glasovne promjene

121

UVOD

37 Neke smo informacije vezane uz poredbenopovijesnu lingvi-stiku ve iznijeli na samom poetku (vidi 1, 2). Ovdje emo ukratko prikazati jo neke elemente povijesnoga jezikoslovlja, od-nosno preciznije, povijesne fonologije.

JEZINE PROMJENE I POREDBENOPOVIJESNA LINGVISTIKA

Jezici se mijenjaju. To je opepoznata stvar koju svatko moe lako potvrditi primjerice, nai djedovi i bake ne govore potpuno isto kao to mi govorimo, a isto tako lako moemo ustvrditi da su lju-di prije sto godina govorili malo drugaije nego to mi govorimo. Odemo li dublje u prolost, razlike e biti sve vee. Proe li nekoli-ko tisua godina, tih se malih promjena toliko nagomila da se je-zici potpuno promijene i esto se rascijepe na vie razliitih jezi-ka iji se govornici vie ne razumiju. Tako su i od indoeuropskoga prajezika, koji se je govorio negdje 4000. pr. K., nastali dananji indoeuropski jezici meu koje pripadaju svi autohtoni europski je-zici osim baskijskoga, maarskoga, finskoga i estonskoga te neko-licine manjih jezika. esto se uje ili da jezik postaje sve razvijeniji ili da se jezik kvari npr. stariji e se ljudi aliti da mladi vie ne znaju govoriti, da se njihov izvorni, pravi jezik gubi itd. No sve su to zablude. Jezik se ne razvija, niti se kvari. Jezik se jednostavno mijenja. Jezina je promjena stalna, jezik se neprestano mijenja, i u trenutku dok ovo itate. Nema jezika koji se ne mijenja i koji se nije mijenjao. Pro-mjena je imanentna svakom ljudskom jeziku.esto se uje i da se jezik pojednostavljuje da se tei lakemu, kraemu, ekonominijemu izgovoru i izrazu. To esto jest tono, ali ne uvijek. Ne moemo rei da se jezik pojednostavljuje on se, kako ve rekosmo, s mo mijenja. Tako primjerice pojednostavlje-njem moemo smatrati da se u govornom hrvatskom esto umjesto uiti kae uit. Drugi je izraz krai, ekonominiji. No s druge stra-ne, danas se kae i enama, a ne, recimo, enam iako je ovaj drugi

POREDBENA FONOLOGIJA

122

oblik u prolosti imao priliku prevladati kao i prvi oblik. Da ekono-minost izraza nije uvijek u prvom planu, jasno je ve po tome to je prevladao dui oblik enama, a ne krai enam. Jednako tako je prema starijim oblicima vidjevi i vidjev danas u potpunosti pre-vladao dui oblik vidjevi. To se izvrsno vidi i kod pridjevsko-za-mjenike sklonidbe u hrvatskom ondje su nastali ekonomini, krai oblici kao D. tom, dobrom umjesto starijega tomu, dobromu (koji jo postoje), ali su takoer i prema starom, ve izvorno ekono-minu, kratkom L. tom, dobrom nastali i novi, dui (neekonomi-ni!) tome, dobrome. Isto je i na glasovnom planu moemo rei da je pojednostavljenje to to se u hrvatskim govorima umjesto pela veli ela, no to to se umjesto ra kae hra se i ne moe ba sma-trati pojednostavljenjem. To je jasno ako se pogleda popis glasov-nih promjena (vidi 38) kod nekih glasovi nestaju (npr. sinko-pa), a kod drugih se glasovi dodaju (npr. epenteza) itd. Dakle nema nikakva razloga smatrati da se jezik ili izgovor openito pojedno-stavljuje jezik se mijenja, a ta promjena katkada rezultira po-jednostavljenjem, a katkada kompliciranjem. Povijesna se lingvistika bavi prouavanjem povijesnih mijena u je-ziku ili na openitoj razini, prouavajui naela jezine promje-ne, ili konkretno, prouavajui prolost pojedinih jezinih porodi-ca, skupina ili jezik. Tako se indoeuropeistika bavi prouavanjem prolosti indoeuropskih jezika, semitistika se bavi prouavanjem prolosti semitskih jezika itd.Prajezici pojedine jezine porodice mogu biti posvjedoeni i nepo-svjedoeni tj. zapisani i nezapisani. Primjer su posvjedoenih pra-jezika latinski od kojega su nastali svi romanski jezici, ili staroki-neski jezik od kojega su nastali svi moderni kineski jezici (koji se esto neprecizno nazivaju i kineskim dijalektima). Primjer su ne-posvjedoenih, nezapisanih prajezika indoeuropski, uralski ili se-mitski prajezik. Nijedan od njih nije zapisan. Svi jezici nastali od istoga prajezika ine, dakako, jednu jezinu porodicu.Kako dolazimo do zakljuaka o tome da su odreeni jezici srodni, odnosno da su nastali od istoga prajezika? Najprije dolazi do opa-anja o slinosti odreenih jezika u rijeima, oblicima itd. Tako su ljudi ve davno primijetili da je dosta europskih jezika slino, no nisu znali te slinosti objasniti. Pogledajmo neke od oitih slinosti u leksiku izmeu hrvatskoga i engleskoga: ma ti/ma t r ~ mother, bra t ~ brother, sn ~ son, s stra ~ sister, sn-ce ~ sun, ns ~ nose, m ~ mouse, svnja ~ swine, v da ~ water, dv ~ two itd. Ove su slinosti rezultat toga to su i hrvatski i engleski potekli od istoga

