou. Tu su, nadalje, i sljedeći teže oborivi dokazi: stalna pojava određenih kutova te matematičkih konstanti unutar i između pojedinih objekata, kao i njihov karakteristi­čan odnos prema planetnim sfernim koordinatama koje unutar Sunčeva sustava nisu samo specifičnost Zemlje i Marsa.

Kritičari i osporavatelji navedenih stavova naglašavaju da je tu riječ o kružnom rezoniranju koje "a priori" polazi od neupitnosti tzv. "hipo­teze o izvanzemaljskoj inteligenciji". Stoga je, po njihovu uvjerenju, takvo kružno rezoniranje pružalo osnovu za pronađene, ali, valja priznati, ipak teško oborive podudarnosti i karakteristične međuodnose otkrivenih pravilnih (ne)prirodnih struktura na danas posve devastiranoj i, kako se čini, beživotnoj Marsovoj površini.

Di Pietro i Molcnaar daljnjom računalnom analizom različitih orbi­talnih fotografija Sidonije na snimku evidentiranom pod brojem 35A72 otkrivaju jedan od najznačajnijih objekata - ogromnu piramidalnu stru­kturu kilometarskih dimenzija koja čini pravu planinu skladnih propor­cija u prostranoj sidonijskoj ravnici. Samo petnaestak kilometara poda­lje otkrili su i siluete dviju manjih pravilnih četverostranih piramidnih strukutura. U odnosu na gorostasne piramidne objekte na Marsu, naše najveće piramide i Velika sfinga na Gizaškom platou kod Kaira su toliko malene da u usporedbi s njima podsjećaju na kamene igračke pravilno poslagane u zagasito-žutom pustinjskom pijesku.

Hoagland prvi logički zaključuje da je snimljena geološka struktura pravilna izgleda na snimku broj 35A72 vjerojatno gorostasna petero-strana piramida simetrične strukture koja je, čini se, doživjela znatno udarno oštećenje. U znak priznanja za to značajno otkriće on naziva ovu piramidalnu planinu inicijalima njihova prezimena te se o njoj u sred­stvima javnog priopćavanja, stručnim radovima i na web-stranicama otada govori kao o "D&M piramidi."

Očito je - naglašava dalje Hoagland - da je glavna os simetrije te piramidne strukture izravno orijentirana prema licu. Nešto kasnije Torun i suradnici, pomno analizirajući geomorfološke aspekte tog goro­stasnog piramidalnog objekta, nadalje zaključuju da one nisu mogle biti formirane niti jednim danas poznatim geološkim procesom. Na snimku se na istočnoj strani te piramide prilično jasno uočava neka duboka šu­pljina čije dno zbog sjene nije vidljivo, kao i kod većine kratera na orbi­talnim snimcima Marsa. Ta osobitost D&M piramide izazvala je ubrzo pravu lavinu različitih spekulativnih razmišljanja i burnih polemika.

Najveći broj istraživača zagovarao je te i dalje ustrajno zagovara tezu da je ta ogromna šupljina posljedica eksplozijske penetracije, što je naravno vrlo logično ako se prihvati stajalište da je došlo do udarnog prodora nekog masivnog tijela (meteorita) i zatim njegove eksplozije ogromnih razornih učinaka unutar masiva piramide. Ta hipoteza, koliko god se na prvi pogled činila maštovitom i nestvarnom, ipak ima eleme­nata za ozbiljnije promišljanje.

Naime, dislokacija okolnog materijala koji je mogao biti izbačen usli­jed pretpostavljene snažne eksplozije je očigledna, a na snimcima je ona vrlo jasno uočljiva desno od središta D&M piramide. Na njima se, unatoč niskoj rezoluciji, također prilično dobro naziru velike naslage materijala oko istočne i zapadne strane ove ogromne piramidalne strukture kao i naboranost polukružnog dijela na njezinoj najjužnijoj prevlaci (faseti).

Valja istaći da je posljednjih desetak godina postojanje D&M pira­mide, unatoč prilično dobrim Vikingovim snimcima, i dalje sučeljeno s velikim upitnikom. Naime, 1992. godine je prema Marsu bila uspješno lansirana američka automatska sonda Mars Observer. Do 21. 08. 1993. g., neposredno prije njezina planiranog ulaska u putanju oko Crvenog planeta, ona je uredno prikupljala različite podatke s Marsa te

je, između ostalog, odašiljala i snimke područja Sidonije. Ubrzo nakon toga Mars Observeru se, slično kao sovjetskom Fobosu-2 krajem ožujka 1989. godine, odjednom misteriozno gubi svaki trag.

U odnosu na prethodne orbitalne snimke prilično niske rezolucije načinjene Vikingovim kozmokamerama odjednom, na temelju kvalite­tnijih Mars Observerovih snimaka, u pogledu D&M piramide dolazi do neobičnog i začuđujućeg obrata. NASA je nakon određenog vremena objavila da fotografije D&M piramide dobivene od Mars Observera jasno pokazuju da se uopće ne radi o piramidalnoj strukturi, već o ve­likom peterostranom krateru!? Objašnjenje o načinu nastanka takvog geometrijski pravilnog atipičnog kratera koji čak baca dugačku sjenu na uspavanu Sidonijsku ravnicu, dakako, nije dano.

Što se to zbilo između Vikingovih i Mars Observerovih snimanja? Je li u pitanju veća promjena konfiguracije Marsove površine između ta dva orbitalna snimanja ili neka optička varka? Ništa od svega toga. NASA preko svojih glasnogovornika i dalje uporno tvrdi da su Observerove fotografije piramidalna kratera iz Sidonije jedine vjerodostojne, dok su prijašnji Vikingovi snimci zapravo bili posve krivi, tek čudne igre svjetlo­sti i sjene, i ishitrene interpretacije subjektivne vizualne predodžbe.

Za sve koji nisu upućeni u uobičajenu Nasinu manipulativnu reto­riku zaista je više nego čudno i iznenađujuće kako se oko 1,4 kilometra visoka peterostrana D&M piramida opsega osnovice oko 7 kilometara, koja baca jasno vidljivu sjenu na tlo, pri boljoj rezoluciji Mars Observe­rovih kozmo-kamera odjednom posve urušila te postala velikom udu­binom - kraterom piramidna oblika kilometarskih dimenzija.

Zaključak o svemu tome prepuštamo čitatelju uz preporuku da kri­tički prati što će se s tim u svezi dalje zbivati tijekom godina koje slijede. Velika je nada Europska agencija za istraživanje svemira (ESA), a prvi rezultati njezine automatske sonde Mars Express neprocjenjiv su napre­dak za civilnu znanost i sveukupni nemilitarizirani i slobodarski svijet.

Pri tome valja prvenstveno imati na umu da je NASA vrlo moćna državna organizacija čiji je zadatak nevojno istraživanje svemira i po­traga za izvanzemaljskim životom. Ako u okviru tih istraživanja njeni

znanstvenici naiđu na bilo kakve tragove ili naznake izvanzemaljskog života, oni te podatke ne smiju javno objaviti. Razlog tome je bojazan da bi takva senzacionalna epohalna otkrića mogla ozbiljno uzdrmati pa čak i ugroziti našu prividno moćnu, modernu te odviše materijalistički ori­jentiranu zapadnu civilizaciju koja počiva na veoma krhkim duhovnim temeljima koji bi, kod iole jačeg potresa, mogli nepopravljivo popucati.

Stoga se strogo povjerljiva epohalna otkrića istraživanja svemira priopćavaju u cijelosti samo odabranoj političkoj eliti i visokim vojnim krugovima vodećih svjetskih sila, dok se široj javnosti, koja porezima izdašno puni javni proračun iz kojeg se ta iznimno skupa istraživanja financiraju, već godinama sustavno "baca" pijesak u oči te joj se samo povremeno i strogo dozirano serviraju tek beznačajne mrvice da bi ste­kla osjećaj da istraživanja svemira napreduju te da golem porezni novac namijenjen tome nije potrošen uzalud. Na tim beznačajnim informacij­skim mrvicama javnost mora biti duboko zahvalna.

R. Hoagland, danas jedan od vodećih neovisnih američkih znan­stvenih opozicionara, drži da su orbitalni snimci navedenih struktura u području Sidonije možda jedno od najvažnijih otkrića u povijesti čo­vječanstva. S tim u svezi on je svojevremeno izjavio: "Svojim letjelicama obišli smo udaljen svijet kojeg do tada nikada prije nismo vidjeli izbliza i tamo smo ugledali sebe. To je šok koji prodire u srce svih naših predodžbi, vjerovanja i religija. Mogućnost da se sve to odjednom promijeni prestravila je znanstvenike i oni su o tome odlučili šutjeti!'

Orbitalni snimci lica i D&M piramide u području Sidonije - koje je uz znatno veću rezoluciju načinila u travnju 2002. godine orbitalna stanica Mars Odyssey, a sredinom rujna 2003. i Mars Global Surveyor - vjerodostojno su potvrdili ispravnost Torunove i Hoaglandove inter­pretacije danas već povijesnih niskorezolucijskih i, s obzirom na detalje, ne odviše jasnih Vikingovih snimaka.

Tim veoma jasnim visokorezolucijskim snimcima novijeg datuma napokon je argumentirano demantirana proizvoljno iskonstruirana hipoteza namijenjena široj javnosti da su ti neobični pravilni geološki objekti na površini Marsa nastali spontano zbog dugotrajnog djelovanja diferencijalne erozije ili erozije uslijed vjetra! Da je to kojim čudom isti­

na bila bi to trijumfalna pobjeda slučajnosti iza koje stoji tek beznačajno malena vjerojatnost.

Tom van Vlandern, uvaženi američki znanstvenik, autor triju zapa­ženih knjiga s područja astronomije i nebeske mehanike te stručni su­radnik Univerziteta Maryland, na konferenciji održanoj 5. travnja 2001.

godine u National Press Clubu u Washingtonu prikazao je 50-ak dotad široj javnosti nepoznatih visokorezolucijskih orbitalnih snimaka povr­šine Marsa koje je tijekom svoje misije načinio svojim kozmokamerama Mars Global Surveyor. Na njima se, po njegovu uvjerenju, manje ili više jasno naziru, uz već spominjano lice i D&M piramidu, neke ogromne artificijelne strukture antropomorfna ili pravilna geometrijska oblika na drugim lokacijama površine Marsa.

On drži da one nisu mogle nastati spontano dugotrajnim djelova­njem prirodnih sila i procesa već da su ih nekoć vrlo davno, vjerojatno još prije nekoliko stotina tisuća ili čak milijuna godina, načinila neka inteligentna bića koja su obitavala na Marsu i tamo uspostavila svoju visoku civilizaciju kadru za takve velebne graditeljske pothvate. Tom prilikom je pred okupljenim novinarima ustvrdio: Mnogo od onog što je snimljeno na Marsu ima antropomorfni ili zemaljski oblik. Slike s Marsa daju veću vjerojatnost pretpostavkama da je ljudska vrsta presađena na Zemlju!

Da bi se otkrila istina o uočenim tragovima života treba što hitnije temeljito ispitati sve raspoložive orbitalne snimke površine Marsa, za­ključio je svoje izlaganje Tom van Vlandern koji već više godina angaži­rano djeluje kao neovisni znanstvenik na temama i sadržajima koji su u suprotnosti sa službenim astronomskim stajalištima i teorijama.

Promatrajući zbunjujuće snimke misterioznog ljudskog lica koje možda već stotinama tisuća ili mnogo više godina sa suzom pod de­snim okom netremice zuri u nedokučive svemirske dubine te niza drugih geometrijskih pravilnih objekata što su ih iz orbite oko Marsa snimile i uputile radio-vezom na Zemlju američke sonde Viking-1 i Viking-2, valja se neizostavno prisjetiti i jednog veoma zagonetnog proročanstva koje je još sredinom XVIII. stoljeća u pisanom obliku dao praški rabin i mistik R. Lowenstein (1702.-1771). U slobodnom prijevodu ono glasi ovako:

"Ugledat ćete čovjeka gdje ni jedno ljudsko biće ne bi smjelo biti, Ugledat ćete grad tamo gdje ga nitko od vas nije izgradio. Stajat ćete i razmišljati, ali pravu istinu nećete spoznati. I tako ćete okamenjeti u tami i neznanju vi koji sve znate!"

Čini se da je tek epohalno otkriće tih neobičnih struktura na danas posve devastiranoj i pustoj površini Marsa dalo pravi smisao tajnovi­tom Lowensteinovu proročanstvu koje je već gotovo posve utonulo u zaborav.

Dramatična završnica leta BA 5061

Navečer 6. siječnja 1995. godine Boeing 737, putnički zrakoplov Brit­ish Air Waysa, na letu broj BA 5061 iz Milana za Manchester upravo se nalazio u završnoj fazi leta u koridoru povrh južnog dijela Peninskog gorja, pripremajući se za spuštanje na pistu manchesterske zračne luke Ringway. Unatoč mračnom zimskom vremenu vidljivost je bila dobra i iznosila je desetak kilometara.

U 18.48 sati, dok je zrakoplov ponirao - slijedeći uobičajeni rutinski protokol slijetanja - i još se nalazio povrh prostranog vunastog oblačnog pokrivača na visini od oko 4.000 metara, kapetan Roger Wills se izne­nada grčevito skupio na svojoj pilotskoj stolici, a kopilot Mark Stewart je naglo pognuo glavu nakon što su ugledali kako im nešto velikom brzinom juri ususret.

Obojica su u trenu instinktivno reagirala na gotovo neizbježan sudar u zraku s nepoznatim letećim objektom čudnovata oblika srebrnasto-sive boje koji im se strelovito približavao. Silna grmljavina stravično je tutnjila nebom oko 2-3 sekunde parajući putnicima uši, a samo tren kasnije iznenadan silovit zračni udar doslovce ih je prikovao za naslo­ne sjedala zrakoplova. Nepoznati objekt je proletio tako blizu s njihove donje desne strane da se zrakoplov od siline nastalog zračnog vrtloga veoma snažno zatresao oko uzdužne osi.

Unatoč svemu kapetan Wills nije izgubio glavu. Sačuvavši prisebnost duha uspio je u tim sudbonosnim trenucima održati kontrolu nad uzdr­manim zrakoplovom i veoma ustrašenim putnicima, a odmah zatim i radio-vezom alarmirati kontrolu leta: "Upravo me je velikom brzinom presreo objekt u obliku klina tik pored naše desne strane. Sudar je izbjegnut u posljednji trenutak!"

Odmah je uslijedio odgovor kontrolora leta iz manchesterske zračne luke: "Na radarima nema ničeg vidljivog! Nije li to zrakoplov?"

"Ima svjetla, uopće ne nalikuje zrakoplovu, a i prebrz je!" - decidirano je odgovorio kapetan Wills koji je, kao iskusan pilot, veoma dobro po­znavao sve tipove civilnih i vojnih zrakoplova. Samo petnaestak minuta kasnije zrakoplov sa šezdeset putnika, koji nisu bili zapravo svjesni ve­like opasnosti koja je, srećom, bila izbjegnuta u posljednji tren, sletio je bez teškoća na pistu Ringwaya.

Pred istražnim povjerenstvom britanskog civilnog zrakoplovstva (Civil Air Authority) zaduženom da detaljno ispita taj zrakoplovni inci­dent kopilot Mark Stewart o tom bliskom susretu s NLO-om izjavljuje

sljedeće: "Upravo sam se pripremao za spuštanje, kad se to dogodilo. In­stinktivno sam uhvatio komandu za upravljanje zrakoplova da bih izbjegao sudar. No, nisam je uspio ni pomaći, a nepoznata letjelica je već promijenila smjer leta brzinom i na način za koji nikad nisam mislio da je moguć"

Kapetan Wills u svojoj izjavi istoj komisiji iznosi za naša iskustva neshvatljive momente:"Ta tajanstvena letjelica srebrnaste boje nije imala ni pilotsku kabinu ni prozore. Bili su vidljivi jedino ispušni otvori. Bila je osvijetljena malenim, bijelim svjetlima poput božičnog drvca. Na do­njem dijelu trupa imala je tamnu prugu."

Tijekom istovremenog ispitivanja u odvojenim prostorijama oba su pilota nacrtala gotovo do u detalje identičan NLO. Zatim je uslijedila ve­lika serija dugotrajnih i temeljitih mučnih rutinskih ispitivanja u kojima su se nezavisni iskazi obojice pilota potpuno poklapali u svim bitnim detaljima. Oni su, potpuno uvjereni i sigurni u sve što su vidjeli u tim presudnim trenucima, pri svojim iskazima dosljedno ustrajali i nisu že­ljeli od njih ni u čemu odustati.

Opsežna istraga o tom neugodnom zrakoplovnom incidentu potra­jala je 18 mjeseci. Istražno povjerenstvo, nakon pilota i kopilota, ispitalo je i putnike koji su bili na tom letu. Njihovi iskazi su se također malo ili nimalo razlikovali od iskaza pilota i kopilota. Temeljite provjere eviden­cija kontrole leta pokazale su da tada u blizini nije bilo nikakvog civilnog ili vojnog zrakoplova.

Naposljetku, na sveopće iznenađenje javnosti, istražno je povjeren­stvo, pritiješnjeno vjerodostojnim izjavama obojice pilota i putnika, bilo prinuđeno zaključiti da je opasan bliski susret putničkog zrakoplova s NLO-om nadomak manchesterske zračne luke Ringway 6. siječnja 1995. godine na letu broj BA 5061 iz Milana za Manchester doista bio stvaran događaj u kojeg se ne treba sumnjati.

Već je godinama dobro poznata žalosna činjenica da profesionalni piloti vrlo nerado prijavljuju bliske susrete s NLO-ima jer se time ne­izbježno izlažu podsmijehu kolega, a nerijetko gube i posao. Prijavom viđenja NLO-a oni izvrgavaju sumnji svoje psihičke sposobnosti koje su u njihovu zahtjevnom zanimanju presudne te stoga moraju biti bespri­jekorne.

Kapetan Wills i kopilot Stewart zadržali su nakon provedene istrage svoja radna mjesta prvenstveno zato što niti u jednom trenutku tijekom dugotrajnih ispitivanja nisu imali nikakve dvojbe u ono što su vidjeli te stoga što su taj šokantan bliski susret s NLO-om u svim bitnim elemen­tima gotovo istovjetno opisali i ispitani putnici njihova Boeinga 737.

Nakon dovršenja maratonske istrage o tom neospornom bliskom susretu zrakoplova s NLO-om londonski list Daily Mail objavio je 5. kolovoza 1996. godine, nakon niza registriranih brojnih bliskih susreta u zračnom prostoru Engleske i na njenom teritoriju prije ovog incidenta, šturu ali vrlo značajnu vijest "da je predstavnik Ministarstva zrakoplov­stva jučer potvrdio postojanje letećih tanjura".

Njegova kratka izjava uslijedila je tek nakon snažnog pritiska ja­vnosti uznemirene tim incidentom i ozbiljno koncipirane TV-emisije o brojnim bliskim susretima s NLO-ima u Engleskoj koji izmiču svakom pokušaju racionalnog objašnjenja. List Daily Mail u tom članku navodi kako već dulje vrijeme postoji tajni vladin program praćenja kretanja NLO-a koji potvrđuje postojanje takvih letjelica s nevjerojatnim brzi­nama leta, ubrzanjima i gotovo nepojmljivim manevarskim sposobno­stima. Prema Daily Mailu, slične aktivnosti diskretno provode već dulje vrijeme i vlade nekih drugih zemalja.

"Izgleda da na visokoj vladinoj razini ne postoje osobe koje bi su­mnjale u mogućnost života na drugim planetima. Osim toga, u zapovje­dništvu zrakoplovstva imamo čovjeka posebno zaduženog za tajnovite pojave neidentificiranih letjelica" - dodao je predstavnik britanskog Mi­nistarstva zrakoplovstva u svojoj izjavi za tisak.

Na kraju valja istaći da taj neugodan i potencijalno veoma opasan bliski susret zrakoplova s NLO-om nije jedini koji je vjerodostojno pro­vjeren. Do sada je takvih manje ili više opasnih bliskih susreta diljem svijeta zabilježeno na desetke.

Više ih je bilo potvrđeno i putem radarskog odraza pa stoga u nji­hovu realnost ne treba sumnjati. Oni se, kad god je i koliko je moguće, skrivaju, zataškavaju i prešućuju kako javnost o njima ne bi ništa saznala. Pilotima i članovima posade čak se izričito zabranjuje da o takvim ne­zgodnim incidentima u zračnom prostoru daju bilo kakve izjave novina­rima, uz jasno izrečenu prijetnju da bi, u protivnom, mogli lako izgubiti posao.

Izvanzemaljski entitet i NLO-fenomen

U suvremenom civilizacijskom ustroju izraz "izvanzemaljski entitet" (IE) najčešće se tijesno povezuje, ili čak poistovjećuje, s NLO-događaji-raa, odnosno vijestima vezanim uz pojavu i zamjedbu neidentinciranih letećih objekata (NLO-a).

U svom cjelovitom značenju pojam izvanzemaljski entitet, koji podrazumijeva inteligentno biće visokoorganizirane izvanzemaljske zajednice, nadilazi pojam NLO-a. Skraćenica IE, ili veoma popularna engleska inačica ET, odnosi se na svaki zamijećeni i registrirani fenomen na zemaljskom tlu i u atmosferi, na tlu obližnjih nebeskih tijela (Mje­sec, Mars i njegovi majušni sateliti Fobos i Deimos, Jupiterovi sateliti te Venera) kao i na subjekte IE-a ili bilo kojeg oblika njihove materijalne kulture u svemirskom prostoru. To mogu biti razne građevine ili njihovi ostaci, letjelice, uređaji, intervencije u okolišu, energetske mreže, prome­tnice, zagonetni bljeskovi i eksplozije te tome slično.

Pri tom nije bitno je li riječ o tragovima, ostacima, ruševinama, krho­tinama ili pak o umjetnoj izrađevini koja je u uporabi. Zbog široke i sve­opće rasprostranjenosti uglavnom ćemo rabiti pojmove NLO-slučajevi i NLO-događaji, imajući pri tome u vidu naveden širi smisao potonjeg pojma koji ravnopravno obuhvaća Zemlju i njoj susjedna nebeska tijela te, u najširem smislu, i sam svemirski prostor.

Tijekom nama znanog povijesnog doba, a nema bitnog razloga za isključivanjem mnogo dugotrajnijeg pretpovijesnog doba, čovjek se na različitim točkama Zemlje i u različitim epohama povremeno susretao, ili je barem živio u takvom uvjerenju, s raznovrsnim oblicima i trago­vima izravne ili neizravne prisutnosti izvanzemaljskih entiteta, koje je u svojoj neukosti najčešće poistovjećivao s bogovima, te njihovih tvore­vina. U daljoj ili bližoj prošlosti ti su se manje ili više bliski susreti zbi­vali pretežito na tlu i u nižoj atmosferi, a posljednjih tridesetak godina, zahvaljujući silnom napretku u tehnologiji automatskih istraživačkih svemirskih sondi i svemirskih letjelica s ljudskom posadom, također na tlu i u orbiti dostupnih nam obližnjih nebeskih tijela Sunčeva sustava (Mjesec i Mars).

Dosad prepoznati tragovi i svjedočanstva u kamenu, drvetu, kerami­ci i slično nađena u špiljskim obitavalištima (pra)čovjeka kamenog doba te u ranim nastambama i naseljima pretpovijesnog i ranog povijesnog doba u Europi brojni su i veoma raznoliki. Takvi nalazi s crtanim, iskle­sanim ili ugraviranim motivima - koji izgledom neodoljivo podsjećaju na današnje svemirske letjelice, svemirske skafandere i druge elemente svemirske tehnologije - te motivi (bliskih) susreta s humanoidnim ili čak nehumanoidnim izvanzemaljskim bićima osobito su brojni u Sre­dnjoj i Južnoj Americi, Africi, Aziji, Australiji i Oceaniji.

Danas sve više prevladava uvjerenje da sva ta veoma raštrkana, ali i prilično bogata dokumentacija na špiljskim stijenama i pećinama diljem

svijeta, na mezopotamskim glinenim pločicama, masivnim kamenim pločama i stupovima egipatskih hramova te papirusima nikako ne može biti rezultat maštarija ili fantazmagoričnih mitoloških uprizorenja. Komparativnom analizom i kritičkim vrednovanjem te i takve ostav­štine naših predaka držimo da je ona mogla proizaći samo na temelju mnogobrojnih stvarnih viđenja NLO-a i susreta s pripadnicima izvan­zemaljskog entiteta.

Čak i kad je riječ o sagama, legendama ili o mitskim bićima vrijedi se prisjetiti stava uglednog švicarskog psihologa, psihoanalitičara i filozofa Carla Gustava Junga (1875.-1961.) koji o njima kaže: "Za mene su mitovi najstariji do nas doprli izvještaji povijesti čovječanstva, dakle izvještaji o nekadašnjoj stvarnosti."

Kao što je već rečeno, prva medijski zapažena suvremena percepci­ja NLO-fenomena zbila se u lipnju 1947. godine kada je, zahvaljujući slavnom svjedočenju američkog poslovnog čovjeka i pilota Kennetha Arnolda o viđenju devet plosnatih, sjajnih poludiskolikih letećih obje­kata u pravilnom formacijskom rasporedu, na brzinu skovan danas popularan, posvuda udomaćen i neiskorjenjiv medijski naziv leteći tanjur.

Da bi unaprijed bili isključeni slični prirodni i optički fenomeni, kao što su, primjerice, u ruskim izvorima često spominjane zračne anoma­lije - koji se spominju u znatnom broju kod individualnih svjedočenja stručno nekompetentnih osoba - termin za NLO ili njegov uvriježeni popularno-novinarski pandan leteći tanjur podrazumijeva inteli­gentno vođen neidentificirani leteći objekt koji u svom očitovanju u atmosferi, ili prizemljen na tlo, ne sliči bilo kojem poznatom prirodnom fenomenu ili općepoznatoj ljudskoj tvorevini.

Također valja imati na umu da NLO-i nužno ne moraju biti izvan­zemaljskog podrijetla. To mogu biti i nepoznate (super)tajne pokusne vojne letjelice specifična oblika i namjene te izuzetnih manevarskih sposobnosti za koje je velika većina slučajnih svjedoka koji ih imaju prilike vidjeti ili čak snimiti, najčešće u blizini vojnih ispitnih poligona, nepokolebljivo uvjerena da su izvanzemaljske letjelice.

U drugoj polovini XX. stoljeća je za potrebe objektivnog razvrstava­nja sve brojnijih bliskih NLO-viđenja ili NLO-događaja razrađen novi pojmovni okvir. On služi objektivnoj klasifikaciji raznovrsnih vidova NLO-fenomena definiranjem pet tipičnih kategorija tzv. bliskih susreta (BS). Njihovi točni opisi dani su na kraju knjige u Prilogu 3 pa ih stoga ovdje nećemo ponavljati.

Posljednje desetljeće XX. stoljeća obiluje zapanjujućim brojem zabi­lježenih NLO-događaja osobito usredotočenim na neka područja SAD-a i bivšeg Sovjetskog Saveza. Po broju viđenja odmah iza njih slijede Me­ksiko i Čile. Gotovo da ne prođe dan bez medijskih izvještaja o spalje­noj travi, savršenim krugovima i pravilnim formacijama geometrijskih likova otisnutim u žitnim poljima (piktogramima), o viđenju formacija trokutastih, diskolikih, elipsoidnih ili vretenastih NLO-a nevjerojatnih manevarskih sposobnosti i zapanjujuće brzine leta ili o misterioznim te tehnološki savršenim kirurškim sekcijama životinja na pašnjacima (uglavnom goveda, teladi i ovaca).

Posljednjih godina u tom pogledu vodeću ulogu imaju informacij­ski megamediji (globalne komunikacijske mreže) koje putem gotovo nepreglednog broja manje ili više (ne)ozbiljnih web-stranica iznose brojne tvrdnje, svjedočenja i donose snimke o sve učestalijoj zemaljskoj prisutnosti NLO-a čak nekoliko skupina izvanzemaljskih entiteta. Zani­mljivo je da živopisni zapisi o dolascima izvanzemaljaca (deva, asura) i njihovom kontaktiranju s ljudima postoje i u tisućama godinama starim vedskim spisima.

Tako se na sanskrtu, veoma složenom jeziku vedskih spisa, za pripa­dnika rase izvanzemaljskih bića koji se tjelesnim izgledom bitno razliku­ju od moderne ljudske vrste koristi složenica kimpurusha. Ona se može prevesti upitnom rečenicom: Je li čovjek?

kim purusha

je li? čovjek

Ekstremni ufolozi već godinama uporno tvrde da jedna ili možda čak dvije skupine izvanzemaljaca već dulje vrijeme imaju uspostavljene supertajne kontakte s predstavnicima vojnih vlasti SAD-a, gospodarski i vojno najmoćnije svjetske sile, a možda čak i sklopljen sporazum s taj­nom grupom MJ-12, uz pristanak Nacionalnog vijeća sigurnosti. Drži se da je tu tajnu grupu još 1947. godine osnovao tadašnji američki pred­sjednik Harry S. Truman (1884.-1972.) Smatra se da je jedan od njenih vođa kasnije bio i karizmatični političar Henry Kissinger (1923.-), neka­dašnji ministar vanjskih poslova SAD-a i nobelovac.

Ne može se isključiti mogućnost da su američke vlasti za takav mo­žebitni deal (pogodbu) bile nagrađene transferom znanja o veoma slože­nim i osjetljivim tehnologijama proizvodnje i programiranju mikročipa.

To je u samo dvadesetak godina dovelo do enormnog zamaha računalne tehnologije koji svojom dinamikom i rezultatima posve proturječi dobro poznatoj logici sporohodnih zemaljskih otkrića i potrebnog vremena od njihova dozrijevanja do komercijalne primjene.

Na drugoj strani, vojne vlasti su za dokazanu kooperativnost i konspirativnost vjerojatno bile od IE-a nagrađene transferom nekih

ključnih tehničko-tehnoloških znanja koja su omogućila munjevito brzo razvoj i uvođenje u operativne postrojbe jedinstvenog, radarski nevi­dljivog (stealth) lovca F-117 i bombardera B-2 te nadzvučnog sustava naoružanja poznatog po imenom Joshua. Te tvrdnje proizlaze iz omiljele hipoteze krugova ekstremnih ufologa poznate kao "teorija o tehnološkoj razmjeni izvanzemaljaca i vlade SAD".

Može li se sva ta silina manje ili više vjerodostojno zabilježene le­peze pretpovijesnih, povijesnih i suvremenih svjedočenja, špiljskih i pećinskih crteža, fotografskih snimaka, filmskih i video zapisa, na stoti­ne zemaljskih i sve više izvanzemaljskih tragova ili znakova postojanja vrlo vjerojatne dugotrajne prisutnosti izvanzemaljske inteligencije na Zemlji, Mjesecu i Marsu naprosto - zbog nečijih uskih sebičnih interesa - proglasiti masovnom histerijom? Može li sve navedeno biti tek rezultat masovne psihoze kao reakcije na sve zahtjevnije, napetije i neizvjesnije uvjete življenja pripadnika sve brojnijeg, siromašnijeg i duhovno sve de-zorijentiranijeg ljudskog roda koji u NLO-ima nalaze spasonosni izlaz za svoje nakupljene konfliktne situacije i frustracije?

Popisu mogućih psiholoških, fizičkih, civilizacijskih i sličnih teza te vrste nema kraja. Štoviše, on se posljednjih godina čak smišljeno proši­ruje. Tako se, primjerice, brojnim NLO-svjedočenjima, a posebice vje­rodostojnim, uporno suprotstavljaju nedovoljno uvjerljive i već davno potrošene teze o:

• meteorološkim balonima (aerostatima); • viđenjima pod nekim čudnim kutom Venere, Marsa i sjajnih

zvijezda, pa čak i onda kad u trenutku opažanja NLO-a uopće nisu bile vidljive;

• viđenju preleta sjajnih umjetnih satelita ili meteora; • viđenju oblaka neobična oblika i nakupina plinova; • viđenju kuglastih munja; • taktičkim manevrima vojnih letjelica praćenim posebnim

svjetlosnim efektima; • tajnim oružjima velikih sila;

• neslanim šalama i namjernim podvalama pojedinaca i skupina; • izmišljotinama radi izlaženja (iskakanja) iskompleksiranih

pojedinaca iz mraka anonimnosti te • korištenju letjelica dobivenih od izvanzemaljaca itd.

U svemu tome, radi pokušaja ispravne evaluacije ove krajnje složene i teško uhvatljive pojave, može se postaviti samo jedno središnje pitanje: "Kakav pristup odabrati u analizi i procjeni jedne medijski inscenirane i/ili realne informacijske eskalacije tema o NLO-ima i njihovim inteli­gentnim (izvanzemaljskim) posadama?"

Odmah valja istaći da ne postoji niti jedan jednostavan kriterij po kojem bi se neki filmski, video ili fotografski snimak odnosno novinski napis, članak ili čak publikaciju specijaliziranu za NLO problematiku moglo "a priori" ocijeniti vjerodostojnim ili nevjerodostojnim mate­rijalom. Uvriježeno puko nizanje opisa pojedinih slučajeva viđenja NLO-fenomena u raznim okolnostima kojima su već dulje vrijeme (pre)zasićeni tiskovni mediji uz uobičajeni redakcijski stav i komentar koji varira u širokom rasponu od "apsolutne vjerodostojnosti" sve do "tragikomične lakrdije" - samo po sebi ništa ne rješava niti nudi iole značajan kvalitativan pomak u vrednovanju i razrješavanju tog krajnje složenog fenomena.

U tom pogledu su također gotovo posve nekorisne i brojne viso-konakladne knjige i knjižice bombastičnih naslova objavljene diljem svijeta. U njima se, kao u tiskovnoj crnoj kronici, uglavnom samo redaju te nedovoljno kritički opisuju brojna viđenja NLO-a i agresivnih izvan­zemaljaca koji kriomice otimaju ljude, siluju žene ili svirepo sakate živo­tinje na pašnjacima. Sve to iznosi se bez ikakva dublja kritička zalaženja u samu bit NLO-fenomena i njegova značenja.

Držimo da bi se takve bombastične i senzacionalistički provokativne prikaze moglo prvenstveno svrstati u štiva razonode i razbibrige, što je možda i vodeći uređivački cilj njihovih stvaratelja. Njima najčešće nije stalo do traganja za istinom istine kakva jest već do jeftinog i bučnog senzacionalizma te dostizanja ciljne skupine što redovno prati na brzi­nu ostvarena dobra zarada prodajom visokih naklada popularno zvanog žutog tiska i džepnih izdanja knjižica sumnjive kvalitete.

U ozbiljnom istraživanju NLO-fenomena neizbježno se u prvi plan nameće definiranje pristupa. On bi prvenstveno trebao metodološki na­dići slabosti čak i pretencioznijeg kvalitativnog razmatranja bilo kojeg izdvojenog ili aktualnog bliskog susreta kojeg ufolozi najčešće vrednuju

prema nizu od 12 uobičajenih kriterija koje je još krajem 60-ih godi­na prošlog stoljeća razradio američkom astronom i uvaženi istraživač NLO-fenomena dr. sci. J. Allen Hynek.

U samoj naravi promatrane pojave moguća su raznovrsna meteoro­loška, svjetlosna i druga ograničenja, a što, dakako, ne daje mogućnost utemeljenja niti uvjerljive indicije, a kamoli tvrdnje ili zaključka. Držimo da se ovdje kao jedini pravi izlaz pojavljuje kritičko vrednovanje i pre­tvaranje NLO-pojava i slučajeva u NLO-događaje neposrednom procje­nom na najmanje tri razine:

• kvantitativno-statističkoj; • kvalitativno-ekspertnoj te • simultana izvješća stručno kompetentnih pojedinaca (piloti,

radaristi, astronauti, vojno osoblje itd.) te stručnih udruga.

Što kazuje statistika NLO-pojava?

Poslijeratna 1947. godina u suvremenim NLO-analima drži se ka-menom-međašem suvremene NLO problematike prvenstveno zbog svjedočanstva Kennetha Arnolda i, što se smatra još važnijim, nikad službeno potvrđenog pada NLO-a kod Roswella, o čemu čak postoje izvorni (?) filmski snimci i zapisnik o obdukciji izvanzemaljca (Prilog 1). Posebice upada u oči podatak da su Američke zrakoplovne snage (USAF) do 1965. godine evidentirale više od 10.000 izvješća o viđenju NLO-a.

Iz toga slijedi da je u nepunih 18 godina samo u SAD-u prikupljeno toliko izvješća o viđenju NLO-a, koji se nerijetko kreću našim nebom brzinama i na način koji se posve razlikuje od letjelica izrađenih ljud­skom rukom, da se u prosjeku radi o više od 1,5 slučaja dnevno. Taj brojčani podatak nedvojbeno rječito govori u prilog verifikacije NLO-slučajeva kao realnih fenomena. Mnoga svjedočenja o NLO-pojavama i događajima nipošto se ne mogu olako paušalno odbaciti kao neosnova­na i izmišljena, premda među njima neosporno ima podosta i takvih. U prilog toj hipotezi rječito govori sljedeći primjer.

U namjeri da provjeri koliko su ljudi skloni izmišljanju NLO-viđe-nja, astronom Patrick Moore načinio je neobičan eksperiment. Redakciji lokalnih novina poslao je pismo u kojem je lažno naveo da je ugledao NLO. Samo nekoliko dana nakon objave njegova pisma čak je dvade-

setak čitatelja redakciji pismeno potvrdilo da je u isto vrijeme kad i on također vidjelo isti (izmišljeni) NLO!

Unatoč mnogim izmišljenim NLO-viđenjima u prilog realnosti NLO-fenomena zabilježenih u posljednjim desetljećima diljem svijeta nedvojbeno najbolje svjedoči velika baza podataka pod imenom UFO-CAT koju vodi Centar za proučavanje NLO slučajeva u Illinoisu. U njoj je tijekom 15 godina (1967.-1981.) bilo, po utvrđenim kriterijima, regi­strirano oko 60.000 NLO-izvješća iz čak 113 zemalja - dakle prosječno 4.000 godišnje!

Premda je ukupan broj evidentiranih viđenja NLO-fenomena u svijetu na prvi pogled doista pozamašan i impresivan, on može lako zavarati te ostaviti dojam nevjerojatne učestalosti i gotovo svakodne­vne opće prisutnosti NLO-pojava, što onda može lako odvesti u krivom smjeru. Da bi se o tom nimalo jednostavnom fenomenu stekao dublji uvid i da bi ga se doslovce "spustilo na zemlju" potrebno je prvo odrediti prosječnu gustoću njegova pojavljivanja tijekom godine po kvadratnom kilometru Zemljine površine. Jednostavan račun pokazuje da je ona izu­zetno malena i da iznosi samo

= 7,83 • 10- 6/(km2 • god).

Uz pretpostavku da je prosječna površina vidokruga čovjeka-proma-trača projicirana na tlo u najboljem slučaju 25 km2 vjerojatnost pojave NLO-fenomena nad tim sektorom tijekom jedne godine iznosi tek ne­znatnih

25 km 2 x 7,83 • 10-6 / (km 2 • god) = 1,96 • 10-4 / god.

