haridzijske sekte i njihova misao

HARIDŽIJSKE SEKTE I NJIHOVA MISAO

Haridžijske sekte i njihova misaoAutor Administrator Nedjelja, 01 August 2010 11:58

1. Uvod

Haridžije su jedna od najranijih vjersko-političkih

organizacija u islamu. Kao posebna grupa obrazovani

su 37/657. nezadovoljni okolnošću da je h. Alija u

toku bitke na Siffinu prihvatio prijedlog o arbitraži

izmeñu njega i Muavije. Naime, u toj nesretnoj bici, u

kojoj je poginulo oko 50 000 muslimana, više nego u

svim bitkama koje su vodili protiv Perzijanaca,

Bizantinaca i ostalih, h. Alija prihvata ponudu

protivnika da se spor riješi arbitražom (tahkim), iako je

bio vojno premoćniji. Najžešći protivnici h. Alije u vremenu odigravanja bitke na Siffinu su od haridžija bili: el-Eš‘as ibn

Qays, Musa‘‘ir ibn Fedeki et-Temimi i Zeyd ibn Hisn et-Ta’i, kada su rekli h. Aliji: ''Ljudi nas zovu ka Allahovoj Knjizi a ti

nas zoveš natrag u bitku! ''Na to im je h. Alija rekao: ''Ja znam šta se nalazi u Allahovoj Knjizi. . . ''Haridžije su se prvotno

priklonili rjršenju spora na način arbitraže. H. Alija je na pregovore htjeo poslati Abdullah ibn el-Mes‘uda, čemu su se

usprotivili haridžije govoreći: ''On je tvoj!'' Na posljetku ga primoraše da na pregovore pošalje Ebu Musa el-Eš‘arija.

Meñutim, kasnije će oni biti protiv bilo kakve arbitraže počevši uzvikivati: La hukme illa lillah, što znači: ''Niko nema

pravo na presudu osim Allaha. ''Pošli su u borbu protiv Muavije duboko ubijeñeni da su istina i pravda na h. Alijinoj i

njihovoj strani, a da je Muavija obični uzurpator vlasti i odmetnik protiv kojeg se mora boriti svim sredstvima.

Prihvatajući arbitražu, halifa je doveo u ''sumnju'' legitimitet njihove borbe i sve žrtve koje su do tada podnijeli znači da

su bile uzaludne. A ''sumnja'' i vjera ne idu zajedno. Kada se ubrzo ispostavilo da je ponuda Muavije bila samo taktička

varka da bi se dobilo na vremenu i da je h. Alijin predstavnik na pregovorima Ebu Musa el-Eš‘ari, bio nadmudren od

mnogo iskusnijeg vojskovoñe i političara, ‘Amr ibn el-‘Asa, ova grupa nezadovoljnika, nazvana el-hawaridž (nastalo od

riječi ''haredže'' što znaći ''izaći, napustiti, istupiti. . . '' U ovom slučaju su to onikoji su istupili protiv h. Alije), i definitivno

istupa iz redova halifinih pristalica. H. Aliju proglašavaju nevjernikom i traže da se javno pokaje i ponovo preñe na

islam. Nakon bitke na Siffinu, haridžije se okupljaju kraj Kufe u mjestu zvanom Harura’ na čelu sa Abdullah ibn

el-Kewa’om (za njega se tvrdi da se kasnije povratio h.Aliji), ‘Itab ibn el-A‘werom, Abdullah ibn Wehb er-Rasijem, ‘Urwe

ibn Hadirom, Yezid ibn ‘Asim el-Muharibijem i Hurqus ibn Zuheyrom poznatim kao Zu es-Sedya.

Misleći da su dovoljno snažni da pobijede halifu, upustili su se u bitku poznatu pod imenom en-Naharwan, u kojoj su

doživjeli težak poraz. Već i sami uvjereni da se frontalno više ne mogu suprotstaviti, odlučili su da istovremeno ubiju h.

Aliju, Muaviju i ‘Amr ibn el-‘Asa. Atentat na h. Aliju je uspio, ali ne i na drugu dvojicu.

U načelu se može reći da su haridžije izgradili svoje vjersko, moralno i pravno učenje u skladu sa svojom praktično-

političkom pozicijom. Tako su npr. po pitanju hilafeta zauzeli poziciju radikalnog demokratizma (naime, imam/halifa ne

mora biti od Qurejšija, već može biti i crni rob). Osnovnih haridžijskih sekti je šest. To su: el-Ezariqa, en-Nedždat,

es-Sufriyye, el-‘Adžaride, el-Ibadiyye i es-Se‘alibe. Ostale podsekte su samo ogranci jedne od gore navedenih. Svima

je zajedničko sljedeće:

- odricanje i distanciranje od Osmana r. a. i Alije, r.a.,

- počinioci velikih grijeha postaju nevjernicima,

- dužnost je ustati protiv imama/halife koji krši sunnet.