UVOD

123

jezika pretka indoeuropskoga. Valja istaknuti da sama slinost nije dovoljna na naime moe biti i sluajna. Tako su hrvatske i engleske rijei dn i day, svt i saint sasvim sluajno sline. S dru-ge strane, srodne rijei ne moraju nuno biti sline da bi bile srod-ne. Tako su npr. srodne hrvatske i engleske rijei j zik ~ tongue, o ko ~ eye, ho ~ ear, k ~ daughter, drl ~ crane ili dro zd ~ thr-ush itd. iako uope nisu sline. U dotinim su se rijeima glasovi od indoeuropskoga vremena toliko promijenili da te rijei u ovim dvama jezicima, unato tomu to su nastale od istih korijena, vie uope ne nalikuju jedne drugima. To nam dakle opet dokazuje da je sama slinost nevana. Ono to je vano jesu sustavne glasovne podudarnosti. Postoje i rijei koje su naizgled sline, ali nisu srod-ne to su npr. ve spomenute rijei hrv. i eng. svt i saint ili dn i day koje nemaju veze jedne s drugima. Kao druge takve sluajne podudarnosti moemo navesti hrv. tro m i stir. tromm teak, eng. bad lo i perzijski bd istoga znaenja, hrv. jje i svah. yai, hrv. ma ma i kin. mma (takve su rijei esto sline u jezicima svijeta), eng. name ime i jap. namae istoga znaenja, svah. kumi deset i finski kymmenen (isto), svah. ile onaj i lat. ille istog znaenja, he-brejski goyim stranci (neidovi) i japanski gaijin stranac, mal-gaki vorona ptica i ruski vrana itd. U prethodnim je primjerima jasno da je nemogue da su te rijei srodne ve i po to-me to je tu (iskljuimo li prva dva primjera) rije o udaljenim je-zicima koji oito nemaju nikakve bliske veze jedni s drugima. Sve i da su neki od njih jako dubinski srodni (primjerice engleski i ja-panski bi trebali po nostratikoj teoriji biti dubinski srodni), u tom bismo sluaju a priori oekivali da njihove srodne rijei nee biti sline (jer je prolo previe vremena i malo je vjerojatno da bi se tako malo promijenile). Ali svakako nam takvi primjeri pokazuju da su sluajne slinosti izmeu jezika itekako mogue. No katkada su neke rijei povezane iako nam to izgleda nemogue jer se nala-ze u posve udaljenim jezicima (a nisu posrijedi novije posuenice) tako je npr. kineski m konj (jap. uma) srodno s eng. mare ko-bila. Tu je posrijedi lutajua rije koja se eto nala i u dvama tako udaljenim jezicima.Sustavnim promatranjem i izuavanjem dolazimo do sustavnih podudarnosti izmeu pojedinih jezika. Tako primjerice dolazi-mo do sustavne glasovne podudarnosti da prema poetnom engle-skom th- uvijek stoji hrvatsko t-, usp. npr. engleski three i hrvat-ski tr, engleski thin i hrvatski tanak, engleski thorn i hrvatski trn itd. No opet ni sustavne glasovne podudarnosti nisu dovoljne jer one esto postoje i kod posuivanja rijei, tako, recimo, turskom


