glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta · godina v. broj 125. 1. ožujka 2019. 1 iznova pismo...

Godina V. Broj 125. 1. ožujka 2019.

GLASNIK

Hrvatskog uljudbenog pokreta

Mjesečnik hrvatskih nacionalista

Izdvajamo:

ZAVNOH I GENIJALNI PAJO GREGORIĆ

SEDAM "BOŽJIH" ZAPOVJEDI DEŽURNOG ANTI-USTAŠE

Dr. Ivica Lorković: SOVJETSKA KNJIŽEVNOST


Impresum

Nakladnik: dr. sc. Tomislav Dragun Izdanje: elektroničko

ISSN: 2670-8655 Urednik:

Država Hrvatska (Online) dr. sc. Tomislav Dragun

Producent:

Hrvoje Mirković, savjetnik

Adresa: Zagreb, Pete poljanice 7 e-mail: [email protected]

Internetska sveza: www.hrvatska-uljudba.com

https://www.hrvatska-uljudba.com/drzava-hrvatska/drzava-hrvatska-broj-13

Telefon: 01-29.23.778, 091-33.88.431

Sadržaj:

PISMO SURADNICIMA I ČITATELJIMA ................................................................................................. 1

REVIZIJA PRETVORBE DRUŠTVENIH PODUZEĆA (1) ........................................................................ 3

REVIZIJA PRETVORBE DRUŠTVENIH PODUZEĆA (2) ...................................................................... 11

DR. IVICA LORKOVIĆ (IN MEMORIAM) .............................................................................................. 23

RAZGOVORI O BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI (1) .................................................................................... 29

JEDNOM PRIGODOM ................................................................................................................................ 37

NERAZJAŠNJENA UBOJSTVA ................................................................................................................. 41

ZAPISNIK OZNA-E O SASLUŠANJU JAKŠE ERCEGOVIĆA ............................................................... 44

SEDAM "BOŽJIH" ZAPOVIJEDI DEŽURNOG ANTI-USTAŠE ............................................................ 45

ZAVNOH I GENIJALNI PAJO GREGORIĆ (1)........................................................................................ 53

KOLIKO JE KOŠTAO PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI RAT U JUGOSLAVIJI I TKO GA JE

FINANCIRAO? (1) ....................................................................................................................................... 61

PISMA U RUKOPISNOJ OSTAVŠTINI VINKA NIKOLIĆA (1) ............................................................. 75

SOVJETSKA KNJIŽEVNOST .................................................................................................................... 81

UMJETNIČKI LIK I DJELO SLIKARA ZDRAVKA DUČMELIĆA (1) .................................................. 85

KOBNA 1918. – RASAP TISUĆLJETNOGA HRVATSKOG KRALJESTVA (1) .................................... 93

Naslovnica: dr. Ivica Lorković


1

IZNOVA

PISMO SURADNICIMA I ČITATELJIMA

Zla vremena dio su Jobove sudbine. Zato ih on strpljivo po-

dnosi. Ali kad ona minu, a ona u konačnici uvijek minu, Job

nezaustavljivo diže svoj glas. Djeluje! Kom' bilo pravo, kom'

bilo krivo.

Proteklih deset godina bila su moja zla vremena. Prošla su,

hvala Bogu. Zato ću i ja govoriti, govoriti … Djelovati. Baš

me briga što će Oni o tome misliti.

Dragi prijatelji,

Posve smo se oporavili. Od ove godine (8. veljače 2019. godine)

možete opet čitati naš časopis: DRŽAVA HRVATSKA, tromje-

sečnik za državotvorne Hrvate. Taj naš časopis (zasad na 96 stra-

nica, A-4 formata, prikladnog za printer - uskoro i s dvostruko

tome stranica) prihvaćen je od Nacionalne i sveučilišne knjižnice

u Zagrebu (ISSN) kao "publikacija u međunarodnom upisniku",

na našem obnovljenom (dorađujemo ga) internetskom portalu

www.hrvatska-uljudba.com.

Pozivamo Vas na suradnju.

DRŽAVA HRVATSKA je časopis dokumentacijskog karaktera, te

nije vezan stranački ili svjetonazorno za bilo koji i bilo kakav

društveni ustroj (organizaciju). Navodim se kao "vlastiti naklad-

nik", jer su mi to savjetovali pametni, ugledni i časni ljudi.

Za nas ne postoji nikakva podjela na "ustaše" i "partizane", za

nas postoji samo Hrvatski Narod. Istina i dokument.


2

DRŽAVA HRVATSKA će objavljivati priloge: (1) "zaboravljene"

(bolje rečeno: ignorirane) tekstove, (2) neobjavljene rukopise, (3)

zbog protuhrvatske cenzure neobjavljene i zabranjene radove, (4)

dokumente i (5) sada pisane priloge. Dopuštat ćemo polemiku,

naravno i suprotna stajališta, ali ne i promičbu, posebno ne onu

protuhrvatskih odlika.

Na našem internetskom portalu uskoro ćete (od 1. ožujka 2019.)

moći pratiti i u njemu surađivati, naš GLASNIK, mjesečnik za

hrvatske nacionaliste, one tipa 1938. godine, te ćemo nastojati

oduprijeti se svim onim nastojanjima, koja hrvatski nacionali-

zma nastoje poistovjećivati s bilo kakvim svjetskim zlom. Bit će

ovaj časopis temelj budućeg našeg Arhiva hrvatskog nacionali-

zma, koji će sabirati građu svega onoga što je stvorio nacionalno

svjestan Hrvat. Taj naš GLASNIK nastavak je (br. 125) "Glasnika

Hrvatskog uljudbenog pokreta".

Novi je naš časopis: NAŠ BEHAR, tromjesečnik za muslimane,

pravoslavce i židove koji su voljeli (koji vole) Hrvatsku (i Hrvate),

pri čemu uopće ne ćemo razmatrati pitanje njihova sadašnjeg

nacionalnog odabira. Početak: 22. ožujka 2019. godine.

Na našem internetskom portalu www.hrvatska-uljudba.hr za

Vas će biti još zanimljivog štiva: knjige, inicijative, brojevi ranije

izdavanih časopisa, i t. d. Nu, o tom potom.

Sada navratite na www.hrvatska-uljudba.com i pogledajte: DR-

ŽAVA HRVATSKA br. 13 - 8. veljače 2019. godine. Vaše opaske

sigurno će pridonijeti poboljšanju njegove kvalitete.

Sve najbolje želi Vam

dr. sc. Tomislav Dragun

glavni urednik i

(formalni) nakladnik


3

NACIONALNI PROJEKTI

REVIZIJA PRETVORBE DRUŠTVENIH

PODUZEĆA (1)


Državni ured za reviziju vodila je 16 (i još nešto) godina Šima

Krasić. Znam podosta toga o njoj. Nešto sam i sam poduzimao

protiv njene uobičajene revizijske prakse, onakve kakvu ju je

ona "službeno" oblikovala. One revizijske prakse kojoj ja odavno

želim stati na kraj.

Zato je upravo takva,"krasićevska", i bila revizija pretvorbe dru-

štvenih poduzeća (nazvane s vremenom privatizacijom), kroz

koju se je naturilo, "državno i nacionalno", stajalište da je u Hr-

vatskoj postojao "kriminal u pretvorbi" (a nositelji su mu navo-

dno bila po dvojica-trojica nesavjesnih, neobuzdanih, pojedi-

naca, koji su se "oteli", u pojedinoj županiji), a ne zapravo "kri-

minalna pretvorbe" dirigirana "odozgor", što je prava istina.

Idemo to konačno razotkriti.

HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

Uljudbeno i gospodarsko ortačko društvo

Ured opunomoćeništva

10000 ZAGREB – Pete poljanice 7 091-33.88.431

[email protected]

Zagreb, 13. studenog 2018.


4

DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU

za ravnatelja

Ulica Ivana Tkalčića 19

10000 ZAGREB

Istoznačno:

Dražen Jelenić, glavni državni odvjetnik, Zagreb, Gajeva 30.a Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, Zagreb, Trg sv. Marka 2

Kolinda Grabar Kitarović, Predsjednica RH, Zagreb, Pantovčak 247

Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora, Zagreb, Trg sv.

Marka 6

Predmet:

Obnova Inicijativa za reviziju pretvorbe društvenih poduzeća.-

Ovim SLUŽBENO obnavljam svoje Inicijative za reviziju pre-

tvorbe društvenih poduzeća, i to kako slijedi:

Ad 1.

Preko Udruge hrvatskih revizora "Benedikt Kotruljević" iz Za-

greba pokrenuo sam u siječnju 2000. godine preko Vlade RH

(predsjednik: Ivica Račan) inicijativu za reviziju pretvorbe druš-

tvenih poduzeća.

Nevjerojatno, ali istinito: Do danas (skoro 19 godina) na nju nije

odgovoreno.

Odgovor nikako nije Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije (3.

svibnja 2001. godine), jer se radi o aktu kojim se zapravo izbje-

gava prava revizija pretvorbe društvenih poduzeća, budući se

u praksi ona svodi samo na "zlouporabu službenog položaja od-

govornih osoba", dok se ignoriraju svi aktivni aspekti procesa

provedene pretvorbe društvenih poduzeća.


5

Prilog: "Kutlin se revizor nudi Račanu", N.J. – "Jutarnji list", Zagreb, 15. si-

ječnja 2000. godine, str. 2

Ad 2.

Podnio sam preko Zajednice Udruga zainteresiranih za otklanja-

nje nezakonitosti iz pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća

iz Zagreba 29. lipnja 2006. godine Državnom uredu za reviziju

zahtjev za poništenje pretvorbe i privatizacije društvenih

"Drugi je slučaj još drastičniji: na čelu Državnog ureda za reviziju i

dalje je Šima Krasić, iako joj je mandat istekao u travnju! U srpnju je

primijećen pokušaj da se umjesto Šime Krasić, iza koje je punih 16

godina na čelu tog ureda, pa se približila i devetom desetljeću života,

imenuje drugi kandidat, ali to na kraju nije učinjeno."

Šima Krasić deset godina živi u vili od 800 tisuća eura koju nikada nije pla-

tila’ (Boris Bilas, www.nacional.hr, 28. listopada 2016. godine)

"Od saborske službe za odnose s javnošću dobili smo pitijski odgovor

na pitanje o položaju glavne državne revizorice: Šima Krasić još nije

razriješena, a postupak imenovanja glavnog državnog revizora je u ti-

jeku! U Saboru je tako otkriven najnoviji hrvatski izum: nečiji mandat

može trajati, neovisno o zakonu, sve dok ga saborska većina ne razri-

ješi. – To je potpuno isto kao da netko s ulice dođe i obavlja posao

http://www.nacional.hr/


6

glavnog državnog revizora – kaže profesor Branko Smerdel. Gdje su

veći prekršaji? U slučaju državnog revizora, nameće se i pitanje kakvu

će težinu imati državne revizije obavljene od travnja do izbora novog

čelnog čovjeka? Doduše, to je više teoretsko pitanje, jer Državna revi-

zija u svim ovim godinama teško da je u trošenju državnog novca vi-

djela iole veći prekršaj od knjiženja na krivom kontu. Za razliku od

ustavnih sudaca, Zakon o državnoj reviziji kaže samo kako mandat

glavnog revizora traje osam godina i nema ni riječi o bilo kakvom pro-

duljenju.

– To je potpuno isto kao da netko s ulice dođe i obavlja posao glavnog

državnog revizora – kaže profesor Branko Smerdel." (Silvana Perica,

www.vecernji.hr, 10. studenog 2010. godine)

poduzeća u Republici Hrvatskoj kao i poslovnih banaka koje

evidentno nisu prošle vlasničku transformaciju kroz zakon-

sku pretvorbu, ali do danas na njega niste odgovorili (malo Vam

je izgleda 12,5 godina?).

Prilog:

Zahtjev, 29. lipnja 2006. godine

Ad 3.

Sada pak obnavljam prijedlog, odnosno zahtjev iz 2000. i 2006.

godine, te dajem obnovljenu Inicijativu za reviziju pretvorbe dru-

štvenih poduzeće sljedeće analitičke strukture:

U konkretnoj izvedbi revizijsko istraživanje trebalo bi biti usmje-

reno na nastavno navedene materijalne i financijske pozicije

(pod pojmom dionica razumijevaju se dionice i udjeli trgovačkih

društava):

http://www.vecernji.hr/


7

ANALIZA SUSTAVNOG OSLONCA ZA PREUSTROJ

HRVATSKOG GOSPODARSTVA

1. Nužnost ili ne preustroja hrvatskog gospodarstva kroz pre-

tvorbu društvenih poduzeća nakon osamostaljenja Republike

Hrvatske

2. Optimalnost izabranog oblika preustroja hrvatskog gospodar-

stva kroz pretvorbu društvenih poduzeća nakon osamostaljenja

Republike Hrvatske

3. Provedba modela "Markovićeve privatizacije"

4. Odlike sustava korisnika pretvorbenih prava, te veličina i stru-

ktura tih prava

5. Provedena procjena vrijednosti društvenih poduzeća u pre-

tvorbi

6. Provedeni sustav interne dokapitalizacije

7. Provedena dioba dionica društvenih poduzeća na udio dionica

za kupnju s popustom, odnosno na udio dionica bez popusta

8. Provedeni sustav kupnje dionica društvenih poduzeća s popu-

stom

9. Praksa zajedničke kupnje dionica društvenih poduzeća od

strane korisnika prava na to

10. Provedena pretvorba banaka i osiguravajućih društava

11. Provedena pretvorba poslovnih jedinica u vlasništvu stranih

poslovnih subjekata

12. Položaj PIF-ova i pojedinačnih stjecatelja dionica društvenih

poduzeća u kuponskoj privatizaciji


8

13. Brojnost i opseg dioničkog vlasništva pojedinačnih stjecatelja

dionica u kuponskoj privatizaciji kojima nije omogućena raz-

mjena dionica (odnosno dobivanje novčane naknade) s Hrvat-

skim fondom za privatizaciju?

ANALIZA DRUŠTVENOG POGODOVANJA U

PREUSTROJU HRVATSKOG GOSPODARSTVA

14. Utvrđivanje visine obveza društvenih poduzeća u pretvorbi

uključujući depozite vanjskih subjekata

15. Procjena vrijednosti obveza društvenih poduzeća u pretvorbi

16. Korištenje skrbničkih računa u pretvorbi društvenih podu-

zeća

17. Korištenje menadžerskih kredita pri stjecanju vlasništva nad

dionicama društvenih poduzeća u pretvorbi

18. Primjena svojstava udruga malih dioničara u preuzimanju

društvenih poduzeća u pretvorbi

19. Primjena ortačkih ugovora pri preuzimanju poduzeća u dru-

štvenom vlasništvu

20. Kadrovska povezanost komunističkih dužnosnika u pre-

tvorbi poduzeća u društvenom vlasništvu

21. Uloga Službe društvenog knjigovodstva u pripremi i provedbi

pretvorbe društvenih poduzeća

22. Ostvarivanje prava na dividendu na neotplaćene dionice

23. Korištenje bankarskih potencijala za financiranje kupnje di-

onica društvenih poduzeća u pretvorbi


9

24. Suradnja s inozemnim subjektima tijekom pretvorbe druš-

tvenih poduzeća

25. Korištenje mogućnosti koje pružaju offshore oaze pri pre-

tvorbi društvenih poduzeća

26. Korištenje direktorskog položaja u cilju vlasničkog preuzima-

nja društva u pretvorbi

27. Razlozi i rezultati osnivanja PIF-ova

28. Društvena opravdanost i gospodarska razložnost zamjene di-

onica (odnosno davanja novčane naknade) između pojedinačnih

vlasnika dionica i Hrvatskog fonda za privatizaciju, posebno iz-

među PIF-ova i Hrvatskog fonda za privatizaciju

ANALIZA KORIŠTENJA NEZAKONITIH I NEČASNIH

POSTUPAKA U PRETVORBI DRUŠTVENIH

PODUZEĆA

29. Fakturiranje za nepostojeće usluge i naplata tih tražbina, od-

nosno transfer sredstava društvenog poduzeća u pretvorbi na

vanjske račune u cilju kupnje njegovih dionica

30. Korištenje sindikalnog ustroja u svezi s kriterijem "sve je pod

kontrolom" u cilju preuzimanja društvenih poduzeća u pretvorbi

31. Prodaja društvenih poduzeća u pretvorbi za "jednu kunu"

32. Izvori sredstava za "torbarenje" pri kupnji dionica društvenih

poduzeća u pretvorbi

33. Nenamjensko korištenje bankarskih kredita tijekom pre-

tvorbe društvenih poduzeća

34. Nenamjensko korištenje sredstava poduzeća u državnom vla-

sništvu, odnosno državnih jamstava i poticaja tijekom pretvorbe

društvenih poduzeća


10

35. Funkcija stečajeva u preuzimanju društvenih poduzeća u

pretvorbi

36. Poslovni odnošaji Hrvatskoj fonda za privatizaciju i PIF-ova

prije njihove registracije

37. Otpis dugova prema državi preuzetih društvenih poduzeća

38. Primjena dokapitalizacije "reda radi" korištene u svrhu pod-

loge za preuzimanje društvenih poduzeća u pretvorbi

39. Praksa prenamjene zemljišta na korištenju društvenih podu-

zeća u pretvorbi

40. Podmira poreznih obveza sredstvima preuzetih društvenih

poduzeća kroz preuzimanje njihovih sredstava od strane držav-

nih tijela, ustanova i agencija, pri "napuhanoj vrijednosti", bilo

od strane vlasnika dionica, bilo od strane članova uprave

Nezavisno od Vaše odluke mi smo se prihvatili ovog posla. Os-

jećate li se Vi pak deficitarnim glede mogućnosti ovladavanja pre-

dmetnom građom rado ćemo Vam (bez ikakvog omalovažavanja)

izložiti svoju (autoriziranu) metodologiju uz pomoć koje se može

na zadovoljavajući način riješiti ovo pitanje.

S poštovanjem


opunomoćenik Ortaštva


11


PODUZEĆA (2)

Ova Inicijativa je 23. siječnja 2019. godine nadopunjena na slje-

deći način:

ANALIZA KORIŠTENJA USTROJA BRANITELJSKIH

FONDOVA

41. Hrvatski Domovinski Fond i dionice "Tiska",

42. Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova nji-

hovih obitelji.

TOMO MEDVED: BIO JE HRABAR RATNIK, A

SADA?

BRANITELJSKO GOSPODARSTVO U ZAJEDNIŠTVU

Udruga za realizaciju braniteljskih gospodarskih projekata

Zagreb, Pete poljanice 7

091-33.88.431

[email protected] Zagreb, 23. listopada 2018.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRA-

NITELJA RH

Tomo Medved, ministar – osobno

Trg Nevenke Topalušić 1

10000 ZAGREB

Na znanje:

AGROKOR d.d. - Fabris Peruško, izvanredni povjerenik, Zagreb, Marijana

Čavića 1 TISAK d.d. - Danko Duhović, predsjednik uprave, Zagreb, Slavonska ave-

nija 11.a

DORH – Dražen Jelenić, glavni državni odvjetnik, Zagreb, Gajeva 30.a


12

Predmet:

Pljačka Hrvatskog Domovinskog Fonda

od strane okorjelih bandita.-

Cijenjeni g. Ministre,

Divim se Vašem ratnom putu. Nu, nažalost isto sam toliko – mo-

žda i više - razočaran nekim Vašim aktualnim ministarskim po-

tezima. U prvom redu pritom mislim na ignoriranje naše potrage

za nesretnom sudbinom, i njenim uzrocima, Hrvatskog Domo-

vinskog Fonda.

Vjerujući ipak. I dalje,

da se radi samo o Va-

šoj trenutnoj politi-

čkoj slabosti, te Vam

na tom tragu pono-

vno oživljujući doti-

čno pitanje šaljemo

kaznenu prijavu,

koju smo obnovili i

doradili 2. listopada

2018. godine. Možda

sada živnete?

Očekujemo od Vas glede toga jasno stajalište, a ujedno molimo

i za razgovor kod Vas u Ministarstvu hrvatskih branitelja.

S poštovanjem


ovlašteni financijski revizor

predsjednik

Potamnila Banijska ratna praskozorja (2)


13

P.S.

"Ovo pismo bit će objavljeno u našem "Projektnom vjesniku", od-

nosno preko našeg internetskog portala (koji uskoro kreće kao

obnovljen) www.hrvatska-uljudba.com. Dotad ga možete pratiti

preko http://www.safaric-safaric.si/hup_projektni_vjesnik/HUP_

Projektni_vjesnik_2018.htm

Posebna naznaka:

Pogledajte kako je samo družba uvezana!

