HENRIK IBSEN DRAME: LUTKINA KU A SABLASTI DIVLJA PATKA

LUTKINA KUCA

LUTKIINA KUCA

Pro i iivot

nije polje pre i. Pasternak

Napisana i objavljena 1879. goidine, Lutkina ku a je na samom startu izazvala nesvakidanji interes javnosti (tri izdanja za nepuna etiri imjeseca), a kada je 1880. zapo elo prikazivanje drame, najprije u Norvekoj i Njema koj, a zatim i u ostalim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana Kota, senzacionalni politi ki doga aj, nalik na eksplozdju bombe.^ Publika i kritika, dijele se otro i u no: pro i contra, -mada su oni koji su smatrali da je Ibsen u inio grubu umjetni ku greku bili i brojniji i grlatiji, napadaju i ga otvoreno za nemoral i perfidnoet, tvrde i aik da je Narin odlazaJk na kraju drame izazvao brojne porodi ne nesre e, jer je bio nerazumni poziiv na dezertiraoije, pa je hiljade ena 'Uzbu eno sanjalo samo o tome kako bi to prije napustilo svoje domove." Negativna reakcija je dola i od strane nelkih vode ih pozorinih .umjetnika toga vremena. Poznata njema ka glumica Hedviga Niman-Rabe, iako je prieljkivala da tuana i Noru, odbila je da igra finalnu scenu kako je napisana, pateti no uzvikuju i da ona nikada ne bi mogla da napoisti svoju djecu. Njema ki po-zorini producenti i direktori, osje aju i da je Lutkina ku a svojevrsni komercijalni izazov i unosan posao, samovoljno mijenjaju kraj komada, uvode i sretan zavretak i po^mirljivi rasplet drame. ele i da sprije i barbarski odnos prema teksitu, a moda i poikoleban, Ibsen odstupa od prvobitnog tragi nog finala i pie dodatnu kompromisnu varijantu: u posljednjem tarenutku, tako re i^ Michael Meyr, Ibsen; Peniguira Bootks, str. 476. ' Spemann's Goldenes Buch des Theaters, 1902, str, 544546.

pred sam Norin izlazak, Helmer otvara vrata dje je sobe, Nora zastaje, posmatra usnuiu djecu, a zavjesa pada. Me utim, poikaza e se da i ovakav neizvjestan sretan zavretak, kao ni potpuni happy end, nisu vie mogli da zadovolje publiku, koja, mada se protivila Norinom odlasku, vie nije pristajala ni na njen nasilni ostanalk. Ibsen e 'us'koro definitivno odbaciti naknadnu varijantu, kao to e i pobunjena Hedviga NimanRabe, kona no pristati da igra, kako je to ve u inila i njena koleginica Marija Ramle, pravu Noru, odnosno, onaj integralni i prvobitni dramsiki finale. Osvajaju i evropsike scene, Lutkina ku a je, u posljednjim decenij ama Xrx stolje a, pa i docnije, pored Sablasti, drama o kojoj se najupornije i naje e pole-misalo. Nora i gospo a Alving postaju prkosni simboli i dokazi ugroenog enskog prava, vatreni argumenti u brojnim diskuisijama eufori nih feministkinja. Kolika je bila popularnost Lutkine ku e, ali i ddkaz da se o slu aju Nore neumorno raspravljalo, najbolje govori anegdota kojiu spominje Benedeto Kro e.* Naime, u nekim skandinavskim porodicama u to vrijeme, prilikom slanja poziva za ve ernja sijela, pri dnu pozivnice je obi no stajalo i upozorenje: Moli se da se ne disikutira o Lutkinoj ku i. ak je Strindberg, koji se uasavao i bojao ena poput Nore, priznao da je, zahvaljuju i Ibsenovoj drami, postalo jasno da brak nije nikakva >^boaru ka institucija, i da je radkid izme u tih nesipojivih stranaka, na kraju, sasvim logi an i prirodan.* I tako je, sticajem okolnosti, posljednja scena Lutkine ku e, sukob, ili kako bi to rekao Fergason, agon izme u Nore i Helmera, bacio u zasjenak cijelu dramu, sve njene prethodne itokove, izvla e i u prvi plan ten-dencioznost, probleme moralne kazuistike, pitanja enskog prava i emancipacije, poistove uju i Noru sa enom uopte a Helmera sa m,ukarce7n uopte. I upravo to uap' Benedeto Kro e, Knjievna kritika kao filozofija; Beograd, 1869, str. 328. * Michael Meyer, op. cit, str. 476.

