haralambos

Sociologija 1. godina – Osnovni pojmovi sociologije (Davorka Matić)

Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected] 1

HARALAMBOS: UVOD U SOCIOLOGIJU

Funkcionalizam

Ističe se u radovima Comtea i Spencera, razvija je Durkheim, usavršava Parsons

(na drugom mjestu – usavršio ju je Merton).

Društvo je sustav meñusobno povezanih dijelova. Funkcija bilo kojeg dijela

društva jest njegov doprinos osiguranju funkcionalnih preduvjeta društvenog

sistema. Funkcionalne preduvjete nije moguće nedvosmisleno odrediti, a to se čini:

otkrivanjem zajedničkih faktora u društvima, analizom faktora koji bi doveli do

raspada društva, dedukcijom funkcionalnih preduvjeta iz apstraktnih modela

društvenog sistema. Funkcionalisti zanemaruju pojam disfunkcije, pokazuju

sklonost konzervativizmu koji podržava status quo. Usvajaju pluralističko shvaćanje

prirode i raspodjele moći u kapitalističkom društvu. Zakon predstavlja interese

društva kao cjeline posredovanjem izmeñu interesnih skupina.

Durkheim

Primjenjuje dvije metode: utvrñivanje uzroka ili izvora društvene činjenice te

utvrñivanje njenih funkcija (funkcionalna analliza). Osnovni funkcionalni preduvjet je

potreba za društvenim poretkom. Ispunjava se postizanjem konsenzusa i

formiranjem kolektivne svijesti. Ponašanjem pojedinca upravljaju zajednička

vjerovanja i osjećaji koji ga transcendiraju i oblikuju njegovu svijest. Razlikuje

mehaničku i organsku solidarnost, s obzirom na podjelu rada. Specijalizacija

povećava ovisnost društvenih elemenata, a razmjenu omogućava nastanak

ugovora. On je početak moralne regulative, ali društvena kontrola je slaba i raste

tendencija anomiji. U industrijskom društvu promjene su nagle i učestale, a

kolektivna svijest treba vremena da se prilagodi. Raste prosperitet , želje i sebični

interesi. Različitim granama industrije morala bi upravljati slobodno izabrana

administrativna tijela koja bi zastupala sva zanimanja u toj industriji. Sva društva

dijele svijet na kategorije svetog i profanog. Religija je unificirani sistem vjerovanja i

prakse povezanih sa svetim stvarima, to jest onim što je izdvojeno i zabranjeno.

Svete stvari su simboli. Osnovna religija je totemizam, gdje je totem, posvećeni

simbol, amblem klana. Devijantnost je funkcionalna, potiče promjenu.



Parsons

Sociologija treba analizirati “institucionalizaciju vrijednosne orijentacije u

društvenom sistemu”. Analizom tržišta zaključuje da je bitan moralni angažman.

Vrijednosni konsenzus jest temeljni integrativni princip u društvu. Pripadnici imaju

zajednički identitet i ciljeve. Sadržaj uloga strukturiran je na temelju normi.

Društvena ravnoteža održava se socijalizacijom i društvenom kontrolom.

Funkcionalni preduvjeti su prilagoba, postizanje ciljeva, integracija, održavanje

obrazaca. Društvena promjena je “pomična ravnoteža”.

Stratifikacija je rangiranje jedinica u društvenom sistemu u skladu sa zajedničkim

sistemom vrijednosti. Ona je integracijski element jer putem nejednakosti promiče

postizanje kolektivnih ciljeva.

Davis i Moore: društvena stratifikacija jest sredstvo kojim društva osiguravaju da

najvažniji položaji budu popunjeni najkvalificiranijim ljudima.

Funkcija religije je naći smisao svim iskustvima i dogañajima; usmjerena je na

odreñene probleme u društvima.

Merton

Pokušao usavršiti funkcionalističku analizu ispitavanjem njenih premisa, 1949.

Postulat o funkcionalnom jedinstvu društva; to je pitanje mjere, institucije mogu

steći visoku funkcionalnu autonomiju. Postulat univerzalnog funkcionalizma; svaki

dio društva može biti funkcionalan, disfukcionalan i nefunkcionalan. Postulat

nezaobilaznosti; ne uspijeva riješiti pitanje funkcionalnih preduvjeta. Zbog visokog

promicanja ciljeva i niskog promicanja institucionalnih sredstava američko društvo

je nestabilno, javlja se anomija. Moguće reakcije na cilj uspjeha su konformizam,

inovacija (kriminal), ritualizam (niža srednja klasa), povlačenje. Disfunkcije

birokracije su: strogo pokoravanje pravila dokida inventivnost i može dovesti do

premještanja ciljeva, impersonalnost dovodi do trvenja s javnosti.