Sve muslimane koji ne slijede haridžijski pravac podvode pod kategoriju otpadnika od vjere, tj. drže ih nevjernicima. To

ih je praktično dovelo na poziciju krajnjeg fanatizma. Njihov ekstremizam koji se ogledao u svim aspektima islamskog

učenja (npr. Hadis su prihvatali samo od prenosioca koji su bili njihovi istomišljenici tj. haridžije, a što je našlo svog

konkretnog odraza i u njihovom fiqhu) je bio glavnim uzrokom njihovog sloma. Već za vrijeme abbasijskih halifa su

nestali sa političke scene, preživljavajući samo kao vjerska grupa u istočnoj Arabiji i sjevernoj i istočnoj Africi.

2. el-Ezarika

Pod haridžijskom sljedbom el-Ezariqa se misli na sljedbenike Ebu Rešid Nafi‘ ibnu-l-Ezreqa (poginuo 65. god. po hidžri)

koji su se iz Basre uputili prema zemljama Ahwaza u Perziji uspjevši tamo nametnuti svoju dominaciju. U vremenu

Abdullah ibn ez-Zuheyra su se proširili i na zemlje Kirmana. Sa Ibnu-l-Ezreqom su tada od haridžijskih voña bili i ‘Atiyye

ibnu-l-Aswad el-Hanafi, Abdullah ibnu-l-Mahuz sa svoja dva brata ‘Usmanom i ez-Zubeyrom, ‘Umer ibn ‘Umaeyr

el-‘Anberi, Qitri ibnu-l-Fedždža’a el-Mazini, ‘Ubayda ibn Hilal el-Yaškari, Sahr at-Tamimi, Salih ibn Mihraq el-‘Abdi,

‘Abdurabbihi el-Kabir te ‘Abdurabbihi es-Sagir. Svi su oni bili na čelu vojske koja je brojala oko 30 000. konjanika. Protiv

njih je ‘Abdullah ibnu-l-Hars ibn en-Newfel en-Nawfeli (postavljen za upravnika Basre 64. god. po h.) uputio vojsku na

čelu sa Muslim ibn ‘Isa ibn Kureyz ibn Rebi‘a ibn Habibom (u toj bici je poginuo i sam ibn Habib, ali i ibnu-l-Azraq. Bitka

se odigrala 65. god. po h. Nakon toga je el-Azariqa za voñu izabrala Qitri ibnu-l-Fadždža’a proglasivši ga Voñom

pravovjernih). Borbu sa njima će nastaviti ‘Utman ibn ‘Ubaydullah ibn Mu‘ammar el-Tamimi, pa i on biva poražen. Borbu

sa el-Azariqom preuzima Harita ibn Badr el-Gadani, da bi na kraju i on bio poražen. Stanovnici Basre se uplašiše za

svoje živote i sudbinu svoje zemlje, te se u borbu sa njima ovaj put upusti el-Mihlab ibn Abi Sufra i rat se oduži na 19.

godina, da bi im se konačno stalo u kraj u vremenu el-Hadždžadža.

El-Ezariqa je bila najekstremnija i najmnogobrojnija haridžijska sekta. Ova sekta ima 8. ključnih tačaka u svom učenju, a

koje se smatraju njihovim osnovnim zastranjenima u Vjeri. To su:

1) H. Alija je postao nevjernikom. Allah, dž.š., kaže o njemu u Qur'anu:

''Ima od ljudi čiji te govor oduševljava na ovom svijetu, i kune se Allahom za ono što mu je u srcu, a on je najljući

neprijtelj. ''

A ‘Abdullah ibn Muldžem je učinio pravu stvar kada je ubio h. Aliju. Allah, dž.š., kaže o njemu u Qur'anu:

''Ima od ljudi koji svoje živote prodaju radi Allahova zadovoljstva...''

Haridžijske sekte i njihova misao | Na vrelu mudrosti http://www.navrelumudrosti.com/tekstovi/razno/212-haridijske-sekte-i-...

1 von 6 29.04.2013 12:00

A ‘Abdullah ibn Muldžem je učinio pravu stvar kada je ubio h. Aliju. Allah, dž.š., kaže o njemu u Qur'anu:

''Ima od ljudi koji svoje živote prodaju radi Allahova zadovoljstva...''

- upravo se odnosi na njega, Ibn Muldžema (Ibn ’Abbas, Enes i mnogi drugi će ustvrditi da je ovaj ajet objavljen u

povodu Suhayb

ibn Sinan er-Rumija koji je primio islam u Mekki, pa bježeći od Qurejšija hidžru učinio u Medinu. Za njim se tada bila

uputila potjernica iz Mekke, a on ih je gañao strijelama govoreći: ’’Nećete me uhvatiti sve dok i posljednju strijelu ne

odapnem i sve dok u rukama budem imao snage sablju da držim, pa vi radite kako hoćete, a ako hoćete eto vam moje

bogatstvo koje je ostalo u Mekki!'' Oni odgovoriše: ''Prihvatamo to!’’ Kada je Suheyb stigao u Medinu Poslanik, s.a.v.s.,

reče: ''Suheyb je dobro trgovao'', te potom biva objavljen i ovaj ajet.). Slavopjeve Ibn Muldžemu je pisao i haridžijski

muftija i pjesnik ‘Imran ibn Hitan. Haridžije će uz h. Aliju nevjernicima proglasiti i Osmana, r.a., Talhu, r.a., Zubejra, r.a.,

Aišu, r.a., ‘Abdullah ibn ‘Abbasa, r.a., i ostale muslimane koji su bili uz njih.

