GovorLjudsko biće ima posebnu sposobnost komunikacije, koja ga izdiže iznad svih ostalih

živih bića. Ta je sposobnost iznimno bitna za postojanje ljudske vrste i za sve ono što

se oko nas događa. To je ljudski govor.

Govor je vrlo složen proces, koji u konačnici podrazumijeva i proizvodnju glasa. Glas

i govor kao najučinkovitiji načini ljudskog komuniciranja stvaraju se u

organima koji su osposobljeni za tu funkciju. Iako postoje i drugi načini

komunikacije među ljudima, kada se ne upotrebljava glas, ipak je velika

privilegija imati glas, a posebno zdrav glas. To najbolje znaju oni koji ga

nisu nikada imali ili su ostali bez njega tijekom života.

Gdje i kako nastaje glas?

Čovjek ne posjeduje neki specifični organ za proizvodnju glasa već je tijekom razvoja

došlo do adaptacije njegovih dišnih organa i dijela organa za probavu kako bi se

omogućila ta funkcija. Proizvodnja glasa i govora stalno se razvija i kontrolira pod

utjecajem ostalih osjetila kao što su sluh, vid i ravnoteža, a sve to koordinirano je

složenim funkcijama mozga, tj. središnjeg, ali i perifernoga živčanog sustava.

Fonacijski aparat (služi za proizvodnju glasa i govora) čine:

organi koji sudjeluju u neposrednoj proizvodnji glasa i govora – grkljan, nosna i

usna šupljina, ždrijelo, respiracijski mišići, koštane strukture grudnog koša,

kralježnice i zdjelice, te cijeli dišni trakt (dušnik, bronhi i pluća) i

organi koji sudjeluju u stvaranju i održavanju glasa i govora – središnji živčani

sustav, osjetila, periferni živčani sustav i endokrini sustav.

Građa navedenih različitih struktura (glasnica, grkljana, nosne i usne

šupljine, ždrijela, kapaciteta pluća, građe prsnog koša, vrata…) utječe na

stvaranje osobnosti glasa svakog čovjeka. Od drugih ljudi između ostalog,

razlikujemo se i svojstveni smo po visini, jačini, boji i rasponu glasa i te su

razlike dio naše osobnosti.

Stvaranje glasa u grkljanu vrlo je složen proces. Grkljan primarno ima funkciju

disanja (kroz njega zrak ulazi u dušnik i pluća), te ulogu zaštite donjih dišnih putova i

fiksacije prsnog koša, a sekundarno – proizvodnju glasa za što je potrebna struja

zraka, određeni tlak kojim taj zrak struji i elastična valvula koja može vibrirati. Tu

elastičnu valvulu čine glasnice. Glasnice su mišićno vezivne tvorbe prekrivene

sluznicom koje se pomiču u medijalnu liniju, a pod djelovanjem struje i tlaka zraka iz

dušnika istodobno vibriraju. Tako dolazi do stvaranja glasa. I vibriranje glasnica je

složen mehanizam, a i one same su vrlo osjetljive. I najmanje oštećenje ili poremećaj

u području glasnica može dovesti do poremećaja glasa, tzv. promuklosti.

Poremećajima glasa mogli bismo nazvati sve ono što smanjuje učinak

komunikacije i čini glas manje ugodnim, pri čemu govornik za primjereno jak i

ugodan glas troši previše energije (Bolfan-Stošić, 1994.).

Najčešći i učestali (prisutan u 50-60% školske djece) poremećaj glasa u dječjoj dobi

jepromuklost ili disfonija. S obzirom na njegovu učestalost, te na pretpostavku da

je zdrav dječji glas preduvjet za razvoj zdravog glasa odrasle osobe potrebna je

pojačana briga o dječjem glasu već od najranije dobi.

Promuklost i što je uzrokuje

Promuklost (dysphonia) je poremećaj glasa koji označava svako odstupanje od

njegovih normalnih obilježja visine, intenziteta i kvalitete. Najčešće je uzrokovana

organskim promjenama na grkljanu, ali i funkcionalnim.

(Prema medicinskoj podjeli, promuklost se dijeli na primarneorganske i funkcionalne

promuklosti te sekundarneorganske i funkcionalne promuklosti.)

Ovisno o duljini trajanja simptoma, govorimo o:

akutnoj, iznenadnoj, kratkotrajnoj i prolaznoj promuklosti, nakon odgovarajuće

terapije (vezanoj za akutna stanja, tj. upalne bolesti u području grkljana ili

cijeloga dišnog trakta, uzrokovanoj virusima, ali i kao posljedica bakterijskih

upala i nekih alergijskih stanja). U ovom slučaju promuklost nije jedini simptom i

obično je praćena drugim elementima upale.

kroničnoj promuklosti koja traje dulje vrijeme, nekoliko tjedana ili mjeseci pa i

godina.

Promuklost nastaje i kao posljedica različitih organskih promjena na glasnicama. To

znači da na glasnicama postoje promjene na sluznici, vezivnom dijelu ili mišićima

glasnica ili čak na cijelom grkljanu ili okolnim strukturama. Oblici bolesti mogu biti

zloćudni ili dobroćudni.

Uzroci dugotrajne promuklosti:

najčešći je kronični laringitis ili kronična upala sluznice grkljana osobito

kada su promjene izrazite u području glasnica, a nastaju kao posljedica kronične

iritacije grkljana nekim štetnim čimbenicima iz okoliša (npr. dimom cigarete,

onečišćenim zrakom, prašinom, izloženosti kemikalijama i plinovima, kod

kronične konzumacije alkohola ili trajne i česte, profesionalne upotrebe glasa i

glasnica – pjevači, glumci, odgajatelji, učitelji, političari, spikeri i sl.  ili kod

glasnog i dugotrajnog govorenja, te pogrešne upotrebe glasa. Takva vrsta upale

češća je u osoba koje dišu isključivo na usta zbog dugogodišnje opstrukcije nosa

ili čestih upala u području gornjih ili donjih dišnih putova kao i kod osoba koje

dugotrajno kašlju uslijed astme, bronhitisa, kroničnih upala sinusa ili mandula.

Predisponirajući čimbenici za razvoj te bolesti mogu biti i neke druge kronične

bolesti (anemije, bolesti jetre i bubrega). Kronična upala grkljana bolest je

odraslih, češća u muškaraca, no nalazimo je i u djece iako rjeđe, a tada je obično

povezana s kroničnim upalnim bolestima donjih dišnih putova ili nekim drugim

kroničnim bolestima. Od svih bolesti grkljana kronični laringitis je sigurno

najčešća, dobroćudna bolest koja se može učinkovito liječiti pa i izliječiti ako

promjene nisu ireverzibilne. Može imati različite oblike (promjene na grkljanu), a

neke od njih su trajne. Ako čovjek ima teški kronični laringitis, a i dalje je izložen

štetnim utjecajima, bolest može postupno prijeći u maligni oblik pa su

pravovremena dijagnoza i liječenje vrlo važni.

kronični edem glasnica, kao dobroćudna promjena koja se češće javlja

u starijih ženskihosoba koje puše, pri čemu je glas takvih osoba dubok i

hrapav. Postoje i mišljenja da se ta bolest ipak ne može dovesti u vezu s

pušenjem. Liječenje je kirurško, a bolest obično ne prelazi u zloćudni oblik.

Dobroćudne promjene na glasnicama koje mogu dovesti do promuklosti su

zadebljanja glasnica ili izrasline na glasnicama. Mogu se pojaviti na jednoj ili obje

glasnice, te mogu biti različitih veličina i oblika. Osim poremećaja glasa, mogu

poremetiti i disanje. Liječe se uglavnom operativno različitim kirurškim metodama.

Polipi glasnica benigne tvorevine na glasnicama, češće se pojavljuju kod

muškaraca pedesetih godina kao posljedica kronične iritacije glasnica  upalama

ili mehaničkim iritacijama. Iako su polipi benigni, obvezno je njihovo kirurško

odstranjenje jer u podlozi ponekad može biti maligna bolest koja će se moći

dokazati jedino patohistološki (mikroskopski).

Vokalni čvorići ili noduli (izbočenja slobodnog ruba glasnica) koji se

pojavljuju na tipičnim mjestima na glasnicama (u tzv. Frankelovim točkama – na

granici prve i druge trećine glasnica) kao posljedica dugotrajnog mehaničkog

podražaja glasnica u muške djece u dobi između 5 i 12 godina i ljudi koji se

profesionalno bave pjevanjem: operni pjevači, govornici, te ljudi koji i inače puno

govore, a nepravilno se koriste glasovnim aparatom, tj. pogrešno upotrebljavaju

glas. Vokalni čvorići u djece najčešće spontano regrediraju do puberteta. Nisu

veći problem i nije ih potrebno kirurški odstranjivati. No kod neke djece

nestankom vokalnih čvorića, na tim mjestima razvija se kronična promjena koja

dovodi do trajne promuklosti u odrasloj dobi koja se teško liječi.

