Gramatika latinskog jezika

SADRŽAJ

1   Uvod

2   Izgovor

o 2.1   Tradicionalni izgovor

o 2.2   Klasični izgovor

3   Vrste riječi

4   Imenice

o 4.1   1. ili a-deklinacija

o 4.2   2. ili o-deklinacija

o 4.3   3. deklinacija

o 4.4   4. ili u-deklinacija

o 4.5   5. ili e-deklinacija

5   Glagoli

o 5.1   Glagol   biti

o 5.2   Indikativ prezenta aktivnog

o 5.3   Imperativ I.

o 5.4   Indikativ imperfekta aktivnog

o 5.5   Imperativ II.

6   Pridjevi

o 6.1   Deklinacija pridjeva

7   Zamjenice

o 7.1   Osobne (lične) zamjenice

o 7.2   Upitna zamjenica

o 7.3   Povratna zamjenica

o 7.4   Odnosne zamjenice

o 7.5   Pokazne zamjenice

8   Glagolske imenice

o 8.1   Supin

9   Brojevi

10   Poveznice

Uvod

Latinski jezik spada u skupinu latinsko-faliskičkih jezika. Dobio je naziv po pokrajini

Laciju (Latium), a govorili su ga Rimljani. Danas je to mrtvi jezik: nijedan narod svijeta ne

koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi uVatikanu i većinom za

vrijeme misa. No, budući da se osim u rimskoj književnosti latinski jezik koristio i u

srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini i agronomiji, to nikako nije

zanemariv jezik. Romanski jezici (poznati i kao novolatinski jezici) podskupina su italskih

jezika, posebno oni koji su se razvili iz dijalekata latinskog jezika, odnosno tzv. vulgarnog

latinskog, latina vulgata, kojim su, nakon raspada Rimskog Carstva, govorili obični ljudi

na prostoru današnje Italije, Portugala, Španjolske, Francuske i Rumunjske. Mnoge su

riječi u navedenim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, te primjerice engleski jezik,

obiluju latinizmima - (latinskim posuđenicama i usvojenicama).

Izgovor[uredi]

Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo

tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim

sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.

Tradicionalni izgovor[uredi]

ae i oe čitaju se kao e

i se ispred samoglasnika čita kao j

c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k

ch se čita kao h, osim u iznimkama kao Christus [Kristus]

ngu se pred suglasnikom čita kao ngv

ph se čita kao f

qu se čita kao kv

rh se čita kao r

th se čita kao th

s se između samoglasnika čita kao z

ti se pred vokalom, i kad je nenaglašen, čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada

se čita kao ti

x se čita kao ks, a y kao i

Klasični izgovor[uredi]

Vrijede pravila kao i za tradicionalni s malenim iznimkama:

c se čita kao k

ae se čita kao aj

oe se čita kao oj

s se čita kao s

Vrste riječi[uredi]

U latinskom jeziku postoji 9 vrsta riječi:

Promjenjive:

Imenice

Pridjevi

Brojevi

Glagoli

Zamjenice

Nepromjenjive:

Prilozi

Prijedlozi

Veznici

Uzvici

Kod promjenjivih vrsta riječi, imenice, brojevi i zamjenice sklanjaju se (dekliniraju), glagoli

se sprežu (konjugiraju), dok se pridjevi i sklanjaju (dekliniraju) i kompariraju.

Imenice[uredi]

U latinskom jeziku postoji pet deklinacija:

1. ili a-deklinacija

2. ili o-deklinacija

3. deklinacija, za:

konsonantske osnove

i-osnove

4. ili u-deklinacija

5. ili e-deklinacija

Imenice se dekliniraju na sljedeći način:

u 1., 2., 4., 5. deklinaciji uklonimo karakteristični nastavak za nominativ jednine, te

potom na tako dobivenu osnovu riječi dodajemo ostale nastavke

u trećoj deklinaciji osnova imenice dobije se tako da se od genitiva

množine odbaci karakterističan nastavak -um, te se na tu osnovu dodaju nastavci.

Npr. servus, -i , m. = rob. Nominativ jednine jest servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, te

na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ glasi servo itd.

Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: amicus, -i, m.

Amicus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika

nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može

biti m. (masculinum, muški rod), f. (femininum, ženski rod) i n.(neutrum, srednji rod).

1. ili a-deklinacija[uredi]

Imenice su većinom ženskog roda zbog čega se ova deklinacija još naziva i ženskom

deklinacijom. Izuzeci su imenice koje označavaju mušku osobu, npr. agricola, ae, m. =

ratar; pharmaceuta, ae, m. - apotekar, farmaceut j

2. ili o-deklinacija[uredi]

U drugoj deklinaciji imenice su muškog (masculinum) ili srednjeg roda (neutrum).