2) Nevjernik je i svaki onaj koji u džihad ne ide. Opravdanja nema. A nevjernik je i onaj koji njima hidžru ne učini.

3) Dozvoljeno je ubijati žene i djecu protivnika (Kao dokaz tome navode 27. ajet sure Nuh u kojem Allah dž. š. kaže:”. . .

i oni će samo griješnike, nevjernike rañati. ”).

4) Muškarca i ženu koji počine blud u braku ne treba kamenovati, jer te odredbe nema u Qur'anu. Isto tako nema kazne

ni za one koji okleveću muškarca, jer Qur'an sankcioniše samo potvoru na ženu.

5) Djeca politeista će isto kao i njihovi očevi završiti u vatri.

6) ''Teqiyye'' nije dozvoljena ni u kakvoj formi (Teqiyye znači nositi vjeru, svoje uvjerenje, u srcu i duši, i po potrebi

skrivati je pred svojim protivnicima i čak se verbalno izjašnjavati protiv nje. Ona je osobito bila u primjeni kod šiija u

vremenima njihova progona).

7) Allah dž. š. može poslati vjerovjesnika znajući da će isti postati nevjernikom, ili da je prije dobivanja Vjerovjesništva

već bio nevjernik.

Ko učini neki od velikih grijeha momentalno postaje nevjernikom i izlazi u potpunosti iz islama, te će kao takav vječno

gorjeti u Vatri zajedno sa ostalim nevjernicima. Kao dokaz tome navode slučaj Iblisa (l. a.) koji nije ništa drugo uradio

doli veliki grijeh, i to onda kada mu je nareñeno da Ademu a. s. učini sedždu koju on nije učinio, bez obzira što je bio

uvjeren u Allahovu Jednotu.

3. en-Nedždat

Puni naziv ove haridžijske sljedbe je en-Nedždat el-‘Aziriyye. Riječ je o sljedbenicima Nadžda ibn ‘Amir el-Hanafiyya za

kojeg neki kažu da se je zvao i ‘Asim. Za njega se vezuje da je iz Yamame krenuo sa vojskom želeći da se susretne sa

el-Azariqom pa mu u susret izañe Ebu Fedik i Atiyye ibnu-l-Eswed el-Hanafi sa skupinom nezadovoljnika koji su istupili

iz redova el-Azariqe obavjestivši ga o Azraqovim zastranjenima u Vjeri. Oni tada učiniše prisegu na vjernost

en-Nadždetu i proglasiše ga ''Voñom pravovjernih''.

Sam en-Nedžda je jedne prilike rekao: U Vjeri su dvije stvari važne:

- spoznaja Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., zabrana proljevanja muslimanske krvi i otimačina od muslimana

te svjedočenje istinitosti svega što je objavljeno od Allaha dž.š. Poznavanje svega ovoga je dužnost svakom muslimanu

i neznanje toga se ne može tolerisati.

- neznanje po pitanju nečeg drugog, a ne gore navedenog, može se tolerisati sve dok se ne donese jasan dokaz, a ko

posumnja u ispravnost mudžtehida (mudžtehid je samostalni šerijatski pravnik koji snagom vlastitog znanja i putem

analogije tumači propise i proniče u krajnji smisao Teksta) koji je čak i pogriješio, ali prije nego što za to dobije jasan

dokaz, postaje nevjernikom.

Za en-Nedždata se vezuje i sljedeće:

- dozvoljeno je proljevati krv ''štićenika'' (Židovi i kršćani koji žive u muslimanskoj zemlji i nalaze se pod zaštitom

muslimanske vlasti);

- ko učini kakav mali grijeh pa ustraje u činjenju istog postaje nevjernikom;

- ko učini blud, opije se ili ukrade, ali ne ustraje u činjenju tog djela, ne postaje mnogobošcem;

- ''Taqiyya'' je dozvoljena u svakom njenom obliku (za razliku od haridžijske sekte el-Ezariqa);

- imam, tj. halifa, nije uopće potreban muslimanskom ummetu, već je na ljudima da meñusobno pravedno postupaju, a

ako vide da im je imam neophodan, mogu ga i postaviti.

Nakon smrti en-Nedždeta, sekta se podijelila na ‘Atawiyye (‘Atawiyye će se nastaniti u zemljama Sidžistana) i Fadikiyya

(Sam Ebu Fadik je ubio en-Nadždeta. Abdu-l-Malik ibn Marwan će poslati vojsku na čelu sa ‘Utman ibn ‘Ubeydullah ibn

Mu‘ammerom u rat sa Ebu Fedikom, i u toj biciće Ebu Fedik poginuti), odrekavši se jedna druge.