Papilomi izrasline na glasnicama uzrokovane virusima, u velikom postotku

skloni recidivima tj. ponavljanju. Teško i dugotrajno se liječe. Rijetko prelaze u

maligne oblike bolesti, ali kod vrlo male djece, papilomi u području grkljana veliki

su terapijski problem više zbog stalnih recidiva i poteškoća disanja nego zbog

same promuklosti.

Keratoze, hiperkeratoze ili leukoplakije glasnica promjene na sluznici

glasnica koje također dovode do promuklosti, a kroz dulje vrijeme i do maligne

alteracije. To su promjene koje također mogu biti posljedica kronične iritacije

grkljana spomenutim štetnim utjecajima. Često uzrok promuklosti može biti i tzv.

hipertrofija ventrikularnih nabora (zadebljanje struktura grkljana iznad glasnica),

a može nastati kao posljedica različitih organskih ili funkcionalnih promjena na

grkljanu.

kontaktni ulkus promjena na glasnicama kao posljedica nekoliko rizičnih

čimbenika (pušenja, onečišćenog zraka, pojačanog refluksa kiseloga želučanog

sadržaja, glasne i pogrešne upotrebe glasa…) Iako je to uglavnom bolest

muškaraca, može se pojaviti i u žena i ne prelazi u maligne oblike.

Hormonska disfonija ili poremećaj glasa posljedica je glasovnih obilježja

spola i dobi, svakodnevna i normalna pojava. Tako razlikujemo ženski i muški

glas. Poznat je i utjecaj muških spolnih hormona na glas dječaka koji u pubertetu

prelazi u odrasli muški glas, često promukao. Utjecaj tih hormona postoji i kod

žena, ali je znatno manji zbog drugačije građe grkljana.

Većina promjena na glasnicama dobroćudne su bolesti, ali mogu maligno

alterirati. Dobroćudne izrasline na grkljanu rjeđe su od zloćudnih, ali oko

80% tumora grkljana jesu maligni tumori. Svaka izraslina na grkljanu je

sumnjiva dok se mikroskopski ne dokaže suprotno. Zato se treba čuvati

egzogenih štetnih čimbenika na koje možemo utjecati (pušenje, pretjerana

konzumacija alkohola…). Također, svaka promuklost koja traje dulje od tri

mjeseca pa i manje ne smije se shvatiti olako već se mora potražiti

otorinolaringološki pregled, osobito ako je riječ o pušaču ili o osobi koja

konzumira veće količine alkohola.

Među malignim oblicima bolesti koje invadiraju grkljan i uzrokuju promuklost,

najčešći su karcinomi iako postoje i mnogo rjeđi, drugi oblici malignih bolesti.

Karcinomi grkljana mogu nastati primarno na glasnicama i u vrlo ranoj fazi svoga

rasta uzrokuju promuklost, ali isto tako, promuklost se može pojaviti i kao prvi

simptom opsežnih tumora okolnih struktura grkljana koji su se s vremenom proširili i

na glasnice. Tada je riječ o vrlo visokim stadijima tumora, o bolesti s lošom

prognozom za bolesnika. Karcinom grkljana razmjerno je čest i čini oko 1 do 2% svih

karcinoma u čovjeka. Iako nije nikada u potpunosti znanstveno dokazana etiologija te

bolesti, mnoga istraživanja govore da su češći kod muškaraca, osobito pušača ili onih

koji konzumiraju velike količine alkohola ili to dvoje zajedno. Genetska predispozicija i

naslijeđe također mogu imati utjecaja na razvoj te bolesti.

Liječenje je uspješno ako se karcinom otkrije u ranoj fazi bolesti, a ako je stadij

bolesti viši, mogućnost izlječenja sve je manja. U liječenju se primjenjuju operativni

zahvati, radioterapija, kemoterapija i drugi oblici liječenja. Ako se karcinom nije

znatno proširio i moguće je provesti operativno liječenje, to zahtijeva manje ili veće

odstranjenje dijelova grkljana i okolnih struktura ili potpuno odstranjenje cijelog

grkljana uz dodatne operativne zahvate odstranjenja limfnih struktura na vratu.

Odstranjenje dijela grkljana, tijekom oporavka pacijenta i poslije dovodi do trajne

promuklosti jer više ne postoje normalne strukture koje sudjeluju u proizvodnji glasa,

ali glas će ipak postojati što je za pacijenta iznimno bitno. Kompenzacijskim

mehanizmima čovjek će ponovno stvoriti glas koji će biti grublji, hrapaviji, promukao,

pa promuklost može biti i posljedica operativnih zahvata koji su bili neizbježni da bi

se čovjeku spasio život. Odstrani li se grkljan potpuno, glas se više nema gdje

proizvoditi. To je izrazito traumatizirajuće za pacijenta i uz sve teškoće koje pacijentu

donosi sama bolest, nemogućnost proizvodnje glasa teško se odražava na psihički i

emotivni čovjekov status. No i takvi ljudi koji nemaju grkljan mogu dugotrajnim

rehabilitacijskim metodama ponovno proizvesti neku vrstu glasa.

U dječjoj dobi

Promuklost mogu uzrokovati, osim već prethodno spomenutih kroničnog

laringitisa ili kronične upale sluznice grkljana, vokalnih čvorića ili nodula,

te papiloma, i

hiperkinetička disfonija, hiperkinezija koja se javlja kao kompenzatorni,

sekundarni mehanizam kod već postojećih organskih promjena na glasnicama ili

kao primarni funkcionalni poremećaj. Uzrokovana je dugotrajnom, pogrešnom

uporabom glasa, najčešće vikanjem, preglasnim govorom, napetim vokalnim

igrama, pretjeranim čišćenjem grla ili kašljanjem. Hiperkinetička disfonija i

vokalni noduli češći su u dječaka u dobi od šest godina, te između devete i

jedanaeste godine, a nakon toga njihova pojavnost naglo pada s pubertetom. U

oba slučaja glas djece zvuči isto: hrapav, šuman, mukao, s oscilacijama

intenziteta i glasnoće bez modulacija. Frekvencija osnovnog tona je viša, iako se

glas akustički čini dubljim. Dugotrajna hiperkinezija može prijeći u hipokineziju,

pa glas zvuči poput šapta. Terapija u djece s vokalnim nodulima i

hiperkinetičkom disfonijom je konzervativna, te sadrži vježbe disanja,

vokalizacije, fonematske vježbe, metode forsiranja nazalonosti, metode slušanja

kako bi se smanjila hiperkinezija. Ako su vokalni noduli tvrdi i fibrozni, slijedi

kirurško odstranjenje uz obaveznu glasovnu terapiju.

psihogena disfonija koja se javlja u djevojčica u doba predpuberteta ili

puberteta, naglo pod utjecajem stresa ili pak bez nekih vidljivih razloga.

Manifestira se gubitkom glasa, bez organske podloge, te na kraju

 poremećaji glasa u pubertetu koji se najčešće javljaju u dječaka

izostankom mijenjanja dječjeg glasa u muški. Uzrok može biti u poremećaju

lučenja hormona, što djeluje na rast larinksa ili se radi o zdravom muškom

larinksu koji nije usvojio odgovarajuće fonacijske funkcije. Budući se radi o

psihičkoj pozadini, u terapiji je potreban i psihološki tretman.

U tretmanu promuklost dječje dobi sudjeluje stručan tim kojega čine fonijatar,

logoped, psiholog, neurolog …

Budući da na kvalitetu glasa utječu i odstupanja na razini rezonancije, poremećaji

rezonancije podrazumijevaju povećanu ili smanjenu nazalnu komponentu govora.

Poremećaji nazalnosti:

hiperrinofonija – kod svih glasova u govoru uočava se nazalni prizvuk

rinolalija – nazalnost je toliko izražena da oštećuje ili onemogućava izgovor

pojedinih glasova

hiporinofonija – nazalnost nedostaje pri izgovoru glasova M, N, NJ, te oni

poprimaju obilježja svojih oralnih parova B, D, LJ

miješana nazalnost – podrazumijeva nepoželjnu prisutnost nazalnosti pri

izgovoru oralnih glasova, te nedostatak nazalnosti kod nazala

U najčešće uzroke poremećaja rezonancije ubrajamo tonzilarne probleme (pojačane

tonzile, adenoidne vegetacije), te različite vrste rascjepa (usne, usne i nepca, mekog

nepca, mekog i tvrdog nepca, te rascjepe alveolarnog dijela, tj. čeljusti gornje vilice).

Prema epidemiološkim studijama, na 581 živorođeno dijete, rodi se jedno s

rascjepom, a dječaci su ugroženija skupina u odnosu na djevojčice.