Potamnila Banijska ratna praskozorja (3)

http://www.safaric-safaric.si/hup_projektni_vjesnik/


14

Prilozi:

1. Kaznena prijava (obnovljena) DORH-u, 2. listopada 2018. go-

dine

2. Pismo: AGROKOR d.d. i TISAK d.d. Zagreb (također: ministru

Tomi Medvedu), 26. lipnja 2018. godine

3. Pismo Martini Grgec, 26. lipnja 2018. godine (također: minis-

tru Tomi Medvedu)

4. Pismo saborskim zastupnicima, ovdje: Borisu Miletiću, 10. sr-

pnja 2018. godine

5. E-mail poruka Martine Grgec, 11. srpnja 2018. godine

6. Pismo Jurici Kešini, 11. srpnja 2018. godine (također: minis-

tru Tomi Medvedu)

7. Pismo Trgovačkom sudu u Zagrebu, 13. srpnja 2018. godine


15


PODUZEĆA (3)

Šima Krasić, bivša državna revizorica Republike Hrvatske usko

je surađivala s DORH-om, Glavnim državnim odvjetnikom Baj-

ićem, Cvitanom, do danas nerazjašnjenim ostaje veliki broj pre-

dmeta iz pretvorbe i privatizacije državnih poduzeća

www.mega-media.hr

Period raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, poznat je

kao period tranzicije iz planskoga gospodarstva u tržišno gospo-

darstvo. Nezastarijevanje kaznenih djela iz pretvorbe i privatiza-

cije ostaju kao zakonita, koja se primjenjuju selektivno po po-

trebi, političke arene. Predmet poduzeća Gjura Gavrilović na

kraju je okončan uspješno za vlasnika mesne industrije, kojega

su prethodno progonili predstavnici komunističkih kadrova

involviranih u DORH. Jedan od njih svakako, najzaslužniji za

progon hrvatskih časnika i članova obitelji kao pravnih sljed-

nika bivših kapitalističkih obitelji (koje su prije komunističke Ju-

goslavije 1945/46 morali svoje tvornice darovati ili im se imo-

vina-tvornice konfiscirala), je Mladen Bajić kao Okružni tužitelj

Splitskoga suda bivše SFRJ, kasnije Glavni državni odvjetnik

RH. Kako su prošli oni (Bajići, Krasići…) kao inicijatori donoše-

nja i provedbe zakona kojim nezastarijeva kazneni progon dijela

iz pretvorbe i privatizacije, i kao državni revizori zakonitosti pre-

tvorbe i privatizacije? Mladen Bajić preko odvjetničkog ureda

svoje supruge namlatio se milijuna kuna, tako da su pojedini

članovi obitelji postali dioničari poznatih splitskih banaka - SDA

Banka. Suradnja s Sanaderom, dioničarima Splitskog konzorcija

(Buljubašić., Žedrić, Antonio trade, Konstruktor, Skladgrad-

nja…) koji je gradio autocestu A1, bez građevinske dozvole, od


16

Splita (Dugopolja) do Ploča, s kamenom temeljcem Pelješkog mo-

sta, osigurala je profit u milijardama kuna (uz nepostupanje –

nečinjenje DORH-a) uz krunsku završnu pljačku (tranzicije)

predstečajne nagodbe SDP-a, Slavka Linića, poduzeća koji su bili

izvođači radova, nositelji glavnih poslova (nabave i izgradnje) na

dionici hrvatske autoceste A1. Bila je puku priređena i mala tra-

kavica, za mazanje očiju, skretanje pozornosti, u obliku kazne-

nog progona svih sudionika Splitskog konzorcija, uz krunsko

prikrivanje povijesne pljačke milijunske vrijednosti. Gradonač-

elnici koji su vladali na terenu gdje je Splitski konzorcij imao

utjecaj, osigurali su vrijedne nekretnine, prvi red uz more, Baj-

ićima, Krasićima itd. Državna revizija radila je protuuslugu gra-

donačelnicima, lokalnim šerifima, kaznena djela su evidentirana

od Državne revizije, uz mogućnost korekcije, stručno su to nazi-

vali “izdvojena mišljenja uz rok za korekciju”. ŽDO-DORH je do

danas zanemario kazneni progon lokalnih šerifa, uz nastupanje

zastarnih rokova za kazneni progon, tako da su Krasići, Bajići

postali vlasnici atraktivnih zemljišta, stanova, dioničari po-

duzeća, banaka, reklo bi se čisti, da čistiji ne mogu biti. Zaštitu

za nezakoniti progon u izmišljenom ratnom zločinu časnika HV-

HVO, nezakoniti progon časnika HV-HVO, kao državni dužnos-

nici, pojedinci na čelu s Bajićem koriste i danas, na štetu bra-

nitelja, hrvatskoga puka, a o trošku proračuna.

Gjuro Gavrilović na međunarodnoj arbitraži (sudskom pos-

tupku) dobio je parnicu protiv DORH-a, Bajića i Cvitana. Pretho-

dno su Bajići, Cvitani i Krasići medijski linčovali Obitelj Gavrilo-

vić, tvrdeći da su počinili pljačku, nezakonitu pretvorbu i priva-

tizaciju, prljavim novcem. Kada je RH-DORH izgubio sudski spor

u Washingtonu – SAD, od Gavrilovićeva poduzeća (Gjure Gavri-

lovića) za štetu u iznosu od 198,5 milijuna eura, i kada se utvr-

dilo da je Gjuro Gavrilović 25 godina bezuspješno pokušavao

svoja prava zaštititi pred nadležnim tijelima – sudovima RH, koja

bi završavala neosnovanim kaznenim prijavama koje je podnosio


17

DORH, po naputku Glavnog državnog odvjetnika protiv Gjure

Gavrilovića i njegovih menadžera, nitko nije kazneno odgovarao

od Krasića, Bajića, Cvitana. Dakle za protupravno postupanje

Glavnog državnog odvjetnika RH u predmetu Gjura Gavrilovića

nitko nije odgovoran ni danas.

Republika Hrvatska danas mora isplatiti štetu Gjuru Gavriloviću

radi protupravnog postupanja predstavnika DORH-a i Državne

revizije?! Nakon 25 godina pravosudne bitke, Republika Hrvat-

ska gubi spor, koji je iniciran protupravnim radnjama, kaznenim

postupcima koje je Gavriloviću ciljano servirao Bajić i Cvitan uz

medijski linč?! Državni dužnosnici iz DORH-a, pohvalili su se da

je Gjuro Gavrilović samo dijelom uspio u parnici protiv RH. Pa

radi tog dijela (koji čine milijuni eura iz proračuna RH) netko bi

iz DORH-a trebao završiti ondje gdje mu je davno bilo mjesto, a

to je povijesna ropotarnica komunističkih kadrova, koji priječe


18

razvoj Republike Hrvatske, potičući masovna iseljavanja, obra-

zovanih, radno sposobnih iz Republike Hrvatske, a da ne spomi-

njemo Remetinac.

Šima Krasić kao državna dužnosnica niz godina je činila kaznena

djela, trgovala utjecajem, radila prijevare privatnih poduzetnika,

ucjenama stjecala protupravnu imovinsku korist, u nekretni-

nama milijunske vrijednosti, bez pravnoga osnova, prilikom čega

je planirano s užim članovima obitelji (sin, kćer, zet, unuk) poči-

nila niz kaznenih djela: zlouporabe položaja i ovlasti, pranja

novca, utaje poreza, trgovanja utjecajem, za što je kazneno i pri-

javljena 2016. godine. Kaznena prijave koja je podnesena protiv

Šime Krasić 2016. godine, podnesena je u Zagrebu, za četiri ka-

znena djela koja je počinila Šima Krasić, zanimljivo kaznena pri-

java zagubila se u DORH-u, da bi 2018. godine stigao dopis –

Rješenje iz ŽDO Osijek u kojemu se navodi da: “ne ulazeći u os-

novanost kaznene prijave, nastupila je zastara za kazneni pro-

gon za inkriminirane radnje Šime Krasić”, potpis na Rješenje

stavio je stručnjak ŽDO Osijek Zvonko Kuharić. Dana 5. listo-

pada 2016. godine u Uredu za suzbijanje korupcije i organizira-

nog kriminaliteta podnesena je kaznena prijava protiv Šime Kra-

sić zbog kaznenih djela:

1. Trgovanja utjecajem (opisano u članku 295. Kaznenog za-

kona), 2. Zlouporabe položaja i ovlasti (opisano u članku 337.

Kaznenog zakona) u svezi s kaznenim djelom protiv imovine –

prijevarom (opisanog u članku 236. Kaznenog zakona) , te više

kaznenih djela protiv gospodarstva,

3. Pranja novca (opisano u članku 265. Kaznenog zakona) te

4. Utaje poreza (opisano u članku 256. Kaznenog zakona).

Do dana današnjega, protekom dvadeset i dva mjeseca od pod-

nošenja predmetne prijave, podnositelj prijave nije obaviješten

o postupanjima Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku,


19

niti je o predmetnoj kaznenoj prijavi odlučeno u odnosu na kaz-

nena djela zlouporabe položaja i ovlasti, prijevare, pranja novca

i utaje poreza. Rješenjem od 24. srpnja 2018.g. zamjenik župa-

nijskog državnog odvjetnika u Osijeku, Zvonko Kuharić, u pre-

dmetu broj: K-US-201/2018 odbacuje kaznenu prijavu protiv

Šime Krasić zbog kaznenog djela trgovanja utjecajem.

Sličnu praksu DORH-a, imao je predmet Gjure Gavrilovića!

Člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slo-

boda izričito je propisano da svatko ima pravo tražiti da ustanov-

ljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom

roku ispita njegov slučaj. Zahtjev za djelotvornim postupanjem i

postupanjem bez odugovlačenje jamstvo je koje pruža Konven-

cija, neovisno o tome radi li se o utvrđenju prava i obveza gra-

đanskopravne naravi ili o slučaju podizanja optužnice za kaz-

neno djelo. Štoviše, člankom 29. Ustava Republike Hrvatske pro-

pisano je da svatko ima pravo da se u razumnom roku odluči o

sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Potreba za širim tumač-

enjem pojma “suda” u Zakonu o kaznenom postupku u skladu

je s judikaturom Europskog suda za zaštitu ljudskih prava kada

se zahtjev za promptno postupanje pozicionira “nadležnom pra-

vosudnom tijelu”. S obzirom na dominantnu ulogu koju Zakon o

kaznenom postupku daje državnom odvjetništvu zakonodavac je

člankom 206.b stavkom 1. državnom odvjetniku propisao obvezu

donošenje Odluke o kaznenoj prijavi u roku od šest mjeseci od

dana upisa prijave u upisnik kaznenih prijava, kao i obvezu da

o tome obavijesti podnositelja kaznene prijave uz navođenje kra-

tkih razloga te odluke. Zakon o državnom odvjetništvu u članku

68. stavku 1. posebno propisuje obvezu državnog odvjetnika ili

zamjenika državnog odvjetnika da kaznenu prijavu riješi u roko-

vima propisanim zakonom.

Uslijed nepostupanja u razumnom roku zamjenika županijskog

državnog odvjetnika u Osijeku, Zvonka Kuharića, po kaznenoj


20

prijavi zbog počinjenja gore navedenih kaznenih djela Šime Kra-

sić, ovim putem ukazujem i pozivam na Ustavom i Zakonom o

kaznenom postupku propisanu obvezu na postupanje bez odu-

govlačenja.

Rješenje je donio Z.K. i obrazložio na temelju činjenica (izvučenih

iz konteksta, obrazlažući kontinuitet kaznenog djela iz čl. 295.

st. 1. KZ/11. donoseći pogrešan zaključak o primjeni odredbi

materijalnog kaznenog prava) koje nisu relevantne bez uzimanja

u obzir cjelokupnog činjeničnog stanja, kao i niza drugih radnji

i kaznenih djela koje je počinila Šima Krasić.

Zamjenik ŽDO u Osijeku Zvonko Kuharić zanemaruje i odredbe

Kaznenog zakona. Člankom 8. Kaznenog zakona određuje se

počinjenje kaznenog djela te se stavkom 2, izričito navodi da je

u slučaju kada se počiniteljeva djelatnost sastoji iz više vremen-

skih odvojenih radnji kazneno djelo počinjeno danom posljednje

radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje danom pres-

tanka radnje. Uvidom u cjelovito činjenično stanje predmetne

stvari, a uzimajući u obzir članak 8. stavak 2. Kaznenog Zakona,

jasno se može zaključiti da nema zastare kaznenog progona u

predmetnoj stvari u odnosu na sva kaznena djela pobrojana u

predmetnoj kaznenoj prijavi, pa tako niti u odnosu na Kazneno

djelo trgovanja utjecajem iz članka 295. st. 1. koje čini osoba

koja iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili

utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se

ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja

koja bi se morala obaviti.

Činjenica je da Šima Krasić živi u Vili na Perivoju 45 C i 14 D,

koju nije platila niti jedne kune ili eura! Vila na Perivoju ima vri-

jednost preko milijun eura, u kojoj Šima Krasić s obitelji živi pu-

nih 12 godina. Vlasnik Vile kada je nazvao Šimu Krasić na tele-

fon, pitajući kada će platiti kuću, s obzirom da je provela lik-

vidaciju poduzeća Krov d.o.o. Zagreb i uknjižbu vlasništva


21

Vile na svoje ime 2014 godina, poklopila je telefonsku slušalicu

i otišla u DORH prijaviti vlasnika kuće za kazneno djelo pri-

jetnje.

Vlasnik vile Perivoj 14 C i 14 D, nakon što je uvidio da Šima

Krasić ne želi platiti kuću u kojoj živi 12 godina, a koju je uknji-

žila na svoje ime ii me članova obitelji 2014. godine, kazneno

je prijavio Šimu Krasić za četiri kaznena djela 2016. godine, da

bi stiglo Rješenje iz ŽDO Osijek 2018. godine u kojem ŽDO Osijek

ne želi ulaziti u osnovanost kaznene prijave, konstatirajući zas-

taru kaznenog progona, odnosno okolnosti koja isključuje kaz-

neni progon, nezakonito se pozivajući na članke zakona koje

Zvonko Kuharić kao djelatnik ŽDO Osijek koristi, zanemarujući

da dugogodišnjim kriminalnim aktivnostima Šime Krasić (tr-

govanja utjecajem, zlouporabom položaja i ovlasti, pranja novca

i utajom poreza) čini se višemilijunska šteta, fizičkoj osobi (neza-

konitim otuđivanjem vlasništva Vile na Perivoju – Zagrab), a ni-

zom kaznenih djela čini štetu i Republici Hrvatskoj, konkretno

pranje novca i utaja poreza Šime Krasić.

Dražen Jelenić: "Ja sam dijete DORH-a"

(čitati: Mladena Bajića)


22

Protiv Zvonka Kuharića kao zamjenika ŽDO Osijek,

15.08.2018.godine podnesena je Pritužba na temelju čl. 206.b

st. 2. Zakona o kaznenom postupku, čl. 46. Ustava Republike

Hrvatske i čl. 5. Zakona o državnom odvjetništvu, kao Podnosi-

telj kaznene prijave protiv Šime Krasić, zbog nepoduzimanja ra-

dnji koje dovode do odugovlačenja postupka, kao i zbog nezako-

nitog postupanja i pogrešne primjene Kaznenog zakona u pred-

metu broj K-US-201/2018.

Predmet Šime Krasić dostavljen je na zakonito postupanje U-

SKOK-u Zagreb, Odjelu za unutarnji nadzor DORH-a, Europ-

skom parlamentu temeljem čl. 20. i čl. 227. Ugovora o funkcio-

niranju Europske unije, Odboru za predstavke (pritužbe) Eu-

ropskog parlamenta, Saboru Republike Hrvatske, Odboru za

predstavke i pritužbe, Ravnatelju SOA-e Danijelu Markiću.

Je li sudbina vlasnika Vile Perivoj 14 C i 14 D. (kanadskog dr-

žavljanina) čeka sudbina Gjura Gavrilovića, tako da će dokazati

na međunarodnom sudu bezuspješni pokušaj zaštite svojih

prava (nepovredivost imovine) u Republici Hrvatskoj? Činjenica

da je Gjuro Gavrilović nakon 25 godina dokazao protupravno

postupanje DORH-a. Koliko će trebati vlasniku zagrebačke Vile

na Perivoju 14 pravovremeno ćemo izvijestiti.


23

LIČNOSTI

DR. IVICA LORKOVIĆ (IN MEMORIAM)

Mile Starčević

"Jučer, dne 24. srpnja umro je u sanatoriju berlinskog profesora

Sauerbrucha u 33. godini života iza teške operacije zagrebački

odvjetnik Dr. Ivica Lorković ..."

Tako je po prilici glasila prva kratka novinska vijest. Ne vjerujući

svojim očima, gledali su mnogi njegovi prijatelji u ona sitna no-

vinska slova, koja su ih kratko obaviještavala o jednoj tragediji.

A onda je u njima najedamput iskrsavala svijest o tome, što znači

ta smrt za njihov krug. Nije li on među njima bio onaj najbolji,

najpozvaniji?

U uspomenama na pokojnika, koje su im se same po sebi name-

tale, izlazio je lik mladoga čovjeka, neobično inteligentne glave,

Lorkovićevske glave. Ta, vidjeli su ga još pred nekoliko dana; išao

je kao obično — gologlav i zamišljen. Govorio je, smijao se i bio

pun nada . . . Ili, ipak. . . možda je u dubini duše osjećao, što ga

čeka? Ne! Bolest je bila odviše podmukla i dugo, dugo bezbolna.

Ivica, Ivica ...

Godine idu brzo i neumolno. Zaborav prelazi preko njih, prekri-

vajući ih neprozirnom tamom. Pa ipak kao žarki blijesak svijetla

u tami prosjajkivaju u našoj svijesti lijepe mladenačke uspo-

mene. One nas ogrijavaju, dajući osobitu vrijednost kasnijem ži-

votu. Iz cijelog niza evo samo jedne:

U maloj kavani jedne pokrajne ulice u uglu stoji studentski stol,

a okrugao je i velik. Za njim sjede petorica mladih sveučilišta-

raca. Onaj slabunjavi, živih očiju, visoka čela i duge plave kose,


24

koja je razdijeljena po sredini tjemena — to je Ivica Lorković.

Društvo je ozbiljno i razgovara tiho, pojedinačno i polagano. Je-

dini Lorković šuti i sluša. Njegovi drugovi govore o životu na

sveučilištu. Kritika je njihova mladenački oštra, kadkada i pre-

tjerano oštra, ali potječe iz volje, da se mladi životi ne troše šeta-

njem po Zrinjevcu i trčanjem po nogometnim igralištima. Izvan

sveučilišta, izvan Zrinjevca i nogometnih igrališta, izvan cijeloga

ovog grada živi narod, seljak i na tu činjenicu htjeli bi oni upo-

zoriti svoje kolege. Socijalni rad za narod — to je njihova lozinka,

i sad treba netko između njih da to napiše, da to štampa i tako

nametne cjelokupnoj sveučilišnoj omladini.

A tko će to preuzeti na sebe? Dakako Lorković …

I dok oni još sjede i razgovaraju, on uzima olovku i piše brzo

duguljastim, slabo čitljivim slovima žarke mladenačke misli.

Bio je to najsadržajniji i najljepše pisani proglas, koji je napi-

sao jedan slušač zagrebačkog sveučilišta …

To je samo jedna slika, jedna uspomena. Prijatelji znaju, da nije

potpuna …

Čini se, da je ipak najveće suvremeno protuslovlje: biti odvjetnik

i u isti mah čovjek s izvjesnim moralnim "predrasudama" — znao

je često reći. On. zaista, i nije bio za to zvanje, premda je njegovo

poznavanje prava bilo veoma duboko i veliko. Možda je baš u

tome i ležala njegova najveća predsmrtna nevolja. Kruglja u čet-

verokrugu! … Braneći svoje klijente, nije on nikada ni pokušavao

da izrabi sve "nekažnjive" mogućnosti, koje manje skrupuloznim

odvjetnicima pružaju zavijeni paragrafi. Pravda — ona nepatvo-

rena pravda, onaj vječiti ideal njegova naroda — bila je za

njega važnija od ličnih interesa. Osjetljivu i finu dušu, kao što

je njegova, duboko ponizuje i ogorčava svakodnevno natezanje

po sudovima, stvarno zaobilaženje oko istine — ona džungla, u

kojoj pobjeđuju samo najbezobzirniji. Ta unutrašnja pobuna


25

protiv mrskog zvanja bila je u njemu sve jača, dok konačno dan

prije same smrti nije bio odlučio, da sve to napusti — i kan-

celariju i klijente i sudove — ali na žalost prekasno ... Kod toga

možda nije ni pomislio, da je tako jedamput, pred mnogo godina,

načinio i njegov blagopokojni otac, posvetivši ostatak života no-

vinarstvu i politici. Protiv vlastite se prirode ne može …

Pravo polje rada, na kojem bi se potpuno odrazila velika darovi-

tost dra. Ivice Lorkovića, bijaše sociologija, a osobito statistika,

taj najvažniji izvor svim granama društvenih i gospodarskih zna-

nosti. One sitne brojke, poredane u dugim kolonama statisti-

čkih godišnjaka nisu mu nikada bile suhoparne, jer je u

njima vidio istinito predstavljen sam narodni život u svim

njegovim vanjskim manifestacijama. Pri tome studiju glavno

mu je pomagalo njegovo fenomenalno pamćenje. Nema gotovo

mjesta ne samo u njegovoj domovini, nego i na cijeloj Zemlji, o

kojemu ne bi znao najvažnije brojčane podatke o klimi, stanov-

ništvu, kulturnim nastojanjima, gospodarskom stanju i t. d.!