Dvije su osnovne tačke spora koje su razdvajale el-Ezariqu od en-Nedždatiyye, i zbog kojih se nikada nisu ujedinili:

1) Prema Nafi‘ ibnu-l-Ezrequ i njegovim sljedbenicima ''teqiyye'' nije dozvoljena. Naime, ona je bila dozvoljena samo u

prvim danima islama kada su muslimani bili malobrojni, bespomoćni i potlačeni, i kada su se bojali za opstanak islama,

što nije i sada slučaj. To svoje mišljenje potkrepljuju ajetima:

''...kad se skupina od njih boji ljudi poput straha od Allaha ili čak žešče'', te

''Bore se na Allahovu putu i ne boje se ukora koritelja.''


2 von 6 29.04.2013 12:00

''...kad se skupina od njih boji ljudi poput straha od Allaha ili čak žešče'', te

''Bore se na Allahovu putu i ne boje se ukora koritelja.''

En-Nedžde i njegovi sljedbenici će ustvrditi da je ''teqiyye'' dozvoljena, pozivajući se pritom na ajete:

''...osim da bi ste se od njih sačuvali'' (Porodica ‘Imranova, 28.), te

‘’...i reče čovjek od porodice Faraonove, a vjeru svoju (u Allaha) je krio, ...’’.

2) Po Ibnu-l-Ezrequ i njegovim sljedbenicima je izostanak iz džihada ‘’kufr’’, tj. time se postaje nevjernikom, pozivajući

se pritom na ajete :

‘’...i izostaše (od borbe) oni koji na Allaha slagaše i Njegova Poslanika, ...’’,

‘’Radovaše se oni koji izostaše svojim izostankom (od džihada) iza Allahova Poslanika, ...’’ (Pokajanje, 81.),

‘’I dolazili su neki od beduina koji su se izvinjavali traživši dopuštenje (da ne idu u boj),... (Pokajanje, 90).

Meñutim, en-Nedžde će se ovome usprotiviti, navodeći pritom sa svoje strane ove ajete:

‘’Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nañu sredtsva za borbu, ...’’ (Pokajanje, 91.), te

‘’A Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji u borbu ne idu velikom nagradom.’’

Ovaj drugi ajet, prema en-Nadždatu, samo potvrñuje činjenicu da su borci na Allahovu putu na većem stepenu od onih

koji izostanu iz borbe, a nikako da neborci postaju nevjernicima. Nafi‘ ibn el-Ezreq će reći da se ovi ajeti odnose samo

na prve muslimane.

4. el-Buheysiyye

Riječ je o sljedbenicima Buheys el-Heysem ibn Džabira, kojeg je el-Hadždžadž u vrijeme vladavine el-Welida progonio.

Buheys će pobjeći u Medinu, meñutim, tamo će ga uspjeti uhvatiti ‘Usman ibn Džiyan el-Murri, te zatvoriti. El-Welid

nakon toga piše pismo el-Murriju u kojem nareñuje da se Buheysu poosjeku ruke i noge, te da ga se potom ubije, to

ovaj i čini. Buheys je bio proglasio nevjernicima Ibrahima (Ibrahim je bio pripadnik haridžijske sekte el-Ibadiyye. Jedne

prilike je prodao svoju ropkinju muslimanku nekom nevjerniku, što mu je Meymun prigovorio odrekavši ga se. Jedna

skupina je podržala Ibrahima u tom njegovom djelu. Ta skupina je poznata pod imenom ed-Dihakiyye. Oni dozvoljavaju

da se nemuslimanaka uda za nemuslimana, ako je riječ o “taqiyyi”) i Meymuna, i to poradi pitanja ''prodaje ropkinje''

(Meymun ibn ‘Imran je prvotno bio sljedbenik haridžijske sekte el-Ibadiyye, da bi se na kraju priklonuo mu‘tezilizmu. Od

Medžusija je ptihvatio njihovo dozvoljavanje ženidbe sa unukama, bratičnama i sestričnama. Od njegovih zastranjena je

i to što suru Yusuf nije smatrao od Qur’ana). Nevjernicima je proglasio i sektu zvanu el-Waqifiyya (to su oni koji su

oklijevali pružiti podršku gore spomenutom Ibrahimu po pitanju prodaje ropkinje muslimanke (tewaqqafu fi nasri

Ibrahim). Nakon tog doga|aja su se formirale tri manje haridžijske sekte: el-Ibrahimiyye, el-Maymuniyye i el-Waqifiyye),

jer su oklijevali u pogledu onih koji su zabranjene stvari proglašavali dozvoljenim iz svog neznanja. Buheys će ustvrditi

da je njihova dužnost bila razlikovati istinu od neistine.

Većina el-Buheysiyya stoji na stanovištu da iman (vjera) podrazumijeva svjedočenje srcem, jezikom i djelom.