124

pravilno odgovara hrvatsko , usp. primjerice turski orap i hrvat-ski rapa, ay i a j, elik i lik itd. Tu je dakako rije o turskim posuenicama u hrvatskom, a ne o nasljeenicama, no katkada ne moemo biti sigurni je li odreen sloj rijei u jednom jeziku nasli-jeen ili posuen. Stoga osim sustavnih glasovnih podudarnosti traimo i sustavne gramatike, odnosno morfoloke podudarnosti. Tek nam ne doista pouzdano mogu dokazati srodnost dvaju ili vi-e jezika. Tako su prvi indoeuropeisti dokazali srodnost indoeu-ropskih jezika promatrajui prezentsku paradigmu glagola biti, usp. staroindijski (sanskrt) smi, si, sti, staroslavenski jesm, jesi, jest, latinski sum, s, est, hetitski mi, i, zi, gotski im, is, ist, armenski em, es, , starolitavski esm, es, e sti itd. Ovakve slinosti nikako ne mogu biti ni plod sluajnosti ni plod posui-vanja i ne nam nesumnjivo dokazuju srodnost indoeuropskih je-zika. Ovom se metodom, koju nazivamo poredbenopovijesna me-toda, sluimo pri rekonstrukciji neposvjedoenih prajezika. Tako sustavnim usporeivanjem indoeuropskih jezika dolazimo do toga da su prva tri lica prezenta glagola biti u indoeuropskom glasila *h1esmi, *h1esi, *h1esti.

Kako rekonstruiramo? Gledajui sustavno odraze pojedinih glaso-va u vie jezika, dolazimo do najboljega rjeenja kako rekonstrui-rati odreen glas u prajeziku. Najbolje je rjeenje n pomou ko-jega najlake moemo objasniti sve odraze dotinoga glasa u jezici-ma potomcima. Tako promatrajui sanskrtsko si, staroslavensko jesi, latinsko s, hetitsko e i, gotsko is, armensko es i starolitav-sko es dolazimo do zakljuka da je prvi samoglasnik u ovoj rijei u indoeuropskom prajezika najvjerojatnije bio *e. Zato? Ne s mo zato to veina indoeuropskih jezika pokazuje odraz /e/, nego i za-to to se iz toga pretpostavljenoga *e lako mogu objasniti i drugi odrazi. U sanskrtu je to *e prelo u /a/, a u gotskom je *e dalo /i/. Fonetske su promjene /e/ > /a/ (preko meufaze //, kao u en-gleskom bad lo) i /e/ > /i/ trivijalne i uobiajene tj. moemo ih vi-djeti u mnotvu svjetskih jezika. S druge strane, pretpostavimo li da je tu indoeuropskom bilo *a, a ne *e, puno je tee objasniti zato je to *a ouvano s mo u sanskrtu, dok je svugdje drugdje prelo u /e/, a i teko je iz njega objasniti gotsko /i/ jer /i/ teko moe izravno nastati iz /a/. Tu bismo trebali pretpostaviti vie glasovnih meu-faza izmeu /a/ i /i/ to nije ekonomino. I obrnuto, teko je iz po-tencijalnoga prajezinoga *i, pretpostavimo li da je gotski ouvao izvorni indoeuropski samoglasnik, objasniti sanskrtsko /a/. Jasno je da je ovo poneto pojednostavljeno objanjenje, ilustracije radi.