Muškog su roda one imenice koje u nominativu jednine završavaju na -us (npr. populus)

ili -er (npr. paediater), a srednjega one na -um (npr. oppidum).

Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri podgrupe:

I -us (masculinum)

II -er (masculinum)

III -um (neutrum)

Imenice virus (otrov) , vulgus (svjetina) i pelagus (more) srednjeg su roda iako u

nominativu jednine završavaju na -us. Kod tih imenica nastavak za akuzativ jednine je -us.

-a

padež

jednina

množina

N -a -ae

G -ae -arum

D -ae -is

A -am -as

V -a -ae

Ab -a -is

-us

padež jednina množina

-er

padež jednina množina

-um

padež jednina množina

N -us -i

G -i -orum

D -o -is

A -um -os

V -e -i

Ab -o -is

N -er -i

G -i -orum

D -o -is

A -um -os

V -er -i

Ab -o -is

N -um -a

G -i -orum

D -o -is

A -um -a

V -um -a

Ab -o -is

3. deklinacija[uredi]

Ovoj deklinaciji pripadaju one imenice kojima osnova završava ili na suglasnik (to su

tzv. konsonantske osnove) ili na samoglasnik i (tzv. i-osnove).

Osnova imenica dobije se tako da od genitiva jednine odbacimo karakterističan

nastavak, a u trećoj deklinaciji to je -is.

U ovoj deklinaciji zastupljene su imenice sva tri roda.

Uobičajeni završeci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su:

-or, -oris; -os, -oris; -o, -onis; -es, -itis; -ex, -icis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice ženskog roda obično završavaju na:

-io, -ionis; -do, -dinis; -go, -ginis; -as, -atis; -us, -utis; -us, -udis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice srednjeg roda najčešće završavaju na:

-en, -inis; -us, -eris; -us, -oris.

I-osnovama pripadaju:

jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu

jednine imaju jednak broj slogova, npr. civis, -is, m.

imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više

suglasnika, npr. ars, artis, f.

imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -

ar, npr. mare, -is, n..

Masculinum, femininum

padež jednina množina

N -∅ -es

G -is -(i)um*

D -i -ibus

A -em -es

V -∅ -es

Ab -e -ibus

* Imenice muškog i ženskog roda i-osnova razlikuju se od imenica muškog i

ženskog roda konsonantskih osnova samo u genitivu množine, koji završava

na -ium, a ne na -um.

** oblik nominativa u rječniku je posebno označen. primjer: imenica vox,-cis,f.

nominativ: vox

osnova imenice: voc- (dobije se tako da se makne genitivni nastavak -IS)

deklinacija

vox voces

vocis vocum

voci vocibus

vocem voces

vox voces

voce vocibus

Neutrum

padež jednina množina

N Nema -a*

G -is -um*

D -i -ibus

A Nema -a*

V Nema -a*

Ab -e* -ibus

Imenice srednjeg roda i-osnova imaju u ablativu jednine -i (a ne -

e), u genitivu množine -ium (a ne -um), a u nominativu, akuzativu i

vokativu množine završavaju na -ia (a ne na -a):

4. ili u-deklinacija[uredi]

U genitivu jednine imenice ove deklinacije završavaju na -us. U

nominativu jednine imenice muškog roda završavaju na -us, a

srednjeg na -u. Imenice ženskog roda u ovoj su deklinaciji rijetke.

Primjeri: cantus, -us, m. - pjesma; manus, -us, f. - ruka, šaka; genu, -

us, n. - koljeno.

Masculinum, femininum

padež jednina množina

N -us -us

G -us -uum

D -ui -ibus

Neutrum

padež jednina množina

N -u -ua

G -us -uum

D -u -ibus

A -um -us

V -us -us

Ab -u -ibus

A -u -ua

V -u -ua

Ab -u -ibus

5. ili e-deklinacija[uredi]

Imenice ove deklinacije pretežno su ženskog roda, jedino

su dies,ei,m dan i meridies,ei,m podne muškoga roda,

imenica dies može biti i ženskog roda kada znači određeni rok.

Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže.