U okviru ove haridžijske sekte postoji skupina zvana el-‘Awniyye, a koja se sama dijeli na dvije podsljedbe. Jedna od

njih se odriče onih koji zapostavljaju džihad, za razliku od druge. Meñutim, obje se slažu u tome da ako imam postane

nevjernikom, i njegov narod, tj. oni kojima je bio imam, postaju zajedno sa njim nevjernici.

Od el-Buheysiyye postoji i jedna skupuna zvana ''Predstavnici tumačenja' (ashabu-t-tefsir). Tako oni svaki oblik

svjedočenja gledaju kroz lupu unutarnjeg značenja i protumačenog smisla.

Od el-Buheysiyye je i skupina zvana ''Predstavnici pitanja'' (ashabu-s-su’al). Oni će ustvrditi da je musliman onaj koji

donese ''dva šehadeta'', odrekne se stare zablude, prihvati haridžijsko učenje te uzvjeruje u sve ono što je objavljeno od

Allaha dž.š. Ako šta ne zna dužnost mu je da za to pita, tj. šta mu je od Allaha naloženo. Ako (nakon toga) počini kakav

haram postaje nevjernikom. U pogledu predestinacije se slažu sa mu‘tezilitima. Allahova Volja po njima ne igra nikakvu

ulogu u djelima ljudi. Od ove skupine se distancirala većina el-Buheysiyya.

Neki od el-Buheysiyye će reći da se čovjek koji počini kakav haram ne proglašava nevjernikom sve dok se njegov

slučaj ne iznese pred imama, a sva ona djela za koja ne postoji Objavom odreñema sankcija u pogledu Allahovog prava

su oprostiva. Neki drugi će ustvrditi da pijanstvo prouzrokovano pićem koje je halal ne povlači za sobom sankciju. Za

el-‘Awniyye je pijanstvo kufr, tj. time se postaje nevjernikom.

Od haridžija su i sljedbenici Salih ibn Masraha (Ibn Masrah je jedan od sinova Imru’u-l-Qaysa i pripadao je haridžijskoj

sekti es-Sufriyya. Ubijen je 76. godine po h.). Saliha će nakon njegova ubista naslijediti Šabib ibn Yazid aš-Šaybani,

poznat kao Ebu-s-Sahhari. On će uspjeti na jedno vrijeme zavladati Kufom i od el-Hadždžadžove vojske ubiti 24.

zapovijednika, meñutim na koncu će biti poražen, da bi se na kraju utopio u rijeci el-Ahwaz. El-Yaman ibn Rabab će reći

da se sljedbenici Šebiba zovu ''Murdži‘atu-l-hawaridž'' (“el-Murdži‘a” je sekta koja tvrdi da loša djela ne štete imanu, te

da pokornost uz nevjerovanje ne donosi nakakvu korist. Počiniocu velikog grijeha se ne sudi na ovom svijetu već se

njegov slučaj prepušta Konačnom Sudu. Po tom pitanju je njihovo učenje istovjetno sa učenjem sekte zvane

’’el-We‘idiyye’’. Eš-Šehrestani će ovoj sekti posvetiti čitavo jedno poglavlje u svom djeli ’’el-Milelu we-n-Nihal’’).

5. el-'Adžaride

Osnivač ove sekte je ‘Abdu-l-Kerim ibn ‘Adžred. Po mnogim pitanjima se slagao sa en-Nedždatiyyama. Za njega se

kaže da je prvotno pripadao el-Buheysiyyama, da bi se kasnije razišao sa njima govoreći kako se treba odreći i djece

(nevjernika) sve dok se ne pozovu u islam, a djeca mnogobožaca će zajedno sa svojim roditeljima gorjeti u Vatri. Ibn

‘Adžred će, izmeñu ostalog, imetak ratnog plijena smatrati dopuštenim tek nakon izvršenja egzekucije nad njihovim

vlasnicima, tj. nakon njihove smrti.


3 von 6 29.04.2013 12:00

(nevjernika) sve dok se ne pozovu u islam, a djeca mnogobožaca će zajedno sa svojim roditeljima gorjeti u Vatri. Ibn

‘Adžred će, izmeñu ostalog, imetak ratnog plijena smatrati dopuštenim tek nakon izvršenja egzekucije nad njihovim

vlasnicima, tj. nakon njihove smrti.

Za ovu sljedbu je hidžra samo pohvalno djelo, a ne i stroga dužnost. Počinioci velikih grijeha postaju nevjernicima.

Prenosi se, takoñer, da ova sekta nije smatrala suru Yusuf integralnim dijelom Qur'ana, već običnom pripoviješću,

govoreći da je nemoguće da se u Qur'anu nañe ljubavna priča.

Ova sekta će se vremenom razgranati na nekoliko ogranaka, koje i mi ovdje navodimo.

1) ES-SALTIYYE – Riječ je o sljedbenicima ‘Usman ibn Ebi es-Salta. Ko se priključi njihovoj sljedbi postaje

muslimanom, a što se tiče njihove djece, od njih se distanciraju sve dok se i oni ne priključe njihovoj sekti i prime islam.

