glasilo »hrvatske Šume« p.o. zagrebcasopis.hrsume.hr/pdf/n013.pdfšnje sudjelovanje u...
TRANSCRIPT
GLASILO »HRVATSKE ŠUME« p.o. Zagreb
29. siječnja 1993.
PO PRVI PUTA DODOEUENO VISOKO PRIZNANJE SSSH
SRCE SINDIKALNE SOLIDARNOSTI
Posljednjih dana prošle godine, na svečanosti u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, dodijeljeno je visoko priznanje sekretaru danskih sindikata Henriku Virkelystu za njegov izuzetni doprinos u organiziranju humanitarne pomoći za Hrvatsku
Na kraju 1992. godine, trajno obilježene soli-darnošću i humanitarnim djelovanjem Savez
samostalnih sindikata Hrvatske održao je 29. prosinca svečanu sjednicu na kojoj je uručeno priznanje »Srce sindikalne solidarnosti« Sekretaru ASP Danske Henriku Virkelystu za izuzetan doprinos u organizaciji humanitarne pomoći za Hrvatsku.
Ovo priznanje dodjeljuje se prvi put i cilj je izražavanja zahvalnosti sindikalnim aktivistima koji svojim radom pomažu našoj domovini i našem napaćenom narodu u svetoj borbi za slobodu.
Između mnogobrojnih članova velike sindikalne obitelji koji su svojim radom pomogli borbi našeg naroda izdvojen je Henrik Virkelyst koji je tokom rata 24 puta dolazio u Hrvatsku i organizirao dostavu pomoći vrijednu 2 milijuna DEM.
U Zagreb je stigao iz Jablanice gdje organizira izgradnju Centra za prihvat izbjeglica.
Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Dragutin Lesar uručio je priznanje gospodinu Henriku, dok je ispred Općinskog sindikalnog povjereništva Karlovac, povjerenik Vito Begović u ime zahvalnosti za pomoć Karlovcu uručio »Ratnu skulpturu« rad akademskog kipara Želimira Hudeca.
Izuzetna skromnost oličenje je našeg hrvatskog i sindikalnog prijatelja Henrika.
Zahvalivši se na uručenom priznanju zaželio je skori mir i izrazio želju da ponovno dođe u Hrvatsku, ali kao turist i uživa u njenim prirodnim ljepotama.
Pored uručenja priznanja »Srce sindikalne solidarnosti« predsjednik Lesar, odao je usmeno priznanje svim sindikalnim aktivistima, članovima Saveza koji su svojim radom pomogli onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Na kraju 1992. godine prisjetili smo se svih onih članova koji su položili svoje živote, svih onih koji su svojim zalaganjem pomogli da ova teška vremena budu lakša.
Izvještavajući s ove prigodne sjednice upotrijebio bih riječi predsjednika Dragutina Lesara da je to prigoda u kojoj smo se zajednički prisjetili otkucaja srca sindikalne solidarnosti i izrazili zahvalnost pozadinskoj sindikalnoj fronti hrvatskog obrambenog domovinskog rata.
Prisjećajući se ratne 1991. godine užasa i stradanja, 1992. godine koja nam je vratila nadu u mir i povratak u razrušene domove možemo se nadati da će 1993. donijeti mir i spokoj našoj napaćenoj domovini.
Osvrnuvši se na rad Sindikata kao cjeline u ovim ratnim godinama možemo reći da smo zadovoljni s onim što smo postigli, a želja nam je da konačno nakon ratnih godina krenemo putem stvarne pretvorbe i demokracije.
Nadamo se boljim vremenima kad ćemo i sami moći pružiti pomoć drugima, koja su u ovim teškim danima nama pružili naši sindikalni prijatelji.
Javorko Bebek
PkMInBN I A r f
KRUH I NOVINE I
kruh i novine, odnosno obavijesti, potrebni su čovjeku. Štoviše, pravo na hranu i pravo na in
formacije uvršteni su odlukama Ujedinjenih naroda među temeljna ljudska prava, a svaki pokušaj njihova uskraćivanja znači i kršenje tih prava - što se u današnjem svijetu sve teže prešućuje, skriva i sve manje tolerira
Nažalost, kako kod nas stvari stoje, a naročito poslije nedavnog šokantnog (do sa* da neviđenog!) vala poskupljenja, doslovno svega i svačega, opće siromEištvo suzuje u nas mogućnost ponude. Jer, ljudi se više (uopće) ne pitaju, koji su to kruh odabrali, nego Imaju li novca (svakodnevno) i za onaj najjeftiniji, crni kruh! Slično je i s Izvorima informiranja- u općoj oskudici ljudi su imali sve manje novca za tzv. šareni tisak i>a je on malo-pomalo i nestao-, oni koji su nekad kupovali i dva dnevna lista, imaju sad novca samo za jedan, ili ni jedan, jer će se u dilemi između dvaju »temeljnih ljudskih prava«, kako su Ujedinjeni narodi ponosito označili pravo na hranu 1 pravo na informaciju, odlučiti za hranu. Odnosno, kako stoje stvari, za crni kruh.
A budući se i dnevni i tjedni tisak gasi iz dana u dan, pa i naizgled (nekada) svemoćna radio-televizlja teško trpi od strmoglavog pada "pretplate (što joj je glavni izvor prihoda), moramo se zlosutno -upitati, neće li doskora jedine
obavijesti ići od uha do uha ili dovikivanjem s brda na brdo. Kako sada stvari stoje i to je moguće, ako glad za kruhom ne ubije svaku glad za obavijestima, pa i onima od uha do uha.
Novine (glasilo) »Hrvatske šume«, koje prima preko desetak tisuća naših radnika besplatno, za sada nažalost ne mogu nadomjestiti radnicima i informacije iz dnevnog tiska, 0 dnevno političkim, gospodarskim i drugim inim aktualnim događajima u nas i u svijetu. Uglavnom, žna se o čemu informira naš list »Hrvatske šume«, koji izlazi u pravilu jednom mjesečno. Prema utvrđenoj uređivačkoj politici u našim novinama pišemo o poslovanju poduzeća i uprava (pa i šumarija i FU), 0 životu i radu radnika, o uspjesima, teškoćama i problemima u poslovanju itd.
No, to ne znači - da se utvrđena uređivačka politika liste »Hrvatske šume« u nastalo) situaciji (koja zasigurno nije i neće biti kratkoročna! ne može promijeniti dijelom i u korist Informiranja radnika o najvažnijim dnevnopoli-tičkim, gospodarskim i drugim aktualnim događajima. A za to treba vremena, pa i volje poslovodstva kao i moguća osiguranja ne malih sredstava Jer, kada bi to usvojili, list bi trebao izlaziti barem svakih 15 dana. A i to je moguće.
Ivan HUI
SINDIKALNO POVJERENIŠTVO BDELOVAR
ZAHTJEVI BJELOVARSKIH DJELATNIKA Na II. izvanrednoj sjednici Republičkog odbora sindikata istaknuti zahtjevi
radnika Uprave šuma Bjelovar
u posljednji čas, na dan prijeloma ovog broja našeg lista (srijeda 27. siječnja) saznali smo za 11. izvanrednu sjednicu Republičkog odbora SSŠH, koja je sazvana za 28. siječnja u Bjelovaru.
Na dnevnom redu ovako hitno sazvane sjednice ROS su dvije vHo važne točke: Informacija o pregovorima sa Vladom Republike Hrvatske u svezi isplata plaća i druga, »Zahtjevi Sindikalnog povjereništva Uprave šuma Bjelovar«.
S obzirom na važnost, donosimo u nastavku kompletan tekst zahtjeva bjelovarskih šumarskih djelatnika.
ODLUKA Na sjednici Sindikalnog povjere
ništva Uprave šuma Bjelovar, odr
žanoj 20. siječnja 1993. godine uz izostanak predstavnika šumarije Čazma, donesena je jednoglasno slijedeća odluka:
— Traži se sazivanje Republičkog odbora do 27 siječnja 1993.
- Traži se osnovna plaća neto za sjekače u protuvrijednosti od 1,5 metara kubnih hrasta pilanskih trupaca I. klase, a adekvatno i za ostale djelatnike i to od 1. siječnja 1993. godine.
— Traži se organiziranje toplih obroka za sve djelatnike s tim da djelatnici sudjeluju u plaćanju istih u protuvrijednosti 50 posto sredstava koja su zakonski priznata, a ostatak da se eventualno pokrije iz troškova poslovanja.
- Traži se za djelatnike ogrjevno drvo i to u vrijednosti II klase vi-
šemetrice kraj panja, a na otplatu u roku od 6 mjeseci.
— Traži se da invalidi rada dobiju obećanih 400 bodova na ime razlike od 1.600-2.000 bodova.
— Traži se da se odluke i pravilnici primjenjuju jedinstveno na svim Upravama šuma.
— Tražio se sistematizacija, a vezano s tim i rješenje za sve djelatnike.
— Traži se odgovornost svih koji su sudjelovali na potpisivanju najniže osnovne plače bez suglasnosti djelatnika.
Ukoliko se do 27. siječnja 1993. godine ne održi Republički odbor, dužan sam o tome obavijestiti Sindikalno povereništvo.
Glavni sindikalni povjerenik: Željko Cutvarić
6L4SIL0 »HRVATSKIH ŠUMA« Javnog poduzeća za gospodarenie šumama i šumskim zemljištem u Republici Hrvatskoj, p.o. Zagreb
hđmač: »HR VA TSKE ŠUME« p.o. Zagreb Lj. F. Vukolinovića 2, JP »Hrvatske l«/?)e'-- organizirane su u Direkciju Zagreb i 15 Uprava šuma i to: Vinkovci, Osijek. Našice, Požega, Bjelovar, Koprivnica, Zagreb, Sisak, Karlovac, Ogulin, Delnice. .Senj, Goapić, Buzet i Split. Direktor poduzeća : Josip Dundović, dipl. ing. šumarstva Sarjet lista: Prof. dr. Branimir Prpić (predsjednik), dr Joso Graian, Marijan Kolić, dipl. ing. Milan Krmpotić, dipl, ing.
Tomislav Starčević, Filip Sabić, prof. dr. Josip Vukelić Glavni i odgovorni urednik: Antun-Zlatko Lončarić, dipl. ing. Uređivački odbor: Petar Jurjević, dipl. ing. (predsjednik), .Antun-Zlatko Lončarić, dipl. ing. Vesna Hrkalović, dipl. pol. han Hill, dipl. iur. Gordana Colnar Redakcija lista: Marijan Domović, dipl. polit. Vesna Hrkalović. dipl. polit., Antun.Zlatko Lončarić, dipl. ing., Miroslav
Mrkobrad, dipl. polit. Vesna Pleše, dipL polit, i Zvonko Peičevid Adresa redakcije: Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb. Tel. 041/448-001, 448-034 List »Hrvatske šume« izlazi jednom mjesečno, a djelatnici JP »Hrvatske šume«, umirovljenici, poslovni partneri i djelatnici Šumarskog fakulteta Zagreb dobivaju ga besplatno na kućne adrese. Jlsak: Hrvatska tiskara Zagreb, Slavonska avenija 4 Naklada: 12.000 primjeraka
29. siječnja 1993.
VISOKI GOST NA TRIBINI »GOSPODARSTVO SISKA DANAS I SUTRA«
General zbora Hr\'atske vojske i načelnik Glavnog stožera Gospodin Janko Bobetko, boravio je u Sisku i nakon što je sudjelovao u
radu tribine »Gospodarstvo Siska danas i sutra« koju je organizirala Regionalna gospodarska Komora posjetio je Upravu šuma Sisak.
Za tu priliku organizirana je u čast gospodina Generala, uvijek dragog gosta u svom rodnom gradu odgovarajuča svečanost kojoj su između ostalih dužnosnika i gospodarstvenika prisustvovali saborski zastupnici ovog kraja gospoda Đuro Bro-darac, Marijan Katičić, dr. Boris Šegota i Ivan Kovaćić-Dadek, zatim gradonačelnik Siska Željko Malinac, predsjednik Izvršnog viječa Općine Darko Pavlak, velečasni Petranovič župnik sisački, predsjednik Općinske organizacije HDZ Josip Brajković kao i predsjednici Općinskih organizacija HNS-a Dnjepar Dević, SDP-a Branko Tadić i HSS-a Josip Marić, predstavnici J. P. »Hrvatske šume« Direkcija Zagreb gospoda Đuro Ćuti i Mr. Petar Jur-jević predstavnici sisačkog gospodarstva. Hrvatske vojske i drugi uzvanici.
HRVATSKI NAROD ISKORISTIO JE POVJESNU ŠANSU
Svečanost je započela blagoslovom zgrade Uprave šuma Sisak kojeg je izvršio velečasni gosp, Petranovič a potom se je nakon intoniranja hrvatske himne »Lijepa naša« što ju je izvelo Hrvatsko pjevačko društvo »Danica« iz Siska koje ove godine slavi 125 godišnjicu svog postojanja, prisutnima obratio Inž. Adam Zahirović, upravitelj Uprave šuma Sisak.
Pošto je najprije u ime svih prisutnih, a posebno u ime djelatnika »Hrvatskih šuma« pozdravio Gosp. Bobetka, a potom i sve prisutne uzvanike ing. Zahirović se je toplim i nadahnutim riječima obratio gosp. generalu izražavajući mu zahvalnost za sve što je učinio i još uvijek čini za Sisak, Siščane i svoj uži zavičaj kao i na našu domovinu Hrvatsku.
Evocirajući uspomene na dosadašnji životni put gosp. generala ing. Zahirović nije zaboravio spomenuti dane njegovog djetinjstva kada je svakodnevno zalazio u stoljetnu hrastovu šumu što se je uzdizala odmah tik njegovog rodnog sela Crnac i same njegove roditeljske kuće i gdje je on malo po malo promicao u tajnovitost, ča-
Na svečanosti organiziranoj u čast visol<og gosta Generala zbora Hrvatsl<e vojsl<e Jan/(a Bobet/o, uručena je Povelja i odano priznanje tom hrabrom sinu sisačkog kraja, koji se po drugi puta u svom životu stavio na raspolaganje Domovini robnost i životnu harmoniju šume. I danas gosp. Janko sa dozom sjete voli pričati o tim danima i o toj šumi koja je kasnije iskrčena za gradnju velikih postrojenja INA-Rafinerija nafte.
Gosp. Zahirović je zatim opisao dane školovanja gosp. generala i njegovo svakodnevno pješačenje u 6 km udaljeni Sisak, zatim studije i njegovo četverogodišnje sudjelovanje u antifašističkoj borbi i poslijeratni životni put, posebno zbivanja u svezi hrvatskog proljeća 1971 i potom dvadesetgodišnje izolacije, što se pretvorilo u još jednu životnu epopeju, epopeju trpljenja i prkosnog ponosa cijele obitelji koja se tom prilikom našla na udaru.
U ime svih djelatnika Uprave šuma Sisak i svifi građana općine Sisak, Povelju visokom gostu uručio je inž. Zahirović
Nakon toga gosp. general Bobetko se na najljepši mogući način vraća u hrvatsku povijest. Pošto se je od početka srbo-četničke agresije dragovoljno stavio sasvim na raspolaganje mladoj hrvatskoj vojsci, 10. travnja 1992. krenuo je kao novoimenovani zapovjednik na Južno bojište. Trebalo je, kako reče ing. Zahirović, napisati još nekoliko svijetlih stranica u veliku knjigu hrvatske povijesti a tu čast i tu odgovornost primio je na sebe gosp. general Janko. Vratio se sa te najnovije epopeje hrvatskih branitelja, na jedini mogući način kad je u pitanju gosp. Bobetko, kao veličanstveni pobjednik nad srbočetničkom armadom, kao osloboditelj velikog područja južne Dalmacije i kao čovjek koji je ulio nove nade u milione hrvatskih srca.
U svom daljnjem svečanom govoru gosp. Zahirović je kratko opisao i veliki doprinos svih djelatnika Javnog poduzeća »Hrvatske šume« obrani domovine navodeći podatak da je njih 2500 aktivno sudjelovalo u obrambenom ratu domovine od kojih je njih oko 50 dalo svoje živote na oltar naše slobode. Naglasio je također i veliki materijalni i financijski doprinos našeg poduzeća obrani zemlje.