Prema istraživanju iz 2005. godine (Dembitz, Bagatin), nove rehabilitacijske metode u

terapiji djece s rascjepom dovele su do odličnih rezultata. 75% ispitanika imalo je

uredan razvoj govora, 20% blagu nazalnost, koja se javljala povremeno ili s blažim

intenziteom, a 5% je imalo znatnu  nazalnost i slabiji razvoj govora. U terapiji djece s

rascjepima bio je uključen cijeli tim stručnjaka: kirurg, logoped, ortodont, te po

potrebi i audiolog, otolog, fonijatar, pedijatar, psiholog, dječji stomatolog i socijalni

radnik.

Što je potrebno učiniti da bi se izbjegla dugotrajna promuklost, tj.

poremećaji glasa u djece predškolske dobi?

Naravno, prevencija, rano otkrivanje i tretiranje problema glasa u dječjoj dobi. Inače

se krivo stečeni fonatorni mehanizmi prenose u odraslu dob. Prenaprežući se, dolazi

do dugotrajne promuklosti koja može izazavati trajne promjene na glasnicama, a

time negativno utjecati na profesionalni izbor pojedinca te uspješnost u komunikaciji

u daljnjem životu.

Što svakako treba izbjeći?

Glavni uzrok promuklosti dječje dobi je dugotrajna zlouporaba glasa (vikanje, deranje,

kreštanje, nadglasavanje, duži govor u buci i sl.)  i nepravilna primjena mehanizama

za proizvodnju glasa. Iz navedenog proizlazi da svakako treba izbjegavati preglasan i

naporan govor; nepotrebno i dugotrajno vikanje, deranje, kričanje, dozivanje na

daljinu, te govor u buci. Nadalje, izbjegavati boravak u prostorijama s vrućim,

prehladnim, suhim i zagađenim zrakom (dimom cigareta ili prašinom), i na kraju,

prezačinjena jela i pića koja iritiraju sluznicu larinksa (hladna, vruća, kisela, paprena,

ljuta jela, veće količine meda i slatkiša, gazirana pića…).

Što djecu treba naučiti? Kako da čuvaju i očuvaju svoj glas?

pretjerano ne naprezati glas vičući, vrišteći, pjevajući ili proizvodeći glasne

zvukove koji im opterećuju glasnice

izbjegavati ustrajno i pretjerano čišćenje grla ili kašljanje, bolje je nježno

gutanje

ne tjerati glas da “previše radi”, naučiti ga da se “odmara” (u vrtiću, na

igralištu, kod kuće…)

prići bliže osobi s kojom razgovaraju

ne dovikivati se iz susjednih prostorija

paziti da grkljan nije presuh: kako bi se to izbjeglo treba piti dovoljno vode,

izbjegavati zadimljene prostorije, ne uzimati pića i jela s kofeinom jer isušuju grlo

(gazirani sokovi, čaj i čokolada u većim količinama)

ako su uključeni u logopedsku terapiju, treba naučiti govoriti na opušten način,

stvarati tih i lak glas “pomažući glasnicam da se odmore” (učiti vježbe slušanja,

disanja, vokalnog igranja, osvještavati usnu šupljinu kao rezonator…)

provoditi preporuku o poštedi i odmoru glasa potpunom šutnjom, izbjegavati

šapat

Uloga roditelja

Ako dijete duži period neadekvatno upotrebljava svoj glas ili promuklo govori,

svakako treba potražiti savjet stručnjaka logopeda, te pregled specijalista,

otorinolaringologa-fonijatra. Za vrijeme glasovno-govorne terapije, roditelj s djetetom

treba pratiti situacije u danu u kojima dijete zloupotrebljava svoj glas i u kojem

obliku. Prema savjetu logopeda, roditelj mora i kod kuće sa svojim djetetom izvoditi

vježbe disanja, relaksacije i relaksirane fonacije.

Poremećaji izgovoraNepravilan izgovor glasova

Artikulacijski poremećaji

Dislalija (Dyslalie)

Jedna od najčešćih poteškoća djece predškolske i školske dobi (u odraslih osoba

prisutna u manjem postotku), najučestaliji govorni poremećaj u općoj populaciji

djece, te najčešći razlog zbog kojeg roditelji traže stručnu pomoć logopeda je

nepravilan izgovor glasova. Nazivi koji se koriste za ovu vrstu poteškoća su i

Poremećaj izgovora, Artikulacijski poremećaj i Dislalija (Dyslalia).

Također, možemo reći da gotovo nema govorno-jezičnog poremećaja koji nije

popraćen i poremećajem izgovora (bilo da se radi o poremećaju izgovora glasova ili

nesigurnoj riječi).

U svijetu u kojem živimo i u kojem se informacije prenose govorom, način izgovora

utječe na razumljivost sadržaja govora, ali i obrnuto, skreće našu pozornost sa samog

sadržaja na način govora.

Roditelji se često pitaju zašto se poremećaji izgovora javljaju baš kod njihove djece?

Ponekad nije moguće sa sigurnošću pronaći uzroke, a ponekad ih možemo barem

naslućivati. S obzirom na to, uzroci ovih poteškoća mogu biti organski i funkcionalni.

Ako je uzrok organski to znači da postoji odstupanje u građi ili funkciji organa za

artikulaciju, kao što je:

- rascjep usne i/ili nepca

- visoko (gotsko) nepce

- protruzija čeljusti

- kratka podjezična vezica (frenulum)

- oštećenje sluha

Kod funkcionalnih uzroka nema odstupanja u građi ili funkciji organa za artikulaciju,

već se oni upotrebljavaju na “krivi” način, čija je posljedica upravo nepravilan izgovor

glasova.

Ponekad unatoč odstupanjima neka djeca sama od sebe usvoje pravilan izgovor

kompenzacijskim mehanizmima. Nedostatak prednjih zubića otežava pravilan izgovor

glasova S Z C, no neka djeca ipak uspješno savladaju taj nedostatak tijekom

logopedske terapije. Uzroci nepravilnog izgovora mogu biti i motorička nespretnost,

te nedovoljna diferenciranost pokreta jezika, usnica, gornje i donje čeljusti… Loše

navike iz djetinjstva kao npr. predugo dudanje prsta ili dude varalice mogu dovesti do

teških i ozbiljnih deformacija zubi i nepca, te cijele čeljusti, a time uzrokovati i

poremećaj izgovora. Slabiji fonematski sluh kojim dijete uočava i usvaja fine nijanse

među glasovima također može biti uzrok nepravilnog izgovora.

Nepravilan govorni uzor iz djetetove okoline, odrastanje u socijalno i pedagoški

nemotivirajućoj sredini, zaostajanje u intelektualnom razvoju, cerebralna paraliza i

neki drugi poremećaji najčešće su praćeni poremećajima izgovora i utječu na

produljenje logopedske terapije.

Određen broj djece s poremećajima izgovora može imati i “ozbiljniji” jezični

poremećaj, pri čemu su poremećaji izgovora samo najuočljiviji simptomi uslijed kojih

su djeca uključena u logopedsku terapiju. Ako kod djece postoje i neka neurološka

odstupanja, logopedska terapija će trajati duže, poremećaj izgovora samo je jedan od

simptoma kašnjenja u jezičnom razvoju, a nerijetko kasnije dolazi i do poteškoća u

usvajanju vještine čitanja i pisanja.

Kako prepoznati poremećaj izgovora?

Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a javljaju se u tri

oblika:

1. Omisija – izostavljanje ili nečujna realizacija jednog ili više glasova (npr. dijete

umjesto truba izgovara tuuba, umjesto klupa – kuupa, riba-iba i sl.)

2. Supstitucija – zamjena jednog ili više glasova drugim (npr. dijete umjesto

ruka govori juka, umjesto more – mole i sl.)

3. Distorzija – nepravilan, iskrivljeni izgovor nekog glasa ili skupine glasova (to

znači da su svi glasovi prisutni, ali njihov izgovor je drugačiji od uobičajenog, npr.

blago ili jako umekšan izgovor glasova Š,Ž,Č ili “francuski” tj. grleni izgovor glasa

R).

Spomenuti oblici poremećaja izgovora mogu biti:

sustavni: dijete u svom govoru uvijek na isti način radi određene pogreške,

bilo da se radi o izostavljanju, zamjeni ili nepravilnom izgovoru nekog glasa

nesustavni: dijete nesustavno, ne uvijek i ne na isti način, radi pogreške u

izgovoru glasova (zamjenjuje ih, izostavlja, dodaje i/ili krivo izgovara…), iako ih

može u određenim situacijama i pravilno izgovoriti.

Nesustavne greške izgovora koje prate rani govorni razvoj, a nisu prečeste u govoru

djeteta smatraju se dijelom normalnog govornog razvoja do četvrte godine života. U

slučaju da ostanu prisutne i duže, govorimo o leksičkoj dislaliji ili nesigurnoj slici

riječi.

Npr. dijete:

izostavlja slogove ili glasove u riječima (zmija-mija, crvenkapica-kapica)

dodaje slogove il glasove u riječima (marama-maramama)

zamjenjuje mjesto slogovima i glasovima u riječima (traktor-tratkor, radijator-

jadirator, prikolica-koprilica)

Glasove dijelimo na nekoliko glasovnih skupina, a poremećaj izgovora najčešće

zahvaća cijelu glasovnu skupinu.