2) EL-HAMZIYYE – Riječ je o sljedbenicima Hamza ibn Edreka. Ovaj Hamza se priklonuo mu‘tezilijskom učenju po

pitanju predestinacije. Djeca njihovih protivnika će kao i mnogobošci završiti u Vatri. Sam Hamza je odobravao

postojanje dva imama u isto vrijeme sve dok se ne postigne saglasnost ili pobijede neprijatelji.

3) EL-HALEFIYYE – Riječ je o sljedbenicima Halef el-Haridžiyye. Razišli su se od el-Hamziyya po pitanju

predestinacije. Naime, oni tu slijede učenje ahlu-l-sunnata, tj. pravovjerno učenje većine muslimana. El-Halefiyye će

reći: ''El-Hamziyye kažu da kada bi Allah kažnjavao svoje robove za djela koja im je već odredio, On bi tada bio

nepravedan. A oni već donose sud da će djeca politeista završiti u Vatri, a oni ne mogu biti odgovorni za svoje

postupke, pa ima li veće kontradiktornosti?!'' El-Halefiyye takoñer smatraju da se ne može ići u džihad ako ne postoji

Imam.

4) EŠ-ŠU‘AYBIYYE – Ova podsekta slijedi učenje Šu‘ayb ibn Muhammeda, koji je spočetka zajedno sa Meymunom bio

pripadnik sljedbe el-Adžaride, da bi se kasnije odrekao Meymuna iz razloga što je ovaj počeo slijediti mu‘tezilijsko

učenje po pitanju predestinacije i Božije Volje. Slijedio je osnovno učenje sekte el-‘Adžaride po pitanjima ''suda o djeci'',

izostanka iz džihada, prihvatanja nekoga u redove haridžija, a sa njima se slagao i po pitanju ekskomunikacije.

5) EL-MEYMUNIYYE – Meymun i njegovi sljedbenici su ustvrdili da sudbinu kroje ljudi, te da je čovjek u potpunosti

kreator vlastitih djela, te da Allah ne može željeti zlo, već samo dobro, te da On nema upliva u ljudska zla. El-Kirabisi (za

njega se kaže da je pripadao Mudžbirama. Bio je vrstan poznavalac hadisa i fiqha. Napisao je i dosta knjiga. Za njega

se kaže da je bio jedan od el-Buharijevih učitelja) navodi da su el-Meymuniyya dozvoljavali brak sa unukama,

bratičnama i sestričnama, pravdajući to da oni kao zabranjena kategorija nisu spomenuti u Qur'anu. Od el-Ka‘bija i

el-Eš‘arija se prenosi da su i el-Meymuniyye negirali suru Yusuf kao integralni dio Qur'ana. Meñutim, po ovoj

haridžijskoj frakciji bi djeca nevjernika ipak trebala ići u Džennet.

6) EL-ATRAFIYYE – Ova skupina je prozvana el-Atrafiyye iz razloga što stoje na stanovištu da oni koji ne poznaju

šerijatske odredbe, a žive u veoma udaljenim krajevima, tj. van granica tada poznatog svijeta (atrafu-l-‘alem), takvima

se nema šta prigovoriti, tj. imaju opravdanje za svoje neznanje. Meñutim, poput mu‘tezilita, ustvrdit će da je čovjek

snagom vlastitog razuma dužan spoznati Istinu.

Poglavar ove sekte je bio Galib ibn Šazan. Ova podfrakcija će se kasnije podijeliti na još manje podsekte. Jedna od njih

je i el-Muhammediyya.

7) EL-DŽAZIMIYYE – Riječ je o sljedbenicima Džazim ibn ‘Alija. Ova sljedba zauzima po pitanju predestinacije i Božije

Volje identičan stav kao i ehlu-l-sunne, tj. pravovjerno učenje. Ovo je jedna od rijetkih haridžijskih sljedbi koja se nije

otvoreno odrekla Alije, r.a.

8) ES-SE‘ALIBE – Rodoslovnik ove podsekte je Sa‘leba ibn ‘Amir. Svojevremeno je Ibn ‘Amir bio veoma blizak sa Ibn

Adžredom, sve dok se nisu sporečkali po ''pitanju djeteta''. Ta laba će reći da o djeci ne treba donositi nikakav sud

ukoliko se na njima ne primjeti da negiraju Istinu (tj. haridžijsko učenje).

9) ER-REŠIDIYYA – Rašid el-Tusi je osnivač ove podsekte koja se još i zove el-‘Ušriyye. Naime, as-Se‘aliba su tvrdili

da se na poljoprivredne proizvode dobivene sa zemljišta koje se navodnjava, daje polovina jedne desetine na ime

zekata. Meñutim, er-Rešidiyya će ustvrditi da treba dati čitavu desetinu (el-‘ušr).

10) EŠ-ŠEYBANIYYE – Riječ je o sljedbenicima Šeyban ibn Selema (ubijen 130. god. po h). Prvotno je pripadao

haridžijskoj sljedbi as-Se‘alibe. Ova frakcija će po pitanju ljudskih djela zauzeti isti stav kao i el-Džebriyye, tj. složiće se

sa učenjem Džehm ibn Safwana po tom pitanju. Naime, po tom učenju čovjek nije kreator vlastitih djela.