Na kraju svog izlaganja ing. Zahirović je dao obrazloženje odluke Uprave šuma Sisak kojom se uz bezrezervno odobravanje i suglasnost direktora J. P. »Hrvatske šume« gosp. ing. Dundovića dodjeljuje Gosp. generalu Janku Bobetko Povelja priznanja »kao izričaj naše zahvalnosti za sve što ste učinili za naš grad Sisak, za Siščane. za svoj uži zavičaj kao i za voljenu nam domovinu Hrvatsku«. Hrvatski narod dorastao je povijesnoj šansi
Pošto je primio povelju prisutnim se je obratio gosp. general Bobetko, koji se je najprije zahvalio na uručenom priznanju
Visoki gost General Janko Bobetko na svečanosti priređenoj u njegovu čast a o
životnom putu generala govorio je inž. Adem Zahirović, upravitelj Uprave šuma Sisak
naglasivši da je ugodno iznenađen ovom gestom Uprave šuma. Osvrćući se na dijelove izlaganja ing, Zahirovića o svom životnom putu posebno se zadržao na segmentu vezanom uz Južno bojište, rekavši da je braneći svaki komadić dalmatinskog krša znao da se bori i za Sisak i za Hrvatsku. Ono, što je mene oduševilo i dalo mi moralne snage da izdržim te višem-jesečne napore rekao je general Bobetko je narod, koji me je tamo primio isto kao što me i vi ovdje primate, dragi Siščani i Siščanke. Moja je želja, nastavio je gosp. Bobetko, da završim ovu etapu mog života časno a sam ocjenjujem da je to sada što radim njegov najćasniji dio. Mi ulazimo konačno u fazu koju Hn'atska i hrvatski narod očekuje dugo, a to je da istjeramo okupatora i oslobodimo cijelu zemlju i da Hrvatska počne disati punim plućima. Za taj zadatak trebat će još dosta znoja, ali stvorili smo takvu bazu potencijalnih snaga i odlučnih ljudi da se možemo ako to bude potrebno uhvatiti u koštac i sa tim problemima. Hrvatski vojnik danas pred povješću dokazuje da je u stanju sam obraniti svoju zemlju, da su hrvatski sinovi voljni žrtvovati svoje živote, jer se nalazimo u povijesnom trenutku koji je neponovljiv. Ono čega sam se u početku ovog rata malo plašio predviđajući događaje koji su nailazili, bilo je dali će politička svijest kod hrvatskog puka biti takva da osjeti da je to sada taj trenutak i da se on više neće vratiti. Ono što se je dogodilo, čega ste vi svjedoci potvrđuje, da je hrvatski puk dorastao povijesnoj šansi i da ju je hrabro iskoristio i odgovorio izazovu vremena, završio je svoje misli gosp. Bobetko.
Prisutnima se je obratio u ime našeg poduzeća gosp. Ćuti i uz nekoliko biranih, prigodnih riječi predao gosp. generalu umjetničku sliku, pejsaž iz pokupskog sela Letovanić, rad akademskog slikara prof. Marekovića.
U nastavku svečanosti uz prigodan govor Povelju priznanja primio je i istaknuti sisački građanin, zastupnik u Saboru Republike Hr\'atske, gosp. Đuro Brodarac, načelnik Policijske uprave Sisak. 1 njemu je u ime poduzeća gosp. Ćuti predao umjetničku sliku.
Treba spomenuti da je između ostalog tim priznanjem gosp. Brodarcu iskazana zahvalnost za veliku pomoć aktivnog i re-zenmog sastava policije na sprečavanju šumskih šteta. Ne treba zaboraviti da je gosp. Brodarac vjerovatno jedini u Hrvatskoj osnovao posebnu policijsku jedinicu za te svrhe sastavljene isključivo od djelatnika Uprave šuma Sisak.
Gosp. Brodarac se je iskrenim riječima zahvalio na priznanju i časti koja mu je iskazana.
Na kraju je izveden prikladno koncipirani svečani koncert, kojeg je na kraju u samim superlativima ocijenio sam general Bobetko.
A. Z.
29. siječnja 1993.
ŠUMARE PROTJERUJU IZ ŠUMA DENACIONALIZACIJA NA VARAŽDINSKI NAČIN
Boreći se za »pravicu« mještani nei<iti varaždinsfcih mjesta samo tijeicom prošle godine, tri puta su nasilno prekinuli obavljanje radova sječe i izrade drvnih sortimenata djelatnika šumarije Varaždin
Već tada, pokretanjem pitanja vraćanja nekretne imovine vlasnicima oduzete (otete) im za vrijeme
bivšeg komunističkog režima, bilo je jasno da će taj vrlo složeni proces izazvati puno problema osobito glede vraćanja šuma i šumskih površina.
U očekivanju Zakona o denacionalizaciji čijim donošenjem bi se te dugogodišnje nepravde trebale ispraviti, mještani mnogih sela i mjesta postaju svakim danom sve nestrpljiviji, razdra-žljiviji, a što je najgore i sve agresivniji. Često se, ne razlikujući demokraciju od anarhije, uzdižu iznad vlasti i uzimaju zakon u svoje ruke. Da bi što prije ostvarili ciljeve, služe se svim mogućim sredstvima i metodama. Od pritisaka na političare i političke stranke (neke to koriste i za svoje političke probitke). Ignoriranja državnih i općinskih institucija od prijetnji fizičkim obračunom šumarima i šumskim djelatnicima, koji su često izloženi uvredama, zlostavljanjima i protjerivanjima sa radilišta.
Jedno od najproblematičnijih područja glede denacionalizacije je varaždinsko. Djelatnici šumarije Varaždin su tijekom 1992. godine, tri puta bili prisiljeni prekidati rad pred nasrtajima razjarenih mještana koji su im prijetili fizičkim obračunom. Na svu sreću do sada su takovi obračuni u posljednji tren izbjegnuti samo zahvaljujući prisebnosti šumskih djelatnika. A da je i to izvjesno i moguće u skoroj budućnosti, govore izjave, prijetnje i ponašanje zainteresiranih mještana, u što se štovani čitatelj osobno uvjerio i potpisnik ovih redaka kada se našao u situaciji da je morao spašavati fotoaparat, ali i živu glavu na ramenu.
POČELO JE RAZGOVOROM Tijekom proljeća i ljeta 1992.
grupa građana MZ Vinica, došla
je u dva navrata u šumariju Varaždin uvjerena da je šuma »Du-gavice« odjel 9e g.j. Zelendvor njihovo vlasništvo, neopravdano oduzeto odmah poslije II svj. rata. Građani su upoznati s načinom rada u JP »Hrvatske šume«, s planovima sječe i sa svime što ih je interesiralo. Sve su primili na znanje, ali ostali su čvrsto u namjeri osporiti pravo šumariji na radove u toj šumi.
Općinski odbor Hrvatske seljačke stranke Varaždin 16. studenog 92. upućuje dopis ministru poljoprivrede i šumarstva, predsjedniku općine Varaždin, predsjedniku IV općine Varaždin, šumariji Varaždin i policijskoj upravi Varaždin, a mještani MZ Vinica telegram dopredsjednici Sabora Republike Hrvatske gospodi Katarini Fuček da intervenira i spriječi sječu šume odjela 9e g.j. Zelendvor, navodeći da je navedena šuma vlasništvo bivše zemljišne zajednice. Navedeni telegram s popratnim dopisom dobilo je Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva na uvid s napomenom da se čitav slučaj ispita i obavijesti gospodu Katarinu Fuček.
Republički inspektor za šumarstvo inž. Milan Krlić zakazuje 23. studenog 92. sastanak s predstavnicima Uprave šuma Koprivnica i predstavnicima MZ
Vinica i MZ Vratno. Sastanku su bili nazočni uz inž. Krlića i općinski šumarski inspektor inž. Marinko Huzjak, Upravitelj Uprave šuma Koprivnica inž. Anđelko Serdarušić, zamjenik upravitelja Uprave inž. Dražen Videc i upravitelj šumarije Varaždin inž. Marin Tomaić. Od strane MZ Vinica bio je potpredsjednik Ivan Kovačić, a MZ Vratno potpredsjednik Ivan Ho-šnjak. Nakon obavljenog razgovora, uvida u gospodarsku osnovu za g.j. Zelendvor i uvida u godišnji plan gospodarenja, inspektori su donijeli Zaključak:
— Inspektori konstatiraju da je uprava šuma Koprivnica - šumarija Varaždin postupila u skladu sa propisima osnove gospodarenja, sačinila godišnji plan sječa i plan šumsko uzgojnih radova koje u cijelosti treba završiti u skladu sa propisom osnove gospodarenja.
— Osnova gospodarenja sačinjena je na temelju Zakona o šumama i podzakonskih akata i odobrena od strane skupštine općine Varaždin.
— Upućuje se Upravu šuma Koprivnica — šumariju Varaždin da izvrše propis osnove.
Iako su potpisali zapisnik jer nisu imali primjedbe, predstav-
\ -^*>%.^ N'^
Preostali dio šume »Dugavica« naleon protjerivanja našili radnilia. Tito će i Icada dovršiti otpočetu sječu ?
Sutradan 24. studenog održan je u Izvršnom Vijeću općine Varaždin sastanak kojem su bili nazočni predsjednik IV g. Čedo-mil Cesarec, sekretar sekretarijata gospodarstva općine Varaždin g. Plukavec te Republički šumarski inspektor inž. Krlić, načelnik za inspekcijske službe u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva inž. Krajačić, šumarski inspektor inž. Huzjak, zamjenik upravitelja Uprave šuma Koprivnica inž. Videc i upravitelj šumarije Varaždin inž. Tomaić.
Predstavnici općinskih vlasti su na tom sastanku obećali da će održati sastanak sa mještani-ma MZ Vinica.
IZ GOSPODARSKE OSNOVE Prema propisu osnove u odjelu 9-e. na površini od 12 ha izvršiti čistu sječu, te nal<on pripreme staništa izvršiti pošumljavanje sa 30.000 Icomada smrekovih sadnica. ~ Prema izvršenoj doznaci u ljetu 1991. godine u tom odsjeku utvrđena je slijedeća masa:
wDOTA TEHNIČKOG PROSTOR. ^TOAnA iiLriiDi ir% VRSTA DRVA DRVA OTPADA UKUPNO HRAST LUŽN3AK .v jv- k, 573 m' 419 m' 201 m' ^ 1193 m" BAGREM '-v '% > 150 m' 433 m' 140 m' 723 m' OML 47 m' 80 m' 32 m' 159 m' SMREKA 100 m' 32 m' 32 m' 164 m' BOROVAC 7m^ 5 m' 2 m' 14 m' UKUPNO; 877 m' 969 m' 407 m' 2253 m'
nici MZ su ostali pri svom stavu da će svim sredstvima obustaviti sječu u toj šumi, a neće dozvoliti niti eventualno pošumljavanje sadnicama smreke (30000 kom) kako je propisano u osnovi gospodarenja.
NASTAVILO NASILNO Dosljedno ranijim prijetnjama
grupa od oko 60-tak mještana nasilno je 10. prosinca 92. ušla u šumu i pod prijetnjom fizičkog obračuna prisilila djelatnike šumarije Varaždin da prekinu sje
ču koju su započeli tri dana ranije tj. 7. prosinca. Odmah je na lice mjesta izašao općinski šumarski inspektor inž. Huzjak i mještanima objasnio da šumarija Varaždin radi na temelju pozitivnih zakonskih propisa. No mještani ne odustaju u svojoj namjeri, a djelatnici šumarije u cilju izbjegavanja sukoba napuštaju radilište. U sjećini je ostalo oko 100 m' nepreuzetih hrastovih trupaca, 32 m^ bagremovih trupaca, 15 m' trupaca jasena te neizradeni ogrijev. MZ Vinica je postavila pokraj šume stražara kako ne bi nitko od strane šumarije ušao u šumu.
Novu akciju mještani MZ Vinica poduzeli su 13. siječnja 93. Tog je dana oko 25 mještana sa traktorima pristiglo u šumu i započeli su samovoljno, bez znanja šumarije izrađivat ogrijev iz površina oborenih stabala hrasta. Ogrijev, sječenicu i granjevi-nu sve su mješali i slagali na iste hrpe. Inspektor inž. Huzjak koji je u pratnji upravitelja šumarije Varaždin inž. Tomaića ubrzo pristigao u sječinu zahtijevao je od mještana da odmah prekinu sa radovima. Mještani ga nisu htjeli slušati već su nastavili sa radom uz »objašnjenje« člana odbora zemljišne zajednice Vinica Tome Leskovara da su počeli sa izradom kako bi »spriječili propadanje drvne mase«!?? Da bi izbjegli moguće neželjene sukobe predstavnici šumarije sa inspektorom su napustili sječinu.
A KAKO CE SE .SVE OVO ZAVRŠITI? Tekst i snimci:
Marijan DOMOVIĆ
Mještani MZ Vinica, izrađuju ogrjev u »svojoj« šumi, a šumarima zabranjen ulaz.
DOŽIVUA] NAŠEG NOVINARA u šumski predjel »Dugavica«
došao sam namjeravajući u razgovoru s mještanima saznati njihovo viđenje denacionalizacije osobito ove šume za koju su životno zainteresirani. Jedva da sam sa ceste fotoaparatom uspio napraviti nekoliko snimaka kad do mene dojuri nekoliko muškaraca, a jedan (vjerojatno kolovođa] čvrsto stežući »šara-fcigere« u rukama počne gala-meči:
Čuj ti! Kaj to delaš? Ko si ti? Koga si pita! za dozvolu?
Gospodine, fotografiram šumu.
Ko te poslaJ? Iz kojih si novina?
Ja sam iz »HrvattSkih šuma« i snimam za naše potrebe.
A ko ti je dozvoli! da slikaš? Oprostite, ali nisam znao da je
u ovoj slobodnoj i demokratskoj državi zabranjeno fotografiranje šume.
Nemoj ti mene za .' Koga si i zakaj slika! ?
Rekao sam Vam da sam snimao šumu.
Kakvu šumu! Ti slikaš ove ljude. Ovo su ljudi razmeš ljudi, a ne vukovi i njiti nedamo da ih se slika. Jasno? Oni rade u svojoj šumi.
Ali gospodine ja fotografiram našu šumu.
Idi ti u pi... materinu! To nije vaša šuma i nemaš pravo slikati bez naše dozvole. Brzo vadi film iz aparata. Sad ti ga bum zel i film i aparat i bum ti ga razbil na glavi.
Ovaj aparat je od poduzeća i ne mogu vam ga dati.
Beži odavde, jer burno i aparat i tebe razbili. Gubi se da te više nevidim. I tebe i svakog ko dojde u ovu šumu ćemo udesit
Srećom da je prisebni vozač Nikola upalio auto i pozvao me da upadnem u kola. Odjurili smo što dalje od ovih ljudi koji su nažalost uzeli zakon u svoje ruke, sretni što smo «aćuvali fotoaparat ali i živu glavu na ramenima.
PISMO ZAŠTITE HSS
u programu Hrvatske seljačke stranke je kao osnovna obaveza zaštita prava i interesa seljaka i svekolikog pučanstva Hrvatske.
šumsko gospodarstvo Varaždin, koje se nažalost zove i Hrvatske šume prišlo Je bespoštednoj sjeći šume viničkog kraja, a radi izvlačenja koristi za pojedince, a prije očekivane denacionalizacije kada bi te šume trebale biti vraćene prijašnjim pravim vlasnicima.
Mještani viničkog kraja ostavši bez zaštite nadležnih organa kojima su se bezuspješno obraćali, obratili su se našoj stranci za pomoć, protiv iskazane samovolje uništavanja prirode i tome slično, a što se u Vinici radi potpuno suprotno deklariranim načelima sadašnjeg demokratskog društva.
Konkretno, ruši se šuma »Dugavica« i sva agacija sa 10 jutara je već porušena i drvna je masa prodana. U pripremi je rušenje daljnjih 25 jutara od čega 6 jutara stoljetne hrastovine.
Stvarni vlasnici -te šume, koja im Je bespravno oteta po prijašnjem režimu podnjeli su Uredu za koordinaciju aktivnosti denacionalizacije u Zagrebu, još. 19. 08. 1991. zahtjev za denacionalizaciju i povrat otete imovir*© sa svom potrebnom dokumentacijom te popisom vlasnika.
Do danas ništa nije riješeno.
Šumarija sječe stoljetne šume, a onda će se vfa-snfcima vratiti golo zemljište bez šuma } bar onoga što su njihovi očevi i djedovi sadili na tom terenu.
Gospodine Ministre! Gospodine Predsjedniče! Gospc^line direktore! Tražimo od Vas da odmah izdate nalog za obustavu sve sječe na području općine Varaždin, a naročito u viničkom kraju.
Na ovom području već je bilo slučajeva spontanih pobuna seljaka (selo Kelemen) kada je zaustavljena sječa, pa je to i sada na području Vinice vrlo ozbiljno prisutno, a time i opasnost od ozbiljnih nemira i posjedica koje Iz toga mogu proizaći.
Naša stranka dati će apsolutnu podršku seljacima ako treba organizirati i samozaštitu protiv samovoljnog postupanja šumarije.
Vjerujemo da će ovo naše upozorenje i zahtjev biti ozbiljno shvaćeno i da će od nadležnih organa bili poduzeti energični koraci, a kako s© traži ovim dopisom.
Ukoliko do sutrašiBJeg dana ne primimo nikakvu obavijest u vezi ovog našeg dopisa, smatrat ćemo da ne želite surađivati u zaštiti prava ! Interesa seljaka, te ćemo poduzeti korake koje smatramo da su primjereni zaštiti interesa seljaka na području općine Varaždin, a u čemu očekujemo i podršku Policijske uprave Varaždin. Predsjednik
ST3EPAN RODfiŠ
29. siječnja 1993.