Prema glasovnim skupinama razlikujemo slijedeće poremećaje:

sigmatizam: poremećaj izgovora glasova S Z C, Š Ž Č Ć, DŽ Đ (najučestaliji

poremećaj glasova) Glasovi iz ove skupine mogu zamijenjeni međusobno ili

drugim glasovima, najčešće glasovima T i D.

rotacizam: poremećaj izgovora glasa R

lambdacizam: poremećaj izgovora glasova L i LJ

kapacizam i gamacizam: poremećaj izgovora glasova K i G. Najčešće je K

zamijenjeno glasom T, a G je zamijenjeno glasom D.

tetacizam i deltacizam: poremećaj izgovora glasova T i D

etacizam: poremećaj izgovora glasa E. To je jedini samoglasnik koji može biti

poremećen, a upućuje na moguća blaga centralna oštećenja.

Usvajanje izgovora glasova odvija se po “ustaljenom redu”, odnosno po razvojnoj

liniji. To znači da se neki glasovi usvajaju ranije od ostalih. Glasovi koji su motorički i

akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, dok se izgovor onih

složenijih “izoštrava” dugo. Tako bi dijete od tri godine trebalo ispravno izgovarati

sve vokale, te glasove  J, F, V, H, L, dok bi do četvrte godine uz navedene trebalo

ispravno izgovarati i glasove S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ, LJ, NJ. Glasovi L i R se javljaju

najkasnije i nepravilan izgovor se može tolerirati do dobi od četiri i pol godine. Do

pete godine dijete bi sve glasove trebalo izgovarati ispravno.

IZGOVORNE NORME (prema prof. dr. D. Vuletić, 1990.) ZA POJEDINE

GLASOVE I GLASOVNE SKUPINE

PRAVILAN IZGOVOR GLASOVA: OČEKUJEMO KOD DJETETA U DOBI:

A E I O U P B T D K G M N V L F H J 3 – 3,5 godina

S Z C LJ NJ R 4 – 4,5 godina

Š Ž Č DŽ Đ Ć 5 – 5,5 godina

Dijete starije od 5,5 godina trebalo bi pravilno izgovarati sve glasove našeg

izgovornog sustava!

Neka djeca vrlo lagano pravilno izgovaraju sve glasove, dok druga na tom putu

prolaze kroz niz poteškoća. Razvoj izgovora kod svakog je djeteta individualan i

postupan. Npr. oblikovanje pravilnog izgovora glasova Č Š može razvojnom linijom

polaziti od izgovora glasa T iz kojeg nastaju glasovi S C i napokon glasovi Č Š. Tako bi

MAČKA prvo bila MATKA, zatim MACKA, te na kraju MAČKA. Ili RIBA, prvo bi bila IBA,

zatim JIBA, pa LIBA i na kraju RIBA.

Ukoliko primjetite da vaše dijete ne izgovara neke glasove, zamjenjuje ih ili

jednostavno izgovara drugačije od svojih vršnjaka, bilo bi dobro da se javite

logopedu, kako bi što prije otklonili poteškoće. Logopedskom terapijom koja

obuhvaća niz specijaliziranih postupaka i metoda, tj. korekcijom poremećaja

izgovora, vašim savjetovanjem u radu s djetetom kod kuće, te osobnom podrškom i

pomoći djetetu artikulacijski poremećaji se uspješno ispravljaju.

Uspješnost i duljina logopedske terapije s djetetom koje ima poremećaj izgovora ovisi

o mnogim čimbenicima, kao npr.

uzrok poremećaja

težina ili intenzitet poremećaja

redovitost logopedske terapije

suradnja, pomoć i podrška roditelja prema djetetu

motivacija djeteta

radne navike djeteta

dob djeteta

Roditeljska pomoć djetetu s poteškoćama izgovora:

govorite pravilno – budite dobar govorni model

budite djetetu podrška i kad je ono samo svjesno svojih poteškoća u izgovoru

ne ispravljajte dijete

ne posramljujte dijete, ne rugajte mu se zbog načina govora

potražite pomoć logopeda

motivirajte dijete za odlazak logopedu, pohvalite ga za trud i zalaganje tijekom

log. terapije

aktivno sudjelujte u radu s djetetom i logopedom

Predvještine čitanja i pisanjaIako su čitanje i pisanje vještine koje dijete uči u školskoj dobi, da bi ono moglo

nesmetano učiti i usvajati određena znanja potrebno je prije polaska u školu, točnije

u predškolskoj dobi imati usvojene predvještine čitanja i pisanja, tj. predčitačke

vještine (uredan govorno-jezični razvoj, razvijena fonološka svjesnost, veza fonem-

grafem) koje su preduvjet za kasniji razvoj čitalačkih vještina. Temelji za nesmetano

usvajanje predvještina čitanja i pisanja podrazumijevaju uredan govorno-jezični

razvoj, uredan razvoj pažnje, pamćenja, koncentracije, te auditivne i vizualne

percepcije, važne za učenje čitanja i pisanja. Na osnovi razvijenosti predčitalačkih

vještina u određenoj dobi mogu se prepoznati djeca koja bi kasnije mogla imati

poteškoće u usvajanju čitanju i pisanju.

Jedan od takvih pokazatelja kod djece su i poteškoće pri praćenju i pamćenju riječi

koje se međusobno slažu odnosno rimuju. Ako dijete teško prati  i sudjeluje u igrama

prepoznavanja riječi koje se slažu, odnosno rimuju, možemo kod njega očekivati

poteškoće u usvajanju predvještina čitanja i pisanja.

Čitanje je vrlo složena vještina, a podrazumijeva razumijevanje pisane poruke.

Temelji se na prožimanju jezično-govornih, vidnih, slušnih i spoznajnih  sposobnosti i

mnogih znanja. Za razumijevanje napisanog, odnosno pisane poruke dijete treba prije

svega vidjeti grafem (slovo), povezati ga s fonemom (glasom), izdvojiti glasove u

riječima, te ih kasnije spajati u smislene i razumljive cjeline, odnosno riječi.

Pisanje kao najsloženija vještina zahtjeva integraciju pažnje, memorije, motornih

vještina, jezika i znanja.

FONOLOŠKA SVJESNOST (glasovna analiza – raščlamba i glasovna sinteza –

spajanje)

Fonološka svjesnost je sposobnost rastavljanja riječi na glasove i sastavljanja

glasova u riječi, povezivanje glasova (fonema) sa slovima (grafemima) i na kraju,

razumijevanje napisane riječi.

Razine razvoja fonološke svjesnosti kod djeteta urednog govorno-jezičnog razvoja:

Prepoznavanje i slaganje rime (3-4 god.)

Prepoznavanje i segmentacija slogova (4-5 god.)

Prepoznavanje prvog glasa u riječima (5,5 god.)

Rastavljanje riječi na glasove i sastavljanje glasova u smislene cjeline – riječi

(6 god.)

Stvaranje veze glas – slovo (6,5 god.)

Sposobnost stvaranja novih riječi dodavanjem, oduzimanjem ili premještanjem

glasova u riječima (7 god.)

Preduvjeti za nesmetan razvoj predvještina čitanja i pisanja kod djeteta:

Uredan govorno-jezični razvoj

Sposobnost djeteta da razumije ono što govori, da razumije govor drugih, da

razumije sadržaj priče, te da ju samo može prepričati

Uredan izgovor svih glasova do šeste godine

Rečenica uredne gramatičke strukture

Lako uči pjesmice napamet

Uočava i stvara rimu

Lako i dobro pamti pjesmice, priče, slike i događaje

Uredna pažnja i koncentracija

Motorički spretno

Interes za crtanje i pisanje

Iako većina djece lako i brzo uči čitati, prema podacima svjetskih literatura, 10%

djece ima poteškoće u usvajanju vještine čitanja ili disleksiju, kao najčešći

uzrok poteškoća s učenjem. Riječ disleksija dolazi od grčke riječi “dys” – slab, loš,

neprimjeren i riječi “leksis” – jezik, riječ. Definicja Orton Dyslaxia Society (1996.)

– Disleksija je jedna od nekoliko poteškoća u učenju. To je jezično utemeljen

poremećaj konstitucijskog podrijetla koji obilježavaju poteškoće u kodiranju pojedinih

riječi, a koje obično odražavaju nedostatne sposobnosti fonološke obrade. Poteškoće

u dekodiranju pojedinih riječi su neočekivane s obzirom na dob i ostale kognitivne i

akademske sposobnosti; one nisu rezultat općih razvojnih ili senzoričkih teškoća.

Disleksija je sindrom koji obuhvaća niz simptoma. Očituje se u različitim teškoćama,

u različitim jezičnim sastavnicama, uključujući uz teškoće čitanja i pisanja i mnogo

ozbiljnije teškoće u stjecanju vještine pisanja.

