GRADJANSKO PROCESNO PRAVOprof. dr Suad Hamzabegovićass. Haris Hasić(harishasic@gmail.com)15.10.2011

Obavezna literaturaUdžbenik: Branko Čalija, Sanjin Omanović. (2000). Građansko procesno pravo. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.Zakon:Zakon o parničnom postupku (Službene novine FBiH 53/03)PAŽNJA: Knjiga je pisana 2000. godine, novi zakon je donesen 2003. godine!

Pojam i predmet Građanskog parničnog procenog pravaGrađansko parnično procesno pravo (GPP) je samostalna pravna grana koja izučava i koja se sastoji od pravnih pravila kojima se uređuje procesno-pravna djelatnost sudova i ostalih učesnika, a u ostvarivanju sudske funkcije.GPP obuhvata dvije vrste normi:Organizacione – pravila kojima se ustanovljavaju sudovi, njihova organizacija, sastav i nadležnost;Funkcionalne – pravila kojima se uređuje postupak kao pravni metoda po kome sudovi postupaju u vršenju sudske funkcije.

Metodi ostvarivanja građanskog pravosuđaGrađansko parnično procesno pravo i građanski postupak se ne mogu izjednačavati.GPP - grana pravaGrađanski postupak – predmet GPP-aGrađanski postupak je čisto normativno-pravna tvorevina. Složenost i raznovrsnost pravozaštitinih zadataka je uslovila stvaranje više vrsta građanskih postupaka:Građanski parnični postupakGrađanski vanparnični postupakGrađanski izvršni postupak

Mjesto Građanskog parničnog procesnog prava u sistemu pravaGPP ima svoje određeno mjesto u pravnom sistemu. U najbližoj je vezi sa:Ustavnim pravomGrađanskim materijalnim pravomUpravnim pravom (upravnim postupkom)Krivičnim procesnim pravom

Forma i formalizam u GPP-uU procesnom pravu, budući da reguliše odnose koji spadaju u više sfere pravne nadgradnje, pravna forma je mnogo više izraženija, nego u drugim granama prava (“pravo prava”), a radi zaštite:Zakonitosti,Pravne sigurnosti, iEfikasnosti (“Pravna forma je zakleti neprijatelj proizvoljnosti.” Jhering)ALI u postupku treba strogo razlikovati formu od formlizma.Pravna forma prerasta u pravni formalizam onda kada sama sebi postane svrhom. Procesna forma uvjek mora biti u službi ostvarivanja zaštitne funkcije postupka.

Pojam i predmet parničnog postupkaGrađanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova.

Obzirom na različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je podjeljen na:Opći, i Posebne postupke. Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka.

Funkcija parničnog postupkaPrema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata.

Ius dicereSudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka Svaka sudska presuda, osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu situaciju Pored zaštitne, postupak ostvaruje i vaspitnu ulogu.

Parnični postupak, parnica, sporPojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima. Parnični postupak je, u principu kognicioni, postupak u kome se odlučuje o postojanju ili nepostojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće činjenično stanje.Parnični postupak se odvija od svog početka do okončanja kroz niz stadija i podstadija.

Parnični postupak, parnica, sporPojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, povodom određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i traži od suda da mu pruži zaštitu. Posredstvom parnice se parnični postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije.

Parnični postupak, parnica, sporSpor je stanje u materijalno-pravnim odnosima do koga dolazi usljed neizvjesnosti u pogledu sadržaja prava i obaveza koje prizilaze za subjekte toga odnosa ili usljed povrede prava i obaveza. To je uvijek određeni stepen neslaganja između dva subjekta u pravnom odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-pravnog odnosa.

Procesne pretpostavkeProcesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti, utvrđeni normama procesnog prava, od kojih zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, odnosno uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava.

Procesne pretpostavke mogu biti opšte i posebne. Opšte moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za određena pitanja. Mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za dopuštenost parnice (ne smiju postojati). Procesne pretpostavkeOpšte pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora. U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna). Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija).

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice. To su: postojanje presuđene stvari ( res iudicata ), postojanje parnice ( lis pedens ), te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traženju).

Posljedice nedostataka procesnih pretpostavkiNedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost strankama da ukazuju sudu na nedostatke.

Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke (kao na primjer, mjesna nadležnost) sud pazi samo do određene faze u postupku.

Incidentalno pitanjePrethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje, dakle ne i činjenično, koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odlučivanja. Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u dispozitiv sudske odluke.

Incidentalna ovlaštenja suda u parniciO prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju. Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje koje nije u nadležnosti suda pred kojim se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog organa, onda ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku ili ne.Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju.

Važenje normi procesnog pravaS obzirom na prostor U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo načelo je univerzalno prihvaćeno u svim pravnim sistemima. S obzirom na lica Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja uživaju diplomatski imunitet. Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju domaćih sudova. Važenje normi procesnog pravaS obzirom na vrijeme U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme važenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona. Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu.

Načela GPP-aSva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa:1. specifična ili određujuća načela GPP - načelo dispozitivnosti i raspravno načelo; 2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela - kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim strankama; 3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom, itd.

Dispozitivnost i oficijelnostNačelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka.

Pokretanje postupkaParnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv tužba.Titular povrijeđenog ili ugroženog prava podnošenjem tužbe postaje tužilac, a onaj prema kome je tužba upravljena, tuženi.

Određivanje predmeta parniceSud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga što je tražio. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.

Materijalne procesne dispozicijeStranke tokom cijelog postupka disponiraju, odnosno, raspolažu tužbenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje. Formalne (čiste) procesne dispozicijeU našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka.

Čiste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje.

Domet načela u parničnom postupkuOdređeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene zajednice. Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u sporovima iz takvih odnosa (bračni i porodični odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.

Povrede dispozitivnostiSud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.

Raspravnost i istražnostDa bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na dvije vrste pitanja: činjenična i pravna.Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo). Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost.

Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu. Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, odnosno ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke.

Značaj i funkcijaRaspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. Sud je dužan da na pogodan način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale. U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga suda sa inkvizitornim ovlaštenjima.

Odnos raspravnosti prema materijalnoj istiniKombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova istražna ovlaštenja. Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.

Pojam obostranog saslušanja stranakaNačelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donošenje presude. To podrazumijeva i mogućnost stranke da se izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na njegovu aktivnu ulogu u postupku.

LitiskontestacijaPoštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo, odnosno mogućnost, a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem ovog prava, stranke znatno doprinose razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim držanjem, pogotovo tuženog, otežava se i usporava rad suda u postupku.

Afirmativna i negativna litiskontestacijaZbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi pasivno držanje tuženog, procesni sistemi poznaju različita rješenja, od kojih su preovlađujuća dva: princip afirmativne, i princip negativne litiskontestacije. Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahtjeve suprotne stranke.

Realizacija kontradiktornosti u postupkuU sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i odlučujućih načela građanskog parničnog postupka. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži veliki broj pravila koja su po svom sadržaju pravnotehničke prirode, kao na primjer, odredbe o dostavljanju. Sva takva pravila su u službi ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti proglašavati formalizmom.

Povreda načela kontradiktornostiPovreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog načela nije vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti. Sud je ovlašten da odstupi od primjene načela kontradiktornosti samo kad je to izričito određeno zakonom.

Usmenost i pismenostU našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo. Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje se na ročištu. Postoje dvije vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i ročište za glavnu raspravu (obligatorno).

Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji stranaka. Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno, isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju itd.