Njegov mozak primao je s neobičnom lakoćom te šture brojke,

ispitivao ih i spremao kao neprocjenjivo blago. Rezultat tih stu-

dija bijaše za njegove godine lijepi broj članaka i rasprava, koje

su pobudile opravdani interes.

Zadnje dvije, tri godine stoji u središtu njegova interesa — Ru-

sija, zemlja previranja, neostvarivih težnja, u kojoj kabinetski

doktrinarci postadoše neskrupulozni izvršioci vivisekcije na

ogromnom tijelu ruskog naroda. Nepodnosivi Foma Fomić nije

sada samo gospodar Stepančikova, nego cijele Rusije.1 Baš

1 Foma Fomić Opiskin dolazi u Stepančikovo da riješi stvar. Istina, nema

tamo baš što da se riješi, niti bismo za to selo ikada čuli da nije njega koji stiže da

rješava. Dočekuju ga ljubazno. Ali ne zato što su ljudi po prirodi ljubazni, nego je on

takav: na prvi pogled u čovjeku budi ljubaznost. A na drugi je pogled već sve gotovo.


26

zato je taj ruski kaos vrlo interesantan i — poučan. U njemu

mladi Lorković vidi jedan od zadnjih pokušaja materijalističke

civilizacije da otkrije novu životnu formu svoga na smrt odsuđe-

noga bistva.

Svemoćni lijek, koji preporučaju Sovjeti, imao bi biti: konačna

mehanizacija cijeloga ljudskog života, čovjek-stroj, zemaljski raj

bez zadovoljnih ljudi … U tome lijeku vidi on jasno činjenicu: ako

je ostvariva ruska teza, i ako ona pobijedi, onda nestaje seljačkih

naroda, koji su do sada bili po općem mišljenju najizdržljiviji.

Ipak kao protivnik apriornih stajališta, koja sile dogmatičare da

Na drugi pogled Foma Fomić već je zavladao situacijom. On najprije zagospodari e-

mocijama i afektima - znate ono: zašto bismo tako dragog starčića ružno pogledali -

a onda, malo-pomalo, preuzima vlast nad ljudima oko sebe. Opstaje tako što proiz-

vodi kaos. Parazitira na drugim ljudima, preuzima njihove osobine i navike, navodi

ih da se ponašaju onako kako to njemu odgovara. Od njega nema spasa, jer je sve-

prisutan i nekako uvijek i nepogrešivo zastupa većinsko mišljenje. Ili ono mišljenje

iza kojeg stoji neka viša i moćnija volja.

Kad ga se pukovnik Jegor Ilić pokuša riješiti, i to tako što poziva nekoga svog

rođaka da doputuje i pomogne mu, već je odavno prekasno. Ili je prekasno od onog

trenutka kada je Foma Fomić naumio doći u Stepančikovo. On stiže kao vjesnik dru-

štvene propasti, emocionalnog, duhovnog i moralnog sloma jedne zajednice, kao ado-

rant i podržavatelj onoga najgoreg što od ranije u njoj postoji. Kao što je navratio u

Stepančikovo, tako se može pojaviti bilo gdje. On ne donosi zlo, ničega u njemu već

nema što nije u ljudima već bilo prisutno. Foma Fomić samo pojačava intenzitet dje-

lovanja opće opačine, kao da postepeno, sadistički odvrće ton na pojačalu i škripa

postaje sve glasnija.

Fomi Fomiću ne možete se suprotstaviti zašto što ga niste u stanju opisati.

Ili biste to bili u stanju samo ako ne biste živjeli u Stepančikovu, nego biste na sve

stvari, na kuće i ljude, na zbivanja u selu gledali s nekih nedodirljivih visina. Kada bi

Stepančikovo za vas bilo sitno poput mravinjaka.

U drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća za Fomu Fomića bi se reklo da

je rođeni populist. Tridesetih godina prošlog stoljeća bio bi savršen fašist. Foma je,

međutim, vrag. Dolazi kada se ljudi ne mogu od njega obraniti. Postariji je, krkhe

građe, slabe mašte. Prosječan. Vrag je prosječan čovjek. (Miljenko Jergović u Fjodoru

Mihailoviću Dostojevskom i o "Selu Stepančikovu".)


27

pregledaju najočitije činjenice, Ivica Lorković ne staje samo kod

te konstatacije, nego i dalje ispituje događaje u Rusiji, čita o tome

pitanju sve, što mu dođe pod ruku, prati pomno suvremenu ru-

sku književnost i proučava službene statističke podatke. Protiv-

nika možeš najlakše suzbiti poznavanjem i njegovim vlasti-

tim oružjem, a on je poznavao Sovjete bolje od svakoga našeg

marksista.

Trska. Vidjeti dalje članak "Sovjetska književnost".


28

Sabravši tako opsežni materijal o prilikama u S.S.S.R. odlučio je

baš kratko vrijeme pred smrt, da o tome napiše jednu iscrpnu

studiju. Napisao je tek nekoliko malih poglavlja, a ono, što je već

dugo u njemu bilo potpuno sazrelo — cijelo njegovo djelo o tome

pitanju, ostalo je neizraženo, jer mu je nemilosrdna smrt istrg-

nula pero iz ruke . ..

Nad preranim grobom dra. Ivice Lorkovića govorio je jedan njegov

prijatelj. Govorio je isprekidano. U grlu mu je zastajao silom su-

stegnuti plač … Kod zadnjih riječi suze su mu ipak navrle, spu-

štajući se niz lice i padajući jedna za drugom na pokojnikov

lijes. Te suze bile su zadnji oproštaj prijatelja s njihovim drugom,

ali s njima nisu mogli izbrisati svijesti o velikom gubitku, koji je

nastao smrću njihova prijatelja.

Sačuvajmo lijepu uspomenu dru. Ivici Lorkoviću! …


29

SJEĆANJA

RAZGOVORI O BLEIBURŠKOJ TRAGE-

DIJI (1)

Danijel Crljen je svjedok. I te kakav svjedok! A Bleiburga nikad

dosta.

Svakako ću objaviti njegove izuzetno vrijedne poglede na zbiva-

nja iz 1945. godine naslovljena kao "Čimbenici bleiburškog

sloma", pa i njegov "Dnevnik", ali najprije stavljam pred čitatelje

raspru o bleiburškoj tragediji vođenu između Danijela Crljena i

Lucijana Kordića.

Čini mi se da bi se tako moglo bolje pratiti i ostalo navedeno

štivo.

DANIJEL CRLJEN:

U rujanskom broju 1969. godine "Hrvatska revija" je objavila pi-

smo Uredništvu od našega pjesnika Lucijana Kordića.

Slažem se s mišljenjem, da bi nosioci vlasti Nezavisne Države

Hrvatske trebali ostaviti svjedočanstva o događajima, u kojima

su sudjelovali. Sam Poglavnik je, nažalost, dao loš primjer svo-

jim ministrima i generalima, umrijevši kao veliki dužnik hr-

vatskog naroda i povijesti, toviše, što je bilo značajnih do-

gađaja, kojima je s hrvatske strane on bio jedini svjedok. Sudi-

onici u događajima dužni su svjedočiti o problemima, koje je g.

Kordić spomenuo, kao i o mnogim drugima, koje nije spomenuo.

Osim ovog prihvatljivog, i, uostalom, s više strana ponovljenog

poziva na davanje svjedočanstva, g. Kordić se upušta i u svoje

vlastito svjedočanstvo. Iako je ovo kategorično i dijelom vrlo te


30

ško, g. Kordić ne smatra se odgovornim za pružanje dokaza svo-

jim tvrdnjama, nego prepušta čitatelju, da mu vjeruje na riječ,

ili sam potraži argumente, koje g. Kordić ne donosi.

Negdje pri početku kaže g. Kordić:

"Do sada se je, pišući o Bleiburgu, samo isticalo zločinstvo jugo-

slavenskih partizana i krivnja Engleza. Ta je faza iscrpljena i za-

vršena".

A meni se čini, da ta faza nije ozbiljno ni započela, jer do danas,

izuzevši Tita, nisu pravo ni uglavljeni, a kamoli suđeni ili kaž-

njeni komunistički ratni zločinci, izravno odgovorni za bleiburški

genocidij. Nije se uspjelo niti staviti na znanje engleskoj javnosti,

da ima Engleza, koji bi trebali pred engleskim ili hrvatskim

sudovima odgovarati zbog zločina, počinjenih nad hrvatskim

narodom. Bez obzira na to, g. Kordić tu "fazu" smatra iscrplje-

nom i završenom.

On traži, "da naši hrvatski živi svjedoci... osvijetle dimenziju na-

ših hrvatskih odgovornosti", i odmah dodaje svoju vlastitu di-

menziju tvrdeći:

"oko 500.000 hrvatskog naroda — njegov intelektualni, idealni i

biološki cvijet — nagnan je na povlačenje od hrvatskih političkih

nosioca vlasti — a narod nije htio ići u emigraciju, nego se na

pragu boriti, da onda od tih političko-vojničkih vlasti bude jed-

nostavno napušten i na koncu strovaljen u bleiburšku trage-

diju".

Nije istina, da je narod hrvatski "nagnan na povlačenje", niti je

ikoji organ vlasti bilo gdje poduzeo mjere, da prisili građansko

pučanstvo, da se povlači. Nije to, nažalost, ni bilo potrebno. Na-

rod se je četiri teške godine borio na svom pragu i napuštao ga

je, kad je borba postala bezizglednom, jer se nije htio dati ubiti


31

na svom pragu. Zato je posljednjih mjeseci sa svih strana Hr-

vatske navrlo u sam Zagreb preko pola milijuna izbjeglica, koji

su, kad je Zagreb bio ugrožen, nastavili svojim tragičnim povla-

čenjem prema Austriji, u očajničkom nastojanju spašavanja go-

lih života od nagrnulih partizana. Moglo se je, usprkos metežu,

koji izaziva svaki slom, to povlačenje bolje organizirati. (Nisu, na

primjer, smjele faliti poljske kuhinje i pokretna liječnička prih-

vatilišta). Mogla je vlada i na bijegu funkcionirati, nastojeći

Danijel Crljen


32

svojim mjerama ublažiti patnje nesretnog mnoštva. Ali, ostaje či-

njenica, da su sve s Osovinom povezane vladavine, među koje je

spadala i vlada NDH, bile apsolutno nemoćne, da utječu na

sudbinu svojih naroda poslije savezničke pobjede, i to bez ob-

zira na osobne kvalitete ili uložene napore tih ekipa. Postojala je,

istina, alternativa borbe do samouništenja. Tu je alternativu

u Evropi odabrao jedino Hitler, i nema nikog živoga, koji bi

zbog toga Hitlera smatrao herojem. Naprotiv, baš taj njegov

skrajnji otpor, kad su već sve šanse bile propale, uvjerljivijim je

dokazom njegovog ludila, nego svi njegovi raniji zločini. Bijeg je

bio jedina humana i logična alternativa. U tom je bijegu, Bogu

hvala, našao spas i g. Kordić, koji je mogao mirne duše ostati da

pogine na svom pragu. Ali, naravno, jedno su literarne fraze, a

drugo je život. Tim su se bijegom spasili desetci tisuća Hrvata,

razasutih širom svijeta, koji su u ogromnoj većini bili nakot za

partizansku sjekiru.

Na drugom mjestu kaže g. Kordić:

"A neka se ipak ne zaboravi: da hrvatski pregovarači kod Blei-

burga, predvođeni generalom Herenčinćem, nijesu imali hrabro-

sti, niti našli vrijednim, da narod obavijeste o bezuvjetnoj pre-

daji, nego ga kukavički ostavljaju i bježe, što je znatno pogoršalo

samu tragediju".

Na pregovore s Englezima u Bleiburg vojničko je vodstvo poslalo

dva zapovjedajuća generala: Herenčića i Servatzya, i mene.

Kakogod mi je odiozno govoriti "pro domo sua", prisiljen sam po-

staviti najprije moj vlastiti slučaj. Nakon što sam 7. svibnja

1945. oko 4 sata ujutro predao, prema odredbi Ministarstva o-

ružanih snaga, Prosvjetnu bojnu satniku Nagliću, nisam od Za-

greba do Bleiburga ni u jednom času imao pod svojim zapovjed-

ništvom ni jednog hrvatskog vojnika, niti mi je itko naknadno


33

dao bilo kakvu dužnost, iz koje bi naravno proisticala moja od-

govornost u vođenju bilo vojničke kolone, bilo građanskog mno-

štva, koje je s vojnim jedinicama bilo ispremiješano. Stajao sam,

međutim, dobre volje na raspolaganju vojničkom vodstvu, koje

me je u nekoliko navrata zamolilo za suradnju. Radilo se je ug-

lavnom o odlaženju na pregovore s Nijemcima, Bugarima,

Englezima i partizanima. Svaki put sam smogao hrabrosti, da

se odazovem pozivu, iako je svaki od tih odlazaka mogao za mene

značiti zarobljenje i smrt. Bugarima sam išao dva puta, prolazeći

kroz partizanske postave uz jednu vrlo dubioznu zaštitu bugar-

skog motorbicikliste, koji nas je pratio. I Englezima sam išao o-

buzet teškom tjeskobom, ne znajući, da li ću se moći vratiti. Na

svim tim pregovorima učinio sam jedino, što sam mogao učiniti

i što se je od mene očekivalo: govorio sam. Mirne savjesti se

mogu sjetiti svega, što sam imao hrabrosti reći engleskom gene-

ralu, gledajući smrti u oči. O tom su mom nastupu vrlo lijepo

pisale i ondašnje austrijske novine. Da sam bio kukavica, ne bi

me zacijelo vidjeli ni Bugari, ni Englezi, a još manje partizani. Da

sam se u Zagrebu zbio u kola i brinuo samo za sebe, ne bi ni-

kome ni na um palo, da se danas mojim držanjem posebno bavi.

Moj bi "kukavičluk" kao tisuća drugih utonuo u anonimatu. Ali,

jer sam imao dobre volje i odvažnosti da nešto učinim, kad su

skoro svi prestali bilo što činiti za tragičnu kolonu izbjeglica,

jer sam uspio svladati strah, koji svakom normalnom čovjeku

jede jetra, g. Kordić me proglašava kukavicom, tvrdeći neistine,

koje sami partizanski dokumenti opovrgavaju. Kao sudionik na

pregovorima, ja sam bio dužan podnijeti izvještaj zapovjedništvu,

koje me je poslalo. Budući da sam bio treći član izaslanstva, u

kojem su prva dvojica bili glavni zapovjednici, otpala je, prirodno,

moja obveza podnošenja izvještaja. Svaka daljnja djelatnost i do-

nošenje bilo kakvih odluka bila je stvar vojnog zapovjedništva,

u koje nisam nikad spadao. (Nisam čak, usprkos mojoj suradnji,


34

ni prisustvovao njihovim vijećanjima, jer me zapravo nisu smat-

rali vojnikom. Ja sam, naime, u vojsku uključen tek mjesec dana

prije sloma.).

Neistina je, međutim, da su pregovarači "kukavički pobjegli". Na-

kon povratka, generali Herenčić i Servatzy podnijeli su izvještaj

ostalim generalima i zapovjednicima svih jedinica, koji su cijelo

jutro bili prikupljani, da se nađu na čelu kolone, zbog obavijesti

i donošenja odluka. Nakon toga se je razvila konferencija, na ko-

joj je bilo odlučeno, da se uputi Englezima nova delegacija s ge-

neralom Štancerom na čelu. Ova je delegacija, umjesto Engle-

zima, dospjela u partizanski stožer i pregovarala s partizanskim

zapovjednikom Milanom Bastom, koji te pregovore opisuje u svo-

joj knjizi "Rat posle rata". Ta je delegacija prihvatila izvršiti

predaju, i kad se je vratila, dala je izvjesiti bijele zastave po

cijeloj kotlini. Nakon toga su satima hrvatski vojnici prilazili i

pred partizane polagali oružje.

Ja sam nakon povratka od Engleza otišao do skupine ustaških

dužnosnika, koji su također cijelog jutra iz kolone bili prikupljani

(To sam prikupljanje počeo ja, a nastavio stožernik Dubrovnika

prof. Kaštelan.), obavijestio ih o rezultatima pregovora i s jedini-

com Ustaške obrane bojnika Vrbana krenuo u šumu. Šuma

obkoljuje bleiburšku kotlinu te s bilo koje njezine točke čovjek

se može dohvatiti šume u desetak minuta hoda. Vjerodostojna

svjedočanstva časnika zarobljenih kod Bleiburga tvrde, da su

partizani tek dva dana kasnije prikupili dovoljno snaga, da

mogu spriječiti bijeg iz zarobljeničke kolone.

Bleiburška je predaja rezultat psihičke nespremnosti na odme-

tanje u šumu, a ne fizičke nemogućnosti bijega. Apatija, očaj,

instinktivna kohezija mnoštva, a posebno bezizglednost bježa-

nja, te stanovita nada, da se predaja možda ipak ne će izvrći u

tragediju, prikovala je ljude i oduzela im snagu za poduzimanje

nove avanture bijega. S koliko je savjesnosti g. Kordić pripremio


35

svoje pismo, otkriva nam činjenica, da je optužujući "pregova-

rače" zbog "kukavičkog bježanja", zaboravio, da se je drugi pre-

govarač, general Servatzy, skupa s vojskom, predao i, naravno,

glavom platio. Predali su se također i tako izvršili kolektivno

samoubistvo i svi domobranski generali sa Štancerom na

čelu. Malo dalje od Bleiburga ubio se je general Rolf, a prerezao

je sebi žile i kasnije srećom bio spašen general Dragojlov. To sve

ne sprječava g. Kordića, da pokaže svoju fundamentalnu zabo-

ravljivost slijedećom frazom: "Može se reći: da kod Bleiburga nije

Lucijan Kordić


36

bilo jednoga velikoga čovjeka, koji bi imao snage veličanstveno

umrijeti za narod, da bi narod živio!"

Nisu samo Hrvati bježali uslijed prošlog rata. Evropom su se va-

ljale milijunske mase Francuza i Nijemaca, bježeći pred ratnim

strahotama. Ni jedne ni druge nisu vodile njihove vlade, niti su

im vodstva kolona ublažila očaj u suzama i krvi. Nije zabilježeno,

da se je ijedan njihov ministar ili general "veličanstveno" ubio, da

bi francuski ili njemački narod mogao živjeti, prema receptu g.

Kordića, niti je ikome palo na um, da ih zbog tog propusta zove

na odgovornost. Bitna je razlika između našeg i njihovog bježa-

nja, što su oni nakon vihora opet našli svoju domovinu te su

mogli mirno zakopati mrtve, viđati rane, utrti suze, okućiti

beskućnike, novim životom nadahnuti zemlju i narod.

Hrvatska je pak partizanskom pobjedom prestala biti domovi-

nom Hrvata u praktičnom smislu, već je pretvorena u hrvatsko

narodno stratište. I jer je Njemačka, iako poražena, raščetvorena

i okupirana, barem u svom zapadnom dijelu nastavila biti do-

movinom Nijemaca, danas je ona zadovoljna, bogata i moćna,

dok Hrvatska još uvijek očekuje čas, da prestane biti stratištem

i postane domovinom svog naroda.

Budući da je notorno, da sam pratio generala Herenčića na pre-

govore, nije g. Kordiću bilo potrebno da me spomene, da bi se

shvatilo, da njegova optužba pogađa, uz za domovinu palog ge-

nerala Servatzya, i mene. Mislim, da je skrajnje vrijeme, da po-

vjesničari počnu pisati povijest i da pjesnici prestanu smišljati

crne legende, koje će samo pridonijeti moralnom rastvaranju hr-

vatske emigracije, te ako još nije završena "faza" uzajamnog op-

tuživanja među Hrvatima, neka te optužbe budu barem savjesno

odmjerene i solidno dokazane!


37

LIKVIDIRANI

JEDNOM PRIGODOM

fra Martin Planinić:

Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu

od ove moje najmanje braće, kaže Isus u Matejevu evanđelju (25,

40).

Peta Božja zapovijed Ne ubij, i gore navedeni sveti tekst zaštita

su svakom ljudskom životu. Zato možemo reći, oslonjeni na te

svete tekstove: Zlo, učinjeno čovjeku, učinjeno je Isusu Kristu.

Kad bi svaki čovjek častio Isusa Krista onom čašću koja mu do-

likuje, u svakom bi čovjeku gledao njega pa bi, prije negoli bi išta

učinio bilo kojem čovjeku, djelovao pod lupom pitanja: Bih li ja

to učinio Isusu Kristu? I, nema dvojbe: čovjek Kristoljubitelj sva-

kom bi dobro činio i nikom ne bi život ugrozio niti mu ga oduzeo.