Akademik Dušan Ktepac prvi je dao inicijativu da se u Vinkovcima u okviru HAZU priredi znanstveni skup o Antunu Levakoviću još 1990. godine
Uvodno izlaganje o uglednom znanstveniku dao je prof. dr. Rudolf Sabadi, predsjednik Upravnog odbora 3P »Hrvatske šume«
U Zagrebu svečano predstavljen Zbornik o prof. dr. Antunu Levakoviću OSNIVAČ KATEDRE ZA DENDROMETRIJU
Jedan nepravedno zapostavljeni znanstvenik — hrast slavonsl<e ravnice dobio je ovih dana krunu od hrastova lišća, baš kako to i dolikuje šumaru Slavoncu, kojim se danas dičimo i slavimo
Upraviteljica Centra HAZU u Vinkovcima prof. dr. Katica Čorkalo podnijela je glavni referat u spomen na uglednika
Ušumarskom domu Hrvatskog šumarskog društva u Zagrebu, 14. siječnja u prisutnosti brojnih eminentnih šumarskih stručnjaka iz
cijele Hrvatske predstavljeno jedno od značajnijih Akademijinih izdanja (Centar za znanstveni rad Vinkovci) — Zbornik o ANTUNU LEVAKOVIĆU.
Uvodno o životu i djelu ovog velikog šumarskog znanstvenika govorio je prof. dr. Rudolf Sabadi, a o zborniku i znanstveniku europskih obzora referate su pročitali akademik Dušan Klepac, prof. dr. Katica Corkalo, prof. dr. Ana Pranjič i akademik Mirko Vidaković,
Knjiga »Zbornik« o Antunu Levakoviću izašla je ovih dana iz tiska u izdanju Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. Centra za znanstveni rad u Vinkovcima uz financijsku potporu Javnog poduzeća »Hrvatske šume« Zagreb. U ovoj knjizi na 200 stranica prikazan je rad znanstvenog skupa održanog u Vinkovcima šestog i sedmog prosinca 1990. godine, kada je proslavljena 20. godišnjica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima i 45. godišnjica smrti najvećeg. šumarskog znanstvenika u prvoj polovici XX. stoljeća profesora dr. Antuna Levakovića.
Prigodom ovog svečanog sjećanja na prof. dr. Antuna Levakovića potrebno je naglasiti da su njegove velike zasluge pri osnivanju fakulteta i naravno Katedre za dendrometriju. Nakon što je doktorirao 20. lipnja 1913. u Beču radi kratko vrijeme (1913-1916) u Brodskoj imovnoj općini Vinkovci, no već 1917. godine postaje suplent na Šumarskoj akademiji u Zagrebu gdje uz dendrometriju predaje i druge predmete. On je jedan od osnivača gospodarskog šumarskog fakulteta 1919. godine.
Njegov cjelokupni znanstveni, stručni i nastavni rad odvijao se je u Katedri za
:^-^l ŠUMA JE POPUT KNJIGE - ^ ^ ^ - k Dai^J§i^znati hrvatski književnik i šumar Josip Kozarac bio
suvrehkehlk Antuna Levakovića, vjerojatno bi o njegovu radu rekao sljedeće: ^
»Šuma je poput otvorene knjige! Ali ako je želimo citati, pita-nje je znamo li ne samo jezik i gramatiku kojim je napisana, nego ćak i alfabet kojim su ispisane pojedine riječi.
Antun Levaković je svojim istraživanjima nastojao odgonetnuti barem nekoliko stranica iz te knjige!«
MR. Nikola Segedi
dendrometriju (radio od 1919 do 1952. god.). Možemo sa sigurnošću reći da je cijeli svoj život posvetio struci posebno izmjeri šuma i biometrici.
Upraviteljica centra HAZU, Vinkovci prof. dr. Katica Čorkalo također rođena u Rokovcima o ovom priznatom i cijenjenom svjetskom šumarskom stručnjaku u svom izlaganju između ostalog rekla je:
Što kazati o Zborniku posvećenom Antunu Levakoviću pred ovim časnim i meritornim skupom, a da izrazimo ono najhitnije, sažeto i jezgrovito, da to bude rječito i odmjereno, jasno i precizno u iskazu. Najbolje da posegnemo za krutim ali i rječitim činjenicama, koje u svim nedoumicama pomažu da nađemo put do istine.
Te nam činjenice kažu da Antun Levaković za života nije doživio pravo priznanje i potpunu afirmaciju svoga djela, a poslije smrti nije, kao znanstvenik europskih obzora i dosega, uzdignut na pijedestal slave, koja mu je zasigurno pripadala. I koliko god tragali za razlozima i uzrocima takvog odnosa, uvijek ostaje nešto tajnovito u pitanju posmrtne slave Antuna Levakovića. A najčešće se zapravo tajna odnosa javnosti prema njezinim velikanima skriva u njima samima. Bit će tako, da u skromnosti i samozatajnosti našeg znanstvenika, njegovoj marljivosti i upornosti, asketskoj predanosti struci i odabranom zanimanju i leže razlozi što su ga upravo takvoga smatrali jedino mogućim, naravnim, gotovo zadanim. A nije bio ni od onih koji su se povijali i hitali u kompromise s moralnim principima, upuštali se u trku za vlašću i moći nad drugim ljudima, nije hlepio za bogatstvima. Ostajao je uvijek posvećen dubljim i trajnijim isti
nama, nego što je efemeran uspjeh u društvenim relacijama. Stoga valjda njegove kvalitete i nije trebalo posebno isticati i prikladnim društvenim priznanjima verificirati. Stoga valjda i jesu desetljeća morala proći da dobije knjigu o sebi čovjek takva znanstvenog profila i digniteta, kakav je bio Levaković. Ali ju je danas napokon dobio.
Evo kako! U arhivu naših činjenica stoji da je na inicijativu akademika D. Klepca, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u svojoj znanstvenoj jedinici u Vinkovcima priredila godine 1990. Znanstveni skup o Antunu Levakoviću.
U vrijeme kada je cijela Hrvatska strepila pred onim što će se dogoditi, kad je cijelu Hrvatsku potresao pravedeni gnjev zbog svega što nam spremaju naši neprijatelji, upravo tada Hrvatska je akademija sa čitavom šumarskom znanošću i strukom znala da treba reći pravu riječ o znanstvenom djelu jednog velikana šumarske misli, u jedno teško doba, u predvečerje krvavog rata, kad se posvuda po hrvatskim povijesnim granicama ćulo zveckanje srpskog oružja, plaćenog našim novcem. Samo je takva zemlja kakva je Hrvatska mogla i htjela u takvo doba priređivati znanstvene i kulturne skupove i priredbe, stvarati i djelovati kao u najmirnije vrijeme. Primjer Antuna Levakovića samo je jedan od tisuću.
I dok je njegova i naša Slavonija na istoku Hrvatske pružala nadljudski otpor neprijatelju, dok je mjesecima odolijevao junački Vukovar, kad je srbovojska zauvijek zaustavljena na vinkovačkim linijama bojišnice, tiskali smo ovaj Zbornik čovjeku, koji je baš tada, u vrijeme sveopćeg narodnog otpora i jedinstva, napokon do
bio to što je otprije zaslužio. I premda znamo da je to trebalo biti prije, osjećamo da je sada baš pravo vrijeme za jednog takvog umnog čovjeka naše hrvatske ravnice, za jednog šokačkog poštenjačinu i djelatnika visokog intelektualnog ranga.
Ponikao u blizini stoljetnih hrastika, on ih je istinski zavolio, postao veliki šumar i posvetio im čitav život i rad. Šumarstvo je bilo njegova vokacija, njegov izbor i smisao. Ono sada Antunu Levakoviću svoj dug časno i na svečan način vraća. Tom sinu sela Rokovaca, koje danas gradi naselje da bi prihvatilo dvije i pol tisuće prognanih i izbjeglih Vukovaraca i pučanstvo okupiranih sela Vinkovaćke općine. Selo u selu! Tako će se svoji vratiti svojima, bliže svojim domovima. Vjerujemo da bi i Antun Levaković bio zadovoljan takvim rješenjem te životne formule. Kao što je nekada on iz toga malog sela stigao u grad Vinkovce, pa u veliki Zagreb i još veći Beč, tako su danas šumari iz Vinkovaca i cijele Slavonije stigli u hrvatsku metropolu, sveučilišno središte gdje je na Šumarskom fakultetu ostvario svoje znanstveno djelo.
Zgusnuta zbivanjima i značenje, povijest će pisati o svim hrvatskim bitkama u protekle dvije godine. Ona će vrednovati koliko je tko bio djelatan i koristan u svom području. Jer, duhovna obnova o kojoj se govori i piše, koju se veliča i osporava, ona je naime već počela, Upravo tada kada je hrvatski čovjek odlučio biti svoj gospodar i imati svoju državu. Ta duhovna obnova smislila je i realizirala i Znanstveni skup i Zbornik o Antunu Levakoviću, sve znanstvene i kulturne priredbe i sve tiskane knjige. Ona gradi škole i podiže srušene zvonike, otvara izložbe koje gledamo i uprizoruje kazališne predstave, ona pokreće pojedinca i čitav hrvatski narod.
Jedan znanstvenik — hrast hrvatske ravnice dobio je danas krunu od hrastova lišća. Još mnogi čekaju da ih ovjenčamo. Neki to u Hrvatskoj, na Jugu, čine lovor — vijencima i vijencima od mirtina lišća. Mi u Slavoniji imamo svoj znak — list plemenita hrasta, kako dolikuje šumaru Slavoncu kojim se danas dičimo.
Antun Levaković ima već spomen-ploču na rodnoj kući u Rokovcima, a danas je dobio ovaj Zbornik, kojim ispisujemo povijest hrvatske šumarske znanstvene misli i razvoja. To nije sve i nije dovoljno, ali je siguran dokaz da Hrvatska ne zborav-Ija svoje zaslužnike.
Katica Čorkalo Zvonko Peičević
29. siječnja 1993.
SA ZNANSTVENO STRUČNOG SASTANKA ODRŽANOG U BJELOVARU LUŽNJAK NA BILOGORI TREBA SPAŠAVATI
Šume Bilogore spadaju među one naše do sada najsačuvanije šume i predstavljaju svojevrsnu oazu zdravlja među raširenom bolesnom organizmu
Ekološki sistem je narušen i potrebno je stalno pronalaziti načine kako ga obnoviti i održati. I premda šume bjelovarske Uprave, a poseb
no šume Bilogore spadaju medu najoču-vanije u Republici i predstavljaju svojevrsnu oazu zdravlja u sve raširenijem (šumarskom) bolesnom tkivu - treba poduzeti sve preventivne mjere kako bi se »ovo predgripno, a ponegdje već i teško gripo-zno stanje naših šuma« ozdravilo. No kao i kod svakog bolesnika, najvažnije je postaviti (točnu) dijagnozu a onda odrediti odgovarajuću terapiju. Ako se tu pogriješi ili okasni, stanje će se još pogoršati.
Tako je na stručno znanstvenom sastanku u Bjelovaru, na temu 'Šume Bilogore, utjecaj klime na vegetaciju i mogućnost osnivanja meteorološke postaje': definiran problem. U izlaganjima koje su podnijeli inž. Milan Presečan (o čemu govorimo posebno) i dr Juraj Medvedović s Šumarskog instituta Jastrebarsko, te u raspravi problem je proširen; ne samo bilogorske šume već, dapače, i nizinske šume hrasta lužnjaka su te koje treba spašavati. Kako ih očuvati, kakva je uloga klime na Zajednički snimak svih sudionika pred lugarnicom u kojoj se održao sastanak
Prisutne goste na ovom znanstvenom sastanku sa Upravom šuma Bjelovar upoznao je mr Ivan Voif, upravitelj
M. Harapin: »Ne vjerujem u univerzalne stručnjake...«
INTERVENCIJE SU NUŽNE
- Koliko god smo poklonici prirodne obnove šuma, moramo intervenirati na 101 način! Od cvatnje pa na dalje. Sad imamo priliku da razvijemo sistem motrenja, ovom novom meteorološkom postajom, i vode i klime i sveg ostalog ovdje na Bilogori. No treba gledati i dalje: zalažem se da se napravi program klimatskih motrenja za »Hrvatske šume«. .. (Inž. Tomislav Starčević, stručni suradnik u
direl<ciji HŠ)
pojedinim područjima, kakvo značenje meteorološke postaje za praćenje vremenskih prilika, pa onda i davanje prognoze što bi za pravovremene šumarske akcije moglo biti vrlo značajno, pitanja su od krucijalnog značenja.
KLIMA I ŠUMSKE ZAJEDNICE u uvodnom izlaganju naslovljenom
»Klima je glavni činilac rasprostranjenosti šumskih zajednica« dr Medvedović ustvrduje kako se »opća klima razlikuje od klime u šumi pa je nužno osim općekli-matske imati i mikroklimatsku postaju na
Bilogori. »Postojanje takve postaje na Bilogori, u šumskom okruženju, kaže Medvedović, u dogledno bi vrijeme, zajedno s istovremenim snimanjem pojedinih objekata iz zraka, dalo podatke o »dosad nepoznatim saznanjima o životnim prilikama šumske vegetacije. Šumari bi dobili informaciju o onim vrijednostima klimatskih pojava i elemenata koji između ostalog odlučuju o flornom sastavu šumske vegetacije, o fenozi listanja, cvatnje i plodonošenja, kao i o razlozima pojave šumskih štetnika ili izostanka uroda šumskog sjemena«.
Naglašavajući da na Bilogori već postoje dvije meteorološke postaje, »ali u naseljenim mjestima, a ne u šumi«, mr Janja Milković iz Hidrometeorološkog zavoda se založila za postavljanje nove postaje -u šumi. Jednako kao i dr Jerko Kirigin koji je upozorio da od postojećih postaja nema adekvatnih podataka o meteorološkim prilikama u samoj Bilogori.
Ne samo Bilogora već i područje hrasta lužnjaka gdje je opasnost i veća - zajednička je misao svih sudionika u raspravi o ovoj stručno znanstvenoj akciji. Dr Miroslav Harapin je ustvrdio da mi o mikrokli-mi znamo malo, a o njoj ovisi vegetacija
pa onda i šumski štetnici, i ova bi stanica mogla pomoći u patologiji šuma. »Ništa nije skupo ako pridonosi pravovremenom otkrivanju bolesti«, mišljenja je mr Ivan Voif, dok mr Ankica Krznar ističe: »Treba definirati sve elemente koji su potrebni za određena, pa i ovo istraživanje.« Trebamo znati, a ne znamo, dodaje inž. Tibor Litraj, da li je sušno razdoblje pridonijelo da nema sjemena, ili je to posljedica općenito lošeg uroda.
Dogovoreno je: osnovat će se meteorološka postaja na Bilogori s praćenjem svih podataka koji bi mogli poslužiti za kompleksno ekološko istraživanje, ali i
NA BILOGORI OBOLIO HRAST
— Slikovito moglo bi se reći ovako: Ako na Bilogori gori plast, u nizini gori kuća, tu je prava vatra! U šumama hrasta lužnjaka s grabom oštećenja su velika. A znamo što lužnjak znači za nas, za šumarstvo Hrvatske. Zato: meteorološka postaja na Bilogori, ali i u nizinskim sas-tojinama hrasta lužnjaka... (Mr Ivan Voif, upravitelj Uprave šuma Bjelovar)
NE VJERUJEM U UNIVERZALNE
STRUČNJAKE — Svi smo mi za »prirodnu obnovu
šuma«, kad god je to moguće. Ali što onda kad nije? Kad čovjek nije zdrav, potraži liječnika i lijek. Tako je i u šumi. Šumski ekosistemi sve više liče agrarnima — zbog izmijenjene klime, pa i nama šumarima ne preostaje drugo nego da se prilagodavamo novim uvjetima. Ne možemo više stajati i čekati skršte-nih ruku da žir urodi... Stvari moramo rješavati specijalistički, jer nije svatko stručnjak za sve. Ne vjerujem u univerzalne stručnjake. Ovo što se nudi s novom meteorološkom postajom i mogućnošću izučavanja mikro klime, dobra je stvar...
(Dr Miroslav Harapin)
istražit će se najhitnije najpovoljnije lokacije za postavljanje takvih postaja u nizinskim šumama hrasta lužnjaka.
Tekst: Miroslav Mrkobrad
SNIMCI: Ivan PBtrić
29. siječnja 1993.
Upravna zgrada rasadnika Hajderovac
RASADNIK HAJDEROVAC - POŽEŠKE UPRAVE ŠUMA
Suvremeni stalilenilt sa uvedenim centralnim grijanjem površine 300 metara l(vadratnili osnov je rasadnićice proizvodnje
TRADICIJA U PROIZVODNJI SADNICA
Uz cestu Kutjevo-Bektež, u sjeveroistočnom dijelu požeške općine smješten je šumski rasadnik
»Hajderovac«. Okružen hrastovom šumom kutjevačke šumarije i poljoprivrednim površinama kutjevaćkog Kombinata, prostire se na bruto-površini od oko 30 hektara. Rasadnik je osnovan još daleke 1948. godine, u okviru tadašnje kutjevačke šumarije, a imao je površinu svega 4 ara.
»Hajderovac« je lociran na oko 200 m nadmorske visine, nalazi se u zoni srednjoevropske humidne klime a zauzima blagi nagib južne ekspozicije. Njegova stojbina (stanište) nije najpovoljnija, jer je čini mrazište sa čestim kasnim proljetnim i ranim jesenskim mrazevima, a tlo je nepovoljnog vodozraćnog režima, slabo je do srednje humozno.