To znači da se tijekom deset tisuća godina u vidokrugu nad tim se­ktorom mogu, prosječno uzevši, očekivati tek dvije registrirane zamje-dbe neke od NLO-pojava!

Uz vrlo optimističnu pretpostavku da čovjek svakodnevno dva sata ciljano promatra nebo u svom vidokrugu u nadi da će primijetiti neku NLO-pojavu tada je vjerojatnost da tijekom razdoblja od 50 godina (pri­mjerice u dobi od svoje 10. do 60. godine) opazi barem jednu od njih još uvijek porazno malena i iznosi svega

Jednostavnije i jasnije rečeno - od 10.000 stanovnika koji bi svakodnevno intenzivno promatrali nebo potencijalno tek njih osmorica imaju tijekom života priliku barem jednom vidjeti neki NLO-fenomen te eventualno o njemu steći kakvo-takvo vlastito (referentno) iskustvo i mišljenje. To znači da zbog izuzetne rijetkosti njegova pojavljivanja ogromna većina ljudi nema gotovo nikakvu šansu ikad uživo vidjeti ikakvu NLO-pojavu. Ona za njih ostaje tek neispunjen životni san.

Želi li zainteresirani pojedinac iz te ogromne većine ljudi o NLO-fe-nomenu nešto više saznati stoji mu na raspolaganju kao izvor informaci­ja, uz šture i odveć neodređene enciklopedijske članke, samo neprekidno rastuća i danas već gotovo nepregledna i teško prohodna šuma najra­znovrsnijih (dez)informacija u medijima, publikacijama te na mnoštvu web-stranica. U njoj se i znalcima sve teže snaći pa zato svakome nedo­voljno upućenom u NLO-problematiku prijeti opasnost da u njoj prije zaluta i izgubi se nego što izrudari pokoju vjerodostojnu, kvalitetnu i neusmjerenu informaciju na koju se može osloniti.

Budući da je mogućnost provjere podataka iz tih, po kvaliteti manje ili više dvojbenih izvora, na temelju vlastitog NLO-iskustva, kako poka­zuje prethodna procjena, praktično uzevši beznačajna, otvara se - za u vojno-obavještajnim i visokim političkim krugovima već dugo aktualnu i vruću temu o NLO-fenomenu i s njim tijesno svezanim izvanzemalj­skim entitetom - ogroman slobodni prostor za kreiranje raznovrsnih tendencioznih manipulacija i obmana šire javnosti te uobličavanje njezi­nih stavova u poželjnom smjeru. O tome će biti više riječi u poglavljima koja slijede.

Zanimljivo je, nadalje, pogledati kakva je struktura registriranih NLO-izvješća u toj velikoj i dobro sređenoj bazi podataka? Može li se iz njih izvući još kakva zanimljiva pravilnost ili tendencija? Držimo da može!

Od oko 60.000 NLO-viđenja iz baze podataka UFOCAT njih oko 2.000 ili približno 3,33%, čini viđenje izvanzemaljaca odvojeno ili zaje­dno s NLO-om (bliski susreti treće vrste, BS-III), a samo njih 200, ili tek 0,33%, ulaze u skupinu bliskih susreta četvrte vrste (otmice i odvođenja ljudi od strane izvanzemaljskih entiteta, BS-IV).

Navodne otmice Zemljana od strane nepoznatih izvanzemaljaca već godinama su česta i omiljena tema u mnogim tiskovinama i knjiga­ma, ali i jedan od vodećih crno-propagandnih instrumenata. Sudeći po onome što se veoma bučno i na izrazito senzacionalistički način o njima učestalo iznosi u medijima, može se zaključiti da su (izvan)zemaljske otmice zasigurno najstravičniji i potencijalno najopasniji bliski susreti.

Ne može se, dakako, bespogovorno isključiti mogućnost da su se neke od njih zaista zbile, no držimo da ih je većina, a možda i sve, ten­denciozno kreirana, napuhana i vješto plasirana u javnost da bi se u glavama ljudi pobudila snažna odbojnost i usadila preventivna duboka mržnja prema pripadnicima potencijalnog izvanzemaljskog entiteta i svemu što može biti u svezi s njim. Neki istraživači drže da su one samo paravan za prikrivanje supertajnih aktivnosti vlasti na području kontro­le i manipuliranja svijesti te možebitnih jezivih eksperimenata vojnih znanstvenika u tajnim istraživačkim centrima čiji je krajnji cilj kreiranje bešćutnog cybervojnika.

Prevladavaju, dakle, što s i moglo očekivati, bliski susreti prve i dru­ge vrste (BS-I i BS-II) u čak statistički značajnih 96,34% evidentiranih NLO-viđenja. To su NLO-i raznih veličina i oblika viđeni u donjoj atmo­sferi, na tlu ili u blizini promatrača. Valja naglasiti da se danas općenito drži da na jedan prijavljeni (evidentirani) udaljeni ili bliski susret dolazi najmanje jedan neprijavljen.

To znači da se realno može računati sa zapanjujućih više od 120 tisu­ća bliskih susreta u samo prvih 14 godina obuhvata datoteke UFOCAT. Statistički gledano, toliko brojni udaljeni ili bliski susreti ne samo da nisu dvojbeni već čine jednu od najmarkantnijih i najučestalijih pojava zabilježenih tijekom druge polovine XX. stoljeća - koje nosi neslavan epitet "stoljeće ratova i najvećih stradanja čovjeka."

Treća razina vrednovanja NLO-fenomena, nakon njegove kvalitati­vno-kvantitativne statističke procjene, oslanja se na službene izvještaje stručnih i nadležnih institucija. Ovdje se polazi od očite činjenice da, unatoč nizu administrativnih i drugih barijera osobne i profesionalne naravi, stanovit broj NLO-slučajeva mora ipak biti službeno registriran. Oni su nepobitan događaj za barem dio pripadnika one populacije koja zbog svoje profesije gotovo svakodnevno krstari nebom ili ga na neki način promatra. To su u prvom redu piloti i posade velikih putničkih zrakoplova, piloti vojnih zrakoplova i helikoptera, pripadnici obalne straže te danas sve brojniji piloti malih privatnih aviona. Njima se pri­družuje sve veći broj astronoma i astronauta čija je stručna kompeten­tnost u tom pogledu također neupitna.

Već po logici zakona velikih brojeva, pripadnici te populacije (koju čine ljudi besprijekornih psihofizičkih sposobnosti educirani i posebno izvježbani za letove zrakoplovima) morali su, ako su vjerodostojne sta­tistike o kojima smo prethodno raspravljali, biti svjedocima barem po­nekog viđenja NLO-a ili čak bliskog susreta s njim. U tom smislu valja

se još jednom prisjetiti dramatičnih zbivanja u samoj završnici leta BA 5061 te veoma tajnovitog udesa sovjetske svemirske sonde Fobos-2 u orbiti oko Marsa.

I S T R A Ž I V A N J A NLO -F E N O M E N A

Usvojoj izvornoj nakani francuska vojna studija o istraživanjima NLO-pojava trebala je ostati strogo povjerljivo izvješće. No,

zahvaljujući upornom i savjesnom francuskom novinaru B. Thouanelu, umjesto da ostane strogo povjerljiv dokument najviših državnih i voj­nih struktura te vladinih strukovnih službi i institucija, ona je 16. 07. 1999. godine izašla pred oči francuske javnosti bez ikakvih usmjerava-jućih i dodatnih komentara. Prije nego što je s njome upoznata javnost, poslana je na uvid francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu i tada­šnjem predsjedniku francuske vlade Lionelu Jospinu.

U pripremi i izradi ove ozbiljne i znakovite studije započete još sre­dinom 1995. godine sudjelovali su pažljivo odabrani vrhunski stručnjaci i znanstvenici - vojni i civilni znanstveni odličnici francuskog društva. Uvodničar ovog značajnog dokumenta opsega 90-ak stranica je Andre Lebeau, bivši ravnatelj CNES-a - Nacionalnog centra za svemirske stu­dije (francuska NASA, op. aut.), dok je predgovor napisao Bernard Nor-lain, umirovljeni general s četiri zvjezdice, bivši zapovjednik francuskog Taktičkog zrakoplovstva i vojni savjetnik premijera.

Njih dvojica su - uz pridruženog im Denisa Lettyja, generala i vojnog pilota - osnivači Komiteta za napredne studije, poznatog kao COMETA. Taj komitet je stručno tijelo koje stoji iza ove vojne studije u medijima najčešće zvane naprosto samo Studija COMETA ili Izvješće COMETA. U autorskom timu uz njih su još bili admiral Mare Merlo, general Pierre Bescond, vrhunski stručnjak za konstrukciju oružja, Christian Marchal, izvršni direktor Nacionalne agencije za aeronautička istraživanja (ONE-RA) te više drugih afirmiranih stručnjaka-specijalista za područja aero­nautike i naoružanja.

COMETH - francuska vojna studija o NLO-ima

Čime se ta studija bavi i do kakvih je rezultata dovelo poduzeto opsežno kritičko istraživanje NLO-fenomena? To je nezaobilazno pita­nje koje su neprestance postavljali novinari i neutaživo znatiželjna šira javnost. Sadržaj studije podijeljen je u tri dijela. To su:

• Činjenice i iskazi - prvi dio, • Postojeća saznanja - drugi dio te • NLO-i i obrana - treći dio.

Ta značajna studija obuhvaća 14 poglavlja te sadrži sedam priloga. Njezinu okosnicu čini stručna analiza pet stotina nedvojbenih NLO-do-gađaja evidentiranih pretežno u Francuskoj, a manjim dijelom izvan nje. Oni se, u pravilu, mogu svrstati u bliske susrete prve i druge vrste (BS-I i BS-2). Građa za te NLO-događaje prikupljena je kritičkim odabirom iz najrenomiranijih izvora: evidencija pri vladi, vladinih savjetnika te zrakoplovnih zajednica drugih zemalja.

Studija je objavljena u Francuskoj pod naslovom NLO-i I OBRANA - Na što se moramo pripremiti? Rezultat je trogodišnjeg intenzivnog i odlično koordiniranog timskog istraživačkog rada.

Na temelju iscrpnog uvida u 500 pomno odabranih izvješća o ne­ospornim udaljenim i bliskim susretima, potvrđenih u jednom dijelu radarsko-vizualnom verifikacijom, istraživači su zauzeli opće stajalište da su "brojne NLO-pojave praćene od pouzdanih motritelja-svjedoka, te da je dio viđenih letjelica vjerojatno izvanzemaljskog podrijetla"

Ugledna skupina francuskih vojnih i civilnih stručnjaka otvoreno je i decidirano objelodanila stajalište o izravnoj svezanosti NLO-fenomena s izvanzemaljskom hipotezom. Drugim riječima, ona je jasno iznijela stav da su NLO-i izvanzemaljski objekti koji povremeno ulaze u našu atmo­sferu vrlo vjerojatno prisutni na našem nebu već najmanje 52 godine. Pri tome je kao ishodišna godina uzeta 1947. koja je po evidentiranim NLO-viđenjima bila veoma plodna.

Prvi dio Izvješća COMETA odnosi se na dokumentirano razmatranje svjedočanstava francuskih pilota, profesionalno zacijelo najkompeten­tnijih svjedoka kao što su M. Giraud, pilot Miragea IV (1977.), pukovnik Bose, vojni pilot (1976.) te Air France-ov let AF 3532 iz siječnja 1994. godine. Zatim je kritički obuhvaćena serija radarsko-vizualnih opažaja te ostalih bliskih susreta u Francuskoj i drugim zemljama kao što su Iran (1976.), Rusija (1990.), Argentina (1995.) te zamjedbe NLO-a na tlu - kao što je, primjerice, svjedočenje nekoliko svjedoka s ruskog raketnog

poligona (1989.) ili francuskog pilota J. P. Farteka o NLO-u viđenom uz samo tlo. Na kraju prvog dijela studije iznose se uvjerljivi primjeri broj­nih udaljenih i bliskih susreta koji su se zbili u Francuskoj u posljednjih 35 godina.

U drugom dijelu Izvješća COMETA propituje se organizacija prou­čavanja NLO-fenomena u Francuskoj s obzirom na čak 3000 terenskih izvješća u okviru sporazuma GEPAN i njihove statističke analize sa stajališta uporabljenih metoda i dobivenih rezultata. Osobito su mjesto u studiji zauzele raznovrsne NLO-hipoteze i pokušaji modeliranja ne­koliko odabranih radnih hipoteza. Autori iznose i argumentirano obra­zlažu stav da su iskonstruirane NLO-obmane i podvale (kakvih, dakako, neizostavno ima) stručnjacima očigledne i posve ih je lako utvrditi te izdvojiti od vjerodostojnih izvješća.

Nadalje, iskušavane su parcijalne simulacije moguće propulzije NLO-a uzimajući u obzir njihovu veliku brzinu leta, neobično gibanje i ogromno ubrzanje te paralizu drugih vozila - najčešće automobila - u blizini NLO-a. Najbolje rezultate pri tom testiranju pokazao je model magnetohidrodinamičke propulzije, dosad već uspješno testiran u vodi.

Autori studije drže da bi se on tijekom nekoliko idućih desetljeća (ovlada li se u tom razdoblju tehnologijom supravodljivih visokotempe-raturnih strujnih krugova) također mogao uspješno koristiti i u atmo­sferi. Paraliza motornih vozila i osoba u blizini NLO-a pripisana je dje­lovanju mikrovalnog oružja odnosno usmjerenog snopa mikrovalnog zračenja koje svojim snažnim poljem blokira rad električnih uređaja.

Od nekoliko postavljenih NLO-hipoteza autori studije priklanjaju se tzv. "globalnoj hipotezi". Oni odbacuju sve neznanstvene hipoteze kao što su primjerice: kolektivna halucinacija, parapsihološki fenomeni, mani­pulacija NLO-pojavama od strane ultramoćnih interesnih tajnih grupa ili svjesno organizirana opća zavjera.

Više pažnje od globalne hipoteze dobila je u provedenom istraži­vanju samo hipoteza o tajnim oružjima i zrakoplovima. No, istraživači u konačnici nedvosmisleno ustraju u stavu da i nju valja isključiti jer je vjerojatnost za takvo što zanemarivo mala. Naposljetku je preostala još skupina izvanzemaljskih hipoteza iz koje je, kao najvjerojatnija, prihva­ćena hipoteza koja se temelji na teoriji svemirskih otoka i suglasna je s današnjim (astro)fizikalnim spoznanjima. (U beskraju svemirskog oce­ana svemirski otoci su očekivane, vjerojatne ili neizbježne oaze života, dakle planetski sustavi neke zvijezde s inteligentnim i visokoorganizira-nim životom.)

U trećem dijelu Izvješća COMETA obrađene su teme koje su bile od ključnog interesa za istraživače. One su bile u rasponu od strategijske perspektive NLO-događaja, preko tehničkih implikacija i sigurnosti zračnog prometa sve do političkih i religijskih te, na kraju, mogućih medijskih posljedica.

Otvoreno je iznesen stav, premda do sada nisu dokazane bilo kakve spontane neprijateljske NLO-aktivnosti, da ipak postoje (zasad tako in­terpretirane) sporadične akcije koje bi se uvjetno mogle svrstati u neki oblik zastrašivanja izazvan nasilničkim ponašanjem naših lovaca-pre-sretača pri susretu s NLO-ima. Preporuka je autora studije da zbog toga treba nastaviti s razmatranjem takve mogućnosti i uplivu tog čimbenika na strategijske interese, politički život te na religije i medije javnog pri­općavanja.

Autori kritički postavljaju sljedeća pitanja: "Što ako pretpostavimo da su NLO-i izvanzemaljske letjelice?" te "Može li se iz njihova dosada­šnjeg ponašanja zaključiti ponešto o njihovim namjerama ili strateškim orijentacijama?"

Učestale pojave NLO-a u blizini velikih vojnih baza i poligona sa strateškim nuklearnim projektilima navode na pomisao da bi motiv do­laska NLO-a izvanzemaljskih posjetitelja možda mogao biti zaštita našeg nemirnog planeta od još uvijek mogućeg izbijanja nuklearnog rata te njegovih dugoročnih teških posljedica za našu civilizaciju i svekoliki život u biosferi.

U nastavku takvih razmišljanja u Izvješću COMETA autori izravno ističu i prosvjeduju da su SAD glavni krivac za skrivanje istine o va­žnom i nezaobilaznom NLO-fenomenu i prosvjeduju protiv toga. Drže da je već rani slučaj Roswell, koji se zbio početkom srpnja 1947. godine, ukazuje na veliku mogućnost da su veoma moćne i utjecajne vojne vlasti SAD još tada došle u posjed barem jedne srušene izvanzemaljske letjeli­ce relativno skromnih tehničkih mogućnosti.

Stoga autori Izvješća COMETA drže da vjerojatna politika prešućiva­nja (konspirativnost) i zataškavanja izravno proizlazi iz upornog nastoja­nja SAD-a da zadrže ili još više povećaju svoju vojnu nadmoć. Naravno, usporedna s tim je i skrivena namjera SAD-a da posve zataji i sebično prisvoji svaki mogući aspekt tehnološke prednosti pred ostalim zemlja­ma. U tom kontekstu, primjećuju autori studije, postavlja se pitanje te­hnološkog dopinga kojeg su SAD mogle na taj način kriomice ostvariti.

Oni energično predlažu da se u Francuskoj na najvišoj razini, pri vladi, formira stručno tijelo kojem bi bila povjerena dogradnja hipoteze

i definiranje mogućih strategija pristupa glede NLO-a. Također predlažu da se što prije sklope odgovarajući sporazumi o suradnji s ostalim ze­mljama unutar i izvan Europske unije radi sustavnog praćenja i daljnjeg kritičkog istraživanja NLO-fenomena.

Prema mišljenju autora studije, Europska zajednica treba neodgodi­vo preuzeti obvezu da odgovarajućim diplomatskim akcijama i pritisci­ma uključi te potakne i navede vladu SAD-a na formiranje zajedničke vojno-strateške i političke asocijacije u pogledu sustavnog istraživanja NLO-fenomena. Do zaključivanja teksta naše knjige na tu inicijativu još nije zabilježen nikakav pozitivan preko atlantski pomak ni njegov nagovještaj.

Što zaključiti o ozbiljnom, stručnom, vrlo preglednom i smionom Iz­vješću COMETA? Jesu li u pogledu rasvjetljavanja veoma složene NLO-problematike mjerodavniji takvi vojno-profesionalni i ekspertni stavovi ili tendenciozno smišljena izvješća vladinih glasnogovornika koji, po direktivi nalogodavaca, donose službeni i tobože pouzdan i istinit stav mjerodavan za javnost?

Ponajprije valja primijetiti da je stručnim ugledom autora studije, sustavnošću istraživanja, analitičkom kompetentnošću i iznesenim pri­jedlozima Izvješća COMETA izazvala u svjetskim razmjerima pravi ko-pernikanski obrat u pristupu NLO-problematici. Može se reći da njezina pojava predstavlja zvijezdu Danicu na području ozbiljnog istraživanja NLO-fenomena. Štoviše, to je prva iznimno utemeljena, objektivna i metodološki korektna studija o aktualnoj NLO-tematici s jasno profi­liranim zaključcima i prijedlozima. Ona u samoj završnici XX. stoljeća izravno upućuje na:

• kritičko promišljanje i preispitivanje mjesta i uloge čovječanstva u svemiru te

• neodgodivu pripremu i planiranje novih iskoraka čovječanstva u promijenjenoj i kvalitativno novoj konstelaciji odnosa snaga.

Francuski istraživači jednodušno naglašavaju da su vojne i civilne vlasti dužne osigurati stanoviti oblik kozmičkog bdijenja radi prevencije mogućih iznenađenja, pogrešnih interpretacija i prizemnih manipulacija javnosti u vezi pojave NLO-a. Iz tog nevelikog, ali konstruktivnog i jasnog sročenog izvješća ekspertnog tima otvoreno proizlaze sljedeće dvije hipoteze:

• da su NLO-i fizička realnost koju je dalje naprosto smiješno osporavati i/ili ignorirati te

• da je vrlo vjerojatno da su oni veoma složen proizvod tehnološki napredne izvanzemaljske inteligencije.

Premda druga hipoteza još nije formalno dokazana, autori drže da je ona jedini izlaz za racionalno objašnjenje NLO-a. Do tog smionog za­ključka oni su došli na temelju kritičke analize pomno prikupljenih i su­stavno obrađenih vojnih podataka o brojnim vjerodostojnim udaljenim i bliskim susretima. Logičan zaključak autora studije, koji se sam po sebi nameće, jest da realnost NLO-a neizravno upućuje na postojanje barem jedne izvanzemaljske inteligencije koja već dulje vrijeme relativno uče­stalo diskretno posjećuje naš planet.

Iako nam ciljevi još uvijek anonimnih NLO-gostiju ostaju nepoznati - zaključuje autorski tim Studije COMETA - oni po svaku cijenu moraju postati nezaobilaznom temom u spekulativnoj razradi mogućih scenari­ja sagledive budućnosti našeg planeta sve ugroženijeg gramzljivim tur-bokapitalizmom i nezadrživom globalizacijom, kao najpodlijem obliku neokolonizacije ostatka svijeta.

Stoga autori Studije COMETA u njezinom završnom dijelu vizionar­ski smiono iznose svoje završne preporuke koje idu od apela za oso­bnom odgovornošću donositelja ključnih odluka, formiranja strateškog tijela za NLO-problematiku na najvišoj državnoj razini, proučavanja i iznalaženja mjera za hitne situacije sve do snažnog koordiniranog di­plomatskog pritiska na vladu SAD-a za njezinu otvorenu konstruktivnu suradnju oko ovog planetarno važnog pitanja kojeg više nitko ne može ignorirati te dalje, naočigled sviju, olako i drsko "turati pod tepih".

Odjeci Studije COMETA u američkim medijima

Valja istaći da je francuska vojna Studija COMETA ubrzo nakon obja­vljivanja doslovce prenerazila vladine i vojne krugove mnogih država. Ona je također veoma brzo dospjela u samo središte interesa brojnih ufoloških udruga diljem svijeta. Zahvaljujući njoj NLO-problematika je očito prera­sla lokalne okvire i napokon zadobila dugo očekivani globalni status. Nje­zinom je pojavom šira francuska i svjetska javnost naprosto živnula. Na­pokon smo dočekali toliko dugo željenu UFO-glasnost globalnih razmjera, no s već iskazanom namjerom svjetskih kolovođa za njezinu eutanaziju.

Sve do njezina obznanjivanja sredinom 1999. godine vladajuće slu­žbeno stajalište u SAD-u, potkrijepljeno rigidnim stavom Condonove komisije, bilo je da NLO-pojave ne predstavljaju nikakav znanstveni niti vojni interes. Izvješće fizičara Edwarda Condona, koji je bio vodi­telj istraživanja, napisano je na više od 1.000 stranica u okviru Colorado UFO-projekta iz 60-ih godina, a financirano je od strane vojnih snaga SAD-a. Međutim jasni i stručno utemeljeni stavovi Studije COMETA donose preko noći zaključke koji su posve oprečni paušalnim zaključ­cima američke Plave knjige iz 1969. godine namijenjenim prvenstveno obmani šire javnosti.

Plava knjiga i njezini nedovoljno utemeljeni zaključni stavovi o tzv. "zračnim anomalijama", pri kojima nastaju iznenadni i neobjašnjivi pre­kidi rada električnih uređaja i instrumenata u zrakoplovima, smetnje u radu motora i teškoće u upravljanju zrakoplovima, kao općem objašnje­nju za nastanak većine NLO-pojava, naprosto su preko noći doživjeli snažnu eroziju, gubitak svakog javnog ugleda i neizbježno odumiranje.

Takvom razvoju događaja znatno je pogodovalo stajalište stanfordskog profesora i astronoma Petera Sturrocka i pridružene mu skupine uglednih znanstvenika te znatna pažnja medija. Prema njima, NLO-fenomen ne samo da nije neznanstvena, tj. pseudoznanstvena tema, već NLO-pojave - nakon revizije fizikalnih dokaza o nedvojbe­nim NLO-tragovima u kontaktu NLO-a s okolišem - jesu nezaobilazan fenomen od prvorazrednog znanstvenog interesa. Štoviše, oni drže da bi svako daljnje obezvrjeđivanje, izrugivanje i negiranje realnosti NLO. fenomena bilo nedopustivo ograničenje prava šire javnosti na cjelovito informiranje te jasno ističu da je takva praksa s civilizacijske točke gle­danja vrlo nazadna i dalje nedopustiva.

Snažno uskovitlana medijska prašina ubrzo je poprimila konture pravog medijskog tajfuna odvažnim istupom neovisne američke novi­narke Leslie Kean. U visokonakladnom listu Boston Globe ona otvoreno iznosi i oštro komentira brojne neprimjerene reakcije političara, zastu­pnika u američkom Kongresu te kratke, površne, tipizirane i neuvjerljive komentare iz vidljivo uznemirenih pentagonskih krugova.

U uvodu članka Leslie Kean citira Mishela Algrina, glasnogovornika komiteta COMETA, o tome kako je ta studija predana francuskom pred­sjedniku Jacquesu Chiracu te premijeru Lionelu Jospinu. "Odgovor se ne očekuje" - odlučno ističe Algrin - "nego samo akcija" U tom dokumentu izrijekom se traži od francuske Vlade da energično zahtijeva i podupre pokretanje suradnje s američkim saveznikom o aktualnoj NLO-tematici.

Edgar D. Michell (američki znanstvenik i planetarno slavna osoba, astronaut misije Apollo-14 i jedan od malobrojnih Zemljana čije su noge koračale sivo-prašnjavom Mjesečevom površinom) pohvaljuje dosege autorskog tima Studije COMETA te otvoreno iznosi stav da, prema njegovu uvjerenju, "u više od 90% slučajeva u svemu tome ima realnosti." Michell u nastavku intervjua naglašava: "Ti su ljudi kopali po dosjeima i godinama istraživali" te dodaje da "jedino što sada nedostaje jest službeni pečat."

Premda su se njegovu zahtjevu pridružili admiral Lord Hill-Norton, bivši čelni čovjek britanskog Ministarstva obrane te Gordon Cooper, američki Mercury astronaut, njegov zahtjev je bio potpuno ignoriran od strane moćnih i nedodirljivih dužnosnika SAD-a. Pri tome je očito bilo posve zanemareno da je Edgar D. Mitchell, astronaut misije Apol-lo-14, dobitnik predsjedničke medalje slobode, a svojedobno mu je bila dodijeljena i USN medalja za istaknute zasluge te Nasino odlikovanje za izuzetna postignuća.

U svome članku Leslie Kean iznosi bezuvjetan stav Studije COMETA koji kvalificira vladine i vojne strukture SAD-a kao monolitan i nepro­bojan sustav u njihovoj dugogodišnjoj šutnji oko NLO-tema. Ona ocje­njuje da te moćne i nedodirljive zakulisne strukture dosljedno slijede ili čak pojačavaju politiku sustavnog dezinformiranja javnosti na tome osjetljivom području. Na djelu je očito "impresivan arsenal represije" koji uključuje i stroge vojne propise s veoma oštrim kaznama za svako javno razotkrivanje NLO-pojava i događaja koji su za američku javnost očito još uvijek tabu-tema.

Tako se, primjerice, u internom dokumentu US-Air Force Regulator broj 202-2 iz kolovoza 1953. godine pod naslovom Prijave neidentificira-nih letećih objekata striktno zabranjuje objavljivanje bilo kakvih izvješća ili podataka u svezi "objekata koji nisu objašnjivi" u javnosti i medijima. U tom pogledu još je restriktivnija famozna odredba u publikaciji Zdru­ženih mornaričkih zrakoplovnih snaga koja izrijekom traži sudski pro­gon za pilote, civilne agencije, kapetane trgovačkih brodova pa sve do kapetana nekih vrsta ribarskih brodica ako se drznu razotkriti bilo koju činjenicu ili podatak o NLO-pojavama koje su "bitne za sigurnost SAD-a". Dakako, onih nebitnih u ovom kontekstu uopće i ne može biti.

U tom pogledu je slično stanje u Velikoj Britaniji i drugim zapadnim državama koje po pitanju NLO-problematike već desetljećima potajice tijesno surađuju. U njima su također doneseni represivni vojni zakoni koji izričito zabranjuju svim pripadnicima oružanih snaga da daju ili da

na bilo koji način daju ili sudjeluju u objavljivanju bilo kakvih afirmati-vnih informacija o NLO-pojavama.

Unatoč toliko isticanom i hvaljenom Zakonu o slobodi informiranja u SAD-u je čak i sudskim istražiteljima dosad bio potpuno onemogućen pristup do NLO-dosjea za koje Vlada već više od pola stoljeća službeno i dalje uporno tvrdi da ne postoje. Drastičan primjer za to je sudski proces iz 1980. godine kojim je pokrenuta tužba u Okružnom sudu Kolumbij­skog okruga protiv Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) zbog njezina odbijanja da objavi 156 tajnih dokumenata u svezi NLO-viđenja.

Nakon primljene strogo povjerljive predstavke NSA koja sadrži 21 stranicu teksta, sudac Gerhardt A. Gesell poništio je podnijetu tužbu uz obrazloženje "da je javni interes u predmetnom zahtjevu za razotkrivanje prekoračen i to zbog osjetljive prirode materijala i izravnih učinaka na nacionalnu sigurnost u slučaju objavljivanja te dokumentacije" Pisanu predstavku agencije NSA, izuzev suca Gesella, nitko nije mogao dobiti na uvid, pa čak ni istražitelji uključeni u ovaj proces.

Odvažna Leslie Kean dalje navodi kako Willard H. Miller, pričuvni američki časnik i mornarički zapovjednik (umirovljen još 1994. godi­ne), unatoč preuzimanju nimalo beznačajnog rizika da bude drastično kažnjen, smjelo istupa u javnosti te javno obznanjuje tajne stavove Pen­tagona oko sigurnosnih pitanja i vojne politike svezane uz pojavu NLO-a. Između ostalog odvažni W. H. Miller iznosi kako su NLO-teme tabu u američkoj vojsci te se stoga prema njoj časnici gotovo nepodijeljeno odnose "na gotovo isti način kao što se još uvijek gleda na duševnu bolest. Držimo lude kćeri skrivene u potkrovlju"

Izražavajući svoju zabrinutost u površnim i nepravilnim saznanjima američkih časnika o NLO-fenomenu i njegovim realnim dimenzijama on daje snažnu podršku odlučnim istupima francuskih generala iznije­tim u Studiji COMETA te posebice naglašava: "Bez pripreme i planiranja susreta, nagle vojne odluke mogu izazvati zabunu, pogrešno aktiviranje snaga te mogu prouzročiti posljedice katastrofalnih razmjera"

Tome valja pridodati i zabrinutost koju je u američkom Kongresu još davne 1960. godine iskazao Leonard G. Wolf, zastupnik iz savezne države Iowa, navodeći u svome izlaganju upozorenje zrakoplovnog NATO-ge-nerala L. M. Chassina koji je kazao: "Nastavimo li daljnjim negiranjem postojanja NLO-a doživjet ćemo jednog lijepog dana da će ih netko (u zra­čnom prostoru, op. aut.) zamijeniti za navođene neprijateljske projektile i dogodit će nam se najgore moguće" Zastupnik Wolf je Kongresu također predlagao da je neizbježno što prije izraditi odgovarajući dokument koji

bi obvezao sve nadređene vojne čimbenike da sve djelatnike obrane na­pokon upoznaju "da su NLO-i stvarni i stoga osoblje treba obučiti da ih pri uočenju, zbog njihovih specifičnih manevara i ubrzanja, razlikuju u odnosu na zemaljske zrakoplove i projektile."

Američka javna scena je bez ikakva ustezanja i okolišanja priznala francuskim generalima njihovu istinoljubivost, odvažnost i neupitno predvodništvo u kritičkom pristupu NLO-temama koje, istini za volju, od vremena do vremena podižu i njihove američke kolege, no očito ne­dovoljno uporno i organizirano. Američki generali u osnovi podržavaju isticanje ključnog pitanja kojeg postavljaju njihovi francuski kolege te ističu: "Da netko nastoji ignorirati fenomen koji se odnosi na periodičke po­jave pogonjenih letećih objekata unutar našeg zračnog prostora. Ne učinimo li nešto, temeljna načela obrane i dojave u zračnom prostoru bit će stavljena pod upitnik" Svi ti apeli visokih američkih časnika zasad su ostali bez ikakva uvažavanja unutar službenih struktura SAD.

Međunarodna Konferencija razotkrivanja Oslo 2000.

Tajnovita hessdalenska noćna svjetla Hessdalen, slikovita i rijetko nastanjena glacijalna dolina duljine oko

12 kilometara u središnjoj Norveškoj, do prije dvadesetak godina ni po čemu nije bila osobito poznata. Broji svega dvjestotinjak žitelja i nalazi se 70-ak kilometara jugoistočno od grada Trondheima, u području bo­gatih ležišta željezne i bakrene rudače. Njezino je ime u posljednjih 20-ak godina prvenstveno svezano uz fenomen učestale pojave neobičnih noćnih svjetlosnih objekata različita oblika ili čudnovatih svjetlosnih zmija, uglavnom u žutim, žuto-bijelim, jarkim žuto-narančastim i cr­venim tonovima.

Tamošnje stanovništvo te brojni očevici i istraživači tvrde da se te brzopokretne svjetlosne pojave koje sablasno paraju nebom (a posve su atipične za polarnu svjetlost) nad Hessdalenom učestalo pojavljuju još od 1981. godine. Svjetlost tih tajanstvenih pojava ponekad je toliko snažna da jasno osvjetljava predjele ili lokacije na samom tlu pa čak i unutrašnjost malobrojnih kuća u dolini. Većina žitelja i istraživača ne sumnja u njihovu realnost te drži da ti neobični svjetlosni fenomeni najvjerojatnije nisu prirodnog podrijetla.

Oblici svjetlosnih pojava viđenih u 20-ak godina na noćnom nebu Hessdalena variraju od kružnih do izduženih u obliku cigare, a svega

15% čine varijacije drugih oblika. Te zagonetne neprirodne svjetlosne pojave ponajviše se pojavljuju grupno. Da bi pratili njihov tijek i učesta­lost, žitelji Hessdalena (kao i brojni sponzori i ufolozi-simpatizeri) finan­cirali su pozamašne troškove izgradnje promatračke stanice te nabavu i postavu automatskog sustava digitalnih kamera za stalno motrenje neba i snimanje tajnovitih svjetlosnih pojava.

Dosadašnja višegodišnja istraživanja upućuju da se svjetlosni fe­nomeni iznad Hessdalena mogu podijeliti u sljedeće karakteristične skupine:

• bljeskovi bijele ili bijelo-plave boje na velikoj visini iznad doline ili povrh planinskih grebena koji rijetko kada traju dulje od minute;

• (brzo)pokretna žuta svjetlost povrh koje je, u pravilu, treperava crvena svjetlost koja zbog pomicanja ostavlja dojam "svjetlosne zmije";

• dugotrajna mirna ili sporo pokretna žuta ili bijela svjetlost koja se može vidjeti i dulje od jednog sata. Ponekad se može i veoma brzo kretati nebom. To je, kako pokazuju statistike, najčešće viđen oblik svjetlosne pojave

• crni ili tamni leteći objekti (NLO-i?) sa svjetlima na krajevima. To je najrjeđe viđena skupina svjetlosnih fenomena.

"Što se tu zapravo zbiva?"; "Zašto baš u Hessdalenskoj dolini?" - pi­tanja su koja već puna dva desetljeća zaokupljaju brojne istraživače i znanstvenike raznih struka iz Norveške, susjedne Švedske te više drugih zemalja diljem svijeta. Na temelju detaljnog stručnog pregleda mnogo­brojnih snimaka i spektralne analize tih tajnovitih svjetlosnih pojava pretpostavlja se da one vjerojatno potječu od termičke plazme nepozna­ta podrijetla te da su u tijesnoj vezi s NLO-ima.

Istraživači neobičnih svjetlosnih fenomena pokušali su još 1984. godine dati odgovore zašto je baš Hessdalen tako zanimljiv lokalitet za, kako sami kažu, moguće učestale posjete NLO-a izvanzemaljskog entite­ta. Krenuli su od činjenice da je u tom području najveći rudnik bakra u Europi te su pretpostavili da u tamošnjem izobilju rudnih ležišta bakra, željeza i sumpora svemirski posjetitelji, zbog nama nepoznata razloga, nalaze poseban interes u okviru terestričke geologije specifične za njih.

Valja istaći da su slični učestali udaljeni susreti u obliku neobičnih svjetlosnih pojava na noćnom nebu zabilježeni također i u američkoj saveznoj državi New Mexico. Tamošnji stanovnici drže da svemirske po-

sjetitelje vjerojatno privlači tzv. rudarski "smeđi plin" koji obilato izbija iz tla na bogatoj lokaciji rudnih ležišta.

Svjetlosne pojave na noćnom nebu Hessdalena istraživao je konzi-stentno i kompetentno poznati američki astronom i eminentni NLO-istraživač dr. sci.J. Allen Hynek još 1985., godinu dana prije svoje smrti. Rezultati njegovih istraživanja u znatnoj su mjeri nekoliko godina kasni­je potakli sazivanje međunarodne Konferencije NLO razotkrivanja koja je održana 29. i 30. siječnja 2000. godine u norveškom glavnom gradu Oslu, u zgradi Središta narodnog sporazuma. U njezinu radu sudjelovalo je oko 600 sudionika.

O čemu je raspravljano na Konferenciji NLO razotkrivanja u Oslu?

Neki uvaženi sudionici te međunarodne konferencije bili su plane­tarno popularni Erich von Daniken, gorljivi zastupnik hipoteze o paleo-kontaktima te Darrell Sims, poznati američki lovac na dokaze o posto­janju izvanzemaljaca, njihovim otmicama ljudi i usađivanju implantata.

Njih su dvojica, premda usredotočeni na različite aspekte istraživa­nja NLO-fenomena, svoju pažnju uglavnom usmjerili na istraživanje bliskih susreta druge vrste (BS-II) ili - kako bi ih običavao nazivati J. A. Hynek, otac klasifikacije bliskih susreta - "slučajeve fizičkih tragova". On je još početkom 70-ih godina XX. stoljeća u širem kontekstu obrazložio i pobliže definirao bliske susrete druge vrste (BS-II). Pri tome je osobito naglašavao da oni ravnopravno obuhvaćaju fizičke tragove na ljudima kao i fizičke tragove na tlu i okolišu.

Daniken i Sims su zagovarali stav da su ekspedicije izvanzemaljskih civilizacija oduvijek posjećivale Zemlju i na njoj ostavljale danas manje ili više prepoznatljive fizičke (materijalne) i nefizičke (nematerijalne) tragove. U odnosu na odviše senzacionalistički i komercijalno orijenti­ranog Danikena, Sims je bio znatno suzdržaniji u iznošenju tzv. "teških dokaza". Štoviše, mnoga pitanja je ostavio otvorena i izravno je prozvao američku svemirsku agenciju NASA za seriju neuspjelih projekta koji izazivaju strepnju jer se već godinama s našim istraživačkim svemir­skim sondama u međuplanetarnom prostoru zbivaju čudni, zbunjujući i uznemirujući događaji.