Da se, kojom srećom, tako postupalo, ne bi bilo ni Viktimologije

ni Viktimoloških kongresa ni ove knjige. A i jedno i drugo postoje

da bi ljudi zlo uvidjeli i od njega se udaljili.

Od prapočetaka ljudskog roda postojali su zločini čovjeka nad

čovjekom. Puna je Biblija i činjenica i osuda. Isus je želio biti

zadnja žrtva ljudske zloće, ali ni to ne bi. Jer, ljudi su i nakon

njegove krvave žrtve, za nas podnesene, nastavili zlo činiti.

Knjiga koju večeras predstavljamo govori nam o tom, ali ne samo

o zlu nad odraslima već i o zlu nad začetima, pod majčinim srcem

nastanjenima. Poruka je ove knjige: ljudski se život ne smije u-

grozit ni u kojem svom stadiju pa ni u početnom.


38

Zato neka se svatko pred trudnom ženom sjeti svoga boravka

pod srcem svoje majke, pa će tek tada poštivati svaku trudnu

ženu i plod njezine utrobe kako bi želio čuti da su prolaznici po-

štivali njega i njegovu majku u vrijeme njezine trudnoće.

Isus Krist, naš Spasitelj, nije nam došao kao odrastao čovjek ni

kao oblikovano dijete nego kroz krvotok svoje majke, Blažene

Djevice Marije. Stoga će svatko, tko ljubi Isusa Krista, gledati na

trudnu ženu kao na trudnu Djevicu Mariju, a na plod njezine

utrobe kao na blagoslovljeni plod Marijine utrobe u vrijeme nje-

zina pohoda Svetoj Elizabeti. I u tom slučaju ne će mu ni pasti

na pamet da podigne ruku na ljudski zametak, koji je zaštićen

ne samo gore navedenim tekstovima, nego i: Tko primi radi mene

jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima (Mt 18,5). Isus, da-

kle, jer je bio pod srcem svoje Majke, branitelj je i svih začetih,

pod majčinim srcem nastanjenih.

Osim zločina nad pobačenima učinjeni su nam i ostali zločini,

obrađeni i neobrađeni u ovoj knjizi. Ne ću se osvrtati na detalje,

nego ću, bacivši malo svjetla, podvući činjenicu: Nije Bleiburg

promjena narodne vlasti ni promjena režima, već trijebljenje hr-

vatskog naroda. Momci su pomoreni da se nema tko oženiti, mu-

ževi poubijani da se nema tko vlastitoj ženi vratiti, sretno preži-

vjeli pred sud su izvedeni te su, ili pogubljeni ili zatvoreni, kako

bi bilo onemogućeno začeće novih Hrvata. U eksploziji nataliteta!

Ne bi to dosta našim istrjebljivačima pa su podignuli svoju zlu

ruku na nadbiskupa Stepinca da bi nestalo Crkve, kada bude

lišena svoje glave. Ni to im ne bi dosta pa su odlučili obračunati

s redovništvom, počevši insceniranom eksplozijom blizu Franje-

vačkog samostana u Zagrebu Vrbanićeva 35. Bogu hvala što to

nije otišlo dalje. Jer, čim se Suncokretni zločinac okrenuo od Is-

toka prema Zapadu, postavljeno mu je pitanje: Što je bilo s dal-

matinskim fratrima, u Zagrebu? Odgovorom na nj zakočen je


39

zločin, namijenjen ostalim redovnicima. I propao je njihov pak-

leni plan, zahvaljujući neočekivanim okolnostima.

Je li bio zločin boriti se protiv Jugoslavije? Nije!

Usporedo s tim trebalo je uništiti i hrvatsku obrambenu moć, pa

su prije 60 godina, montiravši upad bivših hrvatskih vojnika s

Božidarom Kavranom, jednima javno sudili, s drugima obraču-

nali bez javnog suđenja, pa na temelju onodobnog tiska ne


40

znamo što je bilo s njima. Osuđene na smrt poubijali su bez sud-

skog i medicinskog nadzora, protivno slovu sudske presude, a

na vremenske kazne osuđene poslali su na izdržavanje kazne,

osim dvojice koju su na doživotnu robiju javno osudili i potajno

ih pogubili. U istražnom zatvoru!

I još nešto, dosad nepoznato, neka se sada (do)zna. Antu su Vr-

bana, osuđena na smrt vješanjem, pred njegovim bratom Ivanom

Vrbanom izmučili režući mu dio po dio tijela, pa je Ante umro u

mukama tjelesnim, a njegov brat Ivan cvilio je u mukama duše-

vnim.

Je li tako moralo biti? Ne znam, ali je bilo! I, eto, to znam. Ipak

Bog, tješitelj svojih vjernika, tješi i nas teško ožalošćene tekstom

posljednje biblijske knjige: "Tko je određen za ropstvo, ide u rop-

stvo, tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti!

Na tome se temelji postojanost i pouzdanje svetih“ (Otk 13,10).

Naši su poubijani završili, kako su završili. Ne ću više o njima

govoriti nego ću nešto upitati: Komu smo danas slični? Onomu

u sredini, onomu s njegove desne ili, ne dao Bog, onomu s nje-

gove lijeve strane!? Neka svatko o tom razmisli! A mi? Moramo

sličiti onom srednjem. Jer, tko sliči njemu, taj sliči svome Stvo-

ritelju čija je savršena slika onaj u sredini (Kol 1,15).

I na kraju pokazujem dvije knjige: O žrtvama u ratu i miru i svoju

U hercegovačkom slučaju, sa željom da svatko, tko ih uzme u

ruke, u dubini svoga bića čuje riječi upućene sv. Augustinu prije

njegova obraćenja: Uzmi i čitaj.

Izgovoreno u Zagrebu, 11. studenoga 2008. godine


41

NERAZJAŠNJENA UBOJSTVA

Priredio Đivo Bašić

Poštovani,

Da, ima toga. Najgore smrti su one obiteljske, a današnji svijet

razara i obitelji i (nacionalna) ognjišta i u tzv. mirnodopskim u-

vjetima. Evo nešto u nastavku:

„Iznimnog čovjeka, branitelja, domoljuba, dopredsjednika HSP-

a, načelnika stožera HOS-a Antu Paradžika, ubili su poput psa

prije 24 godine, 21. rujna 1991. Paradžik je mučki ubijen kada

se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca prema Zagrebu, a ni

danas se ne zna tko stoji iza njega.

Iza ovog ‘horor slučaja’ stoji čitava nerazjašnjena hobotnica puna

mučnih detalja."

"Nesretnog 21. rujna 1991. godine Paradžik se, s vozačem i ko-

legom, automobilom vraćao sa spomenutog stranačkog skupa u

Križevcima prema Zagrebu. Nakon što su prošli nekoliko policij-

skih punktova, u Sesvetama ih je dočekala 'sačekuša'. Policajci

na tom punktu su bez previše pitanja počeli pucati prema auto-

mobilu. Paradžik je ostao na mjestu mrtav, vozač Branko Perko-

vić je teško ranjen, a Ivica Orešković prošao je bez ozljeda, jer se

bacio ispod sjedala, no nakon toga se vratio u Kanadu gdje je,

razočaran, i umro.

Prvooptuženi, hrvatski policajac Željko Vučemilović, osuđen je

zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora,

drugooptuženi, Branko Matošević, na pet godina, a trećeoptu-

ženi i četvrtooptuženi, Željko Čeko i Paško Palić, na četiri i pol


42

godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima koji su suđeni

za ubojstvo Ante Paradžika, no kasnije su svi redom abolirani.

Još jedna ključna osoba u ovom ubojstvu bio je i Blaž Sarić, po-

licajac koji je s jednog od prethodnih punktova javio da prema

policajcima dolazi automobil u kojem se nalaze martićevci. I dok

je spomenutim policajcima koji su pucali na Paradžikov automo-

bil bilo suđeno, Sarić se na sudu pojavio samo u ulozi svjedoka,

iako je protiv njega u ime oštećene obitelji Paradžik odvjetnik

Ante Miličević podnio tužbu." Izvori: www.dnevno.hr, www.vecer-

nji.hr, slobodnadalmacija.hr

"Na kraju je na osnovu prikupljenih podataka zamjenik Vojnog

istražnog odvjetnika 1994. godine procijenio da je pogibija Mi-

ljenka Bratoša bila nesretan slučaj u psihozi rata, te odlučio da

se istraga okonča a spis stavi ad acta. Slično je prošla i istraga o

pogibiji Saliha Mehića. Na kraju je Vojni sud u Splitu 1993. go-

dine donio odluku o obustavi krivičnog postupka i to na osnovu

Zakona o oprostu od djela počinjenih u ratu koji je u rujnu 1992.

donio Sabor. Kako je ovaj događaj bio u uskoj vezi sa ratom pot-

padao je pod taj Zakon. U međuvremenu je Džemal Škobalj oti-

šao i iz Dubrovnika i iz Hrvatske. Prema evidenciji ranjenika mu-

slimanske vjere i bošnjačke nacionalnosti koji su liječeni u split-

skoj bolnici Firule, a koje je objavio general Slobodan Praljak,

Škobalj je 3. travnja 1992. bio ranjen kao pripadnik 116. brigade

HV. U opasci stoji da je posjedovao i iskaznicu o pripadnosti

HOS-u. Njegova daljnja sudbina nije poznata." (Izvor: www.rat-

u-gradu.alat.hr)

"Ubojstvo u Pločama na nacionalnoj osnovi. … Kolika je doza na-

petosti vladala tih dana u dolini Neretve, i to ne samo među mje-

štanima, najbolje se može ilustrirati oružanim incidentom u

pločanskoj vojnoj luci. Od isteka ultimatuma za razoružanje 'pa-

ravojnih formacija', pa do objavljivanja vijesti da je predsjednik

RH dr. F. Tuđman postigao dogovor u Beogradu, među vojnicima


43

na odsluženju vojnog roka u Pločama, u vojnoj luci, izbio je su-

kob. Oko 2:30 u noći, u vrijeme dramatičnog boravka predsjed-

nika Hrvatske u Beogradu, stanovnike u blizini luke probudio je

serijal rafala, a potom i pojedinačna paljba.

Izložba - 30.12.2011. - 13.02.2012.

"Lloydovi slikopisi: Svjedočanstva o Sredozemlju s kružnih puto-

vanja putničkih parobroda Jugoslavenskoga Lloyda 1930-ih go-

dina", autor izložbe: Đivo Bašić, muzejski savjetnik

U sukobu je smrtno stradao i jedan vojnik, a JNA je tvrdila da je

njegova smrt bila posljedica nesretnog slučaja. Kasnije se doz-

nalo da su se oružano sukobili vojnici srpske nacionalnosti s je-

dne strane, Hrvati i Albanci s druge strane.“ (Izvor: www.plocan-

skastranka.com)


44

ZAPISNIK OZNA-e O SASLUŠANJU

JAKŠE ERCEGOVIĆA

"God. 1944. zarobljuje ga Crvena armija i nakon ulaska u Beo-

grad predaje jugoslavenskoj vlasti, koja ga — po izjavi svjedoka

— sudi na smrt bez sudskog postupka, strijelja na nepoznatom

mjestu i baca u neku skupnu jamu." (Jure Šonje: "Jakša Erce-

gović", Hrvatski biografski leksikon, 2009.-2018.) – U idućem

broju "Glasnika" objavit ću cijeli transkript ovog zapisnika

OZNA-e, kao i ostalo s njim pezano gradivo o Jakši Ercegoviću,

a do kojeg sam dosad uspio doći.


45

ISTINE I ZABLUDE O

USTAŠKOM

POKRETU

SEDAM "BOŽJIH" ZAPOVIJEDI DEŽUR-

NOG ANTI-USTAŠE


Dakako, riječ je o sedam "strogih anti-ustaških naredbi" prof. dr.

Milorada Pupovca, koje on – prijeđimo odmah u bit stvari – us-

trajno kazuje (bolje rečeno: objavljuje):

Prva Pupovčena zapovijed – Ja, Milorad Pupovac, pomazani

sam branitelj vascelog srbstva i nitko osim mene nije ovlašten

obnašati tu svetu dužnost, posebno na području regionalne po-

krajine tzv. Hrvatske.

Druga Pupovčeva zapovijed – Ja, Milorad Pupovac, osvjedočeni

sam antifašist, a to što moje djelovanje podsjeća na anti-Ustašu

samo je privremeni dojam, dok se ne posavjetujem s vlč. Gora-

nom Šarićem na temu: je li Hitler griješio kad je napao navodne

srpske prijatelje Engleze ili je te Engleze s razlogom mlatio, jer

su Englezi oduvijek bili prikriveni neprijatelji Srba.

Treća Pupovčeva zapovijed – Ja, Milorad Pupovac, smatram da

nitko osim mene, Milorada Pupovca, ne zna, pa ni Ivo Josipović,

gdje je gnijezdo "ustaških guje" i nitko, osim mene i moje do-

pusnice, nema pravo tamo ići, tamo švrljati, jer to je sveta tajna

samo meni priopćena.

Četvrta Pupovčeva zapovijed – Ja, Milorad Pupovac, znam, a

kad ja znam, neka svi znaju da ja to znam: Ustaše su crnokošu-

ljaši.


46

Svi hrvatski nacionalisti (a još ih ima) nose crne košulje. Ustaše

su (svi odreda) koljači, osobito koljači "srpske nejači". Upamtite:

Hrvatski nacionalisti su (svi odreda) ustaše, dakle koljači svi od-

reda koljači.

Peta Pupovčena zapovijed – Ja, Milorad Pupovac, znam i nitko

osim mene ne zna koliko Hrvati (u stvari Srbi s ugrađenim an-

tisrpskim čipom) mrze Srbe, te stalno i uporno rade na njiho-

vom istrjebljenju, pa ih je danas (t.j. Srba) samo tek 10 puta više,

nego li ih je bilo u Kneževini Serbiji.

Šesta Pupovčeva zapovijed - Ja, Milorad Pupovac, znam i nitko

osim mene ne zna koliko Hrvati (u stvari Srbi s ugrađenim onim

drugim, neizostavnim - antižidovskim čipom) mrze Židove, te

stalno i uporno rade na njihovom istrjebljenju. Uzmite samo i-

movinu koju su im oduzeli "prilikom ustaškog buđenja" 1941.

godine, a temeljem koje, što potvrđuje i vlč. Goran Šarić, još i

danas zasnivaju svoju gospodarsku opstojnost.

Sedma (najvažnija) Pupovčeva zapovijed – Ja, Milorad Pupo-

vac, kažem Vam: Poklič "Za dom spremni" jednak je, ali usavr-

šen, pokličem "Još Hrvatska ni propala", pa mora nestati. Za-

uvijek. Izmislio ga je Dr. Ante Pavelić 1941. godine da bi dokazao

kako postoji navodna hrvatska nacija, jer je oduvijek poznato da

su Hrvati tek germanizirano (bolje rečeno: gotizirano, kako je

propovijedao onaj pop Šegvić) otuđeno srpsko pleme.

Pa, mogu li i ja nešto reći na ovu temu?

Ad 1. –

Replika na Prvu Pupovčevu Zapovijed:

Milorad Pupovac uopće nije Srbin. On je Vlah, Morlak. Ako je

takva ljudina kakvom se prikazuje, neka ode u Jagodinu i tamo


47

Milorad Pupovac

Supruga Milorada Pupovca napada branitelje i proglašava ih u-

stašamaotvori svoju izmišljenu katedru na Filozofskom fakul-

tetu. Reći ćete: Zašto to već nisam prije rekao? Niste u pravu

rekao sam, pa i podnio neku tužbu protiv Milorada Pupovca, ali

o tome kako je završila … drugom prilikom. Čitaj malo Ćiru Tru-

helku.


48

Ad 2. –

Replika na Drugu Pupovčevu Zapovijed:

Vlč. Goran Šarić, vrlo blizak Miloradu Pupovcu: "Pitajte sjever-

noameričke Indijance čiji su Britanci arhetipski neprijatelji. Ili

Aborigine. Ili Indijce. Ili Bure, za koje su Britanci napravili prve

koncentracijske logore na svijetu. Ili Egipćane čije je blago danas

u Londonu. Kako su Britanci gledali na sve njih, tako gledaju i

na ove 'balkanske Indijance'. Politika Britanaca uvijek je bila

nesklona Srbiji jer su Srbe smatrali proruskim faktorom na Bal-

kanu."

Ad 3. –

Replika na Treću Pupovčevu Zapovijed:

Dobro. Nisam ustaša, jer ne znam gdje je sjedište Ustaškog pok-

reta. Čekam informaciju Milorada Pupovca da bih se mogao u

njega upisati, pa tako i službeno postati ustašom.

Ad 4. –

Replika na Četvrtu Pupovčevu Zapovijed:

Deder, profesore s izmišljenje sveučilišne katedre iznesi dokaz da

se 10. travnja 1941. godine u Zagrebu nosile crne košulje, kao

oznaka hrvatskih nacionalista.

Ad 5. –

Replika na Petu Pupovčevu Zapovijed:

Otiđi, opet ti velim, Šumadiju, pa upita ljude što oni misle o ovom

pitanju. Možda oni imaju istih problema s Beogradom, kao i Hr-

vati? Međutim, tebe se to, jasno, uopće ne tiče. Imaš ti svoja vla-

ška posla.


49

Ad 6. –

Replika na Šestu Pupovčevu Zapovijed:

Pa, eto, ja sam, a ne ti, osnovao Registar oduzete imovine Židova

za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Ti dobro znaš zašto je to

tako i što će se s tim Registrom postići.

Ad 7. –

Replika na Sedmu Pupovčevu Zapovijed:

Jedan od genijalnih poteza Dr. Ante Pavelića je "Za dom spre-

mni!" proglasiti službenim pozdravom. Dovoljno da bi, kako ti

kažeš, trebalo, ali sačuvati, zauvijek.

Što još imam poručiti dežurnom anti-Ustaši Miloradu Pupovcu?

Ništa poručiti, samo najaviti (u korienskom pravopisu iz iz pera

Petra Preradovića "U oči mladog lieta godine 1844. za pervi list

Zore Dalmatinske". Tada? 1844. godine. Nemoguće, moralo je to

biti 27. srpnja 1941. godine, kad je Narodu prepipjelo!):

Polnoć prodjè - što me búdi

U to doba iz sna mòga?

Žice same zaigraše

Na guslama dieda mòga,

Zaigraše iz tihana:

Zora puca, bit će dana!

Polnoć prodjè - još pokriva

Mir preblagi dol i goru,

Ali lagan vietrić šaptje

Od iztoka k sinjem moru,

Šaptje sladko iz tihana:



50

Polnoć prodjè - uspavana

Leži morska okolica;

Ali jedna od iztoka

Probudjena leti ptica,

Pjeva sladko iz tihana:


Polnoć prodjè - još u tmini

Nebo, zemlja jest i voda,

Ali sieva od iztoka

Sjajna vila Slavskog roda,

Glasi ovamo iz tihana:



Okreni se k zlatnom vedru,

Slavna zemljo Dalmatinska: Evo Zore u tvòm njedru,

Da odkrije zakopana

Blaga tvoja - evo dana!

Prof. dr. sc. Asaf Duraković (pisao sam predgovor za jednu nje-

govu knjigu, pa neka mi slijedom toga oprosti na ovoj mojoj u-

padici) bi rekao: "Svakako, sve je počelo s pticom "od iztoka", sa

"Sarmatskim sokolom"! (Da sam u boljoj javnoj nazočnosti re-

kao bih: Čitajte pjesme velikog Asafa. Saznat ćete što je ljepota,


51

Nastavljam na ovu temu u idućim brojevima "Glasnika":

1. dr. sc. Tomislav Dragun: "Dr. Ante Pavelić je bio genij" – u

slijedu više nastavaka

Da, genij. Reći ću otvoreno, ne bojeći se ni malo "7 zapovijedi",

zašto Antišu smatram genijem.

2. Eugen Dido Kvaternik: "Talijanska politika spram N.D.H.

1941. i 1942.", u slijedu više nastavaka

Možda Vam je promaklo ovo štivo objavljeno u "Hrvatskoj reviji",

pa iako nije, dobro ga je ponovo pročitati. Istina, autor je poznati

(!) koljač, ali i (izvor: hr.wikipedia.org):

"Emigrirao je u prosincu 1933. godine, nakon otkrivanja plani-

ranog atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu.

Najveći dio proveden u izbjeglištvu (1933.-1941.) provodi po za-

tvorima i internacijama. Od tih sedam i pol godina na slobodi je

bio oko šesnaest mjeseci."