Poslovođa ovog atraktivnog rasadnika Antun Mloković pokazuje nam najznačajnije tehničke uređaje i okolne zgrade, smještene u zaista slikovitom ambijentu. Na nešto više od 18 ha produktivne površine smješteni su moderni staklenik, plastenik, kontejnerište, sjemenište te rasadište i pikiralište. U okrilju crnogoričnih i bjelogoričnih vrsta drveća i grmlja izranjaju gospodarski objekti s društvenom dvoranom, radnim prostorijama, mehaničkom radionicom i nadstrešnicom za rasad-ničarsku mehanizaciju.
Pitamo poslovođu na čemu se temeljila ovogodišnja proizvodnja, - Proizveli smo za prodaju
preko 700 000 sadnica obične i srebrnaste smreke, duglazije, ariša te hrasta kitnjaka i lužnjaka, što je više nego prepolovljena naša godišnja proizvodnja. U sjemenište smo posijali oko 16 kg obične smreke, crnog bora, ariša, duglazije, raznih jela i Pančićeve omorike. Sa bitno smanjenim kapacitetom radimo stoga što je tržište male kupovne moći, zastarjela nam je mehanizacija a imamo i mali broj izvr-šilaca tako da sve poslove ne stižemo načiniti na vrijeme, ističe poslovođa Mioković. - Problem redovne radne snage ipak rješavamo upošljavanjem povremenih djelatnika.
— Ostale vaše ovogodišnje aktivnosti?
- Proljetos smo presadili 20 000 ožiljenih reznica borovice, tuje i pačempresa, raznih formi. Trenutno u stakleniku imamo oko 40 000 reznica, uglavnom, prethodno navedenih vrsta. Također smo obavljali postrano cijepljenje nekih specijalnih vrsta srebrne smreke (patuljasta forma), nekoliko sorti jele, bukve, hrastova i ukrasnog kestena. Uređivali smo kontejnerište a i nasipali parkovni prostor - napominje Antun Mioković.
— Što se u posljednje vrijeme radilo u rasadniku?
- Otkupljivali smo žir hrasta kitnjaka te uspjeli sakupiti oko 5 vagona ovog sjemena. Prodali smo 3,5 tona. Sada je kampanja vađenja sadnica a u jesenskom periodu izvadili smo nešto manje od 100.000 obične smreke,
Već punih 45 godina u rasadniku »Hajderovac« se proizvode sadnice za potrebe šumara požeškog kraja, a u posljednje vrijeme i hortikulturne sadnice, tako da se danas u radnim prostorima rasadnika može naći više od 560 vrsta hortikulturnog raslinja hrasta kitnjaka i lužnjaka, evropskog ariša i crnog bora. To je manja količina od uobičajene, jer se više radilo u cerničkom rasadniku, koji je isto u okviru požeške Uprave šuma. Postavljali smo i dio žičane ograde, koja će iduće godine biti privedena kraju, naglasio je Antun Mioković.
Ovaj vrijedni poslovođa, u rasadniku »Hajderovac« zaposlen je neprekidno 15 godina, stekavši dragocjena iskustva na cijepljenju raznih šumskih i horti-kulturnih vrsta. Tako se u matičnjaku izdvaja njegova forma obične smreke. Prije tri godine boravio je u Nizozemskoj - evropskoj kolijevci hortikulture, gdje je nabavio niz zanimljivih i rijetkih vrsta. S ponosom ističe da je u rasadniku od 1977. godine do sada mnogo napravljeno. Tako su uvedeni električna energija, telefon i voda a izgrađeni plastenik i moderni staklenik sa centralnim grijanjem,
Unatoč nedostatifu radne snage, svi planirani poslovi su obavljeni
izgrađeno je novo sjemenište s 29 modificiranih Dunema novih lijeha. Novo kontejnerište čini niz lijeha s betonskim stazama. Izvršena je regulacija potoka te iskrčene površine zarasle korovom.
Rasadnik ima komposište u kojem se proizvodi kompost, koji pomiješan sa tresetom oblikuje supstrat za oblaganje korije-novog sistema sadnica. Od prije dvije godine započelo se s prodajom humusa, koji se pakuje u vrećice te pored šumskih i horti-kulturnih vrsta čini sastavni dio rasadničarske proizvodnje. Predstoji uređenje površine od oko 4 ha ispod dalekovoda. Na njoj bi se godišnje moglo proizvesti oko 10 000 obične smreke za božična drvca.
Zanimljivo je napomenuti da od 560 različitih vrsta, hortikulturne čine veći dio rasadnika »Hajderovac«. Naposljetku nam je Antun Mioković naglasio da će rasadnik i pored objektivnih poteškoća, pozitivno poslovati a glavni mu je cilj omasoviti šumsku proizvodnju te poboljšati kvalitetu hortikulturnog dijela. Sve to podrazumijeva zaposlenje optimalnog broja radne snage, popunu suvremenijom mehani7 zacijom te, naravno, znatno poboljšanje tržišnih uvjeta. Treba istaći da se rasadnik povremeno uključuje u projektiranje i ozele-njavanje parkovnih površina a budućnost vidi i u sporednim proizvodima, (gljive, pčelarstvo i si 1 •' Tekst i snimci:
I. Tomić
Božića drvca sa korijenom pripremna za kupca i spremna za duži transport Premda je izgrađen još 1980. godine ovaj plastenik još uvijek pridonosi uspješno proizvodnji mnogih hortikulturnih i šumskih vrsta
29. siječnja 1993.
smo oko 1 ^ djelatnika, a danas nas ima oko 400... -dodao le tng. Mesić.
O sadašnjem b-enutku u Upravi govorio je upravitelj Ivan Vukelić:
- Ratne štete na našem području je gotovo nemoguće procjeniti, posebno gubitke u pr<^zvoch)ji, jer su nam otuđene šume i sredstva rada, ali najwiše gubimo tamo gdje nema ljudi. Ljudi nema, jer je većina Srba otišla pr i^ rata, dobar dk> Hrvata je u HV, a mnogi djelatmct iz Bosne su također otišli iz Uprave. U jednom smo se trenutkue našli i bez ikak^h prijevoznih sredstava i tada su nam mnogo pomogle »Hrvatske Šume«, pa smo prošle godine dobili 4 kombibusa, 2 autobus, 2 kamiona s kranovima, 2 LKT-a, a nadamo se da ćemo u^m-o dobiti i vozila, posebno terenska. Prošle smo godine uradili <k>sta, lako nam |e cijelo vrijeme nedostajalo mnogo djelatnika, posebno sjekača I stručno-tehni^og oscAija. RadtH smo uglavnom »na prepad« i s privatnim poduzetnk»na i plan uzgojnih radova izvršili sa 100 posto, a plan iskorišćivanja sa cea M posto. Puno smo n^avHi { u području otvaranja šuma (što je ovdje I inače velOci problem) i sagradili oko 15 km novih
Uništena zgrada-zeljezničkog kolodvora poput mnogih zgrada u Gospiću, još i danas podsjeća na ratne strahote • • •
IZMEĐU RATA I MIRA Radimo sa tek 40 posto kapaciteta - rekao je na početku razgovora u Upravi šuma Gospić /nž. h/an Vukelić, upravitelj Uprave i time oslikao stanje i probleme u ovoj Upravi, ali i u Gospiću, mjestu ko
je je tijekom domovinskog rata veoma stradalo, kako podnoseći ljudske, tako i materijalne gubitke. Ovdje se je ginulo i stradalo podosta, mnoge eu obitelji ostale bez najproduktivnijih članova i bez imovine, privreda je gotovo uništena, sam gradić je strašno oštećen...
GOSPIĆ U RATU - Gospić je jako stradao - nastavio je upravitelj - ali
je obranjen. Prije rata u gradu je bilo 51 posto Hrvata i 49 p""?!© Srba, a Ipak smo izdržali i uspjeli, iako je linija fronta neko vrijeme gotovo presijecala grad po pola... Tada smo šumarije povukli u brda, a Uprava je djelovala iz Senja. Prvi smo se vratili u Gospić, tada se je još pucalo.., ljitH;tT>3 s kojima radim ne mogu naći primjedbi, oni koji £>;, ostali s nama uradili su i više nego što je bilo moguće. I za vrijeme rata i danas smo stanovništvo, izbjeglice, inva-Ikte i HV snabdijevali s ogrijevom, često i ne pitajući da li će nam i kada moći platiti. Nastavili snfo tako i danas i podijelili oko 1.000 m' na području Otočca i 2.300 m' na području Gospića za sanaciju oštećenih objekata... Nedostaje nam djelatnika, uglavnom mladih i sposobnih ljudi, jer nam je u prosjeku dnevno oko 80 djelatnika odsutno zbog sudjelovanja u HV...
LiKA i NJENO ŠUMARSTVO A kakve su relacije između Uprave šuma Gospić prije
domovinskog rata i danas? - Uprava šuma Gospić je u geografskom smislu obu
hvaćala područje Like ^ z Plitvica) •- rekao je inž. Stipe Mesić, savjetnik - ili 5 . ^ km', odnosno oko 10 posto Hrvatske. Prije rata smo imali 12 šumarija, od kojih je 7 okupirano: DĆmji Lapac, Gračac, Srb, Sveti Rok, Titova Ko-renlca, Udbina I Vrhovfne. Na slobodnom teritoriju je ostalo pet šumarija: Brinje, Gospić, Kariobag, Otočac i Peru-šić. Dvije od njih su djelomično okupirane, tako da u cjelini gospodarimo sa 59 posto našeg teritorija po površini, sa 58 posto drvne mase i 56 posto sjecive mase... Okupirano je područje povoljnije za rad, a na slobodnom teritoriju je ostao uglavnom krš i sredogorje, gdje su veoma teški tereni za rad.
Oko 56 posto like je pod šumom, a do prije dvije godine imali smo oko 35 posto očuvanih šuma, oko 24 posto degradtranih šuma i oko 41 posto panjača. Listače I četinjače su se »podijelile« u omjeru 70:Š3 posto. Po teren-
'fehvanju...
skim prilikama, drvnoj zalihi i kvaliteti drvne mase, dakle - po uvjetima privređivanja. Lika kao cjelina nema ekonomske uvjete za rad, oni su ispod grantee poslovanja na granici rentabiliteta. Stii^a je 186 ha površine izdvojeno u područje krša i njima je gospodarila posebna Radna organizacija, kasnije OOUR u $kk>pu šumskog gospodarstva Lika. Kontinentalni dio šuma je također bk) na donjoj granki rentabilnosti', te je egzistirao bez većih uanaka za šumu. Od tadašnjeg SlZ-a za šumarstvo Hrvatske smo dobivali određena sredstva, ali ona su bita dostatna tek za najnužnije, za zaštitu i regeneraciju šuma, ali za proširenu biološku reprodukciju sredstava nije bilo. Osnivanjem »Hrvatskih Šuma« stanje uzgoja je dovedeno u bolju poziciju, kao I proširene bbioške reprodukcije...
RATNE ŠTETE U nekadašnjoj Radnoj zajednici radili su uglavnom Srbi.
Kad je započeo rat oni su nas napustili i došlo je do osipanja kadrova, jer su ostali morali braniti Gospfe i Hrvatsku. Od tada smo permanentno u krizi s kadrovima, pa u šumarijama rade uglavnom domaći ljudi, najčešće u godinama u kojima ne mogu biti vojaci. Primili smo znatan broj novih ljudi, uglavnom pripravnika i došlo je do potpune promjene ^rukture radne snage. Prije rata zapošljavali
prometnica, pola u potpunosti, a na polovini novih prometnica nedostaje još gornji stroj. I ovdje su nam mnogo pomogle »Hrvatske šume«, posebno Uprava šuma Delnice, čiji su strojevi i djelatnici ovdje boravili neko vrijeme. - rekao je upravitelj.
DJELATNICI I SINDIKAT 0 problemima zaposlenih razgovarali smo sa SLAVI-
COM ŠPOUARlO, donedavno djelatnicom šumarije Gospić, danas stručnim suradnikom za kadrove u Upravi. Ona je tijekom rata i nakon njega ugla\mom obavljala sve zadatke vezane uz rad sfaidikata:
- Od naših su djelatnika nastajali vojad, bojnici, pukovnici i drugi časnici u HV. Neki od njih su od prvog dana u rovovima. Najteže je što smo ostali bez tri djelatnika koja su poginula u postrojbama HV. Imamo i 10 ranjenih, od kojih su neki i vrlo teški invalidi. Trudili smo se da im pomognemo koliko je to Wlo moguće i svima smo dali pomoć i u ogrijevu i u financijskim sredstvima. Održavamo kontakte s njima, posjećujemo Ih, prevozimo ih vikendom Iz bolnica kućama i natrag, na liječničke preglede i slično. Tragično je da se radi o vrlo mladim ljudima, uglavnom od 25-30 godina... Naravno, bavili smo se i drugim aktivnostima, pa smo za naše .djelatnike nabavljali i zimnicu i ostalo, ali trudimo se i da ponovno oživimo rad sindikata koji je neko vrijeme morao biti zapostavljen...
Tako razmišljaju u Upravi šuma Gospić i pomalo zamje-ravaju Redakciji lista zbog zastupljenosti nekih »većih« Uprava u listu na račun onih »manjih«, jer i one »manje« pokazuju što se i koliko može kad treba i kad to želimo.
VESNA HRKALOVIĆ
29. siječnja 1993.
SA SASTANKA UPRAVITEUA U UŠ KARLOVAC
NA PRIJELOMU GODlHAi U zgojni radovi jedno
stavne i proširene biološke reprodukcije su
izvršeni otprilike onako kako su i planirani — naglasio je inž. Stjepan Stavljenić, rukovodilac proizvodnje — a proizvodnja drvnih sortimenata sa 90 posto, od čega je proizvodnja oblovine izvršena u potpunosti. Simptomatično je da je proizvodnja prostornog drveta izvršena sa 82 posto. Poteškoća je bilo dosta, posebno u prvom polugodištu, tako da smo više radili u II polugodištu i neke radove, posebno one u proširenoj biološkoj reprodukciji, konačno izvršili sa g r ađansko -p ravn im odnosom, školom, kooperantima.. . Plan proizvodnje drvnih sortimenata nije sasvim izvršen stoga što je bilo znatno više sušaca od planiranih količina, jer u G. J. Gračec — Lučelnica nismo mogli vršiti sječu (problem denacionalizacije), jer vremenske prilike nisu dozvolile obavljanje sječa u nekim odsjecima i slično. RJ Mehanizacija je plan šlajsa izvršila sa 91 posto, a plan provoza sa 86 posto. RJ Kamenolom je plan proizvodnje izvršio sa 100 posto, a plan otpreme sa 101 posto.
U Upravi šuma Karlovac je 19. siječnja održan sastanaic upravitelja na kome je bilo govora o izvješćima o proizvodnji, realizaciji i
financijskom projektu za prošlu, te planu za ovu godinu.
PROŠLA GODINA O izvršenju plana realizaci
je govorio je ecc. Jovo Popara, šef komercijale i naglasio da je realizacija izvršena sa boljim postotkom od plana proizvodnje (95 posto), te da su ugovorne obveze prema DIP-u Karlovac u potpunosti izvršene, a prema »Drvoproizvodu« Jastrebarsko sa 94 posto (zbog problema sa mještanima Lu-čelnice). Također je rekao:
— Naša ukupna realizacija oblovine je bila i nešto veća nego što je planirano. Treba reći da smo realizirali i cea 1.000 m' oblovine i isto toliko ogrijeva u obliku humanitarnih pomoći stanovništvu. Naglasio bih rezultate postignute u izvozu. Prije rata smo na stranom tržištu ostvarivali oko 800-900 tisuća DEM prihoda, a sada oko 2 miliona, od čega oko 600 tisuća na tržištu Slovenije, a ostalo u zemljama zapadne Europe. Efekti su vr
lo dobri, bili bi i bolji da u prvom polugodištu izvoz nije realiziran u dinarskim sredstvima, kao kompenzacioni posao. U cjelokupnim »Hrvatskim šumama« ima oko 50.000 m' furnira godišnje, a u Hrvatskoj se prerađuje oko 30.000 m"*, pa postoje mogućnosti za izvoz i treba ih koristiti.
ŠTO NAS ČEKA OVE GODINE?
O planu za ovu godinu govorio je inž. Duje Pavelić, šef razvojno — planskog odjela:
— Plan je zasada donesen samo u dijelu gospodarenja šumama. Mi trenutno gospodarimo sa samo 36 posto površine i sa 34 posto prosječnog etata i teško je u potpunosti predvidjeti što će se dogoditi. Mislim prije svega na stanje u UNPA zonama, ali i na druge probleme, kao što je količina sušaca i prijedlozi o denacionalizaciji. Stoga smo u plan
»ušli« sa postojećim stručno — tehničkim i administrativnim kadrovima kojih (s obzirom na površinu s kojom sada gospodarimo) imamo suviše, te s djelatnicima iz neposredne proizvodnje kojih nedostaje, ali su i normativi malo »labavi« i predvidjeli smo da će poslove i radne zadatke tijekom godine obavljati ukupno 557 djelatnika, od čega 303 djelatnika u neposrednoj proizvodnji. U uređivanju šuma je i prošle godine bilo mnogo posla, jer je bilo izvanrednih revizija i ostalih izvanrednih poslova, a tako će vjerojatno biti i ove godine. Izgradnjom šumskih prometnica došli smo u situaciju da na 1000 ha imamo 11,2 km ceste.