Ukratko, disleksija nije bolest, nije vezana uz dob, obrazovanje niti inteligenciju.

Disleksija je poremećaj čitanja i pisanja, vezana je uz teškoće usvajanja školskog

gradiva jer dijete teže čita i piše, ili teže rješava matematičke zadatke (naročito

zadatke s riječima). Disleksija je jedna od specifičnih poteškoća učenja i pojavljuje se

u čitanju i pisanju, brojevnom i ponekad notnom zapisu.

Disgrafija je smanjena sposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja (prema

pravopisnim načelima određenog jezika). Očituje se mnogobrojnim, trajnim i tipičnim

pogreškama. Teškoće nisu povezane s neznanjem pravopisa. Trajno su zastupljene

bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razovja, uredan sluh i vid, te

školovanje. Iako se u mnogim slučajevima specifične poteškoće u pisanju javljaju

zasebno, česti su slučajevi da se u djeteta disleksija i disgrafija javljaju istovremeno.

Diskalkulija je poremećaj matematičkih sposbnosti, a očituje se u poteškoćama

razumijevanja i usvajanja matematičkih pojmova i operacija, slabom poznavanju

matematičkog rječnika, rotacijama, zamjenama, dodavanju, te premještanju

znamenaka u brojevima.

Simptomi u predškolskoj dobi koji mogu ukazivati na poteškoće u učenju čitanja i

pisanja:

kasno progovaranje i usporen govorno-jezični razvoj

siromašan rječnik

dugo zadržavanje grešaka u izgovoru glasova

teškoće govorno-jezičnog izražavanja

agramatizmi u govoru

teškoće u učenju pjesmica i brojalica

teškoće u pamćenju

nerazvijena fonološka svjesnost i nakon 6. godine

poteškoće zadržavanja pažnje

nespretnost u krupnoj i finoj motorici

nesigurnost u prostorno-vremenskim odnosima

hiperaktivnost, impulzivnost

nezainteresiranost za crtanje i pisanje

nemotiviranost, te nedostatak interesa za slikovnice i čitanje

Savjeti:

Za budući razvoj predčitačkih vještina bitan je uredan govorno-jezični razvoj djeteta,

u kojem temeljnu ulogu imaju roditelji. Roditelji su ti koji bi trebali svom djetetu

osigurati poticajnu govornu sredinu, okružiti ga mnoštvom raznolikih životnih

situacija u kojima treba što više razgovarati s djetetom, objašnjavati mu govorom, pri

čemu treba upotrebljavati vrlo jasan govor –  prilagođen kronološkoj dobi djeteta (bez

iskrivljavanja izgovora, tepanja i sl., jednostavnijih  rečeničnih sturktura).

Najjednostavniji način poticanja govorno-jezičnog razvoja djeteta je pričanje priča. U

počektu listanjem, pregledavanjem slika, uočavanje bitnog, čitanjem i prepričavanje

slikovnica, a kasnije knjiga dijete uočava pisani tekst pretvoren u priču. Na taj način,

od najranije dobi aktivnostima čitanja i prepričavanja obogaćuje se djetetov rječnik.

Korisne govorno-jezične igre koje potiču predčitačke vještine:

prepoznavanje i imenovanje poznatih zvukova

igre brojalicama

opisivanje slika

prepričavanje doživljaja

prepričavanje priča

traženje riječi koje se slažu, tj. rimuju (sir-žir, krava-trava, ananas-kontrabas…)

traženje početnog glasa u riječima (v-vuk, l-lav, a-auto…)

raščlanjivanje riječi na glasove (zub – z_u_b; noga – n_o_g_a…)

sastavljanje glasova u riječi (u_h_o – uho; r_u_k_a – ruka…)

Za razvoj vještine pisanja važno je poticati razvoj grafomotorne vještine. Neka dijete

crta (paziti na hvat, tj. držanje olovke) modelira plastelin ili glinu, niže sitne kuglice

na konac ili razne vezice, slaže puzzle, provlači različite vrste i oblike kockica kroz

određene otvore…jer između ostalog, razvojem fine motorike dijete se priprema za

zahtjevnije pokrete pisanja.

Predmatematičke vještine

Tijekom predškolskog perioda života dijete stječe mnoga znanja koja će mu biti

potrebna za razumijevanje matematike. Ta djetetova znanja, iskustva i misaone

operacije nazivamo predmatematičkim vještinama.

Dijete uči o:

odnosima u prostoru (unutra-vani, gore-dolje, ispod-iznad)

odnosima predmeta (veće-manje, lako-teško)

svojstvima predmeta (crven-plav, tvrd-mekan, topao-hladan)

količini (jesu li dvije skupine jednake, ili je jedna skupina veća ili manja za

jedan)

Sva ta znanja dijete stječe krečući se prostorom, baratajući predmetima, okrečući ih,

uspoređujući ih, uspoređujući njihova svojstva baratanjem, okretanjem, diranjem….

Predmatematičke vještine moraju biti usvojene prije polaska u školu, a omogućuju

djetetu razumijevanje broja, kako bi nesmetano moglo usvajati matematiku.

Dijete razlikuje tri različita pojma broja:

broj kao količnu

brojevnu riječ (zna brojiti do deset)

broj kao grafički zapis, simbol kojim označavamo količinu, brojku

Dijete prvo mahanički pamti redoslijed brojevnih riječi, zatim povezuje svaku

brojevnu riječ s količinom (počevši s količinama do četiri), te na kraju predškolskog

razdoblja počinje povezivati brojevnu riječ i količinu s pripadajućim brojkom.

Sluh i razumijevanje

DA / NE

od rođenja – 3 mjeseca

strese se na glasne zvukove

stišava se ili smiješi kada mu se obraćaju

čini se da prepoznaje vaš glas i stišava se ako je plakalo

siše jače ili slabije, reagirajući na zvuk

4 – 6 mjeseci

okreće oči u smjeru zvukova

reagira na promjene u tonu vašeg glasa

primjećuje igračke koje stvaraju zvukove

obraća pozornost na glazbu

7 mjeseci – 1 godina

uživa u igri “ku – kuc” i igrama rukama i prstima

okreće glavu i gleda u smjeru zvukova

sluša kada mu se obraćaju

prepoznaje riječi za uobičajene predmete, poput “čaša”, “cipela” …

počinje odgovarati na verbalne zahtjeve, npr. “Dođi ovdje!”, “Još?”

1 – 2 godine

na zahtjev pokazuje nekoliko dijelova tijela

slijedi jednostavne upute i razumije jednostavna pitanja, npr. “Baci loptu.”,

“Daj mami pusu!”, “Gdje je auto?”

sluša jednostavne priče, pjesmice i rime

pokazuje slike u knjizi kada se imenuju

2 – 3 godine

razumije razlike u značenju, npr. “idi-stani”, “u-na”, “veliko-malo”, “gore-

dolje”

slijedi dvije upute u nizu, npr. “Uzmi olovku i stavi je na stol.”

3 – 4 godine

čuje vas kada ga zovete iz druge sobe

čuje televiziju ili radio na istoj razini glasnoće kao i drugi članovi obitelji

odgovara na jednostavna pitanja, npr. “Tko?”, “Što?”, “Gdje?”, “Zašto?”

4 – 5 godina

pozorno sluša kratku priču i odgovara na pitanja prema njoj

čuje i razumije većinu toga što se kaže kod kuće i u vrtiću

Govor

DA / NE

od rođenja – 3 mjeseca

stvara zvukove zadovoljstva (guguće)

plače različito kada ima različite potrebe

smiješi se kada vas vidi

4 – 6 mjeseci

brblja zvukove koji sve više nalikuju glasovima govora, s mnogo raznih

glasova, uključujućip, b i m

vokalno pokazuje ushićenje i razočaranje

stvara zvukove grgljanja kada je ostavljate samu i kada se igrate s njom

7 mjeseci – 1 godina

brbljanje ima dugačke i kratke skupine glasova, poput “mama dudu bibibibib”

služi se govornim ili neplačućim glasovima da privuče i zadrži pozornost

oponaša razne glasove govora

ima jednu ili dvije riječi, npr. “pa-pa”, “tata”, “mama”, iako ih možda ne

izgovara posve jasno

1 – 2 godine

svakog mjeseca izgovara sve više riječi

postavlja pitanja sa jednom ili dvije riječi, npr. “Ide pa-pa?”, “Gdje tata?”, “Što

to?”

spaja dvije riječi zajedno, npr. “Još keks!”, “Ne voda.”, “Mama beba.”