Karakteristični primjeri kojima je potkrijepio svoje stavove su zago­netan gubitak automatske istraživačke sonde Mars Polar Lander, pro-

jekt Cassini te tajanstveno iščeznuće ili uništenje sonde SOHO koja je istraživala Sunčevu aktivnost. "Te basnoslovno skupe istraživačke misije automatskih svemirskih sondi koje su iznenada tajnovito prekinute" - kaže odlučnim glasom Sims - "Nasine su informacijske 'crne točke'." O tim misterioznim udesima, koji su vješto zataškani, javnosti je bezobzirno uskraćena cjelovita i vjerodostojna informacija.

Više sudionika te konferencije - vrhunskih stručnjaka za kirurgiju odstranjenja mikroimplantanata (izvan)zemaljskog podrijetla - iznijelo je svoju zabrinutost zbog mogućih zlouporaba u suvremenim uvjetima. U tom pogledu, kako je vidljivo uzbuđen komentirao dr. sci. Raumi Kil-de, postoje ozbiljne indicije u prilog tvrdnji da će budući naraštaji, bez izuzetka, od rođenja do smrti, nositi ugrađene nedetektibilne mikroim-plantate koje će totalitarnim vladama već u bliskoj budućnosti omogu­ćavati puni nadzor ili čak pretvaranje građana u poslušne kibernetski vođene podanike.

Na istoj crti promišljanja bio je i dr. sci. Richard Boylan, socijalni psiholog i autor zapažene knjige Extraterrestrial Contact and Human Re­sponses (Izvanzemaljski kontakt i ljudski odgovori) objavljene 1994. godine. On u njoj ulazi duboko u našu daleku pretpovijest te nadograđuje tezu akademika Zecharie Sitchina, jednog od najvećih svjetskih autoriteta za drevne bliskoistočne jezike i asirologiju, da je izvanzemaljska genetska intervencija izvedena prije otprilike 300 tisuća godina na Homo erectusu imala za cilj ubrzavanje i svrsishodnu promjenu prirodnog tijeka naše odveć sporohodne i, u posljednje vrijeme, sve osporavanije evolucije.

Podsjećajući prisutne na riječi Standinga Elka, poznatog iscjelite­lja Lakote Sioux Indijanaca te viziju njihova poglavice White Buffala (Bijelog Bivola), R. Boylan je ustvrdio da započinje naša tranzicija iz četverodimenzionalnog (4D) u peterodimenzionalni (5D) svijet u ko­jem je podizanje čovječnosti i očovječenosti temeljna pretpostavka za duhovnost.

"Mi se nalazimo" - naglasio je u okvirima te rasprave dr. sci. Wolf -"na evolucijskom raskršću. Ne ostavimo li se trajno oružja i ratnih razara­nja te najžurnije ne započnemo liječiti ovaj uistinu bolestan planet uništit ćemo svoju Zemlju, a time i sebe same. Otvara se proces buđenja i uobliče­nja nove paradigme!'

Joe Firmage, najnovija zvijezda svjetske NLO-scene i vjerojatno najiščekivaniji sudionik NLO-konferencije zbog spriječenosti je sudje­lovao u njezinu radu neizravno, putem satelitskog telefona. Taj novope­čeni mladi milijunaš vidi svoju ulogu u podupiranju novih istraživanja,

napose u perspektivnom području tzv. "nulte energije". Tijekom svojeg nastupa izričito je naglašavao da je spreman novčano poduprijeti svaki znanstveni projekt koji može dokazati mogućnost uozbiljenja zasad još posve utopijskih međuzvjezdanih putovanja.

Roar Kroghus, zamjenik predsjednika NETI-ja (Norveške udruge za proučavanje izvanzemaljske inteligencije) i organizator ove zapažene međunarodne UFO-konferencije, naglasio je da je u modernom svijetu informacija zadobila osobitu moć i snagu te da svi mi (čovječanstvo) imamo misiju i zadatak koji nas u novom mileniju vodi prema bliskim susretima pete vrste (BS-V), a u daljnjoj perspektivi možda čak i prema danas još utopijskoj mogućnosti putovanja kroz vrijeme.

Michael Hessemann, svjetski poznati njemački istraživač NLO-feno-mena, upoznao je brojne sudionike konferencije s izuzetno dojmljivom zbirkom video zapisa i drugih čvrstih dokaza koji snažno podupiru i ohrabruju daljnja istraživanja tog veoma složenog višeslojnog fenomena. Nakon njega za govornicom se pojavio meksički istraživač NLO-a Jaime Mausson. Može se reći da su njih dvojica dali poseban obol konferenciji - snagu ujedinjenog napora te osobnih i stručnih pregnuća za dostizanje istine te razotkrivanje perfidnih manipulacija svjetskih središta moći na tome ključnom području.

Posljednji sudionik konferencije koji je uzeo riječ bio je dr. med. Steven M. Greer, voditelj američkog Projekta razotkrivanja i CSETI-ja - Centra za proučavanje izvanzemaljske inteligencije. Svoje je izlaganje usmjerio na bliske susrete pete vrste koji se u posljednjih dvadesetak godina uprizoruju pučanstvu diljem svijeta preko sve učestalijih NLO-događaja na Zemlji i u vanjskoj atmosferi.

"Nama je oteta budućnost!!!" - zagrmio je iz središta kongresne dvo­rane Steven Greer i na to je dometnuo - "Ali to nije ni naša pogreška niti naša sudbina!". Također je iznio da u američkim vladinim službama "najčešće ljevica ne zna što radi desnica". On je u svome izlaganju ogorče­no ustvrdio da već dulje vrijeme postoje mnogi programi USAPS-a (Ne-obznanjeni posebni pristupni programi) za čije postojanje predsjednik SAD i kongresnici uopće ne znaju. Stoga ih ni na bilo koji način ne mogu koliko-toliko držati pod nadzorom.

Kakva su jamstva za opstojnost čovječanstva u takvim zabrinjavaju­ćim okolnostima? Jesu li današnje institucije vlasti uopće kadre i prikladne za nov, neprofitni iskorak u našu blisku multikulturalnu i multientitetnu geokozmičku budućnost? Nije li kvalitetno obrazovan, dobro informiran, kritičan, produhovljen i visoko svjestan čovjek sklon slobodoumnom

razmišljanju i otporan na zakulisno dirigirane medijske manipulacije mo­žda već odavno postao noćna mora i neželjena prepreka na putu ostva­renja mračnih ciljeva dominirajućih svjetskih središta moći? To su teška i zabrinjavajuća pitanja na koja danas nitko nije kadar dati pravi odgovor.

Vašingtonska konferencija Razotkrivanje 2001.

"Najveća vojna tajna ipak je razotkrivena!"- glasili su brojni komenta­ri u sjevernoameričkim medijima. Prema mišljenju mnogih promatrača, konferencija za tisak održana 9. svibnja 2001. godine u vašingtonskom National Press Clubu povijesni je događaj. Po procjenama mjerodavnih medijskih stručnjaka, bila je vrlo zapažena te je doprla do ušiju preko milijarde ljudi diljem našeg planeta. Nezapamćeno velik interes za njezi­no praćenje vladao je i na Internetu. Premda je na konferencijsku web-stranicu bilo logirano 250-300 tisuća računala, praćenje Konferencije ra­zotkrivanja preko Interneta bilo je napadno onemogućavano, navodno sofisticiranim ometanjem kojem se, prema priopćenju Connect Livea, nije uspjelo ući u trag.

U skupo plaćenoj dvorani National Press Cluba na toj se dugo iščeki­vanoj i veoma dinamičnoj konferenciji okupilo oko 240 eminentnih su­dionika s velikim udjelom predstavnika medija. Na njoj su suvremenom multimedijskom opremom izravno snimljena svjedočenja iz prve ruke desetina kvalificiranih svjedoka NLO-fenomena iz redova američke vojske, obavještajnih krugova, vladinih dužnosnika i visokorangiranih namještenika drugih ustanova. Oni su u svojim izlaganjima uvjerljivo i dokumentirano ukazali na nepobitno postojanje NLO-a te su iznijeli više neospornih primjera registriranih NLO-događaja.

Brojni prvoklasni svjedoci govorili su otvoreno o:

• (super)tajnim vladinim projektima u svezi NLO pojava, • NLO-ima i izvanzemaljskim događajima, • programima deponiranja oružja velike razorne moći u svemiru, • izvanzemaljskoj inteligenciji te • reverzibilnoj energiji i tajnim projektima sustava propulzije

letjelica.

U njihovim iskazima bilo je izneseno i više podataka o nekim vi­sokim tehnologijama, navodno izvanzemaljskog podrijetla, koje će biti

postupno predočene javnosti u zacrtanom prijelaznom razdoblju. One, uvjereni su, nude učinkovita rješenja za očuvanje okoliša i daju odgovor na niz urgentnih sigurnosnih pitanja.

Prema završnim riječima Stevena M. Greera, direktora Disclosure projecta (Projekta razotkrivanja) i domaćina skupa, predstavljena svje­dočenja poduprta izvornim dokumentima vlade i drugim dokazima ne ostavljaju nikakve dvojbe u realnost NLO-fenomena. On drži da je taj projekt potvrdio da postoji najmanje nekoliko stotina vjerodostojnih svjedoka raspršenih u različitim vojnim i obavještajnim službama kao što su DIA, CIA i NASA u SAD-u te u sličnim službama u Rusiji, Velikoj Britaniji i drugim zemljama diljem svijeta.

Na konferenciji je predstavljeno više od stotinu neospornih NLO-događaja pohranjenih u obliku filmskih i video-zapisa. Pred kamerama i novinarima spremno je o bliskim susretima - pojavama NLO-a i izvan­zemaljskih entiteta - svjedočila skupina od 21 svjedoka, nekadašnjih službenika vojske ili obavještajnih agencija. Konferencija za novinare potrajala je nešto manje od tri sata, a spomenuta skupina sudionika bli­skih susreta zatražila je i kongresno saslušanje o tome.

Agencija ABC News na svojoj web-stranici je sljedećeg dana objavila poveći tekst o konferenciji, a i ugledni Washington Post na svojim strani­cama također donosi tekst o tome. Više je nego simptomatično da veoma gledani glavni kanal Nacionalne televizije nije posvetio niti jednu jedinu sekundu ovom značajnom skupu koji je bio u središtu ne samo američke već i svjetske medijske pozornosti, premda su na njemu bili nazočni te uredno akreditirani i njegovi predstavnici.

Da čitatelju bar donekle dočaramo dojam tih prvorazrednih svje­dočenja, kao primjer navodimo važnije dijelove izlaganja umirovljenog časnika Harlanda Bentleya, jednog od osobito zanimljivih svjedoka na toj konferenciji. U svome izlaganju on je kazao:

"Dobro jutro! Zovem se Harland Bentley. Tijekom 1957. i 1959. godine bio sam u vojsci SAD-a stacioniran u Nike Ajaxu, u Marylandu, u bazi s projektilima. U svibnju 1958. godine, oko šest sati ujutro, do mene je izvana doprla buka, nešto poput brujanja transformatora. Pogledavši kroz prozor ugledao sam NLO koji je pri spuštanju udario o tlo. Oplatni dijelovi broda razletjeti su se na sve strane. Odjednom, brod je ponovno uzletio.

Naravno, postoji mnogo više detalja, ali za njih nemamo vremena. Sljedeću noć bio sam na radarskoj dužnosti. Uslijedio je telefonski poziv iz baze projektila u Gaithersburgu. Glas s druge strane je rekao: ? 'Hej, vani

imam 12 do 15 NLO-a, lete 50 do 100 stopa (oko 15 do 30m, op. aut.) iznad mene! Odmah sam ga pitao proizvode li kakve zvukove. Odmakao je glavu od mikrofona, otvorio je prozor i rekao: 'Ovdje sam čuo jučer ujutro isti zvuk, samo je njihov broj bio drukčiji. Moj je radar tada bio u poziciji počeka. Odmah sam ga aktivirao i primijetio NLO-e na radarskom zaslonu. A tada, samo nekoliko minuta kasnije, svi su iznenada uzletjeli. U rasponu radarskog odraza njihova brzina leta je iznosila 17.000 milja na sati! (oko 27.350 kilometara na sat, op. aut.).

To je bio moj prvi događaj. Drugi sam imamo deset godina kasnije, upravo nakon što sam obranio magisterij iz elektrotehnike. Radio sam, nažalost ne mogu govoriti detaljnije, negdje u Kaliforniji na specijalnim projektima američke vojske. O mojim osobitim iskustvima spreman sam svjedočiti pred Kongresom ako se to od mene zatraži. Mogu iscrpno opisati sve te događaje. Hvala."

Također je bilo veoma živopisno i nadasve uvjerljivo svjedočenje jednog neameričkog građanina, starijeg kontrolora zračnog prometa iz Meksika. Prenosimo ga u cjelini:

"Dobro jutro. Zovem se Enrique Kolbeck. Oprostite za moj engleski. Ja sam tako uzbuđen. Nije mi, naime, ugodno govoriti pred tako velikim sku­pom. Ovdje sam kao svjedok koji govori o svom poslu. Radim u Mexico City-ju kao radarski kontrolor u tamošnjoj Međunarodnoj zrakoplovnoj luci. Že­lim vam iznijeti primjere viđenja NLO-a koja su se događala zadnjih godina u Meksiku. Bilježimo, nažalost, velik broj takvih događanja u Meksiku.

Primjerice 04. ožujka 1992. godine otkrili smo čak 15 objekata nekih 15 milja (oko 24km, op. aut.) od Međunarodne zračne luke. Nadalje, 08. lipnja 1994. godine zamalo smo imali sudar s domaćim letom AeroMexico 129, kada je došlo do kvara na desnom stajnom trapu. To se događalo na­večer oko 22.10 sati.

Također je sljedećeg tjedna prijepodne u 11.30 sati AeroMexicov let 904 gotovo zadesio sličan sudar s objektom kojeg smo pratili na radaru. Tijekom sljedećeg tjedna zaprimljeno je više prijava pilota, a neke od njih detektirali smo i radarom. No 15. rujna 1994. godini imali smo detekciju u trajanju od pet sati upravo na nedavno nabavljeno novoj radarskoj opre­mi. Uz nas su bili tehnički stručnjaci koji su nadzirali rad opreme. Sve je radilo korektno.

Sve je to bilo jako izazovno, bili smo veoma iznenađeni. Sljedećeg dana vidjeli smo formaciju NLO-a koju je komentirao Jaime Maussan (popular-

ni meksički TV-voditelj, op. aut.). Zatim slijedi događaj kojeg je promatra­lo mnogo ljudi, a odnosi se na leteći tanjur promjera 15-ak metara.

Službeno smo 24. studenog 1994. opremljeni novim radarskim susta­vom. Od tada imamo istovjetne informacije (detekcije) gotovo u isto vri­jeme kad i piloti koji prijavljuju bliski susret. To je razlog zbog kojega sam ovdje. U mojoj zemlji držimo da je to veoma opasno. Mi smo zabilježili mnogo takvih slučajeva, no vrijeme za iskaz mi je na izmaku. Napose je važno da ljudi širom svijeta znaju da ti događaji mogu biti vrlo opasni u zračnom prometu, osobito u mojoj zemlji. Hvala vam lijepa"

Blagonakloni stav Vatikana

Relativno duga, ali znakovita polustoljetna šutnja suvremene Rimo­katoličke crkve o fenomenu NLO-pojava i postojanju izvanzemaljaca - sada je to gotovo očigledno - nije bila tek puko turanje glave u pijesak niti skrivanje pred javnošću. Čini se da je riječ o opreznom i sustavnom promišljanju te višestranom kritičkom vrednovanje fenomena o kojem je u Rim desetljećima potiho stizala (te i dalje pristiže) obilna provjerena informacijska građa o tome iz vatikanskih nuncijatura (veleposlanstava) diljem svijeta.

Sve to, pridodano jamačno najbogatijoj i verificiranoj povijesnoj gra­đi te nadasve bogatom fundusu arheoloških i drugih nalaza, stvorilo je u dubokoj tišini vatikanskih zidina sve potrebne preduvjete za konstrukti­van pristup i teološki odmjeren stav o nedvojbeno paradigmatskoj temi - odnosu prema postojanju inteligentnog i visokoorganiziranog života izvan našeg planeta sa zabilježenim vjerodostojnim tragovima i svjedo­čenjima o njemu na Zemlji i susjednim nebeskim tijelima jučer i danas.

Još od 1997. godine teološki kompetentni i visokopozicionirani pred­stavnici Vatikana - bez ikakvih dilema i ograda - iskazuju spremnost na sudjelovanje u stručnim raspravama i konferencijama o mogućim sce­narijima našeg povijesnog susreta s izvanzemaljskim životom bez bilo kakvih pretenzija je li on superinteligentan ili nazadan, visoko duhovno razvijen ili još nespoznat, biološki rudimentaran ili veoma napredan.

U prilog tome zasigurno najizravnije svjedoči obilna vatikanska donacija od nekoliko milijuna dolara namijenjenih modernizaciji svog opservatorija kod Tucsona u saveznoj državi Arizona. Time je Vatikan na tome osjetljivom području, uz sve primjetnije iskazivanu agilnost pred­stavnika drugih velikih religija (napose onih Dalekog i Bliskog istoka),

preuzeo neupitno vodstvo u traženju "otisaka prsta Božjeg" na drugim veoma udaljenim, ali i nama obližnjim svjetovima u svemiru kao mogu­ćim staništima hipotetičnih izvanzemaljskih rasa. Tako je taj iznenađu­juće afirmativno-konstruktivan stav pape Ivana Pavla II. prokomentirao ugledni britanski tjednik Sunday Times od 14. prosinca 1997. godine.

U redoviti rimokatolički svećenički rječnik uveden je pojam "UFO" za nepoznatu i neprepoznatu letjelicu čudnih manevarskih mogućnosti i nedostižnih brzina koja možda prethodi tranziciji ratno-profiterskog i ekološki slamajućeg vihora kapitalističke paradigme kad se ta paradi­gma jednom nađe u dodiru s inteligentnim izvanzemaljskim životom visokih osobnih, kolektivnih i ekoloških vrednota.

U tom kontekstu nadasve je posljednjih nekoliko godina zapažena nazočnost i aktivnost monsinjora Corrada Balduccija - visokog crkve­nog dostojanstvenika i uvažene osobe iz najbližeg kruga pape Ivana Pavla II. - na Svjetskom UFO-kongresu (Congreso Mundial UFO) održa­nom 1999. godine u Acapulcu, mondenom južnomeksičkom ljetovalištu na pacifičkoj obali. Monsinjor Corrado Balducci, uvaženi vatikanski te­olog, stručnjak za demonologiju i egzorcizam te osobni papin izaslanik, izravno se obratio brojnim sudionicima kongresa.

Prenoseći im papinski pozdrav i blagoslov, monsinjor Balducci tom je prigodom iznio sljedeći stav: "Bilo bi nelogično i prepotentno tvrditi da smo mi jedina bića koja je stvorio Bog." Zatim je nastavio: "Razumno je vjerovati i prihvatiti da postoje izvanzemaljci. Njihovo se postojanje više ne može nijekati zato što ima previše dokaza o postojanju izvanzemaljaca i svemirskih brodova!'

"Takvo stajalište" - komentira u svome daljnjem izlaganju monsinjor Balducci - "nimalo se ne suprotstavlja kršćanskoj vjeri" te zaključuje: "To znači da je sve ono što postoji u svemiru, uključujući izvanzemaljce i NLO-e, pomirljivo s idejom Boga."

Taj posve neočekivani istup uglednog vatikanskog predstavnika na Svjetskom UFO-kongresu u Acapulcu izazvao je u zemljama zapadne hemisfere nemalu pozornost, a u čelnim zemljama čak i neizbježnu ne­lagodu predstavnika vlasti kojima takav javno izrečen afirmativni stav očito ne odgovara. Ovdje se samo po sebi nameće pitanje ima li takvih jasnih konstruktivnih tonova i među predstavnicima drugih velikih svjetskih religija? Čini se da ima!

Revija zajednice azijskih vjernika o NLO-ima

U vjerskoj reviji Azijaca pod imenom Contact, koja izlazi u Londonu, nailazi se na opsežan i dobro dokumentiran članak na temu izvanzema-ljaca i njihovih NLO-a s, doduše, pretencioznim i neprimjerenim na­slovom Napad izvanzemaljaca autora Romea Ferraoa. Nakon iznošenja kratke povijesti bliskih susreta Ferrao se usredotočuje na okosnicu svoje priče - neosporni NLO-događaj koji se zbio 8. travnja 2000. godine u blizini zrakoplovne baze ruske vojske južno od Moskve. Prenosimo ga prepričanog u bitno sažetoj inačici.

Tog dana, u 9.30 sati, dolazi u zraku, na udaljenosti od jedva 1000 me­tara, do susreta NLO-a uočenog na radaru i jednog od najprestižnijih lo-vaca-bombardera današnjice - MIG-a 29 - kojim je letio prekaljeni ruski pilot, kapetan Aleksej Durjev. Nije poznato kakve je taktičko-manevar-ske radnje u tim presudnim trenucima poduzimao Durjev, no iznenadni usmjereni bljesak (snop) laserske "svjetlosti" koji je u jednom trenutku bio ispaljen s NLO-a pogodio je i zapalio njegov borbeni avion.

Na zapovijed koja je odmah potom prispjela iz komande baze on se katapultirao iz gorućeg zrakoplova kojeg je ubrzo raznijela eksplozija i za nekoliko minuta padobranom prizemljio bez ozljeda. Pilot aviona koji je na tom letu bio u pratnji kapetana Durjeva sve je to potvrdio u svo­me iskazu i, navodno, snimio za vojne potrebe. O tom nesvakidašnjem događaju za širu je javnost obznanjena samo uobičajena štura službena verzija o "izričitom incidentu od strane NLO-a" koja je objavljena u najti-ražnijim ruskim dnevnicima - Pravdi i Izvestiji.

Komanda ruskih zrakoplovnih snaga je - kako u svome članku na­vodi Ferraou - ubrzo službeno potvrdila taj NLO-incident kojeg nije bilo moguće zatajiti i dometnula: "Nažalost, NLO je nestao nakon što je uništio naš MIG-29. Nismo imali više u što pucati. Izgleda, međutim, da se i u ovom, kao i u ostalim sličnim incidentima, susrećemo s misterijem kojeg nismo u stanju riješiti."

Sve je to, očito s jasnom uredničkom koncepcijom, preuzeto i obja­vljeno u dobro opremljenoj i preglednoj reviji Contact zajednice azijskih vjernika koji žive u Britaniji. Ton Ferraovog članka u toj religijskoj tisko­vini odaje tipične vjerske i kulturne razlike Zapada i Istoka. One će, dr­žimo, same po sebi sve više blijedjeti i postupno nestajati, jer neizbježan susret s novim svjetovima i njihovim inteligentnim pripadnicima koji su, kako se s razlogom pretpostavlja, vjerojatno u mnogo čemu napre­dniji od nas, neodgodivo traži i zahtijeva:

• veliku osobnu i kolektivnu odgovornost; • istinski multikulturalan, tolerantan i duboko moralno utemeljen

stav te • snažna i jasna duhovna i etička uporišta. Teško je zaobići zamjedbu da ljudskoj zajednici za epohalno otisnuće

ususret drugim svjetovima naše galaktike i neizbježnom kontaktu s nji­hovim inteligentnim žiteljima još uvijek strukturno nedostaje podosta od navedenog. Zašto?

Globalne komunikacijske mreže i netokracija Glavnina odgovora na to mučno pitanje ponajprije jest u podizanju,

uspravljanju i učvršćivanju već dobrano poljuljane i opasno nagnute moralno-etičke vertikale čovjeka, a napose pripadnika onih krugova svjetskih moćnika koji posljednjih 50-ak godina nemilice smišljaju i provode bezobzirnu globalnu sječu opće-ljudskih načela i temeljnih ljudskih vrednota. Time su čovjeka s početka XXI. stoljeća pretvorili u ogoljelu potrošačku jedinicu u beskrupuloznom nastojanju da u na­metnutom procesu globalizacije što više prošire legije konzumističkog proletarijata o njima egzistencijalno ovisnog.

Postoji li barem tračak nade da se sve to pravodobno nekako obuzda i spriječi? Nadamo se da postoji. Držimo da svako ljudsko biće imanen­tno nosi u sebi - poput mirisava cvijeta - dragocjeni duhovni nektar koji, unatoč svemu što se danas zbiva, nije, ne može niti ikad smije klonuti i odumrijeti. Ako se to ljudsko biće od rođenja brižno njeguje i omogući mu se nesmetano duhovno pupanje, ono će stasati prekrasnim cvijetom života, okrenuti se Suncu, a nebo će mu svojom ljubavlju i po­moći obilato uzvratiti. Tada više neće biti zagonetnih bliskih susreta i obmanjujućih špekulacija na temu postojanja izvanzemaljaca i njihovih tajanstvenih NLO-a. Ta zaboga, to su samo naši dobrohotni susjedi-svemiroplovci koji svojim tihim nebeskim brodovima čudesnih tehničkih mogućnosti do­laze na naš planet odnekud iz nedokučivih daljina zajedničkog nepre­glednog zvjezdanog oceana koji nas oduvijek sve povezuje. Zbog našeg začaranog kruga narcisoidne bahatosti, prljavih i ponižavajućih ratova te kronične opijenosti vladanjem i podjarmljivanjem, oni, čini se, žele opel spremno dati savjel i podršku te biti na pomoć u našem presudnom

civilizacijskom pomaku naviše - prvo prema uljuđenom Homo eticusu te, u konačnici, prema posve produhovljenom i kozmičkim altruizmom obdarenom Homo spiriticusu.

Mišljenja smo da taj kvalitativni civilizacijski pomak na današnjem stupnju razvitka punom dubokih unutarnjih društvenih proturječnosti neće i ne može razriješiti pomodni informacionalizam i sladunjavo po­nuđena netokracijska "slamka spasa".

Prema shvaćanju Barda i Soderqvista, netokracija je novopečena društvena elita čija se enormna moć temelji na lukavoj manipulaciji ljudima i neupadljivom praćenju njihovih aktivnosti putem globalnih računalnih komunikacijskih mreža. "Moć je" - kako je svojevremeno ka­zao nekadašnji ministar vanjskih poslova SAD Henry Kissinger - "naj­jači afrodizijak".

Istinski pokretač spasonosnog civilizacijskog pomaka s naglašenim etičkim eksponentom može biti samo neposredan kozmički čimbenik duboko svjestan zamki i opasnih grebena koji našem krhkom civili­zacijskom sustavu predstoje na tom tegobnom putu koji se u mnogo čemu može usporediti s dugotrajnim Odisejevim lutanjem u potrazi za rodnom Itakom. Unatoč svemu, nevidljivi prst sudbine i dalje diskretno dotiče izbrazdane ljudske dlanove, jer nas pravi učitelj može samo pou­čiti kuda treba ići prema cilju, ali ne može umjesto nas prijeći taj put.

Izvanzemaljski život i kozmoteologija

Čuveni belgijski biokemičar Christian de Duve je svu zagonetnost tkanja zvanog život sažeo u sljedećim recima: "Gledam taj naš Univer­zum kao osebujno biće stvoreno tako da generira život i misao, koje je spre­mno rađati misaona bića i prepoznati istinu, biće koje zrači ljepotu, osjeća ljubav, prepoznaje zlo, biće koje ima sposobnost radovanja i žaljenja, koje ima iskustvo misterije kao i mi sami"

Kakva je otpornost i pripremljenost današnjih zemaljskih institucija - znanstvenih, političkih, vjerskih, gospodarskih i ostalih - na sam čin i moguće posljedice "prvog šoka" u svezi s postojanjem inteligentnog izvanzemaljskog života i (svakim danom) sve bližim neizbježnim kon­taktom s njim?

U opsežnoj studiji Centra za teologiju i prirodne znanosti iz Berkleya u SAD-u može se iščitati da današnje društvene institucije u tom pogle­du imaju vrlo nizak ili čak nulti mehanizam "povratnog hoda". Tako tvrdi

Ted Peters, kršćansko-luteranski teolog i voditelj tog istraživanja. Među­tim, on iznosi stav da u teološkim osnovama vodećih religija na Zemlji (kršćanstvo, islam, vedantizam i budizam), nasuprot tome, ima dovoljno prostora i prilagodljivosti da izdrže silovit šok mogućeg prvog javnog susreta ljudi s izvanzemaljcima.

Budući da pripadnici moderne ljudske vrste učeno zvane Homo sapiens sapiens ne pokazuju niti biološku niti duhovnu jedinstvenost, logično je prihvatiti - ističe Peters - da mi nismo ni po čemu zaseban niti poseban entitet u svemiru, odnosno da mi nemamo neku apsolutnu i ekskluzivnu središnju ulogu već, poput svih ostalih izvanzemaljskih entiteta, imamo tek svoju relativnu ulogu i važnost u svemiru. Iz tog mo­dernog dalekosežnog teološkog promišljanja proizlazi sveta nit koja nas na nevidljiv načina povezuje s drugim oblicima života u svemiru u svim njegovim očekivanim i neočekivanim inačicama, sa svim misaonim bi­ćima koja imaju osjećaje, razloge, ulogu i svoje mjesto u svemiru.

Štoviše, biolog Simon Conway Morris sa Sveučilišta u Cambridgeu stavlja razvoj vrsta u analogiju s računalnim programom te iznosi tezu da je život na drugim svjetovima možda tek jednu ili više spona odma­knuo od onih oblika života koji su prisutni u našoj biološkoj povijesti.

Premda je planet Zemlja jedan ne odviše skladan višepolarni multi-civilizacijski svijet, Steven Dick (stručnjak za povijest ljudskih nagađanja o izvanzemaljskom životu i njegovim oblicima) je uvjeren da će naša budućnost biti obogaćena javno obznanjenim kontaktom s pripadnici­ma inteligentnog izvanzemaljskog entiteta. Štoviše, on čak drži da će se uskoro pokazati potrebnim uvesti novi pojam - kozmoteologiju - disci­plinu unutar koje će se moći adekvatno odraziti napredak naše kozmi­čke svijesti koju tek trebamo razviti.

Nobelovac Albert Einstein (1879.-1955.), jedan od najvećih fizičara XX. stoljeća, tijekom svog života također nije zapostavio tu osjetljivu temu koja u posljednje vrijeme postaje sve aktualnijom. U svojim filo­zofskim promišljanima odnosa religije i znanosti on definira raspone religijske svijesti unutar pojmova "religije straha" i "moralne religije" te uvodi treći stupanj religijskog doživljavanja kojeg naziva "kozmički reli­gijski osjećaj". Taj se, po njegovu poimanju, odnosi na uzvišenost i čude­san red koji se svakome tko dublje logički razmišlja postupno razotkriva posvuda u prirodi i svijetu.

U svom intervjuu danom listu Berliner Tagesblatt, koji je objavljen 12. 11. 1930. godine, Einstein je o tome kazao sljedeće: "Začeci ko­zmičke religijske osjećajnosti već se pojavljuju na ranom stupnju razvoja,

primjerice u Davidovim Psalmima te kod nekih (starozavjetnih, op. aut.) proroka. Još više elemenata kozmičke religioznosti sadrži budizam, što su nam lijepo objasnili Schopenhauerovi spisi. Promatrano u tom svjetlu, ljudi poput Demokrita, Franje Asiškog i Spinoze u bliskom su srodstvu."

Iz Einsteinovih razmišljanja o toj složenoj filozofsko-religijskoj temi može se posve slobodno odrediti središnja točka njegova proročkog viđenja - beskrajnost i ljepota svemira naprosto su nerazdvojive od uni­verzalnog kozmičkog religijskog osjećaja imanentnog svim misaonim bićima koja obitavaju na brojnim svjetovima posijanim diljem svemira i koja su u svojoj duhovnoj evoluciji prešla stanovit prag duhovnog na­pretka.

Pokušamo li navedena promišljanja uglednih teologa i znanstvenika sažeti u jedan zaključni stav on bi mogao glasiti otprilike ovako: Bilo koji visokoorganizirani hipotetični izvanzemaljski sustav inteligentnog i organi­ziranog oblika života, neovisno o dostignutom stupnju svoga civilizacijskog razvoja, može s nama istinski dijeliti univerzalni kozmički religijski osjećaj čak i ako nema ili uopće ne poznaje uobičajene oblike religije kao mi Ze­mljani.

M O T I V I DOLASKA I D E Z I N F O R M A C I J S K A

REPRESIJA

Motivi dolaska - nadzor i zaštita noosfere

Još prije tridesetak godina prve fotografije Zemlje koje je iz orbite oko Mjeseca krajem prosinca 1968. godine načinila posada misije

Apollo-8 jasno su pokazale da je naša majka Geja veoma naočit planet koji se obiljem vodenih površina, koje pokrivaju više od dvije trećine njegove površine, i neobičnim koloritom već na prvi pogled bitno ra­zlikuje od ostalih planeta Sunčeva sustava. Stoga ne treba čuditi da su Zemlju prilikom krstarenja svemirom zasigurno još u veoma davno pro­hujalo pretpovijesno doba primijetile i za jednu od destinacija odabrale svemirske istraživačke misije izvanzemaljskih civilizacija.

Veoma privlačan izgled Zemlje obavijene gustom atmosferom, obilje vode te zadivljujuća prirodna bogatstva zasigurno su bila dovoljan ra­zlog da ona privuče njihovu pozornost i da ju pobliže istraže - prvo iz orbite, a zatim spuštanjem na njezinu površinu. Može se pretpostaviti da su u područjima klimatski podesnim za život oni ubrzo uspostavili prve istraživačke postaje koje su tijekom vremena prerasle u razvijene baze.

U drevnom i veoma opsežnom vedskom spisu Shrimad-Bhagavatam koji ima 12 pjevanja stoji da je još od pradavnih vremena Zemlja "inte­resna" sfera najmanje dviju duhovno nižih, no tehnološki veoma visoko razvijenih izvanzemaljskih civilizacija koje uporno teže ekspanziji svojih hipertehnoloških civilizacijskih modela na druge svjetove. Za svemirska putovanja do njih pripadnici tih civilizacija koriste jantre - letjelice s visokosofisticiranim pogonskim sustavom.

Osim njih, Zemlju također povremeno pohode i pripadnici neke du­hovno visokorazvijene civilizacije, rase polubogova - deve - koji imaju blistave letilice zvane vimane. One se savršeno jednostavno i elegantno

kreću ogromnim svemirskim prostranstvima zahvaljujući dubokom poznavanju i korištenju nama još uvijek nedovoljno poznatih prirodnih sila te posve drukčijem konceptu (hiper)prostora i vremena.

Držimo da se iz tog konteksta mogu izvesti možebitni prvotni motivi dolaska i aktivnosti izvanzemaljaca na duboko uspavanoj prapovijesnoj Zemlji. Oni su tijekom uspostave prvih velikih civilizacija pretpotopnog i postpotopnog doba zasigurno evoluirali i danas su vjerojatno drukčiji. Stoga se samo po sebi nameću sljedeća pitanja: "Koje su i kakve dana­šnje pobude, te eventualni zadaci ili interesi izvanzemaljskih entiteta za Zemlju?"; "Jesu li oni nama dokučivi i shvatljivi neovisno o stupnju naše osobne i/ili opće prihvatljivosti?" te "Jesu li ti motivi u ikakvoj interakciji s političkim zemaljskim čimbenikom ili su oni posve autonomni?"

Danas je uglavnom nepodijeljeno mišljenje mnogih istraživača i te­oretičara NLO-fenomena da ta i slična pitanja imaju presudno značenje za daljnju evoluciju ljudskog roda i ključnu ulogu u rasvjetljavanju ve­oma složenog NLO-fenomena. Brojna pojavljivanja NLO-a u proteklih pola stoljeća diljem svijeta, a posebice u visokorazvijenim zemljama, te čitav niz vjerodostojnih svjedočenja i registriranja udaljenih i bliskih susreta tek su formalna potvrda te pojave. Njen medijski značaj najčešće ne traje duže od tjedna te ne pruža čak niti mogućnost naslućivanja o tome tko su izvanzemaljci te zašto u naše vrijeme toliko učestalo svojim letjelicama (NLO-ima) dolaze na naš planet?

Upravo je to pitanje prioritetno za sve povezanije, ali i sve zatvorenije specijalne službe vojnih i civilnih vlasti nekoliko najmoćnijih zemalja. Stoga je posve razumljiva sustavna i dosljedno provođena široka akti­vnost civilnih i vojnih vlasti svjetskih sila da putem širokog repertoara medijskih aktivnosti smišljeno, a za javnost gotovo neprimjetno, usmje­ravaju njezino mnijenje isključivo samo na najnižu, pojavnu i primitivnu stranu NLO-događaja o kojima se, kao na tekućoj vrpci, gotovo svako­dnevno lansiraju pomno skrojene "vijesti".

Smišljeno usmjeravanje medijske pažnje samo na pojavnu stranu NLO-događaja, prema ocjeni vladinih savjetnika, očito je da najbolji paravan ili dimna zavjesa za neprimjetno uklanjanje pitanja o ključnim aspektima NLO-fenomena, njegovoj svrsi i cilju. Kao što upućuje fran­cusko Izvješće COMETA i dvije sažeto prikazane međunarodno značajne Konferencije razotkrivanja, njegovo postojanje je evidentno, neosporno i vjerodostojno dokazano samo se, zbog interesnih razloga klana svjet­skih moćnika, njegova službena potvrda u široj javnosti i dalje odgađa, prikriva i iskrivljuje.

Selektivno vrednovanje izvora informacija o stvarnim NLO-pojava-ma i njihovo kritičko praćenje samo po sebi ne daju odgovor na pitanje o razlozima i motivima posjeta izvanzemaljskih entiteta našem planetu. No, ipak je moguće, slijedom induktivne spoznaje i unutarnje logike fenomena, formulirati neke opcije kao odgovor na krucijalno pitanje o pobudama, zadacima i/ili namjerama izvanzemaljskog entiteta:

Priprema za koegzistenciju kolonije izvanzemaljskog entiteta - s vjerojatnim staništem u podzemlju i podmorju - i nas Zemljana u okvi­ru dugoročnog programa nenasilne ekspanzije na Plavi planet. Takav koegzistencijski model mogao bi biti utemeljen na jednosmjernom tehnološkom transferu, strategiji eliminacije lokalnih i regionalnih kri­znih žarišta, a sve to bez ikakvog formalnog zajedničkog političkog tijela. Pri tome nije moguće isključiti različite opcije, ali u pogledu pridošlog izvanzemaljskog entiteta uvijek ostaje aktualno pitanje: "Je li stupanj njihove razvijenosti pretežito tehnološko-materijalan ili spiritualno-mentalan?"