"Kvaternik je provodio progon hrvatskih Srba, Židova, Roma i o-

stalih državnih neprijatelja i smatra se jednim od glavnih krivaca

za zlodjela koja su počinjena nad tim narodima. Pavelić je vrlo

rafinirano iskorištavao činjenicu da je Kvaternikova majka bila

iz židovske obitelji Frank. Tako je Kvaternik da bi sigurno doka-

zao da ga ne veže nikakova rasna veza, sve Pavelićeve upute i

migove zdušno izvršavao i najodlučnije se otvoreno i javno isticao

neprijateljski prema židovima. Baš radi ovog njegovog napadno

odlučnog isticanja su mnogi zaključili da je Kvaternik dosta puta

postupao na svoju ruku mimo Pavelića." (Vjerujte mi na časnu

riječ, pionirsku.)


52

"U veljači 1943. godine, nakon sukoba s Pavelićem, s obitelji od-

lazi u Slovačku, gdje je boravio do rujna 1944. godine.[2] Od

rujna 1944. do svibnja 1945. godine boravi u Austriji a od svib-

nja 1945. do lipnja 1947. godine u Italiji kada odlazi u u Argen-

tinu.[2] U Argentini organizira vlastito mehaničko poslovanje i

surađuje u Hrvatskoj reviji člancima i polemikama od 1952. do

1962. godine i to u vrlo kritičkom duhu prema državnom vodstvu

NDH." (Još jedan dokaz krvoločne naravi: Kritično je govorio o

Dr. Anti Paveliću. Zar mu to mogu oprostiti, recimo, Zoran Pusić

i Franjo Habulin. Ne zaboravimo, naime što još piše na Wikipe-

diji:

3. dr. sc. Tomislav Dragun: "Mi (Hrvati) i Oni (Srbi)", u slijedu

više nastavaka

Iznijet ću svoja iskustva sa Srbima. Dobra – kažem to bez za-

drške. Objasnit ću zašto još uvijek (iako ga zbog dijabetesa ne

smijem piti) više volim Jagodinsko pivo i Rokere s Moravu, nego

li Begs ili Budweiser, odnosno Oktoberfest.

Uvodno, naravno. Onda ću (pokušati) objasniti: "Ono što svi

znaju", "Ono što svi misle da znaju" i "Ono što bi svi trebali znati".

I kako se u svemu tome snaći?


53

ISTINE I ZABLUDE O

PARTIZANSKOM POKRETU

ZAVNOH I GENIJALNI PAJO GREGORIĆ

(1)


Eh, da sam ja genijalni Dr. Pajo Gregorić? Umjesto što s 4.000

kuna mirovine nastojim, kako tako, skrpiti kraj s krajem, jedno-

stavno bih se odmah proglasio Carem Rusije, ili barem pred-

sjednikom Inicijativnog odbora za rusko carsko rukopoloženje.

Ono što bi mi nakon toga premo "Sberbanka" slao Vladimir Pu-

tin, sigurno bi bilo dostatno za moje "skromne" umirovljeničke

prohtjeve.

Ali, nažalost to nisam genije, uopće, kamo li tipa Paje Gregorića,

liječnika opće prakse iz Zagreba, kojemu je itekako "sjekira pala

u med", pa nisam u stanju izmaći niti još jednom genijalcu te

sorte (Mladenu Bajiću), koji mi neprekidno malo po malo odgriza

i od tih 4.000 mjesečnih (hvala Bogu, nije godišnjih) kuna.

Rođen pod sretnom zvijezdom (kako? – možda znam) nije si Dr.

Pavle Gregorić (kažu dobro obaviješteni pisci zbornika: liječnik –

opće prakse (?) iz Zagreba) dopustio propustiti ono što mu se je

krajem te 1942. godine ukazalo.

Slijede citati iz knjige izuzetno duga naslova "Spomenica Jugo-

slavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti u čast dvadeset i pete

godišnjice ZAVNOH-a" (članak Šime Balena: "Inicijativni odbor

Zemaljskog Antifašističkog vijeća Narodnog Oslobođenja Hrvat-

ske", str. 8. do 11.).


54

Komentari, dakako, su moji.

"Rad na osnivanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog o-

slobođenja Hrvatske pao je, sasvim prirodno, na članove AVNOJ-

a iz Hrvatske, zapravo na jedan dio njih - onaj koji je po svojoj

političkoj ili vojničkoj dužnosti djelovao na tlu Hrvatske. (Drugi

dio nije, zbog prirode svojih zaduženja, mogao neposredno

sudjelovati u tom radu, …)."

Ako taj "drugi dio" ne može, može Pajo Gregorić. Sam? Zašto ne?

"Već početkom prosinca 1942. u Slunju je pri CK KPH stvoreno

posebno radno tijelo pod nazivom 'Vijećnici AVNOJ-a iz Hr-

vatske' sa zadatkom da izvrši sve potrebne pripreme za saziv

konstituirajuće skupštine, odnosno Prvog zasjedanja ZAVNOH-

a."

Tko? Što? Jesam li dobro razumio? Nedvojbeno:

1. "Vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske",

2. Posebno radno tijelo Centralnog Komiteta,

3. Konstituirajuća skupština = Prvo zasjedanje ZAVNOH-a.

Obični čovjek bi svakako nakon toga upitao, a i sam dodao svoj

odgovor:

Pitanje prvo: Kakve su ovlasti jedne stranke, pa zvala se i Par-

tija, na postavljanje (formiranje) državnog parlamenta, a čime se

kasnije proglasio ZAVNOH?

Odgovor prvi: Nikakve.


55

Dr. Pavle Gregorić

Član Centralnog Komiteta Komunističke

Partije Hrvatske

Pitanje drugo: Isto, ali za radno tijelo te stranke (Partije)?

Odgovor drugi: Još manje.

Pitanje treće: Je li tako stvoreno društveno tijelo zaista bilo dr-

žavni parlament, države (Hrvatske), koja baš u smislu državne

samostalnosti i nije bila država?

Odgovor treći: Zar i to treba pitati?

Sve što bi na ovaj način i tako odgovorio običan čovjek, točno je.

Da, ali uz ne mali i slučajni izuzetak: logika običnog čovjeka ne

vrijedi kad sve to zamisle i provode geniji.

A Pajo Gregorić je bio jedan od njih.


56

Zato je bez ikakvih poteškoća uslijedio izbor članova (zastupnika

ili vijećnika) ZAVNOH-a, ali uz izvjesnu korekturu, jer ga je ipak

(zlu ne trebalo; što je sigurno, sigurno je), osobno (ali pod bud-

nim okom Paje Gregorića) raspisao drug "sekretar Andrija" (He-

brang).

Demokratski? – upitao bi obični čovjek, a Pajo Gregorić bi mu

kratko odgovorio. Da, naravno, a kako drugačije.

Andrija Hebrang

Sekretar Centralnog Komiteta

Komunističke Partije Hrvatske


57

Krenulo se tako sa ZAVNOH-om, odnosno s njegovom KONSTI-

TUIRAJUĆOM SKUPŠTINOM, dalje, demokratski, a drug "sekre-

tar Andrija" i drug "Pajo iz Inicijativnog odbora", mirno su posao

priveli kraju. Uopće se nisu obazirali na, moguća, gunđanja obi-

čnih ljudi, u svom revolucionarnom stilu.

Oni bi im ionako postavljali bezvezna pitanja popuit ovog: Tko je,

kako i kad osnovao to "radno tijelo Centralnog Komiteta Komu-

nističke Partije Hrvatske" pod nazivom "Vijećnici AVNOJ-a iz Hr-

vatske", koje je trebalo pripremiti (što?) konstituirajuću skupš-

tinu (koga ili čega), a koja je (ta konstituirajuća skupština) us-

tvari i nije bila to što je bila (t.j. konstituirajuća skupština), nego

je bila zapravo Prvo zasjedanje ZAVNOH-a - ali tko bi se pametan

na njih uopće osvrtao?

Ili pitanje da nije jasno je li se ZAVNOH pojavio prije (kako,

kada?=) KONSTITUIRAJUĆE SKUPŠTINE ili je ta KONSITUIRA-

JUĆA SKUPŠTINA ujedno bila i ZAVNOH. Ujedno majka i kćer.

Odgovor Paje Gregorića bio bi isti.

"Duša toga tijela bio je dr Pavle Gregorić, koji je u CK KP Hrvat-

ske specijalno zadužen 'po liniji ZAVNOH-a'. Potrebnu pomoć

pružali su mu, naravno ostali članovi CK, posebno tadašnji sek-

retar CK Andrija Hebrang."

ZAVNOH je bio, pučki rečeno, samo jedno, istina specijalno, za-

duženje dano odabranim pojedincima od strane CK SKH, podu-

prto za svaki slučaj poduprto "na uho" direktivama tadašnjeg se-

kretara CK (!) Andrije Hebranga.

Operacija "izbori članova ZAVNOH-a" tekla je kako slijedi:

Radno tijelo: "'Vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske' razvili su odmah

opsežan rad ostvarenju svoga osnovnog zadatka. Trebalo je s


58

cijelog područja Hrvatske (koje Hrvatske? – op. m.) izabrati i sa-

kupiti istaknute narodne prvake: jednako one nove iznikle iz

revolucije, kao i stare, poznate iz prijašnje političke borbe, i

to bez obzira na stranačku i političku pripadnost, s jednim jedi-

nim uvjetom - da stoje dosljedno na stajalištu općenarodne oslo-

bodilačke borbe protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajica,

ustaša i četnike. Pri tome je trebalo paziti da u budućem preds-

tavničkom tijelu Hrvatske budu ravnopravno zastupani svi kra-

jevi - oslobođeni i neoslobođeni, svi narodi i narodnosti - Hrvati,

Srbi, Česi, Slovaci, Madžari, Nijemci i Talijani, i svi društveni slo-

jevi - radnici, seljaci, obrtnici, inteligencija, vojnici itd."

Nije važno koje su stranačke i političke usmjerenosti bili, koje će

se skupiti, članovi budućeg "predstavničkog tijela". Dovoljno je

da nisu izdajnici i da odgovaraju Komunističkoj partiji.

Demokratski, razumije se.

"Golemu su pomoć 'Vijećnicima AVNOJ-a iz Hrvatske' u tom od-

govornom poslu pružale organizacije Komunističke partije Hr-

vatske na čelu sa svojim Centralnim komitetom i jedinice Naro-

dnooslobodilačke vojske pod rukovodstvom Glavnog štaba, kao i

već široko razgranala mreža narodnooslobodilačkih odbora. A

dobro im je došlo i to što su se u nekim oslobođenim krajevima

Hrvatske upravo vršile pripreme za nove izbore NOO-a, na ko-

jima se mogla provjeriti popularnost pojedinih ljudi i tako olak-

šati što demokratskiji izbor barem jednog dijela budućih vi-

jećnika ZAVNOH-a."

Dobro je išlo, jer su "organizacije Komunističke partije Hrvatske

na čelu sa svojim Centralnim komitetom" pomagale svom rad-

nom tijelu, kojega su uostalom i osnovale.

A tko će, ako ne će svoj svome!


59

Ono "barem jednog dijel" malo zbunjuje, ali čemu tražiti dlaku u

jajetu?

"'Vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske?"- t.j. ono radno tijelo Komunis-

tičke Partije tako nazvano – "poduzeli su odmah nakon svoga

formiranja niz konkretnih mjera u radu na sazivanju osnivačke

skupštine ZAVNOH-a. Isprva taj rad vrše uglavnom preko partij-

skog i vojnog aparata, a tek kasnije preko narodnooslobodilačkih

odbora."

Ne kaže se, ali kad se govori o "partijskom aparatu" mislim da se

radi o aparatu Komunističke Partije, kad se govori o "vojnom a-

paratu" da se radi o aparatu kojega je ustrojila Komunistička

Parija, kad se govori u "narodnooslobodilačkim odborima" da se

radi tijelima koja je postavila Komunistička Partija. Možda grije-

šim, ali ne bih rekao.

I eto nas na samom kraju izbornog procesa. Slijedi, bez mog ko-

mentara, "okružnica" (što bi se reklo: pravila izbornog postupka)

od 5. prosinca 1942. godine:

VIJEĆNICI

ANTIFAŠISTIČKOG VIJEĆA NARODNOG

OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE IZ HRVATSKE

5. XII 1942.

Okružnom komitetu ...

Dragi drugovi!

U sporazumu sa Izvršnim odborom AVNOJ vijećnici iz Hrvatske

preuzeli su inicijativu za stvaranje Zemaljskog antifašističkog

vijeća Narodnog oslobođenja Hrvatske. Pošto međunarodne i u-

nutrašnje prilike u zemlji iziskuju što hitnije stvaranje tog Vijeća,


60

ovime se obraćamo na Vas i molimo Vas da nam u roku od 10

dana po primitku pisma saopćite imena i karakteristike … po-

znatih i istaknutih narodnih boraca, odanih narodno-oslobodi-

lačkoj borbi, bez obzira na raniju partijsku pripadnost i bez ob-

zira na nacionalnost i vjeru, koji dolaze u obzir za vijećnike

Zemaljskog vijeća. Kod prijedloga za vijećnike vodite računa o

proporcionalnom odnosu stanovništva između Srba i Hrvata na

Vašem području te prema tome odredite broj hrvatskih i srpskih

predstavnika.

Ovu stvar smatrajte ozbiljnom i vrlo hitnom, pa nam u određe-

nom roku bezuvjetno dostavite predloge ljudi za vijećnike za naše

Zemaljsko Vijeće.

Drugarski pozdrav

Smrt fašizmu - Sloboda narodu!

Za vijećnike Andrija

"U ime vijećnika" svoju je rekao (sekretar) Andrija.

Ne mogu ipak izdržati. Sve je, dakle, u rukama Okružnih komi-

teta (pretpostavljam Komunističke Partije), koji smiju saopćiti i-

mena kandidata za vijećnike ZAVNOH-a, između kojih će se onda

(od strane sekretara Andrije ili od strane Centralnog Komiteta

Komunističke Partije) odabrati oni koji zaslužuju biti vijećnicima

ZAVNOH-a. Je l' jasno?

Dobro. Onda s moje strane: Laku noć!

S moje strane da, ali jer obični čovjek ima još nešto reći:

"Kako je dalje bilo, bako?"

"Polako, polako … Sad lijepo spavaj čedo bakino."


61

KOLIKO JE KOŠTAO PARTIZANSKO-KO-

MUNISTIČKI RAT U JUGOSLAVIJI I TKO

GA JE FINANCIRAO? (1)


Oduvijek sam smatrao da je rat nešto skupo. Tako mislim i da-

nas. Domovinski rat je stajao 80 milijardi maraka. Saveznička

invazija na Irak koštala je između 100 i 200 milijardi dolara.

Kotel Da Don i Slavko Goldstein

S druge strane Partizanski rat u Jugoslaviji, izgleda, kao da nije

zahtijevao nikakav trošak. Barem, vidljiv. A, samo u Hrvatskoj

(ne znam na koju se i koliku Hrvatsku pritom misli), prema po-

datcima Slavka i Ive Goldsteina borilo se je 1943. godine (na po-

lovici rata) 100.000 partizanskih boraca. Hrvati su činili 60 %,

odnosno 60.000 tih boraca.


62

Hrvati su, nadalje prema istom izvoru, činili 22 % pripadnika

cijele partizanske vojske, a to bi bilo 272.700 boraca!

Koliko je njima trebalo, recimo, samo dnevno, ispeći kruha, ko-

liko pripraviti mesnih obroka, koliko skuhati krumpira i graha?

Gdje sve to uraditi, čime i odakle? Koliko je trebalo njima osigu-

rati kreveta, pa i WC-a? Bez proizvodnje, bez farmi, bez žitnih

polja, bez silosa za žito, bez nabavki, bez vozila, bez poreza,

bez novca – bez radnika koji bi kuhali, prali, prevozili, čistili,

bez ... ičega.

Unatoč velikom trudu i vremenu koji sam u uložio u ovo istraži-

vanje, tražeći razuman odgovor, ništa nisam uspio od svega toga

razotkriti, još uvijek sam, dakle, na početku.

Ova rubrika je moj novi pokušaj spoznati ovu vrlo razmršenu i

izgleda nedokučivu pojavu i doći do rješenja koje znači odgovor

na postavljena temeljna pitanja. Bio bi to, i u slučaju djelomične

odgonetke, veliki korak naprijed.

Za početak uzet ću svjedočenje Mitra Vujovića, general-potpuko-

vnika, vodećeg čovjeka Ekonomske službe Vrhovnog štaba Naro-

dno Oslobodilačke Vojske i Partizanskih Odreda Jugoslavije, i

njegovu knjigu: "Ekonomska služba Vrhovnog štaba NOV i POJ

1945-1945". Izložit ću, naime, karakteristične ulomke iz knjige,

analizirati ih, te ih popratiti odgovarajućim svojim komentarima

izaključcima.

Onda ću nastaviti do kraja, u "istom stilu", s ostalim dostupnim

mi izvorima.

Usporedo ću objaviti tekstove kojima se nastoji objektivno valo-

rizirati ovaj problem kako bi se kvalitetno moglo prosuditi dobi-

vene odgovora na pitanja kojima se definira način provjere re-

alnosti mogućnosti financiranja rata, ovdje Partizanskog

rata na području Jugoslavije – bez novca. Ili, vjerojatnije, doći


63

do zaključaka koji će možda govoriti o jednoj "velikoj magli" i ob-

mani koje leže u osnovi cijele, a da se u stvari radi o nečemu

posve drugih oblika, sadržaja i svojstava.

Budite strpljivi i sačekajte, pa ćemo zajednički vidjeti kakav će

se na kraju "kolač ispeći", i hoćete li ga se moći takvog, kakav

zaista jeste, "provariti" bez opasnosti po zdravlje i zdrav razum

čitatelja.

EKONOMSKA PROBLEMATIKA U PRVOJ POLOVINI

1942. GODINE

Mitar Vujović: "Ekonomska služba Vrhovnog štaba NOV i POJ

1941.-1945.", Beograd 1990. godine, str. 51.-578

Ekonomska problematika u prvoj polovini 1942. godine

Tešku ekonomsku situaciju u Crnoj Gori — koja se ogledala u

relativno velikoj koncentraciji partizanskih snaga, iscrpljenosti

teritorije u prolećnim mesecima, kada i u redovnim prilikama is-

hrana nije bila zadovoljavajuća — pogoršavala je smišljena poli-

tika okupatora i njegovih pomagača, koja je imala za cilj da se

crnogorski narod što više osiromaši i da se glađu natera na po-

kornost i saradnju. "Zaista, kud god su prošle neprijateljske

trupe potpuno su opustile krajeve. Sve su opljačkale i odmah

uputile u pozadinu. Izgleda da im je to bio i glavni problem, jer

su svesni da nas ne mogu uništiti. Pribegli su drugom metodu

— da nas ostave bez hrane", kaže se u Saopštenju Vrhovnog

štaba NOJV. Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, Boku i San-

džak, u decembru 1941. godine, uputio je direktivu partijskim

komitetima i biroima ćelija "da izvrše evakuaciju stanovništva,

hrane i pokretne imovine iz zone koje se nalaze pod neposrednim


64

udarom okupatorske vojske". Evakuacija je bila dobrovoljna. Ta

mera pokazala se opravdanom kada je okupator, 1. januara

1942. godine, u znak odmazde bombardovao okolinu Nikšića jer

je stanovništvo sela Štedin odbilo da i talijanskom garnizonu u

Nikšiću isporuči određeni kontigent mesa. O tom bombardova-

nju vest je javio i Radio-Rim.

Italijanske komande u okupiranim gradovima Crne Gore, bez ob-

zira kakve su im ekonomske probleme nametale partizanske je-

dinice, partizanskim štabovima predstavljale su se kao organizo-

vane, disciplinovane i dobro snabdevene, pa su za svoje zarob-

ljene vojnike, na slobodnoj teritoriji nikšićkog sreza, po međuso-

bnom sporazumu u određene dane na određenim mestima pre-

davale kvalitetnu hranu i šatore. Moglo bi se zaključiti da su već

tada Italijanske komande priznavale partizane kao organizovanu

vojnu silu. Kada je bilo u pitanju civilno stanovništvo, strani o-

kupatori smatrali su da imaju pravo da raspolažu njihovim živo-

tima i svim materijalnim dobrima, bez obzira na međunarodne

norme.

Pokrajinski komitet KP za Crnu Goru, Boku i Sandžak odlučio je

da što pre stvori mogućnost nabavke izvesnih količina hrane,

naročito kukuruza, koji bi se od strane Partije, a preko NOO-a.

delio najsiromašnijem stanovništvu. "Plaćanje ovih nabavki

bilo bi u zlatu, srebru, italijanskim lirama i dinarima, prema

tome kako će biti lakše i jeftinije moguće doći do potrebnih koli-

čina kukuruza". Pomoć partizanskim jedinicama, a naročito

ranjenicima, organizovala je KPJ. U blokiranim gradovima

stanovništvo se masovno odazivalo iako je krajnje oskudno

živelo i slabo se hranilo, te je prikupljena hrana, sanitetski ma-

terijal, sredstva za osvetljenje (karbid), pisaći materijal, koji su

na razne načine prebacivani iz gradova na slobodnu teritoriju.