tavanje problema na osnovu slu aja Nore, potkrijepljeno psiholokim i imoralizatorsikim ali amoralizatorskim dis;kusijama, u inili su, po miljenju Kro ea, ovu dramu dosadnom i odbojnom, a kako je vremenom i tendencija izgulbila na otrini i svjeini, a problemi ensJkog prava zatureni i modificirani, a moda i prevazi eni, i Lutkina ku a je gulbila postepeno i poklonike i protivnike, ali i interes pozorita. Nekaida, jedna od najprivla nijih enskih uloga, u kojoj su se ogledale mnoge uvene evropske glumice (Dibvald, iSavina, Hemings, Rezana, Due, Sorima, Bortnik, Podgonska, Mansvjetova i dr.), prestala je da privla i nove gluma ke generacije, pa je izgleidalo kao da je Lutkina ku a neipovratno otila sa repertoara zajedno s vremenom u kome je izazvala tolika kontro-verzna miljenja. Danas, sto godina od nastanlka Lutkine ku e, ostaje pitanje, uostalom relevantno za rtmoge Ibsenove drame: je li mogu e da je taiko impresivan i osebujan dra:mki opus, jednog od najve ih dramati ara modernog realizma, tek idraga literarna ^uspomena, predmet interesantan vie za isto rij u dramske ^knjievnosti nego ivo i pulsiraj u e scensko tivo, efektan dokaz jedne specifi ne dramske tehnike, zanimljiv fcomipendijum za izu avanje dramaturgije, ili, u tom nizu drama, od prve, Katilina, do posljednje. Kad se mi mrtvi probudimo, postoje, i za nas, u ovom itrenutku, bar u okvirima jednog novog itanja, ili rastere enog itanja, izvori za nove impulse i nove ideje. Jednostavno re eno: da li je Ibsen i na sa-vremenik? Ali, vratimo se Nori. Ibsenova dramsika tehnika, slikarski re eno, ima neto od poentilizma, to je bezbroj sitnih idetaljanta kica, koje se slijevaju i stapaju u odre ene tonove i nijanse, pomo u Ikojih on neprimjetno, ali strpljivo i sigurno, karniponuje ne samo pojedine scene ve i oibrise likova i^ odnosa. U toj poentilistiokoj tehnici, on nita ne preputa slu aju, svalka rije , gesta, indikacija i didaskalija, podre eni su svjesnom insistiranju na detaljima, koji tek na kraju, u svojoj' ukupnosti, omogu avaju kompletan