"Nevidljivo" vođenje napretka ljudskog roda od prapovijesnih po­četaka (koji su danas još znanstveno potpuno nejasni ili nepoznati) do naših dana. Sadašnju bahatu i pogubnu rastrošnost prirodnih bogatstava materijalistički orijentirane zapadne civilizacije izvanzemaljski mentori možda žele zamijeniti etikom umjerenog asketizma i planetarnog skla­da. U tom pogledu stoje im na raspolaganju različiti scenariji. Budući da je mnogobrojne pripadnike današnjeg ljudskog roda zbog njihova tvrdokorna mentalna sklopa gotovo nemoguće preodgojiti, jedan od najvjerojatnijih scenarija je izvođenje dobro programiranih genetičkih korekcija i kreiranje "naprednije" rase Zemljana. Tako bi nastala etički, moralno i emocionalno promijenjena rasna inačica ili hibrid - izvanze-maljsko-zemaljski mutant. Toj bi "poboljšanoj" ljudskoj vrsti mogla biti, po potrebi, izmijenjena i (hiper)reproduktivna osnovica radi smanjenja ekspanzivnosti. Govori se o dosadašnjih 65 ciljanih genetičkih interven­cija u cjelokupnom tijeku kontroliranog razvoja ćudljivog ljudskog roda. Prema zabilježenim navodima predstavnika rase graya (sivih), huma-noidnog izvanzemaljskog entiteta glatke kože poput delfina, to bi bila 66. genetička intervencija na rodu Homo. U tom scenariju, nažalost, postoji visok rizik od opasnog upletanja interesnih prstiju klana zemaljskih moćnika.

Nadzor i zaštita kozmički vrlo važnog planeta Zemlje sve do razine iznenadnog nevojnog i nenasilnog intervencionizma izvanzemaljskog entiteta na ciljane točke na Zemlji. Cilj intervencije bio bi zaustavljanje

rastućeg rizika uništenja Zemlje biotehnološkom, ekološkom ili global­nom ratnom nuklearnom kataklizmom. Tako bi se uklonili i stabilizirali čimbenici mogućeg kozmičkog katastrofizma koji bi mogao imati još uvijek nesagledive posljedice za biosferu i noosferu te bi možda čak na­rušio krhku stabilnost Sunčeva sustava.

Svaka od navedenih opcija o mogućim razlozima i motivima uče­stalih izvanzemaljskih posjeta postoji sama za sebe, neovisno od druge dvije. Valja također istaći da se te opcije međusobno ne isključuju već, više ili manje, čak međusobno nadopunjuju i proširuju. Primjerice, na dogovoreni planetarni suživot (mogućnost 1) mogu se odlučiti i može­bitni mentori naše evolucije (mogućnost 2). Oni također mogu biti do­datno motivirani trajnom zaštitom naše biosfere i noosfere (mogućnost 3) te biti u izvjesnoj kompeticiji s čak nekoliko drugih izvanzemaljskih entiteta koji u pogledu Zemlje također imaju jasno uobličene zadaće.

Pri tome je bitno naglasiti još jedan dodatni čimbenik o kojem izra­zito ovisi intenzitet i smjer procesa u pogledu navedenih mogućnosti. Radi se o profilu civilizacijskih postignuća pojedinih izvanzemaljskih entiteta te stupnju njegove kompatibilnosti s civilizacijskim profilom stanovnika Zemlje. U tom krugu moguća je civilizacijska fuzija, civi­lizacijski separatizam ili determinirani (diktirani) razvoj na prividno autonomnoj osnovi.

Gubi li se današnja gospodarska i vojna (nad)moć u bilo kojoj od navedenih mogućnosti te preostaje li naposljetku tek neki surogat poli­tičke moći?

Predstoji li nova inscenacija svjetske pozornice u kojoj bi dojučera­šnji nedodirljivi moćnici mogli postati tek nevažni vazali?

Imaju li moćni elitni krugovi današnjice uopće bilo kakav značajniju pregovaračku snagu ili je njihova stvarna koalicijska pozicija na svjet­skoj sceni tek simbolička i protokolarna u posve izmijenjenom novom sustavu vrijednosti?

To su tek neke krupnije implikacije u našem možebitnom sudbo­nosnom kozmičkom civilizacijskom dodiru koji recidivira još iz davno prohujalog pretpovijesnog (pretpotopnog) doba, a protegao se tijekom protopovijesnog i ranopovijesnog doba. Složenom i višeslojnom pro­blematikom traženja materijalnih i nematerijalnih tragova mogućih civilizacijskih dodira već se dulje vrijeme bave ozbiljni istraživači paleo i postpaleokontakata. No, ona znatno nadilazi tematske okvire ove knjige pa ju stoga ovdje nećemo posebno razmatrati.

Tko i zašto manipulira istinom?

Žalosna je činjenica da unatoč enormnom broju dosad prikupljenih vjerodostojnih svjedočanstava o NLO-pojavama koja, počevši od ljeta 1947. godine, neprestance pristižu iz svih dijelova svijeta te već poza­mašnom broju autentičnih fotografija te filmskih i video zapisa kojima raspolažu ufološke udruge i pojedinci još uvijek izostaje dugo očekivano službeno priznanje o njihovu postojanju, premda je, formalno uzevši, za to dovoljan samo jedan jedini vjerodostojan NLO-događaj.

Držimo da postojanje izvanzemaljskog entiteta i njihovih NLO-a već odavno nije upitno te je stoga svako daljnje dokazivanje te notorne činjenice nepotrebno i besmisleno. Ono što se očekuje više nije beskraj­no gomilanje novih dokaza i njihovo podastiranje pred onima koji ih nipošto ne žele uvažiti, već odveć dugo očekivano službeno priznanje o postojanju izvanzemaljaca i njihovih NLO-a. Istina o tome više se ne može unedogled kriti od očiju javnosti zbog sebičnih interesa šačice svjetskih moćnika koji uporno falsificiraju stvarnost prema svojim po­trebama. Dokle ćemo još biti prinuđeni živjeti u svijetu krcatom raznim falsifikatima i sve to stoički podnositi?

Zašto su za službene institucije pojmovi "izvanzemaljac" i "NLO" vječiti tabui? Zašto glasnogovornici vodećih gospodarskih i vojnih sila ostaju uporni i dosljedni u omalovažavanju, izrugivanju, negiranju, relativiziranju i zataškavanju NLO-fenomena, usprkos pozamašnom broju zabilježenih i potvrđenih NLO-događaj a diljem svijeta? Koji su pokretački motivi vlade SAD-a te vladinih tijela i institucija, poput Američke agencije za istraživanje svemira (NASA), da desetljećima tako tvrdokorno prikrivaju, tendenciozno izvrću i paušalno interpretiraju NLO-događaje?

Neosporno je da te institucije na tome području sustavno manipu­liraju javnošću premda je očigledno da zloporaba stručnjaka i izvrtanje činjenica pod nominalnim okriljem znanstvenih institucija mogu imati vrlo neugodne i čak nesagledivo krupne gospodarske, društvene i po­litičke posljedice. Tko se i zbog kojih razloga već desetljećima krije iza moćne i rastrošne scenografije skrivanja i proizvoljnog izvrtanja istine o NLO-fenomenu?

Na današnjoj razini poznavanja te problematike valja krenuti od ne­pobitne i notorne činjenice: Zapadni svijet, kao predvodnik gospodar­skog i tehnološkog napretka našeg doba, već dulje vrijeme nezaustavljivo klizi prema koncentraciji moći te perfidnoj uspostavi totalitarnog nad-

zora nad svim ključnim resursima na našem planetu - koji je gospodar­ski i politički u stanovitom (optimalnom) stupnju možda čak namjerno kaotiziran da bi se ti mračni grabežni ciljevi mogli lakše i brže ostvariti.

Elite najmoćnijih svjetskih oligarha (i državne administracije de­setak vodećih svjetskih zemalja koje su im podređene) danas imaju pod gotovo potpunom kontrolom i dominacijom: najznačajnija rudna i naftna nalazišta, ključne energetske potencijale, zemaljsku i satelitsku komunikaciju, glavnu prometnu infrastrukturu, napredno genetičko in-ženjerstvo, nesagledivo moćnu i utjecajnu vojnu strukturu te izuzetno jak kompleks koncerna vojne industrije. Ostale industrijske grane su više ili mane ovisne o energetskim resursima i komunikacijskim sredstvima. One obuhvaćaju gotovo sve tehnološki najprofitabilnije gospodarske se­ktore uključujući i žilu kucavicu svakog razvijenog gospodarstva - bur­zu i bankarski sustav.

Očigledne i skrivene niti moćne administrativne mreže sve dublje prožimaju gotovo sve sfere života i djelovanja na Zemlji, unatoč vješto medijski sročenim maskirnim političko-propagandnim sloganima i atri­butima vladajućih stranaka o demokraciji, decentralizaciji, slobodnom tržištu i poduzetništvu ili pak zavodljivim vinjetama u nazivlju pojedi­nih vladajućih tijela i struktura.

Više nije tajna da specijalne vladine službe i agencije vodećih svjet­skih sila, kao zakulisni centri moći, posjeduju obilje fotografskih i ma­terijalnih dokaza (krhotine nepoznatih letjelica, duboko zaleđeni leševi te čak hibernirani unesrećeni pripadnici izvanzemaljskih entiteta) i te­renskih tragova (sagorijevanja vegetacije i tla nama nepoznatim kemi-zmom, lokalne promjene geomagnetizma, djelovanje neobično snažnih mikrovalnih polja na električne uređaje i ljude te tome slično).

One još od kraja 40-ih godina XX. stoljeća barataju neospornim ma­terijalnim dokazima i strogo povjerljivom istinom o izvanzemaljcima i njihovim letjelicama (NLO-ima) kao nepobitnom činjenicom koja je na samom početku moderne NLO-ere postala, i do danas ostala, najstrože čuvanom tajnom na planetu Zemlji. O tom dokaznom materijalu nije nikad ništa bilo priopćeno javnosti jer to sustavno onemogućuje dobro umrežena globalna vojno-obavještajna struktura u kojoj glavnu riječ imaju visoko pozicionirani pripadnici američkih vojno-obavještajnih i političkih krugova.

U pogledu NLO-fenomena to najbolje ilustrira "nulta razina povjer­ljivosti" ili najviši prag prioriteta u veoma moćnoj vojno-obavještajnoj zajednici kakvu, primjerice, imaju SAD, odnosno najviša razina tajnosti

koja čak nadilazi strategijsko H-oružje. Taj visoki tajni status ujedno naj­bolje potvrđuje utemeljenost i tvrdu realnost NLO-fenomena jer fikcije i rekla-kazala u vojno-obavještajnom sektoru nikad nisu bila i ne mogu

biti predmetom klasifikacija po stupnju povjerljivosti. Što bi moglo uslijediti kad bi se pomno čuvane tajne arhive i šifrira­

ne ladice nedodirljivih vojnih obavještajnih službi napokon otvorile ili barem odškrinule za javnost? Tko bi time izgubio, a tko bi dobio?

U pokušaju da odgovorimo na ta pitanja valja imati na umu da su vlade tih zemalja u svom djelovanju tek prividno (uvjetno) samostalne. Iz pozadine ih nevidljivim rukama - naizgled na demokratski način - postavlja, održava i nemilice smjenjuje izvaninstitucionalni konsenzus moćnih krugova krupnog kapitala. Dioničarski, bankarski i vojnoin-dustrijski kompleks u tome imaju ključnu ulogu, ali i razni neformalni centri moći koji počivaju na silnim profitima korporacija civilne i vojne industrije, energetike, telekomunikacija, transporta i trgovine.

Po njihovoj procjeni, svaka službeno i/ili javno intonirana potvrdna informacija s najviše razine, koja bi decidirano govorila o postojanju izvanzemaljskog entiteta i njihovih letjelica (NLO-a), vodi prema pre-neraženju nekih društvenih skupina. Oni smatraju da bi takva potvrda prvenstveno izazvala opasan val straha, panike te nervoznih i tjeskobnih reakcija većeg broja moćnih pojedinaca i utjecajnih interesnih skupina, a ne toliko širokih narodnih masa - kako se to nastoji tendenciozno pri­kazati u specijalnim izvješćima tajnih službi.

Takvo (realno moguće) kaotično stanje moglo bi stvoriti metež pr­venstveno u visokim elitnim krugovima. Nered bi najvjerojatnije kul­minirao neizbježnim raspadom nosećih stupova moćnog zapadnog go­spodarskog i financijskog sustava. Za kratko vrijeme došlo bi do lančane destrukcije političkih, gospodarskih i financijskih institucija neperspe­ktivnog i preživjelog dominantnog kapitalističkog društveno-ekonom-skog modela te svih njegovih površinskih i kozmetičkih modaliteta.

To bi potom vodilo uzlazno do naglog i definitivnog sloma izvana vrlo bogate, moćne i odviše gorde materijalistički orijentirane zapadne civilizacije - koja labavo stoji na slabašnim i krhkim "duhovnim noga­ma". Skupni učinak tih dramatičnih zbivanja vjerojatno bi nadilazio po­sljedice najvećih znanih zemaljskih prirodnih kataklizmi. Od kliničke do stvarne smrti osjetljive i krhke zapadne civilizacije vjerojatno bi trebalo malo vremena.

Prema takvom katastrofičnom scenariju, naglo bi se urušile sve stvarne i glumljene demokratske institucije suvremene države, a u

očekivanju nekog spasonosnog izvanzemaljskog rješenja prestali bi djelovati dosadašnji motivi za rad. Time bi se dokinule vitalne poluge za daljnje stvaranje i nezasitno gomilanje megaprofita te održanje steče­ne globalne megamoći. Dojučerašnji bogataši, moćnici i svjetske gazde odjednom postaju ono što stvarno jesu - obični mali ljudi, a njihove nedodirljive institucije moći mukotrpno građene desetljećima, njihov utjecaj i lažni faraonski sjaj, nezaustavljivo se tope poput snijega na pro­ljetnom suncu.

No, u toj globalnoj gospodarsko-društvenoj kataklizmi ubrzo dola­zi do sveopćeg civilizacijskog buđenja koje, prije svega, zahtijeva novi moralno-etički kodeks te posve novu negrabežnu gospodarsku para­digmu. Postojeću profitno-industrijsku paradigmu utemeljenu na danas dominantnoj "situacijskoj etici" u takvim konfuznim gibanjima nije mo­guće održati čak niti uz aktiviranje svih postojećih poluga moći i prisile koje suvremena država posjeduje. Šok šire javnosti mogao bi biti osobito potenciran na psihološkoj razini ako su svemirski došljaci izgledom po­sve drukčiji od nas ili ako (za naše pojmove) djeluju čudovišno.

Tržište - ta nedodirljiva kraljevska institucija u uobičajenom zapa­dnom obrascu života - opasno se destabilizira i nezadrživo urušava, a na njegovim razvalinama niče nešto posve novo i drukčije. Nešto što je sada teško i zamisliti - ubrzani proces demarketizacije, deurbanizacije i povratka prirodi. Nastali dubok civilizacijski vakuum neumoljivo razara sve tradicionalne institucionalizirane pore društva i opasno rastače sve razine političke, vojne i gospodarske moći te vodi prema posvemašnjem civilizacijskom slomu. Ubrzanim i sveopćim atrofiranjem najbogatija ze­mlja planeta ubrzo bi mogla postati vojnim, gospodarskim i političkim patuljkom!

Sve to vrhuške civilne i vojne vlasti te središta moći najrazvijenijih zapadnih zemalja već odavno itekako dobro znadu. Stožeri analitičara su sve to već odavno temeljito istražili na najnaprednijim računalima Pentagona, putem pomno prostudiranih simulacijskih modela i scena­rija. Stoga putem sustavne obmane i manipuliranja javnošću o realnosti izvanzemaljskog entiteta i NLO-fenomena neprestance vješto kupuju vrijeme neophodno za svoje održanje i izbjegavanje neizbježnog vla­stitog (anti)civilizacijskog dokinuća. Ono se, u okviru neumoljive evo-lutivne logike čovječanstva, jasno nazire analizom mogućih scenarija neprofitno-ekoloških modela budućnosti te trajnom zamjenom logike stalnog nametanja ratova i grabeži logikom globalne suradnje, solidar­nosti i ljudskog dostojanstva.

Slične brige već dulje vrijeme potajice more i vođe vjerskih zajednica koji se veoma pribojavaju da bi javna potvrda postojanja izvanzemaljskog entiteta i njihovih NLO-a mogla razotkriti tko u nekim tradicionalnim vjerovanjima ili religijama zapravo stoji iza dogmatski proklamiranog Boga. Ta bi gorka spoznaja neizbježno izazvala prvo gorko razočaranje, a zatim i stanoviti otpad konfesionalno nedovoljno utemeljenih vjernika, dok bi s druge strane bitno otežala već ionako odviše skromno te veoma otežano pridobivanje i zadržavanje novih vjernika.

Bio bi to teško popravljiv udarac za sve prividne religije (pseudo-religije) čiji je bogoštovni kult, kritički gledan u optici paleokontakata, najvjerojatnije proizašao iz najtežeg oblika idolopoklonstva - štovanja izvanzemaljaca (stvorenih smrtnih bića!!!) kao bogova, odnosno kao samoga Boga. To idolopoklonstvo koje je u nekim religijama tijekom vremena preraslo u tisućljetnu vjersku tradiciju započeli su nehotice naši drevni preci jer u svojoj posvemašnjoj neukosti nisu mogli, ni uz najbolju volju, dokučiti o kome se zapravo radi.

Stoga je implicitno shvatljiv stav dijela struktura nekih vjerskih konfesija da se u javnosti sve raširenije prihvaćanje postojanja izvanze­maljskog entiteta i NLO-događaja, kao neka opasna konkurentska novo­nastala pomodna "new age" religija minorizira, vješto zataška i/ili preu­smjeri u neutralno područje znanstvene fantastike i/ili rubno područje teologije gdje se te nesvakidašnje pojave nastoje vjernicima "protumačiti" kao primjer djelovanja opakih sila nečastivog ili čak njegove manifesta­cije radi zavođenja ljudi.

Čini se da pobornici takva stava ne žele shvatiti ni prihvatiti temeljnu činjenicu da Bog i opseg njegova stvaranja ne podliježu ničijoj kontroli te da postojanje inteligentnih izvanzemaljskih entiteta samo potvrđuje neograničenu Božju moć te veličinu i raznovrsnost njegova stvaranja u duhu neupitne naravne objave. Stoga njihovo postojanje ne može činiti nikakvu prijetnju pravoj religiji. Neizbježna spoznaja da ljudski rod nije jedina razumna i najrazvijenija vrsta u svemiru može uzdrmati i dovesti u pitanje samo institucije prividnih religija.

U prilog neizmjernoj Božjoj moći i njegovoj neograničenoj kreaciji nepreglednog mnoštva nastanjenih svjetova u neizmjernim svemirskim prostranstvima izravno govori Kur'an časni - sveta knjiga muslimana -u kojem na samom početku njegove prve sure (poglavlja) koje nosi na­slov el-Fatiha (Pristup, Otvaranje) stoje sljedeći nadahnuti ajeti (rečenice ili stihovi):

(1) Hvala (i slava) Bogu (Allahu), Gospodaru svjetova, (2) Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom (3) Gospodaru Sudnjega dana!

Oni veoma jasno i vizionarski upućuju na nepojmljivu veličinu i pluralizam Božje kreacije diljem svemira koju nitko nema pravo proi­zvoljno ograničavati samo na planet Zemlju i njezine žitelje kao jedina inteligentna stvorenja u svemiru te na manifestirani (pojavni) materijal­ni svijet, jedini dostupan našim čulima i instrumentima.

Pomanjkanje i nestajanje autentičnih snimaka NLO-a

Svatko tko se pokušao ozbiljnije baviti NLO-fenomenom vjerojatno je ubrzo uočio da se o njemu već desetljećima posvuda vrlo mnogo piše i priča, ali se u danas već gotovo nepreglednom mnoštvu snimaka NLO-a objavljenih u tisku i na web-stranicama vrlo teško mogu naći koliko-toliko jasni i vjerodostojni fotografski, filmski ili video zapisi kao obje­ktivna potvrda njegove realnosti. Tome je uvelike u posljednjih desetak godina doprinijela pojava moćnih softvera za obradu digitalnih slika i dizajniranje, pa stoga pojedinci bujne mašte i falsifikatori danas raspola­žu moćnim alatima za izradu lažnih snimaka NLO-a ili tendenciznu do­radu autentičnih koje na razne načine, a ponajviše preko web-stranica, vješto plasiraju u javnost koju, nažalost, nije teško obmanuti.

Kad slučajni očevidac ugleda NLO-pojavu u pravilu je zatečen i izra­zito zbunjen pa mu najčešće njezino snimanje ni ne padne na um ili ga, ukoliko ima uz sebe fotoaparat ili kameru, načini prekasno kad se NLO već udaljio te je slabo vidljiv. Budući da se NLO-pojave mogu najlakše zapaziti u predvečerje ili noću ti su amaterski snimci, u pravilu, potre­seni, mutni i nejasni pa je stoga na njima veoma teško identificirati sam NLO i gotovo nemoguće na njemu uočiti bilo kakve detalje.

Očito je da u javnosti već desetljećima vlada kronična nestašica dovoljno jasnih i autentičnih fotografija te filmskih i video zapisa NLO-pojava iz prve ruke, a one kojima raspolažu ufolozi najčešće su proble­matične kakvoće.

Stoga se samo po sebi nameće logično pitanje: "Ako su NLO-pojave zaista tako učestale kao što se to već punih pola stoljeća govori i piše u medijima, kako to da je produkcija objavljenih fotografija, filmova i video-zapisa snimljenih na brzinu amaterskom opremom više nego

skromna te, uz to, najčešće nedovoljno uvjerljiva i upitna?" Drži se da su razlozi takva stanja dvostruki.

Prvo, pretežit dio fotografija NLO-fenomena kao rijetke, kratkotraj­ne i iznenadne pojave odnosi se na udaljene, a tek manji broj na bliske susrete prve vrste (BS-I). To za sobom povlači slijedeće: zbog snimanja NLO-a na znatnoj udaljenosti u nižoj ili višoj atmosferi, neizbježnih atmosferskih smetnji, ionizacijskog plašta (treperavo svjetlo, električna izbijanja, iskričava maglica) te loših svjetlosnih prilika i slabe vidljivosti (sumrak, noć, naoblaka, magla i tome slično) u velikom broju amater­skih fotografskih pokušaja nastaju tek skromne, nedovoljno uvjerljive i neatraktivne fotografije na kojima se, u pravilu, gotovo ništa jasno ne može razaznati.

Uzimajući u obzir i dodatnu otežavajuću okolnost - vidljivo uzbu­đenje snimatelja te gotovo neizbježno podrhtavanje njegovih ruku - donekle je shvatljivo zašto su mnogi fotografski, filmski i video zapisi amatera (koji su pretežiti slučajni svjedoci iznenadne i najčešće noćne pojave NLO-a) u pravilu slabi, nejasni ili čak nikakvi. Zbog svega toga te dodatnog službenog zahtjeva da izvorno snimljeni materijal verificira te ga pritom, u pravilu, trajno oduzme odgovarajuća "priznata" ustanova, osim ogromnog broja verbalnih svjedočanstava o najraznovrsnijim uda­ljenim ili bliskim susretima, danas civilne udruge i javnost posjeduju tek nešto malo autentično snimljenog i priznatog materijala.

Među malobrojnim i prilično jasnim autentičnim filmskim snimci­ma NLO-a dostupnim javnosti je i nekoliko kadrova relativno bliskog NLO-a kojeg je snimio profesor George Adamski po danu u veljači 1960. godine u Silver Springsu, SAD, pri dobrim uvjetima vidljivosti. Original­na filmska vrpca bila je upućena na ekspertizu u KODAK-ov laboratorij, gdje ju je analizirao fizičar Bill Sherwood, specijalist za optiku i fotogra­firanje. On je primjenom složene tehnike loma svjetlosti osvijetlio sni­mljene kadrove NLO-a da bi na njima mogao razaznati detalje. Utvrdio je da NLO ima promjer oko 7 metara, ali ni na koji način nije mogao osporiti autentičnost tog filmskog zapisa.

Drugo, istog trena kad se putem razgranate transnacionalne global­ne mreže formalnih i neformalnih dojava dočuje da je nekome pošlo za rukom da snimi atraktivne, dobro kadrirane, pravilno eksponirane i jasne fotografije ili video-zapis NLO-a, oni postaju - kako tvrde ufolozi - predmetom vještih lovaca specijaliziranih za lov na tu divljač. Ti se unajmljeni dobro plaćeni lovci najčešće koriste metodom ucjene i nagrade te, nakon postizanja dogovora, obilno obeštećuju svjedoka-

snimatelja otkupljujući od njega sve fotografije te izvorni filmski ili vi-deo-zapis. Na taj način njihovi nalogodavci "iz sjene" postaju ekskluzivni posjednici gotovo svakog raritetnog kvalitetno snimljenog materijala s NLO-motivima kao i svih prava za njihovu daljnju uporabu.

Imajući sve to u vidu postaje jasno zašto se kronično pomanjkanje autentičnih fotografskih, filmskih ili video zapisa o NLO-pojavama, u općoj poplavi lažnih snimaka u medijima i na web-stranicama, ne može smatrati krunskim dokazom da one ne postoje.

Nedovoljno upućeni dobronamjernik možda bi mogao pomisliti da sudionici takvog kartela "lovaca" na atraktivne NLO-fotografije, filmove i video-zapise (koji su se dosad iskazali frapantnom brzinom i učinkovi­tošću akcije u Južnoj Africi, Srednjoj i Južnoj Americi te drugdje u svije­tu) sve to čine u namjeri da bi, uz podršku moćnih vojno-obavještajnih krugova vodećih svjetskih sila, u sljedećih nekoliko godina pripremili veliku putujuću svjetsku izložbu pod naslovom Photosession s izvanze­maljskim manekenima.

Ili će sve to, što je daleko vjerojatnije, kao i do sada, ipak ostati tek uvećavanje već (pre)bogate tajne fotokolekcije u neprobojnim trezorima nalogodavaca dobro plaćenih lovaca koji već desetljećima potajice dje­luju u cijelom svijetu. Takvi senzacionalni autentični fotografski, filmski ili video-zapisi koji jasno potvrđuju realnost postojanja izvanzemaljskih NLO-a već godinama ozbiljno brinu nalogodavce iz zakulisnih svjetskih centara moći, jer bi njihovo objavljivanje široj javnosti moglo poremetiti uspostavljeni (nametnuti) svrsishodni model ponašanja pučanstva u re­alizaciji njihovih unosnih globalističkih poslova.

No, tko zna, možda se jednog dana, nakon dovršenja multilateralne globalističke mreže, svjetski moćnici ipak odluče na takvu javnu izložbu dalekosežna značenja - što se, ma koliko to malo vjerojatno bilo, nikako ne može posve isključiti ako to bude u području njihova interesa.

Različite tehnike zataškavanja

Nepobitno je da se u suvremenim razvojnim trendovima najrazvi­jenijih zemalja svijeta bilježi sve veća koncentracija vojne, gospodarske, tehnološke i tzv. sigurnosne moći. Ona omogućuje posvemašnju kontro­lu svake sfere javnog života suvremenih društava kroz sustav izravnog ili dobro razrađenog i poznatog neizravnog nadzora. Slikovito rečeno, u javnosti je dobro odmjerenom ustrajnom propagandom postupno

stvorena atmosfera u kojoj su stav i uvjerenje kojima barataju pojedinci ili skupine, bez obzira na njihov moralni autoritet ili stručne i profesio­nalne kompetencije, javno potpuno bezvrijedni ako ih ne blagoslovi ili podupre pozitivan stav odgovarajuće službene institucije.

To se ljudima već desetljećima na sve moguće načine neprestance neizravno utuvljuje u glavu ne bi li se uspjelo u nedovoljno informira­noj, sve nekvalitetnije šablonski školovanoj i stoga nedovoljno kritičnoj najširoj javnosti posve udomaćiti vrijednosni stav prema kojem su sta­vovi državnih institucija uvijek neupitni, a stavovi pojedinaca ili skupina prihvatljivi samo ako podupiru ili zagovaraju aktualni službeni stav. U tome se, nažalost, iz godine u godinu sve više uspijeva. Čitava vojska zaposlenih stručnjaka i specijalista u državnim ili od države obilno fi­nanciranim ustanovama, a posebice onima za tajne poslove i operacije, svakim su danom sve više podređeni interesima visokih dužnosnika dr­žavne administracije te interesima moćnih vojnih i gospodarskih lobija.

Stoga ne treba čuditi da se o mnogim osjetljivim stvarima, a pose­bice o NLO-ima i izvanzemaljcima, putem pomno kontroliranih medija govori samo ono što je za javnost prethodno obezbojeno i pomno pro-filtrirano, odnosno u suštini informacijski periferno i sterilno. Forsirana kvantiteta i medijski dizajn informacija u duhu senzacionalizma nerije­tko svode njihovu kvalitetu na tragikomično nisku razinu.

Prepreden]ački razrađenim sustavom prešućivanja, demantija i zata­škavanja NLO-događaja smišljeno upravljaju zakulisni timovi vrhunskih i provjerenih stručnjaka za odnose s javnošću. Njihov je zadatak da iz pozadine neprimjetno uobličavaju javno mnijenje i njime manipuliraju u željenom smjeru po direktivama njihovih nalogodavaca. No, stvarnost NLO-događaja jest kakva jest i neovisna je o tome da li ju netko ne pri­znaje ili ju osporava.

U tom smislu valja se prisjetiti poučna primjera da je naša Zemlja spokojno kružila oko Sunca unatoč svim žestokim osporavanjima auto­riteta iz crkvenih krugova tijekom tisućgodišnje srednjovjekovne tame i svirepih sankcija Inkvizicije koje su čak i velikog talijanskog astronoma, fizičara i matematičara G. Galileja (1564.-1642.) zamalo došle glave.

U maniri gotovo savršena pristupa najrazličitijim medijima (ti­sak, TV-mreža, radio difuzija, Internet) te putem stručne periodike i kontroliranih stručnih skupova, zaduženi službenici iz vladinih (ili od vlade formiranih) stručnih ustanova koriste precizno razrađene metode stručne, zdravstvene i intimno-obiteljske diskvalifikacije, etiketiranja, insinuacije i ubacivanje poluistina. Na taj način u potpunosti zakulisno

kontroliraju izvore i vrste (dez)informacijskih obroka koji se odnose go­tovo na sve vruće teme u vezi s aktualnim pojavama NLO-događaja i njihovih slučajnih svjedoka.

Nakon što krajnje bezobzirno javno diskvalificiraju osobu koja svje­doči (posebice ako se radi o afirmiranom i kompetentnom stručnjaku u području zrakoplovstva, astronautike, astronomije, biologije i sličnih oblasti) te ako ona pod njihovim diskretnim pritiskom sama dovoljno uvjerljivo javno ne demantira vlastiti iskaz i ne posipa se pepelom, u pravilu slijedi nadopunjena i stručna službena interpretacija aktualnog NLO-događaja koji je u izvornom iskazu svjedoka nepotrebno uzbur­kao javnost. Ona se gotovo uvijek svodi na već otrcanu zamjensku priču (cover story) o:

• "čudesnoj igri svjetla i sjene" (primjer gorostasnog ljudskog lica i D&M piramide u području Sidonije na Marsu) ili

• naivnoj zamjeni sjajnih nebeskih tijela, geostacionarnih satelita, vojnih zrakoplova i/ili aerostata (meteoroloških balona) NLO-om ili

• pojavi kuglastih munja, odnosno nakupinama plinova u atmosferi (primjer najnovijih termovizijskih snimaka brzog leta flote NLO-a nad južnim Meksikom) ili

• suženju svjesnog rasuđivanja svjedoka i njegovih potpuno promašenih percepcija stvarnosti ili pak svjesnog konstruiranja izmišljenih okolnosti i događaja.

U posljednju skupinu ulaze i teške diskvalifikacije poznatih i stručno kompetentnih osoba poput, primjerice, svjetski poznatog američkog astronauta Jamesa Lowella. Njemu se, kao i nizu profesionalnih civilnih pilota kompetentnih za udaljene ili bliske susrete s NLO-om, bez ikakva ustručavanja, drsko imputira živčana rastrojenost i mentalna nestabil­nost. Istodobno se putem medija uporno uvjerava javnost da viđeni i/ili snimljeni NLO ne postoji.

Repertoar na tom području izuzetno je širok, dobro prostudiran te kreiran u skladu s najsuvremenijim komunikološkim i psihologijskim saznanjima. On već desetljećima čini nepremostivu prepreku za svakog vjerodostojnog svjedoka NLO-događaja bez obzira na njegovu osobnu, moralnu i profesionalnu besprijekornost, obrazovnu razinu, stručnu i/ili znanstvenu afirmiranost te kompetentnost.

Zbog grube osobne diskvalifikacije i bezobzirnog javnog etiketiranja, većina ljudi je danas toliko zbunjena i obeshrabrena da se veoma plaši

otvorena razgovora i javnog zauzimanja pozitivna stava o NLO-ima. Mnogi se s razlogom pribojavaju da pred kolegama i javnošću ne budu, po dobro razrađenom kratkom i efikasnom postupku, proglašeni buda­lama i/ili ismijani.

Pojedinci, skupine ili čak više skupina vjerodostojnih očevidaca i svjedoka NLO-fenomena (udaljeni ili bliski susreti) doslovce preko noći postaju javno diskreditirani kao šarlatani, totalne nevježe i nesposobnja-kovići "koji čak nisu kadri razlučiti igru svjetla od stvarne pojave." Cilj te bezobzirne i bezobrazne harange je unošenje pomutnje, nepovjerenja i zabune među istraživače NLO-fenomena te njegovo posvemašnje di­skreditiranje u očima javnosti.

Zbog bitno povećane učestalosti NLO-događaja u posljednjih dese­tak godina, posebice u američkoj saveznoj državi New Mexico, Meksiku, Čileu te na širem području tzv. bliskoistočnih biblijskih zemalja, navede­ni oblici sustavne obmane javnosti, koji su još donedavno besprijekorno funkcionirali, počeli su ipak pokazivati znakove istrošenosti i smanjenja učinkovitosti.

Držimo da su se pojedinci ili skupine koje sustavno prate usmjerene (dez)informacije i komentare o NLO-slučajevima već imali priliku uvje­riti u šabloniziranost i patvorenost autoritativnih tvrdnji iz službenih vladinih izvora i njihovu sve veću providnost, ispraznost i olinjalost. Specijalni vladini stručnjaci zaduženi za praćenje učinaka sustavnog zavođenja javnosti aktivnom medijskom obmanom i/ili programiranom šutnjom u posljednjih dvadesetak godina su se duboko zabrinuli nad postojećim stanjem sve neučinkovitijih klasičnih metoda manipulacije javnošću.

Bogato financirani vladini i vojni tajni stručni štabovi angažirani su na toj problematici već krajem 80-ih godina sa zadatkom da temeljito preispituju, unapređuju i rekonstruiraju dotadašnju koncepciju obma­ne javnosti, koja je dotad već ozbiljno malaksala, te da postupno uvode nove djelotvorne taktike i tehnike manipuliranja. Premda su njima pri­vremeno podigli kvalitativnu razinu dezinformiranja javnosti time su ujedno evidentno potvrdili svoju zakulisnu aktivnost i neizravno razot­krili svoje nalogodavce i njihove skrivene namjere.

U krugovima zaduženima za formiranje i usmjeravanje javnog mni­jenja očito je bilo dobro ocijenjeno da izravna paušalna diskvalifikacija svjedoka bliskih susreta sviju vrsta postaje besmislena. Stoga su se speci­jalisti za manipuliranje javnošću okrenuli novoj neizravnoj dezinforma-cijskoj taktici kojoj je krajnji cilj vješto i neprimjetno pomiješati lončiće

javnosti. U toj novoj taktici izbjegava se već deplasirano bezobzirno blaćenje i diskvalifikacija svjedoka NLO-događaja, a metodom pomije­šanih lončića programirano se u javnost unosi što je moguće veća zbrka i konfuzija u svezi s NLO-fenomenom i izvanzemaljcima. Kako i kojim sredstvima se to djelotvorno ostvaruje?

Pomiješati lončiće javnosti prvenstveno znači putem odabranih medija i propagandnih instrumenata sustavno plasirati odgovarajuću pomno prosijanu, spretno oblikovanu i kontroliranu (dez)informacijsku građu o fiktivnim (izmišljenim) NLO-slučajevima koji svojom senzaci-onalnošću nadilaze sve dosad zabilježeno i napisano na tu temu. Oni se vješto upakiraju u naizgled vjerodostojnu ambalažu, sve do razine ele­menata terenske inscenacije. Pri tome je temeljna komunikološka ideja-vodilja - unijeti što veću dodatnu zbrku u javnost glede NLO-događaja općenito. Cilj je široj javnosti poremetiti već relativno dobro definirana, provjerena i samim time opasna mjerila za nepristranu ocjenu vredno­vanja vjerodostojnosti sve učestalijih NLO-pojava.

Sukladno tome se vještim baratanjem poluistinama i polučinje-nicama o NLO-događajima, uz istovremeno negiranje mnogobrojnih evidentiranih udaljenih ili bliskih susreta, nastoji javnost držati u stalnoj napetosti i neizvjesnosti. Povremeno pomno tempirano i dozirano izno­šenje hipoteza o postojanju inteligentnog izvanzemaljskog entiteta treba pojačati tu napetost i neizvjesnost javnosti kojoj se o NLO-fenomenu na sve moguće načine već desetljećima sustavno uskraćuje nepobitna istina o postojanju inteligentnog izvanzemaljskog entiteta i njegovih NLO-a.

U svemu tome već dulje vrijeme nezamjenjivu ulogu imaju prividno nezavisni - a zapravo dobro kamuflirani te iz pozadine pomno nadgle­dani i odlično koordinirani - moćni sustavi informiranja i dezinformi­ranja javnosti. Krajnji cilj njihove vješto usklađene i dobro programi­rane zakulisne aktivnosti je pravilno doziranje koktela istinitih, polu-istinitih i lažnih informacija o nekom događaju te njihovo serviranje u pravom trenutku radi moderiranja javnog mnijenja prema tekućim potrebama nalogodavaca koji te sustave izdašno financiraju i rigorozno kontroliraju.

Tom veoma domišljato razrađenom strategijom unosi se u javnost zabuna pa stoga ona neke ranije ili sadašnje istinite događaje, od kojih se želi odvratiti pozornost, percipira kao neprihvatljive i prepušta ih zaboravu jer su im takvom stručnom doradom tendenciozno dodani izmišljeni elementi i/ili su tako preinačeni (transformirani) da postaju neuvjerljivi.

Da bi se postigao željeni učinak zamagljivanja i odvraćanja pozorno­sti šire javnosti od nekog dalekosežnog i strateški značajnog događaja ili otkrića nerijetko se aktivira i vrlo djelotvorna tehnika ukriženih scenari­ja. Tom pomno razrađenom tehnikom manipulacije kontrolirani izvori informiranja i dezinformiranja zamijene svoju uloge tako da službeni sustav informiranja, kojem javnost uglavnom vjeruje, programirano donosi šture nesuvisle vijesti i/ili dezinformacije, dok zakulisni sustav dezinformiranja istodobno plasira koliko-toliko suvisle poluistinite ili čak istinite informacije.

Na taj način nastaje u javnosti potpuna informacijsko-dezinforma-cijska zbrka. Tipičan primjer takve perfidne manipulacije su šture, ne­suvisle i najčešće proturječne senzacionalne vijesti o bliskim susretima i kontaktima s posjetiteljima iz drugih svjetova. Pri tome se anonimni kreatori manipulacija čvrsto oslanjaju na naizgled paradoksalnu, ali u praksi već nebrojeno puta dobro provjerenu činjenicu iz psihologije gomila da se vješto plasirana laž u javnosti to lakše proguta što je veća i bezočnija.