Upotrebljava razne suglasnike na početku riječi

2 – 3 godine

ima riječ za gotovo sve

upotrebljava dvije do tri riječi da priča i traži stvari

naviknuti slušatelji ga uglavnom uvijek razumiju

često traži ili privlači pažnju prema predmetima, imenujući ih

3 – 4 godine

priča o tome što je radilo u vrtiću ili u prijateljevoj kući

ljudi izvan obitelji obično razumiju djetetov govor

upotrebljava mnogo rečenica od četiri ili više riječi

obično govori glatko, bez ponavljanja slogova ili riječi

4 – 5 godina

glas je jasan kao i u druge djece

u rečenicama iznosi mnogo pojedinosti, npr. “Volim često čitati svoje

slikovnice.”

priča priče u kojima se pridržava teme

glatko komunicira s drugom djecom i odraslima

većinu glasova izgovara ispravno, osim nekoliko, poput l, r, č, ć, š, ž, dž, đ

služi se istom gramatikom kao i svi u obitelji

Razvoj jezika i govora od rođenja do sedme godineU promatranju napredovanja djeteta razvoj govora ima izuzetno veliko značenje, jer

je govor do danas, bio i ostao osnovni način komunikacije među ljudima. Govor ima

neprocijenjivu ulogu u svakodnevnom životu, odgoju, obrazovanju, te kasnije u

profesionalnom djelovanju. Da bi se on pravilno razvijao tj. da bi dijete njime ovladalo

moraju biti ispunjeni neki osnovni biološki, sociološki i psihološki uvjeti (npr. dobro

zdravlje, uredno razvijeni govorni organi, uredan sluh, uredan intelektualni razvoj,

potpuna, tj. funkcionalna i pedagoški stimulativna obitelj, te sredina bogata

mnoštvom raznolikih, između ostalog i govorno-jezičnih poticaja…)

Najintenzivniji razvoj govora i jezika obuhvaća prve tri godine života i odvija se po

predvidivim fazama. Dijete prolazi faze od prvog krika, glasanja, do voljnog

sudjelovanja u razgovoru u kojem izražava svoje misli, osjećaje, stavove i

potrebe. Predgovorno razdobljepočinje rođenjem i traje do 9. mjeseca života

djeteta. Nakon njega, slijedi govorno razdoblje, koje obilježava pojava prve riječi sa

značenjem od 9. do 15. mjeseca, pa razdobljepojave prvih rečenica od 18. do 24.

mjeseca, te razdoblje naglog širenja rječnika i usvajanja gramatičnosti od 24.

do 36. mjeseca.

U prvim mjesecima života svakog djeteta iznimno su važni govorno-jezični poticaji.

Odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom. Plač je prvo

vokalno izražavanje neugodnih osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije

majka, kojoj ono poručuje da je gladno, žedno, uznemireno, da ga nešto boli ili mu

smeta. Na taj način dijete obavještava majku o svojim stanjima, potrebama, te već u

najranijoj fazi komunicira s njom. Igrajući se svojim govornim organima, ono počinje

stvarati mnoštvo različitih glasova. Ta vokalna igra slična je kod svih beba, bez obzira

na jezično okruženje i u toj se dobi ne razlikuje čujuće od gluhog djeteta. Nakon 6.

mjeseca dijete urednog sluha počinje namjerno i osmišljeno proizvoditi glasove

materinskog jezika (dok kod slušno oštećene djece ovakva produkcija glasova

izostaje).

Slušanjem glasova iz okoline dijete počinje razlikovati ugodne i neugodne, poznate i

nepoznate zvukove i glasove, te reagira na njih. Daljnjim rastom i razvojem stječe

sposobnost imitacije glasova, slogova, te izgovaranja prvih riječi. Vrlo brzo uči da

riječi predstavljaju objekte, akcije i mišljenja. Rječnik brzo raste i usvajaju se jezična

pravila: sintaksa, morfologija, pragmatika. Baza materinskog jezika usvojena je u

dobi s tri godine. Time je usvojen određen fond riječi, a dijete može kombinirati riječi

u rečenice prema sintaktičnim i morfološkim pravilima. Pravilan izgovor svih glasova

trebao bi biti u potpunosti usvojen do pet i pol godina.

Polaskom u školu, gdje dijete uči čitati i pisati, te formalno uči jezik, nastavlja se

usvajanje jezika koji se uči i razvija cijeli život. Obično to usvajanje ide lako, s ugodom

i bez napora. No, ako to nije tako, govorimo o različitim odstupanjima u razvoju

jezika, od blažih (kada se blažom stimulacijom uspješno djeluje na razvoj govora i

jezika kod djeteta) do težih (koji zahtjevaju ciljane vježbe za korekciju nastalih

poremećaja).

Da bi dijete naučilo govoriti i ovladalo materinskim jezikom, ne trebaju mu posebni

poticaji ili upute. Ponekad to može imati i suprotan efekt u smislu dosađivanja ili

odvraćanja djeteta od jezika. Djetetov jezik potrebno je oblikovati razgovorom,

pravilnim riječima (“jasan” izgovor, bez iskrivljavanja) i rečenicama (prilagođenim

djetetovoj dobi) koje se odnose na ono čime se upravo bavi.

Roditelji potiču razvoj slušanja, razumijevanje jezika i govornu produkciju kroz

interakciju sa svojim djetetom. Vrlo kompetentno potiču razvoj svih aspekata

komunikacije svog djeteta s puno ljubavi i s dobrim namjerama, iako najčešće bez

puno stručnosti i razumijevanja svojih postupaka.

Tijek razvoja govora i jezika vrlo je važan pokazatelj ukupnog djetetova razvoja, no

njega mogu narušiti razni rizični faktori kao što su npr. rizična trudnoća,  prijevremeni

porod i rođenje, niska porođajna težina, oštećenje sluha, moždana krvarenja,

zanemarivanje djeteta ili pedagoška zapuštenost, psihičko ili fizičko zlostavljanje

djeteta i sl. koji mogu biti rizični za uredan govorno-jezični razvoj.

Iako često ima slučajeva negiranja problema i poteškoća, u smislu tješenja da će

maturacijom to dijete prerasti, vrlo često su upravo roditelji baš ti koji traže stučnu

pomoć logopeda, budući da oni prvi primjete, uspoređujući govor svoga djeteta s

govorom vršnjaka, da im dijete kasni u razvoju i usvajanju govora i jezika. Rano

otkrivanje i prepoznavanje odstupanja, te rana prevencija i intervencija u vidu

pojačane stimulacije razvoja govora i ciljanih vježbi spriječit će nastanak ozbiljnih

poremećaja koji bi se negativno mogli odraziti na cjelokupni djetetov razvoj.

Prikazom kalendara ravoja govora i jezika sa simptomima odstupanja cilj je olakšati

razumijevanje razvoja i prepoznavanje prvih znakova odstupanja, te potaknuti

roditelje, odgajatelje, pedijatre i sve koji se bave zdravljem, odgojem i obrazovanjem

predškolske djece na traženje i pružanje pravovremene pomoći.

Ovaj kalendar govorno-jezičnog razvoja nije dijagnostičko sredstvo, nego poticaj na

promišljanje o očekivanom govorno-jezičnom razvoju, te eventualnoj potrebi traženja

stručne pomoći.

Kalendar govorno-jezičnog razvoja

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

0-3 mj.

raspoloženja izražava

glasanjem, smijanjem i

plakanjem

ne reagira na jake zvukove

sluša glasove i druge

zvukove

3-9 mj.

igra se govornim organima,

stvara mnoštvo glasova

izostanak reakcije na poznati

glas

na ugodne glasove odgovara

smijehom, na neugodne

plačem

nakon 6. mj. ne imitira

glasove odraslih

nakon 6. mj. imitira glasove

odraslih

nezainteresiranost za zvučne

igračke

pojava slogovanja, npr.

mamama, bababa… ne smije se glasno

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

9-15 mj. razumije geste, izraz lica i

promjene u tonu glas, te

odgovara na njih

ne brblja ili je brbljanje

siromašno

razumije jednostavne upute i

izvršava ih, npr. “Daj vode!”

ne odaziva se na svoje ime

razumije značenje više

jednostavnih riječi

ne prepoznaje raspoloženja u

glasu odraslih

slogovanje je bogato i sliči

pravim riječima, npr. ma-ma,

ba-ba, da-da…

ne javlja se prva riječ sa

značenjem

javlja se prva riječ sa

značenjem

ne ostvaruje očni kontakt sa

sugovornikom

imitira nove zvukove i akcije

pogledom traži imenovani

predmet

gestom, pokazivanjem ili

vokalizacijom pokazuje što

želi

maše “pa-pa”

odmahuje glavom u značenju

“NE”

odgurava stvari od sebe koje

ne želi

pruža ruke da ga se primi

miče se od nepoznatih osoba

reagira na svoje ime

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

15-18 mj. govori 5-20 riječi, uglavnom

imenice

ne razumije “pa-pa” i ne

govori

ponavlja riječi i fraze kao “daj

piti”, “mama pa-pa” ne razumije “NE”

intonacija brbljanja sliči

intonaciji rečenice

ne razumije geste i ne koristi

ih

odgovara na pitanje “Što je

to?” ne govori najmanje pet riječi

traži “Daj još!”

ne razumije jednostavne

upute i jednostavna pitanja

slijedi jednostavne upute,

npr. “Donesi medu!”

pokazuje što želi

pokazuje 1-3 dijela tijela

pokazuje dva ili više

predmeta na slikama

donosi stvari da ih pokaže

drugima

traži što želi vokalizacijom,

pokazivanjem ili

dodirivanjem

govori “pa-pa” i još neke

ritualne riječi

protestira s “NE”, te

odmičuči se

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

18 mj.-2 god.

koristi oko 50

prepoznatljivih riječi

ne slijedi i ne razumije

jednostavne upute, npr.