Komplementarnost načelaNačelo pismenosti komplementarno je načelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje određenih nedostataka u načelu usmenosti. Pismeni oblik zahtijeva radnje čiji se sadržaj ne može dovesti u pitanje ni dužim protekom vremena. Takve radnje su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi. Sadržaj usmeno preduzetih radnji na ročištu se pismeno zasvjedočava u sudskom zapisniku. Bez pismenog bilježenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati pravilnost donesene odluke u postupcima povodom pravnih lijekova.

Povreda načela usmenostiAko sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka. Sve ostale povrede o formi postupanja u postupku predstavljaju relativno bitnu povredu.

Dejstvo neposrednostiPrema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu može zasnivati samo na osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znači:1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi; 2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja trećeg. Puna vrijednost načela neposrednosti dolazi do izražaja u primjeni zajedno sa načelom usmenosti. Dejstvo posrednostiPrema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu za odlučivanje stiče posredstvom trećeg. Odstupanje od načela neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo ograničenoj mjeri. Najvažnija odstupanja se odnose na izmjenu u sastavu vijeća tokom glavne rasprave, te na mogućnost posrednog izvođenja dokaza.

Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog postupka samo onda ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi. Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donošenja odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu glavne rasprave. Dakle, ako se sastav vijeća izmijeni nakon posljednjeg ročišta, a prije donošenja odluke, sud mora ponovo otvoriti raspravu.

Javnost kao procesnopravna garantijaNačelo javnosti je kao pravo utvrđeno Ustavom, a kao procesnopravna garantija Zakonom o parničnom postupku. Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom punoljetnom građaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima rasprave bude informiran putem medija. U osnovi načela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu po pravilu može donijeti samo na osnovu usmene rasprave.

Isključenje javnostiIzuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po sebi, ex lege dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost isključenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih je javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela nepovredivosti ličnog i porodičnog života. Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove zastupnike, umješače.Povreda načela javnostiPovreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parničnog postupka samo ako je javnost nezakonito isključena sa glavne rasprave. U svim ostalim slučajevima povrede ovog načela mogu biti samo relativno bitne povrede postupka.

Pružanje pomoći neukim strankamaBudući da formalna jednakost stranaka se ostvaruje načelom kontradiktornosti, odnosno obostranog saslušanja stranaka. Načelo pružanja pomoći neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktičke ili stvarne jednakosti stranaka u postupku, obzirom na različit nivo općeg ili stručnog pravnog obrazovanja, različite ekonomske mogućnosti za angažovanje stručnog punomoćnika i slično. U većini pravnih sistema pružanje besplatne pravne pomoći je javnopravna ustanova, odnosno država je na sebe preuzela obavezu da snosi troškove pravne pomoći koju u postupku dobivaju siromašne i neuke stranke.

Nužno punomoćstvoMnogi procesni sistemi i danas poznaju ustanovu nužnog punomoćnika (npr. Italija, Francuska, Njemačka itd). O ustanovi nužnog punomoćnika govori se kad jedna parnično sposobna stranka ne može neposredno pokrenuti parnični postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu sposobnost), već to može činiti samo preko kvalificiranog stručnog punomoćnika. U našem pravu ustanova nužnog punomoćnika je napuštena i svaka parnično sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost. Pružanje pravne pomoći stavljeno je u dužnost sudu. Domet načela i odnos prema principu sudske nepristrasnosti Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud je dužan da upozori neuku stranku koje parnične radnje može preduzeti, a posebno na posljedice propuštanja preduzimanja parničnih radnji. Sud će stranci ukazati i na štetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoči da njen punomoćnik (koji nije advokat) nije u stanju vršiti svoju dužnost. Sud ne može poučavati stranke o onim pravilima na osnovu kojih presuđuje na čijoj je strani pravo, jer bi time doveo u pitanje svoju nepristrasnost.

Efekti povrede načelaAko sud ne izvršava dužnost koju mu nameće načelo pružanja pomoći neukoj stranci, to može imati značaj relativno bitne povrede postupka. Ako u pružanju pravne pomoći sudija ide izvan okvira procesnog prava, to može biti razlog za izuzeće sudije.

Načelo ekonomičnostiNačelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava. Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odnosu na načelo ekonomičnosti, odnosno ustanove kojima se obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti.

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO Prof. dr Suad HamzabegovićAss. Haris Hasic (harishasic@gmail.com)29.10.2011

NACELO SAVJESNOG KORISTENJA PROCESNIM PRAVIMAPojam zloupotrebe pravaU praksi se neodrživim pokazalo individualističko shvatanje o neograničenosti subjektivnih prava. ZOO izričito reguliše zabranu zloupotrebe prava:učesnici u obligacionim odnosima su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, zabranjeno im je vršenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od postupaka kojima se drugom može uzrokovati šteta.

Zloupotreba procesnih pravaZloupotreba procesnih prava je korištenje procesnim pravima suprotno cilju zbog koga su ta prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno cilju postupka kao cjeline. ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Vidovi nesavjesnog parnicenjaU literaturi se različiti slučajevi nesavjesnog vršenja procesnih radnji grupišu u nekoliko grupa i to: 1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje pravne zaštite 2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u toku postupka 3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim radnjama

Duznost stranaka da govore istinuDužnost stranaka da govore istinu je dio dužnosti stranaka da savjesno koriste svoja procesna prava. Pritom se pod istinom podrazumijeva subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za koje one same vjeruju da su istinite.

Sredstva protiv zloupotrebeTežište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku zloupotrebu prava u postupku. Sankcije imaju drugorazrednu ulogu.Protiv zloupotrebe postoje: preventivne i represivne mjere Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje troškova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje procesne kazne, i naknada štete.

Sistemi upravljanja postupkomUpravljanje postupkom može se posmatrati sa formalno-pravnog i sa materijalno-pravnog aspekta. U formalno-pravnom pogledu, upravljanje parnicom se tiče njenog spoljašnjeg toka, vremenskog odvijanja i poštivanja procesnih formi. U materijalno-pravnom pogledu upravljanje parnicom se tiče prikupljanja procesne građe, činjenica i dokaza.

Sistem zakonskog upravljanja postukombio je karakterističan za starije procesne sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj postupka, od početka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala na isti način bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja.Propuštanje neke propisane procesne aktivnosti je za posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlaštenja,

Sistem stranackog upravljanja postupkomStranke pokreću i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu. One imaju incijativu u određivanju ročišta, staraju se o dostavljanju, utiču na redoslijed preduzimanja radnji itd. Jos uvjek se primjenjuje u anglosaksonskom pravnom sistemu

Sistem sudskog upravljanja postupkomOvaj sistem je utemeljen u većini savremenih procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici. Pravila općeg parničnog postupka samo okvirno utvrđuju osnovne stadije i procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu se prepušta da u konkretnom slučaju odlučuje koje radnje će preduzeti i kojim redoslijedom.

Slobodna ocjena dokazaProcesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza. U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu vlastitog uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, i onda svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje: a) koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje određene činjenice; b) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg životnog iskustva.

Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on mora steći ubjeđenje, odnosno, uvjerenje, izvjesnost o njenom postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne dopušta opravdanusumnju u suprotno. Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja, dozvoljava mogućnost postojanja opravdane sumnje, ali kod suda postoji utisak koji preteže u jednom ili drugom pravcu, tj. daje činjenična tvrdnja tačna ili netačna. U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon, kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih sredstava, tako i u pogledu njihove dokazne snage.

Nacelo materijalne istineOvo načelo pred sud postavlja dužnost da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno relevantne činjenice). Izbačen je iz Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine.