65

Izuzetan događaj bio je 28. decembra 1941. godine. Tada je par-

tijska organizacija organizovala da se iz blokiranog Nikšića iz-

nese štamparija za novine "Slobodna misao", koje su dugo go-

dina izlazile u Nikšiću, a čiji je glavni urednik bio profesor gim-

nazije Stojan Cerović. kasnije član AVNOJ-a.

Moša Pijade

član Vrhovnog štaba NOPOJ


66

Na slobodnoj teritoriji, pod rukovodstvom Pokrajinskog komiteta

KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, štampani su "Narodna

borba", "Saopštenja", "Omladinski pokret", razne brošure i pro-

pagandni materijal.

Narodnooslobodilački odbori i pozadinske vojne vlasti na slobo-

dnim teritorijama brinuli su o stanovništvu u blokiranim grado-

vima, a posebno o zatvorenicima, kojima je na razne načine

doturana pomoć (novac), kao i vesti o akcijama i borbama na

slobodnoj teritoriji, što im je bar donekle pomagalo da lakše iz-

drže sve patnje i glad.

Bez obzira na ekonomske probleme i nedostatak hrane "prema

italijanskim zarobljenim vojnicima treba postupati čovečno

i obezbediti ishranu", stoji u direktivi Glavnog štaba za Crnu

Goru i Boku, čije su odredbe poštovane.

Pošto sve preduzete mere Pokrajinskog komiteta KPJ i Glavnog

štaba NOPO Jugoslavije za Crnu Goru i Boku nisu dovele do ub-

lažavanja teške ekonomske situacije, a naročito nedostatak žita.

Glavni štab je o tom problemu obavestio Vrhovni štab NOPOJ.

"Problem se svodi na problem žita i problem organizacije. Ovaj

drugi ćemo resiti, ali problem žita ne možemo rešiti bez pomoći

sa strane i to u prvom redu vaše."

Vrhovni štab NOP i DVJ pomogao je Glavnom štabu NOPO za

Crnu Goru i Boku da odoli teškoj ekonomskoj krizi i "da se

ne dozvoli da se zbog... ishrane raspusti tek formirana vojska".

On je izdao konkretna uputstva, koja su se uklapala u ekonom-

sku politiku Glavnog štaba, da se traže izvori u Hercegovini,

Sandžaku i Bosni. "O važnosti vašeg prisustva u ovom dijelu

Bosne nije potrebno ovdje govoriti, jer će vaše operacije biti od

velike važnosti i za ishranu nekih naših crnogorskih predjela,


67

a naročito naših baza u Žabljaku." Povezivanje sa slobodnom te-

ritorijom u Srbiji, i pomoći sa strane, briga za borce, za njihovu

kakvu-takvu ishranu i odmor u teškim ekonomskim uslovima

bila je svakodnevna briga starešina štabova jedinica i partijskih

organizacija. Tako se ublažavala opšta nemaština i glad.

U proljeće 1942. godine Italijani su deblokirali skoro sve gradove,

urednije su ih snabdevali i delili hranu četnicima i njihovim po-

rodicama. Četnike su dobro naoružali i snabdevali municijom,

što se odrazilo na stanovništvo Crne Gore, posebno na partizan-

ske porodice koje su najviše bile izložene materijalnim teško-

ćama, pa i na jedan deo partizana.

Teritorija pod partizanskom kontrolom se smanjivala, a parti-

zanske jedinice sve više su se koncentrisale na brdsko i pla-

ninsko zemljište i udaljavale od plodnih rejona. Najbogatije kra-

jeve — donjovasojevačku nahiju, Bjelopavliće i Zetu, iz kojih se

moglo izvući nešto žita, držao je neprijatelj. "Naše potrebe su

ogromne, može se misliti koliko treba da troši vojska od 3.000

ljudi."

"Neumorno bditi nad svakim čovjekom, stići na svaku nevolju,

pronaći i osigurati sve mogućnosti i sve puteve kojima možemo

da dopiremo do krajeva koji imaju žita, uhvatiti borbenu vezu

sa rodoljubima susjednih naroda pružati im junačku pomoć i

osigurati njihovu saradnju da bismo se mogli odupreti gladi i da

bismo osujetili neprijateljske namere da nas mori i da nas zavađa

glađu — pisala je tada "Narodna borba".

"Vodite brigu o ekonomskom položaju tih masa, brinite za nji-

hovu opskrbu" — kaže se u pismu druga Tita i Bevca (Kardelja)

Pokrajinskom komitetu KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, 10.

novembra 1941. godine.


68

Hrana se štedela i vrlo racionalno trošila, težeći da se sačuva bar

minimalna rezerva za ranjenike. Članovi Glavnog štaba i Pokra-

jinskog komiteta odlučili su da se za njih sprema večera od

samo 80 grama brašna, kao jedino jelo.

Argumenti da je to suviše slaba večera, s obzirom na velike na-

pore i neredovnu ishranu u toku dana, nisu bili ubedljivi.

Rukovodstvo koje je odlučilo da se ovako hrani, naredilo je isto-

vremeno, da se za borce Lovćenskog partizanskog odreda poveća

sledovanje brašna na 200 grama i mesa 700 grama za večeru.

Članovi Glavnog štaba NOPO za Crnu Goru i Boku i Pokrajinskog

komiteta za Crnu Goru, Boku i Sandžak bili su svakodnevno pri

štabovima bataljona i odreda, tamo gde je bilo najteže i gde je

bilo najviše problema, uključujući i probleme ishrane. Učestvo-

vali su u svim borbama, na konferencijama, istupali na zboro-

vima i davali smernice za dalji rad i razvoj narodnooslobodila-

čke borbe, konsolidaciju jedinica i rešavanje gorućih problema,

pa i problema ishrane. U tim teškim ekonomskim uslovima Vr-

hovni komandant NOP i DV Jugoslavije Tito naredio je članu CK

Moši Pijadi da se deo Glavne intendanture Vrhovnog štaba pre-

mesti iz Rudine u selo Pišće i da se organizuju stočne farme u

Pivi. Tako su Glavna intendantura Vrhovnog štaba NOP i DVJ i

intendantura Glavnog štaba za Crnu Goru dejstvovale na relati-

vno malom brdskoplaninskom prostoru, ekonomski iscrplje-

nom, a ekonomska situacija postajala je sve teža. Iscrpljeni

teren trebalo je da ishranjuje veliki broj boraca, pod neposred-

nom komandom Vrhovnog komandanta NOPO i DV Jugoslavije

Tita, partizanske bataljone i odrede i 455 ranjenika u sastavu

Glavnog štaba NOPO za Crnu Goru i Boku.

Mere Ekonomskog organa VŠ NOV i POJ za ishranu Narodno

oslobodilačke vojske 1942. godine


69

Izvadak iz referata

o obrazovanju partizanskih stočnih farmi

Član CK KPJ i delegat VŠ NOV i POJ, Moša Pijade, koji je ruko-

vodio ekonomskim poslovima u Vrhovnom štabu, formirao je i

proleće 1942. godine 19 partizanskih stočarskih farmi koje su

bile razmeštene od Šćepan polja do Brezana i Plužina. Na far


70

mama je prikupljena stoka, svojina partizanskih bataljona i od-

reda komandi područja i mesta, NOO i bolnica, a nešto je rekvi-

rirano u rejonima koji su privremeno napuštani.

Na farmama je, 1. juna 1942. godine, prikupljeno 511 grla kru-

pne stoke i 6.197 grla sitne stoke, što se vidi iz izveštaja dele-

gata VŠ NOV i POJ Moše Pijade, od istoga dana.

Te farme imale su veliku ulogu prilikom ishrane partizanskih ba-

taljona i odreda u periodu boravka na planinsko-brdskom terenu

Crne Gore, i u periodu prikupljanja i formiranja novih brigada

(III i IV), prikupljanja i prodora brigada u pravcu Bosne, a pose-

bno za vreme skoro jednomesečnog boravka 5. crnogorske u-

darne brigade, Hercegovačkog odreda i ranjenika u širem rejonu

Vrbniče, kada je meso bez soli bilo jedina hrana. Kada je u

maju 1942. izvršena evakuacija 455 ranjenika sa Pivske planine,

u pravcu sela Tjentišta, Popovog Mosta i sela Ćureva, intendan-

tura Glavnog štaba NOPO za Crnu Goru je evakuisala i sve os-

tatke minimalnih rezervi hrane i stavila ih bolnicama na ra-

spolaganje. Sa gledišta tadašnjih potreba, beznačajne količine

hrane ostavljene su kod partizanskih porodica, kao prva po-

moć za 300 partijsko-političkih aktivista koji su ostavljeni po za-

datku Partije u Crnoj Gori da pripreme teren za povratak 5. cr-

nogorske brigade i Hercegovačkog odreda i da dele sudbinu

svoga naroda, ulivajući mu nadu u bolje dane.

Intendantura Glavnog štaba NOP-a za Crnu Goru i Boku formi-

rana je kasno i dugo se čekalo na popunu. U vreme najtežih e-

konomskih problema, do sredine juna 1942. godine, u intendan-

turi su bila dva intendanta: za ishranu — Mitar Vujović i za o-

premu i radionice — Stanko Danilović. Bilo bi korisnije da je in-

tendantura ranije formirana, jer je nelogično da se za napad na

Pljevlja, 1. decembra 1941. godine, prikupi oko 4.000


71

boraca, a da u štabu odreda ne bude intendanata. Treba na-

pomenuti da je u naredbi za napad bila odredba o ishrani, tj. da

se obezbedi suva hrana.

Ova intentandura je slabo, skoro nikako, održavala vezu sa Gla-

vnom intendanturom Vrhovnog štaba. Možda je i bilo saradnje,

ali o tome nema nikakvog traga. Sredinom juna Intendantura

Glavnog štaba se pojačava — počinje sa formiranjem radionice,

pekare, kuhinje za borce itd.

Kada je prestala sa radom, deo ljudstva iz intendanture, poza-

dinskih vojnih vlasti i narodne vlasti povlačio se sa bataljonima

i novoformiranim brigadama (Četvrtom i Petom crnogorskom i

Trećom sandžačkom). Povlačili su se i ranjenici i bolesnici (oko

450) sa Pivske planine. Teške ranjenike nosili su borci, meštani

okolnih sela, omladina i stariji ljudi i žene. Lakši ranjenici kretali

su se sami ili na konjima. Bilo je iznemoglih i zaostalih boraca

koji su žurili za svojim jedinicama. Komore su se sporo kretale.

Konji su bili gladni i umorni. Istim putem trebalo je prebaciti

i deo stoke iz 19 stočarskih farmi koje su bile razmeštene od

Šćepan polja do Brezana i Plužina.

Uslovi za smeštaj bili su vrlo teški. Borci i ranjenici smešteni su

u popaljenim zgradama, gladovalo se. Niko nije ni pomislio da

traži hranu u napuštenim kućama. Drugog dana za ishranu je

upotrebljena jedna zalutala i iznemogla koza, koja je po odobre-

nju Moše Pojade ostreljena i spremljena za večeru.

Moša (čika Janko) se interesovao za rad intendanture Glavnog

štaba NOPO za Crnu Goru i Boku: o organizaciji i sprovođenju u

život naredbe Vrhovnog štaba NOP i DVJ, o formiranju ove in-

tendanture 2. marta 1942. godine, o nabavkama hrane i dotura

u Crnu Goru i iz Hercegovine i Sandžaka, o nabavci hrane u Al-

baniji, o nabavkama na teritoriji Crne Gore, o razmeni (trampi),


72

pijacama, pazarima itd. Mošina osnovna zamerka je bila da je

intendantura kasno formirana.

Na inicijativu Blaže Jovanovića, 16. juna 1942. godine, u zase-

oku Mrkalje na Tjentištu održana je druga konferencija rodo-

ljuba Crne Gore, Boke i Sandžaka. Konferenciju je sazvao Izvršni

odbor NO odbora za Crnu Goru i Boku, "na kojoj je pored vojno-

političke situacije razmatrana i delatnost narodnooslobodilačkih

odbora. Odlučeno je da Plenum NO odbora za Crnu Goru i Boku

nastavi rad. Doneta je rezolucija u kojoj se oštro osuđuje izdaj-

nički rad četnika Draže Mihajlovića, izbegličke vlade Kraljevine

Jugoslavije i federalista u Crnoj Gori. Izražena je odlučnost da se

nastavi bespoštedna borba protiv okupatora i kvislinga i u tom

duhu poziva se narod Crne Gore, Boke i Sandžaka. Rezolucija je

dostavljena VŠ NOP i DV Jugoslavije i objavljena preko radio-

stanice "Slobodna Jugoslavija".

Posle konferencije učesnici i nešto ljudstva koje se u međuvre-

menu prikupilo u Tjentištu, raspoređeni su u brigade, a zbegu i

bolnici preporučen je povratak u Crnu Goru i Sandžak. Raspored

je dugo trajao — čitav dan, do kasno u noć. Svako je imao nešto

da kaže. Blažo Jovanović, koji je vršio raspored, imao je za sva-

koga argument zašto ga baš tako raspoređuje. Hvalio je ali i ku-

dio, otvoreno, drugarski. Unosio je veru i optimizam u naredne

dane, uveravao u skori povratak u privremeno napuštene

krajeve. Bez obzira na sve argumente i ubeđivanja skoro svi pri-

sutni, pa i stari i iznemogli ljudi i žene, želeli su da idu u brigadu.

Bilo je prigovora zašto je u brigadi mnogo bivših oficira i podofi-

cira. "Neka ih, ili će od njih nešto biti ili će propasti", govorio je

Blažo Jovanović.

Izdvajam konkretne informacije o opskrbi partizanskih boraca u

Crnoj Gori 1942. godine kako bi ih poslije mogao analizirati:


73

1. "Zaista, kud god su prošle neprijateljske trupe potpuno su o-

pustile krajeve. Sve su opljačkale i odmah uputile u pozadinu.

Izgleda da im je to bio i glavni problem, jer su svesni da nas ne

mogu uništiti. Pribegli su drugom metodu — da nas ostave bez

hrane", kaže se u Saopštenju Vrhovnog štaba NOJV.

2. Pokrajinski komitet KP za Crnu Goru, Boku i Sandžak odlučio

je da što pre stvori mogućnost nabavke izvesnih količina hrane,

naročito kukuruza, koji bi se od strane Partije, a preko NOO-a.

delio najsiromašnijem stanovništvu. "Plaćanje ovih nabavki bilo

bi u zlatu, srebru, italijanskim lirama i dinarima, prema tome

kako će biti lakše i jeftinije moguće doći do potrebnih količina

kukuruza".

3. Narodnooslobodilački odbori i pozadinske vojne vlasti na slo-

bodnim teritorijama brinuli su o stanovništvu u blokiranim gra-

dovima, a posebno o zatvorenicima, kojima je na razne načine

doturana pomoć (novac), kao i vesti o akcijama i borbama na

slobodnoj teritoriji, što im je bar donekle pomagalo da lakše iz-

drže sve patnje i glad.

4. "Problem se svodi na problem žita i problem organizacije. Ovaj

drugi ćemo resiti, ali problem žita ne možemo rešiti bez pomoći

sa strane i to u prvom redu vaše."

5. Vrhovni štab NOP i DVJ pomogao je Glavnom štabu NOPO za

Crnu Goru i Boku da odoli teškoj ekonomskoj krizi i "da se ne

dozvoli da se zbog... ishrane raspusti tek formirana vojska". On

je izdao konkretna uputstva, koja su se uklapala u ekonomsku

politiku Glavnog štaba, da se traže izvori u Hercegovini, San-

džaku i Bosni.

6. Teritorija pod partizanskom kontrolom se smanjivala, a parti-

zanske jedinice sve više su se koncentrisale na brdsko i planin-

sko zemljište i udaljavale od plodnih rejona. Najbogatije krajeve

— donjovasojevačku nahiju, Bjelopavliće i Zetu, iz kojih se moglo


74

izvući nešto žita, držao je neprijatelj. "Naše potrebe su ogromne,

može se misliti koliko treba da troši vojska od 3.000 ljudi."

7. Hrana se štedela i vrlo racionalno trošila, težeći da se sačuva

bar minimalna rezerva za ranjenike. Članovi Glavnog štaba i Po-

krajinskog komiteta odlučili su da se za njih sprema večera od

samo 80 grama brašna, kao jedino jelo.

8. Rukovodstvo koje je odlučilo da se ovako hrani, naredilo je

istovremeno, da se za borce Lovćenskog partizanskog odreda po-

veća sledovanje brašna na 200 grama i mesa 700 grama za

večeru.

9. Član CK KPJ i delegat VŠ NOV i POJ, Moša Pijade, koji je ru-

kovodio ekonomskim poslovima u Vrhovnom štabu, formirao je

i proleće 1942. godine 19 partizanskih stočarskih farmi koje su

bile razmeštene od Šćepan polja do Brezana i Plužina. Na far-

mama je prikupljena stoka, svojina partizanskih bataljona i od-

reda komandi područja i mesta, NOO i bolnica, a nešto je rekvi-

rirano u rejonima koji su privremeno napuštani.

10. Na farmama je, 1. juna 1942. godine, prikupljeno 511 grla

krupne stoke i 6.197 grla sitne stoke, što se vidi iz izveštaja de-

legata VŠ NOV i POJ Moše Pijade, od istoga dana.

11. Bilo bi korisnije da je intendantura ranije formirana, jer je

nelogično da se za napad na Pljevlja, 1. decembra 1941. godine,

prikupi oko 4.000 boraca, a da u štabu odreda ne bude intenda-

nata. Treba napomenuti da je u naredbi za napad bila odredba

o ishrani, tj. da se obezbedi suva hrana.

12. Uslovi za smeštaj bili su vrlo teški. Borci i ranjenici smešteni

su u popaljenim zgradama, gladovalo se. Niko nije ni pomislio da

traži hranu u napuštenim kućama. Drugog dana za ishranu je

upotrebljena jedna zalutala i iznemogla koza, koja je po odobre-

nju Moše Pojade ostreljena i spremljena za večeru.


75

ISELJENICI

I EMIGRANTI

PISMA U RUKOPISNOJ OSTAVŠTINI

VINKA NIKOLIĆA (1)

Ivan Kosić

Nemoguće je govoriti o hrvatskom narodu i njegovoj sudbini, a

zaobilaziti Bleiburg. Likvidacije, smrti, uništenje. Sav trud koji

se ulaže u cilju kojim se želi rasvijetliti tragedija te krvave 1945.

godine na mjestu je. Treba ga i dalje održavati i podupirati.

Nu, ne treba pritom ni zaboraviti na sve ostale hrvatske stradal-

nike iz toga doba, prvenstveno one koji su se morali potucati svi-

jetom. U ovoj rubrici pokušat ćemo govoriti o njima, a sami ćemo

krenuti u otkrivanje njihovih tajni.

U rujnu godine 1990. Vinko i Štefica Nikolić su prvi put, nakon

svojega dolaska - povratka u Hrvatsku, posjetili Zbirku starih i

rijetkih knjiga i rukopisa u staroj zgradi Nacionalne i sveučilišne

knjižnice. Veoma se iznenadio Vinko Nikolić i dugo se čudio kada

je na velikomu stolu, u čitaonici Zbirke rijetkosti, ugledao svoje

uredno složene i signirane rukopise. Na stolu se je nalazila i In-

ventarna knjiga rukopisa 1953.-1961., otvorena upravo na onoj

stranici, na kojoj je u rubrici Dobavljač bilo rukom zapisano: Za-

pljena (Masa 30). "I među njima je bilo pismenih i pametnih

ljudi", otelo se nekomu.

Naime, spomenuta je građa bila zaplijenjena u svibnju godine

1945., u Nikolićevu zagrebačkomu stanu, kada se on, zajedno s

hrvatskom vojskom i narodom, povlačio pred "oslobodiocima u

šajkačama i opancima, koji su se hrabro šuljajući uvlačili u

nebranjeni grad". Sva je sačuvana građa poslije premještena u


76

Riznicu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, gdje ju je Šime Jurić,

dugogodišnji voditelj Zbirke rijetkosti, popisao, obradio i ovako

rasporedio:

R 6616 Građa za biografiju, 1939-1941, papir, 12 kom, lat. kur-

ziv, strojopis, tiskopis;

R 6617 Korespondencija, 1 pol. 20. st., papir, 82 pisma, lat. kur-

ziv i strojopis;

R 6618 Nastavnički rad u Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, 1939-

1942, papir, 97 + 78 + 35 1, lat. kurziv i strojopis;

R 6619 Građa za članke o Mihovilu Nikoliću i Giosuè Carducci-

u, papir, 21 + 28 1;

R 6621 Pjesme i pripovijesti, 1934-1941, papir, 421, lat. kurziv-

autograf i strojopis;

R 6622 Članci, kritike, različita predavanja, 1931-194?, papir,

451 1, tiskopisi i lat. kurziv-autograf;

R 6623 Seminarska radnja "Vladimir Nazor", 1935-1936, papir,

137 1, lat. kurziv-autograf;

R 6624 Građa za antologije: I. Proljetna svitanja, II. Hrvatska do-

movina, III. Hrvatska majka u pjesmi, IV. Pjesme o majci, V. Oslo-

bođeni žali, VI. Lovori, 1935-1943, papir, 457(131+159) +

(262+270+83) + 158 + 218 + 9 + 54 1, papir, strojopis, tiskopisi

i rukopisi;

R 6625 Izresci iz novina, 1913-1941, papir, 53 1, tiskopis.