UVOD

125

Argumenti su koji idu u prilog tomu da se ovdje rekonstruira upra-vo indoeuropsko *e, a ne to drugo, dakako, puno brojniji.Valja primijetiti da se glasovi u naelu mijenjaju predvidljivo. Ka-da se koji glas mijenja, uvijek se mijenja u sebi slian glas. Tako, recimo, /a/ nee nikada izravno prijei u /i/, dakle u glas koji mu uope nije slian, nego e uvijek prelaziti u sebi sline, odnosno iz-govorno bliske glasove. Tako e /a/ prijei npr. u // (zatvoreno /a/, odnosno otvoreno /o/, tj. glas izmeu /a/ i /o/), pa e zatim to // pri-jei u /o/, pa e /o/ prijei u zatvoreno // (glas izmeu /o/ i /u/), pa e to // prijei u /u/ koje e prijei u // (glas izmeu /u/ i /i/, kao u njemakom), koje e onda prijei u /i/, koje e onda prijei u /e/, koje e prijei u //, pa e to // npr. dati opet /a/ itd. Ne moemo znati u kojem e smjeru krenuti jezina promjena (hoe li u kojem jezi-ku npr. /a/ ostati /a/, ili e dati // ili //), ali znamo da e se glaso-vi uvijek mijenjati u sebi sline, a ne u posve razliite glasove. Isto vrijedi i za suglasnike, tako je npr. logino da e /d/ prijei, recimo, u /t/, a ne u /m/ ili /v/ i sl. No ima li dosta vremena, odnosno dosta meufaz, moe se rei da u naelu svaki glas moe prijei u svaki glas (ili na kraju i potpuno nestati).Prije nego to krenemo usporeivati koji jezik s drugim jezicima, potrebno je izvriti i unutarnju rekonstrukciju. esto do odree-nih zakljuaka o povijesti kojega jezika moemo doi promatra-jui sustavno s mo jedan jezik. Tako promatrajui hrvatski gla-gol mgu, ali mo e, ili vrg, ali vre, moemo zakljuiti da je u odreenom razdoblju u prolosti hrvatskoga (odnosno slavensko-ga) slijed /ge/ promijenjen u /e/. To, dakle, moemo zakljuiti ve s mo na osnovi hrvatskoga jezika. Da je to doista bilo tako, potvr-uju nam poslije i izvanhrvatski, odnosno, izvanslavenski podatci prema hrvatskom na imamo primjerice u staropruskom genna gdje jo vidimo to starije i nepromijenjeno /ge/.Poredbenopovijesna metoda se dokazala kao vrlo uspjena u re-konstrukciji prajezik jezinih porodica kao to su indoeuropska, semitska, uralska ili algonkijska, no primjenjivost je poredbenopo-vijesne metode u svim situacijama jo uvijek sporna. Mogunost se dokazivanja jezine srodnosti poredbenopovijesnom metodom kod dublje jezine srodnosti ini prilino sumnjiva. Primjerice, po-redbenopovijesna metoda je izvrsno orue pri dokazivanju srodno-sti indoeuropskih jezika, kako rekosmo, meutim, pri dokazivanju dublje povezanosti indoeuropske jezine porodice s drugim jezi-nim porodicama, tu vie pouzdanost poredbenopovijesne metode


126

nije toliko sigurna. Naime, veliko je pitanje moe li se pouzdano dokazati jezina srodnost jezika koji su, recimo, srodni na vremen-skoj dubini od, recimo, 10 000 godina ili vie (indoeuropska je je-zina porodica duboka 6000 godina). Klasina poredbenopovijesna metoda tu vie ne moe biti toliko uinkovita iz jednostavna razlo-ga to se pri takvoj velikoj dubini jezine srodnosti jezici ve toli-ko razlikuju da je postotak naslijeena jezinoga materijala toliko malen da je jako teko razluiti je li tu rije o naslijeenu materija-lu, posuivanju ili sluajnosti. Stoga se vjerojatno mora prihvatiti ogranienost poredbenopovijesne metode do odreene vremenske granice. Drugo je pak pitanje moe li se klasina poredbeno-po-vijesna metoda primijeniti na sve tipove ljudskih zajednica iznije-to je miljenje da se na ne moe primijeniti na zajednice lovaca i sakupljaa koji ive u uvjetima u kojima se narodi i jezici toliko mijeaju neprestanim seobama da je u tim sluajevima nemogue primijeniti klasinu poredbenopovijesnu metodu i rekonstruirati prajezik dotinih jezika. Tako se izraava sumnja primjerice u pri-mjenjivost te metode u radu s australskim domorodakim jezicima iji su govornici donedavno ivjeli upravo u opisanim lovako-sa-kupljakim uvjetima112. To meutim ostaje sporno.Klasino se, jo od 19. stoljea kada je to bilo inspirirano evolucij-skom biologijom, jezine porodice prikazuje tzv. genealokim sta-blom gdje se uzima da se je primjerice jezik A podijelio na jezike B, C i D, pa se jezik B podijelio na jezike E i F itd. (tzv. Stammba-umtheorie). Pritom se ini kao da su svi jezici posve odijeljeni i da su njihove granice jasne i nesporne. Meutim, to u stvarnosti nije tako i genealoka stabla valja shvatiti kao grube aproksimacije i pomagala pri predoavanju jezinih porodica. Jezine se promjene esto ire posve nepravilno i ne ire se uvijek do istih granica (je-zine promjene koje se ire do odreenih granica nazivamo izoglo-sama). esto je jako teko odrediti gdje prestaje jedan, a poinje drugi jezik ili dijalekat. Tako se, recimo, ini da je lako rei gdje je granica talijanskoga i francuskoga jezika. Meutim, u stvarno-sti to nije tako jer se na terenu teko moe rei gdje tono presta-je francuski, a gdje poinje talijanski. Prikazujemo li meutim ro-manske jezike pomou genealokoga stabla, talijanski e i francu-ski biti posve odijeljene grane. No genealoko se stablo stoga mo-ra uzeti kao simbolian i neprecizan prikaz koji nikako ne moe odraavati u potpunosti stvarnu situaciju. Model bi, koji bi doista prikazivao odnose meu jezicima/dijalektima jedne jezine porodi-

112 Dixon 1997.

UVOD

127

ce, morao biti puno sloenijim od genealokoga stabla. Iako nam prikazivanje jezinih porodica pomou genealokoga stabla moe biti jako korisno, valja uvijek imati na umu da se stvarni jezici ni-kada ne rascjepljuju i ne mijenaju tako isto i pregledno kao to je to u tom modelu.