Pravosudna funkcijaSudska funkcija se može definisati kao djelatnost konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne situacije. Ona se sastoji od ne čisto logičko silogističke operacije, već određenim stepenom slobode, gdje sudija u dostaloženoj intelektualno-misaonoj operaciji utvrđuje konkretni životni događaj, podvodi ga pod apstraktnu pravnu normu i izvodi pravne posljedice u vidu sudske odluke. Razlikujemo:Sudsku funkciju u materijalno-pravnom iSudsku funkciju u formalno-organizaijskom smislu

Sudska funkcija u materijalno-pravnom smisluMože se definisati kao raspravljanje i donošenje odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede prava, odnosno izriče šta je pravo među strankama. Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost: Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim sporovima; Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima krivičnih i drugih kažnjivih djela; Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova.

Sudska funkcija u formalno-pravnom smisluDefinišemo je kao djelatnost sudova kao samostalnih i nezavisnih organa koju oni vrše u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odlučivanju o pravnim sporovima sa autoritetom presuđene stvari.Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima tri određujuća obilježja: 1. sud, 2. postupak, i 3. svojstvo sudske odluke.

Sud u smislu definisanja pravosudne funkcijeNajvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi.Da li se jedna institucija može smatrati sudom, ne zavisi od toga da li ona čini dio sudskog sistema, već da li ima osnovna obilježja suda.Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je državna ili društvena i bez obzira da li je dio klasičnog sudskog sistema ili ne, jeste sud ako posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i nepristrasnost. Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema "unutra", odnosno prema drugim organima (prvenstveno upravnim) i prema strankama.

Redovni sudovi U pravosudnom sistemu FBiH sudsku funkciju u građansko-pravnim stvarima vrše redovni sudovi opće nadležnosti: općinski, kantonalni i Vrhovni sud Federacije. Redovni sudovi su jedina vrsta sudova u našem pravnom sistemu, a ranije su postojali vojni i privredni sudovi kao posebni organi.

Definicija arbitrazeArbitraža, arbitrium, je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuđivanje u njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu da slobodno disporniraju svojim pravima.

Bitni elementi arbitrazeArbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom; Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje stranaka u predmetima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati svojim pravima; Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka;Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke sporazumno daju investituru za suđenje i traje do okončanja zadatka koji mu je povjeren.

Zasto arbitrazno rjesavanje sporovaRazlozi su pravno-političke, filozofsko-ekonomske i pragmatične prirode. U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitražnog sudovanja.U praksi je uočljiva tendencija porasta broja sporova koje stranke povjeravaju arbitražama.

Pravna priroda arbitrazePravna priroda arbitraže je u teoriji sporna. Tumače je dvije suprotstavljene koncepcije: - kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini nije sud, već građanskopravni medij stranaka. Odluka arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima značaj poravnanja sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo izvršnog naslova; - jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog suda. Pravni poredak svojim autoritetom

stoji iza presude. Ova koncepcija je dosad bila dominirajuća i u našem pravu. U teoriji postoji i treće, kompromisno shvatanje koje insistira na mješovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi arbitraže.

Vrste arbitrazeOsnovna podjela arbitraža, prema načinu njihovog organizovanja, je na povremene ili ad hoc i institucionalne ili stalne arbitra ž e . Najznačajnije stalne arbitraže su: Evropski arbitražni sud u Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu. Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitraže. Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rješavanja određenih sporova. Drugi oblik nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao oblik posredovanja o ugovornim odredbama o čijem se sadržaju stranke nisu mogle dogovoriti.

Pojam i modaliteti arbitraznog sporazuma-compromissumArbitražni sporazum je akt stranaka kojim one ugovaraju da presuđivanje njihovog postojećeg ili budućeg spora povjere arbitražnom sudu, derogirajući pritom nadležnost redovnog suda. Arbitražni sporazum može biti samostalan ili u formi kompromisorne klauzule u okviru glavnog ugovora. Odnos kompromisorne klauzule prema glavnom ugovoru:Aksesorni materijalnopravni sporazumAutonoman institut

Nadleznost arbitraznog sudaZasniva se na ugovoru stranaka. Posebno je pitanje koji sporovi mogu biti predmet arbitražnog sudovanja. Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se može iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu prirodu. Zato neki procesualisti zaključuju da predmet arbitraže mogu biti svi sporovi, osim onih čije bi raspravljanje od strane arbitražnog suda bilo u suprotnosti sa javnim interesom.

Kompetenz-kompetenz problemU osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadležan da odlučuje o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu, kada je to dovedeno u pitanje. Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom sudu treba priznati to pravo, uz mogućnost naknadne državne (sudske) kontrole.

Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan, u pravilu jedan ili tri. Tako određuju pravila stalnog međunarodnog arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka pravila" iz 1991. godine. Prema Arbitražnim pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno.

Arbitrazni postupakKod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri. Kod institucionalnih arbitraža pravila postupka utvrđena su pravilnikom.

Primjena materijalnog pravaEvropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći računa o ugovornim odredbama i trgovačkim običajima.

SUDJENJE PO PRAVICNOSTI U ARBITRAZNOM PRAVUStranke mogu ugovoriti primjenu nacela pravicnosti (ex equo et bono)

Presuda arbitraznog suda i poravnanje stranaka Presuda arbitražnog suda prema strankama, ali ne i trećim osobama, ima snagu pravosnažne sudske presude, ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je rijetkost. Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum.

Pobijanje arbitrazne presudeMoguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen.  S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila: arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje; procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili pozivanjem na razloge za ponavljanje parničnog postupka; nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena. Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.

PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su najvažniji: legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na žalbu, jednakost građana pred sudom, pravo na upotrebu jezika, Inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzeće sudija a koji su utvrđeni u ustavima entiteta, te koji su obavezni za sve sudove.

LegalitetSuština principa zakonitosti se sastoji u potčinjavanju i vezanosti sudova u vršenju sudske funkcije za zakon. Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno i za materijalno pravo. Oni ne smiju da sude po pravičnosti, oportunitetu i slično, čak i kad stranke to traže od njih. Sud je slobodan ta tumači normu. Sloboda u tumačenju pravnih normi je u srazmjeri sa određenošću i preciznošću pravne norme koja se primjenjuje.

Sudska nezavisnostU vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon, odnosno samo sude na osnovu Ustava i zakona. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i funkcionalna.

Organizacijska sudska nezavisnostOrganizacijska neovisnost se ogleda u tome što su sudovi samostalni organi društvene zajednice i nad njima ni jedan drugi organ nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast. Sudija, kao nosioc sudske funkcije je takođe nezavisan.

Funkcionalna sudska nezavisnost Funkcionalna nezavisnost ogleda se u konkretizaciji apstraktnog pravnog pravila na konkretan slučaj. Isključivo pravo sudije je da na činjenično stanje, koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene dokaza, primijeni odgovarajuću pravnu normu. Smisao i sadržaj te norme sudija utvrđuje putem vlastite interpretacije. Svim organima spolja, državnim i političkim, zabranjuje se da sudu daju upute ili na bilo koji drugi način utiču na sudiju u odnošenju odluke.