Predvidjeli smo izgradnju još 9 km novih prometnica, tako da bi otvorenost šuma trebala do kraja godine iznositi 12,5 km na 1000 ha. U nekim šumarijama je vrlo veliko uče
šće općih troškova u odnosu na direktne troškove i u njima će se raditi neki poslovi koje dosada nismo mnogo radili, kao što je proreda mladih šuma četinjača i slično. Nadamo se da ćemo dobiti i određena sredstva prikupljena kroz doprinos za OKŠ, jer je u Pokup-skom bazenu narušen ekološki sistem i mi smo radove u tom području dosada tretirali kao jednostavnu biološku reprodukciju, ali radi se u suštini (barem na nekim dijelovima) o proširenoj biološkoj reprodukciji. Ostaje nam da završimo i započete radove na izgradnji »žumberačke magistrale«, pa se nadamo da ćemo i za taj projekt imati financijsku pomoć. Firme koje djeluju u stranim zemljama u investicije ulažu godišnje oko 10 posto dobiti, dok se taj postotak u nas kreće negdje oko 3. Ipak smo predvidjeli nabavku motornih pila, traktora, kompjutera. ..
Na kraju sastanka v. d. upravitelj Uprave inž. Josip Maradin je ukazao na neke od problema koji otežavaju rad u Upravi, kao što su problemi s kolanjem dokumentacije, disciplinom, otuđivanjem i slično.
V. H.
U Upravi šuma Vinkovci, za sve dojučerašnje djelatnil<e ove Uprave uoči Božićniti blagdana, upriličenje susret uz skromnu svečanost.
ZAJEDNIČKI S UMIROVLJENICIMA
Povodom Božičnih i novogodišnjih blagdana Izvršni odbor Sindikalne podružnice Uprave šuma Vin
kovci u Domu umirovljenika (sali za sastanke) organizirao je skromnu svečanost na kojoj su bili nazočni djelatnici Uprave koji su prije nekoliko godina umirovljeni (redovnim putem) zatim djelatnici koji su uz dokup staža otišli 1. studenog 1992. god. u starosnu prijevremenu mirovinu i zaposleno oso
blje u stručnim službama Uprave šuma Vinkovci.
U odsutnosti upravitelja Uprave šuma Vinkovci sve djelatnike i dojučerašnje suradnike i prijatelje najsrdačnije pozdravio je Direktor Opće, pravne i kadrovske službe dipl. iur. Stjepan Sporčić poželivši im dobrodošlicu i ugodan boravak. Predsjednik sindikalne podružnice dipl. oec. Šima Dominko-vić umirovljenim djelatnicima za dugogodišnji rad i vjernost podje-
lio je skromne poklone. Umjesto zaključka: Bilo je
skromno, lijepo. Šumari se znaju i malo bolje zabaviti osobito kada se nadu na okupi dvije do tri generacije koji su cijeli svoj radni vijek proveli radeći u Vinkovačkom šumarstvu. Bilo je bola, grča, suza i pjesme, ali očito je da je na Istoč-no-slavonskom bojištu ratni agre-sorski srbočetnički nametnuti rat ostavio neizbrisive tragove.
Z. P.
LEDOLOM U SUMARIDI JASTREBARSKO
STRADALE BRZORASTUĆE
VRSTE ospodarska jedinica Plešivlca, predjel Poljanice nalazi se na 530 m nadmorske visine. Tu je početkom prosinca,
• točnije 8. 12. 1992., temperatura iznosila 2 stupnja Ceizija. Ipak, tog je dana prvo padala kiša, a kasnije i snijeg. Kiša
se je ledila na iglicama crnogoričnog drveća. Budući da je palo mnogo »ledene« kiše — grane su ubrzo otežale I počela je lomljava.
Negdje su odlomljeni vrhovi, negdje grane, a neka stabla su se i porušila. Na 5 ha površine oko 80 posto stabala je uništeno ili oštećeno. .. Najviše su stradala brzorastuće vrste: borovac, duglazi-ja... Manje je oštećenih smreka, a najmanje su oštećene bjelogorične vrste. Radi se o osojnoj strani grebena i ovakve elementarne nepogode se tu ponekad događaju. Slično je bilo i prije desetak godina, ali je tada stradalo tek 5 posto stabala.
Nedaleko odavde, pod Dapetićem, također je bilo ledoloma; stradala su dva ha mlade šume.
— Borovac, duglazija i slične vrste su imale vrlo veliki prirast — komentirao je Dražen Lovreček, revirnik u šumariji Dastrebarsko obilazeći Gospodarsku jedinicu — koji se je kretao oko 70 cm na godinu. One brzo rastu, ali brzo i propadaju. Ovo im nije prirodni areal i bojim se da tu nemaju perspektivu. Smreka je »prošla« mnogo bolje, a kod bukvi je polomljena tek tu i tamo po koja grana. Mislim da mješovite sastojine mnogo bolje podnose ovakve i slične nepogode.... što uraditi? Taj drvni materijal treba iskoristiti na najbolji mogući način. Mi smo do sada nastojali prodavati prelomljene vrhove za novogodišnja drvca, polomljene grane i drveće mogu kupiti ljudi iz okoline da bi ih koristili kao ogrijev.... Raščistiti ćemo to i ostatke spaliti. Neka stabla će, mislim, moći obnoviti prelomljene vrhove i vjerojatno će ostati u šumi, dok ćemo preostala doznačiti i posjeći. O ostalim pitanjima, poput onog koje vrste unijeti u šumu, odlučiti će stručnjaci i stručne službe u Upravi šuma.... — dodaje Dražen.
Obilazeći predjel Poljanice naišli smo na prve češere duglazije na ovom području. Nažalost, ovog puta zajedno s polomljenim granama, na zemlji...
V. M.
29. siječnja 1993.
PRIRODNI POKAZATEUI ŠUMA US BDELOVAR ŠUME BILOGORE
aznolikost šumske ve-^^j getacije uvjetovana je 1 ^ složenošću - raznoli-
^ %) košću litološko geološke grade i svega što iz toga slijedi uz ostale abiotske faktore, pa tako imamo lepezu šumskih zajednica u šumama Uprave šuma Bjelovar, čiji je sastavni dio i Šumarija Bjelovar.
Počevši sa šumskim zajednicama uz rijeku Dravu -šumarije Virovitica, Suhopo-Ije — a radi se o šumskim zajednicama vrbe i topole (šalici - populetum) preko nizinskih dijelova »ravničarskih« šumarija sa šumama hrasta lužnjaka i običnog graba, te brdskih šuma Bilogore i Moslavačke Gore, sve do šuma montanske bukve, čistih sastojina kitnjaka, te »Orno — Qurcetuma« i panonske šume bukve — jele Papuka, odnosno Psunja, šumarija Lipik, Pakrac, Sirač, Daruvar i Dulovac. Grubo rečeno, dvanaest šumskih zajednica bitno različite grade.
Pedološka komponenta vezana je uz različitost geološko litološke podloge, koja je pojednostavljeno rečeno, građena u najnižem dijelu od aluvijalnih nanosa, u području Bilogore, okolnih zaravni pleistocenskih ilovina i lesnih naslaga. U gorju Papuka i Psunja, to su sedimenti karbonatnih i silikatnih stijena, te vrlo malo zastupljena geološka podloga eruptivnog porijekla na Moslavačkoj Gori.
Slijedom toga, pedološka podloga je zastupljena sa dva odjela tala — automor-fnim i hidromorfnim, te u okviru njih sa šest tipova tala; euglej, pseudoglej, lesivi-zana, smeđa, rankeri i ren-dzini.
Ovo je elementarni prikaz ekološko biološke sadašnjosti šuma Uprave šuma Bjelovar, u domeni državnih šuma.
Šumarija, na čijim prostorima se ovaj čas nalazimo, zauzima u mnogo čemu poziciju u odnosu na ostale Šumarije Uprave šuma Bjelovar. Ukupna površina šuma šumarije je 11.320 ha, »gradska« je šumarija, sa čak 72 šumska predjela, četiri gospodarske jedinice, prosječnim godišnjim etatom od 61.000 m^ uz dodatne mase sušaca (ove godine 18.000 m').
ŠUME BILOGORE Bilogora je najniža gora
Savsko-Dravskog međurječ-ja Središnje Hrvatske. Pisanih dokumenata o njoj ima vrlo malo, osim uopćenih nekoliko rečenica i redaka, u pokojoj knjizi. Smjer proteza-nja je sjeverozapad-jugoistok u dužini od 75 km., između Sokolovca na sjeverozapadnoj granici i Dulovca na jugoistočnoj granici. Sjeverozapadna granica je gorje Kalnik, odnosno saobraćajni smjer Koprivnica - Križevci a jugoistočnu granicu čini gorje Papuka i saobraćajnica Suhopolje - Daruvar. Na sje
veroistoku, granicu čini Podravina, dok je jugozapadna granica plato između Moslavačke Gore i Bilogore.
Bilogora je dakle vododjel-nica između Dravskog odnosno Savskog sliva.
Najviši vrh Bilogore nalazi se iznad Gornjih Mosti — predjel Vijenci, na 307 m N. V, u odnosu na obližnji npr. Bjelovar, sa 145 m. ili Koprivnica sa 149 m., te Virovitica sa 122 m. N. V.
Karakteristika reljefa Bilogore je, da se sastoji od niza grebena koji su okomito ili koso položeni na glavni smjer protezanja na »Bilo« SZ — JI. Generalno gledano, južne ekspozicije ponešto su blaže, te postupnije prelaze u svoje pobrđe. Sjeverne ekspozicije su međutim dosta »oštrije« strmije i nalazimo gotovo planinske forme reljefa, sa dubokim jarcima i velikim strminama, u odnosu na južni dio.
Bilogora je bogata prirodnim ljepotama, koje su zaslađene vinogradima i voćnjacima na čarobnom matičnom supstratu lesu lesiviranim tlima. Od prirodnih bogatstava, najeksploatiraniji su nafta i zemni plin ali se uskoro namjerava revitalizi-rati i rudnik lignita u Mišuli-novcu. Bilogora se može pohvaliti i tunelom, također re-vitalizirane željezničke pruge Bjelovar — Podravski Kloštar, najkraće željezničke veze Slavonije (Osijeka) sa našom metropolom.
Obilje rijeka i potoka u Bilogorskim jarcima ima svoje
izvorište sa već spomenutim slivovima.
Klima Bilogore karakterizirana je klimatskom formulom Cfwbx, što čitamo kao toplu umjernu klimu, podjednakog rasporeda oborina i dva maksimuma oborina, rano ljeto i kasna jesen.
Geološka podjela Bilogore je vrlo jednolična i u grubo po osobnoj procjeni lesne tvorevine čine 80 posto podloge, rhomboidea naslaga 15 posto te aluvijum čini 5 posto geološke podloge.
Uz dominaciju lesa, kao najpogodnijeg matičnog supstrata i pedološka podloga je adekvatno distribuirana po tipovima tala.
Pedološka slika je dakle na Bilogori vrlo jednolična, a čine ju euglejna tla u uvalama i jarcima, pseudoglejna tla na prelazima prema našim pozicijama i na platoima, te pretežno lesivirana tla sa svojim prelazima ka, ponegdje i smeđim tlima, vrlo rijetko.
Kompletna Bilogora u domeni šumskih prostora, istražena je (kartirana) u mjerilu 1-.25.000 od autora S. Ivezića i M. Presečana, u toku posljednjih 10 god., tako da je i poznavanje šumskih zajednica ovdje potpuno.
Šumske zajednice vezane na pedološku podlogu sreću se od šuma crne johe s tru-šljikom preko klimatogene zajednice hrasta lužnjaka i običnog graba, pa do šuma bukve s dlakavim šašem i predjela u Šumariji Virovitica sa čistim sastojinama mo-
lolisne i ostalih lipa. Najveće površine zauzima ipak šuma bukve s dlakavim šašem endemska šumska zajednica na jedan način gledanja.
Gospodarski gledano, šum a m a Bilogore gospodare dvije uprave šuma. Uprava šuma Koprivnica i Uprava šuma Bjelovar.
Ukupna površina šuma naše Bilogore iznosi 53.255 ha sa drvnom zalihom od 13.337.600 m\ Ovi podaci, skup su pojedinačnih vrijednosti od slijedećih gospodarskih jedinica naše Bilogore: Suhopoljska, Virovitička, Ba-stajske šume-Krivaja-Klisa, Pitomačka, Grubišno Poljska, Grdevačka, Pisanička, Seča, Đurđevačka, Mesarica Plavo, Jazmak-Buk-Kostu-rač-Drobna, te Bjelovarske Bilogore.
Dobni razredi prema nor-malitetu po površini su dosta zadovoljavajući, a po vrsta-ma drveća ukupno gledano za svih dvanaest G. J. hrast lužnjak učestvuje sa 10%, kit-njak sa 20%, bukva sa 38%, grab sa 22%, lipa 6% i ostale vrste 4% po masi.
Etat, desetogodišnji, za sve nabrojene G. J. iznosi 3.353.700 m'.
Otvorenost šuma iznosi 12,3 km/1000 ha.
Sve naprijed iznijeto neka bude prilog upoznavanju šumskih ekosistema naše Bilogore, ali i poticaj da se oni još bolje upoznaju sada dok je još zdravstveno stanje dovoljno dobro.
Inž. Milan Presedan
IZ SUDSKE PRAKSE NAŠIH PRA VNIKA
JE LI STABLO U ŠUMI OPASNA STVAB? S
a stajališta šumarske znanosti kao i svakodnevne višestruke praktične koristi šume, a time i svako stablo su »conditio sine
qua non« uopće za opstanak života na zemlji. Međutim, ima i drugih shvaćanja koja imaju i neposrednu drukčiju praktičnu primjenu.
Sa pravnog aspekta, na primjer, stablo u šumi može biti »opasna stvar« sa vrlo štetnim posljedicama za vlasnike, odnosno imatelje ili korisnike šume.
Kroz analizu jednog predmeta iz sudske prakse koji je pravomoćno dovršen pred Okružnim sudom u Zadru, želim ukazati na potrebu ozbiljnog shvaćanja problema stabla u šumi kao opasne stvari, odnosno stvari od koje potječe povećana opasnost za štetu u okolini.
Što je opasna stvar s pravnog stajališta?
Pojam opasne stvari ili djelatnosti uvodi se u zakone, pravnu teoriju i sudsku praksu u drugoj polovini XIX stoljeća. Ovaj pojam u pravu je potreban da bi se mogli riješiti mnogobrojni slučajevi štete koje su uzrokovane razvojem industrije i ulaze u okvir štetnih posljedica pojave industrijalizacije. Za ovu vrstu štete ne može se odgovarati po principu krivnje pa se odgovornost za štetu vezuje za »opasnu stvar« i vlasnika, odnosno imatelja stvari.
Neke stvari su po svojoj naravi opasne (vozilo u kretanju, otrovni, nuklearna energija i dr.). Međutim, neke stvari po svojoj naravi nisu opasne, ali će postati »opasne«, jer će ih sudska praksa i pravna teorija definirati kao takve.
U sistemu odgovornosti za štetu »opasna stvar« jeste središnji i osnovni pojam kao odgovornosti za štetu po objektivnom principu, tj. odgovornosti bez krivnje, prema tome vrlo je bitno utvrdi-
Da bi se izbjegle ili barem smanjile štete bilo bi korisno ukloniti sva stabla koja su izvan crte cestovnog pojasa, a koja predstavljaju stalnu opasnost za prouzrokovanje
šteta na cestama ti i znati što je opasna stvar. Međutim, bez obzira koliko je taj pojam značajan, do sada ni teorija ni zakonodavstvo, a naročito sudska praksa o njemu nemaju jedinstveno shvaćanje.
U nekim zemljama se zakonom poimenično određuju opasne stvari, a u nekima je ostavljeno sudovima da u svakom konkretnom slučaju ocjenjuju koju će stvar kvalificirati kao opasnu. U svezi s ovim naš zakon sadrži odredbu: »Za štetu od stvari ili djelatnosti, od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivnju.«
Iz citiranog pravila mogli bismo zaključiti:
1. Nalazimo se u onoj grupi zemalja u kojima zakonom nije definiran pojam opasne stvari, pa je ostavljeno sudskoj praksi da to ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju.
2. »Povećana opasnost« jeste ona dife-rencirajuća karakteristika koja neku stvar svrsta u kategoriju opasnih stvari i
3. Za štetu koja je u uzročnoj svezi sa opasnom stvari odgovara vlasnik odnosno imatelj stvari, bez obzira na krivnju.
Kada je stablo u šumi opasna stvar? Po svojoj nabavi stablo u šumi nije
opasna stvar. Prema zakonskoj odredbi možda jeste, a možda i nije. Ostaje nam da vidimo što je sudska praksa odgovorila na ovo pitanje. U svezi s ovim dosadašnja sudska praksa ima stajalište koje glasi: »Opasnost je objektivna, ako
stablo zbog starosti i dotrajalosti predstavlja opasnu stvar«. Dakle, stablo je opasno ako je staro i dotrajalo, pa će za štetu koja je u uzročnoj vezi s ovakvim stablom odgovarati vlasnik odnosno imatelj stabla bez obzira na krivnju.