(Džebr je pripisivanje svih naših djela Uzvišenom, Allahu)

Postoji nekoliko ogranaka el-Džabriyya. Sam Džehm ibn Safwan će pripadati ogranku zvanom el-Džebriyye el-Halisa.

6. el-Mukrimiyye, el-Ma'lumiyye, el-Medžhuliyye, el-Ibadiyye

el-Mukrimiyye

Rodoslovnik ove haridžijske sekte je Mukrim ibn ‘Abdullah el-‘Adžebi. Mukrim je prvotno pripadao sljedbi as-Se‘alibe, da

bi se od njih odvojio govoreći da onaj koji zanemaruje namaz postaje nevjernikom, ne zbog samog djela, već zbog svog

neznanja, gluposti i nerazumnosti prema Allahu. Takav sud se proteže i na počinioce svih ostalih velikih grijeha. Da bi

opravdao ovaj svoj stav, Mukrim će se, izmeñu ostalog, pozvati i na hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

''Bludnik u trenutku kada čini blud prestaje biti vjernikom, a i kradljivac u trenutku dok krade prestaje biti vjernikom. ''

el-Ma'lumuyye i el-Medžhuliyye

Ove dvije sekte su u osnovi pripadale haridžijskoj sljedbi el-Džazimiyye, s tim da su el-Ma‘lumiyye ustvrdili da onaj tko

ne spozna Uzvišenog Allaha sa svim njegovim Imenima i Atributima, takav biva neznalicom sve dok ne spozna sva

Allahova Imena i Atribute, te jedino takav može biti vjernikom. Ustvrdit će i da je čovjek kreator vlastitih djela, te će se

stoga el-Džazimiyye distancirati od učenja ove frakcije.

Što se tiče sekte el-Medžhuliyye, oni će reći da je za spoznaju Allaha dovoljno spoznati samo neka Njegova Imana i


4 von 6 29.04.2013 12:00

Allahova Imena i Atribute, te jedino takav može biti vjernikom. Ustvrdit će i da je čovjek kreator vlastitih djela, te će se

stoga el-Džazimiyye distancirati od učenja ove frakcije.

Što se tiče sekte el-Medžhuliyye, oni će reći da je za spoznaju Allaha dovoljno spoznati samo neka Njegova Imana i

Atribute, dok su ljudska djela Božija kreacija.

el-Ibadiyye

Riječ je o jednoj velikoj haridžijskoj frakciji koja se smatra sljedbenicima ‘Abdullah ibn Ibada. Ibn Ibad će ustvrditi da

muslimana koji ne slijede haridžijsko učenje u jednu ruku bivaju nevjernicima, ali ne i mnogobošcima. Prema Ibn Ibadu

se dozvoljeno sa njima ženiti i meñusobno naslijeñivati. Ratni plijen zadobiven u borbi sa njima je dozvoljen ukoliko je

riječ o oružju i ratnoj opremi. Sve ostalo je zabranjeno uzimati kao ratni plijen. Zemlja muslimana neharidžija se smatra

zemljom tewhida, osim vojnih logora. Počinioce velikih grijeha nazivaju muwehhidunima, tj. onima koji vjeruju u Božiju

Jednotu, ali ne i vjernicima.

Allah je taj koji stvara ljudska djela. Svome poglavaru ne daju titulu emiru-l-mu’minin (Voña pravovjernih).

Ova sljedba dozvoljava kažnjavanje mnogobožačke djece iz osvete, meñutim stoje na stanovištu da će i djeca

mnogobožaca ipak ući u Džennet.

Bavili su se i pitanjem licemjerstva, ustvrdivši da licemjeri iz vremena Allahova Poslanika s. a. v. s. spadaju u kategoriju

muwehhiduna. Za Allahove odredbe u Qur'anu će reći da su sve opće naravi, te da u Qur'anu nema specificiranja.

Neki od el-Ibadiyye će zauzeti stav da Allah dž. š. može poslati Poslanika bez dokaza sa njim, tj. mu‘džize, a da su ljudi

ipak dužni slijediti ga.

I ova sekta ima nekoliko svojih ogranaka.

Važno je istaći da je ovo jedna od najumjerenijih haridžijskih frakcija. Upravo će ta njihova umjerenost i distanciranje od

ekstremizma i nasilja omogućiti da se održe sve do danas. Najviše ih ima u Maroku i vrlo malo u drugim djelovima

Sjeverne Afrike.

el-Hafsiyye

Rodoslovnik ove sljedbe je Hafs ibn Ebu-l-Miqdam koji je prvotno pripadao el-Ibadiyyama. Ebu-l-Miqdam će reći reći da

vjerovanje od mnogoboštva razdvaja spoznaja Allahove Jednote, tako da onaj koji spozna Allahovu Jednotu, a zaniječe

neki od imanskih šarta (poslanstvo, Sudnji dan,...) ili učini kakav veliki grijeh, takav postaje nevjernikom ali ne i

mnogobošcem.

el-Harisiyye

El-Harisiyye su sljedbenici el-Hart el-Ibadiyya. Razići će se od el-Ibadiyye izmeñu ostalog po pitanju predestinacije.