Max Weber

Razlikuje tri vrste društvenog djelovanja: afektivno, tradicionalno i racionalno.

Tipovi legitimne kontrole su kraizmatski, tradicionalni i racionalno-zakonski

autoritet. Kod zadnjeg, pravila su racionalna jer odreñuju ciljeve i sredstva za

njihovo postizanje. Birokracija je hijerarhijska organizacija, racionalno zamišljena

da bi koordinirala rad mnogih pojedinaca u rješavanju opsežnih administracijskih



zadaća i organizacijskih ciljeva. Birokracija idealnog tipa sadrži: službene dužnosti

odreñene na temelju stručnosti, načelo hijerarhije, primjenu apstraktnih pravila, duh

formalističke impresonalnosti. Specifično racionalnom čini je kontrola na bazi

znanja. (! birokratski autoritet temelji se na hijerarhijskom položaju, a stručni na

znanju) Klasna situacija jest tržišna situacija. U kapitalističkom društvu razlikuje

četiri klase: posjedničku gornju klasu, bijele ovratnike, sitnu buržoaziju i klasu

manuelnih radnika. Srednja klasa se širi i diverzificira. Društvene skupine formiraju

se i na temelju statusne situacije. Stranke nastoje steći političku moć, a mogu

nastati na raznim temeljima. Asketski protestantizam poticao je dva glavna svojstva

kapitalističke industrije: standardizaciju proizvodnje i specijaliziranu podjelu rada.

Marksizam

Društvo izražava zbroj meñuodnosa pojedinaca. Čovjek stvara društvo i sebe

samog, ali je i proizvod društva. Povijest je proces ljudskog samoozbilijenja. Izvor

društvene promjene su proturječnosti ugrañene u društvo, naročito u ekonomskoj

infrastrukturi. Ona je determinirajući element, ali i različiti elementi nadgradnje

utječu na povijesni tok i pretežu u odreñivanju svog oblika. Klase se stvaraju na

temelju različitih odnosa prema proizvodnim snagama. S njihovim progresivnim

razvojem raste i otuñenje (posljedica ljudskog djelovanja). Blauner definira otuñenje

kao “općenit sindrom koji se sastoji različitih objektivnih uvjeta i subjektivnih

osjećaja i stanja koji nastaju ih odreñenih odnosa izmeñu radnika i socio-tehničke

radne sredine (tehnologija je ključna te predlaže kontinuirani, automatizirani radni

proces). Kad se proizvodne snage razviju do one faze u kojoj se ne mogu zadržati

unutar postojećih proizvodnih odnosa nastaje klasa za sebe. Zapadno društvo

razvija se kroz četiri faze: primitivni komunizam, drevno društvo, feudalizam,

kapitalizam. Na ruševinama kapitalizma komunizam započinje diktaturom

proleterijata. Marx smatra da će polarizacija klasa (ukidanje radnih razlika

mehanizacijom, pauperizacija, potiskivanje meñusloja u preoleterijat) ubrzati

propast kapitalizma, ali taj trend prestaje s 19. st. Ideologija vladajuće klase pruža

iskrivljenu sliku stvarnosti kako bi je legitimirala i održala status quo. Država vodi

poslove buržoazije: kapital je ugrañen u politički sistem (Aaronovitch), nužna je

razmjerna autonomija države (Poulantzas). Religija je niz mitova koji legitimizira

postojeće društvene odnose, ona je iluzija za olakšanje patnji.



Teorija elita

Pareto i Mosca

Osnovica za vodstvo je talent (Mosca); preduvjet moći je lukavstvo i inteligencija

(Pareto). Elita svoju moć duguje i svojoj organizaciji ujedinjena kohezivna

manjina nasuprot neorganiziranoj i fragmentiranoj masi. Pareto razlikuje lavove

(izravna i oštra akcija, sila) i lisce (diplomatska manipulacija i vješta kombinatorika).

Cirkulacijom elita jedna zamjenjuje drugu, a sve su sklone dekadenciji.

Michels

Demokracija je nezamisliva bez organizacije, ali ova najavljuje njenu smrt. Kad se

uspostavi zastupnička demokracija zapošljavaju se profesionalni fukcioneri i

političari. Zbog specijalizacije i hijerarhizacije organizacije nužno stvaraju oligarhiju

(željezni zakon oligarhije). Inicijativa podreñenih je ugušena i istodobno se razvija

manija za napredovanjem. Voñe žele zadržati vlast pa dolazi do premještanja

ciljeva. Mase imaju psihološku potrebu za voñama; demokracija ne može opstati ni

u organizacijama, ni u društvu.