Samo dies i res stvar imaju potpunu množinu, a neke imenice imaju

samo n,a,v množine.

padež jednina množina

N -es -es

G -ei -erum

D -ei -ebus

A -em -es

V -es -es

Ab -e -ebus

Glagoli[uredi]

Glagoli se u latinskom konjugiraju i upravo su po načinu konjugacije

podijeljeni na 5 grupa:

I-a konjugacija -āre

II-e konjugacija -ēre

III-konsonantska konjugacija -ĕre

III-io konjugacija -ĕre *

IV-i konjugacija -īre

Isto tako latinski glagoli, kao i hrvatski, imaju prošla, sadašnje i

buduća vremena, ali i načine i stanja. No, glagoli se, kao i latinske

imenice, predstavljaju. I to tako da se napiše u 1. licu sg., broj

konjugacije (arapskim, ne rimskim brojem), i značenje. A čita se 1. lice

sg., infinitiv i značenje. Infinitiv se tvori tako da se iz zadanog 1. lica

sg. makne -O i doda jedan od gore navedenih nastavaka.

npr. amo, 1.=voljeti č. amo, amāre, voljeti

lego, 3.=čitati č. lego, legĕre, čitati

*Glagoli III-io konjugacije se predstavljaju kao glagoli III-kons. (npr. capio, 3.=oteti, zgrabiti [č. capio, capěre=oteti, zgrabiti]), a konjugiraju se po nastavcima za IV-i konjugaciju [capio, capis, capit, capĭmus, capĭtis, capiunt])

Glagol biti[uredi]

Glagol biti se na latinskom predstavlja sum, esse, fuī gdje:

sum označava 1. lice sg. indikativa prezenta aktivnog (jesam)

esse označava infinitiv (biti)

fuī označava 1. lice sg. indikativa perfekta aktivnog (sam)

Indikativ prezenta aktivnog[uredi]

lice jednina množina

1. –ō, –m -mus

2. -s -tis

3. -t -nt

Ovi nastavci se dodaju na prezentsku osnovu koja se dobije tako da

se u I-a, II-e i IV-i konjugaciji u infinitivu makne nastavak -re, a u III-

kons. i III-io se miče čitav -ĕre.

U III-kons. konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka dodaju

se tematski vokali:

-i- (u 2. i 3. licu jednine te u 1. i 2. licu množine)

-u- (u 3. licu množine)

npr. lego, 3.=čitati • lego • legis • legit • legĭmus • legĭtis • legunt

U III-io i IV-i konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka

također se dodaju tematski vokali:

-u- (u 3. licu množine)

npr. capio, 3.=oteti, zgrabiti, uzeti | punio, 4.=kazniti • capio || punio • capis || punis • capit || punit • capĭmus || punimus • capĭtis || punitis • capiunt || puniunt

Glagol biti

lice jednina množina

1. sŭm sŭmus

2. ĕs estis

3. est sunt

Imperativ I.[uredi]

lice I-a II-e III-kons. III-io IV-i

2. sg. -ø -ø -ø -ø -ø

2. pl. -tĕ -tĕ -tĕ -itĕ -itĕ

Imperativ I. je blaži zapovjedni način, koristi se u književnim djelima. U

imperativu I. latinskoga jezika postoje samo 2 lica: 2. lice jednine

(singulara/sg.) i 2. lice množine (plurala/pl.). Imperativ I. tvori se na

sljedeći način:

Singular

U I-a, II-e i IV-i konjugaciji 2. lice sg. jednako je prezentskoj

osnovi [npr. amā! (voli!) | habē! (imaj!) | punī! (kazni!)]

U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se

tematski vokal -ĕ [npr. legĕ! (čitaj!) | fugĕ! (bježi!)]

Plural

U I-a, II-e i IV-i konjugaciji na 2. lice sg. dodaje se nastavak -

tĕ [npr. amātĕ! (volite!) | habētĕ! (imajte!) | punītĕ!

(kaznite!)]

U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se

tematski vokal -ĭ- te nastavak -tĕ [npr. legĭtĕ! (čitajte!) |

fugĭtĕ! (bježite!)]

Glagol biti

lice jednina množina

2. es este

Indikativ imperfekta aktivnog[uredi]

lice jednina množina

1. -bam -bamus

2. -bas -batis

3. -bat -bant

Indikativ imperfekta aktivnog tvori se na isti način kao i

indikativ prezenta aktivnog, samo s ovim nastavcima. Kroz sve

konjugacije ovi nastavci izgledaju ovako:

I-a II-e III-kons. III-io IV-i

-abam -ebam -ebam -iebam -iebam

npr. amo, 1. lego, 3. punio, 4. 1. sg. amabam legebam puniebam 2. sg. amabas legebas puniebas 3. sg. amabat legebat puniebat 1. pl. amabamus legebamus puniebamus 2. pl. amabatis legebatis puniebatis 3. pl. amabant legebant puniebant

Glagol biti

lice jednina množina

1. eram eramus

2. eras eratis

3. erat erant

Imperativ II.[uredi]