Vjerojatno je taj događaj još više potaknuo Vinka Nikolića u nam-

jeri da cjelokupnu svoju rukopisnu i knjižnu ostavštinu daruje

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.


77

Vinko Nikolić

Pod stare dane opet na Bleiburškom polju

Tijekom godine 1991. u Riznicu Nacionalne i sveučilišne knjiž-

nice smještena je sva emigrantska rukopisna ostavština Vinka

Nikolića, a ona sadržava rukopise svih knjiga, pjesama i članaka

koji su objavljeni bilo u Hrvatskoj reviji bilo u Knjižnici Hrvatske

revije. Tu je vrijedno istaknuti vlastoručne rukopise Nikolićevih

pjesama, njegov dnevnik, vlastoručne rukopise Viktora Vide, vla-

storučne rukopise i crteže Zvonimira Katalenića, crteže Kristi-

jana Krekovića i Josipa Crnoborija, rukopise Vinka Grubišića,

Lucijana Kordića, Bogdana Radice, Ive Rojnice, Mirka Vidovića,

i drugih, zatim brojne fotografije, među kojima je i album Groblje

bleiburških žrtava. Sačuvani su također i brojni izresci iz raznih

novina i časopisa, emigrantskih i domovinskih te stranih, koje

su Nikoliću poslali pojedini dopisnici ili ih je on sam nabavio i

potom izdvojio.


78

Neku je važniju građu, kao što su korespondencije s Antunom

Bonifačićem, Filipom Lukasom i Ivanom Meštrovićem, Vinko

Nikolić sam izdvojio i popisao na omotnici. Isto tako, rukopise

koje tada nije bilo pametno objaviti, kako je on sam to izjavio,

bio je obećao ponovno pregledati, pa možda neke od njih nakna-

dno i objaviti, uredno je složio i popisao te uložio u jednu mapu.

Posebno vrijednu građu, koju mu je predao Berislav Gjuro De-

želić, Vinko Nikolić je ovako označio: Rukopisi-dokumenti koje

mi je na čuvanje predao Berislav Gjuro Deželić, u Frankfurtu,

15. listopada 1977. na Međunarodnoj izložbi (sajmu) knjiga. Uz

napomenu: Ako što objavim, da je označim, da je "Iz arhiva obi-

telji Deželić". [Potpisan:] Vinko Nikolić. A u toj doista vrijednoj

građi nalaze se, između ostaloga, izvorni dokumenti Vatroslava

Lisinskoga, vlastoručni rukopisi pjesama Augusta Šenoe, ruko-

pisi Eugena Kvaternika, pisma Antuna Radića, Jurja Strossma-

jera, Velimira Deželića, ...

No, vjerojatno najvredniji i najzanimljiviji dio rukopisne ostavštine

Vinka Nikolića jest bogata korespondencija, odnosno brojna pisma

koja su složena abecedno i prema nadnevku te podijeljena u tri

skupine: A -pisma koja je napisao Vinko Nikolić, B - pisma koja su

upućena Vinku Nikoliću i C - pisma koja su pronađena u Nikoliće-

voj ostavštini, a niti ih je napisao niti su mu bila upućena. Točan

broj pisama znat će se kada korespondencija bude i računalno ob-

rađena.

Vinko Nikolić, kao urednik Hrvatske revije, po svoj prilici, najvaž-

nijeg i najčitanijega hrvatskog iseljeničkoga glasila, uistinu se do-

pisivao s Hrvatima iz cijeloga svijeta, kako s onima najobični-

jima, malim Hrvatima, kako je to često znao reći, tako i s našim

vrhunskim intelektualcima, koji su u zemljama slobodnoga svijeta

zauzimali veoma istaknuta mjesta, kako u školstvu i kulturi, tako

i u privredi, poglavito, onima koji su Hrvatsku prisilno napustili

godine 1945.


79

Dopisivao se je sa svima ljudima dobre volje, bez obzira na

vjeru i narodnost. Pisali su mu svi prognanici, ljudi bez domovine,

pisali su mu i oni nedobronamjerni. A on je odgovarao na svako

pismo. Ako ne bi stigao na vrijeme odgovoriti, odmah bi se na sa-

mom početku pisma ispričavao ponajviše "zbog zauzetosti oko pri-

premanja najnovijega broja Hrvatske revije, zbog neodgodiva puto-

vanja,...".

Čitati tuđa pisma i otkrivati njihov sadržaj jest na neki način oda-

vanje ispovjedne tajne. Uistinu, mnoge su ispovijedi sadržane u

tim pismima, mnoge sudbine ispričane i prepričane prisno, po-

tresno i ogoljeno do dna duše.

Prije samoga pokretanja časopisa Hrvatska revija, Vinko Nikolić i

Antun Bonifačić uputili su dopis u Rim Filipu Lukasu, onda još

aktualnom tajniku Matice hrvatske, u kojem ga izvješćuju o svojim

namjerama glede pokretanja, odnosno nastavljanja izdavanja Ma-

tičina časopisa, moleći za njegovo dopuštenje. Filip Lukas ovako

piše Nikoliću iz Rima 21. siječnja 1956.:

"Dragi gospodine uredniče! Prošle se godine navršila peta godiš-

njica argentinske Hrvatske revije, po Vama i gosp. Bonifačiću os-

novane, pa osjećam neku dužnost da se s nekoliko misli na taj do-

gađaj osvrnem i Vama obojici na uspjehu i izdržanim naporima če-

stitam. Vi tamo, kada ste bili zamislili izdavati književni časopis,

osjetili ste neku nutarnju dužnost, da bi mu trebalo dati ime Hr-

vatska revija, da tako s imenom i sadržajem bude neki nastavak

one naše uspjele Matičine Revije u Zagrebu. Da to ipak i for-

malno izvedete, poslali ste mi pismo moleći za dozvolu, da li smijete

uzeti ime Matičina časopisa u Zagrebu, što sam Vam s veseljem

dopustio... Zaključujući, dragi uredniče, ovo nekoliko misli, želim,

da Revija nastavi svoje izlaženje pod uredništvom njezina osni-

vača,... pa da pri povratku u Domovinu Vi donesete Matici Hrvat-

skoj sva izišla godišta, da se po njima vidi kontinuum našega

kulturnoga stvaranja u Domovini i emigraciji."


80

Ivanu Meštroviću piše Nikolić iz Buenos Airesa 2. travnja 1951.:

"Vrlo ugledni Gospodine! Prije dvadeset dana poslao sam Vam prvi

svezak Hrvatske revije - zračnom poštom, koju smo pokrenuli g.

dr. Bonifačić i potpisani. Svrha je te HR, koja je došla kao davno

željena potreba te ovdje primljena izvanredno toplo, da okupi sva

hrvatska pera, da okupi i ujedini sve hrvatske intelektualce, da u

današnjem općem hrvatskom dosta teškom stanju, gdje vlada ne-

sloga i mržnja, dadu primjer, kako se treba ujediniti u onome što

je jedinstveno. Sve drugo treba ostaviti po strani, odgoditi za kas-

nije... Ujedno Vas molim, da nam izvolite izraziti sve svoje prim-

jedbe, prigovore..."

Nikolić je već odavno pokazao koliko je vezan za Nacionalnu i sveu-

čilišnu knjižnicu, pa godine 1955. piše iz Buenos Airesa fra Domi-

niku Mandiću:

"HR šaljem, službeno, samo na Sveučilišnu knjižnicu i na Akade-

miju, ništa drugo."

A Hrvatu iz domovine, koji se u pismima potpisivao i kao Zec, piše

7. svibnja 1970. iz Barcelone:

"Dragi Lave! (Smijemo se Štefica i ja, kako smo mi lava pretvorili u

zeca!)... Da li bi netko preuzeo moje knjige Pred vratima I. i II. dio

uvezane, za Akademiju, Maticu i Sveučilišnu biblioteku, neka ba-

rem tamo budu? ..."


81

KULTURA

SOVJETSKA KNJIŽEVNOST

dr. Ivica Lorković

Blagopokojni dr. Ivica Lorković bavio se u zadnje vrijeme pred

samu smrt proučavanjem suvremenih prilika u Rusiji, pola-

zeći sa stajališta, da su baš prilike, koje tamo vladaju, najbolji

dokaz protiv marksističkih dogma: proletarizacije, mehani-

zacije i kolektivizacije, a za ostvarenje seljačkih, zadrugar-

skih i socijalnih ideala. Djelo, koje je on o tome pitanju namje-

ravao izdati, nažalost nije dovršio; u radu ga je prekinula prerana

smrt. Dobrotom obitelji pokojnika dobilo je uredništvo "Omla-

dine" samo nekoliko fragmenata iz toga nedovršenog djela, od

kojih evo objavljujemo zasada uvod u jedno poglavlje pod naslo-

vom: "Sovjetska književnost". Koliko nam prostor bude dopustio,

donijet ćemo i neka druga njegova nedovršena poglavlja o toj

temi, koja nam stoje na raspolaganje. ("Omladina", Zagreb, br.

1, 1934./1935. – str. 18)

Razumljivo je, da je književnost, u prvome redu beletristika, u

sovjetskoj Rusiji ono polje, na kojem se najjasnije očituje nesta-

bilnost marksizma odnosno lenjinizma na svim područjima,

koja leže izvan čistih gospodarskih problema. Ovo tim više,

što literatura obiluje načelnim polemikama, a te polemike jama-

čno ne bi bile dopuštene u zemlji, koja je neobično osjetljiva na

sve vrste sabotaže i uopće negativnih utjecaja na poduzete pla-

nove, kad bi sa strane vlastodržaca postojala određena, tvrda

misao. Sovjetska unija ne poznaje pisaca, koji bi pripadali

kojoj drugoj ideologiji osim marksističkoj (ne gledajući na so-

cijalni patos sviju ruskih pisaca od davnine) već iz toga jednos-

tavnog razloga, što ih diktatura proletarijata ne bi dopuštala, kao

što toga ne dopuštaju ni druge, mnogo više sakrivene diktature.


82

Književnici se u S.S.S.R. istina kategoriziraju dosta određeno, no

sve te kategorije pripadaju osnovnoj misli vodilji sovjeta, a ipak

su ti književnici raščinjali ne samo najsuvremenije probleme in-

dustrijske izgradnje sa svim njenim popratnim pojavama, pa mi-

sli o propadanju građanske civilizacije, nego i shvaćanja buduće

kulture, kolektivno društvo i odnose pojedinaca prema kolektivu

i dalja predviđanja razvoja novozačetog društva, pri čemu su oš-

troj, ma i prikrivenoj kritici izvrgli mnogo štošta davno prije, nego

što su to učinili Staljin i Kaganović na posljednjem kongresu so-

vjeta — i u mnogo široj formi. Osnovne misli komunista u užem

smislu, kako u pogledu samog društva, tako i u pogledu svrhe

književnosti prošle su uglavnom kroz tu kritiku vrlo rđavo. Ne-

sumnjivo postoji kategorija pisaca, službenih, uplivnih po polo-

žaju u stranci, u književnim organizacijama i službenoj štampi

— a druge nema, — koji budno paze na sva ta polukontrarevo-

lucijonarna pisanja, napadajući ih oštro radi pomanjkanja mar-

ksističkog i kolektivističkog shvaćanja. Ta grupa predstavlja

službenu književnost, koju vlada unije forsira kao u neku ruku

plansku. U sovjetskoj uniji postoji pet-godišnji plan za šah,

pa zašto ne bi postojao i pet-godišnji plan za književnost?!

Književnost ima biti korisna, i vrijednost ima samo ona, koja

je korisna za državu i za po državu postavljene ciljeve. Treba

dakle da ide usporedo s industrijalizacijom i socijalizacijom, da

ju propagira i da se konačno spusti na to, da bude prosta rek-

lama pet-godišnjeg plana.

Razumije se dalje, da književnost ima biti i propaganda za čisti

marksizam i kolektivizam, za stvaranje racionalnog i utilitaristi-

čkog ne sentimentalnoga novog čovjeka. Za tu racionaliziranu

književnost nisu sovjeti našli dovoljno ljudi iz staroga književni-

čkog kadra, pa su i ovdje upotrijebili sistem "udarništva" i pri-

kupili na taj način do deset hiljada proleterskh pisaca, koji, ko-

likogod su bili školovani u dijalektičkom materijalizmu, nisu po


83

kazali velikih uspjeha, već su se služili s konzervativnijim for-

mama, nego tako zvani pisci — nekomunisti — "suputnici". Ve-

liki dio te književnosti nema mjesta u njoj, kao primjerice knjiga

Vodolaska, koju kritičar Vinogradov spominje kao pravi primjer

komunističke metode u književnosti, koja se jako razlikuje od

buržujske time, što uvodi prirodu u sistem proizvađačkih od-

nosa. Jedan odlomak glasi:

"Tvonica mesa. U jezerima i zaljevima ima ogromna količina ribe:

šaran, štuka, smuđ, a ponegdje moruna i bijela riba. Trska služi

skitničkim plemenima za ogrjev, a ribu mijenjaju za brašno u

susjednim selima. Trska ovih stepa poznata je sa svoje čvrstoće,

jačine i dužine. Ona bi se mogla divno iskoristiti za izgrađivanje,

ali je još od davnine samo ukras prirode u nepreglednim ste-

pama."

Tema svakako spada daleko više u gospodarsku geografiju i sa-

država dragocjen podatak za sastav gospodarskog plana. Ovo se

"proletersko shvaćanje prirode" uostalom u potpunosti poklapa

s izgradnjom kolektivnog čovjeka, koji u svom racijonalizmu

mora biti daleko od ma kakvog utjecaja nekorisnih ličnih os-

jećaja. Unutarnji duševni život jest rastakanje radne energije,

slabljenje udarne snage vojske, koju moraju sačinjavati članovi

sovjetskog kolektiva, pa je to uvjerenje dovelo do ideje "morato-

rija osjećanja", čime se ta inače pretežna strana čovjekova života

ima suspendirati do časa potpunoga ekonomskog oslobođenja

čovjeka. Dotle ima mjesta samo onome, što je korisno.

Međutim, ova je književnost logično manje vrijedan dio suvre-

mene ruske književnosti i boluje od pomanjkanja uvjerljivosti, pa

i od strane samih njenih protagonista. Ovi marksistički književ-

nici sumnjičavo gledaju na suradnju književnosti u gospodar-

skom planu. Dizanju tog oduševljenja za plan upravo je imala

služiti ta književnost, koja je polazila sa stajališta, da tempu


84

industrijalizacije mora odgovarati tempo duševnog aparata

čovjeka — dašto kao pripadnika stroju. I ta se književnost plaši

sada svojih vlastitih usluga, i uzmiče od svojih plodova. Planski

elan, koji je još pred dvije godine postojao stvarno i u dosta viso-

koj mjeri, bio je pun romantike i emocija, i ove su ga emocije

sačuvale, uzdržavši pučanstvo zemlje u dobroj volji kraj golemih

odricanja svega, što život čini životom. Ta struja sumnja i o sa-

mom kvalitetu toga elana, i s pravom, pa je odavna postavljeno

pitanje, ima li taj elan na sebi bitne karakteristike socijalizma,

ili je neovisno od toga psihičke prirode kao zagrijavanje u stva-

ranju?

Generalna linija te književnosti pokazala se pogrešnom.

Cijela Unija nije više danas u stadiju izgradnje. Strojevi su pos-

tavljeni i u njima je započeo rad. Rad netočan, neodgovoran, a

po plodovima polovičan. Industrijski skelet je postavljen i sada

se dopunjuje. Nova zdanja manje su privlačna i manje uzbuđuju

rusku maštu, pa daleko veći dio pučanstva zemlje radi svoj sva-

kodnevni rad. Rad jednoličan, dosadan i po mogućnosti na te-

kućoj vrpci. Perioda stvaranja je kratka, vremenski ograničena i

na nju se može priključiti elan.

No kako da se to izvede sa svakodnevnim, jednakim dosadnim

radom i još tome u tužnim okolnostima, gladan, bez dovoljno o-

grijeva, kraj polupanih prozora i opće iscrpljenosti?!


85

UMJETNIČKI LIK I DJELO SLIKARA

ZDRAVKA DUČMELIĆA (1)

Branko Kadić, Buenos Aires, 21. travnja 1988.

U NAŠEM prikazu pod naslovom Vrhunac slikara Zdravka

Dučmelića (HR-br. 4/87, str. 760-763), najavili smo objavu pre-

davanja, koje je ovaj svjetski poznati slikar održao 19. rujna

1987. u Hrvatsko-Argentinskom Kulturnom Klubu u Buenos

Airesu. Naravno, dvorana je bila prepuna znatiželjnih slušača.

Naslov predavanju, koje je slikar sam izabrao i odredio, glasio je:

Razgovor sa slikarom Zdravkom Dučmelićem

Kako je rečeni solilokvij bio popraćen, u drugom dijelu, s brojnim

diapozitivima slika i crteža, to, iz razumljivih razloga, donosimo

samo prvi, 'teoretski i izgovoreni' dio.

Predavač, sa samoispovjedničkim tonom, tumači postanak, smi-

sao i izradbu svojih radova; ono teško rađanje u duši i misli, pa

sporu i tegobnu, strpljivu izradbu svake slike, da na koncu, u

većini slučajeva, stvaralac ostane nezadovoljan. Kako se radi o

autentičnom i iskrenom dokumentu ovog slavnog umjetnika, ro-

đenog u Hrvatskoj, koji se nalazi u 65. godini života, to ga rado

donosimo u nastavku. Slijedi odulji razgovor sa slikarom i osvrt

na njegovu zadnju izložbu crteža.

Da čitatelju bude što lakše pratiti cijelo ovo izlaganje, sugeriram,

da ponovno pročita gore spomenuti prikaz u prošlogodišnjoj HR,

gdje su doneseni glavni bio-bibliografski podatci, poredani kro-

nološkim redom, o slikarskoj putanji i usponu Zdravka Dučme-

lića.


86

RAZGOVOR SA SLIKAROM ZDRAVKOM

DUČMELIĆEM (DIO PREDAVANJA)

Velika mi je čast, da sam pozvan provesti jednu večer među Hr-

vatima u ovom Kulturnom Klubu u Buenos Airesu.

Nisam pripremio jednu konferenciju u smislu predavanja; niti

sam ja u tome jako spretan, niti je to bilo moje zvanje.

Ja sam predavao crtanje i slikanje. Naravno, trebalo se je govo-

riti, nije se moglo šutjeti čitavo vrijeme. Niti za ovaj slučaj nisam

pripremio jedno predavanje, nego mislim, da ne bi bilo uzalud

dodati još neke podatke na moj već poznati "curriculum", koja je

takoreći moj službeni umjetnički "curriculum vitae", da bi se na

neki način objasnio jedan rad o četrdeset godina, i možda još i

više od četrdeset godina. Jedan uporni rad, i da se na neki način,

kako sam ja to u zadnje vrijeme ustanovio, daje objašnjavanje

moje umjetnosti jedna vrst ispričavanja.

Moram se stalno ispričavati. I zašto je to tako? Ako bi se to moglo

razjasniti s nekoliko dobrih rečenica, sažetih i jezgrovitih, bilo bi

to mnogo lakše. Ne bih se ja trebao tako ispričavati pred cijelim

svijetom. Zato sam odlučio, da danas dodam ovom mom "curri-

culum-u ono, što se je u meni događalo za vrijeme svih tih polu-

školovanja, tih nagrada i tih profesionalnih dužnosti, itd. Uglav-

nom, to je bio težak život, usprkos prividnim častima i "aplau-

zima". Trebalo je, naravno, izdržati u profesiji. U nekoliko na-

vrata, u kritičnim situacijama, na sreću, nisam napustio umjet-

nost, jer je bilo razloga, da to mnogo puta učinim u životu, nego

sam promijenio, iz taktičnih razloga, moj rad, moj stil, i otišao u

nešto novo, tako da dobijem na vremenu. Tako ćete vidjeti, ako

pregledate cijeli moj rad, da u nekim momentima postoje dvije ili

tri godine, koje nisu bile potpuno prazne, ali su bile posvećene,

recimo, apstraktnom slikanju. To se je dogodilo godine 62. Onda

ćete najednom vidjeti, da radim kiparstvo. Ja kiparstvo radim u


87

tajnosti već dvadesetak godina, jer me to spašava od onoga, što

bi se moglo nazvati, zasićenje i razočaranje.

Zdravko Dučmelić

Prije prve moje izložbe, koja je bila službena izložba u Madridu,

izložio sam u logoru za izbjeglice u Fermu. Ta je bila prva izložba.