Odlučujući u jednom konkretnom slučaju Okružni sud u Zadru, međutim, nije se držao dosadašnje sudske prakse. Što se dogodilo?
U veljači 1984. godine, na regionalnoj cesti Zadar-Nin, dogodila se prometna
nezgoda. Vozač je svojim autom uletio u krošnju bora koji je orkansko jugo oborilo na cestu. Radi se o alepskom boru, starom 40 godina (dakle nije star). Stjecajem okolnosti šumari su ga neposredno prije događaja pregledali i nisu ga doznačili za sječu (dakle, nije dotrajao). Prema dosadašnjoj sudskoj praksi, ovakvo stablo nije spadalo u kategoriju opasne stvari. Međutim, Sud je ipak ovaj bor kvalificirao kao opasnu stvar i obvezao JP »Hrvatske šume«, da oštećenom nadoknadi štetu u iznosu od 2,160.000 HRD (protuvrijednost u DEM 5.500).
Spor je, doduše dosta dugo voden, preko 6,5 godina. Za Sud nije bitna ni činjenica što je stablo oborilo orkansko jugo. U obrazloženju je navedeno da je bor rastao na udaljenosti manjoj od tri metra od ruba ceste. Možda nije niti bitno čime se Sud rukovodio kvalificirajući ovo stablo opasnom stvari, koliko je bitno da mi sada u odnosu na naša stabla imamo otvorenu novu sudsku praksu. Svako stablo može biti opasno, iako nije ni staro ni dotrajalo.
Uz konstataciju da zakonodavstvo i sudovi tendiraju kao proširivanju primjene načela odgovornosti za štetu po objektivnom principu mogli bismo zaključiti:
1. JP »Hrvatske šume« potencijalni je obveznik naknade svih šteta koja budu u bilo kakvoj uzročnoj svezi stabala u šumi kojima gospodari poduzeće i
2. Da bi se izbjegle ili barem smanjile štete bilo bi korisno u organizaciji s JP »Hrvatske ceste« ukloniti sva stabla koja su izvan crte cestovnog pojasa, a predstavljaju opasnost za prouzrokovanje štete na cestama.
Branko Macura
29. siječnja 1993.
NAŠI DJELATNICI - VODACI HV
OD VOJAKA DO ZAPOVJEDNIKA
Kako je nastajala i rasla HV i tako su s njom nastajali i rasli njeni časnici. Jedan od njih je i Dražen Matičić, donedavno stručni
suradnik za lovstvo u Upravi šuma Karlovac
o prije godinu i pol dana Dražen Mati-
D čić je bio djelatnik Uprave šuma Karlovac, stručni suradnik za lovstvo, jedan od onih ljudi koji nisu ni pomišlja
li na nekakvu drugačiju perspektivu, a o ratu, vojsci i takvim stvarima nisu željeli mnogo znati. Danas je Dražen zapovjednik II satnije 70-te Bojne vojne policije (koja je dobila naziv »Pume«) pri Operativnoj zoni Karlovac.
• Kako je rastao vojak i zapovjednik u čovjeku koji je godinama živio sa Karlovcem i lovom, sa porodicom i prijateljima, nezainteresiran za nacionalna razmimoilaženja, političke i vojne stragegije i događanja?
Takvo pitanje postaje razumljivim kada se zna da je Dražen rođen u Karlovcu (tada izrazito nacionalno pomiješanoj sredini), gdje je završio osnovnu i srednju šumarsku školu, te V stupanj šumarske škole (lovstvo), da se je zaposlio kao stručni tehničar u lovstvu i godinama radio u PU Lovstvo Vojnić (tada u sastavu šumskog gospodarstva Karlovac, danas vjerojatno u »šumama Krajine«), a kasnije kao stručni suradnik za lovstvo u Upravi šuma Karlovac. U listopadu 1991. kao dobrovoljac je ušao u ZNG i postao vojni policajac. Od tada do danas nije prošlo mnogo vremena, ali Dražen je stigao do mjesta zapovjednika satnije u bojni koja slovi kao jedna od najboljih jedinica HV. Ovu preobrazbu pokušao je objasniti ovako-.
- Nastajali smo iz domoljublja i potrebe za iskazivanjem onog što doista jesmo; Hrvati. Tada su nosioci otpora bile jedinice MUP-a. Kada smo »potrošili« prvu osjećajnost pojavila se je potreba za stvaranjem jačih jedinica i stvarana je Vojna policija, u kojoj sam bio jedan od pionira, a koja je s vremenom prerasla u ozbiljnu jedinicu. Hrvatska nikada nije imala vojnu policiju. To je za sve nas bilo nešto novo, stvarali smo nešto za što nismo bili obučeni. Počeli smo od edukacije MUP-a, iako su razlike velike. Danas imamo nekoliko osnovnih dokumenata, sredstva za djelovanje i - djelujemo. Zovu nas »kurvinim sinovima« i kažu da su nam metode krute. Mi se na takve prigovore ne obaziremo, bitno je da poštujemo pravila, medu koja spada i ovo: »Bijeli pojas ne služi liječenju kompleksa«.
HRVATI I VOJSKA • Kako je stručni suradnik za lovstvo sta
sao do zapoijednika satnije? Što te je navelo da postaneš vojakom i koji su te lomovi pratili od listopada pretprošle godine do danas?
- Hrvati su se malo bavili svojom nacionalnom sviješću i svi mi koji smo tada dolazili kao dobrovoljci sami smo sebe provjeravali. Obzirom da sam niz godina radio na Kordunu i ži-, vio u Karlovcu nisam osjećao hrvatsku kompaktnost. Tada su započeli problemi u Karlovcu i moj stan je medu prvima uništen. Uvidjevši što se događa pristupio sam u vojnu policiju i ubrzo spoznao da postojeći kadrovi ne poznaju dovoljno osnovne vojne nauke, neminovne za provođenje zadataka. Iz bivše JNA sam »donio« jedan čin i 3 VES-a, a mnogo mi je značilo i znanje koje sam stekao u šumarstvu i lovstvu. Počeo sam upotrebljavati ta znanja i uslijedila su napredovanja. U časničkom centru u Zagrebu sam polazio tečaj za časnike HV i stekao još jedan VES, pa sam donekle vojno osposobljen za zapovijedanje, koje bivši djelatnici JNA nisu željeli i prepustili su ga nama iz pričuve. Bio sam vojak, pa pomoćnik za mobili-zacijske i kadrovske poslove i na koncu zapovjednik.
• Kako djeluje HV danas i kako se razmišlja o njenoj budućnosti?
- Hrvati nemaju velikih sklonosti za vojnim znanostima i vojnim zanimanjima, iako su vrlo hrabri i mudri vojaci. Ponekad se bojim da nakon rata ne postanemo ustanova slična JNA i mislim da treba zadržati ljude koji su pokazali da mogu i znaju i od njih stvarati profesionalnu, malu, pokretljivu vojsku sa kvalitetnom opremom. Mislim da imamo velike šanse, jer iza sebe imamo logističku podršku: razvijenu poljoprivredu i privredu. Iako ima dosta problema, Hrvatska će izdržati i pobijediti. Rat smo započeli s zapovjednicima tipa Save Ko-vačevića, ali s njima nismo daleko dogurali, jer časnici moraju biti vojno obrazovani, a u ljudskom smislu bi morali biti gotovo idealni. Mislim da ne trebamo heroje, već mudar kadar koji će braniti Hrvatsku sa što manje žrtava.
PROFESIONALNO, BEZ EMOCIJA... • Sudjelovao si u pregovorima sa predstav
nicima Srba u Krajinama. Što oni kažu o prošlim događajima i o svojoj budućnosti?
Srbi nikad nisu vjerovali u Hrvatsku, već u nekadašnje rukovodstvo Hrvatske, u kome je bilo mnogo njihovih predstavnika. Njihovi stavovi se nisu mnogo promijenili: žele biti ravnopravan narod (ravnopravnost građana ih ne zanima mnogo), pokazuju više sklonost vojnim znanjima i političniji su od Hrvata. Susreo sam i neke od naših bivših djelatnika koji su se ponašali prilično bahato, toliko da sam ih morao upozoriti da se nalaze u predgrađu Karlovca, reći da bi mnogo drugačije bilo da smo se našli u Vojniću, podsjetiti ih da nismo mi izvršili okupaciju, već oni... Stvorili su u Krajini neke državne institucije i misle da će jednog dana tamo normalno živjeti, da će imati državu u državi. .. Mi želimo tamo uspostaviti institucije Hrvatske, a ostalo će oni odlučiti...
• Što je bilo najstrašnije, a što najljepše tijekom domovinskog rata?
- Najstrašniji događaji vezani su uz pogibiju naših vojaka, posebno onih koji su ginuli zbog nepoznavanja vojnih nauka i sredstava, jer - mnogo toga smo učili usput, u hodu. Srećom, naša satnija nije imala mnogo žrtava. Poslove koje obavljamo moramo raditi profesionalno, bez emocija... Najljepše je da čovjek vremenom sazivi s ljudima u satniji, da sraste sa satnijom i diše s njom... Nema ničeg važnijeg od slobode ove zemlje, pa to ne može biti ni porodica. Ovako se borim za dobrobit moje djece i sve djece Hrvatske.
• Da li imaš dovoljno vremena za porodicu, posebno za tri male djevojčice?
- Svakodnevno ih čujem preko telefona, jer se supruga sa djecom nalazi kod svojih roditelja u Sloveniji. Djevojčice (od kojih su dvije stare tek pet mjeseci) nisam vidio od rujna do novogodišnjih praznika. Žao mi je što nisam s njima toliko da ih pratim dok rastu, ali ne osjećam potrebu za demobilizacijom i imam u tome punu podršku porodice, što je jedan od bitnih uv'jeta za normalno djelovanje.
Razgovor vodila: Vesna Hrkalović
ISTAKNUTO NA SKUPŠTINI HRVATSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA
REKLI STE ŠTO MISLITE. . .
Možemo li barem neke od istaknutih misli i ideja provesti u djelo?
Na 97. skupštini HRVATSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA koja je održana u prosincu prošle godine istal<nuto je nekoliko zanimljivih prijedloga:
Mladen Figurić prof. dr. Hr^/atsko šumarstvo je među vodećim
u Europi. Zasluga je to mnogih šumara i njihovog višegodišnjeg predanog rada. Stoga predlažem da se ubuduće najzaslužnijim šumarima za njihov rad i zalaganje dodjele godišnje nagrade te nagrada za životno djelo. Nagrade bi trebale biti najveća priznanja našim šumarima. Naši sastanci tako ne bi bili samo skupovi za analize već i godišnje svećanosti.
Milan Glavaš prof. dr.: Trebalo bi svakako u nekoj publikaciji
dati popis svih osoba iz šumarstva koji su bili sudionici Domovinskog rata. Ali isto tako treba objaviti popis svih onih koji su otišli na drugu stranu, među četnike.
Ivančić mr.: Predlažem da se u šumarstvu osnuje
fondacija iz čijih bi se sredstava poma
gala djeca ili obitelji naših djelatnika koji su stradali u Domovinskom ratu.
Slavko Horvatinović dipl. inž.: S ovog skupa trebalo bi uputiti protest
g. Cedricu Thornberryu iz UNPROFOR-a za sve ono što se dešava sa šumama koje se nalaze u UNPA zorama i na privremeno okupiranim područjima. ]ednog dana kad završi rat morat ćemo prvo napraviti inventuru šteta na šumama. Trebali bi napraviti program za sanaciju šteta u šumarstvu.
Dosip Dundović dipl. inž.: Pri kraju je izrada integralnog progra
ma razvitka šumarstva u slijedećih 30 godina. Tu je obuhvaćena i obnova u razdoblju idućih 5-7 godina. Uskoro će program ići na recenziju šumarskom fakultetu, »starim« pumarima, na terenu u uprave šuma i dr. Program je sastavni dio programa gospodarskog razvoja Hrvatske.
M. Domović
Na cesti uz priručno stovarište, odmor je i za l<onje i za ljude
NEMIR SJEVERNE IVANČICE
Planina Ivančica, kao sunčani osmjeh Hrvatskog zagorja sa vedrim pogledom na Međimursku ravnicu i vesele zagorske brežuljke, veoma bogata izvorima pitke vode, sa specifičnom florom i faunom, sa privlačnom konfiguracijom zemljišta, nakratko je oživjela.
Na neko vrijeme mir planine probudili su djelatnici Šumarije Ivanec, završetkom sječe u odjelu II-a, koju su usprkos nestabilnim klimatskim uvjetima izveli već prokušani sjekači D. Kušteljega, B. Sekelj, I. Strugar i J. Gajšek, učinkom izrade ogrjeva i trupaca.
Ogrjevno drvo iznio je samari-com privatni poduzetnik B. Hršak po veoma otežanim vremenskim prilikama - kišom i vjetrom, te tako prije naleta zimskih oborina svo ogrjevno drvo je isporučeno, uz plemenitost Ivanečkih šumara, jednim dijelom kao poklon pripadnicima HV i prognanicima.
Izvlačenje trupaca kao fizički teži i naporniji posao, po otežanom vremenu i terenu, obavio je privatni poduzetnik Marko Pofuk, traktorima i konjskom vučom.
Tekst i snimci: Ž. Sanković
Padine Ivančice su dosta strme, pa i izvježbani l<onji imaju problema prilil<om iznošenja ogrjevnog drveta samaricom
: 29. siječnja 1993.
IZ POVIJESTI ŠUMARSTVA (1)
STARI SLAVONSKI HRASTICI Za slavonske hrastike, Europa i svijet saznali su tek njihovim pojavama na inozemnim tržištima, što se odvija uglavnom pred kraj prošlog stoljeća, kada se u Posavini nalazilo čak i više od 75.000 hektara pod višestoljetnim hrastovima
Slavonskim hrastovim šumama smatrane su šume hrasta lužnjaka duž lijeve obale Save s počet
kom negdje ispod Siska, a završetkom do u blizini Zemuna. Sa svojom površinom od oko 130.000 hektara tog tipa šuma one predstavljaju veličinu evropskih razmjera. Ovdje se razumljivo ne radi o suvislom kompleksu već o raznolikim skupinama čiju glavninu predstavljaju područja južno od Vinkovaca - poznati Spačvanski šumski bazen.
Za te šume poslovni svijet nešto više doznaje tek njihovom pojavom na vanjskom tržištu, što se događa pokraj prošlog stoljeća, kad Posavina raspolaže s nekih 75.000 hektara starih hrastika.
O prošlosti tih šuma zna se da postoje od pamtivijeka i da im je čovjek svojim utjecajem mijenjao izgled.
U početku kad česte poplave uvjetuju slabu naseljenost tog pojasa, kojeg još više razrijeđuju provale Turaka, šume su pra-šumskog oblika - na istim su površinama svi dobni razredi, a obnova je prepuštena prirodnim tokovima. Kasnije po ustrojstvu Posavine i ostalih pograničnih područja prema Turskoj u vojno-obramenu oblast, zvanu Vojna
krajina, nastaju promjene. One se očituju u stvaranju gušćih naselja nastanjenih Krajišnicima, koji se zbog vojnih obaveza pretežno bave stočarstvom, što dovodi do prekomjernog pašarenja i žirenja, a time i do prekida prirodne obnove šuma.
Područja bliža naseljima još su ugrožena siječom, premda se je radilo o manjim zahvatima lokalnih potreba. Za gradu su korištena tanja i ravnija stabla, za ogrjev također tanja, ali i vrste koje bolje sagorijevaju. Na taj način u ovom pojasu šume postaju rijede s debelim i gravatim ohrastovima, gdje na jedan hektar dolazi dvadesetak stabala čiji se prsni promjer kreče od 100 do 120 cm, a starost 200 do 300 godina.
Teže pristupačne središnje šume mnogo su bolje sačuvane. Sklop je potpun. Uz hrast još dolaze sa slabijim učešćem brijest, jasen, grab i ostale prateće vrste. Stabla su visoka i čista od grana, ali i s nešto manjom debljinom. To su oni predjeli gdje dužina tehničkog drva zna doseći 30, a čisti dio bez ijedne grane i do 20 metara, te gdje pojedini hrastovi daju 30, pa čak i 40 m' tehničke oblovine!
Primjerci l(ratl<iti, krupniti igranatiti stabala rubnih šuma, l<ao odraz blizine naselja i nesmotrenog djelovanja čovjeka
Predjel Sočne s izgledom središnje cjelovite šume nastale razvojem i obnovom prirodnim tokovima
Od izdvojenih moćnika drugog dijela Sočne očekuje se, slijedom pomladnog razdoblja, nove još moćnije generacije
Ovom jasenovom soliteru iz Debrinje, rješenjem Ministarstva šumarstva NR Hrvatske iz 1946. g. o rušenju zbog sušenja žilišta izostalo je, zbog prelaska tog područja u mitrovačko šumarstvo, ali je ipak ubrzo srušen, ne znamo da li namjerno ili zbog zuba vremena
29. siječnja 1993.