8

doivljaj. Ovome treba dodati i ve ipoznatu konstataciju 0 Ibsenovoj analitiiSkoj tehnici drame, po kojoj se prolost (sablasti) javlja kao pokreta drame u sadaSnjosti, uz jednu vanu dopuinu, da Ibsen, i pored zaista efektnog, goitovo trilerslkog odimotavanja kluipka prolosti, vodi 1 dramu sadanjosti i da se uipravo u iejgra ivanju itog dijela drame slui ve spomenutom poentilisti kom tehnikom, niizanjem detalj a-ta fcica. Uzmimo, za primjer, sam po etak Lutkine ku e. Ve u uvodnoj sceni, pretrpana mnotvom paketa i zadovoiljno pjevuckaju i, Nora ipolkazuje prve znakove rasipnosti i infantilnosti. N'osa , koji je donio jelku i korfpu, trai za svoju uslugu pedeset era, a ona mu galantno daje krunu. Cim ostane sama, vadi iz tane kesicu sa slatkiima i kriom iih jede, a zatim na prstima prilazi vratima Helmerove sobe, boje i se da je ovaj ne iznenadi u nedozvoljenom postupiku. Kad za uje njegov glas, kao dijete uhva eno u kra i, brzo brie uista od mrvica i sakriva slatkie. Nasuprot Nore, Torvald Helmer se prvi put ipojavljoije na sceni oabiljno, radimo, sa perom u ruci i o ito je da, mada je Badnje ve e, on radi i da je njegov interes usmjeren u drugom pravcu. Iz njegovog tepanja Nori (cvrku e eva, skaku e vjeverica, lakouimni e-ljuigar), kroz smijeh i razidraganost, uz povla enje za nos, saznajemo, vie usput, i tu je Ibsen imajstor, da je lakoumni eljugar opet izlazio i profu kao novac; detalj-taflkica, koju pisac jo jednom podvla i u direktnom pitanju: Zar te opet spopala lakomislenost? Uvrije ena zbog Helmerova prijekora, Nora se duri, mala eva je ObjeBiiila krila. Me utim, njeno ponaanje je sistem, provjerena i lukava igra s muem, napad na njegove slabosti. I zaista, da bi je razgalio i odobrovoljio, Torvald vadi nov anik, i pokuava da je tako raspoloi. Ona ga i nehotice prisiljava na infantilan postupak, na dje ju igru. Sakrivajuai nov anik, Helmer je golica pitanjem: Noro, ta li ja to imam? Nora se brzo okrene i radosno uzvikne: Novac! Odjednom vie nije ljuta. Pohlepno zgrabi novac i bnzo ga, s rado u, prebrojava. Ponovno cvi^feu e i pokazuje poklone. Zna i, ova igra izme u nje 10

i Helmera igra se esto i ima ve jedan ustaljeni red: prijekor mua zbog rasipnosti durenje i ljutnja povrije ene ene poputanje mua i izonirenje, ali sa otvorenim nov anikom. I ne samo to. Koriste i slabost Helmera, imala rasipnica i lakoumni eljugar, ide i dalje, umjesto boi njeg poklona, trai od mua da joj poMoni novac, s moitivadiijom da e kasnije kupiti neto za sebe. Istina, mi emo saznati zato je Nori novac potreban, ali ostaje injenica da ona, s jedne strane, ima razra en itav sistem izvla enja novaca, a, s druge, da jedan dio tog novca ipak rasipa, i to s rado u, jednostavno ga profu ka na razne beakorisne stvari. Helmer ovu slaibost svoje vjeverice prtima kao naslije enu karakternu osobinu: Ti si udno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudi se na sve na ine da dobije novac u rulke, a im ga ima, prospe ti se izme u prstiju; ti nikad ne zna kud je otiao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se naslje uju. Jasno je, Norina lakomislenost i opsjednutost novcem i troenjem nije novijeg datuma, i nije se javila tek kao posljedica potrebe da se isplati krivotvorena mjenica, ve je konstantni dio njenog karaktera, neto to je postojalo i prije udaje za Helmera. Ibsen to, malo docnije, u razgovoru iizme u Nore i Kristine Linde, namjerno podvla i, ubacuju i novi detalj-taokicu, saop-tavaju i nam direktno, kroz smijeaik Linde, da se Nora jo nije opametila i da je i u koli bila velika rasipnica. Zavravaju i temu rasipnosti i lakomislenosti, Ibsen nastavlja sa slikanjem Nore i Torvalda, uklju uju i ponovno u igru onaj po etni detalj sa slatkiima. Naime, Helmeru je njegova draga, mala, raspjevana eva sumnjiva, i on trai da ga pogleda pravo u o i, i pita je, prijete i prstom: Da li je slatka njuk&ca i danas neto grickala u gradu? Nora se brani poput nestanog djeteta, ali i pomalo enski koketno, lae imu u o i i ljupko ga uvjerava da nije jela slatkie. Helmerova zabrana, o ito, ima viestrulko zna enje, nije samo zbog toga da Nora bombonima ne pokvari zube ve je i to dio nji11