IZOGLOSE

Izoglosom nazivamo jezinu promjenu koja se proiri do odreene granice i koja zatim moe dijeliti i razlikovati primjerice dva ili vi-e jezika, dijalekta itd. Kada se vie razliitih izgolosa proiri do jedne granice, onda takvu skupinu izoglosa nazivamo snopom izo-glos. U ie. je izoglosa da kratko *o prelazi u kratko *a zahvatila baltoslavenski, germanski, indoiranski i anatolijski. U italskom je i gr. primjerice kratko *o ostalo nepromijenjeno njih nije zahva-tila ta izoglosa. Druga je pak izoglosa, promjena ie. *s u * iza gla-sova *r, *u, *k, *i zahvatila s mo baltoslavenski i indoiranski. Tre-a je pak izoglosa, promjena ie. palataliziranoga velarnoga oklu-ziva * u neto kao * zahvatila baltoslavenski i indoiranski i dio anatolijskoga. Izoglose se mogu iriti pravilno i ii do neke granice (npr. drav-ne granice, rijeke ili planinskoga masiva) u snopovima, a esto se, u sluaju dijalekatskoga kontinuuma, ire nepredvidivo i kaotino pa presijecaju podruje tako da je nemogue rei gdje poinje je-dan, a zavrava drugi jezik ili dijalekat.

INDOEUROPSKI PRAJEZIK

38 Indoeuropski se prajezik rekonstruira prema podatcima iz njegovih posvjedoenih jezika-potomaka. Metoda se, kojom se pri-tom sluimo, kako rekosmo, naziva poredbenopovijesna metoda koja, grubo reeno, oznaava sustavno promatranje jezinih poja-va u vie jezika za koje pretpostavljamo da su srodni i pokuava-nje da se te pojave protumae izvoenjem iz zajednikoga prajezi-ka. Trae se sustavne podudarnosti glasovni zakoni, i pomou toga se rekonstruiraju prajezini fonemi, morfemi pa i cijele rijei. Tako primjerice ustanovljujemo da stsl. b- na poetku rijei odgo-vara u mnogim rijeima lat. f-, npr. stsl. bratr (hrv. bra t) ~ lat. frter ili stsl. ber (hrv. br m) ~ lat. fer nosim. Na osnovi ovih podudarnosti (i podudarnosti u drugim ie. jez.) rekonstruiramo u ie. fonem *bh koji nam s jedne strane slui kao formula kojom emo zapisati podudarnost slav. b- i lat. f-, ali i s druge strane kao poku-


128

aj realne rekonstrukcije toga glasa u ie. (zvuni aspirirani dvou-sneni okluziv) iz kojega se moe izvesti i stsl. b- (deaspiracijom) i lat. f- (obezvuenjem i prelaskom ph u f).Valja imati na umu da, kada govorimo o rekonstruiranju ie. pra-jezika, ne mislimo da moemo rekonstruirati tono jedan, jedin-stven vremenski presjek toga jezika. Poredbenopovijesnom meto-dom moemo rekonstruirati s mo posljednju fazu u razvitku ie. prajezika, neposredno prije njegova raspada na posebne ie. jezike. Taj je jezik ve tada bio jako dijalekatski ralanjen i esto je teko pri rekonstrukciji ustanoviti koji smo indoeuropski tono rekon-struirali koji dijalekat, koju fazu u njegovu razvitku itd. Osim toga, valja paziti i ne izvoditi iz rekonstrukcije jezika neopravdane zakljuke o njegovim moguim govornicima. Kada govorimo o In-doeuropljanima, upotrebljavamo taj naziv s mo u smislu govorni-ci ie. prajezika, kao lingvistiki termin, a ne u bilo kakvu etni-kom ili rasnom smislu. Dobar nam primjer za to prua afrazijska jezina porodica razliitim afrazijskim jezicima (npr. arapskim, hebrejskim, koptskim, hausom itd.) govore i crnci i bijelci i tu vidi-mo da s mo po jeziku ne moemo zakljuivati nita, primjerice, o izgledu govornik praafrazijskoga (koja je ve tada uostalom mo-gla biti izrazito heterogena kao to je npr. u suvremenih govornika francuskoga jezika u Francuskoj).