Poslije uspješne akcije velebitsi<ih lovaca
VELEBIT PONOVO KRASI PLAHA DIVOKOZA Lovcima i ljubiteljima prirode, posebno Velebita, teško je padala spoznaja da u velebitskom masivu nema izvorne divokoze. Istrijebio ju je čovjek svojim nepromišljenim i pretjeranim izlovljavanjem te izostankom svake brige oko njena uzgoja i zaštite
Na naslovnoj stranici ukusno opremljenog kataloga posljednje senjske lovačke izlo
žbe iz 1985. godine, uz prepoznatljive obrise stare Nehaj kule -zaštitnog znaka senjskih uskoka bila je otisnuta silhueta medvjeda mrkog, a ne, kako bi bilo za očekivati, plahe divokoze. Naime, slavu Velebita, nisu pronije-la svijetom krzna ni lubanje medvjeda već kuke divojarca! Na stoljetnoj izložbi u Budimpešti 1899. god. dvije kuke iz Sjevernog Velebita bile su nagrađene zlatnom i brončanom izložbenom medaljom, a na čuvenoj svjetskoj lovačkoj izložbi u Berlinu 1937. god. trofeje velebitske »ljepotice vrleti« bile su u samom vrhu najboljih divokoza svijeta.
Od godine 1908. Velebit nema izvorne divokoze
Lovcu i ljubitelju prirode teško pada spoznaja da Velebit danas nema izvorne divokoze. Istrijebio ju je čo\'jek svojim nepromišljenim i pretjeranim izlovljavanjem te izostankom svake brige oko njena uzgoja i zaštite.
Smatra se da je posljednja autohtona divokoza nestala s Velebita 1908. god. Zadnji primjerci strijeljani su u blizini Ba-ških Oštarija, iznad Jablanca i u blizini Krasna. Ljeti 1898. jabla-nački ribari uhvatili su u moru kraj otoka Paga jednu divokozu koju su »psi natjerali u more s Kozjak planine«. Godine 1890. u širem okolišu Velikog Kozjaka, jednog od najimpozantnijih vrhova Sjevernog Velebita, organiziran je veliki skupni lov na divokoze. Evo što 0 njemu piše lovac Slavko Šojat na osnovu pismene predaje svog oca Mati-je, sudionika lova: »Lov je organiziran u drugoj polovici listopada 1890. Lovci su znali da se divokoze na Velebitu već u to doba godine povlače sa vrhova burnoga gorja u zatišje, prema moru k zapadnim predjelima Velebita. Lovci su u taj lov poveli pse bra-kirce, odabrane, istrajne i uvježbane za takav lov i takve terene, sve istarske rase. Lov je obavljen za onda u dozvoljeno vrijeme lova, a ustrijeljeno je bilo 6 divokoza«.
Posljednje dvije divokoze na Velikom Kozjaku ustrijeljene su također u lovu brakadom po ličkim zvjerokradicama 1904. godine, o čemu je opširno pisao »Lo-vačko-ribarski vjesnik«. Prilikom boravka u Otočcu upoznao sam lovca Stjepana Oršanića, koji čuva dvije kuke divojarca i divokoze koje je oko godine 1908. ustrijelio njegov stric Stjepan Orša-nić Stariji (umro 1971.), a koji je početkom ovog stoljeća učitelje-vao u Lovincu i bio pasionirani lovac.
I tako najljepša hrvatska planina ostade bez divokoze. S tim u vezi dr. Josip Poljak 1929. god., piše: »Jedina uspomena koja je ostala od velebitske divokoze čuva se u imenima vrhova, koji su dobili po njoj ime...«.
Inicijativa ravnateljstva državnih šuma Sušak
Spoznaja da naseljavanje divljači redovno tamo uspijeva gdje je dotična vrsta koju naseljavamo već od prije obitavala dala su poticaja da se Velebitu vrati uništeno. Prvi pokušaji reintro-dukcije divokoze u njena stara velebitska obitavališta vršeni su pred drugi svjetski rat. Misao je niknula 1940. god. kod tadašnjih šumarskih i lovnih stručnjaka ravnateljstva državnih šuma na Sušaku. Najprije je podignuta lovačka kuća pod Velikim Kozjakom, a potom i »povelik prostor«, karantena, gdje bi divokoze bile neko vrijeme držane pred ispuštanje. Ograda karantene bila je visoka 6 metara (!), a podignuta je »ispod samih vrletnih stiena Kozjaka«. Inače, kako je to zabilježio Romano Mikulov, ovaj dio Velebita u to je vrijeme obilovao svakovrsnom divljači. »Brojno stanje srneće divljači je odlično, a srnjaci nose kapitalno rogov-Ije. Ima tu Iještarki, tetrebova i kamenjarki, no najveći su mu ukras medvjedi«. Nažalost rat je spriječio provedbu ove zamisli.
Prije nego opišemo daljnje pokušaje naseljavanja Velebita di-vokozom valja podsjetiti da planinski karakter ove planine uvjetuje da u njoj gospodarski značaj mogu imati samo krupne šumske vrste divljači. Naprijed spomenutim vrstama valja pridodati još jelena običnog, koji je tu dospio spontanim proširenjem areala rasprostranjenosti iz susjednog Gorskog kotara, te od predatora vuka, introducira-nog risa i divlju mačku.
Da nije umjetno unesena Velebit bi za vazda ostao bez svoje ljepotice vrleti — plahe divokoze
cija terena je tipična za oblast visokog krša.
Teren je nepravilno razveden, raspršen, pun osamljenih glavica i kosa, strmih padina, kukova i ponikava. Glavni smjer protezanja masiva uvjetovao je formiranje dviju glavnih ekspozicija: zapadne i tople primorske te kontinentalne i hladne istočne ekspozicije. Planina leži u dodirnoj zoni dvaju klimatskih područja, kontinental-no-srednjoevropske i mediteranske klime.
One se ukrštavaju upravo na Velebitu, uvjetujući obilne oborine (oko 1.900 mm/god) i nagle promjene vremena. Od ukupne površine Velebita šume pokrivaju najveći dio. Na livade i rudine otpada ispod 10 posto ukupne površine.
Uspješna reintrodukcija 1973. godine
Za uspješan uzgoj divokoze na Velebitu odgovaralo bi oko 70.000 ha, ustvrdio je šumar i
Od posljednje uspješne reintrodukcija 1978. divokoza se pomno prati na Velebitu. Grupa šumarskih i lovnih stručnjaka »Hrvatske šume« s lijeva: Inž. V. Skorup, dr. D. Raguž, Inž. A. Frković, Inž. Ž. Štahan i Mi lan Salopek ispred doma na Zavižanu SiA« f f h , '^
Cijeli masiv Velebita zauzima površinu od oko 130.000 ha. Glavni dio lovišta prostire se između 700 do 1100 metara nad morem, pa otud ima sve karakteristike planinskog područja. Konfigura-
znani lovni stručnjak dr. Zvonko Car 1956. god. Dobar dio te površine predstavlja divokozje stanište prvog bonitetnog razreda. Treći bonitetni razred približno bi odgovarao za cijelu površinu,
iz čega proizlazi da bi na Velebitu bilo moguće uzgajati 2.000 divokoza!
Drugi pokušaj reintrodukcije divokoze na Velebit proveo je tadašnji zagrebački Institut za šumarska i lovna istraživanja u suradnji s Odjelom za lovstvo Sekretarijata za šumarstvo 1957. god. podizanjem specijalnog ograđenog uzgajališta za divokoze i jelene u Alanku kraj Divo-sela (Lika). Ispuštenih 5 rasplodnih grla divokoza, prepuštenih samima sebi i bez ikakve zaštite, jedva da su se uspjela održati. Prema usmenom podatku šumarskog tehničara Gojka Vujno-vića iz sadanje Uprave šuma Gospić iste je godine jedna divokoza ustrijeljena u predjelu Crna Metla u Južnom Velebitu.
Treći do sada jedino uspješni pokušaj napučivanja Velebita divokozama provelo je bivše Šumsko gospodarstvo Senj (sada Uprava šuma Senj) u suradnji s Republičkim zavodom za zaštitu
• prirode. Na području Velikog loma između Velikog Rajinca i Ro-žanskih kukova godine 1973. i 1978. ispušteno je ukupno 15 divokoza iz Prenja (10) i Kamni-ških Alpi (5). Već prve godine nakon ispuštanja osmotrene su na više lokaliteta koze s jaradi, tako da je po vrlo opreznom računu godine 1982. njihov broj podvo-stručen. Mali zastoj u napredovanju kolonije pada sredinom osamdesetih godina kad je područje Sjevernog i Srednjeg Velebita jače naselio ris (pr\'i dokazni primjerak stečen je na Sjevernom Velebitu u predjelu Borov vrh 24. siječnja 1983.).
Godine 1990. prilikom zimsko-proljetnog prebrojavanja divljači od strane članova LD »Divokoza« Jablanac i stručnog osoblja senjske Uprave šuma viđen je iznenađujuće lijepi broj divokoza. Prema izvještaju lovnika i čiK vara lovišta Luke Vukušića/na potezu Vujinac-Miškulinska du-liba podno vrha Lisac dignuto je krdo od 14 divokoza, medu kojima znatan broj ženki s prošlogodišnjom jaradi. U predjelu Vrši-ne viđeno je 8 grla, a na Babro-vači podno Zavižana 3. Prema opažanjima uglednog senjskog šumara i lovca inž. Vlatka Skorupa zasebna kolonija divokoza stalno obitava u centralnom dijelu masiva Sjevernog Velebita, u širem okolišu Lomske dulibe i Velikog Rajinca, a dio se već
proširio i na terene Srednjeg Velebita.
U bojazni da reintroducirana divokoza na Velebitu nije još dostatno stabilizirana i da joj bez »osvježenja krvi« prijeti opasnost od ponovnog nestanka senjski šumari i lovci posljednjih su godina činili napore da pribave još barem desetak divokoza. Na preporuku Hrvatskog lovačkog saveza obratili su se na LD »Divokoza« Makarska, koje gospodari uspješno naseljenom đi-vokozom na blokovskom masivu, lako su već bili na licu mjesta •fvrđeni lokaliteti gdje bi se po
dstavile lovke za hvatanje (po uzoru na one iz lovišta »Štrba-c-Đerdap«) te pismeno precizirani uvjeti za hvatanje 10 živih divokoza do realizacije zamisli nažalost nije nikada došlo. Ni pred sam domovinski rat uspješno vođeni razgovori s predstavnicima slovačkog lovačkog saveza također nisu dali pozitivne rezultate.
Ali, kako to naš narod kaže, svako zlo za neko dobro. Naime, najnoviji podaci o prisuću i brojnosti divokoze na Velebitu daju naslutiti da planirano obogaćivanje postojeće populacije novim jedinkama sa strane neće biti ni potrebno. Iako najradije borave na primorskim obroncima planine divokoze su viđene (i uspješno fotografirane!) na Velikom Kozjaku, Malom i Velikom Zavižanu te Hajdučkim i Rožan-skim kukovima. 20. kolovoza 1991. jedan je lovac bio svjedokom nesvakidašnjeg prizora; jednu je divokozu i njeno jare nadlijetao suri orao u predjelu Visibabe ponad Babrovače! Priroda eto što sama, što razumnim zahvatom čovjeka, polako ali ustrajno liječi rane prošlosti.
Senjski šumari i lovci s pravom se ponose svojom divoko-zom. Od kad su je vratili na Velebit ta naša planina postala je još privlačnijom i ljepšom. Uz spremnost lovaca da ne posižu za njenim trofejom sve dok joj brojno stanje ne dostigne onoliki broj koliko to omogućuju stani-šni uvjeti, svoj doprinos zaštiti divokoze dao je i Zavod za zaštitu prirode Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša odobriv-ši nesmetani lov na zaštićenog risa u vršnim dijelovima Velebita.
Tekst i snimci; Alojzije Frković
29. siječnja 1993.
LOVNI DJELATNICI UPRAVE ŠUMA OGULIN PRIREDILI PRVI BOŽIĆNI LOV
Ambicije mladifi iagiinifi djeiatni/o Uprave šuma Ogulin su da se sva/(e godine uoči Božića organiziraju lovovi za goste i poslovne
partnere
Uz gospodarenje sa šumama i šumskim zemljištima, Uprava šuma Ogulin na
svom području gospodari i sa lovištima »Veljun« i »Kapela« na površini od 46.600 ha, koja lovišta nastanjuju uglavnom srna, obični jelen, divlja svinja i medvjed mrki od divljači visokog, te zec, trčka, divlja patka i liska crna od divljači niskog lova, od kojih potonje dvije na jezeru Sabljaci, vodene površine od 177 ha.
Budući da zbog ratnog stanja tijekom 1991. godine nije bilo moguće realizirati planirani odstrel, na inicijativu upravitelja Uprave šuma, inž. Vilima Magdića organiziran je i 20. prosinca proveden lov na lisicu, divlju patku i lisku crnu, nazvan Božični lov.
Od 70 pozvanih, u lovu je bilo 45 lovaca-gostiju, medu kojima i gospoda; Zvonimir Županič, komadant 143 brigade HVO Ogulin, predsjednik Skupštine općine Ogulin RudoJf Spehar, Ivan Tuškan predsjednik Hrvatskog Lovačkog saveza inž. Mihajlo Tompak, savjetnik za lovstvo u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva i inž. Ante Tusto-njić, državni šumarski inspektor.
Žao nam je, što gospodin inž. Josip Dundović, direktor JP »Hrvatske šume« zbog spriječenosti nije mogao svojom nazočnošću uveličati ovaj naš lov.
Pod rukovodstvom lovnika inž. Branka Blaškovića, upravitelja Šumarije Josip-dol i kontrolorom lova inž. Maria Stipetića, upravitelja Šumarije Ogulin, lov na lisicu održan je u dijelu lovišta na području Stabarnice, poslije kojeg je proveden lov na divlje patke i lisku crnu na jezeru Sabljaci, udaljenom 5 km od Ogulina.
Izuzetno lijepo vrijeme, dobra organizacija i visoka disciplina nazočnih, doprinjeli su da lov bude uspješan, pa je ostrijeljeno 2 kljuna divljih patki i 45 kljunova liske crne, što je bilo dostatno da svatko iz Božičnog lova odnese po jedan komad odstrijeljene divljači.
Po završetku lova priređen je lovački ručak u Lovačkom domu Zagorje, gdje je uz zvu-ke tamburice, te lovačke i rodoljubne pjesme Tamburaškog sastava iz Ogulina lovačko druženje potrajalo do u noć, pa su uz dobru kapljicu i lovački štimung stvorena mnoga nova poznanstva, što je jedna više od značajki ovog lova.
Inače, ni plan odstrela divljači za 1992. lovnogospodar-sku godinu nije izvršen, uglavnom iz razloga što je mnogo divljači stradalo u ratu, pa Uprava šuma Ogulin vpdi računa da neosiromaši matični fond vrste divljači čija je zastupljenost ispod lov-nogospodarskog kapaciteta lovišta.
Uzgred napominjemo da je od autohtone divljači lovište »Kapela« najbolje napučeno sa medvjedom mrkim, kod kojeg je postignut lovno-gospodarski kapacitet, a kojih u ovom lovištu ima i viso-kotrofejnih kvaliteta. Primjera radi za navesti je da je u prošlih devet godina odstri-jeljeno 15 komada medvjeda, od kojih su tri ocijenjena sa zlatnom, a 3 sa srebrnom medaljom. U istom razdoblju na jezeru Sabljaci po stranim lovcima odstrijeljeno je 614 kljunova divljih patki i 886 kljunova crne liske.
Pored iskorišćivanja - lova divljači. Uprava šuma vodi primjernu brigu o uzgoju i zaštiti svih vrsta divljači u svojim lovištima.
Uprava šuma Ogulin, sa svojim mladim i perspekiv-nim kadrovima želi da Božični lov postane tradicijom u ogulinskim lovištima, da bude unaprijed trajno označen, i da svatko tko u njem jednom prisustvuje želi i ubuduće svakogodišnje prisustvovati.
Na kraju, i ovom prilikom upravitelj Uprave šuma Ogulin zahvaljuje svim gostima - lovcima koji su svojom nazočnošću doprinijeli uspjehu i uveličali ovaj, u demokratskoj Hrvatskoj prvi Božični lov na ovom području.
Đuro Nikolić
IN MEMORIAM
TOMO GREGAR 5.12.1939 - 8.12.1992.
u prometnoj nezgodi smrtno je stradao djelatnik Uprave šuma Koprivnica - TIM Đurđevac, TOMO GREGAR. Tomo je dugi niz godina radio kao vozač kamiona u transportu Đurđevac a u posljednje vrijeme uslijed smanjene radne sposobnosti raspoređen je na radno mjesto čuvara sredstava rada u toj radnoj jedinici. Tog kobnog jutra vraćajući se biciklom kući iz noćne smjene, Tomu je zahvatio jureći kamion. Uslijed siline udarca smrt je nastupila trenutačno. Iza pokojnog Tome ostali su supruga, kćerka i sin. Lik dragog Tome zadržat ćemo u trajnom sjećanju. Neka mu je laka Hrvatska zemlja.
IN MEMORIAM
MI30 LODETA 13.10.1939 - 8.12.1992.
Nakon kratke i teške bolesti, u 53. godini života zauvijek nas je ostavio djelatnik Uprave šuma Koprivnica - šumarije Repaš, MI30 LODETA.
Čitav svoj radni vijek više od trideset godina proveo je na na raznim poslovima u šumariji Repaš. Nakon doškolovanja dugi niz godina je Mijo radio kao lugar, a smrt ga je zatekla na radnom mjestu pomoćnij a re^ irnika u šumariji Repaš.