Sudska nezavisnost i prema unutraPrincip nezavisnosti se izražava ne samo u odnosu sudova prema drugim organima, već i unutar samih sudova. Viši sud u postupku instancionog odlučivanja imaju pravo da nižim sudovima ukazuju na nedostatke u suđenju, ali niži sud nije vezan za pravna shvatanja višeg suda izražena u tim primjedbama. Međutim, načelna pravna shvatanja i mišljenja, mada nisu formalno obavezna za više sudove, ipak imaju veliki značaj za ujednačavanje sudske prakse. Jedan od načina osiguranja sudske nezavisnosti je i isključenje javnosti iz procesa donošenja presude, odnosno vijećanja i glasanja.

Javnost raspravljanjaJavnost kao metod rada sudova uzdignuta je na nivo ustavnog principa. Do isključenja javnosti može doći samo u zakonom određenim slučajevima. Javnošću se osigurava nadzor nad radom sudova, kao i vršenje vaspitne funkcije sudova.

Pravno na zalbuPravo na žalbu je ustavna kategorija iz oblasti osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina. Protiv odluka sudova, kao i drugih državnih organa kojima se rješava o pravima i na zakonu zasnovanim interesima, uvjek se garantuje pravo na žalbu o kojoj odlučuje samo nadležni sud. Žalba se može isključiti samo izuzetno i to samo zakonom, a pod uslovom da je zaštita prava i zakonitosti obezbijeđena na neki drugi način.

Jednakost gradjana pred sudomUstavni princip je da su svi građani jednaki pred zakonom.Svako može tražiti pravnu zaštitu od suda koji je nadležan i sudovi na jednak način su svima pristupačni.

Pravo na upotrebu jezikaUstav garantuje svakom da u postupku pred sudom koristi svoj jezik i da se u postupku sa činjenicama upoznaje na svom jeziku. Po novom zakonu, stranka je ta koja snosi troškove prevođenja i tumačenja tokom parničnog postupka.

InkompatibilnostSudija ne može vršiti službu ili posao koji je nespojiv sa sudskom funkcijom, niti može biti delegat u skupštini koja ga je izabrala. Njemu se zabranjuje da uporedo sa vršenjem sudske funkcije obavlja bilo koju drugu funkciju u državnim organima, političkim ili društvenim organizacijama, kojom bi mogao dovesti u pitanje svoj nezavisni položaj sudije.

Sudska nepristrasnost i izuzece sudijaNepristrasnost sudije je osnovni uslov za objektivno presuđivanje i pravilno donošenje odluke. U teoriji ima shvatanja prema kojima je nepristrasnost važnija i od same sudske nezavisnosti. Pravo stranaka da im sudi nepristrasni sudija biće povrijeđeno u situacijama u kojima se sudija sa jednom od stranaka nalazi u takvom odnosu koji objektivno dovodi u pitanje njegov položaj nepristrasnog trećeg. Postoje dvije vrste razloga za izuzeće: po sili zakona ( ex lege ) i po ocjeni suda.

Razlozi za izuzece po zakonu1. Situacije, u kojima se sudija nalazi u takvom odnosu sa jednom od stranaka u sporu, iz koga objektivno proizilazi njegova zainteresovanost za ishod spora, odnosno u kojima sudija učestvuje u sporu kao neposredno zainteresirana strana. Ti razlozi su: ako je sudija istovremeno i stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke,ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili saobaveznika ili regresnog obaveznika;

2. koji se odnose na okolnosti koje sudiju čine pristrasnim, iudex suspectus, zbog toga što se sudija nalazi u nekom porodičnom odnosu sa strankom u sporu. To su slučajevi: ako mu je stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik srodnik po krvi u pravoj liniji bez ograničenja, u pobočnoj do četvtog stepena, ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira da li je brak prestao ili ne; ako je sudija staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika; ako je sudija stalno ili privremeno zaposlen u pravnom licu koje je stranka u postupku. 3. Sudija u istom sporu učestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vještak, ili je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, ako se radi o postupku po žalbi.Razlozi za izuzece po ocjeni sudaOsim razloga koji ex lege dovode do izuzeća sudije i svaka druga okolnost može biti razlog za izuzeće ako bi mogla dovesti u pitanje nepristrasnost sudije, iudex inhabilis. Na ovaj način je u potpunosti zagarantovano ostvarenje sudske nepristrasnosti. Sudu je ostavljeno da u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda.

Nepristrasnost kao procesna pretpostavkaNa razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji će mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda, a ako to nije moguće, obavijestiće viši sud. Viši sud u takvom slučaju odlučuje da u postupku postupa neki drugi sud iste stvarne nadležnosti sa njegovog područja. Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za izuzeće ex lege, obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću.

Sastav suda Sastav prvostepenog suda: Prvostepeni sud isključivo sudi kao sudija pojedinac. Kantonalni sudovi više nemaju prvostepene ovlasti. Sastav drugostepenog suda: Drugostepeni sud kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji od trojice sudija. Sastav trećestepenog suda: Kad odlučuje povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca, Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud trećeg stepena, u vijeću sastavljenom od 5 sudija.

Povreda pravila o sastavu sudaPosljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje načelo zbornosti. Ako je u sporu odluku donijelo vijeće, a trebalo je da odlučuje sudija pojedinac, odluka se ne može pobijati. U obrnutom slučaju, presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, koja čini ništavom i presudu i postupak koji joj je prethodio.

OSTALI ORGANI OD ZNACAJA ZA PRAVOSUDJE Sudovi su osnovni organi pravosuđa. Redovnim sudovima je isključivo povjereno vršenje sudske funkcije.

TuzilastvoTužilaštvo, ustavna institucija, je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice. Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom javlja u dvije uloge: kao stranka i kao treće lice.Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlašten na podizanje tužbe (na primjer, poništenje braka iz javnopravnih razloga). Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa, ukoliko postoji opravdana sumnja da stranke u sporu idu izvan okvira koje postavlja načelo dispozitivnosti.

Ombudsmen FederacijeOmbudsmen Federacije je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava i slobode. U parničnom postupku se ombudsmen može pojaviti u dvije uloge: 1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH; 2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to ima osnova, te može u granicama tužbenog zahtjeva da predloži da se utvrde i činjenice koje stranke nisu navele i izvedu dokazi koje stranke nisu predložile.

Organ starateljstvaOrgan starateljstva se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomoćnika. Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon priznaje svojstvo stranke u sporovima za poništaj braka.U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vršenje starateljskog prava, organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika parnično nesposobne stranke. U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske zastupnike u

vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi što boljoj i potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece organ starateljstva može učestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najbliži položaju stranke: preduzima radnje u svoje ime, a u interesu djece. U ulozi punomoćnika organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju. Ovlaštenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vrši radnik tog organa, kojeg posebnim rješenjem određuje sam organ starateljstva.

PravobranilastvoPravobranilaštvo je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa te, kao i radi zaštite imovinskih prava i interesa drugih pravnih lica u slučajevima određenim zakonom. Pravobranioca imenuje i razrješava skupština odgovarajuće društveno-političke zajednice. On mora da je državljanin BiH i da je završio pravni fakultet, te položio pravosudni ispit. Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih prava i interesa u parničnom, izvršnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudovima. U građanskom postupku pravobranilac se pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po ovlaštenju zainteresiranih stranaka. Po sili zakona pravobranilaštvo zastupa društveno-političku zajednicu i njene organe koji se finansiraju iz budžeta i fondova koji imaju svojstvo društveno-pravnog lica. Po ovlaštenju stranke pravobranilaštvo može zastupati i druga pravna lica u domaćim i inostranim pravnim poslovima. Pravobranilaštvo se u tim slučajevima može prihvatiti zastupanja ako ono neće uticati na blagovremeno i uspješno izvršavanje zadataka koji su pravobranilaštvu određeni zakonom. U zastupanju stranaka pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje za koje je ovlaštena i stranka, ukoliko u zakonu nije ništa bliže određeno. Što se tiče pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u postupku pojavljuje po ovlaštenju, pravobranilac je u ulozi ugovornog punomoćnika. Pravobranioca kao zastupnika po sili zakona možemo smatrati zastupnikom sui generis, mada u ovom slučaju uloga pravobranioca ima najviše elemenata ustanove "nužnog punomoćnika", koja je napuštena u našem pravu.