Imperativ II. koristi se u službenim spisima i dokumentima. Postoje

četiri lica: 2. sg., 3. sg., 2. pl. i 3. pl.

lice I-a II-e III-kons. III-io IV-i

2. sg. -to -to -ito -to -to

3. sg. -to -to -ito -to -to

2. pl. -tote -tote -itote -tote -tote

3. pl. -nto -nto -unto -unto -unto

npr. amo, 1. capio, 3. 2.sg. amato capito 3.sg. amato capito

2.pl. amatote capitote 3.pl. amanto capiunto

Glagol biti

lice jednina množina

2. esto estote

3. esto sunto

Pridjevi[uredi]

Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine:

pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu)

odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz

njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"

pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje

strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u

nominativu jednine. Tako postoje:

pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za

svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre - pritom

je celeber oblik za nominativ jednine muškog

roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv

jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris.

pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan

oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod.

Primjer: omnis, -e - pritom je omnis oblik za nominativ jednine

muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za

sva tri roda je predvidljiv: omnis.

pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima

isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje

na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis - pri čemu

je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacisgenitiv

jednine za sva tri roda.

Deklinacija pridjeva[uredi]

Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija.

Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se: Singular

N -er,-ris,-re;-is,-e;različito;

G -is

D -i

A -em (m,f); =N (n)

V = N

AB -i

Plural

n -es(m,f);-ia(n)

g -ium

d -ibus

ak = n

v = n

ab -ibus

Zamjenice[uredi]

Zamjenice se djele na:

osobne

posvojne

povratne

pokazne

upitne

odnosne

neodređene

Zamjenice za prva lica nemaju vokativ.

Osobne (lične) zamjenice[uredi]

U latinskom postoje osobne zamjenice za 1. i 2. lice sg. i pl. ,treća lica

nadomještaju se pokaznom zamjenicom.

Prvo lice Drugo lice

ego, meī

ja m. i f.

nōs, nostrum

mi m. i f.

tū, tuī

ti m. i f.

vōs, vestrum

vi m. i f.

Singular Plural Singular Plural

Nominativ ego nōs tū vōs

Genitiv meīnostrī ili

nostrum1tuī

vestrī ili

vestrum1

Dativ mihi nōbīs tibi vōbīs

Akuzativ mē nōs tē vōs

Vokativ - - - -

Ablativ

(a) me\

mecum

(cum me)

(a) nōbīs\

nobiscum (cum

nobis)

(a) tē\

tecum

(cum te)

(a) vōbīs\

vobiscum (cum

vobis)

1—oblici nostrum i vestrum koriste se samo u značenju «od nas», to jest «od

vas»

Upitna zamjenica[uredi]

Upitna zamjenica »tko?,što?« u latinskom jeziku glasi quĭs?, quĭd? i

ima, kao i u hrvatskom jeziku, samo jedninu.

padež za živo za neživo

Nominativ quĭs quĭd

Genitiv cūius cūius

Dativ cui cui

Akuzativ quĕm quĭd

Vokativ - -

Ablativ quō quō

Povratna zamjenica[uredi]

Povratna zamjenica u latinskom jeziku ima samo jedninu i nema

nominativ i vokativ.

Nominativ -

Genitiv sui

Dativ sibi

Akuzativ sē

Vokativ -

Ablativ sē\secum (cum se)

Odnosne zamjenice[uredi]

quī, quae, quod

koji, koja, koje

m. f. n.

Singular Plural Singular Plural Singular Plural

Nominativ quī quī quae quae quod quae

Genitiv cūius1 quōrum1 cūius1 quārum1 cūius1 quōrum1

Dativ cui quibus cui quibus cui quibus

Akuzativ quem quōs quam quās quod quae

Vokativ - - - - - -

Ablativ quō quibus quā quibus quō quibus

1—oblici genitiva jednine i množine nerijetko imaju posvojno značenje čiji, čija,

čije

Pokazne zamjenice[uredi]

Pokazne zamjenice u latinskom jeziku su sljedeće:

1. hĭc, haec, hŏc ovaj, ova, ovo

2. iste, ista, istud taj, ta, to

3. ille, illa, illud onaj, ona, ono

4. ĭs, ea, ĭd on(aj), ona, ono

5. īdem, eădem, ĭdem isti, ista, isto

6. ipse, ipsa, ipsum sâm, sama, samo

Pokazne zamjenice u svojoj deklinaciji pokazuju neke osobitosti:

genitiv i dativ singulara te dativ i ablativ plurala imaju iste oblike za

sva tri roda, u genitivu singulara imaju nastavak -ius a u dativu -i.

hĭc, haec, hŏc

m. f. n.