VRSTE GLASOVNIH PROMJENA

Glasovni zakoni

Glasovnim zakonima nazivamo sustavne promjene koje se dogo-de u nekom jeziku, odnosno, sustavna glasovna podudaranja iz-meu nekih jezika113. Tako je npr. slavensko staro nosno // (kao u franc. bonbon bombon) u hrvatskom pravilno i uvijek dalo /u/. Ta promjena, // > /u/, vrijedi openito i u svim rijeima. Drugi je primjer, recimo, indoeuropsko *bh koje u sanskrtu pravilno na po-

113 Tako se svaka glasovna podudarnost, primjerice to da slavenskomu o odgovara litav-sko a (usp. stsl. noga ~ lit. nag ), ili promjena *a > *o u slavenskom, moe zvati glasovnim zakonom. Meutim, pod glasovnim se zakonima esto podrazumijevaju (obino) bitniji glasovni zakoni koji imaju posebna imena, npr. Brugmannov zakon, de Saussureov zakon itd. Iako bi se po nekoj logici oekivalo da bi samo bitniji, vei glasovni zakoni trebali dobi-vati imena, u povijesnoj lingvistici katkada i ne tako bitni zakoni dobiju neije ime. Ipak, za povijesnoga je lingvista jedna od najveih asti imati svoj zakon, ma kako nevaan moda on zapravo bio. Takvim je, imenovanim, glasovnim zakonima posveena knjiga Collinge 1985, inae ne ba najuspjenija.

UVOD

129

etku rijei daje /bh-/, u latinskom /f-/, a u grkom //. Taj je gla-sovni zakon takoer u naelu bezizniman i potvren brojnim pri-mjerima, usp. ie. *bhreh2t r brat > skr. bhrt, lat. frter, gr. ili ie. *bheroh2 nosim > skr. bhrmi, lat. fer, gr. itd. Mladogramatiari su krajem 19. st. ustvrdili die Lautgeset-ze kennen keine Ausnahmen tj. glasovni zakoni nemaju iznima-ka. Oni su tvrdili da u svim jezicima uvijek i u potpunosti vri-jede glasovni zakoni, tj. da se jezine promjene uvijek dogaaju tako da se neki glas (primjerice /bh/) promijeni u neki drugi glas (primjerice /f/) odmah, dakako uz mogue meufaze, u svim ri-jeima bez iznimaka. Iznimke su uvijek bile posljedicom sekun-darnih odnosno naknadnih analogija. Tako bi primjerice staro-slavenski broj devt trebao glasiti *nevt (usp. lat. novem, eng. nine), ali glasi devt analogijom prema broju dest gdje se to poetno d- oekuje po glasovnim zakonima (usp. lat. decem, eng. ten gdje d- pravilno daje t-). Mladogramatiarima se suprotstavi-la lingvistika geografija njezini su zastupnici, nasuprot mlado-gramatiarima koji su tvrdili da su glasovni zakoni beziznimni, tvrdili chaque mot a son histoire (svaka rije ima svoju povi-jest), odnosno da se glasovne promjene tipa *bh > /f/ ne dogaa-ju odjednom u svim rijeima, nego da polako napreduju od rijei do rijei, katkada bre, a katkada sporije. To bi znailo da se pri-mjerice promjena *bh > /f/ ne dogodi odmah u svim rijeima, ne-go prvo, recimo, u nekim rijeima, poslije u drugima, jo poslije u treima, a tek na kraju u svima ili u veini njih. Takvu promjenu zovemo leksikom difuzijom, a primjer, recimo, nalazimo u naim dijalektima. U hrvatskom je staro, prahrvatsko slogotvorno * da-lo u veini tokavskih dijalekata /u/ (usp. npr. hrv. vk i e. vlk). No slogotvorno * nije izravno prelo u /u/ jedna je od meufa-za prije /u/ bio dvoglas /o/. Dakle /o/ > /u/. Zastupnici bi bezizni-mnih glasovnih zakona tu oekivali da emo u svim primjerima na mjestu starijega /o/ imati /u/ i to je doista istina u veini di-jalekata. No u nekim je istonobosanskim dijalektima zabiljee-no da imaju jo dvoglas /o/ u rijei stp (umj. stp, od starijega *stp) i u jo nekoliko rijei iako je odraz slogotvornoga * u svim ostalim rijeima /u/. Tu vidimo primjer leksike difuzije ta pro-mjena, /o/ > /u/, oito nije izvrena odjednom u svim rijeima, ne-go je u nekim rijeima staro /o/ bilo dulje zadrano, katkada i do dananjih dana. Odnos je mladogramatiarske pravilnosti glasovnih promjena i leksike difuzije i dan-danas sporan i kompliciran. ini se da mla-dogramatiarski beziznimni glasovni zakoni u veini sluajeva do-