Uspješnost ostvarenja takvih sivih informacijskih poslova za­htijeva najdublju kamuflažnu razinu odnosno rezanje bilo kakve vezanosti tajnih službi, zaduženih za dezinformiranje i manipuliranje javnošću, uz vladajuće krugove i zakulisne centre moći. Stoga državne ustanove formiraju i kriomice izdašno financiraju naizgled neovisne komercijalne istraživačke ustanove koje zatim, prema direktivama elite moćnika, kreiraju (dez)informacijsku aktivnost preko slobodnih radio i TV-postaja, dnevnog i revijalnog tiska, izdavačke djelatnosti pa do svakodnevno sve većeg broja web-stranica putem kojih neprekidno sa sviju strana bombardiraju javnost novim, ali pomno profiliranim NLO-događajima.

Vješto smišljenim senzacionalnim medijskim sadržajima, koji ne­rijetko dosižu granice mašte i shvatljivih mogućnosti, patvorenim, a naizgled izvornim snimcima NLO-a, novim fantastičnim potankostima o svemircima i njihovim letjelicama čudesnih tehničkih mogućnosti te vješto konstruiranim poluistinama u pogledu NLO-slučajeva oni nena­metljivo stvaraju, korak po korak, odgovarajuće oblikovanu i obojenu prividnu istinu.

Kad u tome uspiju, nastoje tako stvorene (dez)informacijske koncen­trične krugove što je moguće dulje održavati da bi posve onemogućili najširoj javnosti, kojoj se na tome osjetljivom području već desetljećima sustavno uskraćuju objektivne informacije, kritičko odjeljivanje žita od

kukolja, odnosno razlikovanje stvarnog od istančano izmišljenog i/ili insceniranog NLO-događaja.

To ubrzava kombiniranje sivih propagandnih poslova s progra­miranim pljuskom informacija koji svojom žestinom daleko više do­prinosi neinformiranosti i dezinformiranosti javnosti nego već odavno zabrinjavajuće niska kvalitativna razina informiranosti prosječno ( n e o ­brazovanog te stoga nedovoljno kritičnog čovjeka našeg vremena.

Čemu sve to? U iznalaženju odgovora na to izazovno pitanje danas prevladavaju

dva stajališta. Prvo stajalište polazi od nepobitne realnosti postojanja visokorazvi­

jenih izvanzemaljskih entiteta i tragova njihovih posjeta na Zemlji te na nekim susjednim nebeskim tijelima Sunčeva sustava. Ono uvažava očitu tehnološku nadmoć povremeno prisutne izvanzemaljske inteligencije koja najvjerojatnije priprema novu misiju na Zemlji. Ta nadmoć nužno ne treba biti usmjerena i opredmećena samo u odviše uskovidnim mate­rijalističkim znanjima i mjerilima.

Drugo stajalište također polazi od neupitnosti udaljenih i bliskih susreta. No, ono ih radikalizira tezom o višekratnim bilateralnim tajnim susretima vojnih i civilnih vlasti najbogatije zapadne zemlje s predsta­vnicima njima već dobro znanog izvanzemaljskog entiteta tijekom dru­ge polovice XX. stoljeća. Sudeći po uvodno prikazanim pretpovijesnim i ranopovijesnim izvorima te svjedočanstvima navodnih očevidaca bli­skih susreta postoje indicije da nas već dulje vrijeme povremeno diskre­tno nadziru i posjećuju čak tri ili četiri rase izvanzemaljaca.

Pretpostavljena (super)tajna koalicija zemaljskih i izvanzemaljskih partnera, prema gledištu ekstremnih ufologa, svjesna je mogućih teških posljedica civilizacijskog šoka za razvijene zemlje Zapada ukoliko bi nji­hove vojne i civilne vlasti javno objelodanile postojanje svojih izvanze­maljskih koalicijskih partnera. Stoga potonji postupno ulaze u tajno sa­vezništvo sa svojim zemaljskim partnerima pripremajući, poput dobrog i iskusnog kozmičkog savjetnika, stupnjeviti scenarij za maksimalnu ne­utralizaciju civilizacijskog šoka koji toliko zabrinjava njihove zemaljske partnere. On bi se u toj varijanti sveo samo na oslabljene i sekundarne učinke bez značajnijih dugoročnih štetnih posljedica.

U tom svjetlu odabire se strategija postupnog i doziranog (dezinfor­miranja javnosti da bi se, glede realnosti NLO-događaja, do stanovitog trenutka održao informacijski status quo. Ne daju se nikakva afirmativna službena priopćenja i stavova već se čuva postojeće stanje (ne)informi-

ranosti po već dobro provjerenoj formuli niti crno - niti bijelo. Tako odnos običnog smrtnika prema NLO-događajima ostaje zaglavljen u sferi nepouzdane i promjenjive osobne procjene u kojoj je velikoj većini ljudi o tome vrlo teško zauzeti bilo kakav jasno profiliran i čvrst osobni stav.

Krajnji strateški cilj zemaljsko-kozmičkih koalicijskih partnera bio bi - nakon postupne, dobro planirane globalne psihološke stabilizacije žitelja Zemlje - inscenirati neki krupan kozmički događaj u smislu glo­balne prijetnje uništenjem Zemlje kao planeta ili barem uništenja bitnih uvjeta za održanje života na njoj. U takvom scenariju se kao središnji elementi prijetnje globalnom katastrofom mogu pojaviti:

• ubrzano nestajanje i uništenje ozonskog sloja izuzetno važnog za život na Zemlji;

• nagao porast prosječne globalne temperature, nezadrživo ubrzano otapanje polarnih kapa i time značajno podizanje razine svjetskih mora u doglednoj budućnosti;

• asteroid ili komet promjera više desetaka kilometara na nedvojbenoj putanji prema Zemlji čiji bi pad mogao prouzročiti uništenje znatno većeg opsega od hipotetičnih kataklizmi nestanka legendarne Atlantide, odnosno pacifičke Zemlje Mu;

• nadolazeće nagle promjene gravitacijskih sila u Zemljinu okružju zbog približavanja nekog masivnijeg lutajućeg nebeskog tijela (planet X) i, s tim u svezi, radikalne promjene Zemljine putanje katastrofalne po život na Zemlji ili

• razrušenje krhke Zemljine magnetosfere zbog novootkrivene valne fronte zračenja na rubnim dijelovima Sunčeva sustava ili pojava novog izvora snažnog kozmičkog zračenja s nesagledivim posljedicama za živi svijet (pojava zvijezde supernove u našem širem zvjezdanom okolišu).

Civilne i vojne vlasti najmoćnijih zemalja svijeta - prividno podi­jeljene kao danas ili deklarativno ujedinjene zbog neke od navedenih prijetnji opstanku života na Zemlji - ostati će bez mogućnosti njezina djelotvorna uklanjanja zbog nepostojanja odgovarajuće razine znanja i nužnih tehničkih resursa. Tada će se, kao presudan i jedini mogući izlaz za opstanak čovječanstva, odjednom pojaviti ruka spasa - "Deus ex machina" - ponuđena od, nadajmo se, prijateljski naklonjenog izvanze­maljskog entiteta.

"Ništa loše ili baš dobro!" - zaključio bi u prvi tren svaki dobrona-mjernik koji nije dovoljno upućen u tu problematiku. Dakako, takav stav je dobrodošao, no samo onda ako se zaista radi o čistim i plemenitim namjerama koje dolaze od naših istinski moralno i duhovno visoko razvijenih kozmičkih susjeda. Ako se iza toga krije bilo koji oblik kori­stoljublja ili zakulisni interesi zemaljskih moćnika, rezultat takve "insce­nirane" izvanzemaljske pomoći posve će se izokrenuti.

Možebitne civilizacijske posljedice, čak uz opciju izbjegavanja sna­žnog primarnog civilizacijskog šoka, mogle bi za nas Zemljane na dulji rok biti nesagledivo štetne, pa čak i trajne. Pri tome valja ipak naglasiti da bilo koja ozbiljnija prijetnja za čovječanstvo ni izdaleka toliko ne dolazi od izvanzemaljskih entiteta koliko od neutaživo gramzljivih ze­maljskih (izvan)institucionalnih središta moći koja će po svaku cijenu nastojati zadržati svoj dominantan status, bogatstva i stečene privilegije na bezrezervnom pustošenju Zemlje.

Od "Rata svjetova" do "Dana nezavisnosti"

Ujesen 1938. godine, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u vrijeme prvih političkih napetosti i eskalirajućih kriza, u SAD-u je sve više maha uzimala predratna psihoza. U takvim napetim okolnostima kad se već u zraku posvuda osjećao uznemirujući miris predstojećeg svjetskog rata bio je nehotice načinjen neobičan i dalekosežan medijski "eksperiment". On je, uz druge propagandne instrumente, jasno ukazao na tada još ne­dovoljno istražene mogućnosti modernih masovnih medija u brzom i učinkovitom modeliranju javnog mnijenja u željenom smjeru.

Tada je mladi i ambiciozni 23-godišnji američki glumac i producent Orson Welles (1915.-1985.) adaptirao novelu Rat svjetova vrsnog engle­skog SF-pisca H. G. Wellsa (1866.-1946.) u veoma dinamičnu i napetu radio-dramu. Već na samom početku njezina emitiranja 30. listopada 1938. godine putem radiopostaje CBS (Columbia Broadcasting System), unatoč izričitoj prethodnoj najavi da se radi o radio-drami, a ne o stvar­nom događanju, ona je za slušatelje bila toliko reportažno realistična da ih je, u samo nekoliko prvih minuta slušanja, na tisuće povjeravalo da se doista zbio iznenadan napad odvratnih malenih zelenih Marsijanaca na Zemlju. Da se spriječi izbijanje panike velikih razmjera koju bi bilo teško kontrolirati i obuzdati, emitiranje te majstorski režirane radio-drame ubrzo je moralo biti prekinuto.

Taj nehotično izazvan dramatičan događaj širokih razmjera poka­zao je "in vivo" da vješto režirana i vrlo uvjerljivo izvedena uzbudljiva radio-drama o izvanzemaljskim inteligentnim akterima - svirepim napadačima na Zemlju - može biti instrumentalizirana za stvaranje iracionalne i neshvatljivo moćne, gotovo blokirajuće dimenzije stra­hova vezane uz tehnički znatno nadmoćnije svemirske osvajače. Ti su se manifestirani strahovi kod slušatelja veoma brzo iskazali u visokom intenzitetu. To se objašnjava zbrajanjem krivulje strahova od iznenadne agresije zlih izvanzemaljaca s krivuljom još neizreagiranih dubokih strahova zbog tada već ozbiljno prijeteće opasnosti izbijanja Drugog svjetskog rata.

Radio-dramom Rat svjetova, koja je zahvaljujući odličnoj Wellesovoj režiji veoma uvjerljivo govorila o invaziji Marsijanaca na Zemlju i nje­zinom bezobzirnom zauzimanju, uočen je ne samo moćan mehanizam šokiranja javnosti već i neočekivano brzo podizanje ogromnog vala tje-skobnog straha koji je u samo desetak minuta preplavio dio SAD-a i go­tovo paralizirao neke regije. Na temelju tog neugodnog iskustva odmah je bilo upaljeno crveno svjetlo za takve medijske projekte. Ocijenjeno je da bi nesmotrena filmska ekranizacija ove ili slične teme, uz odgovaraju­će zvučne efekte, mogla proizvesti još puno veće učinke u javnosti.

Zahvaljujući tom događaju ubrzo su prostudirani i zabilježeni svi propagandni elementi i njihov intenzitet za detonaciju paničnih stra­hova pučanstva mahom nekritički podložnog snažnom utjecaju medija. Štoviše, uspjela filmska ekranizacija Wellsova Rata svjetova snimljena prije pedesetak godina imala je znatno veću uvjerljivost. Intenzitet njene propagandne prodornosti u američku i svjetsku javnost bio je puno veći i dalekosežniji.

Stoga je puna dva desetljeća filmska SF-produkcija takvog žanra bila gotovo posve zamrznuta jer se u obavještajnim vojnim i vladinim stožerima držalo da je za povremenu medijsku prisutnost NLO-pojava i izvanzemaljaca zadovoljavajuća razina djelotvornosti uobičajenih pro­pagandnih medija i klasičnih dezinformacijskih tehnika.

Da bi postupno deblokirali rizik gubljenja motivacije za rad od prisjećanja preživjelih strahova izazvanog prvo radio-dramom, a zatim veoma uspješnim SF-filmom Rat svjetova nedodirljivi vladini stožeri potajice su kreirali i potakli 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća takozvani softy touch (meki pristup) u pogledu izvanzemaljskog entiteta, pa s

holivudskih navoza vrlo brzo silazi kultni film o nježnom, zaigranom i nedužnom izvanzemaljskom biću-igračci zvanoj ET (Extra Terrestrial).

Riječ je o komercijalno veoma uspješnom filmu snimljenog o bliskim susretima koji je skrojen po mjeri tadašnjih strateških dezinformacij-skih nakana vladinih stožera za postupno uklanjanje perceptivne slike mnogobrojnih zabilježenih NLO-slučajeva iz sfere racionalnog u sferu intuitivnog i emotivnog. Na taj su način, gotovo neprimjetno i bezbolno, udareni dovoljno čvrsti temelji takozvanog NLO-mita koji je već u pr­vom naletu djelotvorno prebrisao na stotine tisuća energičnih zahtjeva za punom istinom o vrućoj NLO-problematici diljem zapadne hemisfere.

Tim vješto smišljenim činom NLO-problematika je iz područja ozbiljnog istraživanja i sve glasnijih zahtjeva za zauzimanjem službenog stava bila za dulje vrijeme gurnuta u područje ispovijedanja intimnog pseudoreligioznog svemirskog mita po uvriježenom otrcanom binar­nom obrascu "vjerujem - ne vjerujem". Izvanzemaljci su, zahvaljujući veoma dopadljivo i domišljato animiranom Spielbergovu ET-iju, gotovo preko noći postali maskote i omiljeni kućni ljubimci iz svemirskog su­sjedstva.

Aktiviranjem dopunskog podupirućeg propagandnog instrumenta­rija kao što su: Alien-lutke, NLO-igračke, razni amblemi, brojni ET-klu-bovi, izdavanje novčano izdašno podržavanih NLO-revija te kontroli­rano i stabilno održavanje naivnog i sladunjavog NLO-mita putem pri­kladno koncipiranih radio i TV-emisija izazvano je diskretno skretanje i izuzetno djelotvorna neutralizacija sve žešćeg pritiska javnosti za isti­nom o izvanzemaljcima i njihovim NLO-ima. Takvo je idilično stanje, na zadovoljstvo elite moćnika koji su ga uprizorili, uz manje oscilacije, potrajalo sve do prije desetak godina.

Tada se idilični NLO-mit odjednom počeo ubrzano i nezadrživo topiti poput snjegovića jer se tijekom vremena istrošio i izgubio je po­

treban dezinformacijski naboj. Javno mnijenje je odviše nepredvidljiva te vrlo dinamična interaktivna varijabla pa stoga niti jedna košara te­hnike za njezinu obmanu i ušutkavanje nije toliko obilna da bi potrajala dulje vrijeme. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX. stoljeća Ze­mlju je opet zapljusnuo veoma snažan val NLO-pojava kojeg je posvuda pratila sve veća NLO-glasnost.

U javnosti je napokon sazrjela gorka spoznaja da se od službenih izvora na tome području ne može više ništa korisno očekivati pa sto­ga diljem Sjeverne i Južne Amerike te u Europi dolazi do povezivanja (umrežavanja) ufologa. Osnivaju se aktivne i respektabilne NLO-udru-ge, agencije i središta koja su, uz mnoge laike-entuzijaste, iz dana u dan okupljala sve više stručnjaka i znanstvenika raznih struka i specijalnosti.

U tome je ogromnu ulogu odigrala pojava Interneta i elektroničke pošle putem kojih je ostvarena brza globalna razmjena informacija i njihova dostupnost svima zainteresiranima.

Bio je to veoma energičan i djelotvoran odgovor javnosti ogorčene dugotrajnom jalovom šutnjom, sustavnim prikrivanjem i izvrtanjem činjenica te zataškavanju dokaza o izvanzemaljskom entitetu od strane službenih institucija i njihovih izvora. Sve brojniji istraživači iz redova stručnjaka i znanstvenika koji aktivno djeluju u ufološkim udrugama ra­zradili su i formulirali prve objektivne kriterije vrednovanja i klasifika­cije NLO-pojava i slučajeva koji ubrzo postaju opće prihvaćenima (vidi Prilog 2 i 3). Oni su napokon omogućili da se potvrdi utemeljenost oko 20% od ukupnog broja prijavljenih i/ili zabilježenih NLO-slučajeva.

Stoga su se zakulisni vladini i vojni dezinformativni stožeri opet našli pred novim zidom izazova. Što i kako dalje? Kako i čime sada djelo­tvorno ušutkati i obmanuti uzburkanu javnost koja je progledala? To su bila najčešća pitanja koja su morila sve zabrinutije šefove obavještajnih stožera i njihove nalogodavce. Prijašnja uspješna praksa sustavnog negi­ranja i zataškavanja NLO-pojava preko autoriteta službenih izvora više nije bila dovoljno djelotvorna. Štoviše, čak je bila shvaćena kao izrugiva­nje javnosti željne istine o NLO-fenomenu i izvanzemaljskom entitetu. U takvim napetim okolnostima asortiman odgovarajuće dezinformacij-ske aktivnosti usmjeren prema javnosti bio je bitno sužen i otežan.

Snažan rast registriranih neospornih NLO-slučajeva i događaja di­ljem svijeta, metode njihove verifikacije, klasifikacije i priznavanja od strane kompetentnih ufoloških centara, pojava sve većeg broja svjedoka neupitnog stručnog i moralnog kredibiliteta i autoriteta napokon su primorali vrhušku vojne i civilne vlasti SAD-a na hitan odabir nove strategije djelotvornog odgovora.

Budući da je kategoričko poricanje NLO-pojava i bliskih susreta dotrajalo i preživjelo, budući da su zakazale dotadašnje metode obmane i povremena ubacivanja u javnost konstruiranih sadržaja te da su isto tako zakazale i druge klasične tehnike sive propagande, užurbano se tražio spasonosan izlaz. Što je još preostalo na raspolaganju od nekoć bogatog asortimana za dezinformiranje i obmanu javnosti? Možda jedi­no još tehnika crne propagande koja bi omogućila daljnje kupovanje vremena.

Da, upravo to! Crna propaganda, inovirana novim psihološko-komunikološkim

saznanjima, odjednom je postala grčevito tražena slamka spasa koja je

pružala nove mogućnosti deseminacije. Kreatori crne propagande su ocijenili da ona može biti još bolja i djelotvornija ako se domišljato una­prijedi sljedećim dvokanalnim učinkom:

• odvraćanjem pažnje javnosti od NLO-događaja promicanjem atmosfere opće ugroženosti od agresivnog i svirepog i inteligentnog izvanzemaljskog entiteta te pobuđivanje one specifične palete egzistencijalnih strahova koji će, barem privremeno, usaditi u svijest ljudi duboku odbojnost, pa čak i mržnju, prema svemu što ima NLO-predznak ili miriše na izvanzemaljce;

• vještim preusmjeravanjem pažnje javnosti s rastuće gomile neriješenih zemaljskih problema i strukturne globalne krize čovječanstva prema svemiru uz postponiranu sugestiju: "To su barbari, oni donose zlo i prokletstvo u našu budućnost, a mi sami, tek uz neznatno pojačanje naših humanih napora možemo sve to samostalno riješiti i odlučno krenuti putem velikog napretka prema blagostanju cijele društvene zajednice."

U takvu ozračju valja gledati na nervozno posezanje za suvremenom aktualiziranom inačicom ekranizacije Wellsova Rata svjetova. Zahvalju­jući tehnološki silno uznapredovanoj filmskoj produkciji izdašno podu­prtoj moćnim računalima pri kreiranju zvučnih i slikovnih specijalnih efekata, u samoj završnici XX. stoljeća snimljen je u SAD sadržajno naivan, neinventivan, odviše razvučen i poprilično dosadan, ali zato scenografski raskošan, SF-film Dan nezavisnosti.

Njegova bi filmskim jezikom izrečena priča trebala u svijesti šire ja­vnosti jadne i krajnje zamršene zemaljske odnose premjestiti s površine našeg nemirnog planeta u svemir te ih vezati uz iznenadnu pojavu pre­predene, agresivne i svirepe izvanzemaljske inteligencije koja, poput jata skakavaca u potrazi za hranom, besciljno luta svemirom i naprosto nas želi po svaku cijenu osvojiti i uništiti.

Umjesto da prosječan čovjek napinje glavu nezgodnim ovozemalj­skim pitanjima, kritički ih promišlja te samostalno traži i donosi nepoću­dan mozaik odgovora, treba ga što više opteretiti idejom ugroženosti od agresivnog izvanzemaljskog entiteta koji se svakog časa može pojaviti. Uz bučan propagandni poklič: "Drž'te kozmičkog barbarina!" valja smišljeno odvratiti pozornost javnosti i skinuti svaku moguću odgovornost za po­stojeće nezadrživo stanje na Zemlji punoj problema koju halapljivo pro-ždiru razjapljene ralje neutažive zvijeri u avetinjskom liku globalizacije.

Gotovo da se samo još očekuje retorički stilizirano pitanje glasnogo­vornika neke od moćnih zemalja: "Da nas već više od pola stoljeća stalno ne ometaju nezvani svemirski došljaci tko zna koliko bi već čovječanstvo uznapredovalo u (platonskom) procesu razoružanja, razumne uporabe ograničenih prirodnih resursa, dostignućima na području socijalne pra­vde i humanom razvoju tehnologije?" Budući da se ništa od navedenog nije zbilo svemu je, dakako, kriva njihova stalna prisutnost na Zemlji i oko nje.

Srećom i crna propaganda ima svoj domet i ograničeno trajanje. Što onda, kada se i ta strategija novijeg datuma uskoro pokaže na svom srednjem registru jalovom i deplasiranom? U kojem smjeru valja tada tražiti odgovor? Nije teško pretpostaviti da je nakon iscrpljivanja crne propagande, čiji su dani već odbrojeni, preostao još samo jedan jedini spasonosan izlaz - što više ubrzati predatorski proces globalizacije svi­jeta da bi se pogoršanjem uvjeta življenja što dosljednije mogla provesti blokada svake nepoćudne vijesti, komentara, tiskovina, skupova te bilo kakvog spominjanja postojanja inteligentnog izvanzemaljskog entiteta i njihovih NLO-a.

Tipičan tijek razmišljanja sve zabrinutijih manipulatora javnog mni­jenja u tom smislu je otprilike sljedeći:

"Sve te osjetljive teme valja energično zabraniti i vezati uz ugrožavanje nacionalne sigurnosti te radnog i stvaralačkog mira pučanstva. U tom prav­cu već se nazire cijeli repertoar preventivnih mjera i primjerenih sankcija da bi se pučanstvo djelotvorno 'zaštitilo' od terora sve brojnijih NLO-sluča-jeva i agresivnih izvanzemaljaca. Ako to ne bude išlo nikako drukčije valja posegnuti za provjerenim totalitaristickim metodama zaogrnutim u novo maskirno ruho.

Zaboga, ako se javnosti ponudila i uspjela nametnuti inscenirana i sponzorirana zemaljska komponenta terorizma, uz vješto pridružen pro­doran ratni poklič: 'Uništimo ih!', znatno je manji problem to isto učiniti s njegovom nezemaljskom komponentom. Ionako valja već jednom napraviti konačan 'rez' s tim i takvim uznemirujučim temama koje samo izazivaju nelagodu i strahovanje u javnosti. Naposljetku, što nas se sve to uopće tiče?

Vrlo su vjerojatni tragovi vezani uz pradrevne i drevne kulture koje su nekoć davno možda posjećivali mudri i čovjekoljubivi 'nebeski učitelji' i po­stupno su ih uputili u prve korake civilizacijskog i uljuđenog hoda. Stoga su ih naši drevni preci - gle neukih primitivaca! - toliko poštovali da su ih čak držali samim bogovima. Nama danas ti inteligentni došljaci iz svemira niti

trebaju niti ih zovemo. Štoviše, u njihovoj pojavnosti krije se perfidni oblik prikrivenog i prijetećeg kozmičkog terorizma protiv kojeg neodložno treba udružiti napore svih zemalja i cijelog čovječanstva.

U proteklih 50-ak godina otkako sustavno pratimo fenomen NLO-a i pripadnike inteligentnog svemirskog entiteta, a o čemu nismo željeli sve do sada nepotrebno uznemirivati našu javnost, zaključili smo da oni očito ne­maju prječeg posla već da neprestance smišljaju i vrebaju povoljnu priliku kada će napokon krenuti u svoj konačan pobjedonosni teroristički pohod na Zemlju. Da nam bezobzirno zaposjednu i otmu sve ono što smo u našem prosperitetnom razvitku gradili i stvarali te tako pravedno i humano raspo­djeljivali. Da našu brigu o oceanima i morima, rudnicima, naftnim poljima, vodotocima i jezerima te livadama i oranicama pretvore u teroristički kaos.

Stoga je neodgodiva zadaća svake legalne strukture vlasti na našem ugroženom planetu da u tom pogledu 'osvijesti' svakog pojedinca, da što prije 'informira' svakog Zemljanina da ti opaki kozmički barbari posjeduju vrlo moderno i razorno nadmoćno oružje za naše masovno uništenje kojeg se, po našim prosudbama, prilikom predstojeće agresije na Zemlju ni u je­dnom trenutku neće ustručavati upotrijebiti.

Osim toga, ako ih se pravodobno na bilo koji način energično ne otrese-mo - jer nas svojom prisutnošću neprestance ugrožavaju - postoji opravda­na bojazan da će uskoro početi drsko turati svoj nos u današnju zemaljsku raspodjelu bogatstava, politiku korištenja i očuvanja prirodnih resursa, eko­logiju te svjetsku politiku. Ne negiramo da u tim područjima ima ozbiljnih poteškoća, ali smatramo da one nisu nerješive.

Oni bi se također mogli zainteresirati za megaprojekte koji (nam) svake godine donose milijarde dolara zarade, a u koje smo uložili znatna sredstva. Pretpostavljamo da raspolažu i hipermodernom nevojnom tehnologijom te da bi također bili kadri potajice zaviriti u podrijetlo golemih (ne)bankovnih prihoda šačice najuspješnijih ljudi našeg planeta, koji jesu i ostaju zamašnja­ci našeg daljnjeg svekolikog tehnološkog i društvenog napretka i prestiža.

Stoga ih proglašavamo našim trajnim i zakletim neprijateljima te ovom objavom otvaramo globalnu frontu protiv njih svim institucionalnim i, ako zatreba, neinstitucionalnim putovima. A već u samom početku te presudne dugotrajne borbe, isto onako kako smo to do sada uspješno već mnogo puta radili s nešto manje opasnim teroristima diljem svijeta, zadatak je i obveza svakog svjesnog pojedinca da odmah energično zaustavi svaku i ama baš svaku pozitivno intoniranu, napisanu ili izgovorenu riječ o njima i o njiho­vim svemirskim brodovima. Ti svirepi kozmički teroristi nam, to je danas već zaista svakome posve jasno, najmanje žele dobro!"

I S K O R A K U O T V O R E N U B U D U Ć N O S T

Prosvjedi ne jenjavaju

Ako se pođe od zornog (pret)povijesnog konteksta opsežne i slo­žene tematike o nebeskim došljacima, tada nedostaje prihva­

tljiv kritički kut gledanja za osporavanje povremene prisutnosti i bri­žnog učiteljskog napora dobrohotnih inteligentnih došljaka iz nebeskih daljina, odnosno onih koji su imali znanje te su ga zasadili i njegovali na Zemlji još u tami dugotrajnog kamenog doba. Iz te šire perspektive postaje teško ignorirati pionirsku odgojnu ulogu mentora iz ranih etapa civilizacijskog razvoja čovječanstva. Jesu li nas ti mentori, koje su naši drevni preci štovali kao bogove, zauvijek napustili?

Brojni pretpovijesni pećinski crteži kromanjonaca posijani diljem svijeta, još nedavno žive predaje i rituali počevši od amazonskih Ka-yapoa Indijanaca, sjevernoameričkih Indijanaca do afričkih Dogona i egzotičnih azijskih Dropa te iscrpni zapisi s glinenih pločica drevnih Sumerana, Akađana i Babilonaca gotovo istovjetno svjedoče o njihovu čvrstom obećanju danom našim drevnim precima, duboko potresenim i ožalošćenim njihovim odlaskom, da će se jednom vratiti! Stoga se može na induktivnoj i intuitivnoj razini prihvatiti da nas oni, prema pretpo­stavljenim kanonima visoke civilizacijske odgovornosti, nisu zaboravili te nas nipošto nisu ostavili nezbrinute, poput zbunjenih i nes(p)retnih usamljenika na nekom zabačenom otoku, u nama posve nepoznatim galaktičkim prostranstvima i virovima života.

Daleki potomci njihovih drevnih štićenika nenadano su i preura­njeno - sredinom 40-ih godina XX. stoljeća, najkrvavijeg i socijalno najbešćutnijeg u znanoj nam povijesti ljudskog roda - razvili oružje svih oružja, nuklearne strategijske bombe dotad neviđene razorne moći.

Nesmotreno, u gotovo dječjoj iluziji titanske fisijske moći i prvih na­znaka budućeg kompleksa vojno-globalne nadmoći, svjesnim potiskom pentagonskog obarača, u kolovozu 1945. godine nuklearnim žezlom pokošeno je nedužno pučanstvo Hiroshime i Nagasakija - japanskih gradova-mučenika.

Od tih turobnih dana kojima je tako dramatično okončan Drugi svjetski rat pa sve do prvih godina u osvitu XXI. stoljeća primjetna je prisutnost i učestalo pojavljivanje neobičnih diskolikih, letno-tehnološki naprednih te, čini se, ni po čemu invazivnih letjelica nepoznata podri­jetla (NLO-a). One se relativno učestalo viđaju na sjevernoameričkom, ruskom te posebice na meksičkom i južnočileanskom nebu.

Koja je nakana i svrha učestalih manifestacija NLO-a na zemaljskom nebu koje traju već preko pola stoljeća, a počele su s već antologijskim događajima početkom ljeta 1947. godine opažanjem flote letećih tanju­ra iznad planinskog lanca Cascade u američkoj saveznoj državi Wa­shington te nikad službeno potvrđenim padom NLO-a u široj okolici Roswella u američkoj saveznoj državi New Mexico?

U nadasve polariziranim stavovima jedni još uvijek grčevito drže da su NLO-pojave tek fikcija izazvana masovnom histerijom, dok su za druge one bespogovorne pa čak i dokumentirane činjenice, premda ne znamo njihovo podrijetlo i namjere. Na temelju kompetentnih eksper-tnih procjena danas među istraživačima NLO-pojava prevladava mišlje­nje da je od ukupnog broja prijava NLO-slučajeva njih najmanje 15% vjerodostojna individualna i/ili grupna vizualna zamjedba, odnosno uprizorenje. Te nepoznate letjelice čudesnih manevarskih mogućnosti - nespojive s nama poznatom fizikom propulzije - pojavljuju se, u pra­vilu, pojedinačno, ali ponekad i u formacijama.

Glede (pret)povijesnih NLO-namjera držimo razumnim uzeti u obzir samo bliske susrete prve i druge vrste (BS-I i BS-II) te zauzeti donekle konzervativan stav da je NLO-e opisane u drevnim predajama i zapisima odlikovala prvenstveno ranocivilizacijska učiteljska i mnogo kasnija mentorsko-nadzirateljska zadaća. Potonja je vjerojatno uslijedila tek nakon dugotrajnog svestranog istraživačkog ciklusa veoma naočitog planeta Zemlje.

Međutim, brojni primjeri polustoljetnog svjedočenja civilnih i voj­nih pilota, astronauta, radarista, astronoma, političara, poslovnih ljudi te djece i odraslih o raznovrsnim NLO-fenomenima govore o tihim, periodičkim, nenametljivim - ponekad udaljenim, a ponekad i veoma očiglednim - bliskim susretima prve vrste (BS-I). Stječe se dojam kao

da se radi o upornoj manifestaciji mirnog prosvjeda i podsjećanja na ših nadziratelja da su ovdje te da ih zabrinjava što smo na našem putu tijekom proteklih pola stoljeća neodgovorno prešli dopustivu granicu civilizacijsko-planetske rizičnosti.

Štoviše, po njihovoj procjeni, vjerojatno smo sve veća opasnost, ne samo za Zemlju već i za bliže svemirsko okružje. Slikovitije rečeno, oni drže da su ishodišni parametri davno zacrtane humanističke putanje multikulturalne zemaljske civilizacije - nesporno najviše stečevine čovječanstva - stubokom narušeni te već dulje vrijeme ozbiljno prijete dubokom i nepovratnom civilizacijskom regresijom.

Štoviše, vodeći svjetski moćnici nastavili su svoju strategiju ekspanzi­je multinacionalnih megakorporacija svim raspoloživim mehanizmima socijalno rastačućeg dioničarskog turbokapitalizma, bespoštedne tržišne dominacije i političko-vojnog diktata. Pod plaštem procesa globalizacije perfidno se i bezobzirno nameće ostatku svijeta politika ekonomskog nasilja preko tri tipa inženjeringa - financijskog, genetičkog i infor­matičkog te bezdušni socijalni darvinizam koji nemilosrdno rastače i devalvira međuljudske odnose. Tako se diljem svijeta nemilice ruši i proždire nacionalno, tradicijsko, samosvojno, ekološko, a najposlije i ono najintimnije - ljudsko i obiteljsko - kao da sve te temeljne civilizacijske vrednote nikad nisu postojale.

Duboko etički i ekološki ogrezao megakrupni kapital koji tako ba­hato gospodari svijetom sve jače priteže na Prokrustovu postelju podre­đene mu vlade i njihov političko-medijski glamur koji nije ništa drugo nego alibi za nevjerojatne profitne prinose i izbjegavanja plaćanja bilo kojeg od prošlih (teških) grijeha prema čovjeku i/ili prema prirodi. Zato je prešutnim (i za javnost nepostojećim) konsenzusom vrhova civilnih i vojnih struktura odabrana djelatna strategija odgovora izvrsno prika­zana u francuskoj vojnoj Studiji COMETA. Ona se zasniva na izvaninsti-tucionalnom financiranju te kamuflažnoj organizacijskoj i koncepcijskoj prilagodbi sustava snažne dezinformacijske represije svekolike NLO-te-matike.

Sukladno tome, unutar veoma moćne američke dezinformacijske mreže svaki evidentirani stvarni NLO-događaj treba prema javnosti obezbojiti autoritativnim obezvređivanjem ili vješto iznijansiranim bajkovitim izmišljotinama (cover story). U tom duhu treba sve službene izjave (civilne i/ili vojne) održati pod striktnim nadzorom vojno-oba-vještajne zajednice te na taj način obezvrijediti i zataškati istinu o NLO-pojavama i izvanzemaljskom entitetu.

Za ilustraciju te duboko uvriježene perfidne prakse navodimo slje­deći primjer: 8. 07. 1947. godine je 509. bombarderska pukovnija USAF-a, tada jedina u svijetu sposobna za nošenje razornog nuklearnog oružja zrakoplovima, prvo izdala službeno priopćenje za javnost u ko­jem se jasno kaže da je u okolici Roswella pronađen pali leteći disk da bi samo nekoliko sati kasnije tu vijest drsko preoblikovala da su tamo zapravo pronađeni ostaci rasprsnulog vojnog meteorološkog balona. Taj jednostavan drski trik je fantastično upalio. Odmah je za više od tri desetljeća posve odvratio ogroman interes velikog broja novinara te američke i svjetske javnosti od tog službeno nikad potvrđenog niti ra­zjašnjenog (NLO) događaja.

Uz takve manipulacije i vješte akrobacije dokaznim materijalima i svjedocima posve je nagrižena objektivna utemeljenost i ozbiljnost NLO-pojava u očima javnosti. Time je "a priori" oduzeta svaka mogu­ćnost da vjerodostojne NLO-pojave postanu predmetom službenog i nepristranog znanstvenog ispitivanja izvan vojnih krugova. Po srijedi je, očito, bojazan moćnika da bi se putem neovisnih istraživanja mo­glo doći do "neprihvatljivog" i za njih opasnog pozitivnog znanstvenog stava. Posebice onda ako bi se možebitan potvrdan rezultat istraživanja NLO-pojava oteo nadzoru središta moći. Nakon objavljivanja javnosti on bi mogao učiniti nepopravljivu štetu famoznom "interesu nacionalne sigurnosti".

Strogo nadzirana i usmjeravana istraživanja poput projekta Bijele i Plave knjige te kasnijih projekata SIGN, JOINT i njima sličnih u svo­joj konačnici su - zbog smirivanja preglasnog negodovanja javnosti, a unatoč velikom broju nominalno uključenih vrhunskih stručnjaka - bez iznimke završavala stereotipno klišeiziranim (naručenim?) za­ključkom: "unatoč više od nekoliko desetaka pomno ispitanih NLO-pojava prijavljenih USAF-u zasad se niti jedna od tih pojava ne može objektivno potvrditi jer, kako je utvrđeno, radilo se ili o atmosferskim anomalijama i meteorološkim balonima (sondama) ili o pogrešnim vizualnim zamjenama s izrazito sjajnim nebeskim tijelima poput Venere i Jupitera ili pak njihovim konjunkcijama."

U cjelini takve klišeizirane dezinformacijske sheme nije zaboravljen ni cilj izuzetno pogodan za emocionalne udare - djeca i sentimentalniji segment opće populacije. Aktualne NLO-pojave sa snažnim odjekom u perceptivnoj svijesti tog dijela javnosti pretočene su u beskrajno serij­sko redanje naivnih igranih i animiranih SF-filmova. To je kamuflirana zlouporaba dobro smišljene psihološke formule kojom se NLO-pojave

neprimjetno i bezbolno uklanjaju iz objektivne stvarnosti i postupno pretapaju u emotivnu sferu.

Sve je očitije ostvarenje veoma opasne ideje o samozvanom i nepo­bjedivom planetskom velmoži kojem bi postupno trebali biti, na privi­dno demokratski način, pokorno predam svi politički, vojno-sigurnosni, resursni i gospodarsko-razvojni ključevi našeg planeta čiji je krajnji prikriveni cilj uspostavljanje globalnog totalitarnog režima u kojem će vrijednost, a možda i trajanje, ljudskog života vrijediti samo onoliko koliko to odredi elita svjetskih moćnika u skladu sa svojim aktualnim potrebama i prohtjevima. U svemu tome svekolika znanost i kultura preuzele bi tek sporednu ulogu promidžbenih maskota koje se povijaju i otklanjaju u ritmu zvečećeg novca.