C. Wright Mills

Analizira SAD 50-ih. Tumači vladavinu elite institucionalnim kategorijama,

struktura institucija je takva da oni koji su na vrhu hijerarhije monopoliziraju moć. Tri

ključne institucije su velike korporacije, vojska i savezna država čije elite su

povezane i tvore jedinstvenu elitu moći. Njen uspon dovodi do propasti zbiljskog

političkog života; demokrati i republikanci nemaju bitnih razlika. Ekspanzija

tercijanog sektora je pomak na vještine s ljudima. Aspekti ličnosti postaju roba za

tržište te se pojedinac otuñuje od svog pravog ja (Bijeli ovratnik).

Simboli čki interakcionizam

Fenomenološko gledište, razvijeno iz radova J. Deweya, W. I. Thomasa i G. H. Meada. Naglašava se važnost

akterovih stajališta i interpretacija društvene stvarnosti. One skupine kojima društveni položaj osigurava

oružje i moć, imaju najveću mogućnost da silom nametnu svoja pravila. (Becker; Lemert)



Mead

Ljudi uzajamno djeluju putem simbola (najvažniji sadržani u jeziku). Društveni

život temelji se na zajedničkim simbolima, a interakcija je kontinuirani proces

interpretacije u kojem svatko preuzima ulogu drugog. U tom procesu pojedinac

razvija pojam o svome ja, naročito u djetinjstvu u fazi igre i fazi sportskih igara čiji je

rezultat stvaranje uopćenog drugog.

Blumer

Tri temeljne premise simboličkog interakcionizma: ljudi djeluju na temelju

značenja koje pripisuju predmetima i dogañajima; značenja izviru iz interakcije i

rezultat su interpretativnih postupaka kojima se akteri služe unutar interakcijskog

konteksta. Akcija je do stanovite mjere strukturirana i rutinizirana, ali i to

konstruiraju akteri, a ne sistem.

Etnometodologija

Fenomenološki pristup, naziv smislio Garfinkel. Bavi se razmatranjem metoda i

postupaka kojima se služe članovi da bi konstruirali i protumačili svoj društveni

svijet i dali mu smisao. Društvo postoji ukoliko njegovi članovi percipiraju njegovo

postojanje. Garfinkelova dokumentarna metoda se sastoji od toga da se neki

zbiljski fenomen tretira kao “dokument” nečega, kao da “upućuje na”, “stoji u ime”

nekog pretpostavljenog temeljnog obrasca.

Sekularizacija

Glavna mišljenja o promjeni uloge religije u zapadnom industrijskom društvu

možemo svesti pod pojmove generalizacija (društvene vrijednosti ne prepoznaju se

kao religijske, ali su temeljene na njima, Parsons), individuacija (individualno

traženje smisla, Bellah), transformacija (zamjena svjetovnim smjernicama

djelovanja, Weber) i desakralizacija (racionalizacija i intelektualizacija vode

demistifikaciji svijeta, Weber). Wilson razlikuje sljedeće činitelje koji su potakli

racionalizaciju: etika asketskog protestantizma, racionalna organizacija društva,

veće poznavanje društvenog i prirodnog svijeta te razvoj racionalnih ideologija i

organizacija koje rješavaju društvene probleme. Berger, Berger i Kellner vide



stvaranje “pluraliteta životnih svjetova” (fragmentacija zbilje) zbog diferencijacije i

segmentiranja kao uzrok sekularizacije. David Martin konstatira da je sekularizacija

“velik broj, posebnih odvojenih elemenata koji su labavo povezani u jedan veliki

intelektualni paket”. Nestaje čvrsto opredjeljenje za traženje konačne stvarnosti.

Crkva je velika formalna organizacija s hijerarhijom službenika.

Denominacija se ne identificira s državom i ima manje članstvo.

Sekta su razmjerno male, zatvorene i stroge religijske skupine bez hijerarhije

plaćenih službenika.

Devijantnost

Fiziološka i psihološka teorija

Genetski nasljeñena svojstva ili izravno uzrokuju devijantnost, ili stvaraju

predispoziciju. (Lombroso, Eysenck) Devijant je općenito različit i abnormalan u

normalnom stanovništvu; abnormalnost se stječe. (Bowlby, Andry)

Strukturalne i subkulturne teorije

Podrijetlo devijantnosti objašnjava se položajem pojedinca ili skupina u društvenoj

strukturi, tj. subkulturom neke društvene skupine.