AdvokaturaDjelatnost koju su u Rimu vršili advokati (oratores) bila je poznata još od najranijih vremena i sastojala se u pomaganju strankama u sporu, a ne u njihovom zastupanju. Advokati su svoje usluge davali besplatno, a vršenje advokatskih poslova omogućavalo je sticanje ugleda i počasti na osnovu kojih su dobivana visoka zvanja u javnim službama. Temelji advokature kao pravne profesije udareni su u periodu carstva. Kasnije su advokati počeli vršiti i funkciju zastupanja, te se izgubila razlika između advokature i prokurature.

Tipovi advokatureDanas u svijetu postoje dva tipa advokature: dvojna i jedinstvena. Dvojna advokatura karakteristična je za zemlje romanskog prava i Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše dvije vrste advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi pružaju pravne savjete i plediraju u korist stranke pred sudovima. U većini zemalja usvojen je sistem jedinstvene advokature, u kome advokatsku funkciju vrši samo jedna vrsta advokature.Međunarodna unija advokata osnovana je 1927. godine, u okviru tadašnjeg Društva naroda. Na početku su njeni članovi bile samo advokatske komore, a od 1965. godine članovi unije mogu postati i advokati-pojedinci, kao takozvani korespodenti. Unija je 1971. godine postala savjetodavna organizacija UN-a sa sjedištem u Briselu. Njeni glavni organi su Glavna skupština, Savjet, Biro i Predsjedništvo.

Uloga advokatureOsnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe, itd.), sastavljanju isprava (ugovor, testament, i sl.), te zastupanju stranaka pred sudovima i drugim organima. Značajno promjenjena uvođenjem notarskog sistema u Bosni i Hercegovini

Advokatura kao javna i drustvena sluzbaAdvokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zaknom o advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu. Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i prestanku rada advokata.

Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost daje javnopravni karakter advokatskoj funkciji.

Uslovi za vrsenje advokatureUslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata. Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika.

Kada advokat mora odbiti pruzanje uslugeAdvokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u slijedećim slučajevima: 1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije. To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao pomoć suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao sudija, javni tužilac ili službena osoba organa uprave; 2. Ako bi pružanje pravne pomoći bilo od štete za interes stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se obratila ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U duhu advokatske etike je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i po cijenu vlastitih ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati punomoć.

Organizacija advokatureAdvokati vrše advokaturu kao pojedinci ili u zajedničkoj advokatskoj kancelariji.Organizacije advokata su advokatske komore i zajednice advokatskih komora. Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.

NADLEZNOST SUDOVA (COMPETENTA)

Nadleznost sudovaNadležnost se pojmovno određuje dvojako: u subjektivnom i u objektivnom smislu. U objektivnom smislu, nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo da joj sudi zakonom određen nadležni sud. Ustavom je zagarantovano da sudsku funkciju mogu obavljati samo redovni sudovi, i da se njihova organizacija i nadležnost uređuju zakonom. U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.

Apsolutna nadleznostPravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji spadaju u nadležnost sudova uopće i vrši se razgraničenje prema spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i prema inostranim organima i sudovima.Apsolutna nadležnost ili jurisdikcija sudova postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost bilo kojeg od ovih sudova. Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o stvarnoj nadležnosti redovnih sudova.

Apsolutna nadleznost kao procesna pretpostavkaKada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Izuzetak su slučajevi u kojima nadležnost suda u BiH zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da sud rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je stranom sudu. Ako sud u FBiH ocijeni da je nadležan sud u RS, neće odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po odredbama međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova entiteta.

Po pravilima o apsolutnoj nadležnosti vrši se razgraničenje između sudske i administrativne nadležnosti. Kad utvrdi da za rješavanje sporova sudovi nisu nadležni, sud će se oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu. Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti predstavlja razlog apsolutne ništavosti na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.

Medjunarodna nadleznost (competentia internationale) Međunarodna nadležnost je nadležnost domaćih sudova u sporovima sa elementom inostranosti, odnosno odnosa koji su nekim tačkama vezivanja povezani sa više pravnih poredaka. Element inostranosti može biti u subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili u predmetu spora. Pravilo je da sudovi vrše sudsku funkciju na području one države čiji su oni organi.

Nacin odredjivanja medjunarodne nadleznostiNaše pravo tradicionalno pripada onim sistemima u kojima je prebivalište tuženog mjerodavno za određivanje međunarodne nadležnosti domaćeg suda, ali njeno određenje zavisi od toga a li je za konkretan spor predvišenja izberljiva ili isključiva međunarodna nadležnost, kako je slučaj sa sporovima koji se tiču stvarnih prava na nekretninama, gdje postoji isklučiva mjesna nadležnost sudova gdje se nekretnina nalazi, forum rei sitae. Međunarodna nadležnost domaćih sudova regulisana je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, iz 1982, gdje je zadržana samo osnovna jurisdikciona norma kojom se okvirno određuje kada je federalni sud nadležan u sporu sa elementom inostranosti.

Vrste medjunarodne nadleznostiPravila o međunarodnoj nadležnosti su u najvećem broju slučajeva izvedena primjenom istih ili sličnih kriterija po kojima se određuje i mjesna nadležnost. Međunarodnu, kao i mjesnu nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu, a zatim posebnu možemo podijeliti na elektivnu (izberivu) i isključivu. Pored toga, stranke pod zakonom određenim uslovima mogu derogirati nadležnost domaćeg suda sporazumom kojim povjeravaju rješavanje spora stranom sudu. Međunarodna nadležnost se može određivati po uzajamnosti, odnosno kao retorziona mjera.

Medjunarodna nadleznost kao procesna pretpostavkaPravila o međunarodnoj nadležnosti određuju, prvo, dopuštenost podnošenja tuđbe pred domaćim sudom u sporu sa elementom inostranosti, i drugo, mogućnost priznanja presude inostranog suda. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati nadležnost domaćeg suda. Za ocjenu nadležnosti suda u FBiH mjerodavne su činjenice koje su postojale u momentu u kome je parnica počela da teče. Ovim je odstupljeno od općeg pravila u procesnom pravu, prema kome su za određivanje nadležnosti suda mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe, a ne u momentu kad je parnica nastala. Povreda odredaba o međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja za posljedicu ima ništavost presude, a presuda se može pobijati i redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Exequatur-delibacioni postupakPresuda inostranog suda u sporu sa elemetom inostranosti u kome postoji isključiva međunarodna nadležnost suda u FBiH neće biti priznata.Postupak ispitivanja i priznanja odluke stranog suda, te dozvole njenog prisilnog izvršenja se naziva delibacioni postupak, a donesena odluka kojom se izdaje dozvola izvršenja stranog izvršnog naslova na domaćem pravnom području se naziva exequatur.

