GLOTODIDAKTIKA

problem kako naučiti neki strani jezik nastao je skupa s problemom da se usvoji drugi jezik, nakon što smo od svoje okoline naučili svoj prvi (maternji) jezik, dok još nismo znali govoriti

ta je potreba postojala već u davnoj prošlosti u narodima prvih nama poznatih civilizacija, koji su morali komunicirati u diplomatske, vojne i razne druge svrhe

dokazuju to sumersko-akadske tablice (Sumer – prastara država u južnoj Mezopotamiji) u kojima su danas stručnjaci htjeli naći mnogo bolju metodu učenja negoli je bila gramatičko-prevodilačka, koja se tako snažno nametnula početkom XIX vijeka, izazvavši nekoliko stoljeća kasnije protiv sebe čitavu revoluciju

s današnjeg gledišta je pogotovo bio uspješan način na koji su neki rimski dječaci učili grčki: simultana upotreba dvaju jezika – latinskog i grčkog – ne samo u govori od ranog djetinjstva, nego i u nastavi

dopuštala im je da bez poteškoća prelaze s lingvističkog kodeksa jednog jezika na drugi, i u takvim slučajevima možemo govoriti o BILINGVIZMU ili EKVILIZMU (ravnopravna upotreba dvaju različitih jezičkih sistema)

sigurno je da je sagledanje glotodidaktičkog iskustva u historijskoj perspektivi zanimljivo i poučno, no stručnjaci ne traže danas, kao i još nedavno, idealnu metodu, a pogotovo je ne traže oslanjajući se isključivo na praksu i iskustvo

oni su u potrebi za jednom glotodidaktikom naučno integriranom: traže niz uspješnih postupaka koji odgovaraju zahtjevima nekih savremenih nauka

odgovor na naše pitanje nalaze najprije u postavkama moderne psihološke didaktike, a zatim u idejama i sugestijama tzv. primijenjene lingvistike

u novije vrijeme posvećuje se naročita briga formiranju nastavnika stranih jezika pored brojnih djela iz didaktičke metodologije, koja su objavili mnogi istaknuti autori,

značajni su i razni tečajevi i seminari od onih održanih u zadnje doba zanimljivi su programi koje su izradili BEL (Bureau

de l'enseignement des Langues) u Parizu i nedavno u Milanu i Rimu CILA (Centar za primijenjenu lingvistiku)

prema orijentaciji sličnoj onoj koja prevladava u SADu, u svim tim programima primijenjena lingvistika ima naročitu važnost

glotodidaktika ne može ignorisati neke probleme koji se tiču njenog predmeta – jezika, pogotovo kad se njima bavi jedna nova nauka čije postavke daju izvanredno solidne temelje nastavi stranog jezika i naučnu osnovu nekim postupcima, koje je već iskustvo pravilno ocijenilo

ne znači da učenje stranog jezika nije i prije imalo naučne osnove, ali mnoge tradicionalne principe, ne samo u sticanju znanja u jeziku, nego i one na osnovu kojih se smatralo da je moguće usvojiti jedan strani jezik, strukturalni lingvist je podvrgao kritici

on prvenstveno smatra neosnovanim shvatanje da svaki jezik može biti opisan na osnovu istih kategorija i da podliježe istim strogim normama

ta su shvatanja proizašla iz koncepcije Aristotela koji je opisujući grčki jezik odredio razlike logičke prirode u skladu s kategorijama mišljenja

budući da su kategorije mišljenja općenite, a gramatika odražava te kategorije, svaki jezik može biti opisan na temelju istih kategorija

dugo će prevladavati takvo shvatanje prema kojem će poslije grčke biti izrađena i latinska gramatika, a kasnije, kad na to dobiju pravo, i gramatike nacionalnih jezika

i u tim živim jezicima tražit će se saglasnost s grčkim i latinskim (npr. u početku će se ignorisati član, jer ga latinski jezik nema)

po istoj tradiciji, najveći autoriteti bili su veliki pisci u prošlosti štaviše, i današnje, moderne i razmjerno dobre normativne gramatike, trpe od krupnih

nedostataka: mnogo toga važnoga i neotuđivoga u jeziku nije potpuno obuhvaćeno definicijama i pravilima; kad učenik oklijeva svrstati neku riječ ili primijeniti neko pravilo, često pokazuje da zapravo inteligentno rasuđuje; osim toga, navedeni primjeri protežu se na više vjekova

i što je za nas glavno, ni te gramatike ni udžbenici sastavljeni prema njima ne rješavaju naš problem: KAKO NAUČITI STRANI JEZIK?, pogotovo ako se misli na ciljeve koje danas takva nastava postavlja

u velikom broju slučajeva nije moguće dati pravila koja će učenika uputiti kako iskazati neku stvarnost na stranom jeziku, jer je ta ista stvarnost drukčije izražena na njegovom maternjem jeziku, što je jedna od učenikovih najdubljih navika

na te razlike nailazimo svuda, na svakom koraku, i na prvima, u onim početnim i najjednostavnijim izjavama: O Paul, c'est toi! – Oui, c'est moi.

u ovom slučaju prevođenje riječ po riječ je nemoguće naravno, neki nastavnici su mnogo toga shvatili u nastavi stranih jezika, dobrih i

uspješnih postupaka je bilo i prije, ali to inteligentno iskustvo može se tek sa strukturalnom lingvistikom ne samo osloniti na nauku nego i obogatiti novim saznanjima