130

ista stoje, ali da takoer postoje i sluaji gdje je oito dolo do lek-sike difuzije. Neki smatraju da se glasovni zakoni mogu proma-trati tek nakon to je promjena potpuno gotova (i nakon to su mo-gui sluaji leksike difuzije ve prebrisani). Ovim se problemima danas pogotovu bavi sociolingvistika114.Glasovne promjene mogu biti neuvjetovane i uvjetovane. Neuvje-tovane su one glasovne promjene u kojima glas daje neki drugi (ili ostaje isti) u svim okolinama i u svim poloajima u rijei. Tako pri-mjerice slavensko nosno * daje u hrvatskom /u/ u svim poloajima u rijei (npr. *rka > rka). To je neuvjetovana promjena. S dru-ge strane, slavenski jat * (u prahrvatskom zatvoreno / /) daje u standardnom hrvatskom razne odraze ovisno o glasovnoj okolini, poloaju u rijei, duljini itd., npr. svt > svijt, pvati > pjvati, r-pa > rpa, voll > vlio. To je dakle uvjetovana promjena.Osim raznih analogij, nepravilnost glasovnih podudarnosti izazivaju i druge sporadine jezine promjene kao to su disimila-cije, asimilacije i sl. Ovdje emo dati kratak pregled nekih takvih promjena115.

Analogija

Analogijom nazivamo promjenu pri kojoj jedan ili vie oblika utje-u na drugi oblik ili oblike. Ve smo naveli primjer slavenskoga devt umjesto *nevt analogijom prema dest. Analogija esto djeluje u paradigmi tako da ujednauje, pojednostavljuje oblike tako primjerice neki hrvatski govori umjesto peete, peku imaju peete, peu gdje je peu stvoreno analogijom prema peete. Ana-logijom se mogu ujednaavati i pojedini nastavci tako se primje-rice u mnogim hrvatskim govorima umjesto sve vrijeme veli svo vrijeme, analogijom prema ovo vrijeme. Analogija ne djeluje pra-vilno ona u nekim sluajevima djeluje, u nekima ne. U samoj je naravi analogije da je zapravo nasumina. Tako se, recimo, analo-gijom prema prezentu m danas govori ati umjesto starijega sati, iako te iste analogije nije bilo kod glagola pl m, plsati (a ne **plati) ili kr m, krsati (a ne **krati). Pojava analogije u jednoj rijei, a u drugoj n, katkada ovisi o frekventnosti odreene rijei, odnosno oblika, a esto i o obinoj sluajnosti. U analogiji se

114 Za opirnu raspravu usp. Labov 1994.115 Usp. na hrvatskom i preglede u Ivi 1970: 20-31 ili Mihaljevi 2002: 13-28. Na en-gleskom usp. primjerice opirniji pregled u Beekes 1995: 54-95.

UVOD

131

ne moe zahtijevati sustavnosti ili pravilnosti (iako je i ondje kat-kad ima)116 jer je to protivno samoj naravi analogije.

Ispadanje glasova

Samoglasnici se esto gube, pravilno (uvijek) ili sporadino (katka-da) na poetku, u sredini i na kraju rijei. Prema poloaju samogla-snika koji se gubi razlikujemo tako aferezu, sinkopu i apokopu.

AferezaAferezom se naziva otpadanje samoglasnika na poetku rijei. Ova je promjena u indoeuropskim jezicima prilino rijetka, no u nekim se drugim jezinim porodicama ee javlja. Primjer je afe-reze npr. hrvatski dijalekatni oblik nako umjesto onako (to se do-due moe smatrati i analogijom prema tako).

SinkopaSinkopa je ispadanje samoglasnika u sredini rijei. Primjer je to-ga hrvatsko dijalekatno/govorno etri umjesto etiri ili velki umje-sto veliki.