A. K. Cohen razvija i modificira Mertonove pozicije. Delikvencija je kolektivna

rekcija. Kulturalna deprivacija i statusna frustracija smanjuju uspjeh članova niže

klase. Delikventna subkultura preuzima svoje norme iz šire kulture, ali ih okreće

naglavačke. Moguće funkcije devijantnosti: siguronosni ventil za izražavanje

nezadovoljstva i korisno upozorenje.

Miller: delikvencija je ponešto pretjerano izražavanje žarišnih interesa subkulture

niže klase (čvrstina, lukavost, uzbuñenje).

Cloward i Ohlin, Delikvencija i prilika: zamjeraju Mertonu što nije prikazao i

strukturu nelegitimne prilike, kao reakciju na smanjene šanse za uspjeh legitimnim

sredstvima razlikuju zločinačku subkulturu, konfliktnu subkulturu i subkulturu

povlačenja.



Čikaška škola

Shaw i McKay: podijelili Chicago na pet zona i pokazali tijesno poklapanje

delikvencije i ekonomskih činitelja.

Matza: tehnika neutralizacije, delikvent usvaja niz isprika i racionalizacija za svoje

ponašanje. Mnogi mladi jednostavno odlutaju u delikvenciju. Matza i Sikes ne vide

nikakve razlike izmeñu delikvenata i mladih općenito, prikrivene vrijednosti mogu se

naći kod svih, jedina razlika je u naglasku.

Interakzionizam

Osim što imaju drukčije teoretsko polazište, analiziraju aspekte devijantnosti koje

drugi ignoriraju. Razmatraju zašto su neki pojedinci i skupine definirani kao

devijanti i kakav učinak to ima na njihovo daljnje djelovanje.

Becker: teorija etiketiranja, devijantnost nastaje procesom interakcije izmeñu

potencijalnog devijanta i eksponenta društvene kontrole. Young potkrepljuje ovu

teoriju svojim istraživanjem odnosa hipija i policije u Notting Hillu.

Lemert: razlikuje primarnu i sekundarnu devijaciju, zabrinutost nekim oblikom

devijantosti može uroditi upravo tim oblicima.

Cicourel: analizira proces etiketiranja, dokazuje kako su delikventi proizvod

sredstava društvene kontrole

Istraživanja i ostali

Lipset, Trow i Coleman, Sindikalna demokracija: ITU je izuzetak s dvostranačkim

sindikatom, sa stvarnim izjednačavanjem funkcionera i ostalih radnika.

Selznik, TVA: veleposjednici su, preko lokalnih visokih škola i saveznog ureda za

zemljoradnju, nametnuli svoje ciljeve direkciji. Budući, da bi se održala na životu

organizacija mora surañivati s moćnim interesima, ona će ih uglavnom i zastupati.

Burns i Stalker: mehanički i organski sistemi, pojedinac gubi sigurnost u drugoj, jer

zahtijeva angažman i odgovornost.

Mayo: radnici uspostavljaju vlastite norme; da bi bili zadovoljni treba im ispuniti

“društvene potrebe” i potrebu za “samoozbiljenjem”. Pošao od Taylorove teorije

znanstvenog upravljanja: rukovodstvo treba pronaći jedan, najbolji način da se

nešto obavi, a suradnja radne snage dobiva se novčanim poticajem.



Blau: formalna i neformalna struktura, neslužbena praksa koju službeni propisi

izričito zabranjuju nekad će pridonijeti uspjehu organizacijskih ciljeva. Što je veća

stručnost u organizaciji više se delegira odlučivanje i odgovornost. Ipak,

rukovodstvo zadržava kontrolu (podmuklo).

Gouldner: birokratska uprava ne odgovara svim poslovima; napredak birokracije

nije neizbježan; sociolozi bi trebali identificirati procese koji izazivaju razlike u

količini i tipovima birokracije.

Goffman: totalna institucija je mjesto boravka i rada, na kojem veliki broj

pojedinaca u sličnoj situaciji, odsječenih od šireg društva na znatno vremensko

razdoblje, zajedno proživljava prisilnu, formalno organiziranu fazu života. Pojedinac

se može adaptirati na više načina: situacijsko povlačenje, nepomirljiv stav,

kolonizacija, obraćenje, biti mrtav hladan.

haralambos

Documents