“dođi ovamo”,”donesi

loptu”…

zna pokazati i imenovati

svakodnevne stvari

ne slaže dvije riječi u

rečenicu

oponaša zvukove životinja ili

ih imenuje

ne imitira riječi i akcije

odraslih

ponavlja riječi koje čuje ne pokazuje dijelove na upit

slaže dvije riječi u rečenicu,

npr. “Beba papa.”

nema početka

kombinatoričke igre

(stavljanja dva predmeta u

međuodnose) i simboličke

igre (igre pretvaranja)

počinje koristiti glagole i

pridjeve

korisiti negacije: nema, ne

počinje koristiti zamjenice ja,

ti, moje

zna pokazati pet dijelova

tijela

razumije pitanja tko?, što?,

gdje?

na postavljena pitanja

odgovara adekvatno s “DA”

ili “NE”

dobro imitira zvukove, riječi,

kretnje odraslih

koristi jednu riječ ili kratke

fraze za izražavanje emocija

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

2-3 god. imenuje stvari svakodnevne

upotrebe

ne odgovara na jednostavna

pitanja

dužina rečenice je 2-3 riječi ne postavlja pitanja

pita jednostavna pitanja govor je nerazumljiv

ukućanima, a osobito stranim

osobama

odgovara na pitanja tko?,

što?, gdje?

ne koristi jednostavne

rečenice

uz imenice, glagole i pridjeve

koristi zamjenice, priloge

mjesta ne voli slušati priče, pjesmice

počinje koristiti prošlo i

buduće vrijeme

sluša kratke priče

Pridružuje iste boje

zna odnose: u, na, gore,

dolje, ispod…

zna malo i veliko

shvaća opasnosti

ima složene rutine dnevnih

aktivnosti, npr. priprema i

odlazak na spavanje,

prethodno kupanje

lista slikovnice i imenuje slike

uključuje se u kratki dijalog

verbalno uvodi i mijenja

temu

izražava emocije

privlači pažnju riječima

Dob djeteta

Uredan govorno-jezični

razvoj

Simptomi usporenog

razvoja

3-4 god. koristi rečenicu od 3-4 riječi rječnik je siromašan

postavlja pitanja zašto?,

kada?, što ako?

ne izgovara većinu glasova

koristi zamjenice okolina ga ne razumije

povezano govori o stvarima

koje su se dogodile

ne razumije dvostruke i

trostruke upute

priča kraće priče, komentira

događanja

ne koristi govor za rješavanje

problema

zna svoje ime, godine i spol

nema interakcije s drugom

djecom

odgovara na uputu koja

uključuje tri radnje, npr. “Idi

u sobu, nađi loptu i donesi

je.”

s četiri godine prepoznaje

osnovne boje

prilagođava svoj govor kada

razgovara s mlađima od sebe

“čita” slikovnice

sluša priče oko 10 minuta

uključuje se u duži dijalog

zna igrati ulogu druge osobe

u igri

traži dopuštenje

objašnjava kada ga

sugovornik ne razumije

Ispitivanje sluha (Audiometrija)

Sluh je senzorni modalitet koji omogućuje percepciju zvuka i govora, a time omogućuje i razvoj govora i komunikacije, što čini čovjeka jedinstvenim u živom svijetu. Ispitivanjem sluha ili audiometrijom utvrđujemo ima li ispitanik uredan sluh ili postoji oštećenje sluha. Ukoliko postoji oštećenje sluha, pregledom i dijegnostičkom obradom utvrđujemo vrstu, mjesto i jačinu oštećenja sluha. Prema odnosu zračne i koštane vodljivosti, nagluhost može biti provodna ili zamjedbena (senzoneuralna). Određivanje mjesta oštećenja sluha ili topodijagnostika je preduvjet za postavljanje ispravne dijagnoze i uspješno liječenje. Mjesto oštećenja sluha može biti: vanjsko uho, srednje uho, unutarnje uhu, slušni živac i centralni dio slušnog puta (moždano deblo, subkortikalne jezgre, moždana kora).

Pretrage koje koristimo u audiometriji za određivanje vrste, mjesta i jačine oštećenja sluha su: akumetrija, tonska audiometrija (TA), govorna audiometrija (GA), timpanometrija (TG), kohleostapesni refleks (STAR), otoakustična emisija (OAE), audiometrija evociranih potencijala moždanog debla (BERA), supraliminarna audiometrija (SA) – ABLB, SISI, Langenbeckov pokus, TDT. Akumetrija, tonska audiometrija i govorna audiometrija spadaju u subjektivne metode. U objektive metode spadaju timpanometrija, kohleostapesni refleks, otoakustična emisija i audiometrija evociranih potencijala moždanog debla. U ispitivanju oštećenja sluha

možemo se služiti i drugim dijagnostičkim metodama, npr. ispitivanjem ravnoteže, imaging metodama (kompjuterska tomografija, magnetska rezonanca) i sl.

Akumetrija predstavlja ispitivanje sluha glazbenim ugađalicama. Ona nam pomaže pri utvrđivanju stanja sluha i određivanju mjesta oštećenja sluha. Služimo se s nekoliko pokusa. Pokus zračne vodljivosti uspoređuje prag čujnosti oba ispitanikova uha i uredno čujućeg uha te nam pokazuje radi li se o jednostranoj ili obostranoj nagluhosti. Pokus po Weberu uspoređuje prag koštane vodljivosti oba ispitanikova uha. Ukoliko je oštećenje jednostrano, pri provodnoj nagluhosti ispitanik lateralizira na nagluhu stranu, a kod zamjedbenog na zdravu strano. Pokusom po Rinneu uspoređujemo prag zračne i koštane nagluhosti za svako uho. Na urednom čujučem uhu, odnosno ukoliko nema provodne nagluhosti, zračna vodljivost je bolja od koštane. Ukoliko je zračna vodljivost lošija od koštane, pokus po Rinneu je «negativan» i postoji postoji provodna nagluhost. Schwabachovim pokusomuspoređuje se prag koštane vodljivosti ispitanika i ispitivača. Ako ispitanik čuje kraće vrijeme nego ispitivač, pokus po Schwabachu je «skraćen», a oštećenje sluha je zamjedbeno.

Tonska audiometrija (tonski audiogram) pokazuje, osim mjesta oštećenja, i jačinu oštećenja sluha, uspoređujući prag sluha ispitanika sa standardiziranim «nultim» pragom sluha primjenom čistih tonova i izražava se u decibelima (dB). Ona pokazuje slušno polje ispitanika prikazujući intenzitetski (ordinata) i frekvencijski (apscisa) raspon. Ukoliko postoji asimetrija u pragu sluha na oba uha >30 dB ili ukoliko postoji provodna nagluhost, potrebno je zaglušiti (maskirati) bolje uho. Jačina praga sluha određuje se na temelju prosječnog praga sluha, odnosno prosjek govornih frekvencija (500, 1.000 i 2.000 Hz). Sluh je u fiziološkim granicama <26 dB. Prosječni prag sluha 26-93 dB predstavlja naglugost. Gubitak veći od 93 dB predstavlja gluhoću.

Govorna  audiometrija (govorni audiogram) ispituje razabirljivost riječi s obzirom na jačinu podražaja i time ispituje više razine slušnog puta. Govorni audiogram prikazuje razabirljivost riječi u postocima (ordinata) i intenzitet podražaja u decibelima (apscisa), oblici krivulje karakteristični su za pojedini tip nagluhosti.

Timpanometrija (timpanogram) je dijagnostička metoda kojom ispitujemo podatljivost timpanoosikularnog sistema. Timpanometrija nam omogućuje i ispitivanje kohleostapesnog refleksa (STAR), bilježenjem defleksije zvučnim podraživanjem dovoljne jakosti, na uredno čujućem uho 70 do 100 dB iznad praga sluha.  Ukoliko je prag refleksa manji od 40 dB, to može upućivati na zamjedbenu nagluhost. Refleks izostaje prilikom gluhoće, fiksacije stapesa (otoskleroza) ili klijenuti ličnog živca.

Otoakustična emisija (OAE) bilježi zvuk koji generira unutarnje uho, a nastaje kontrakcijama vanjskih osjetnih stanica. Može biti spontana ili evocirana. Ukoliko postoji oštećenje osjetnih stanica u unutarnjem uhu, otoakustična emisija se  ne može zabilježiti, stoga je metoda izvrsna za spitivanje oštećenja sluha kod djece.  Koristi se u novorođenačkom probiru oštećenja sluha u rodilištima, te ukoliko se ne dobije odgovor na screening uređaju, dijete se šalje na daljnju audiološku obradu.