Singular

Plur

Sing Plur

Sing Plur

iste, ista, istud

m. f. n.

al ular al ular al

Nominativ

hĭc hī haechae

hŏchaec

Genitiv

hūius

hōrum

hūius

hārum

hūius

hōrum

Dativ

huic hīs huic hīs huic hīs

Akuzativ

hunc

hōs

hanc hās hochaec

Vokativ

- - - - - -

Ablativ

hōc hīs hāc hīs hōc hīs

Singular

Plural

Singular

Plural

Singular

Plural

Nominativ

iste istī istaistae

istud

istă

Genitiv

istīus

istōrum

istīus

istārum

istīus

istōrum

Dativ

istīistīs

istīistīs

istīistīs

Akuzativ

istum

istōs

istam

istās

istud

istă

Vokativ

- - - - - -

Ablativ

istōistīs

istāistīs

istōistīs

ille, illa, illud

m. f. n.

Singular

Plural

Singular

Plural

Singular

Plural

Nominativ

ille illī illaillae

illud illă

Genitiv

illīus

illōrum

illīus

illārum

illīus

illōrum

ĭs, ea, ĭd

m. f. n.

Singular

Plural

Singular

Plural

Singular

Plural

Nominativ

ĭsii(ei)

ea eae ĭd ea

Genitiv

ēiuseōrum

ēiuseārum

ēiuseōrum

Dativ illī illīs illī illīs illī illīs

Akuzativ

illum

illōs

illam

illās

illud illă

Vokativ

- - - - - -

Ablativ

illō illīs illā illīs illō illīs

Dativ eieis(iis)

eieis(iis)

eieis(iis)

Akuzativ

eum eos eam eas ĭd ea

Vokativ

- - - - - -

Ablativ

eōeis(iis)

eāeis(iis)

eōeis(iis)

īdem, eădem, ĭdem1

m. f. n.

Singul

arPlural

Singul

arPlural

Singul

arPlural

Nomina

tivīdem īdem eădem eaedem ĭdem eădem

Genitiveiusde

meorundem

eiusde

mearundem

eiusde

meorundem

Dativ eĭdemeisdem(īsd

em)eĭdem

eisdem(īsd

em)eĭdem

eisdem(īsd

em)

Akuzati

v

eunde

meosdem

eande

measdem ĭdem eadem

Vokativ - - - - - -

Ablativ eōdemeisdem(īsd

em)eādem

eisdem(īsd

em)eōdem

eisdem(īsd

em)

1—na isti se način deklinira i zamjenica ipse, ipsa, ipsum

Glagolske imenice[uredi]

Supin[uredi]

U latinskom postoje dva oblika supina. Nastali su

od akuzativa i dativa ili ablativa glagolske imenice četvrte deklinacije.

Oblik u akuzativu je četvrti osnovni dio glagola koji se navodi

u rječniku (od gl. amo,1. amavi,amatum, amatum je supin), po obliku

je jednak akuzativu jednine srednjeg roda participa perfekta pasivnog,

dakle završava na -um.

Koristi se samo s glagolima kretanja i označava namjeru, prevodi se

infinitivom ili namjernom rečenicom (da pobjedi,da ...). Na primjer,

"Gladiatores adfuerunt pugnatum" na latinskom znači: "Gladijatori su

došli da se bore" ili "Gladijatori su došli boriti se", "I dormitum!" znači

"Idi spavati".

Drugi oblik supina koristi se s pridjevima i nekim izrazima s

glagolom esse (fas est,nefas est...). Nastao je od dativa svrhe dativus

finalis ili od ablativa obzira (odgovara na pitanje: s obzirom na što).

Najjednostavnije rečeno tvori se tako da od supina na -um odbacimo

završno -m i produljimo "u". Prevodi se infinitivom. Primjeri: "Multae

res faciles sunt dictu, difficiles sunt factu". (dictu i factu su

supini)-"Mnoge stvari su lagane za reći, a teške su za napraviti.".

"Horribilevisu est"-" Strašno (je) za vidjeti".

Brojevi[uredi]

Neki brojevi se dekliniraju, neki ne. Dekliniraju se:

1,2,3,200,300,400,500,600,700,800,900,2000,3000,...(tisućice) Ostali

brojevi se ne dekliniraju.

padež 1 2 3

N/n unus, una, unum duo, duae, duo tres, tria

G/g unius duorum, duarum, duorum trium

D/d uni duobus, duabus, duobus tribus

A/a unum, unam, unum duo(s), duas, duo tres, tria

AB/ab uno, una, uno duobus, duabus, duobus tribus

Poveznice[uredi]

Pravopis latinskog jezika