Slična je i globalistička političko-gospodarska mreža koja je idejno skovana u istim inovativnim zakulisnim krugovima, uz cijeli arsenal

elemenata kolektivne obmane svjetske javnosti. U suvremenoj konste­laciji odnosa u svijetu sve to može voditi samo prema dekadentnom globalnom apsolutizmu i totalitarizmu te utrnuću davno upaljene zemaljske civilizacijske baklje. Držimo da upravo zato naši ranocivili-zacijski mentori, a sada mirni i dostojanstveni prosvjednici-letači koji nas pohode NLO-ima, nisu samo neutralni drevni učitelji ili stalni i diskretni kozmički čuvari. Usuđujemo se ustvrditi da su oni danas još i mnogo više.

Čini se da ti veoma diskretni motritelji naše civilizacijske fermen­tacije tijekom minulih tisućljeća, gotovo nezamjetljivi velikoj većini svjetskog pučanstva, od trenutka prve zastrašujuće uporabe nuklearne pošasti protiv čovjeka i prirode krajem Drugog svjetskog rata preuzima­ju aktivniju ulogu. Oni su sve primjetniji čimbenik snažnog moralnog pritiska usmjerenog na bezobzirni globalistički establishment rodočelni-ka nuklearnog oružja i predvodnika gomilanja nuklearnih arsenala.

Ta predatorski orijentirana elita svjetskih moćnika odgovorna je i za brzo šireću spiralu siromaštva, sramotnu diobu (otimačinu) resursa tranzicijskim zemljama, barbarsko trošenje neobnovljivih prirodnih resursa te sve ubrzaniji tempo degradacije društvenih odnosa u pravcu humanističko-civilizacijskog urušavanja.

Sve prisutnija podložnost suvremenog čovjeka perfidno nametnu­tom diktatu robnih marki govori ne samo o procesu zabrinjavajućeg gubitka tradicionalnog sustava vrijednosti nego i opasnog slamanja sre­dišnjih uporišta osobnog identiteta čovjeka. Postupno se na krilima mul­tinacionalnih kompanija stvara mreža polusvjesnih potrošačkih jedinki

kojima će zagospodariti stavovi izazvani agresivnim i raznobojnim pro­pagandnim instrumentima i umjetno nametnutim potrebama.

"Cogito - sum" ("Mislim - postojim"), mudra izreka francuskog filo­zofa, znanstvenika i matematičara Renea Decartesa (1596.-1650.), koju uzima kao aksiom kojim dokazuje svoje postojanje u kontekstu moder­nog života, naočigled se posve izobličuje i nezadrživo devalvira. Od te uzvišene polazne činjenice "oca" moderne filozofije Zapada koja je, na­žalost, već odavno gotovo zaboravljena danas vrijedi tek njezina bijedna parafraza: "Emptito - sum" ("Kupujem - postojim").

Dakle, fluid misaonog i mislećeg kao bitne odlike koja suvremenog pripadnika roda Homo čini čovjekom pretvoren je u retrogradni su­blimat, u "svetost" stalne osobne kupnje i kupovanja te naizgled slobo­dnog, a u biti duboko ovisničkog stila života kreditima (pre)zadužena i egzistencijalnim brigama (pre)opterećena suvremena čovjeka koji je sve manje sklon razmišljanju.

Nedodirljiv kult rafinirano sugestivno dirigirane i stalno podgri-javane prekomjerne potrošnje svega i svačega perfidno podignut na najvažniju statusnu i prestižnu razinu zapravo veoma vješto dokida su­verenitet potrošača na putu do konzumerijata. Pod snažnim pritiskom svestrane marketinške propagande ogromna većina ljudi srozala se do posvemašnjeg idolopoklonstva robnih marki, opasnih stranputica men­talne i duhovne regresije, do pukog igranja života u kojem se gotovo sve svodi samo na nekritičko mahnito kupovanje i trošenje najčešće posve nepotrebnih roba i usluga.

Normalno je da u takvu gotovo posve dehumaniziranom ozračju ne ostaje prosječnom čovjeku vremena da se bavi i zamara ičim ozbiljnijim, a posebice ne teškim pitanjima kao što su: "Tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo?"; "Jesmo li jedina inteligentna bića u svemiru obdarena razumom?"; "Postoje li NLO-i?" Upravo ta zarazna i pogubna duhovna otupjelost te posvemašnja odgojena nezainteresiranost ogromne većine ljudi za sve što se ne tiče svakodnevne kolotečine života veoma pogoduje svjetskim središtima moći da tom bezličnom ljudskom masom perfidno i ekskluzivno što lakše manipuliraju.

Jedan od najvećih filozofa modernog gospodarstva, britanski ekono­mist John Maynard Keynes (1883.-1946.), u poznatom eseju Economic Possibilities for our Grandchildren (Gospodarske mogućnosti za naše unu­ke) objavljenom još 1930. godine, dalekovidno je zaključio da "gospodar­ski problem nije - ako gledamo na budućnost - trajan problem ljudske rase" već da je "pohlepa porok, da je utjerivanje kamata prekršaj, da je ljubav

spram novca odvratna." Naposljetku kaže: "Častit ćemo one koji nas mogu poučiti kako provesti sat i dan krjeposno i ispravno."

Kapitalistički megamoćnici našeg planeta ne samo da izokreću ten­denciju prema prirodnom poretku stvari već ju smišljeno opovrgavaju tako da su bezobzirna lihva i neobuzdana pohlepa postali središnjim čvorovima nametnute globalizacijske mreže. Duhovno i materijalno sve više osiromašeno čovječanstvo joj se u već etički opasno erodiranim uvjetima sve teže odupire. Stoga su, čini se, opravdani strahovi da će silnice dosadašnjeg sveukupnog civilizacijskog puta čovječanstva u ne­koliko idućih koraka doživjeti slom ostvare li se tajno zacrtane grabežne nakane globalizacijskih moćnika.

Premda je prošlo tek nešto više od sedam desetljeća od Keynesova prognostičkog viđenja, odgovornost za daljnji civilizacijski tijek, ekolo­šku održivost Zemlje i opće dobro na vrijednosnoj ljestvici već su oda­vno među "posljednjim stvarima na svijetu".

Zato Zemlju, našu umornu i već dobrano iscrpljenu majku Geju, tre­ba neodgodivo i osmišljeno spašavati svim raspoloživim sredstvima, a ne pasivno tolerirati krivotvorenje stanja, globalističko rastakanje soko­va njena izmučena tijela i zatiranje njene duboko izranjavane duše. Spas i ozbiljan holistički program njezina dugotrajnog oporavka naš su zavjet i apel upućen doslovce do zvijezda. Sve do udaljenog, skrovitog zvjezda­nog kutka naših (pra)drevnih učitelja i mentora koji su nas iz dugotrajne tmice kamenog doba izveli na uzanu stazu civilizacije s koje se, uz malo nesmotrenosti, može lako skrenuti i pasti u provaliju.

Oni su još u nedokučivim dubinama naše najdrevnije prošlosti jasno pokazali da ih, u svjetlu vlastita bića, iskreno nadahnjuje univerzalna radost, dobrota i ljubav prema samosvojnom putu čovjeka. Podupiru sve što stoji nasuprot prizemnim motivima prigrabljivanja tuđih prirodnih resursa, megaprofita ili patološke žudnje za moći nad čovjekom i čovje­čanstvom - porocima koji prevladavaju u megakapitalističkoj fizionomi­ji svakidašnje materijalne egzistencije.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Baština prošlosti - Homo futurus

Otvorenu raspravu o NLO-fenomenu više nitko ne može, na oči­gled sviju i u nedogled "nojevski gurati u pijesak" ili bezobzirno

inzistirati na službenom stereotipu održavanja konsenzualne istine zbog matrice surovih i nezajažljivih materijalnih interesa oligarhije svjetskih moćnika. Njima nipošto ne odgovara niti arhetipska istina o našem po­drijetlu i najdrevnijoj prošlosti, a još manje heretička i opasna istina o NLO-ima i povremenim, nadasve obazrivim i dobronamjernim proma­tranjima i provjerama stanja naše noosfere.

Posebice ih uznemiruju strpljivi, tihi i znakoviti NLO-prosvjedi u blizini velikih vojnih baza i silosa s balističkim projektilima, koji sve više postaju njihova nerješiva noćna mora.

U rasvjetljavanju tog zagonetnog i skrovitog fenomena te svih stvar­nih i umjetno stvorenih proturječja i zabluda koje ga prate valja, unatoč svemu, ustrajati na formuliranju stanovitih zaključnih stavova.

Prije svega, riječ je o protopovijesnoj genezi složene teme koja se ni u suvremenim uvjetima teško može izuzeti iz sfere najvažnijih povijesnih, politoloških i kulturoloških fenomena ljudskog roda. Svojim značajem i ulogom ona neizbježno naznačuje i oblikuje hipotetični zametak jednog kvalitativno novog i iznimnog no, što je nadasve važno istaći, posve prirodnog i očekivanog opće civilizacijskog napretka ljudske zajednice. Nadahnuća i nade za ponovno dostizanje - ideologijom i politikom oti­manja trajno narušenog - ritma spontanih moralno-etički prosvijetlje­nih skokova kulturne evolucije čovjeka.

Veliki vladari i državnici koji su ujedno bili umni, misaoni i daleko­vidni ljudi neizbrisiva su okosnica trajnih poruka i pouka čovječanstvu.

jedan od takvih bio je, kako vidjesmo u prvom dijelu knjige, i starovjeki egipatski kralj Tutmozis III. (1504.-1450. pr. Kr.), Napoleon drevnog Egi­pta. On je još prije gotovo 3.500 godina proniknuo u bit višednevne ne-agresivne pojave vatrenih obruča na nebu u okviru načina razmišljanja primjerenom svome vremenu.

O tom nesvakidašnjem događaju ostavio je ne samo vjerodostojno rano svjedočanstvo o višednevnom bliskom susretu s NLO-ima nalik vatrenim obručima već i dojmljivu poruku čovještva i mirotvorstva

koja nimalo nije izgubila na snazi i aktualnosti tijekom gotovo 3500 godina. Ona je, po njegovu izričitom nalogu danom njegovu osobnom pisaru i vojskovođi Tanuniju, zabilježena na svitku papirusa s namjerom da se ne nikad ne zaboravi.

Jesu li današnji manekenski uglačani svjetski vlastodršci i elitni pri­padnici vlasti kadri iz tog drevnog i poučnog povijesnog primjera izvući ikakav pozitivan zaključak? Sudeći po njihovim stavovima i političkim odlukama očito je da nisu. Povijest svjedoči da se gotovo puna tri i pol tisućljeća nakon Tutmozisa III., jednog od najznačajnijih starovjekih egipatskih vladara, neprestance događa upravo suprotno - sve manje tolerancije i suradnje, sve veće zaoštravanje međunarodnih odnosa i sve žešći ratni sukobi koji su tijekom XX. stoljeća (spontano?!) prerasli u čak dva svjetska ratna vihora. Oni su neviđenim razaranjima pokosili desetke milijuna nedužnih ljudskih duša ostavljajući za sobom ogromno beznađe, pustoš i duboku duhovnu prazninu.

Sustavne višegodišnje vojne i neovisne statistike udaljenih te manje ili više bliskih susreta na različitim lokacijama našeg globusa, brojna provjerena i pouzdana izvješća kompetentnih stručnjaka (bivših zaposlenika na tajnom proučavanju i rekonstruiranju NLO-u sličnih objekata), najnovija saznanja egzobiologije i kozmologije u prilog posto­janja izvanzemaljskog života te pozitivne izjave desetina predstavnika radarskih i vojnih postaja diljem svijeta odbacuju bilo kakvu mogućnost paušalnog svrstavanja NLO-pojava, odnosno bliskih susreta prve i druge vrste (BS-I i BS-II), u područje masovne histerije, halucinacija ili razi­grane bujne mašte dokonih pojedinaca.

U svojoj povijesno-činjeničnoj biti niti najmanje ne stoji toliko upor­no rasplamsavana suvremena dilema: NLO-i - da ili ne?!

Jedina utemeljena dvojba u tom kontekstu jest: Zašto središta moći suvremenog svijeta - stvarni čimbenici oblikovanja svekolikog politi­čkog, gospodarskog i društvenog života i oficijelnih stavova koji iz toga proizlaze, desetljećima tako uporno potiskuju službeno suočavanje čo-

vjeka današnjice s realnošću i ozbiljnošću NLO-fenomena i njegovim veoma dugim povijesnim kontinuitetom?

Nije teško zaključiti da bi to suočavanje za njih prvenstveno značilo prihvaćanje postojanja izvanzemaljskog entiteta, barem kao razumne pretpostavke. Ona bi neodgodivo zahtijevala javnu raspravu i neizbje­žno formuliranje dosad ignoriranih interaktivnih civilizacijskih varijabli na relaciji između Zemlje i inteligentnog, visokoorganiziranog svemira. Naposljetku, trebalo bi postaviti nove službene poglede i mogućnosti u osmišljavanju kontura daljnjih putova napretka ljudskog roda, no sada na neprijeporno novim moralnijim i čovječnijim osnovama bez otima­nja, sukoba te, povijesno gledano, primitivne i preživjele dominacije oružanom silom? Ima li u današnjem svijetu razapetom globalizacijom za sve to izražene političke volje i otvorenih opcija?

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo neznatnog, ali ipak zna­kovitog pomaka. Unatoč tipiziranog i sadržajno već davno istrošenog službenog taktiziranja u okviru politike zataškavanja vjerodostojnih kontura NLO-fenomena ipak se naziru prve jasne naznake uobličavanja pozitivnih stajališta. Zasad uglavnom europski vjetrovi donose toliko

potrebnu svježinu jasnih i principijelnih stavova, premda iz razumljivih razloga ne nailaze na potporu prekooceanskih službenih krugova.

Čini se da smo se u okretu našeg društveno-ekonomskog zamašnjaka napokon približili točki za koju je otac američke svemirske ere, genijalni njemačko-američki raketni stručnjak Werner von Braun (1912.-1977.), govoreći o NLO-ima, vizionarski izjavio: Danas je vrlo teško dokazati postojanje NLO-a, a sutra će biti još teže to tajiti!

Držimo da uporni no tihi i dostojanstveni NLO- prosvjedi upu­ćuju na krucijalnu dilemu - ili će se na Zemlji napokon otvoriti vrata moralnom preporodu čovječanstva na univerzalnim humanističkim načelima ili će Zemlja - u sutonu institucionalizirala globalizacijske grabeži tuđih bogatstava, blokiranja svih neprijepornih humanističkih načela globalizacijskom situacijskom etikom te naglo rastućeg cinizma megabogatuna i tlačitelja - u dogledno vrijeme postati nekropola čovje­čanstva, napušteno i beživotno kozmičko odlagalište.

Najnoviji plimni val naglo poraslog interesa za kolonizacijom Mjese­ca (unutar 5 do 10 godina) i Marsa (unutar 20-30 godina), uz već dobro iskušane i upoznate svemirske orbitalne postaje - umjesto prirodnog prenošenja života na obližnje svjetove - prije svega govore o grozni­čavom traženju prihvatljivih opcija spasonosnog bijega od rastućom pohlepom prouzročenih i galopirajućih problema na Zemlji.

Naspram NLO-pojava sve je prisutnija koordinirana namjera vojno-obavještajnih agencija te srodnih i izrazito subordiniranih civilnih pan­dana prema eskalaciji ratno-huškačkog profiliranja javnosti, odnosno općoj pobudi iskonstruiranog osjećaja ugroženosti od izvanzemaljskog entiteta. Umjesto miroljubive i pozitivne psihološke pripreme pučan­stva za to epohalno saznanje te neizbježnog i najvećeg iskoraka prema svemirskom zdencu života, vodeći predstavnici aparata službene vlasti,

mada uz ukočen smiješak, naučenom ležernošću i dalje samo odmahuju rukom.

Ne može se, međutim, isključiti da bi intenzitet prosvjeda, negodo­vanja i eklatantnih činjenica ipak u jednoj opciji (umirenje javnosti?) mogao voditi prema što skorijem (polu)službenom i, dakako, selekti­vnom otvaranju odgovarajućeg tajnog dosjea. Ponajprije o nekom od ostvarenih kontakata s izvanzemaljskim entitetom neizravnim putem (radio-teleskopima u okviru programa SETI i slično) ili kroz bliske su­srete u manje ili više izravnoj formi.

U području NLO-tematike slobodni novinari su još uvijek pod stal­nom diskreditacijom lakovjernih i dežurnih senzacionalista. Znanosti je - zbog cijele plejade markiranih, slobodoumnih i teško kontroliranih znanstvenika i stručnjaka različitih profila - drsko oduzeto temeljno pravo na samostalno istraživanje i nepristran stav. To je učinjeno vještim manevrima i ucjenama u vidu prestanka financiranja svih nepoćudnih znanstvenih istraživanja, odnosno administrativnim stavljanjem NLO-tematike izvan kanona.

Svi ti i takvi znanstvenici i stručnjaci su - prema službenim ocjena­ma i stavovima koji se o njima plasiraju u javnost - jednom "suviše subje­ktivni", a drugi puta "živčano rastrojeni" ili "duševno nestabilni" odnosno "odviše nervozni" te su stoga njihovi pozitivni stavovi o NLO-fenomenu "posve nevjerodostojni i najbolje ih je što prije zaboraviti".

Sve je vješto gurnuto u strogo nadzirane ruke birokratiziranog aparata vlasti, blaziranih glasnogovornika i javnosti nevidljivih i ne­dodirljivih stožera moćne i utjecajne obavještajno-medijske mašinerije odane aparatu vlasti i njegovim sponzorima. No, svi ti procesi i gibanja proizvode duboke i snažne impulse tjeskobnih strahova koji sve više pritišću politički i vojni establishment vodećih svjetskih zemalja fiksa­cijom njihova demisioniranja, a to znači totalne erozije njihove moći i utjecaja. Sve to oni prepredeno izvrću u rizik općecivilizacijskog šoka, a što je u stvari čista zamjena teza prema onoj narodnoj: "Ne laje pas radi sela".

Službena potvrda utemeljenosti NLO-događaja na javnoj razini bila bi za krugove svjetskih moćnika brodolom militarističko-konzument-skog humanizma kojega su sami skrojili i nametnuli poglavito radnom čovjeku zapadne hemisfere. Pod time se prvenstveno podrazumijeva iznenadno urušavanje postojećih tronova njihove neprirodne, a povije­sno gledano ipak samo dogledivo kratkotrajne vojne, političke i gospo­darske (nad)moći.

No, postoji li opravdan rizik da će takve distorzivne i retrogradne vizije naše bliže budućnosti doseći opasnu točku implozije sviju demo­kratskih stečevina čovječanstva zbog strahova elite svjetskih moćnika o svojoj unaprijed izgubljenoj budućnosti? Uvjereni smo, međutim, da se u najširoj populaciji civiliziranih ljudi uzburkane i krajnje zaglušene da­našnjice, unatoč svemu, ipak postupno uobličuje rastuća svijest o boljoj i istinski humanijoj skorašnjoj budućnosti čovjeka s neizbježnim partici­piranjem Zemlje i njenih žitelja u policentričnoj kozmičkoj ravnoteži.

Ako je život temeljni smisao postojanja svemira - što je danas sve prihvaćenije gledište u svijetu znanosti - a zakon o ekspanziji života njegova nedjeljiva sastavnica, onda je barem uputno zapitati se: "Nije li za današnji naraštaj Zemljana - zbog dugotrajnog atrofiranja prirodnog tijeka kulturne evolucije ljudske zajednice i proizlazeće prijelomne ugro­ze uništenja vlastita staništa - gotovo neizbježno ponavljanje (pretpovi­jesno utemeljenog (ne)izravnog susreta s inteligentnim izvanzemaljskim učiteljem, neovisno o tome hoće li se to zbiti u predstojećih pet, deset ili pedeset godina?" Rani mentori poput dobrohotnih praaustralskih Won-djina jamačno i dalje žive.

Stoga generičko ishodište naše bliže budućnosti i njegovu etičko-ekološku protežnost u kulturno-antropološkom smislu prvenstveno možemo tražiti u meandrima čovjekoljubive, negrabežne i viteški časne najdrevnije prošlosti. U vrutcima te baštine pohranjen je kozmički gral svih prospektivnih spona čovječanstva, nedvojben i uzvišen put ostva­renja misije multikulturalne ili čak kozmički multirasne budućnosti čovjeka.

Uzdiže se vizija novog produhovljenog i miroljubivog Homo futuru-sa, oslobođenog primitivnih okova samodopadnosti i samodostatnosti, kao svestrano prihvaćenog kozmičkog čimbenika, nadahnutog putnika i suputnika, blistava i mudra graditelja vlastite budućnosti. Naposljetku - zašto ne - istinski predanog učitelja i prosvjetitelja inih (civilizacijski) nedozrelih oaza organiziranog života u beskrajnim dubinama svemir­skih prostranstava.

PRILOZI

TOP SECRET HEADQUARTERS AIR MATERIEL COMMAND WRIGHT FIELD, DAYTON, OHIO ATTENTION FOLLOWING OFFICE SYMBOL: TSDIN/HMM/ ig/6-1400 SUBJECT: ROSWELL AUTOPSY REPORT #1 (Control Number A-1917) DATE: 17. July 1947. COPY: One of three TO: Commanding General Army Air Forces, Washington 25, D.C. ATTENTION: Brigade General George Schulgen

INITIAL FINDINGS UPON EXAMINATION AND AUTOPSY OF THE BODY OF AN APPARENT ALIEN CREATURE

1. External Appearance This body was observed to be in a state of significant deterioration.

It had been preserved with formaldehyde solution but not otherwise dissected. The cadaver was 44 inches long with a weight of 27 pounds when the preservative solution had been drained.

The external appearance of this cadaver was of a human embryo with an enlarged hairless cranium. Hands and feet ware normal. Finger and toenails had been pared. Fingerprints of a swirl-left pattern were observed and taken. All ten fingers and toes were apparent. There was some vestigial webbing between first and second fingers and toes. Sexual organs appeared to be those of a male. They were in an embryonic state and revealed no evidence of pubescence. Ears were partially formed and showed some evidence of surgical intervention. Folds of skin had been drawn out from the surface of the scalp in an apparent attempt to create the impression of a more fully developed ear than was actually present. Lips were vestigial and the mouth contained no erupted teeth. The nose was also in an incomplete state of growth and had also received surgical intervention, resulting in what appeared to be a very thin and delicate organ.

Prilog 1 - Zapisnik o obdukciji jednog od roswellskih izvanzemaljaca

{ Najprije verzija dokumenta na ENGLESKOM , a nakon nje, prevedena verzija!}

Eyes were distinguished by extensive surgical intervention. They were almond-shaped and by far the most prominent facial features. The eyeballs were not matured and appeared to have been sutured with opaque artificial lenses of an unknown type. Because of their extremely unusual condition dissection of these eyes was not attempted.

2. Dissection An incision was made from the thorax to the scrotum. The skin

was first extended from the fascia and the fascia was observed to be consistent with the appearance of an immature human male. The fascia was then dissected and the internal organs were observed. The position of the heart was observed to be vertical, as would be consistent with a very early fetus, prior to the fourth month. The organ was prominent and was weighed to be l/70th of the mass of the body. When the organ was dissected it was found that there was direct communication between the two auricles through the foramen ovale. The Eustachian valve was observed to be large.

A ductus arteriosus was observed to communicate between the pulmonary artery and the descending aorta. This ductus opened into the descending aorta just below the origin of the left subclavian artery. Alterations in the structure of the circulatory system suggested that this body had been surgically corrected to detach it from placental dependence in an artificial manner. The stomach was opened and found to be free of any food substances. The cardiac orifice was apparently atrophied, although the deterioration of the corpus made this difficult to determine. It is possible that this individual did not eat.

The liver was prominent and it was clear that the blood of the umbilical vein would traverse it before entering the inferior cava. The umbilical vein itself had been severed of its placental crown and returned to the circulatory system by a means that was beyond the scope of this dissection to establish. The lungs were not developed. There were lateral pouches on either side of the central diverticulum, open through into the pharynx. The larynx was somewhat cartilaginous and the trachea was developed. It is probable that this individual did not breathe. The means of sustaining life is unknown, if he was ever alive in any practical sense.

The cranium was dissected and it was found that the skull was formed of exceptionally thin and pliant cartilaginous material, appearing to be bone precursor that had been affected in some manner, making it

more than usually thin and delicate. The brain itself was extensively and surprisingly formed. There was an unknown cortex superimposed on the forebrain and extending as far back as the fissure of Rolando.

Because of this extraordinary formation it was decided not to pursue dissection of the brain at this time. The organ was extracted and placed in fluid preservation pending further study. Overall, this corpus presented the appearance of a human embryo of three to four months duration that had been the subject of considerable alteration and modification, some of it obviously surgical. Other modifications, such as that of the brain, were harder to understand. In addition to the alterations, there was the matter of the size of the body and the relatively mature condition of the epidermis and nails. It would appear that this fetus was separated from its mother and brought to a semi-functional state by artificial means.

3. Conclusion This is a human fetus that has been subjected to forced maturation

without normal gestation. Its degree of functionality while living if it ever was alive is unknown.

STROGO POVJERLJIVO GLAVNI STOŽER ZRAČNIH SNAGA, WRIGHT FIELD, DAYTON, OHIO PAŽNJA NA PRATEĆI UREDSKI SIMBOL: TSDIN/HMM/ig/6-1400 PREDMET: IZVJEŠTAJ OBDUKCIJE IZ ROSWELLA #1 (Kontrolni brojA-1917). DATUM: 17. srpnja 1947. KOPIJA: Prva od tri. ZA: General zbora vojnih zračnih snaga, Washington 25, D.C. NA PAŽNJU: Brigadni general George Schulgen.

OSNOVNI NALAZI PREGLEDA I OBDUKCIJE TIJELA NAVODNOG IZVANZEMALJSKOG STVORENJA

1. Vanjska obilježja Tijelo je u stanju zamjetnog raspadanja. Bilo je zaštićeno otopinom

formaldehida, bez drugih vidljivih zahvata. Nakon što je isušena konzer-virajuća tekućina, leš je dugačak 44 inča (112 cm), težak 27 funta (12,25 kg).

Vanjskim izgledom leš nalikuje ljudskom embriju s povećanom lu­banjom, bez kose. Ruke i noge su pravilne. Nokti na rukama i nogama su podrezani. Uzeti su otisci prstiju; otisci su lijevo-spiralnog izgleda. Nalazi se svih deset ručnih i nožnih prstiju. Između prvog i drugog pr­sta na rukama i nogama vidljivi su tragovi tkiva nalik opnama. Spolni organi sliče muškima u razdoblju embrionalnog sazrijevanja te nema znakova spolne zrelosti. Uši su djelomično formirane. Postoje znako­vi ranije obavljene kirurške intervencije kojom su uzeti dijelovi kože oglavka s namjerom stvaranja dojma uha razvijenijeg nego li je ono stvarno razvijeno. Usne su rudimentarne, a u ustima nema izniklih zubi. Nos također nije u potpunosti razvijen te su primjetni tragovi ranije obavljenog kirurškog zahvata kojim je on oblikovan da bude vrlo ista­njen i gracilan.

Oči su razdvojene opsežnom kirurškom intervencijom. Bademastog su izgleda i dominiraju licem. Očne jabučice nisu sazrjele i čini se da su prekrivene prozirnom umjetnom lećom nepoznatog tipa. Zbog krajnje neobičnog izgleda očiju nije obavljena njihova sekcija.

2. Obdukcija Načinjen je rez od prsnog koša do mošnji. Koža je odvojena od fascie

koja izgledom odgovara nedozrelom muškom plodu. Zareže se fasciu i pristupi pregledu unutarnjih organa. Srce je u okomitom položaju, gra­đom odgovara srcu fetusa mlađeg od četiri mjeseca. Organ je prominen­tan i težina mu je 1/70 težine tijela. Sekcijom je ustanovljeno da postoji izravna veza između dvije klijetke kroz ovalni otvor (foramen ovale). Valvula donje šuplje vene (valvula Eustacchii) je velika.

Ductus arteriosus spaja plućnu arteriju i silaznu aortu. Ductus se otvara u silaznu aortu odmah ispod početka lijeve podključne arterije (arteria subclavia). Promjene u građi cirkulatornog sustava upućuju na to da je tijelo kirurški korigirano da bi se umjetnim putem odvojilo od posteljice. Otvoren je želudac i u njemu se ne nalazi hrane. Otvor je­dnjaka je atrofičan, iako je to zbog izraženog raspadanja želuca teško sa sigurnošću utvrditi. Postoji mogućnost da osoba nije uzimala hranu.

Jetra je prominentna te je vidljivo da krv iz pupčane vene prolazi kroz nju prije ulaska u donju šuplju venu. Pupčana vena odrezana je s posteljične krune i uključena u krvotok na način koji ovom sekcijom nije moguće utvrditi. Pluća nisu razvijena. S obje strane središnjeg diverticu-luma nalaze se postranične vrećice koje se otvaraju u ždrijelo. Grkljan je dijelom hrskavičan, a dušnik je razvijen. Vjerojatno je da osoba nije disala. Način održavanja života, ako je osoba ikad bila živa u praktičnom smislu, nije poznat.

Otvorena je glava te je ustanovljeno da je lubanja građena od vrlo tankog i savitljivog hrskavičnog tkiva koje izgleda kao prekursor kosti, a na koje se djelovalo nečim što ga čini tanjim i gracilnijim nego što je inače. Mozak je velik i iznenađujuće razvijen, prekriven nepoznatom ovojnicom od prednjeg dijela prema straga do Ralandove fissurae.

Zbog neobične građe mozga nije obavljena daljnja sekcija, već je mo­zak izvađen i stavljen u konzervirajuću tekućinu radi naknadnog prou­čavanja. Ukupno, tijelo nalikuje ljudskom embriju starom tri do četiri mjeseca, na kojem su obavljene značajne promjene i modifikacije - neke očito kirurškim putem. Ostale modifikacije, poput onih na mozgu, teško

je objasniti. Uz spomenute promjene, postavlja se pitanje veličine tijela te relativno zrelog stanja kože i noktiju. Stječe se dojam je da je ovaj fetus bio odvojen od majke i doveden u polufunkcionalno stanje na umjetan način.

3. Zaključak Ovo je ljudski fetus koji je bio podvrgnut forsiranom sazrijevanju

izvan normalne trudnoće. Stupanj njegove funkcionalnosti dok je živio, ako je ikad živio, je nepoznat.

Preveo: Mr. sci. Cvjetko Lež, dr. med., specijalist patolog

Napomena: U zapisniku se opisuje obdukcija tijela muškog spola, a na slikama iz

filma u Santillijevu posjedu vidljivo je mrtvo tijelo ženskog spola i tijelo pre­tpostavljenog drugog tipa izvanzemaljca, čini se ponešto različitog izgleda, vjerojatno muškog spola.

Prilog 2 - Klasifikacija NLO-a prema podrijetlu i obliku

Prema očekivanom podrijetlu NLO-i se mogu, uz pretpostavku da se radi materijalnim objektima, svrstati u dvije kategorije:

• NLO-i izvanzemaljskog podrijetla - letjelice izvanzemaljskog entiteta (izvanzemaljaca) i

• NLO-i zemaljskog podrijetla - nepoznate tajne ili pokusne vojne letjelice ili aerostati (meteorološki baloni i baloni posebne namjene). U pravilu se mogu vidjeti u blizini površinskih i podzemnih vojnih baza i ispitnih poligona, što ne isključuje mogućnost da to mogu biti i NLO-i izvanzemaljskog podrijetla.

Nerijetko je i stručnjacima koji se bave istraživanjem NLO-pojava teško utvrditi u koju od te dvije kategorije spada viđeni NLO. Stoga ne treba čuditi da mnogi ufolozi, željni senzacionalizma i publiciteta, ishitreno i nekritički pripisuju svako viđenje NLO-a isključivo izvanze­maljskom entitetu. Takvo promišljanje izravno vodi prema zaključku da nije sporna NLO-pojavnost već da je glavnina proturječja svezana uz podrijetlo NLO-a i njihovu interpretaciju.

Prema obliku NLO-i se mogu podijeliti u sljedeće karakteristične skupine:

• diskolike (klasičan "leteći tanjur"), • kuglaste (sferne), • ovalne (elipsoidne), • zvonaste, • valjkaste (cilindrične), • vretenaste ili cigaraste, • trokutaste (deltoidne), • četverokutne (pravokutne ili kvadratične), • "bumerange" ili "leteća krila" (viđenje Kennetha Arnolda) te • neke druge egzotične osno simetrične oblike poput romboidnog,

viskolikog, kruškolikog itd.

Prilog 3 - Klasifikacija NLO-viđenja

Uvaženi američki astronom dr. sci. J. Allen Hynek (1910.-1986.), koji se više od 40 godina intenzivno bavio znanstvenim istraživanjem NLO-fenomena, razradio je originalnu, danas općeprihvaćenu i uvaža-vanu klasifikaciju NLO-viđenja i doživljaja koja je već više od tridesetak godina nepisani standard za sve NLO-istraživače i ufologe. Mnogobroj­na evidentirana izvješća o viđenju NLO-a on je prvo podijelio u dvije temeljne kategorije:

• "udaljeni susreti" - viđenja NLO-fenomena na udaljenosti od opažača većoj od 150 metara te

• "bliski susreti" - viđenja NLO-fenomena na udaljenosti od opažača manjoj od 150 metara.

Udaljene susrete Hynek je dalje razvrstao u sljedeće podskupine:

• "noćna svjetla" - noćno viđenje na nebu svjetala nepoznata podrijetla koja izvode čudne manevre, iznenadno mijenjaju brzinu i smjer ili su promjenljive boje i jakosti, a ne mogu se objasniti viđenjem svjetala zrakoplova, sjajnih nebeskih tijela ili prirodnim pojavama. Ona su najčešće crvena, plava, narančasta ili bijela.

• "danja viđenja" - viđenja NLO-a raznih oblika pri danjem svijetlu u visokom ili niskom letu, u stanju lebdjenja ili prizemljene te

• "radarske odraze" koji su, kao neosporno objektivno opažanje, u korelaciji sa subjektivnim zapažanjima vjerodostojnih očevidaca.

NLO-viđenja ili doživljaje koji su se zbili na udaljenosti manjoj od 150 metara od opažača ili u samom NLO-u J. A. Hynek je podijelio u pet karakterističnih podskupina:

• "bliski susreti prve vrste" (BS-I) - zamjedba NLO-a u nižoj atmosferi pri kojoj nema vidljive interakcije NLO-a s okolicom i/ili očevicem;

• "bliski susreti druge vrste" (BS-II) - NLO viđen u mirovanju prizemljen na tlu ili u nekoj aktivnosti;

• "bliski susreti treće vrste" (BS-III) - zamjedba izvanzemaljskog entiteta (izvanzemaljca) u prizemljenom NLO-u ili u njegovoj blizini;

• "bliski susreti četvrte vrste" (BS-IV) - NLO-otmice osoba ili životinja za potrebe istraživanja i/ili eksperimentiranja te

• "bliski susreti pete vrste" (BS-V) - očevici uspostavljaju kontakt s NLO-om ili izvanzemaljskim entitetom pomoću signala, govora ili telepatskim putem. To su najrjeđi i u pravilu najsporniji kontaktni slučajevi koji govore o prijateljskoj vezi nekih Zemljana s (ne)poznatim izvanzemaljskim entitetima i povremenim letovima u njihovoj letjelici ili čak o boravcima na njihovoj domicilnoj planeti.

Za utvrđivanje vjerodostojnosti bliskih i udaljenih susreta koriste se, uz subjektivno svjedočenje očevidaca, sljedeće vrste objektivnih do­kaza:

• fizički tragovi - zgnječena, dehidrirana ili spržena vegetacija, slomljene grane drveća, otisci na tlu, spaljeno tlo, beskontaktno djelovanje na električne uređaje ili elektroenergetske vodove u vidu smetnji i prekida pogona, ustrašene životinje i ljudi itd.;

• medicinski nalazi - opekotine, privremena sljepoća, atipične upale očiju, neobjašnjiva pojava ili nestanak roničnih bolesti i drugi fiziološki učinci;

• radarski snimci te • fotografije, filmski ili video zapisi.

Prilog 4 - NLO-pojmovnik

ADC: Skraćenica za Air Defense Center - Stožer zračne obrane SAD-a.

ATIC: Skraćenica za Air Technical Intelligence Center - zrakoplovni tehnički obavještajni centar sa sjedištem u Wright Fieldu kod Daytona, save­zna država Ohio.

Bliski susreti: Odnose se na vizualni kontakt očevidaca s NLO-om ili izvanzemalj­skim entitetom na udaljenosti manjoj od 150 metara. Prema ameri­čkom astronomu i uvaženom istraživaču NLO-fenomena dr. sci. J. Allenu Hyneku oni mogu biti:

• "prve vrste" (BS-I) - viđenje NLO-a bez interakcije s okolišem; • "druge vrste" (BS-II) - viđenje prizemljenog NLO-a ili NLO-a u

interakciji s okolišem; • "treće vrste" (BS-III) - viđenje izvanzemaljaca u prizemljenom

NLO-u ili pored njega; • "četvrte vrste" (BS-IV) - NLO-otmice osoba i životinja radi istraži­

vanja te • "pete vrste" (BS-V) - uspostavljanje kontakata s NLO-om ili izvan-

zemaljcima.

CIA: Skraćenica za Central Intelligence Agency ('Središnja obavještajna agencija). Veoma moćna savezna američka obavještajna organiza­cija osnovana 1947. godine u cilju očuvanja nacionalne sigurnosti. Odgovorna je za obavještajne i protuobavještajne djelatnosti izvan SAD.

CUFOS: Skraćenica za Center for UFO Studies (Centar za NLO-studije) koji je utemeljio američki astronom i istaknuti istraživač NLO-fenomena dr. sci. J. Allen Hynek.

Elien: Zajednički fonetski naziv za izvanzemaljsko biće na više svjetskih jezika. Potječe od engleske riječi alien (stranac, tuđinac).

ET: Jedna od najpoznatijih skraćenica za ekstraterestrički (izvanzemalj­ski) inteligentni biološki entitet neovisno o njegovu podrijetlu te morfološkim i drugim obilježjima.

ETH: Ekstraterestrička hipoteza - bilo koja od pretpostavki o postojanju izvanzemaljskog života.

Hessdalen: Rijetko nastanjena glacijalna dolina u središnjoj Norveškoj, jugoi­stočno od Trondheima, na čijem se noćnom nebu već dvadesetak godina učestalo pojavljuju neobične svjetlosne pojave (polarna svjetlost isključena), a koje se, između ostalog, pripisuju i NLO-aktivnostima.

ILO: Skraćenica za "identificirani leteći objekt".

LITS: Skraćenica za Light In The Sky (svjetlost na nebu).

MHD: Skraćenica za magnetohidrodinamiku - dio moderne fizike koji proučava strujanje ioniziranih vodljivih medija (plazma, rastaljeni metali) u magnetskom polju. Hipotetični pogonski princip nekih izvanzemaljskih NLO-a temelji se vjerojatno na naprednoj magne-tohidrodinamici.