Audiometrija evociranih potencijala moždanog debla (BERA, ABR) je objektivna metoda, koja se služi mjerenjem biolektične aktivnosti slušnog puta nakon zvučnog podražaja radi određivanja oštećenja sluha. Evocirani potencijali dobiju se uprosječivanjem signala i prikazuju se karakterističnom krivuljom, u kojoj pojedine defleksije predstavljaju pojedine djelove slušnog puta, nakon određene latencije. Promjena tipične krivulje ili produljenje latencije predstavlja oštećenja određenog dijela slušnog puta. Audiometrija evociranih potencijala moždanog debla predstavlja značajnu audiometrijsku metodu za određivanje retrokohlearnog oštećenja npr. kod neurinoma statoakustikusa.

Supraliminarna audiometrija (SA) određuje oštećenje sluha u dubini slušnog polja kod zamjedbenih nagluhosti, odnosno radi li se o senzoričkom ili neuralnom oštećenju. Pokus izjednačenja glasnoće (ABLB, pokus po Fowleru) koristi se za određivanje mjesta oštećenja kod jednostrane senzoričke nagluhosti. Pokus diferencijalne osjetljivosti intenziteta (SISI) koristi se kod obostrane zamjedbene nagluhosti. Langenbeckov pokus izvodi se ispitivanjem tonskog audiograma pri opterećenju uha bijelim šumom. Carhardov pokus (TDT) pokazuje zamor nakon opterećenjatonskim impulsom kod neuralnog oštećenja.

Iznenadna nagluhost

Jedan entitet treba posebno istaknuti, a to je iznenadno zamjedbeno oštećenje sluha ili iznenadna nagluhost, kao jedino hitno stanje u audiologiji. Radi se o zamjedbenom oštećenju sluha, koje nastaje trenutačno ili u kratkom vremenskom razdoblju. Uzroci mogu biti različiti (vaskularni, upalni, imunološki, metabolički, toksični), a oštećenje je najčešće jednostrano, rijetko obostrano. U velikom broju slučajeva dolazi do spontanog oporavka sluha. Kod određenog broja slučajeva zaostaje oštećenje sluha. Liječenje bolesti je to uspješnije što se s njime započne ranije. Bolest se često zamjenjuje provodnim smetnjama sluha i liječi kapljicama za nos ili ispiranjem uha. Stoga je potrebno  kod svakog iznenadno oštećenja sluha učiniti  akumetriju da se odredi radi li se o provodnom ili zamjedbenom oštećenju sluha. Ukoliko se ustanovi zamjedbeno oštećenje, pacijenta je potrebno uputiti na dalju specijalističku /audiološku/ obradu i liječenje.

Komunikacija uključuje aktivnost središnjeg živčanog sustava, izvršnih govornih organa i osjetila. Sam govor je sredstvo komunikacije koje ima složen i specifično organiziran oblik svjesne djelatnosti u kojoj sudjeluje osoba koja formulira verbalni iskaz, s jedne strane, i osoba koja ga prima, percipira, s druge strane (Lurija, 1976.).

Za uspješnu govorno-socijalnu komunikaciju potrebne su osnovne subjektivne i objektivne pretpostavke. Prvenstveno je važan primjeren akustički podražaj koji je nositelj poruke. Osjetila primatelja poruka moraju biti intaktna, a sugovornici se moraju razumijeti. Budući da je osjet sluha važan u primanju i odašiljanju govora, kod djece s oštećenim sluhom možemo očekivati probleme u primanju, kao i odašiljanju poruka (vrlo nerazumljiv govor okolini). Veliku važnost za razvoj govora ima vrijeme kada je oštećenje sluha nastalo, zatim stupanj oštećenja, vrsta oštećenja, kao i socijalna okolina u kojoj je dijete odrastalo. Djeca koja su rođena gluha i djeca koja su kasnije oglušila dvije su različite populacije.Prelingvalno gluha djeca nemaju nikakve predodžbe o zvuku i govoru, jer ne mogu oformiti auditvnu spoznaju. Njihov glavni osjetni prijam govora je vizualni kanal koji ima ograničen domet kada je riječ o primanju govora i njegovu usvajanju. Vizualno doživljavanje govora specifično se mentalno obrađuje i tumači zato što nije sadržajno sukladno doživljajima djece koja čuju ili djece koja su imala intaktan sluh do razdoblja kada se govor već razvio. Ako je gubitak sluha nastao nakon što se govor razvio, govor se jedno vrijeme zadržava, ali zbog slabljenja njegove kontrole, propada i postaje sve nejasniji. Govor takve djece treba podržavati rehabilitacijom preostalih mogućnosti slušanja uz pomoć slušnih aparata i polisenzornom stimulacijom.Djeca koja su poslije izgubila sluh u svojem sjećanju zadržavaju predodžbe o govornom zvuku. Zato je za razvoj važan svaki mjesec kada je dijete imalo intaktan sluh. Bitno je napomenuti da je važno ono vrijeme u prelingvističkoj fazi kada dijete nije slušalo govor kao govor, već je čulo zvukove koji su ga okruživali i one koje je samo proizvodilo. Svojim glasanjem dijete je u tom razdoblju počelo uspostavljati veze između zvuka i pokreta govornih organa. Zapravo, ono je počelo stvarati temelj za izgradnju govora koji će u kasnijoj rehabilitaciji slušanja i govora imati veliku vrijednost jer se predodžbe zvuka iz tog razdoblja, podržane rehabilitacijom, teško brišu.

Značajke govora s oštećenim sluhom

U razdoblju razvoja govora gluha i nagluha djeca bila su sasvim ili djelomično onemogućena da putem sluha stvaraju fond slušnih slika. Te su predodžbe akustičkih simbola predmeta iz njihove okoline nepotpune ili uopće nisu stvorene. Govorna ekspresija takve djece ili nije razvijena ili je djelomično razvijena i popraćena je nizom nedostataka.Ono što je zamjetno kod djece s oštećenim sluhom jest da postoje problemi s intonacijom, što se može očitovati monotonim glasom.

Budući da su stupanj oštećenja sluha, vrijeme nastanka oštećenja, vrsta oštećenja i socijalni utjecaji različiti za svako dijete, govor i poremećaji govora razlikovat će se kod svakog djeteta.Blago nagluha djeca imaju slične artikulacijske poteškoće kao i djeca koja čuju te u nekim elementima govora zaostaju dvije do tri godine.

Gluha djeca najčešće nepravilno izgovaraju frikative i afrikate (S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, J, Đ, Dž), a iz skupine sonanata glasove Nj, LJ, R. Većina tih glasova gluhoj djeci predstavlja poteškoće pri njihovoj artikulaciji zato što imaju tzv. šumni spektar i nalaze se u višem frekvencijskom području, te njihovo izgovaranje zahtijeva sinhronizirane pokrete jezika i ostalih govornih organa.U govoru djece koja imaju teži stupanj oštećenja sluha, možemo uočiti sve vrste tipičnih distorzija (iskrivljenja glasova) koje su karakteristične i za djecu koja čuju: interdentalni sigmatizam, lateralni sigmatizam i nazalni sigmatizam, ali i druge vrste distorzija koje su obilježene poremećajem trajanja glasa, zvučnosti glasa i kombiniranim poremećajima.Kod djece s oštećenim sluhom postoji djelomično ili potpuno obezvučenje glasova, labava artikulacija, smanjena ili pojačana eksplozivnost glasova... U govoru često uočavamo i nestandardno trajanje nekih glasova. Glasovi su produljeni ili skraćeni te govor postaje nejasan i nerazumljiv. Problem im je razlikovanje zvučnih i bezvučnih suglasnika i često zamjenjuju afrikate s bezvučnim glasovima.

U govoru djece s oštećenim sluhom najčešće su obezvučeni frikativi (Z, Ž), afrikati (Đ, Dž), okluzivi (B, G, D), a kod prelingvalno gluhe djece i sonanti (V, R).Ono što je važno napomenuti je da djeca s oštećenim sluhom imaju poteškoća pri izgovoru samoglasnika, te razumljivije artikuliraju suglasnike nego samoglasnike. (Nickerson,1975.).

Govorno ponašanje je integrirano (Radovančić,1995.). Svi elementi govora, artikulacijski i prozodijski, međusobno su povezani, tvore govorni sustav i djeluju u njemu. Poremećaj jednog elementa u sustavu utječe na funkcioniranje govornog sustava u cjelini. Djetetu s oštećenjem sluha potrebno je omogućiti da uz pomoć ostatka sluha te vizualnog i taktilnog osjeta stekne predodžbu o vlastitom govoru i govoru drugih, kao što dijete koje čuje takve predodžbe stječe slušanjem.

mr.sc. Nataša Šunić, prof. logoped