Naime, el-Haris će se prikloniti mu‘tezilijskom učenju po tom pitanju.

el-Yezidiyye

Riječ je o sljedbenicima Yezid ibn Uneysa koji je u osnovi pripadao haridžijskoj sekti el-Ibadiyye. Ovaj Yezid će učiti da

će pred kraj dunjaluka islamski šerijat (vjerozakon) biti povučen, tj. derogiran. Naime, Allah, dž.š., će poslati ljudima

novog poslanika, nearapa, i njemu će biti objavljena nova Knjiga, i to u jednom mahu, a ne sukcesivno kako je

objavljivan Qur'an. Od njegovog učenja je i to da Židove i kršćane koji priznaju vjerovjesništvo Muhammadu, s.a.v.s., pa

makar i ne prihvatili islam, ubraja u vjernike.

7. el-Hafsiyye, el-Harisiyye, el-Yezidiyye, es-Sufriyye

el-Hafsiyye

Rodoslovnik ove sljedbe je Hafs ibn Ebu-l-Miqdam koji je prvotno pripadao el-Ibadiyyama. Ebu-l-Miqdam će reći reći da

vjerovanje od mnogoboštva razdvaja spoznaja Allahove Jednote, tako da onaj koji spozna Allahovu Jednotu, a zaniječe

neki od imanskih šarta (poslanstvo, Sudnji dan,...) ili učini kakav veliki grijeh, takav postaje nevjernikom ali ne i

mnogobošcem.

el-Harisiyye

El-Harisiyye su sljedbenici el-Hart el-Ibadiyya. Razići će se od el-Ibadiyye izmeñu ostalog po pitanju predestinacije.

Naime, el-Haris će se prikloniti mu‘tezilijskom učenju po tom pitanju.

el-Yezidiyye

Riječ je o sljedbenicima Yezid ibn Uneysa koji je u osnovi pripadao haridžijskoj sekti el-Ibadiyye. Ovaj Yezid će učiti da

će pred kraj dunjaluka islamski šerijat (vjerozakon) biti povučen, tj. derogiran. Naime, Allah, dž.š., će poslati ljudima

novog poslanika, nearapa, i njemu će biti objavljena nova Knjiga, i to u jednom mahu, a ne sukcesivno kako je

objavljivan Qur'an. Od njegovog učenja je i to da Židove i kršćane koji priznaju vjerovjesništvo Muhammadu, s.a.v.s., pa

makar i ne prihvatili islam, ubraja u vjernike.

es-Sufriyye

Ova haridžijska sekta se još zove i ez-Ziyadiyye, a riječ je o sljedbenicima Ziyad ibn el-Asfara. Razišli su se od

haridžijskih frakcija el-Ezariqa, en-Nedždatiyye i el-Ibadiyye po odreñenom broju pitanja. Naime, es-Sufriyye će ustvrditi

sljedeće:

- oni koji izostaju iz džihada ne postaju nevjernicima, ako i dalje ispovijedaju islam;


5 von 6 29.04.2013 12:00

sljedeće:

- oni koji izostaju iz džihada ne postaju nevjernicima, ako i dalje ispovijedaju islam;

- kazna za preljubu bračnih osoba treba da ipak bude kamenovanje;

- djeca mnogobožaca nisu nevjernici, te ih stoga nije dozvoljeno ni ubijati;

- at-taqiyya je dozvoljena u verbalnom obliku, ali ne i u djelima;

- počinioci velikih grijeha za koje slijedi sankcija ''hadda'' (sankcija vezana za Allahovo pravo) se ne mogu proglasiti

nevjernicima, a niti mnogobošcima. Meñutim, počinioci velikih grijeha za koje ne slijedi sankcija hadda, kao što je npr.

napuštanje namaza, takvi se proglašavaju nevjernicima.

Od ovog Ziyada se prenosi i da je rekao: ''Mi smo po našim mjerilima vjernici, a ko zna, možda kod Allaha nismo.

''Takoñer je govorio i to da postoje dvije vrste širka (subožništva):

- pokornost šejtanu,

- obožavanje kipova;

kao i dvije vrste kufra (nevjerovanja, poricanja):

- poricanje Božijih blagodati,

- poricanje Božijeg Gospodstva;

a postoje i dvije vrste odricanja (distanciranja):

- odricanje (distanciranje) od onih koji počine prestup podložan sankciji hadda. Takvo distanciranje je sunnet,

- distanciranje od nevjernika, a što je farz, tj. stroga dužnost.

Ovo je, uz el-Ibadiyyu, jedna od najumjerenijih haridžijskih grupacija.

Autor: Kenan Čemo

Preuzeto sa www.znaci.com


6 von 6 29.04.2013 12:00

haridzijske sekte i njihova misao

Documents