Stvarna nadleznost (competentia rationae materiae)Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u raspravljanju i odlučivanju sporova iz sudske nadležnosti između različitih sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Kako jedinstveni sudski sistem čine redovni sudovi u FBiH, po pravilima o stvarnoj nadležnosti razgraničava se nadležnost između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova. Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH. Redovnim sudovima se povjerava vršenje jurisdikcionih ovlaštenja u raspravljanju građanskopravnih sporova, pod čimk se misli na: imovinsko-pravne sporove i druge građansko-pravne sporove, sporove iz ličnih i porodičnih odnosa, privredno-pravne sporove, sporove iz autorskog prava i industrijske svojine te sporove iz radnih odnosa. Redovni sudovi više i upravno-pravnu jurisdikciju.

U komparativnom pravu se razgraničenje stvarne nadležnosti u sistemu redovnih sudova vrši i s obzirom na vrijednost spora ili s obzirom na pravnu osnovu spora.

Stvarna nadleznost kao procesna pretpostavkaSud nije ovlašten da raspravlja u sporu za koji nije nadležan. Sud odmah po prijemu tužbe, a na osnovu navoda u tužbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da li je nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka, ili ako tužilac smanji tužbeni zahtjev, dolazi do ”ustaljenja nadležnosti” (perpetuatio fori), odnosno sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadležan drugi redovni sud. Ovo pravilo ne važi ako je do promjene došlo voljom stranaka (npr.tužilac poveća tužbeni zahtjev). Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da je stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se oglasiti nenadležnim i uputiti tužbu nadležnom sudu. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba. Sud koji jeste stvarno nadležan može (a ne mora) prihvatiti parnične radnje koje je u postupku preduzeo stvarno nenadležni sud. Ako ih prihvati, stvarno nadležni sud nastavlja postupak kao da je pred njim bio i pokrenut. Povrede odredaba o stvarnoj nadležnosti vode apsolutnoj ništavosti presude. Prioritet ima načelo neposrednosti nad načelom ekonomičnosti.

Funkcionalna nadleznost (competentia in instantia)Pravilima o funkcionalnoj nadležnosti vrši se preraspodjela pojedinih jurisdikcionih ovlaštenja između pojedinih organa istog suda, kao i između različitih sudova u istom predmetu. Norme procesnog prava ne poznaju pojam funkcionalne nadležnosti. U procesnoj teoriji je ovaj pojam uobičajen za označavanje nadležnosti na koju stranke ne mogu uticati svojom voljom.

Pravila o funkcionalnoj (instancionoj nadleznosti)Pojmom instanca određuje se položaj određenog suda u hijerarhiji sudskog sistema. U sistemu redovnih sudova opće nadležnosti, opštinski sudovi su sudovi prve instance, kantonalni sudovi se javljaju kao sudovi druge i treće instance, a Vrhovni sud FBiH je sud druge i treće instance. Sudovi prve instance vrše stvarnu nadležnost, a sudovi druge ili treće instance funkcionalnu nadležnost.

Funkcionalna nadleznost kao procesna pretpostavkaNa funkcionalnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Povreda odredaba o sastavu suda predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka, ako se vrijeđa princip zbornosti suđenja (ta povreda postoji ako je sudio sudija pojedinac, a trebalo je suditi vijeće; u obrnutom slučaju ne postoji povreda zbornosti).

Odredjivanje vrijednosti predmeta spora Pod vrijednošću spora podrazumijeva se vrijednost onog subjektivnog prava ili odnosa za koje tužilac traži pravnu zaštitu u građanskom postupku. Kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, ugovorna kazna i druga sporedna potraživanja se ne uzimaju se u obzir (ako sami ne čine glavni zahtjev). Ako tužba protiv istog tuženika obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, vrijednost predmeta spora se utvrđuje zbrajanjem vrijednosti svih zahtjeva. Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, nadležnost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po zbiru davanja za vrijeme od maksimalno 5 godina. Kad se spor odnosi na postojanje najamnog ili zakupnog odnosa, ili iz odnosa korištenja stana odnosno poslovnih prostorija, vrijednost se računa prema jednogodišnjoj najamnini, odnosno zakupnini, osim ako je riječ o odnosu zaključenom na kraće vrijeme. Ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja za određeno potraživanje ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati. Ako je predmet zaloga manje vrijednosti od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost predmeta zaloga. Kad se tužbeni zahtjev odnosni na novčanu svotu, mjerodavna je ta novčana svota, odnosno njen ekvivalent u potraživanjima denomiranim u stranim valutama, ukoliko tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Ako ju je tužitelj naznačio previsoko ili prenisko, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najkasnije na pripremnom ročištu (ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari) brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti. Ako je tužilac kod nenovčanih zahtjeva odredio facultas alternativu, tj. pristaje da umjesto udovoljenja nenovčanom zahtjevu primi određeni iznos novca, taj iznos se uzima kao vrijednost predmeta spora.

Mjesna nadleznost (competentia ratione loci)Na osnovu odredaba o mjesnoj nadležnosti određuje se koji je od više stvarno nadležnih sudova dužan da raspravi i riješi konkretan spor. Takvoj individualizaciji mjerodavna je veza koja postoji između stranaka i predmeta spora s jedne strane i određenog suda s druge strane. Mjesna nadležnost se određuje trojako: na osnovu zakona (forum legale, što je pravilo), odlukom višeg suda (forum iudicale) i saglasnom voljom stranaka (forum prorogatum). Mjesna nadležnost koja je određena zakonom dijeli se na opću (generalnu) i posebnu (specijalnu) mjesnu nadležnost. Posebna se dalje dijeli na izberivu (elektivnu), isključivu (ekskluzivnu) i supsidijarnu (pomoćnu) mjesnu nadležnost.

Opca mjesna nadleznost (forum generale)Sud opće mjesne nadležnosti je onaj sud kod koga se, u pravilu, protiv tuđenog moše podnjeti svaka tuđba. Opću mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tuženi ima prebivalište, forum domicili, odnosno boravište, a pravno lice sjedište. Mjerodavna je dakle veza u kojoj se nalazi tuženi prema prostornom djelokrugu određenog suda. Actor sequitur forum rei. Ovo pravilo je u službi ostvarenja procesno-pravne jednakosti stranaka u postupku. Pojam prebivališta nije zakonom definisan, a u teoriji se definiše kao mjesto u kome jedno lice prebiva sa namjerom da tu stalno živi. Dakle, za pojam prebivališta su relevantna dva elementa: faktički (corpus) i voljni (animus). S druge strane, boravište je mjesto u kome jedno lice boravi bez namjere da tu trajno živi. Državljani FBiH koji stalno žive u inostranstvu zadržavaju svoju opću mjesnu nadležnost prema mjestu posljednjeg prebivališta u FBiH. Opšta mjesna nadleđnost pravnih lica određuje se analogno fizičkim licima.