MJ-12: Skraćenica za Majesty Twelve (Veličanstvenih 12) - prvotnu dvana­estoricu tajno imenovanih moćnika privredne, vojne i znanstvene scene SAD 50-ih godina XX. stoljeća koji su, kao tajno povjerenstvo predsjednika SAD, zaduženi za kontakte s izvanzemaljcima te istraži­vanje svih aspekata susreta s njima. Oni su, čini se, kreirali za javnost posve netransparentan pravac moderne NLO-ere. Danas ih u povje­renstvu MJ-12, navodno, već ima 19, a niti jedna odluka ne može biti donijeta bez suglasnosti njih najmanje 12. Njihovo djelovanje obavi-jeno je velom najstrože tajne i drži se da je od presudnog značaja za nacionalnu sigurnost SAD, a možda i same Zemlje.

MUFON: Skraćenica za Mutual UFO Network, Austin, savezna država Texas - najveća američka privatna organizacija za istraživanje NLO-poja-va. Ima više od 6.000 aktivnih članova.

NASA: Skraćenica za National Aeronautics and Space Administration - ame­ričku vladinu agenciju zaduženu za nevojne programe istraživanja svemira i znanstvene studije o svemiru.

NICAP: Skraćenica za Američku nacionalnu udrugu za istraživanje "zračnih fenomena". Pojavljuje se kao slijednica NLO-istraživačke udruge. Njezin utemeljitelj je Donald E. Keyhoe.

NLO: Skraćenica za "neidentificirani leteći objekt" ili neidentificiranu svje­tlosnu pojavu na nebu (NSNN), odnosno u nižoj atmosferi ("zračna anomalija") koji u osnovi nisu objašnjivi za promatrača, a također nisu objašnjivi ni tehničkim specijalistima za atmosferu i/ili zrako­plovstvo. Pod NLO-om u užem smislu podrazumijeva se letjelica izvanzemaljskog podrijetla.

NLO-događaj: NLO-pojava vjerodostojno dokumentirana radarskim odrazom ("blipom"), fotografijom, filmskim ili video zapisom i/ili ekspertnom provjerom i/ili neovisnim i međusobno udaljenim očevicima ili skupinama očevidaca.

NLO-pojava: Za NLO-istraživače svako zapažanje vezano uz pojavu jednog ili više NLO-a u nižoj atmosferi, na tlu te u ili na vodi (oceanu, moru ili je­zeru, NPO - nepoznati podvodni objekt).

NLO-prošlost: Kronologija i komentar NLO pojava iz (pret)povijesnog doba, dre­vnih anala, gravura na kamenu, pećinskih slikarija te drevnih predaja i mitova.

NLO-religija: Smišljena namjera vojno-obavještajnih krugova sa sjevernoameri-čkog kontinenta da objektivno istraživanje i racionalan sud o NLO-temi potisnu za javnost u sferu kvazikonfesionalnog uvjerenja binar­nog tipa "vjerujem" ili "ne vjerujem" u postojanje NLO-a.

NPO: Skraćenica za "neidentificirani podmorski (podvodni) objekt" ili nei-dentificiranu svjetlosnu pojavu ispod ili na površini mora (jezera) koji u osnovi nisu objašnjivi za promatrača, a također nisu objašnjivi ni specijalistima za oceanografiju i/ili pomorstvo.

NSA: Skraćenica za National Security Agency (Agencija za nacionalnu sigur­nost), najmoćnija tajna služba u SAD čiji je prioritetni zadatak elektro­ničko osmatranje aktivnosti potencijalnih neprijateljskih država. Osno­vao ju je ujesen 1952. godine tajnom direktivom predsjednik Harry S. Truman. Ona je izuzeta iz svih zakona koje je izglasao Kongres. Prije pedesetak godina kada su na američkom nebu zaredala brojna viđenja NLO-a, od kojih su, kako tvrde ufolozi, neki i pali, jedan od najtajnijih prioritetnih zadataka NSA navodno je bio odgonetanje jezika izvanze-maljaca i iznalaženje načina da se s njima uspostavi kontakt.

NSNN: Skraćenica za "neidentificirano svjetlo na nebu".

OVNI: Skraćenica za UFO, odnosno NLO na španjolskom jeziku.

Paleokontakti: Hipoteza o posjetu drevnih astronauta Zemlji i njihovu kontaktira­nju s (pra)ljudima. U prilog joj rječito govore brojni nematerijalni tragovi (mitovi, legende, vjerovanja i rituali) te neki materijalni tra­govi iz mezolitika i neolitika (špiljske i pećinske slikarije te kipići). Tu tezu, koja je nikla još u srednjem vijeku, zastupaju i intenzivno razvijaju ruski znanstvenici krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XX. stoljeća. Danas su njezini najpoznatiji zagovornici Švicarac Erich von Daniken i američki akademik Zecharia Sitchin. Ona još nije znanstveno dokazana, ali niti opovrgnuta.

"Plava knjiga": Službena oznaka za poduzeto opsežno američko istraživanje NLO-događaja i pojava u razdoblju 1949.-1969. godine pod okriljem Pen­tagona.

Projekt "Colorado": Znanstveno istraživanje NLO-pojava načinjeno tijekom 1967./68. godine u okviru Colorado sveučilišta podržano novčanim iznosom od gotovo pola milijuna dolara.

Projekt "Razotkrivanje": Neprofitni američki istraživački projekt o izvanzemaljskoj inteligen­ciji koji predvodi dr. med. Steven Greer. U njemu se istražuju sagledive gospodarske, društvene, kulturološko-religijske i političke posljedice mogućeg susreta naše civilizacije s izvanzemaljskom civilizacijom na temelju analiza i simulacija na pretpostavljenim modelima.

RAAF: Skraćenica za Roswell Army Air Force - roswellsku vojnu zračnu je­dinicu.

Roswell: Grad od četrdesetak tisuća stanovnika u jugoistočnom dijelu ame­ričke savezne države New Mexico u čijoj se okolici početkom srpnja 1947. godine, navodno, srušio najmanje jedan izvanzemaljski disko-liki leteći objekt s izvanzemaljskom posadom.

Studija COMETA: Opsežno i kompetentno izvješće vrhunskih francuskih vojnih stru­čnjaka o neupitnoj nazočnosti NLO-a na našem nebu i dezinforma-cijskoj ulozi službenih krugova SAD. To je zasada najbolja i najvjero­dostojnija studija o aktualnoj NLO-problematici. Dovršena je 1999. godine. Njome su ugledni francuski generali i znanstvenici dostojno predstavili svoje stavove o NLO-tematici i njezinoj utemeljenosti.

Udaljeni susreti: Viđenje NLO-fenomena na udaljenosti većoj od 150 metara. Prema američkom astronomu i uvaženom istraživaču NLO-fenomena dr. sci. J. Allenu Hyneku oni mogu biti: • noćna svjetla - noćno viđenje pokretnih svjetala nepoznata

podrijetla na nebu; • danja viđenja - viđenja NLO-a raznih oblika u visokom ili

niskom letu ili na tlu te • radarski odrazi - opažanje NLO-a na radaru.

UFO: Skraćenica za Unidentified Flying Object (neidentificirani leteći objekt - NLO).

UFO-istraživač: Osoba koja se bavi kritičkim istraživanjem NLO-fenomena na znan­stvenoj osnovi, bez natruha senzacionalizma. Ufolog: Osoba koja se bavi evidentiranjem NLO-pojava i pokušajima nji­hova tumačenja prema kriterijima udruge kojoj ufolog pripada ili vlastitog prosudbenog modela. Ufolozi, stručnjaci raznih struka i po­klonici NLO-pojava udružuju se u regionalne i/ili nacionalne udru­ge koje izdaju specijalizirane časopise i knjige. Priređuju predavanja na temu NLO-a i posjeta izvanzemaljaca te povremeno održavaju medijski snažno poduprte konferencije i kongrese. Ufološke udruge danas imaju već velik broj web-stranica i intenzivno razmjenjuju informacije. Iz toga proizlazi da je urologija samostalna disciplina stara tek oko tri desetljeća koja se bavi evidentiranjem i tumačenjem ranijih i sadašnjih NLO-pojava.

USAF: Skraćenica za United State Air Force - Zračne snage SAD.

USO: Skraćenica za Unidentified Submarine Object (neidentificirani po­dmorski objekt - NPO).

WPAFB: Skraćenica za Wright-Patterson Air Force Base - veliku zračnu vojnu bazu Wright-Patterson kod Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio.

Prilog 5 - Intervju s pilotom Dobroslavom Džebom

Razgovor vodio: Krešimir Mišak, autor filma Nebo NLO-a

LET U PRATNJI NLO-a

Koje godine se zbio događaj o kojem razgovaramo? Krajem ljeta 1977. godine, u devetom mjesecu, letio sam na redovitoj

noćnoj putničko-poštanskoj liniji Pan-Adrije, prve hrvatske zrakoplo­vne kompanije, na relaciji Zagreb-Beograd. U Beogradu smo se trebali odmoriti, promijeniti putnike i nastaviti let za Titograd. Let do Beograda je bio najnormalniji, ugodan, noćni. Zrakoplov Fokker Fairchild 227 ko­jim sam upravljao prevozio je 52 putnika.

Bio sam kapetan-instruktor jer su se upravo na tom letu školovali civilni piloti. Osim mene u posadi je bio Miljenko Bartolić, jedan od pilota koji se školovao, te Tihec Ivan, kao drugi pilot. S nama su putovale dvije stjuardese i naš mehaničar koji je stalno pratio avion. U posadi su se nalazili još neki piloti koji su bili na školovanju.

Letjeli smo na otprilike osam tisuća metara i sve je bilo normalno do početka poniranja, odnosno početka prilaza za slijetanje u Beograd. To se obično radi desetak minuta prije dolaska. Počeli smo ponirati negdje kod Fruške gore, blizu Rume. Na visini od otprilike osam tisuća stopa, za vedre noći s dobrom vidljivosti, s lijeve strane smo primijetili neko svje­tlo koje se pojačavalo i koje je pratilo naš avion na istoj visini i kretalo se istom brzinom. Svjetlo nas je nastavilo pratiti dok smo se približavali aerodromu u Surčinu.

Polako smo ponirali brzinom od nekih 500 stopa u minuti, što je standardno poniranje putničkog aviona, i odmah sam pitao kontrolu letenja: "Imate li na radaru neki objekt koji leti lijevo pokraj nas?"Odgovo­rili su da ništa ne vide. Ali svjetlo je postajalo sve jače i jače. Bila je to vrlo

jaka crvena svjetlost koja se teško može usporediti s nečim poznatim. Kao kad bi vam netko iz blizine uperio u lice jarko crveni reflektor.

Za nekoliko minuta postavili smo kontroli letenja isto pitanje. Sada se po glasu kontrolora osjetilo da želi nešto reći, ali očito ne smije. Bilo je to vrijeme kada je vojska imala snažan utjecaj, bilo je to vrijeme uspore­dnih kontrola letova - vojnih i civilnih. Ipak, za koju minutu, kontrolor nam se javio i kazao: "Da, mi na svom radaru vidimo objekt koji leti para­lelno s vama, nekoliko milja lijevo, istom brzinom. I ponire istom brzinom kao i vi"

U međuvremenu javila se i vojna kontrola. I oni su na radaru imali isti objekt. Mi smo u zrakoplovu osjetili da je na zemlji nastala nekakva pomutnja. Ali neposredno pred slijetanje, nepoznati svjetleći objekt je ostao lijevo iza nas, lebdeći iznad Batajnice, velikog vojnog aerodroma na kojem je, kako smo poslije saznali, te večeri, s dva specijalna Boeinga 727, trebao prema Kubi poletjeti predsjednik Tito. Vjerojatno je zato vla­dala takva pomutnja.

Sletjeli smo bez teškoća. Iz kontrole su nas odmah izvijestili da je u trenutku kada smo dodirnuli zemlju, svjetlo zastalo i ostalo lebdjeti na visini od nekih tristotinjak metara. Izašli smo iz zrakoplova i jasno vidjeli odbljesak, svjetlost koja stoji u zraku. Požurili smo u kontrolu letenja gdje je nastala prava strka. Civilna kontrola nas je pozvala u posebnu sobu, ali su nas prvo primili vojni kontrolori i časnici službe sigurnosti, što je tada bila uobičajena procedura u takvim situacijama. Rekli su nam da je situacija u Beogradu malo napeta radi Titova odlaska na Kubu. Priznali su da je nekakav objekt letio zrakom i da se zaustavio iznad aerodroma te da nikada ranije nisu imali takav slučaj. Potom su nas pitali što dalje namjeravamo - ostati u Beogradu ili nastaviti let pre­ma Titogradu?

Odgovorili smo da vozimo uredno prijavljen putnički zrakoplov i da nismo imali nikakvih problema. U međuvremenu sam nazvao svoju kompaniju, ali oni su odluku o nastavku leta prepustili nama. Kako s letećim svjetlom koje nas je pratilo uistinu nismo imali nikakvih proble­ma, osim što je sablasno svijetlilo u našoj blizini, odlučili smo nastaviti let. Obavili smo kompletan servis, pustili u zrakoplov nove putnike i za nekih četrdesetak minuta nastavili smo let prema Titogradu. U kontroli letenja su istakli da se u svakom trenutku možemo okrenuti i vratiti te da će nas pažljivo pratiti radarima. Sada su svi radari, i vojni i civilni, bili u pripravnosti i radili su za nas. Prilikom uzlijetanja morali smo krenuti prema zapadu, dakle natrag prema nepoznatom svjetlu.

U trenutku kada smo napustili tlo okrenuli smo ulijevo prema Valje-vu, a svijetleći objekt nam se odmah pridružio. Opet je bio s naše lijeve strane, ali malo straga. Kontrola sa zemlje je pozorno pratila što se doga­đa. Javili su nam da nas objekt prati, udaljen nekih sedam milja iza nas. Letio je istom brzinom kao i mi i penjao se istim tempom kao i mi. A nas je put vodio na visinu od dvadeset tisuća stopa, u smjeru Titograda.

Kada smo došli u blizinu Valjeva, četrdesetak milja južno od Beogra­da, civilni službenik na radarskoj kontroli, kojeg sam osobno poznavao, javio nam je da skrenemo ulijevo radi identifikacije, što je bila uobiča­jena procedura. U trenutku kada smo poslušali nalog i okrenuli ulijevo, svjetleći objekt je ogromnom brzinom jurnuo prema nama. Prešao je razdaljinu od sedam milja za tridesetak sekundi i našao se na dvije milje ispred nas.

Sada smo ga na našem radaru mogli i mi vidjeti. Kada u zrakoplovu na svom radaru primite odraz drugog zrakoplova to se zove "blip". A taj "blip" je bio ekstremno jak i izuzetno jasan. Bilo nas je petero u kabini i svi smo vidjeli da se nešto, što god to bilo, nalazi ispred nas.

Tada je i kontrolor na zemlji ustvrdio da se svjetlo približava našem zrakoplovu i uzviknuo je: "Okrenite udesno, nazad!". Budući da takvo što nismo mogli napraviti naglo - trideset stupnjeva je maksimalni nagib koji možete napraviti a da se putnici ne uznemire - kontrolor je nastavio vikati: "Okreni, okreni, okreni!!!" U trenutku kada smo uspjeli okrenuti zrakoplov za nekih trideset, četrdeset stupnjeva od tog svjetla, ono je smanjilo brzinu i na istom odstojanju nas je nastavilo slijediti do Valjeva. Tada se naglo zaustavilo i polako se počelo vraćati prema Batajnici, pre­ma tamošnjem vojnom aerodromu.

Ubrzo smo sa zemlje, iz kontrole leta, primili čudno upozorenje. Više se nismo smjeli okrenuti i vratiti u Beograd. U slučaju kvara ili neke druge nesreće morali bi sletjeti negdje drugdje. Iznenađeno smo upitali zbog čega, jer je beogradski civilni aerodrom kod Surčina bio otvoren dvadeset i četiri sata i namijenjen za slijetanje u slučaju nužde. Uslijedio je isti odrješit odgovor - "Ne!"

Civilni aerodrom je preuzela vojska i tamo se odvijaju vojne aktivno­sti. Bilo nam je jasno da je najpametnije da se što prije udaljimo. Nastavili smo letjeti prema Titogradu, ali smo ostali u stalnom kontaktu s beograd­skom kontrolom letenja. Naši civilni kolege su nam pokušavali, naravno u šiframa i stručnim izrazima nejasnim vojnim časnicima koji su ih nad­gledali, objasniti što se kod njih događalo. S beogradskog aerodroma su užurbano uzlijetali vojni zrakoplovi. Saznali smo da je situacija uistinu

"vruća", da je zbog gužve koja se nije mogla sakriti uznemirena i javnost, te da je službeno priopćenje glasilo da je riječ o "velikoj vojnoj vježbi".

Mi smo pak bez problema doletjeli i sletjeli na titogradski aerodrom. Odmah sam se uputio u kontrolu letenja i nazvao beogradski aerodrom. Držao sam da je normalno da se odmah javim, jer sam bio pilot zrako­plova oko kojeg je cijela priča i započela. Ali tamo mi nisu ništa htjeli reći, osim fraza kako će sve biti u redu. Prespavali smo noć i po svom ranije određenom planu leta krenuli smo sljedeće večeri natrag prema Beogradu. Opet smo imali putnike i u mirnom letu vratili smo se na beogradski aerodrom. Tamo me je čekalo veliko iznenađenje. Čim smo sletjeli odveli su me u jednu sobu i održali lekciju punu uputa što smi­jem, a što ne smijem raditi u budućnosti. Izričito su mi zabranili davati bilo kakve izjave i prijetili raznim kaznama u slučaju da nekome bilo što kažem o dramatičnim zbivanjima prethodne noći.

I tako su prošle godine a da nikada nikome nisam ispričao ovu priču. Sve ovo što sam vam rekao moje je osobno iskustvo iza kojeg stojim. Po pričanju vojnih pilota te noći je bilo nesreća, nesreća vojnih zrakoplova. Ali o tome nisam svjedočio i ne mogu procijeniti jesu li te priče istinite, premda sam kasnije još godinama letio i družio se s nekim vojnim pilo­tima, sudionicima tih zbivanja. Čak se govorilo da je tada stradao i jedan mađarski vojni zrakoplov. No, sa sigurnošću mogu tvrditi samo ono što sam osobno vidio.

- Po vašoj procjeni na osnovu jakosti svjetla, udaljenosti i sličnih podataka koje ste imali, koliko je taj objekt ili to tijelo bilo veliko?

- To je također bio predmet naših stručnih analiza jer se mi školujemo da bismo pomoću radara mogli otkriti neke podatke. Veličina nepozna­tog objekta, po našoj slobodnoj procjeni, bila je oko sto dvadeset do sto pedeset metara.

- Kada ste se našli oči u oči s objektom koji je naglo ubrzao, jeste li se uplašili ili zadržali hladnokrvnost?

Malo smo se uplašili. Da, moram to priznati. Bila je to uistinu neobi­čna situacija. Kasnije su civilni i vojni kontrolori letenja napravili mjere­nja i zaključili da se nepoznati objekt kretao brzinom koja je čak sedam puta veća od brzine zvuka.

- Puno godina kasnije letjeli ste više puta s kopilotom koji je u vrije­me tog incidenta bio vojni pilot i sudjelovao je u događanjima te noći.

Je li vam ispričao što se tada uistinu dogodilo? - U igri su uglavnom bili lovci tipa Mig-21. Mislim da je cijelu strku

te noći pojačala činjenica da je s Batajnice trebao put Kube poletjeti predsjednik Tito. Moj kolega za kojeg pitate uistinu je sudjelovao u dra­matičnim zbivanjima te noći, ali premda sam ga kasnije nebrojeno puta pokušao navesti na razgovor, nikada nije želio o tome razgovarati. Samo je ponavljao da je tada "bilo grdo".

- Je li susret s tim objektom možda završio pogubno za jugoslaven­ske avione? Je li neki od njih nastradao ili bio srušen? Priča koja kruži kaže da su te noći neki vojni zrakoplovi nestali.

To je samo priča. Čuo sam da su zrakoplovi nestali, bili srušeni. Ali sada već zalazimo u područje koje više nije moje. Ne želim se baviti na­gađanjima. Čvrsto stojim na zemlji i govorim samo ono u što sam sigu­ran. Ovo drugo mogu biti samo priče, mogu biti i istinite, ali nisu moje.

- A te priče koje nisu vaše? Da, bilo je rečeno da su te noći neki vojni avioni tada netragom ne­

stali, da su nastradali. Što se s njima uistinu dogodilo - neznam.

LITERATURA

[1] Cotterell A.: ANCIENT CIVILIZATIONS, "Penguin Books", Tokyo, 1988.

[2] Heyneck D. R.: UFO - Mit ili stvarnost, "Zagrebačka naklada", Zagreb, 1998.

[3] BIBLIJA, "Stvarnost", Zagreb, 1968.

[4] THE BOOK OF ENOCH, From The Apocrypha and Pseudoepigrapha of the Old Testament by R. H. Charles, Volume II., "Oxford Press"

[5] Blumrich J. F: OTVORIŠE SE NEBESA, "Stvarnost", Zagreb, 1974.

[6] Sitchin Z.: DVANAESTI PLANET, „TELEdisk", Zagreb, 2002.

[7] Thompson, Richard L.: ALIEN IDENTITIES - Ancient Insight into Modern UFO Phenomena, "Govardan Hill Publishing", San Diego, 1993.

[8] Đurđević K.: VEDSKA KOZMOLOGIJA - Hijerarhija svemira, "Bhaktivedanta" - Udruga za znanost i religiju, Zagreb, 1999.

[9] Gjurinek S.: TRAGOVI VELIKE SIBIRSKE EKSPLOZIJE - Most prema inteligentnim svjetovima naše galaktike, "Izvori", Zagreb, 1993.

[10] Gjurinek S, Šimatović L: ...Homo X - Tragom čovjeka i pradrevnih kultura, "Izvori" Zagreb, 2001.

[II] Mehler S. S.: ZEMLJA OZIRISOVA, "TELEdisk", Zagreb, 2003.

[12] Hoagland R.: THE MONUMENTS OF MARS,"North Atlantic Books", Berkeley 1992.

[ 13] MS ENCARTA REFERENCE LIBRARY 2003,"Microsoft" Redmond, multimedijsko CD izdanje

[14] Hill P. R.: UNCONVENTIONAL FLYING OBJECTS: A Scientific Analysis, "Hempton Roads", 1995.

[15] Stonehill P.: THE SOVIET UFO FILES - Paranormal Encounters Behind the Iron Curtain, "Cib" 1998.

[16] Mannion M.: PROJECT MINDSHIFT - The Re-education of American Public Concerning Extraterrestrial Life 1947. - Present, "MacEvans&Co", 1998.

[17] Brown C: COSMIC EXPLORERS - Scientific Remote Viewing, Extraterrestrials and a Message for Mankind,"EP Dutton", 1999.

[18] Mack J. E.: PASSPORT TO THE COSMOS - Human Transformation and Alien Encounters, "Crown Pub", 1999.

[19] Laszlo E.: WISSENSCHAFT UND WIRKLICHKEIT, "Insel Verlag" 1994.

' [20] Cazes B.: POVIJEST BUDUĆNOSTI, "August Cesarec" Zagreb, 1992.

[21] Einstein A.: MOJ POGLED NA SVIJET, "Izvori", Zagreb, 1992.

[22] Sheehan A.: THE PLANET MARS, The University of Arizona Press, Tucson, 1996.

[23] Sagan C: PLAVA TOČKA U BESKRAJU - Budućnost čovjeka u svemiru, "Sveučilišna knjižara", Zagreb, 2002.

[24] Šuljman S.: INOPLANETIANE NAD ROSSIEJ -PORAZITELNIE FAKTI I NO VIE HIPOTEZI, Autorsko izdanje, 1983.

[25] Chomski N.: NOVI MILITARISTIČKI HUMANIZAM, "Adamić", Rijeka, 2003.

[26] Bard A., Soderqvist J.: NETOKRACIJA - Nova elita moći i život poslije kapitalizma, "Differo", Zagreb, 2003.

[27] Bajsić V: GRANIČNA PITANJA RELIGIJE I ZNANOSTI (Studije i članci),"Kršćanska sadašnjost", Zagreb, 1998.

[28] Goldsmith D.: DIE JAGD NACH LEBEN AUF DEM MARS, "Scherz Verlag", Miinchen, 1996.

[29] Hynek J. A.: THE UFO EXPERIENCE - A Scientific Inquiry, "Henry Regnery Company", Chicago, 1972.

[30] Grupa autora: LEKSIKON ANTIČKIH AUTORA, "Matica hrvatska", Zagreb, 1996.

[31] Grupa autora: OPĆI RELIGIJSKI LEKSIKON, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 2002.

[32] Hancock G., Bauval R., Grigsby J.: TAJNA MARSA - Tajna veza između Zemlje i Crvenog planeta, "Stari grad", Zagreb, 2004.

Stjepan Gjurinek - afirmirani stručnjak iz područja građevinske ke­mije, rukovoditelj tvrtke za specijalne zaštite i primjene novih materijala CONEL d.o.o. - Zagreb, publicist. Rođen krajem 1952. godine u Zagre­bu. Djetinjstvo provodi u Zlatar Bistrici, gradiću Hrvatskog Zagorja. Živi u Zagrebu.

Od 1971.-1975. godine usporedo studira tehnologiju keramike i vanjsku trgovinu. Magistrirao 1979., a 1985. godine obranio doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagre­bu 1982. godine stječe l icencu za sveučilišnog predavača.

Kao neovisan istraživač u slobodno vrijeme bavi se tehničkom kul­turom starovjekih naroda te uzrocima velikih povijesnih kataklizma. Autor je nekoliko knjiga i većeg broja stručnih radova.

Ivan Šimatović - rođen je početkom 1944. godine u Zagrebu. Dje­tinjstvo provodi u Krapini. Studira na Elektrotehničkom fakultetu u Za­grebu i 1967. godine diplomira na Odjelu jake struje. Od 1967. do 1977. godine radio u Elektrotehničkom institutu poduzeća RADE KONČAR u Zagrebu, gdje je uz rad magistrirao 1975., a 1977. godine i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Zaposlen u HEP d.d., DP ELEKTRA - Zabok kao rukovoditelj Odjela razvoja i inženjeringa. Živi u Krapini.

Kao neovisan istraživač posljednjih dvadesetak godina u slobodno vrijeme bavi se mitološkom baštinom i religijama ranopovijesnih kul­tura, paleokontaktima te geopatogenim zračenjima i njihovu uplivu na zdravlje čovjeka. Autor je i koautor niza stručnih radova, recenzija i ekspertiza te više zapaženih napisa u časopisima ZDRAVI ŽIVOT, SVJE­TLOST i PRIRODA.

Godine 2001. objavio je s koautorom Stjepanom Gjurinekom knjigu ...Homo X - Tragom čovjeka i prapovijesnih kultura koja je rezultat njihova sedmogodišnjeg zajedničkog rada.

O AUTORIMA

JEDNA SLIKA VRIJEDI 1.000 RIJEČI! - KINESKA MUDROST

Dva pećinska crteža iz Tanzanije čija se starost procjenjuje na oko 29 tisuća godina. Na lijevom crtežu (lokalitet Itoto) razaznaju se dva diskolika leteća objekta (NLO-a), a na desnom

crtežu (lokalitet I kolo) prikazana su četiri mršava bića neobična izgleda okupljena oko neke žene koju drže za ruke i pozorno ju promatraju. U uokvirenom dijelu desne slike jedno od tih bića vjerojatno sjedi iza nekog uređaja četvrtasta oblika. Djeluju poput izvanzemaljaca koji su

se zatekli u istraživačkoj misiji u srcu pretpovijesne Afrike.

Dvije pretpovijesne pećinske slikanje iz gorja Tassilli u srcu Sahare na kojima su prikazana neka neobično odjevena bića nalik ljudima. Budući da je desna slika već veoma nagrižena

zubom vremena na njoj su, radi bolje raspoznatljivosti glavnog motiva, pojačani prvotni obrisi. Da ta bića nisu domoroci upućuje njihova astronautska odjeća (skafander) i diskolike letjelice

(NLO-i) prikazane u pozadini desne slike.

Svjetski poznata pećinska slikarija iz slikovite alpske doline Camonica u

sjevernoj Italiji stara dvadesetak tisuća godina na kojoj je nepoznati pretpovijesni umjetnik ovjekovječio

dva lebdeća čovjekolika bića odjevena u modernu zaštitnu odjeću (skafander) s prozirnom kacigom na

glavi. Oba u ruci drže neki predmet nepoznate namjene.

Detalj raskošnog pećinskog crteža iz špilje Pech Merle, Francuska, nacrtanog vještom rukom nepoznatog kromanjonskog umjetnika prije otprilike 17-19 tisuća godina. Na njemu su u

uokvirenom dijelu uvećano prikazanom na desnoj slici, uz uobičajene motive iz lova i mnoštvo životinja, nacrtani jasno raspoznatljivi diskoliki "teliesi" (NLO-i). Mogu li se trezvenim ljudima

kamenog doba, od kojih su neki bili vrsni slikari-naturalisti koji su crtali samo ono što su zaista vidjeli, pripisivati halucinogena stanja u kojima su mogli imali tako jasne vizije NLO-a?

Indijanska pećinska slikanja iz Sego kanjona u američkoj saveznoj državi Utah stara oko 7500 godina. Na njoj su prilično detaljno prikazana čovjekolika bića neobična izgleda koja po odjeći i kacigama veoma sliče astronautima u skafanderu. Na kacigama se vide ostakljeni otvori za oči i nešto nalik antenama ili senzorima.

Pećinski crtež osam planeta Sunčeva sustava prikazanih u približno realnom rasporedu kojeg su u velikoj dvorani slabo istražena špiljskog spleta u stjenovitim brdima Varzelandije (Brazil, savezna država Minas Gerais) prije otprilike 11.500 godina

nacrtali pripadnici pretpovijesnog indijanskog plemena. Drevna indijanska predaja zabilježena na tom području govori da su nekoć davno neki

ljudi obdareni čudesnim moćima svojim blistavim letjelicama pohodili to područje, nastanili se među domorocima i godinama su ih ustrajno podučavali

mnogim korisnim vještinama i znanjima da bi im olakšali krajnje tegoban život.

Raskošan pećinski crtež otkriven kod Fergane u Uzbekistanu star oko 7 tisuća godina prikazuje osobu koja na glavi ima kacigu s nekakvim uređajem za disanje. U rukama, na koje su navučene neke grube rukavice, drži diskoliki predmet koji je izgledom i veličinom nalik LP-gramofonskoj ploči ili kompaktnom disku (CD-u). U pozadini je prikazano iznad planina neko ovalno leteće tijelo (NLO) iz čijeg donjeg dijela izbija mlaz gusta dima kao iz rakete. Na tlu ispod NLO-a stoji osoba odjevena poput astronauta s kacigom na glavi na kojoj je učvršćeno nešto nalik štapnim antenama.

Živopisne pećinske gravure (petroglifi) NLO-a koje su prije nekoliko tisuća godina izradili drevni Indijanci s američkog jugozapada. Prema njihovoj predaji nekoć davno su se dva sjajna

leteća objekta sudarila visoko u zraku, a nakon toga se jedan od njih, zbog zadobivenih oštećenja, spustio u današnju Dolinu smrti. Ubrzo zatim sletjela su drugom letjelicom neka

čovjekolika bića koja su - kako tvrde drevni očevici - popravljala havariranu letjelicu. Na lijevoj slici prikazan je NLO oštećenih rubova i donjeg dijela, dok je na desnoj prikazan takav isti

ispravan NLO koji mu je pritekao u pomoć.

Dva petroglifa iz Perua, lokalitet Toro Muerto (Vrata smrti) čija je starost procijenjena na oko 12-14 tisuća godina. Upada u oči da čovjekolika bića odjevena poput astronauta imaju oko

glave auru ili im je glava u prozirnoj kacigi. Na prvoj slici nazire se s lijeve strane čovjekolika bića odjevena poput astronauta neki objekt tehnogena izgleda - vjerojatno njihova letjelica.

Mnogobrojne pećinske slikarije i gravure otkrivene diljem svijeta svojom izražajnošću uvjerljivo svjedoče da NLO-i i astronauti nisu produkt našeg zahuktalog modernog doba.

Petroglif star oko sedam tisuća godina otkriven 1966. u meksičkoj saveznoj državi Queretaro prikazuje četiri urođenika koji uzdignutih ruku radosno pozdravljaju diskoliki leteći objekt (NLO?) iz kojeg zrači svjetlpst ili je okružen nekim oku zamjetnim poljem zračenja. Na njemu su, za razliku od čista Sunčeva diska, precizno nacrtani i neki jednako veliki pravilno raspoređeni konstrukcijski detalji (okrugli prozori ili otvori!?), što opovrgava mogućnost da se radi o ritualnom "pozdravu Sunca"neukih primitivaca.

Drevna pećinska slikarija iz okolice grada Novaje Bukhare (Kagana) u uzbekistanskoj

pokrajini Turkistan prikazuje čovjekolika bića s uređajima za disanje na glavi te

neko simetrično kupolasto tijelo nalik svemirskoj kapsuli iz kojeg, čini se, izbijaju

plameni jezici koji vjerojatno razvijaju zagušljive plinove ili neko polje zračenja.

Njezina starost procjenjuje se na nekoliko tisuća godina i po suvremenim tehnogenim motivima je, po opće prihvaćenom gledištu,

neprimjerena vremenu iz kojeg potječe.

Jedan od brojnih kipića čovjekolikog bića zoomorfna izgleda glave, vjerojatno nalik inteligentnom vodozemnom biću Oannesu i njegovim pratiteljima. Pronađen je prilikom

arheoloških iskapanja u južnom Iraku, a star je oko 6.500-7.000 godina. Čuva se u

bogatoj zbirci starovjekih arheoloških nalaza Britanskog muzeja u Londonu.

Kipić nekog neobičnog moderno odjevena bića poput "astronauta".

Nađen je u Ukrajini kod Kijeva. Njegova starost procijenjena je na oko

šest tisuća godina.

Umjetnička reprodukcija pećinske gravure stare oko 45 tisuća godina otkrivene u davno potopljenom tunelskom spletu na (polu)otoku Jotou na velikom kineskom jezeru Dongting. Uz pomoć ronioca otkrio ju je još u ljeto 1957. ili 1961. godine istraživački tim arheologa predvođen profesorom arheologije i etnologije Chi Pen-Laijem sa Sveučilišta u Pekingu. Na toj starodrevnoj impresivnoj gravuri prepunoj detalja prikazan je motiv lova. Upadaju u oči moderno odjeveni lovci koji sjede u malenim diskolikim letećim platformama i u rukama drže neko cjevasto oružje slično puški.

Nekoliko zanimljivih ilustracija iz knjige poznatog istraživača L. Greya. Dnevnici dviju istraživačkih ekspedicija u sjeverozapadnoj i zapadnoj Australiji 1837. te 1838.-1839. godine.

Prilikom istraživanja špilja u području rijeke Glenelg, oko 300 km zapadno od Melbouma, članovi njegova tima otkrili su i vjerno precrtali veći broj petroglifa na kojima su prije otprilike tri tisuće godina praaustralci (Aboriđini) ovjekovječili Wondjine - čovjeku slična moćna mitološka bića bez ustiju koja su nekoć davno stvorila svijet i ljude. Na nezemaljsko podrijetlo Wondjina

jasno upućuju njihov neobičan izgled i moderna odjeća veoma nalik astronautskoj.

Drevna pećinska slika praaustralaca l===> otkrivena na Kimberley ravnjaku

sjevorozapadnoj Australiji. Uz motive životinja (zmija i klokan) ona prikazuje i

neke moderno odjevene ljude koji zasigurno nisu mitološka bića. Jedan

od njih je, čini se, u skafanderu. Pored njega je s lijeve strane prikazano neko

leteće tijelo s antenama (NLO?). Sudeći po realističnom prikazu velike zmije i klokana može se pretpostaviti

da su vjerojatno podjednako vjerno prikazani i likovi došljaka koji izgledom i modernom odjećom bitno odskaču od

opće prihvaćene pretpovijesne zbilje.

Jedan od 716 kamenih diskova s Bayan Kara Ula otkrivenih prilikom arheoloških iskapanja tijekom 1937. i 1938. godine u graničnom području istočnog Tibeta i Kine. Na njima se, kao robusnim dugovjekim nosačima informacija, nalazi spiralno raspoređen gust brazdast zapis koji govori o prinudnom slijetanju svemirske letjelice ("zračnog broda') i tragičnoj sudbini pripadnika Dropa - skupine miroljubivih izvanzemaljskih istraživača - koji su poput nebeskih momara-brodolomaca bili prinuđeni ostati na pretpovijesnoj Zemlji te preživjeti u krajnje surovim planinskim uvjetima i neprijateljskom okružju. Starost tih diskova procjenjuje se na oko 12 tisuća g.

Crtež površine diska s Bayan Kara Ula na kojem se prikazane spiralne brazde. U njima se nalazi

gust mikrozapis kao na gramofonskoj ploči ili kompaktnom disku. Pretpostavlja se da su ti pravilni granitni diskovi ujednačene veličine bili

izrađeni nekom nama nepoznatom tehnikom lijevanja kamena. Oni su gotovo savršena kružna

oblika promjera oko 30 cm i debljine približno 2 cm. U njihovu središtu nalazi se precizno

pozicionirana kružna rupa promjera oko 4 cm. Istraživanje ruskih znanstvenika sa Sveučilišta

Lomonosov u Moskvi pokazalo je da oni sadrže znatne količine kobalta i aluminija te da je

njihova tvrdoća usporediva samo s tvrdoćom diorita - prirodnog crnog kamena eruptivnog

podrijetla.

Pripadnici malobrojne egzotične planinske skupine plemena Dropa koji su sve do sredine XX. stoljeća živjeli na tradicionalan način, gotovo posve izolirani od svijeta, u teško dostupnom surovom planinskom području Bayan Kara Ula. Oni su niska rasta prosječne visine oko 120 cm. Pretpostavlja se da su oni daleki potomci nastali biološkim miješanjem tijekom suživota pretpovijesnih pripadnika poludivljeg autohtonog gorštačkog plemena Kam koje je još u kameno doba nastavalo tamošnje planinske špilje i Dropa - miroljubivih inteligentnih došljaka iz nama obližnjeg zvjezdanog sustava Sirius. Na to upućuje njihova nježna tjelesna konstitucija i drevna predaja koju je 1947. godine čuo od njihova svećenika i zapisao engleski znanstvenik i istraživač dr. sci. Karyl Robin Evans.

Motiv "leteće kočije" koju nebom vuku zmajevi. Taj zanimljiv starovjeki crtež otkriven je na zidu jednog velikaškog groba u kineskoj provinciji Shantung. Potječe iz 147. godine n. Kr.

Crtež iz drevne kineske "SF-knjige" napisane prije otprilike 3.400 godina pod naslovom

Slikovni prikaz Weirdovih zemalja. U njoj stoji da ljudi iz Ji Gungove domovine umiju

izrađivati "leteće kočije" koje mogu putovati vrlo daleko nebom "na vlastitom vjetru".

Crtež crvene "vatrene lopte"Viđene 28. rujna 1890. godine povrh istočnokineskog grada Nanjinga, koju je promatralo više od stotinu ljudi. Većina očevidaca je taj neobičan tajnovit sporoleteći kuglasti objekt u svome iskazu opisala kao "jaje koje sjaji".