Ona u Madridu bila je prva samostalna izložba. Od godine 1949.

do danas, nije se mnogo promijenilo u mojim slikama. Uglav-

nom, boje su ostale jednake. Ja sam moju "paletu» formirao u

Španjolskoj. To je španjolska "paleta" s crnim bojama, sa zelenim

bojama; to su ti okri, to su prirodni krajobrazi Španjolske i te


88

sam ja zadržao uvijek. Od prvih mojih uljenih slika ja držim tu

istu "paletu", taj registar boja, možda desetak, dvanaestak, koje

ulaze u to.

Prvo razdoblje bilo je vrlo nestabilno; moji studiji nisu bili niti

ozbiljni, niti su bili onakovi, kako bi se to normalno tražilo. Život

je bio težak. U mom "curriculum"-u stoji, da sam studirao crta-

nje u Zagrebu; svi mi znamo, kako smo to studirali i kako je sve

to bilo. Ali sam živio u Zagrebu, živio sam u Rimu i živio sam u

Madridu.

Praktički, moglo bi se to reći, da se je moj studij odvijao u gra-

dovima, na ulici, na asfaltu, u muzejima i u društvu sličnih stu-

denata, koji su kao i ja bili bez kuće i bez mogućnosti, da bi re-

dovito studiraju. Ali sam živio u Zagrebu, upisao sam se u Za-

grebu, položio prijemni ispit, išao sam nekoliko puta na preda-

vanja, ali je bilo ratno stanje i ja sam morao napustiti Akademiju.

I sada možete zamisliti, kakovi su to kontrasti bili. Studirati, re-

cimo, crtanje i u isto vrijeme imati jednu vojničku obavezu. U

Rimu je to isto bilo dosta teško, i tek u Madridu počinjem ulaziti

u slikarstvo, unutar jedne organizacije, gdje su mi htjeli pomoći.

Znači, ta Španjolska Akademija je vrijedila i još vrijedi za ono,

što sam je malo pohađao s mnogo truda. I ostalo su muzeji.

To je koliko se odnosi na formalnu stranu. Sada, duhovna suge-

stija tih slika, to dolazi iz moje podsvijesti, u prvom redu kao

naslijeđe, kao neka ambicija, da se nešto stvori. I uz to utisci

izvana. Sironi u Italiji, Goya, Gutiérrez, Solana u Španjolskoj.

Cijelo to slikarstvo, ta velika povijest umjetnosti: također su u-

tjecali, ali da sam bio neki slijepi imitator, to ne. Nisam našao

niti jednog umjetnika, kojega bih mogao slijediti, što ne znači

ništa loše. Također, nisam došao do nikakove nauke, nikakovog

znanja, čitajući životopise velikih umjetnika. Ja sam to čitao sa

željom, da mi to nešto pomogne. Nikada mi to nije ništa pomoglo.


89

Sve te veličine su se stvarale u nekim posebnim situacijama. Iz-

gledalo je kao neka neobična sudbina u životu, koja mene nije

zadesila. Nigdje ni vidio, niti čuo, niti znam da ta postoji. Znači,

ostao sam sam. To je možda zapravo i dobro. I jedan veliki dio

moga života bio sam sam i bez vanjskih utjecaja. Moje slikarstvo

nije moderno; ne spada u nikakove pokrete nove umjetnosti.

Moje slikarstvo nije slika, nije slika za objesiti na zid. To su za-

pravo neki čudni dokumenti jednog života dugog četrdeset go-

dina, i ponavljanje jedne permanentne isprike.

Zdravko Dučmelić: Figure i imaginarni prostori


90

Sada ćemo analizirati tematiku. Prve moje slike bile su prostori,

ruševine, figure, ljudske figure. To su mi bili kao neki posljeratni

prikazi, neka spaljena sela, te neke izbjeglice. Poslije se je to malo

diglo iz teške žalosti i otišlo nekako izvan tih ruševina na more.

Ja more nisam mogao ni poznavati. Poznavao sam malo Sušak;

ja nisam Dalmatinac, znači: od kuda je more došlo u moje slike,

ja ne znam. To mi je bila jedna daska za spašavanje. To je bilo

more, konji i figure. Nešto je Italija pridonijela u tome, i nešto

jedna potreba za spašavanje. Ta umjetnost je bila najslabija, to

što neki kritičari kažu: "slikam kao Talijani". I uistinu, to je bilo

tako. Trajalo je oko tri godine, i onda sam se opet vratio u čiste

pustinje. U čiste pustinje iz mnogo razloga.

Pustinja općenito ima jedno jako duboko značenje. Pustinja je

uvijek bila jedno mjesto, koje su proroci, u koje se ne ubrajam,

obilazili, da bi mogli razumjeti neke sitne probleme. Pustinja nije

samo za Krista, niti za velike proroke, pustinja je i za nas, koji

nismo proroci. Neki sitni problemi, sjedeći na jednom kamenu,

u jednom prostoru, gdje te nitko ne smeta, gdje se nikoga ne

smeta, i prostor, gdje nitko ne može smetati mislioca. Znači, da

si dvostruko zaštićen. Samoća i bez ovih smetnji.

Tu počinje jedna serija od tridesetak pješčanih pejsaža, taj naje-

lementarniji dio pustinje. Poslije toga nekoliko hridina, kamenja

raspoređenih u tom prostoru, i to na jedan vrlo promišljeni na-

čin. To kamenje na mojim slikama bilo je stalno micano iz jednog

ugla u drugi, da se stvori nekakova harmonija.

Svaka moja slika ima neki proces, dugi proces micanja ogromnih

masa, zemljanih, kamenitih, dok se ne dođe do nekoga tajan-

stvenoga zaštićenog prostora. To bi se moglo smatrati traženje

harmonije.


91

Traženje kompozicije! Kada se je stvorio prostor, onda dolazi je-

dna ljudska figura, vertikalna figura u krajolik, koji je horizon-

talno konstruiran, u nekoliko horizonata. To su me pitali u Za-

grebu: "Zašto ja živim zatvoren, kao u zatvoru", kažu: Vi ste

stalno okruženi s nekim velikim brdima, velikim zidinama i viso-

kim horizontima. Vi ste stalno zatvoren. Onda sam ja odgovorio:

"Ne, to ja sam sebi gradim te visoke horizonte i te zapreke; ja njih

stvaram, da se branim. Nisam ja zatvoren, ja sam utvrđen, to su

tvrđave".

To bi, naravno, za neke ljude mogla biti interesantna psihoana-

litička anegdota, ali za mene je to bio motor za stvaranje mojih

slika, novih slika, sličnih slika, istih slika. To ćemo vidjeti poslije,

kako se to ponavlja. Tek nakon četrdeset godina, takoreći zah-

valjujući nekoj primitivnoj komputaciji, ako se projiciraju tri sto-

tine radova od jednog slikara i ako se njih sredi u grupe, naje-

danput se vidi, da je tu jako malo fantazije, da je tu jako malo

promjena, da se tu radi o jednoj opsesiji, o jednoj upornosti, koja

se zbog toga obraća u motor, koji stvara slike, stvaraju se slike.

To znači, da ova cijela samoća, cijela ta borba, ta teška borba

daje veliko zadovoljstvo, jer se pretvara u jedan dokument.

Sada ćemo malo gledati diapozitive, i onda ćemo ponovno preći

na jedan dio najnovijih mojih radova, i poslije toga bi mi bilo jako

drago, da mi postavljate svoja pitanja, ako sam nešto izostavio.

Elementarna jezgra moga rada je izbjegavanje sadašnjosti sa

stalnim skokovima u prošlost ili u budućnost. Taj trenutak sa-

dašnjosti ili je bolan, ili je jedno stanje nestrpljenja ili jedno ve-

liko razočaranje. Čovjek želi i traži prostore, koji su zaštićeni, koji

nisu realni. Znači, sve je to jedan umjetni rad, prostori su umje-

tni, nema živih modela, niti igdje postoje te osobe, koje su tu

predstavljene. To je stvar iluzornosti. Ako ne postoji jedan para


92

lelni iluzorni život, ovaj realni bi bio jako težak i zbog toga mo-

žemo objasniti zašto postoji ta muzika, pa ta poezija, pa to sli-

karstvo.

Cilj je ovog "estetskog" razgovora, da se upodpuni gornje predava-

nje, da slikar što vjernije i cjelovitije izrazi svoje estetske i teoretske

poglede, osjećaje i nagnuća, svoja filozofska uvjerenja o bitnim pi-

tanjima umjetnosti.

Posjetili smo slikara u njegovu atelijeru, koji se nalazi skoro na

uglu najljepšeg buenosaireškog trga, Plaza San Martin, u srcu ove

južnoameričke metropole, s licem i dušom prijeratne Europe Sre-

dozemlja, te svjetski poznate i elegantne ulice Florida. Atelijer je

zapravo mali stan, na sedmom katu, zaštićen od buke i prometa

velegrada i od jakog južnjačkog suptropskog sunca. Pravo zatišje,

kutić mira, gdje umjetnik može nesmetano i sabrano risati i slikati,

a često u samoći duboko i intenzivno razmišljati i proživljavati te-

ške časove za vrijeme stvaralačkog čina.

Čim se uđe, dobije se dojam nekog sračunatog nereda. Vide se sli-

karski stalci, na zidovima obješena, a na policama, kanapeju i sto-

licama porazbacana platna i crteži, dovršeni i nedovršeni. Tamo

kutije pune raznovrsnih kistova, olovke, mnogo tuba ("pomosa")

svih uljenih boja, pa slikarski pribor i nešto sitna alata za manje

kiparske komade. Red u neredu. Atelijer jednog pravog boema, koji

točno zna, gdje se nalazi sve što mu treba.

Sa zidova vas netremice promatraju njegovi okamenjeni likovi i

zvjerad, koji su bezvremeni i bešćutni.


93

KNJIGA

U NASTAVCIMA

KOBNA 1918. – RASAP TISUĆLJETNOGA

HRVATSKOG KRALJESTVA (1)

Ivan Degrel

PREDGOVOR

Prošlih godina održao sam niz predavanja iz hrvatske povijesti u

Društvu hrvatskih katoličkih sveučilištaraca u Buenos Airesu.

Studenti su tom prilikom zaželjeli, da posebno obradim razdob-

lje, koje je dovelo do prekida tisućljetne hrvatske državnosti,

odnosno do ulaska Hrvatske u prvu Jugoslaviju (Kraljevinu

Srba, Hrvata i Slovenaca). Nakon što sam to učinio, napomenuli

su, da bi te iznesene podatke i izvode trebalo objaviti tiskom, jer

bi — osobito među mladima — pridonijeli boljem razumijevanju

razvoja našeg političkog života. Kako sam ionako imao namjeru,

da se jednom osvrnem na neka razdoblja, naše političke povijesti

i iznesem vlastite poglede na neke pojave i osobe iz tih razdoblja,

prihvatio sam tu inicijativu. Tako je proširenjem i produbljenjem

spomenutih predavanja nastala ova knjiga. Zato ona nije pisana

naučnom metodom, nego više u esejističkom obliku, ali uvijek s

rigoroznom podlogom.

Knjiga je dakle nastala na poticaj mladih, i njima je namijenjena

u prvom redu. Ali će se razočarati onaj čitalac, koji bude u knjizi

očekivao t. zv. "naparfemiranu" narodnu povijest, koja da je kako

neki misle — najviše u stanju zanijeti srca mladeži i napuniti ih

ljubavlju prema domovini. Mladež, kojoj su spomenuta predava-

nja održana i kojoj je ova knjiga namijenjena, nije u velikoj


94

većini ni vidjela domovine Hrvatske. Ta se mladež nalazi ug-

lavnom u procesu t. zv. integracije u naciju u kojoj živi. Ali u isto

vrijeme u njoj se propinje spoznaja, da potiče iz druge, rodne

domovine, s kojom je veže i krvna veza i svijest, ulivena joj od

roditelja i najbliže okoline. Tako se ta mladež osjeća kao razapeta

između stare domovine i nove, i zato ona cijeli taj kompleksni

domovinski problem mnogo intenzivnije osjeća. Mladi su čuli,

da je domovina stoljećima stradavala, ali im nije jasno zašto.

Ne zadovoljavaju ih sporadički čuvene ili pročitane, uglavnom

romantične fraze, kako su Hrvati samo dobri, a svi drugi zli, i

kako je to bio razlog naših narodnih nedaća. Zato su mi rekli, da

im u predavanjima iznesem cijelu istinu. Toga sam se držao

to više, što sam osvjedočen, da je imao pravo Stjepan Radić, kad

je govorio, da je našoj narodnoj nesreći bila doduše kriva "tuđa

nepravda, ali i domaća krivica". Knjiga prema tome nije samo

kronološko nizanje događaja i ličnosti, koje su u njima sudjelo-

vale, nego i valoriziranje tih akcija obzirom na njihovu nacio-

nalno-političku svrsishodnost. Takva knjiga upućena je, dakle,

ne samo mladeži, nego svakom onome, koga zanima jedan kriti-

čki osvrt na razdoblje naše političke prošlosti, koje je u njoj

obrađeno.

A sad o poticajima, koji su me doveli do toga, da se — makar da

nisam po struci povjesničar — malo potanje pozabavim tom gra-

nom nauke, napose našom političkom poviješću. Ti su poticaji,

obzirom na opću povijest, imali svoj izvor u onome, što napomi-

nje naš povjesničar Ferdo Šišić, kad kaže, da se povijest "jama-

čno od tolikih znanosti, što ih je duh ljudski privrijedio kroz

mnoga stoljeća, najviše doima srca čovječjega. Razlog je ovoj po-

javi u tome, što se ona bavi predmetom, koji doista i može čo-

vjeku da bude najmiliji, to jest čovjekom samim. Ovo naročito

vrijedi, kad se govori o prošlosti pojedinih naroda. Zato se od

drevne davnine svi narodi toliko i bave proučavanjem prošlosti...

u svako se doba poznavanje povijesti vezalo uz pojam ozbiljna


95

patriotizma..." Ili da reknem, s nizozemskim povjesničarom J.

Huizingom, da je "povijest prva kulturna potreba" i da tek "u pro-

šlosti i po njoj možemo razumjeti svijet. . ."

Što se tiče posebno naše političke povijesti, možda, se u drugim

prilikama i ne bih za nju na osobiti način zanimao. Uz netom

spomenuto opće zanimanje za povijest, što ga pokazuje svaka

obrazovanija osoba, moji bi se duševni nemiri vjerojatno zadovo-

ljili u jačem zanimanju za umjetnost, naročito glazbu. Ali je

moja generacija Hrvata već od malih nogu bila svjedokom, a

često i žrtvom nesreće, u koju je domovina bila dospjela. Mi

smo na poseban način osjetili ono, što je dobro formulirao švi-

carski politički pisac W. Theimer u svojoj rečenici: "Politička po-

pjevka nije uvijek melodiozna, ali smo obvezani da je pjevamo".

Takvo tadašnje stanje bilo me je uputilo konačno na studij pra-

vnih nauka, koje su svakako najviše prikladne da objasne jedno

konkretno političko-socijalno stanje i njegovu genezu. Uz to, os-

tavši u zanimanju novinara, imao sam prilike pratiti stvari s do-

bre promatračnice, i tu mi se jačalo zanimanje za našu povijest,

naročito političku; jer ako želimo naći razlog nekom stanju,

moramo zaći vremenski natrag i tamo mu potražiti uzrok. A

ovaj opet nije ništa drugo nego posljedica još davnijeg uzroka... i

tako zalazimo u povijest, očekujući, da nam ona pruži ključ za

razumijevanje razvoja ljudskog društva uopće i pojedinih naroda

napose.

Već su antikni mislioci rekli: Historia magistra vitae (Ciceron), a

noviji to uglavnom, ponavljaju, kao na pr. engleski povjesničar

W. Raleigh kad kaže: "...predmet i ideal cijele povijesti sastoji se

u tome, da nas putem primjera poučava razboritosti, što nam

je potrebita, da ispravno uputimo naše želje i čine". Njegov su-

narodnjak Oscar Wilde u svom spisu "Izvori povijesne kritike"

veli pak: "...Najveće pouke svijeta sadržane su u povijesti; i za-

daća je povjesničara da ih iznose na vidjelo, kako bi se izbjeglo,


96

da, narodi slijede nerazborite politike, koje uvijek dovode do sra-

mote ili propasti, i da intelektualnim, gajenjem povijesti dovode

pojedince do razumijevanja istina, koje bi inače morali naučiti u,

najgorčoj školi iskustva". A suvremeni sjeveroamerički povjesni-

čar H. Steele Commager ide čak tako daleko, da kaže, kako je

"upravo neznanje i podcjenjivanje povijesti bilo razlogom, što su

Hitler i njegovi sljedbenici frakasirali tako tragično..."

Dakako, da bi se razočarao onaj, koji bi u povijesti tražio —- da

tako reknemo — recepte za rješavanje pojedinih, zadataka u po-

litičkom životu. Ali spomenuti Huizinga kaže: "...Nije važna jedna

korisna lekcija za jedan određeni slučaj u neposrednoj budućno-

sti, nego jedna sigurna točka za promatranje života".

Na kraju jedno upozorenje: čitatelj treba da uzme u obzir, da je

od zadnjih događaja što ih u knjizi donosim, prošlo pola stoljeća,

u kojem su se razdoblju dogodile tolike promjene (čak i Drugi

svjetski rat). Slika prilika, koja je donesena u knjizi, razlikuje se

u mnogočem od današnjeg stanja. Politički paralelogram sila,

koje gravitiraju neposredno ili posredno na našem narodnom po-

dručju, mnogo se je izmijenio: neke su sile porasle, neke oslabile,

neke iščezle, a nove se pojavile. Štoviše, nije nastalo samo prem-

ještanje sila, nego se Često izmijenio i načelni sadržaj njihovog

djelovanja. Što je danas s "blagom vijesti" i sa samoodređenjem

naroda proklamiranim onda unisono?!

S druge strane, ta vremenska distancija od pola stoljeća pruža

nam dobru povijesnu perspektivu za prilično objektivno prosu-

đivanje. Nastojao sam, da to u knjizi ostvarim. Vagao sam uvijek

pomno ono što govori u prilog stanovitoj stvari i ono što govori

protiv, u namjeri da pogodim pravu mjeru; no u tom je teško

uspjeti. Zato završavam citatom francuskog povjesničara i poli-

tičara L. A. Thiersa: "Od svih proizvoda ljudskog duha povijest je

najčistija, najčasnija, najozbiljnija, najuzvišenija, i u isti mah

najskromnija."

OBAVIJEST

Na poticaj Zajednice kulturnih projekata iz Zagreba (predsjednik:

Hrvoje Mirković) u Vinkovcima je 20. prosinca 2018. godine održan

radni sastanak Inicijativnog odbora za podizanje Spomen galerije

"Dučmelić". Evo kako je o tome izvijestio osječki "Glas Slavonije":

IZGRADNJA SPOMEN-GALERIJE DUČMELIĆ

M.K. - http://www.glas-slavonije.hr/385424/4/Izgradnja-Spo-

men-galerije-Ducmelic, 20. prosinca 2018. godine

Na inicijativu Tomislava Draguna u Vinkovcima se pokreće projekt izgradnje

Spomen-galerije Dučmelić pa je na tragu inicijative održan prvi radni sastanak

Inicijativnog i Organizacijskog odbora.

- Pružila se mogućnost da posredovanjem Tomislava Draguna, koji je inače

Vinkovčanin, pokrenemo inicijativu da jednom segmentu vinkovačke povijesti,

ali i šireg prostora, damo drugu dimenziju. Pokušali bismo napraviti projekt ko-

jim bismo evaluirali poznatog vinkovačkog slikara Zdravka Dučmelića. To je o-

bitelj koja je u Vinkovcima imala značajnu ulogu, on je živio u Hrvatskoj, a

nakon toga u Argentini te Španjolskoj i Italiji i predstavlja značajnu baštinu. Mi

ćemo predložiti projekt gdje bismo do sredstava došli preko fondova Europske

unije uz potporu ministarstva i lokalne zajednice. Kao početak otvorila bi se

Spomen-galerija u kojoj bi bila izložena ne samo njegova djela nego i svi zapisi

o njemu, to bi bio veliki dobitak za Vinkovce - rekao je mr. sc. Vladimir Ćirić,

član Inicijativnog i Organizacijskog odbora.

Prema riječima Vladimira Ćirića, tijekom sljedeće godine krenulo bi se u izradu

elaborata i operativnih aktivnosti, a u realizaciju Spomen-galerije Dučmelić

2020. godine

Članovi Inicijativnog odbora za podizanje Spomen galerije

"Dučmelić" u Vinkovcima, s lijeva na desno: Antun Mirković, dipl.

inž., prof. Tomo Šalić, mr. sc. Vladimir Ćirić, mr. sc. Zlatko Virc i


glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta · godina v. broj 125. 1. ožujka 2019. 1 iznova pismo...

Documents