Posebna mjesna nadleznost (forum speciale) Posebna mjesna nadležnost (forum speciale) može biti izberiva ili elektivna i isključiva ili ekskluzivna. Po pravilima o izberivoj mjesnoj nadležnosti, tužba se može podići kod suda opće mjesne nadležnosti i nekog drugog suda koji je zakonom određen. Pravo izbora ostavljeno je u interesu tužioca ili u interesu cjelishodnosti ostvarivanja sudske funkcije. Predmeti na koje se primjenjuje izberiva mjesna nadležnost se mogu prema njihovoj prirodi grupisati na: a) Sporove za naknadu štete – pored suda opće mjesne nadležnosti, za ove sporove nadležan je i sud na čijem području je učinjena šteta. Ako je šteta nastala kao posljedica smrti ili teške tjelesne povrede, tužilac može ustati

tužbom i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište odnosno boravište. b) Sporove radi zaštite prava na osnovu garancije proizvođača – kod suda opće mjesne nadležnosti prodavca koji je prilikom prodaje uručio kupcu pismenu garanciju proizvođača; c) Privredni sporovi – pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta u u kome je dužnik trebao izvršiti ugovor; d) Mjenični sporovi – uz sud mjesne nadležnosti, nadležan je i sud mjesta plaćanja; e) Sporovi protiv pravnih lica koja imaju poslovne jedinice izvan svog sjedišta – sud u mjestu gdje se nalazi ta poslovna jedinica; f) Nadležnost po mjestu gdje se nalazi stalno zastupništvo stranog lica u FBiH, u sporovima protiv stranog lica sa sjedištem u inostranstvu u vezi obaveza koje su nastale ili se trebaju izvršiti u FBiH; g) Sporovi iz nasljedno-pravnih odnosa – sud na čijem području se nalazi sud koji provodi ostavinski postupak; h) Radni sporovi – uz sud opće mjesne nadležnosti, radnik tužbu može podići kod suda na čijem području obavlja rad i kod suda na čijem području je zasnovao radni odnos; i) Bračni sporovi – sud posljednjeg zajedničkog prebivališta supružnika; j) Paternitetski i maternitetski sporovi – maloljetno dijete može podići tužbu i predsudom svog prebivališta ili boravišta; k) Sporovi vezani za zakonsko izdržavanje – ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, uz sud opće mjesne nadležnosti, tužba se može podići i kod suda na čijem području tužilac ima prebivalište. l) Smetanje posjeda nad pokretnim stvarima – uz sud opće nadležnosti je i sud na čijem području je došlo do smetanja.

Iskljuciva (ekskluzivna) mjesna nadleznost (forum exclusive)Isključiva (ekskluzivna) mjesna nadležnost (forum exclusive) isključuje primjenu opće nadležnosti i određuje se neki drugi stvarno nadleđni sud, najčešće s obzirom na vezu koja postoji izmešu tog suda i predmeta spora. Predmeti u kojima je predviđena isključiva mjesna nadležnost su izričito određeni zakonom. Forum rei sitae na području procesnog prava odgovara pravilu lex rei sitae na području materijalnog prava. Za suđenje u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, zbog ometanja posjeda, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako nekretnina leži na području više sudova,

nadležan je svaki od tih sudova. Bitno je napomenuti da se isključiva nadležnost u sporovima o nekretninama odnosi samo na sporove stvarnopravnog karaktera. Za sporove obligaciono-pravnog karaktera koji se tiču nekretnina ne postoji isključiva nadležnost. U sporovima o zrakoplovu ili brodu isključivo je nadležan sud na čijem području se vodi registar u koji je upisan zrakoplov odnosno brod. U sporovima protiv FBiH iz odnosa sa vojnim jedinicama, isključivo je nadležan mjesni sud na čijem području se nalazi sjedište vojne jedinice. Za sporove u izvršnom i stečajnom postupku isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršenje, odnosno stečajni postupak.

Pomocna (supsidijarna) mjesna nadleznost (forum subsidiale)Pomoćna (supsidijarna) mjesna nadležnost (forum subsidiale) određuje se za situacije koje se ne mogu podvesti pod odredbe opće i posebne mjesne nadležnosti. Primjeri su: - nadležnost za suparničare – ako je istom tužbom tuženo više lica za koja ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od njih; - u bračnim sporovima – ako postoji međunarodna nadležnost suda FBiH, ali bračni drugovi nisu imali zadnje zajedničko prebivalište u FBiH, niti tuženi ima prebivalište ili boravište u FBiH, mjesno nadležan će biti sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište. Ako ni tužitelj nema prebivalište niti boravište u FBiH, onda odluku o tome koji će od redovnih sudova biti nadležan donosi Vrhovni sud FBiH. - u sporovima o utvrđivanju očinstva/materinstva; - u imobinsko-pravnim sporovima protiv lica koja nemaju opću mjesnu nadležnost u FBiH - uzajamna nadležnost za tužbe protiv stranih državljana.

Odredjivanje mjesne nadleznosti od strane viseg suda (forum iudicale)Usprkos naporima k suprotnom, zakon nije mogao da odredi koji će sud postupati kao mjesno nadležan u svim životnim situacijama. Zakon ostavlja sudovima višeg ranga mogućnost da u zakonski postavljenim okvirima određuju mjesnu nadležnost, i to u dva oblika: delegacija i ordinacija.

Delegacija (forum delegatum)Delegacija (forum delegatum) sastoji se u prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi. Obzirom na razloge koji dovode do delegacije, razlikuju se nužna i svrsishodna delegacija. Nužna delegacija postoji u slučaju da nadležni sud ne može postupati zbog izuzeća. To je najčešće kod sudova u kojima radi samo jedan sudija. U takvom slučaju će neposredno viši sud odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja. Svrsishodna (cjelishodna) delegacija Na prijedlog stranke ili nadležnog općinskog suda, Kantonalni sud može odrediti da u konkretnom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud sa njegovog područja, ako je očito da će se postupak lakše provesti, ili ako za to postoje važni razlozi. Svrsishodna delegacija je takođe moguća od strane Vrhovnog suda FBiH u odnosu na Kantonalne sudove.

Ordinacija (forum ordinatum)Ordinacija (forum ordinatum) je određivanje mjesno nadležnog suda u situacijama kad se mjesna nadležnost ne može utvrditi na osnovu zakona, a postoji jurisdikcija federalnih sudova. U takvim slučajevima je Vrhovni sud FBiH ovlašten da na prijedlog stranaka odredi koji će stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan (npr. u sporovima protiv državljanina FBiH koji živi u inostranstvu, a nije imao prebivalište u FBiH ili se ono ne može utvrditi).

Ugovor o mjesnoj nadleznosti (forum prorogatum)Stvarna nadležnost se ne može ugovarati, ali stranke uz određena ograničenja mogu ugovorom odrediti mjesno nadležni sud. Pomenuta ograničenja odnose se na situaciju kad je predviđena isključiva mjesna nadležnost. Dakle, ako je za konkretnu vrstu predmeta propisana isključiva nadležnost, stranke je ne mogu mijenjati ugovorom. Stranke mogu ugovorom o mjesnoj nadleđnosti, forum prerogatum, isključiti nadležnost onoga suda koji bi bio po zakonu mjesno nadležan, derogiranje mjesno nadležnosg suda, i odrediti neki drugi sud njihovog izbora.Prorogacioni ugovor mora biti u pismenoj formi i mora se odnositi na tačno određeni spor ili više sporova koji proizilaze iz istog pravnog odnosa. Može biti sklopljen u obliku prorogacione klauzule ili u obliku samostalnog ugovora o prorogaciji. Tužilac je duđan da ugovor o mjesnoj nadležnosti priloži uz tužbu.

Mjesna nadleznost kao procesn pretpostavkaMjesna nadleđnost je procesna pretpostavka i na nju sud pazi po službenoj dužnosti, ali nisu odredbe stroge kao kod stvarne i apsolutne nadležnosti, te sud ne pazi po službenoj dužnosti na mjesnu nadležnost tokom cijelog postupka. Sud se može oglasiti mjesno nenadležnim po prigovoru tuženog, ako je prigovor podnesen najkasnije do pripremnog ročišta, odnosno ako ono nije održano do upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari. U istom roku se sud može oglasiti mjesno nenadležnim po službenoj dužnosti, ali samo ako postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Ako tuženi propusti istaći prigovor mjesne nenadležnosti, a i sud se ne oglasi nenadležnim po službenoj dužnosti, smatra se da se radi o prećutnoj prorogaciji. Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka ako je povodom prigovora stranke koji je unesen u presudu sud nepravilno odlučio da jeste mjesno nadležan, a stranka podnosi žalbu upravo zbog toga.