ApokopaApokopa je otpadanje samoglasnika na kraju rijei. Primjer je hr-vatsko dijalekatno tak, onak umjesto tako, onako.Kako rekosmo, ispadanje samoglasnika moe biti pravilno i spora-dino. Dosad navedeni primjeri su sve primjeri sporadina ispada-nja glasova. Primjer pravilna otpadanja, dakle, otpadanja koje se dogaa u svim sluajevima, imamo u onim hrvatskim govorima u kojima, recimo, zanaglasno /i/ i /u/ ispada pa se kae stlca, lsca, nst, vdla, m knla, Issa umjesto stlica, lsica, nsiti, vdila, m knula, Isusa itd. Pravilne su nam sinkope i apokope poznate i primjerice u latinskom jeziku ili u germanskoj jezinoj porodici.

116 Dakle, ne moe se rei da analogija sati ati nije mogua ili uvjerljiva zato to plsati ili krsati nisu zahvaeni istom analogijom. S druge strane, katkada se moe traiti razlog zato je analogija u kojem primjeru djelovala, a u kojem drugom nije. Npr. u hrvatskom danas svi glagoli osim m gu i h u imaju u 1. licu jd. prezenta nastavak -m. Taj je nastavak u svim glagolima, osim u njih tri (#mm, dm, j sam), sekundaran i uve-den analogijom prema dotinim trima glagolima. Tu se nedostatak te analogije u m gu i h u objanjava uestalou tih glagola (pa ipak u dijalektima postoje i oblici moem i hoem).


132

Umetanje glasova

Kao to se mogu izgubiti, katkada se glasovi mogu i dodati u ko-ju rije. Po mjestu u rijei na koje se glas dodaje razlikujemo tako protezu i epentezu.

ProtezaProteza je dodavanje glasa na poetku rijei. To je primjerice doda-vanje h- ispred slogotvornoga - u nekim hrvatskim dijalektima (i u standardu), npr. hr vati se umjesto r vati se. U praslavenskom su gotovo sve rijei koje su poinjale samoglasnikom dobivale protet-sko /v/ ili /j/, pa tako prema starolitavskom esm jesam imamo u staroslavenskom jesm jesam, a prema sanskrtskom dr ima-mo staroslavensko vydra vidra. Primjer protetskoga samogla-snika vidimo u panjolskom i turskom gdje rijei koje poinju sku-pinom /s/ + neki suglasnik dobivaju protetsko e- (u panjolskom) odnosno protetsko i- u turskom. Tako se hrvatski statstika kae na panjolskom estadstica, a na turskom istatistik.

EpentezaEpenteza je umetanje glasa u sredini rijei. Umetanje suglasnika (ekskrescenciju) vidimo u hrvatskom ljbav-ju > ljbavlju (uspo-redi gld-ju > glu) s poznatim epentetskim /l/, dok umetanje sa-moglasnika (anaptiksu ili svarabhakti) vidimo u hrvatskom vosak umjesto *vosk prema starijem *vosk (usp. i posuenicu dij lekt/dij lekat bez epenteze i s njom).

Premetanje glasova ili metateza

Primjer je metateze npr. hrv. dijalekatno korm umjesto komr ili hrvatski turcizam ba rjk prema turskom bayrak. Metateza mo-e biti i pravilnom tako se u junoslavenskom svako *el u zatvo-renom slogu pravilno premee u *l, usp. hrv. mljti < *mel-ti, ali mlj- te < *me-ete.

Asimilacija

Asimilacija je pribliivanje u izgovoru ili potpuno izjednaavanje dvaju susjednih glasova (mogu biti jedan do drugoga ili u susjed-nim slogovima). Asimilaciju primjerice vidimo u hrv. dijalekatnom

UVOD

133

ma umjesto zma gdje se -z asimilira u - (// je blie glasu // nego /z/), u dijalekatnom apatka umjesto apotka s a-o > a-a ili dijalekatnom n velj umjesto n valj s e-a > e-e (tu je mogla us-put djelovati i disimilacija a-a > e-a). U asimilacije pripadaju i hr-vatsko jednaenje po zvunosti ( z-piti > spiti) i po mjestu tvorbe (st n-ben > st mben).

Disimilacija

Disimilacija je udaljavanje u izgovoru dvaju susjednih glasova (mogu biti jedan do drugoga ili u susjednim slogovima). Usp. hrv. jrbol prema lat. arbor (i panjolskom rbol), dijalekatno st ropl umjesto st ropr (r-r > r-l) ili dijalektano smlja umjesto smnja (m-lj > m-nj). Disimilirati se mogu i dva ista glasa (npr. r i r u st ropr) i dva izgovorno bliska ali ne ista glasa (m i nj u smnja).

glasovne promjene

Documents