Srednjovjekovni japanski crtež izrađen oko 900. godine prikazuje "vatreni

kotač"koji slijeće velikom brzinom. Njegov let pozorno prate dva

svećenika. Na tlu veselo poskakuje neki krilati čovjek reptiloidna izgleda

lica (izvanzemaljac!?)

Ilustracija iz tibetanskog prijevoda vedskog spisa Prajnaparamita sutra načinjenog u X. stoljeću. Na

njoj su prikazane dvije diskolike vimane s kupolom, koje veoma sliče NLO-ima. Taj drevni tibetanski sveti spis koji spominje vimane, u čije

se nebesko (izvanzemaljskoj podrijetlo bili upućeni samo visokopozicionirani svećenici, čuva

se u japanskom muzeju u Tokiju.

Kameni reljef s jednog indijskog hrama na kojem je u gornjem desnom dijelu prikazana u mitološkom duhu krilata

"leteća kuća"(vimana). U njoj putuju nebom dvije božanske osobe.

Iz vedskog spisa Natya-sastra je poznato da brojni stari hinduistički i

budistički hramovi podignuti u Indiji i u jugoistočnoj Aziji imaju oblik vimana.

Skica poprečnog presjeka veće vimane s tri palube načinjena prema opisu u drevnom vedskom spisu. Njezinu propulziju napaja solarni energijski kristal koji proizvodi električnu energiju. Vimana može

letjeti u nižoj atmosferi poput elisnog aviona.

Fotografija diskolikog NLO-a snimljena poslijepodne 3. srpnja 1964. godine iznad jednog hrama u blizini New

Deihija u Indiji. Je li to vimana ili jantra - jedna od čudesnih letjelica koje vedski spisi često spominju i

prilično detaljno opisuju još prije nekoliko tisuća godina?

Renesansna viđenja NLO u starom rimu koja krasi prepis knjige Prodigiorum liber (Knjiga o čudesnim znamenjima) Julija Obsekventa, rimskog povjesničara iz IV. stoljeća. On u njoj prema tada nekoliko stoljeća starim zapisima Livija Tita, najvećeg rimskog historiografa koji je živio u I. stoljeću pr. Kr., opisuje znamenja i čudesa koja su se, navodno, zbila u Rimu i njegovoj široj okolici između 249. i 212. pr. Kr. Prema Obsekventovu opisu leteće tijelo koje se s tla velikom brzinom vinulo u nebo nalikovalo je "štitu" ,

Maštovita ilustracija iz srednjovjekovnog spisa Notabilia temporum (Znamenita vremena) kojeg je 1465. godine napisao Angelo de Tummulilis. U njoj se na slikovit način svojstven tom vremenu spominje neobična pojava nekog užarenog izduženog letećeg tijela nalik ispruženom "vatrenom pojasu" ili "vatrenoj gredi" viđenog u veljači te godine na iberijskom nebu za vladavine kralja Enrika IV.

Zadivljujuće precizan crtež raketolikog NLO-a obavijena gustim oblacima dima viđena kako 1479.

godine leti nebom iznad Arabije. Potječe iz knjige Prodigorum ac ostentorum chronicon (Kronika

znamenja i čudesa) Conrada Lycosthenesa (1518.-1561.) objavljene 1557. godine u Baselu, koja se

čuva u zbirci srednjovjekovnih knjiga Australskog muzeja u Sidneyu.

Crtež viđenja blistavog kuglastog letećeg objekta promjenljiva sjaja i boje na večernjem nebu s velike terase dvorca u Windsoru, 35 km zapadno od Londona. Taj neobičan događaj zbio se 18. kolovoza 1783. godine u 21.45 sati, a zapazila su ga, pažljivo promatrala i detaljno opisala četiri vjerodostojna svjedoka.

Nebrojene rasprave i podgrijavanje dilema na teme: "Jesmo li sami u svemiru?" i "Postoje li izvanzemaljski NLO-i?" danas su

podjednako deplasirane kao što je u XVIII. stoljeću bila vrlo burna rasprava o podrijetlu meteorita koju su 1769. godine u

Francuskoj kraljevskoj akademiji znanosti vodili eminentni znanstvenici toga doba. Ona je slavodobitno okončana

čuvenim autoritativnim stavom velikog prirodoznanstvenika Antoinea Laurent de Lavoisiera (1743.-1794.) koji je u svojoj diskusiji kazao: "Samo seljaci mogu vjerovati da kamenje pada

s neba, jer (znamo da) na nebu nema kamenja."

"disku za bacanje"ili "rozeti s velikim nosom".

Tri skice i umjetnički prikaz Blumrichove rekonstrukcije "Jahvinih kola" iz njegove knjige Otvoriše se nebesa. On je uvjerljivo dokazao da je takva letjelica s kombiniranim raketno-

-elisnim pogonom ne samo moguća već da ima izuzetno dobre karakteristike za veoma zahtjevan let od matičnog svemirskog broda do površine Zemlje. Prilikom slijetanja i uzlijetanja ona koristi četveroelisni helikopterski pogon, a na velikim visinama i u svemiru raketni pogon.

Na njezinu gornjem dijelu je prostor za tročlanu posadu prekriven prozirnom kupolom.

Apriorno držeći Danikenovu hipotezu o drevnim astronautima koji su posjećivali pretpovijesnu Zemlju i uspostavljali kontakte s ljudima neutemeljenom mitološkom baštinom, vrhunski Nasin stručnjak za raketnu propulziju i konstrukciju svemirskih letjelica inženjer Joseph Blumrich ostao je zapanjen nakon detaljno provedene kritičke analize i rekonstrukcije Ezekielova izvješća o "silasku Jahvinih kola". Očita tehnogena pozadina tog događaja, veoma slikovito i detaljno opisanog arhaičnim jezikom na početku starozavjetne Knjige Ezekielove, inspirirala ga je na više uspješnih patentnih prijava u Nasi te ga je potakla na pisanje knjige Otvoriše se nebesa koja ubrzo postaje svjetskom uspješnicom. Ona je do danas ostala podjednako aktualna i zanimljiva kao što je bila i prije tridesetak godina kad je napisana.

Pogled na "sakarsku pticu" s bočne i stražnje strane jasno ističe njezin atipičan "izdajnički" okomit rep kakav nema niti jedna vrsta ptice

koja živi u Egiptu, dok pogled na nju sprijeda i straga ističe blagi nagib njezinih raširenih krila

prema dolje, koji je karakterističan za moderne avione. Na njezinu repu je dr. sci Khalil

Messiha pažljivim pregledom uočio slabo naglašen utor u kojem je nekoć vjerojatno bio

učvršćen davno izgubljen horizontalni stabilizator.

Dr. sci. Khalil Messiha, egipatski arheolog, fizičar, umjetnik, istraživač u graničnim područjima znanosti i cijenjeni aeromodelar prepoznao je, u dotad punih 70 godina ni po čemu zapaženoj "sakarskoj ptici", precizno izrađenu maketu suvremena aviona. Tu je smionu hipotezu ubrzo uvjerljivo dokazao replikom "sakarske ptice" izrađenom od balzovine koja je, svaki put kad bi bila rukom bačena u zrak, elegantno letjela nekoliko metara, sve dok se nije "meko" spustila na tlo. Njegova "nepravovjerna" Interpretacija sakarske ptice veoma je uznemirila brojne pripadnike znanstvenih krugova čiji je "neupitan" službeni stav da u starovjekom Egiptu nije bilo aviona.

"Sakarska ptica" je nekoć bila izložena u staklenoj vitrini nedaleko glavnog ulaza u

veliki Egipatski muzej starina u Kairu. Budući da je svojim očitim "avionskim izgledom" godinama zbunjivala brojne

Ijubopitljive posjetitelje odlučeno je da se kao "nezgodan arheološki nalaz" ukloni iz

izložbene postave muzeja.

Masivna kamena stropna greda u velebnom hramu faraona Setija I. (1291.-1278. pr. Kr.) podignutom u drevnom egipatskom svetom gradu Abidu tisućljećima je krila tajnu o letjelicama kojima su se nekoć služili "bogovi". To slučajno senzacionalno otkriće načinjeno krajem 1992. godine otvara posve nove pogiede na izvorišta i najstariju povijest Egipta i nekih visokih drevnih kultura.

Pogled na bočnu plohu stropne grede na kojoj se već na prvi pogled jasno razaznaje nekoliko suvremenih tehnogenih motiva koji upućuju na složene tehničke izrađevine kakve u vrijeme njezine izrade prije otprilike 3.300 godina nikako nisu mogle niti smjele postojati.

Tri suvremenom čovjeku odmah jasno raspoznatljiva, a za "pravovjerne" egiptologe

atipična, slikovna zapisa (hijeroglifa) isklesana na bočnoj plohi masivne kamene stropne grede

hipostilne dvorane hrama faraona Setija I. u Abidu čini se da veoma zorno prikazuju:

• neki veliki zračni i/ili svemirski brod, • helikopter i • lebdjelicu na zračnom jastuku.

Na kamenom zidu hrama podignutom kod staroegipatskih zlatnih rudnika u Kushu (današnja Nubija) prikazan je na reljefnoj slici staroj oko 3.000 g. neki osno simetričan šiljasti stup s proširenim donjim dijelom, koji veoma sliči modernoj raketi postavljenoj uz lansirnu rampu. Pored njega na tlu stoje dva moderno odjevena čovjeka koji podsjećaju na astronaute spremne za ukrcaj.

"Letjeli su poput bačena tanjura koji se odbija od površine vode"-je pilot Kenneth Arnold okupljenim

novinarima slikovito prokomentirao nepojmljivo brz nadzvučan let formacije od devet blistavih objekata

viđenih iz pilotske kabine njegova izviđačkog zrakoplova nad planinskim lancem Cascade u

saveznoj državi Washington. Otada je na brzinu sročen opisni izraz "leteći tanjur" postao popularan i

općeprihvaćen medijski sinonim za svaki NLO, neovisno o njegovu stvarnom izgledu i obliku.

Umjetnički prikaz jednog od NLO-a viđenih početkom ljeta 1947. godine načinjen je prema Arnoldovu opisu. Prema njegovu zapažanju oni su, kako je kazao novinarima, imali oblik letećeg krila ili bumeranga.

Morris Jessup, uvaženi astronom i profesor Sveučilišta Drake u američkoj saveznoj državi Iowa, kritički je ispitao više od 1600 neprirodnih prolaznih svjetlosnih pojava (TLP) na Mjesečevoj

površini. Po njihovoj osobitoj učestalosti u velikoj kraterolikoj ravnici Platon zaključio je da se tamo vjerojatno nalazi velika aktivna baza

izvanzemaljaca. Vojne i obavještajne krugove SAD napose je uznemirio i zabrinuo dobro argumentiranom i javno obznanjenom tvrdnjom da u planiranim istraživanjima Mjeseca "NASA traga za

nečim posve određenim". Pod time je vjerojatno mislio na tragove prisutnosti izvanzemaljaca i na mogućnost njegove militarizacije.

Orbitalni snimak načinjen iz Apollomodula prikazuje složenu formaciju više geometrijski pravilnih i veličinom ujednačenih struktura (građevina?) na nama nevidljivoj strani Mjeseca. Zbog njihove izrazite pravilnosti i povezanosti teško je povjerovati da su one produkt spontanog djelovanja znanih nam prirodnih sila i procesa. Jesu li to velike istraživačke baze i/ili svemirski centri iz kojih na Zemlju učestalo dolijeću NLO-i?

Udarna vijest objavljena 08.07.1947. godine u lokalnom listu Roswell Daily Record u čijem naslovu stoji da je "RAAF zarobio leteći tanjur na ranču u okolici Roswella". Samo nekoliko sati kasnije ta je senzacionalna vijest, objavljena također i u emisiji vijesti lokalne radiopostaje, bila kao ishitrena energično demantirana i dat je njezin ispravak u kojem se naglašava da se kod Corone srušio vojni meteorološki balon čiji su ostaci "u žurbi bili krivo identificirani".

Snimka naopačke okrenutog palog diskolikog NLO-a kod Roswella pored kojeg

leži tijelo izvanzemaljca. Njezina vjerodostojnost je upitna.

Snimka jedne od metalnih krhotina palog NLO-a nađene na Fosterovu ranču kod Corone na kojoj se vide dvije kopče koje upućuju da je to mogao biti dio sjedala.

Bojnik Marcel Jesse na konferenciji za novinare upriličenoj 8. srpnja 1947. godine u uredu generala Rogera Rameya prikazuje novinarima, umjesto vojnih avionom dovezenih krhotina NLO-a, podmetnute ostatke vojnog meteorološkog balona. Taj je na brzinu smišljen i prilično uvjerljivo izveden bezočan trik odlično upalio i obmanuo novinare koji su, ništa ne

sumnjajući, odmah diljem SAD i svijeta pronijeli ispravljenu vijest o padu balona, a ne izvanzemaljskog letećeg tanjura 'kako je prvotno bilo objavljeno. Time je

ogroman interes javnosti za roswellski incident brzo splasnuo i sve je za idućih nekoliko desetljeća utonulo u duboki zaborav.

Fotografija jedne od triju krhotina neobično čvrstog metalnog profila nađene na Fosterovu ranču kod Corone. Na njoj je uočljiv natpis ispisan znakovima nepoznata pisma. On veoma

podsjeća na tekst napisan velikim slovima starofeničkog odnosno klasičnog grčkog alfabeta.

Nekoliko kadrova sa sporne Santillijeve 16 milimetarske crno-bijele filmske vrpce na kojoj je

nepoznati vojni snimatelj zabilježio obdukciju roswellskih izvanzemaljaca izvedenu u

najstrožoj tajnosti u tamošnjoj vojnoj bazi. Na njima se vidi tijelo poginule izvanzemaljke s

dubokim ranama zadobivenim pri padu letjelice. Na dvije gornje slike na rukama se može

razaznati obrise šest prstiju. Pronađena tijela roswellskih izvanzemaljaca u

osnovi su izgledom veoma slična ljudskim, a duljina im iznosi oko 130 cm.

Glave su im u odnosu na tijelo relativno velike, kruškolike i bez kose s istaknutim neurokranijem

(gornji dio glave u kojem je smješten mozak).

Pretpostavljeni drugi tip čovjekolikog izvanzemaljca stradalog u roswellskom NLO-incidentu 1947. godine. Lijeva slika je objavljena u knjizi UFO-Glasnost ruske pukovnice i znanstvenice

Marine Popovič, dok su ostale dvije iz filma u Santillijevu posjedu. Čini se da taj tip izvanzemaljca ima ponešto različit izgled očiju, ušiju, nosa te broj prstiju po

šaci/stopalu.

PROJEKCIJI S MEĐUNARODNO PRIHVAĆENIM LATINSKIM NAZIVIMA

Crvenim točkama označena su mjesta pada sovjetskih letjelica serije Luna, a zelenim mjesta aluniranja Mjesečevih modula misija Apollo 11-17.

Mjesec - naš jedini satelit i prvi nebeski susjed. Napose nam je tajnovita njegova tamna strana koju nikad ne možemo vidjeti sa Zemlje. Tako veliko nebesko tijelo promjera oko 3480 km toliko blizu Zemlje u nesuglasju je s općim kozmološkim načelima nastanka nebeskih tijela. Više uočenih gorostasnih tehnogenih struktura i velik broj zabilježenih neprirodnih svjetlosnih fluktuacija na njegovoj površini upućuju da naš Mjesec nije, ili barem u dubokoj prošlosti nije bio, posve beživotno ili nenastanjeno nebesko tijelo kako se to danas još uvijek službeno drži.

ORIJENTACIJSKA KARTA VIDLJIVE STR.MJESECA U ORTOGRAFSKOJ

NASA interno teh.izvješće o prolaznim svjetlosnim pojavama ( Transient Lunar Phenomena - TLP) uočenim na vidljivoj

strani Mjeseca. U njemu je kronološki katalogizirano oko 570 vjerodostojnih

zapažanja TLP-a u razdoblju od 1540. do 1967. godine. Ono je bilo izrađeno za potrebe obuke astronauta programa

Apollo čiji je zadatak bio (ne)vojno istraživanje površine Mjeseca letjelicama

s tročlanom posadom. Unatoč temeljitoj pripremi članovi posada misija Apollo 8-17 bili su zaprepašteni onim što su vidjeli i snimili na površini Mjeseca i oko njega,

ali o tome nisu smjeli davati nikakve izjave za javnost. Na to ih je striktno

obvezivao i još uvijek obvezuje rigidni Air Force Regulator 200-2 iz kolovoza 1953.

godine koji propisuje veoma stroga pravila za javno obznanjivanje NLOslučajeva.

O njima smije dati unaprijed sročeno priopćenje za javnost samo visoko pozicioniran komandni kadar.

Iz orbite snimljena naočita osno simetrična gorostasna tornjolika struktura koja se vrlo visoko,

vjerojatno kilometrima, sablasno izdiže iznad puste Mjesečeve površine na nama nevidljivoj polutki. "Je li

to prirodna geološka formacija ili možda nečija megamonumentalna građevina?" - pitanje je koje već godinama postavljaju brojni znanstvenici i istraživači.

Fotografija astronauta Neila Armstronga pored modula Orao na površini Mjeseca koju je na filmsku vrpcu snimio Edwin E. Aldrin (Buzz)

20. 07. 1969. godine u ravničarskom području Mora tišine. U pozadini na lijevoj

strani slike jasno se vide nad horizontom dva blistava NLO-a koja su se pojavila nepunu

minutu nakon aluniranja Orla i lebdeći izdaleka su pratila aktivnosti dvojice astronauta

misije Apollo-11 na Mjesečevoj površini. Ta povijesna fotografija s NLO-motivom nije,

dakako, bila objavljena u medijima. Ona je tek naknadno "procurila" Iz veoma bogate i

javnosti nedostupne Nasine fotografske i filmske arhive istraživanja svemira.

Orbitalni snimak nekog snažnog bljeska (TLP-a) velikih razmjera na rubu Mjesečeva diska u blizini kratera Kowalski na nama nevidljivoj polutki, kojeg nije moguće protumačiti kao prirodan fenomen.

Jasno uočljive formacije izrazito pravilna oblika u dva susjedna Mjesečeva kratera. Ogromne

jaruge ujednačene širine i dubine u kraterskoj ravnici više sliče nekim infrastrukturnim

građevinama ili površinskom kopu inteligentnog i tehnički veoma naprednog izvanzemaljskog

entiteta nego prirodnim tvorevinama.

Pravilne geološke strukture nalik ruševinama velikog kompleksa zgrada u ravnici ispred (sredina donjeg dijela slike) i u krateru Kepler (duboki jarak i nasip).

Visok naočit "toranj" koji baca dugačku sjenu koči se na unutarnjoj padini prstenasta gorskog vijenca

kratera Lobačevski koji se nalazi na nama nevidljivoj strani Mjeseca. Taj zanimljiv orbitalni

snimak koji je uzvitlao mnogo prašine načinila je u travnju 1972. godine posada misije Apollo-16. Je li taj tajnovit "toranj" konična vrha procijenjene visine

oko 800-1000 metara prirodna formacija?

Niskorezolucijski snimak visokog i vitkog uspravnog kamenog monolita izrazito ravnih bridova i ploha kojeg je načinila početkom 1973. godine sovjetska automatska sonda Lunohod-2 tijekom četveromjesečne šetnje kraterolikom dolinom Litrow u području Mjesečeva gorskog lanca Taurus Montes. U pustu i bezličnu Mjesečevu krajoliku zbunjuje njegova neprirodna stroga pravilnost.

Na nekoliko orbitalnih snimaka ekvatorijalnog pojasa Mjesečeve površine, u području zvanom Sinus medii, koje se nalazi gotovo u samom središtu nama vidljive polutke Mjeseca, uočene su neke dugačke, gotovo usporedne linije za čiji nastanak ne postoji uvjerljivo geološko tumačenje. One su jasno vidljive pri niskom upadnom kutu sunčevih zraka i ostavljaju dojam tragova koje

su u prolazu vjerojatno načinila nečija velika vozila (transporteri!?). Starost tih sablasnih tragova nije moguće procijeniti. Pretpostavlja se da su novijeg datuma. Teško je povjerovati da

su oni rezultat tek puke igre svjetla i sjene.

Orbitalni snimak isprekidanog ravnog traga nečijeg velikog vozila (transportera!?) kojeg je 17. 08. 1967. godine načinio američki satelit Lunar Orbiter-5 u blizini kratera Vitello.

Tajnovito vozilo iza kojeg ostaje trag jasno se vidi na desnoj strani slike. Ono se kreće i za sobom ostavlja niz naizmjenično raspoređenih udubina na prašnjavoj Mjesečevoj površini koje se doimaju poput lanca. Vozilo vjerojatno ima oblik spljoštenog rotacionog elipsoida, a zbog niska upadna kuta sunčevih zraka ono baca dugačku postranu sjenu po tlu. Prema upadnom

kutu sunčevih zraka i duljini njegove sjene procijenjeno ja da mu je visina oko 2,4 puta manja od promjera. Vjerojatan izgled Mjesečeva vozila prikazan je na desnoj slici.

Naočita visoka stepenasta piramidna struktura koja se

poput nekog velikog terasastog dvorca ponosno koči u samom

središtu Mjesečeva kratera Magellan svojim pravilnim

izgledom daleko više podsjeća ne neku gorostasnu građevinu

nego na prirodnu tvorevinu (središnja gora u krateru).

KARTA VIDLJIVE POLUTKE MJESECA S NAZNAČENIM POZICIJAMA NA KOJIMA SU UOČENE PRIJELAZNE SVJETLOSNE POJAVE (TLP)

Počevši od sredine XVI. stoljeća pa do naših dana, na površini nama vidljive polutke Mjeseca i u njegovoj neposrednoj blizini opažene su - prvo golim okom, a kasnije sve moćnijim

dalekozorima i teleskopima te suvremenim astronomskim metodama snimanja - brojne neobične svjetlosne pojave (anomalije). Mnoge od njih se, ni uz najbolju volju, ne mogu

znanstveno objasniti prirodnim procesima kao što su, primjerice, vulkanske erupcije, pad većih meteora ili planetoida, izbijanje plinova i tome slično. One su u protivnosti s pretpostavkom o

nenastanjenosti Mjeseca. Okvirno se mogu svrstati u sljedeće kategorije: • snažne svjetlosne bljeskove i "munje"; • svjetleće oblake koji se kreću manjom ili većom brzinom; • brzo pokretna svjetla te

• nepoznate objekte koji brzo prelijeću povrh njegove površine. Statistika pokazuje da su te tajanstvene svjetlosne pojave (Transient Lunar Phenomena - TLP)

osobite učestale na nama vidljivoj sjevernoj hemisferi Mjeseca u području Mora tišine (Mare Tranquillitatis) te na kružnoj kraterolikoj ravnici Platon promjera stotinjak kilometara.

Jedna od sovjetskih svemirskih sondi-blizanki tipa Fobos koje su početkom ljeta 1988. godine bile upućene prema Crvenom planetu i njegovom veoma bliskom tajnovitom pratitelju - satelitu Fobosu - u cilju intenzivnog snimanja

njihove površine optičkom i infracrvenom kozmokamerom. Sonda Fobos-1 utihnula je zbog grube ljudske greške za

nepuna dva mjeseca nakon lansiranja, dok je Fobos-2, uz znatna oštećenja, krajem siječnja 1989. godine prispio u predviđenu orbitu oko Marsa i započeo zacrtani program

istraživanja koji je iznenada bio prekinut u najsloženijoj završnoj fazi 27. ožujka, u krajnje tajnovitim okolnostima.?

Marsov veći i bliži satelit Fobos je nepravilna gromada (planetoid) prekrivena pijeskom i prašinom osnih dimenzija oko 27x22x18 km. On veoma brzo orbitira oko Marsa gotovo savršeno kružnom ekvatorijalnom putanjom na prosječnoj udaljenosti od njegove površine od oko 5980 km. Zbog njegove izrazito niske orbite posve atipične za prirodne satelite planeta Sunčeva sustava ophodno vrijeme mu je samo 7 sati i 39 minuta, pa obiđe Mars 3,22 puta u jednome solu (Marsovu danu).

Zbog izrazito niske ekvatorijalne Fobosove putanje postoje mišljenja da on nije prirodan Marsov

satelit. Budući da je prosječna gustoće Fobosa relativno malena u odnosu na gustoću njemu srodnih planetoida i Marsa američki astronom i popularizator

znanosti Carl E. Sagan te više uglednih astronoma pretpostavljaju da je on veoma porozan ili možda čak

djelomično šupalj. Oni drže da je njegova stjenovita unutrašnjost možda izbušena i adaptirana za nečiju

prirodnu dobro zaštićenu svemirsku stanicu!?

Američka automatska svemirska sonda Mars Global Surveyor (MGS) snimila je 1998. godine visokorezolucijskom kozmokamerom na Suncem obasjanoj površini Fobosa pravilnu strukturu (monolit?) visine oko 130 metara i širine osnovice oko 35 metara. Ona veličinom i proporcijama i izgledom odgovara zaobljenoj zgradi od četrdesetak katova!

Orbitalni snimak "krumpiraste" siluete satelita Fobosa iznad ekvatorijalnog pojasa Marsove površine kojeg je načinila sovjetska automatska sonda Fobos-2 25. 03. 1989. godine. Ona je istog dana svojom optičkom i infracrvenom kozmokamerom snimila i ogromnu izduženu sjenu nečijeg gorostasnog NLO-a koja se strogo simetričnim izduženim elegantnim izgledom bitno razlikuje od nezgrapne Fobosove siluete, što je jasno vidljivo iz dviju slika na sredini stranice.

Orbitalni snimak Fobosove sjene na Marsovoj površini pokazuje da ona nije ni približno toliko izdužena niti zašiljena kao što je sjena gorostasnog NLO-a koju je snimio Fobos-2.

Dva Fobosova orbitalna snimka gorostasne sjene nečijeg NLO-a cigarasta ili diskolika

oblika koja sablasno klizi površinom Marsa. Ona je strogo bisimetrična oblika i podsjeća na

suženu zjenicu mačjeg oka. Njezina duljina duž veće osi

procijenjena je na oko 27 km. Očito je da ta tajnovita vitka sjena ne može potjecati od

Marsovih satelita.

Infracrveni snimak gorostasnog NLO-a dugačkog oko 28 km u neposrednoj blizini Marsova satelita Fobosa, kojeg je načinio Fobos-2 u posljednjim trenucima svoje misije. On je dospio u javnost tek krajem 1991. godine na Međunarodnoj UFO-konferenciji održanoj u San Franciscu u Kaliforniji zahvaljujući ruskoj pukovnici dr. sci. Marini Popovič koja ga je tada pokazala i stručno prokomentirala.

Orbitalni infracrveni snimak guste mreže toplih linija na Marsu koja se rasprostire na

površini od oko 600 km2 negdje u njegovu ekvatorijalnom pojasu Po svemu sudeći ta neobična toplinska struktura, nevidljiva za

Fobosovu optičku kozmokameru, nije prirodan fenomen (podzemno ležište tople vode ili

radioaktivan geološki sloj koji se zbog raspadanja nestabilnih elemenata spontano

zagrijava), već vjerojatno površinski toplinski odraz neke ogromne aktivne tehnogene

podzemne megastrukture.

Planet Mars - popularno zvan i Crveni planet -četvrti je po redu planet gledano od Sunca.

Promjerom je otprilike upola, a površinom oko četiri puta manji od Zemlje. Ima veoma rijetku atmosferu, a

klimatski gledano suhlji je od Sahare i hladniji od Antarktika. Kruži oko Sunca po eliptičnoj putanji na

prosječnoj udaljenosti od oko 230 milijuna km, a ophodno vrijeme mu je 1,9 godina. Već gotovo

stoljeće i pol golica maštu ljudi sve utemeljenija ideja da na njemu postoje niži oblici života te da je nekoć vrlo davno na njegovoj površini, u bogatstvu rijeka,

jezera i mora, postojao visokoorganiziran život.

Sletna sekcija američke automatske sonde tipa Viking od kojih su 1975. godine dvije bile upućene prema Marsu. Jedna od njih spustila se početkom ljeta 1976. godine u području Chryse Planitia, a druga krajem ljeta u području Utopia Planitia.

Orbitalni snimak formacije ljudskog lica u Sidonijskoj ravnici veličine oko 2,5x1,5 km i

visine oko 350 m. Ono, tko zna od kada, nijemo zuri u nedokučive nebeske daljine.

Orbitalni snimak goleme peterostrane "D&M piramide" opsega osnovice oko 7 km i procijenjene visine oko 1200 - 1400 m.

Panoramski orbitalni snimak dijela područja Sidonije koje leži sjeverno od Marsova ekvatora. Na njemu su uočene neke formacije koje ne djeluju prirodno (gorostasno ljudsko lice i peterostrana

"D&M piramida').

Viking-1, 1976. Mars Global Surveyor, 2001. Mars Odyssey, 2002.

Usporedni prikaz triju podjednako velikih i istovjetno orijentiranih orbitalnih snimaka homoidne formacije u prostranoj Sidonijskoj ravnici na sjevernoj Marsovoj hemisferi načinjenih u

periodu od 26 godina u različitim rezolucijama i uz različite upadne kutove sunčevih zraka. Oni rječito govore da je zagonetno lice čudesno pravilna geološka ili, što je daleko vjerojatnije,

artificijelna struktura, a ne produkt puke "igre svjetla i sjene" kako su to svojevremeno pokušavali "objasniti" novinarima i javnosti Nasini glasnogovornici. Na svim snimcima nazire se

na obrazu ispod desnog oka neka kugličasta struktura koja izgledom i položajem sliči suzi.

Orbitalni snimak antropomorfone formacije prozvane Okrunjeno lice u ekvatorijalnom

pojasu Marsa, u brdovitom području Syrtis Major. Procijenjena duljina lica od vrha brade do vrha krune je oko 27 km, a njegova širina je

oko 17 km. Je li to prirodna formacija koja je zbog pogodna izgleda bila naknadno

svrsishodno dorađena u veličanstvenu megaskulpturu vidljivu samo iz velike visine?

Vikingov orbitalni snimak tajnovite antropomorfne formacije kilometarskih dimenzija na sjevernoj hemisferi Marsa u

području Utopia Planitia. Podosta sliči tajnovitom "plačućem licu" u Sidoniji.

Skladna četverostrana "kraterska piramida" veličine osnovice oko 600 m. Pretpostavlja se da je ona artificijelna

podrijetla te da je podignuta nakon formiranja kratera. Da je kojim slučajem starija uništilo bi ju njegovo formiranje

praćeno snažnom tektonikom izuzetne razorne snage.

Mrežolika geološka formacija na Marsovoj površini koja pravilnim

izgledom veoma podsjeća na ostatke neke drevne urbane

strukture. Istraživači su joj zbog karakteristična oblika nadjenuli naziv grad Inka. Zbog svoje

izrazite urbane pravilnosti doima se daleko više kao artificijelna struktura

nego kao prirodna formacija.

Orbitalni snimci veće skupine pravilnih (ne)prirodnih objekata ujednačene (tipizirane) veličine i izgleda gusto razmještenih u prostranoj Marsovoj ravnici Elysium. Oni se doimaju poput golemih prastarih trostranih piramida (tetraedara) ili monolita veličine osnovice oko tri

kilometra, zaustih tijekom vremena debelim naslagama pijeska i prašine.

Skladna četverostrana piramida tlocrtne veličine oko 2 km x 2 km u području Elysium na poziciji određenoj areografskim koordinatama (16o36' S, 198o24' Z). Gotovo je desetak puta veća od dviju velikih piramida na Gizaškom platou kod Kaira. Je li ona djelo nekih drevnih graditelja ili, što je zbog njezine izrazite pravilnosti veoma malo vjerojatno, prirodna geološka formacija? Očito je da zagonetni Crveni planet još krije mnoge tajne od znatiželjnih Zemljana. Nekoliko antropomorfnih struktura -ljudska lica kilometarskih proporcija - te brojni geometrijski

pravilni objekti (piramide) otkriveni na više lokacija upućuju na nama danas još posve nepoznatu pradrevnu prošlost Marsa.

Da naša Zemlja nije jedini planet u Sunčevu sustavu na kojeg povremeno dolijeću izvanzemaljski NLO-i, od kojih vjerojatno poneki i padne, čini se da upućuju uvećani detalji s

dviju orbitalnih snimaka Marsove površine na kojima se razaznaje neki simetričan objekt deltoidna oblika (pali NLO!?) veličine oko 100 m prekriven debelim slojem pijeska i prašine.

RASPROSTRANJENOST ZAPAŽANJA NLO-POJAVA U POJEDINIM PODRUČJIMA SVIJETA DO 2003.

Istočna hemisfera Zapadna hemisfera

SAD Europa

Azija Južna Afrika

RASPROSTRANJENOST ZAPAŽANJA NLO-POJAVA U POJEDINIM PODRUČJIMA SVIJETA DO 2003.

Južna Amerika, Australija i Novi Zeland

KARAKTERISTIČNI POJAVNI OBLICI NLO-a

Diskoliki NLO Elipsoidni NLO Kuglasti NLO

Valjkasti NLO Cigarasti NLO Zvonoliki NLO

Trokutasti NLO Kvadratični NLO Egzotični NLO

U idiličnoj dolini Hessdalen u središnjoj Norveškoj od 1981. godine učestalo se pojavljuju raznovrsni

egzotični svjetlosni oblici na noćnom nebu. Oni su objektivna realnost i posve su atipični za uglavnom statičnu polarnu svjetlost. Zapaženi su u sljedećim

pojavnim oblicima: • bljeskovi bijele ili bijeloplave boje na velikoj

visini; • brzopokretna žuta svjetlost povrh koje je često

treperava crvena svjetlost; • dugotrajna mirna ili sporo pokretna žuta ili

bijela svjetlost te • crni ili tamni leteći objekti s konturnim

svjetlima (NLO-i?). Dosadašnja višegodišnja istraživanja upućuju da ti tajnoviti svjetlosni fenomeni vjerojatno potječu od

termičke plazme nepoznata podrijetla. Među istraživačima prevladava mišljenje da te neobične svjetlosne pojave nisu rezultat spontanih prirodnih

procesa i skloni su ih povezati s pojavom NLO-a, jer za njih ne postoji nikakvo drugo logično tumačenje.

Fizičar Edward U. Condon (1902.-1974.), voditelj vladine

komisije za projekt istraživanja NLO-pojava 60-tih godina XX.

stoljeća, kojeg su obilato financirale vojne snage SADa.

Ona je izradila izvješće poznato pod popularnim

naslovom Plava knjiga na preko 1000 stranica. Proteklo

vrijeme pokazalo je njezin bijeg od suštine i dobro

poznato komisijsko razvodnjavanje problema.

Već tijekom prvih nekoliko minuta emitiranja uzbudljive radio drame Rat svjetova ujesen 1938. godine

američki glumac i producent Orson Welles (1915.-1985.), unatoč

izričitom prethodnom upozorenju da se ne radi o stvarnom događaju,

izazvao je masovnu reakciju slušatelja. Mali zeleni Marsijanci iz radio-drame smjesta su posijali

strah, paniku i histeriju te je njezino daljnje emitiranje moralo biti odmah

prekinuto. Jesmo li mi kolektivnopsihološki uopće pripremljeni za bilo

koju razinu povijesno neizbježnog susreta s izvanzemaljskim

entitetom?

Allen J. Hynek (1910.-1986.), američki astronom i jedan od najeminentnijih istraživača NLO-pojava. Razradio je jasne kriterije za klasifikaciju NLO-viđenja, koji su ubrzo postali opće prihvaćeni među istraživačima NLO fenomena i ufolozima.

Prenoseći papinski pozdrav i blagoslov brojnim sudionicima svjetskog UFO-kongresa održanog 1999. godine u mondenom južnomeksičkom ljetovalištu Acapulcu monsinjor Corrado Balducci između ostalog je rekao: "Bilo bi nelogično i prepotentno tvrditi da smo mi jedina bića koja je stvorio Bog. Razumno je vjerovati i prihvatiti da postoje izvanzemaljci. Njihovo se postojanje više ne može nijekati zato što ima previše dokaza o postojanju izvanzemaljaca i svemirskih brodova (NLO-a)."

Werhner von Braun (1912.-1977.), jedan od ključnih raketnih stručnjaka nacističke Njemačke do 1945. godine, a u 60-im

godinama XX. stoljeća tijelo i duša Nasinog velebnog svemirskog programa Apollo. Genijalni vizionar i nenadmašni

konstruktor svemirskih letjelica koji nepogrešivo spušta prve ljude na Mjesec gajio je jasan pozitivan stav o postojanju

izvanzemaljskih letjelica (NLO-a) koje se povremeno pojavljuju na našem nebu. Očito je o njima bio dobro informiran.

'To se zbilo 1991. pored aerodroma LAX kod Los Angelesa. Bio sam uzbuđen, a možda sam i halucinirao, ali je ipak nešto ostalo na

filmu. Nije se čuo nikakav zvuk, a objekt je nestao za nekoliko sekundi."- kazao je

komentirajući fotografiju slučajni očevidac kratkotrajne pojave NLO-a Dorothy Drudge.

Fotografiju je snimio u Rimu, na Forumu kod Saturnova hrama, 18. 07. 1997. godine u 10 sati ujutro turist Drew Wright. On kaže: "Uočio sam taj leteći objekt jer su djeca koja su se zatekla u blizini vikala Tanjur!, Tanjur! i pokazivala na nebo. Uspio sam napraviti jedan snimak prije nego je netragom iščezao."

"Prije svega želim podsjetiti djecu da premda imam dosta godina i dalje sam zdrava uma i čvrsta sjećanja. Ponavljam - to se zbilo 1926. ili 1927. godine". Fotografiju je snimio pripadnik dobrovoljne vatrogasne jedinice iz gradića Cave Junctiona, savezna država Oregon

Požutjela fotografija Edwarda Plinea načinjena u travnju 1929. godine na šumskom radilištu kod gradića

Warda, savezna država Colorado. Ona dolazi iz obiteljskog albuma njegove kćerke Hetty koja je tada

imala 6 godina. Komentirajući tu staru fotografiju ona je kazala: "Otac nam je govorio o jakom piskutavom zvuku

prilikom preleta diskolikog objekta iznad drvosječa". U namjeri da o tom tajnovitom događaju nešto više dozna Hetty se kasnije obratila Područnoj povijesnoj udruzi, ali

nije dobila nikakve dodatne informacije jer nitko od očevidaca tog neobičnog događaja, koji bi mogao nešto

pobliže reći, tada više nije bio živ - kazala je Hetty.

Trokutasti NLO s jakim svjetlima na vrhovima i u

sredini snimljen na filmsku vrpcu u Belgiji 30/31. 03.

1990. godine. U potjeru za njim bila su upućena dva lovca F16, ali mu se nisu

mogla približiti. Pri tome je jednom od njih odjednom zablokirala sva elektronika

za upravljanje naoružanjem.

Formacija NLO-a na večernjem nebu

Dva NLO-a nadlijeću rafineriju nafte.

Danas više nije potrebno dokazivati postojanje NLO-a, a megamoćnom dezinformacijskom sustavu sve ih je teže negirati i tajiti. Autori knjige