Atrakcija nadleznosti (forum atractionis)Nadležnost po atrakciji ili privlačenju nastaje u slučajevima kad se pred sudom već vodi postupak u određenom predmetu, a koji je na izvjestan način povezan sa postupkom koji se treba pokrenuti. U takvom slučaju će za novi postupak nastati nadležnost suda pred kojim se već vodi povezani postupak. Razlozi za zasnivanje nadležnosti po privlačenju su ekonomičnost i pravna sigurnost, te koncentracija postupka. Razlikuju se potpuna i nepotpuna atrakcija nadležnosti, u zavisnosti od toga da li se atrakcijom mijenja samo mjesna nadležnost (nepotpuna atrakcija), ili se mijenja i mjesna i stvarna nadležnost (potpuna atrakcija).

SUKOB NADLEZNOSTIje situacija u kojoj dva ili više organa istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni sukob), odnosno da nisu nadležni (negativni sukob) za postupanje u određenom predmetu. Sukob može biti o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti.

Sukob o apsolutnoj nadleznostiO apsolutnom sukobu nadležnosti se govori kad do sukoba nadležnosti dolazi između sudova i drugih državnih organa. Taj sukob može biti pozitivan i negativan. Za njegovo rješavanje nadležan je Ustavni sud.

Sukob o relativnoj nadleznostiNastaje između dva ili više sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Može biti samo negativan. Pravila o litispedenciji, prema kojima se ne mogu istovremeno voditi dva parnice o istom predmetu, sprečavaju pozitivan sukob nadležnosti. Po pravilu, u sukobu nadležnosti odlučuje neposredno viši sud u odnosu na one sudove među kojima je došlo do sukoba (sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kantona rješava kantonalni sud, a sve ostale Vrhovni sud FBiH).

Postupak u rjesavanju sukoba nadleznostiNakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio stvarno ili mjesno nenadležnim, sud će predmet ustupiti nadležnom sudu, koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio pokrenut. Ako sud koji je primio predmet smatra da nije nadležan za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti. Za vrijeme dok traje sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je preduzimati neodložne radnje u postupku. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.

STRANKE U PARNICIStranke kao procesni subjekti Parnica kao konkretan procesnopravni odnos može se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene.

Pojam strankeProcesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu. U materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog. Dakle, za konkretno sticanje svojstva stranke u parnici irelevantno je da li su tužilac i tuženi istovremeno i subjekti materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice.

Stranacka sposobnostStranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost.

Stranacka sposobnost drustvenih tvorevina koje nemaju pravni subjektivitetStranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju dva uslova: 1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje pravne sposobnosti; 2. da raspolažu sredstvima na kojima se može sprovesti izvršenje.

Stranacka sposobnost kao procesna pretpostavkaStranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje. Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Parnicna sposobnostParnična sposobnost je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne posljedice. Ona odgovara poslovnoj sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost.

Parnicna sposobnost fizickih licaFizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života. Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost. Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim, državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu “svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu kantona pred čijim se sudom provodi postupak, može sam poduzimati radnje u postupku.

Parnicna sposobnost pravnih licaPravna lica su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa. Isto važi i za one društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali im se u postupku priznaje svojstvo stranke.

Parnicna sposobnost kao procesna pretpostavkaParnična sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi računa tokom cijelog postupka. Nedostaci na strani parnične sposobnosti spadaju u otklonjive nedostatke, pa će tek ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

Convalidatio est potestasNedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika stranke. Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od strane parnično nesposobne stranke zavisi od toga da li će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne. Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude. Presuda se može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima, a zathjev za ponavljanje postupka se može uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.

Postulaciona sposobnostTo je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno.

LEGITIMACIJA Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam)Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog prava. Tužilac je aktivno legitimisan ako je on ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik istog tog materijalno-pravnog odnosa.

Stvarna legitimacija kao procesna pretpostavkaStvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi pokretanje parnice, raspravljanje niti odlučivanje samo po sebi. Prigovor stvarne legitimacije, koji redovno ističe tuženi, ima karakter materijalno-pravnog prigovora koji za cilj ima da se tužbeni zahtjev presudom odbije kao neosnovan (a ne da se rješenjem odbaci kao nedopušten).

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora. Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u kojima je pravo na vođenje spora zakonom preneseno na treća lica. Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju tužbom i u svoje ime ostvaruju pravnu zaštitu. Npr. javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno zainteresirana treća lica ovlašteni su da ustaju tužbom za poništenje braka.

Procesna legitimacija kao procesna prepostavkaProcesna legitimacija ima karakter procesne pretpostavke. O njoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a posljedica nedostatka procesne legitimacije je odbacivanje tužbe kao nedopuštene.

Promjena subjekata u parnici (procesno-pravna sukcesija)To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti. Do sukcesije može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukcesiju može biti zakon ili volja stranaka. Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do smrti, odnosno prestanka postojanja stranke. Nasljednici, odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava umrlog, tako da će zauzeti položaj umrlog u parnici.Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne sukcesije, ali i neovisno od nje i to u tri slučaja: (1) preinačenje tužbe u subjektivnom

smislu; (2) imenovanje prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u procesno-pravni položaj stranke kojoj se pridružio.

Uticaj singularne materijalno-pravne sukcesije na parnicuAko u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti da se parnica nastavi i okonča među onim strankama među kojima je i započela. Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora kao procesno-pravno ovlaštenje. Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu legitimaciju, ali ne može pokrenuti novu parnicu niti stupiti na mjesto tužioca u postojećoj parnici bez pristanka obje stranke. Tek sa pristankom obje stranke, sukcesor stupa u parnicu umjesto svog prethodnika i tek onda dolazi do procesno-pravne sukcesije.

ZASTUPANJE U PARNICIPojam zastupnikaZastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa, preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se:Zakonski, Ugovorni, i Zastupnik pravnih lica.

Zakonski zastupnikUstanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno nesposobna lica (maloljetnici i lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji.

Polozaj i ovlastenja zakonskog zastupnikaZakonski zastupnik je ovlašten da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, sklapanje sudskog poravnanja i sl.

Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavkaSud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po isteku objektivnog roka od 5 godina.

Diligentia processumAko zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca.

Međutim, ako zakonski zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika.

Curator ad litem-privremeni parnicni zastupnik U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom: 1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika; 2. ako su interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti; 3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika; 4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika; 5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti.

PUNOMOCSTVOPunomocnikPunomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.

Pactum de quota litisPunomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi. U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u parnici (pactum de quota litis).

Procesna punomoc (mandatum ad processum)Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja.Parnična punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u odnosu na pravni posao.

Parnicna punomoc (mandatum ad litem)Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja.

Ovlasti punomocnikaAko je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od pravnog

lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati posebno ovlaštenje.

Ucesce stranke koja ima punomocnikaStranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje). Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Punomoc kao procesna pretpostavkaSud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći. Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja prve radnje u parnici. Iz razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je preduzelo lice bez punomoći.

RatifikatioRatificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje. Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci ima karakter apsolutno bitne povrede postupka.

Prestanak punomociPrestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je

još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati.

Zastupnik pravnog licaPravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu). Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Zastupnik može u konkretnom slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.