Iza pokojnog Mije ostali su supruga i dva sina. Ostat će trajno u sjećanju svojih najbližih i mnogobrojnih suradnika i prijatelja. Neka mu je laka Hrvatska zemlja.
INFORMATIČKI KUTAK
ZANimUlVOSTI IZ KADROVSKE
EVIDENCIJE Kadrovska evidencija, koju mi
informatičari doživljavamo kao BAZU PODA TAKA O RADNICIMA, osim
neiscrpnog vrela podataka za kadrovsku službu, sadrži i neke podatke, koji mogu
biti i zanimljivi i zabavni. Pročitajte nešto... o sebi
Jeste li se ikad zapitali koliko u Hrvatskim šumama ima Ivana, koje prezime je najčešće, tko je najstariji radnik, koliko radnika ima rođendan dana 29. veljač e . . . i još gomilicu ovakvih »činjenica«. Sve to znaju
naši kompjuteri — samo ih treba zapitati. Baza podataka o radnicima, a o njoj ćemo ovdje govo
riti, nije nešto naročito mudro, iako tako zvuči. Naprosto, radi se o popisu radnika sa imenom, prezimenom i još ponešto drugih pridruženih podataka, a sve to smješteno u kompjuter. Takva se baza formira i u Hrvatskim šumama već neko vrijeme. Baza je, kako to mi informatičari znamo reći, organizirana distribuirano. A to, opet prevedeno, znači da svaka Uprava ima svoj vlastiti popis svojih radnika i o njemu vodi brigu. A baza na nivou Hrvatskih šuma je samo »zbroj« pojedinačnih baza Uprava. Ove današnje analize radili smo na osnovu podataka iz polovice studenog. Kako ni za godinu dana, koliko se baza formira, jedna od Uprava, (kojoj nećemo reći ime samo ćemo pogledati daleko na istok), nije uspjela napraviti popis svojih radnika, morate se toj upravi obratiti, ukoliko niste zadovoljni kvalitetom izvještaja koji slijede. Da ta istočna Uprava ne bi bila usamljena, ima i jedna središnja koja tvrdi da ima preko 2000 radnika a svi znaju da ima upola toliko (pogodite gdje je druga polovica sa popisa), a ima i jedna »vrlo središnja« koja već mjesecima nije osvježavala podatke.
Toliko o organizaciji same baze. Iz nje bi kadrovska funkcija trebala očitavati svu silu važnih podataka o kadrovima i prema tim podacima voditi kadrovsku politiku (pazite, naglasak je na trebala bi . . . ) Da ću se u nastavku pokušati pozabaviti svim onim nevažnim, ali zato zanimljivim podacima.
Recimo, jeste li mogli pretpostaviti da je najčešće ime naših radnika Ivan (Ivica, Ivo) i da Ivana imamo čak 834. Najčešće je žensko ime Marija (njih ima 91). Inače, ukupno imamo 1154 žene. lako to nije baš pristojno, nisam odolio da ne izračunam da naša prosječna radnica ima 38 godina i 8 mjeseci (a radnik 41 godina i 3 mjeseca). Kad smo već kod rođenja, zgodno je primjetiti da je najviše naših radnika rođeno na dan 1. siječnja (njih 99), a čak 4 ih je rođeno na onaj famozni 29. veljače, pa sretnici časte za rođendan samo svake četvrte godine.
Prešao sam na rođendane a propustio sam navesti, a u svezi sa imenima, da se u igri pojavljuje čak 1162 raznih imena. Različitih prezimena ima »samo« 5316 a najčešće je Horvat — njih ima 43. Odmah za Horvatovima su Kova-čevići (43) a tek za njima slijede klasični »gorani«: Malnari, Štimci i Pleše.
Najviše radnika, njih 303, živi u mjestu sa poštanskim brojem 54500. Koje ime ulice je najčešće nisam uspio ustanoviti - u ovo doba promjena to nije tako jednostavno.
I tako bi mogli nizati razne štiklece iz ove zanimljive evidencije još dugo. Podataka ima, u kompjutoru su, samo ih treba znati »iščitati«. Ukoliko niste zadovoljni sa nekim od podataka i mislite da nisam u pravu - nemojte meni prigovarati. ]a sam samo točno zbrojio »točne« podatke koje sam dobio od vaših Uprava. Sve zahtjeve za ispravka-ma treba proslijediti kadrovskim službama Uprava šuma.
Ove naše novine svi naši radnici primaju na svoju kućnu adresu upravo na osnovu podataka iz ove baze podataka (ali samo njih 7190 ima ispravnu adresu). Ukoliko ih ne primate, niste zadovoljni adresom jer je u međuvremenu promijenjen naziv ulice ili čak mjesta, prijavite te promjene kadrovskoj službi.
Vrijedi i obrnuto, ako novine u kući primate u više primjeraka (sistem: otac, majka, sin, snaha, unuk — svi rade u HŠ), a nemate peći na kruta goriva, dajte uštedite nešto svojoj firmi i dogovorite se tko će primali novine, a tko č i tati »tuđe«.
Branko Meštrić
29. siječnja 1993.
KMIJi^m M M4ZQNQM^^M^ m ZANIMUlVOSTim KULTURA % RAZONODA
LJrSKI kutak
PROGNANICI /. Slavonijo mojpremilikraju. U Tebi mi živjeti ne daju. Već je došla i druga godina. Kako nas je obavila tmina. Prognanici ime smo dobili. Živimo gdje nismo gnijezdo svili. 2, Mi nemamo ni polja ni žita, Al nas nitko za tugu ne pita. Nit imamo lijepe nošnje naše, što nam bake godinama tkaše. Nema više dobrih tamburaša. Nit veselih i spremitih snaša. 3. Nema naših više kuća mili, koje su nam djedovi gradili. Slavonijo moja zemljo draga. Prognani smo sa rođenog praga. Sad ustani Jelačiću bane. Pa da vidiš Hrvate prognane. 4. U Karitas idemo po hranu, za Hrvatsku dječicu prognanu. Crkve su nam naše porušili. Uspomenu gdje smo .se krstili. Da nemamo još vjere u Boga, Ništa više od života toga. 5. Dragi borci ravne Slavonije, Kofko vas se pod zemljicom krije. Drage majke sinove su dale, Al' su opet prognane ostale. Srce nam se u grudima para, A suza se na zemlju obara.
6. Plačem stobom mila Slavonijo, Barjak nam se po selima vijo. Sada nema drage trobojnice, Slavonijo mila sirotice. Ni traktori ne oru nam njive, A Slavonci po tuđini žive. 7. 0 istočna mila Slavonijo, Tko je Tebe u crno zavijo. Bolje da smo na svom pragu bili, 1 na njemu hrabro izginili. Već trpimo prognaničke muke. Bože mili pruži svoje ruke.
Na zgarišta bože ti nas vodi. Da kroz suze pjevamo slobodi. Groblja naša pokraj ravnih njiva. Gdje rodbina naša sad počiva. Kada ćemo groblju pohititi, I na groblju ruže posaditi! 9. , Leti pjesmo do sinjega mora, Nek nam netko dade odgovora. Dokle ćemo zvat se prognanima. Dali za nas neke nade ima. 10. Slavonijo zemljo plemenita. Gdje su Tvoja isklasana žita. Gdje su tvoji kukuruzi žuti. Suncokreti svuda razasuti. Tko nam radi i polja i njive. A Slavonci u tuđini žive.
Anica Petričević - Kozarac Prognanik iz Slak ovaca.
Općina Vinkovci
UZ NADNOVDU PROMOCOU KNJIGE MILANA KRMPOTIĆA /
ISPRAVAK! u prošlom broju »Hrvatske
šume« od 24. prosinca 1992. u članku pod naslovom: »Najveće žrtve rata čovjek I šuma« u posljednjem odlomku, potkrala nam se greška u prezimenu gospodina Denisa Dovačića. Trebalo je pisati DENIS DELAČIĆ.
Redakcija se za nastalu grešku ispričava gosp. 3elačiću, a čitaoce umoljavamo da nam ispriku uvaže!
Redakcija
GORČINA JABUKE
Malo Je naših šumarskih djelatnil<a l<oji su vrlo uspješni i na drugim područjima, a naš djelatnik iz Senja, šumar i pjesnik eto objavljuje knjige poezije jednu za drugom...
Ujednom od prošlih brojeva našeg lista »Hrvatske šume« objavila je njegova suradnica V, Pleše na cijeloj zadnjoj stranici uspjeli portret Milana Krmpotića, šumara - pjesnika. U razgovoru
0 svom daljnjem radu autor nije spomenuo mogućnost izlaska jedne zbirke pjesama još tijekom ove godine, pa smo nedavnu promociju zbirke pjesama »Gorčina jabuke« doživjeli kao svojevrsno ugodno iznenađenje.
Promocija je održana krajem prošle godine pred punim auditorijem općinske vijećnice u Senju u organizaciji Matice hrvatske, ogranak Senj koja je ujedno i izdavač knjige. Što je rukovodilo autora da svojoj knjizi dade takav naslov? Prepustimo to autoru koji kaže: Gorčina jabuke je ono sudbinsko iskusK'o koje je iskusio praotac naš, Adam, nakon što je zagrizao slatko usplođe zabranjene voćke. To je ono iskustvo koje je sudbini čovjeka i njegova svijeta iz ezoteričnih visina srušilo u prah zemlje u koju i pripada.
0 dosadašnjem pjesnikovom radu govorio je Milan But-ković, njegov pjesnički kolega iz Senja, a zatim je bard hrvatske poezije Zlatko Tomičić u posebno zapisanom eseju dao cjeloviti prikaz Krmpotićevog književnog opusa. U daljnjem tekstu iznosimo samo neke misli iz spomenutog eseja. Tako će između ostalog Zlatko Tomičić napisati o Milanu Krmpotiću slijedeće: »Njegov način izricanja je filozofski, podsjeća na kinesku poeziju po svojoj konciznosti. On opisuje nutrinu stvari, njegovu bit. S razlogom traži novi pjesnički jezik. Ovaj pjesnik je čedan, ali nam daje i mno
go toga dariva, jak je ...... Eto toliko ukratko o Milanovu književnom stvaralaštvu iz pera našeg uvaženog pjesnika Zlat-ka Tomičića.
Uz prigodno recitiranje pjesama iz najnovije zbirke na kraju je Marin Dundić, vlasnik galerije Buzolić iz Zagreba darovao nekoliko separata s književnih skupova predstavnicima kulturnih institucija Senja i Milanu Krmpotiću uručujući mu istodobno poziv za gostovanje u svojoj Galeriji. Naime u okviru redovitih književnih tribina u spomenutoj Galeriji organiziraju se nastupi poznatih književnih imena koje vodi pjesnik Zlatko Tomičić.
Zbirka pjesama »Gorčina jabuke« tiskana je u malom broju primjeraka, pa je poklonici poezije mogu nabaviti izravno kod izdavača u Senju. Napominjemo da je zbirku uspješno ilustrirao s više slika Ivan Balažević, slikar iz Novog Vinodolskog. Da bi čitateljima bar donekle približio iza-šlu zbirku izabrao sam pjesmu »Ivanje cviće« po svojem vlastitom nahođenju. Pjesma je napisana u bunjevačkoj ikavici, a obrađuje motiv teškog života seljaka koji je sudbinski povezan sa škrtom zemljom. Bez pretenzija da dajem stručnu ocjenu (za što uostalom nisam ni kvalificiran) mene je ova pjesma neobično dojmila. Volio bih kada bi autor više pisao u njemu najbližem izvornom govoru i obrađivao teme sa širokih krivoputskih prostora njegovog djetinjstva.
Na kraju evo i pjesme »Ivanje cviće« u cijelosti:
IVAN3E CVICE Od zvižde do zvižde nad Plitkušom
isposničl(o Ivino tilo povija se kao šiba drinova. Motika mu vično gladna zemlje. I tako, pril<o motil<e rane se Ive zemljan a zemija Ivon. Sve više i više, bože mi prosti, zemija Ivon postaje a Ive zemljon.
Jednoga dana, vike za na vike, ladna će i vinčat motika. Iz suđene njijove ljubavi u niko gluvo jutro, žuto kao žeženo zlato, procvitat će ivanje cviće.
U svakom slučaju toplo preporučam novu zbirku pjesama »Gorčina jabuke« našeg Milana Krmpotića, šumara - pjesnika i čvrsto vjerujemo da će nam i ubuduće priređivati ugodne trenutke zajedničkog druženja.
V. Ivančević
S3EĆAN3A NAŠIH D3EUTNIKA
STARI HRAST U BOUKOVU Prvi sam ga puta wdio prS|e tridesetak godina. Tada je bio jedan od
trojice orijaša, nijemih svjedoka nekadašrvje velićine I ljepote ovih §«ma. Od ostale dvojice sada su tu još samo panfevi, koji svojom veličinom i da-rtas izazivaj« poštovanje i divljenje.
Sjedeći Ispod posljednjeg SOO-godIšnjaka, gledajući njegovu izbrazda-nu koru, krošnju od koje jedva da je ostala još polovina i nehotice počinješ razmišljati o prolaznosti života! Jer čovjek u ljudskoj zajednici u suštini je što i stablo u šumi i u vječitoj borbi za bolji životni prostor, u vječitoj međusobnoj ovisnosti, odupirući se ili priiagođavajući prirodnim i ljudskim zakonima, olujama, nesrećama. ..
i zato, kada se na ovaj ili onaj način opraštamo s nekim, često se upitam: — Ne nestaje li se svakim takvim rastankom i dio nas samih? Nitko od nas nije u životu usamljena jedinka! Svi smo mi dio nečega, neke zajednice, nečijeg života ili sudbine, kao što su drugi ljudi dio nas.
Na kraju, nakon niza takvih rastanaka, ostanemo poput staroga hrasta u Botjkovu: sami, nepotrebni, suvišni! Čal< i njegova vlastita djeca, iznikla iz žira s njegovih grana, već dobrano stasala, viču kroz huk vjetra:
- Kada će se već jednom uldoniti taj Metuzalem, da nama mladima ustupi svoje mjesto?
A i to je — dio života! Svijet je postojao i prije, a nastavit će živjeti i poslije nas. Nije li tako, stari moj prijatelju, hrastino iz Boljkova?
Nikola Seg0dt
CRTA i PIŠE: KRUNOSLAV SILI
ZABILJEŽENO OBJEKTIVOM Stara narodna poslovica kaže: »Tek kada izgubiš
nešto ili nekog, uviđaš koliko ti Je on mnogo vrijedio. Šteta Je izgubiti Upravitelja Uprave koji
Je i htio i mogao i znao... Da smo znali što »snuje« Upravni odbor Hrvatskih šuma, vjerojatno
bi djelatnici iz Karlovca nešto poduzeli... Uzalud su ovu fotografiju godinama držali u tajnosti... mr.
Mrzljak ipak im Je otišao u Zagreb
Ovakvi prizori gableca, već
davno su zaboravljeni. To
se Još jedino može ponegdje
vidjeti na radnim akcijama
pošumljavanja, kada sudjeluju i
radnici iz Uprave. Inače,
snađi se za posuđe, za topli obrok, za pribor
za Jelo i sve drugo... Gdje li
su otišla ona naša dobra
stara vremena kada se hrana
dovozila u šume... ?
Često Je teško biti čak i upravitelj šumarije. Pogotovo Je to bilo teško prošle Jeseni kada su se u pojedinim šumarijama otkazi dijelili na »metre« ili pak rješenja o odlasku u mirovinu. A što ćemo? Takva su nastupila vremena!
I ova slika dolazi iz arhive. Tko bi danas i pomislio da se mostovi grade od trupaca. Stabla su postala preskupa za premošćivanje. Oh kako smo nekada bili bogati, ili pak I... ? Tko li će to znati? Ali, Još uvijek se nađe po krajevima radilišta poneki trupac koji zaostane i po nekoliko godina iza sječine i tamo istrune...
Stranicu pripremili: Marijan Domović, Vesna
Hricalović, Zlatlco Lončarić i Zvonko
Peičević
I ovaj naš sjekač sa nostalgijom se sjeća davnih dana kada se na kraj radilišta vrtio ražanj, pa se znalo naći i nešto teže na njemu. A sada gledaj — komadić slanine. Jedan luk i frtalj kile kruha! Pa to prijatelju moj nije dosta ni za mog petogodišnjeg sina.. " ?i
Ni šef proizvodnog odjela nije uvijek bio ono što Je danas. Nekada Je radio u proizvodnji i pazio na svako deblo nekada Je morao i premjeravati, posebno na proizvodnim natjecanjima sjekača... kako Je to isto nekada lijepo bilo na tim našim natjecanjima. Ali, opet nam može biti Još i ljepše ako zaista želimo imati ponovo proizvodna natjecanja naših sjekača, dizaličara i drugih djelatnika.
Kada se pogleda ovaj snimak, po zabrinutim licima naših djelatnika, čovjek bi pomislio da su na nekom ispraćaju pokojnika. Zaista, pitamo vas, zašto ste gospodo bili tako svi tužni na toj svečanosti presijecanja vrpce i puštanja u promet nove šumske ceste. Pa nije to privredni promašaj, poput mnogih dosadašnjih naših promašaja u šumarstvu