hove bra ne igre, odinos koji su oba partnera ne samo prihvaitila nego ga gotovo ritualno odravaju, mada e Nora, u kriznom trenutku, ovu zabranu, ialko je vie nego o igledno da Torvailld zna da je ona kriomice kri, doivjeti i proglasiti ikao pitanje neislobode i ugroavanja njene li nosti. Prate i paljivo Norine postupke i nehoitice iskrsava pitanje Norinih godina. Po njenom ponaanju, kad ne bismo znali da je udata ve osam godina i da je majka troje djece, pomislili bismo da se radli o virginalnoj i nedozreloj djevojci, a ne o eni ikoja se nalazi na pragu srednjih godina (izme u 26. i 30). Ovaj nesklad izme u (psiholokog i fizi kog, ponaanja i godina, temeljna je ikarafcte-ristika Norinog lika, njena specifi nost i izuzetnost, osnovni uzrok mnogih nesporazuma, izvor svih njenih postupaka, od krivotvorenja potpisa do naputanja mua i djece. U Tbsenovoj oisrtavtini ostala su zalbiljeena njegova razmiljanja o izgraidnji dramskog lika, u kojima on kae da prije nego napie ijedan redak, mora u glavi imati karakter sikroz-na^roz, mora prodrijeti do posljednjeg nabora njegove due. I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije idolazi do izraaja upravo u kom-ponovanju Nore. Ve druga scena, dijalog izme u nje i Kristine Linde, ima trositruiku ulogu, ona nastavlja sa oitkrivanjem nalbora Norine due, otvara jedan lik bitan za radinju, ali, fetovremeno, slui i za suprotstavljanje dva razli ita na ina i shvatanja ivota, sre e i nesre e, lijepog i runog sna. Jer doik je Nora proivjela sa imuem posljednjih osam godina kao sretno vrijeme, Lindin ivot je bio lanac nesre a i nevolja. Zbog telko bolesne majke, osiu ena da se brine o mla oj bra i, u materijalnoj osikudici, Linde je prisiljena da napusti ovjeka koga je voljela (Krogstad), i da se uda za bogataa. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, bra a se osamostalila i razila, bogati mu, koji se bavio nesigUirnim poslovima, talko e je umro, ne ostavivi joj nikakvih sredstava za ivot, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz ivot. Po12

sljednje tri godine kae ona Nori bile su kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. Dvije enske sudbine stoje jedna prema drugoj: ogor ena i ostarjela Kristina, i vedra i sretna Nora. Jedna je prola kalvariju ivota, a druiga, sa izuzetkom slu aja sa mjenicom, relativno bezbrian i bezibjedan ivot. I Krogstad, sli no Kristini Linde, nije samo pokreta radnje i zapleta ve slui i kao kontraipunlkt Totrvaldu i Nori, neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i otrije odraava porodi na sre a bra nog para Heilmer. Uz pomo Krogstada mi saznajemo i nekoliko zna ajnih podataka iz Torvaldove -mladosti, jer kao to je Kristina bila Norina kolska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju jo iz studentskih dana, u kojima Helmer nije ispoljavao mulku hrabrost, i ve je bio na izvjestan na in frustriran konvencijama gra anske pristojnosti i eti-kecije, ne usu uju i se ni da pisne, samo da bi zadrao poloaj i ugled u drutvu. Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna ivotna puta, dvije kontrasne Ijud ke sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je izgubio vrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomndk na svojoj olupini. Saznanje da je Torvald postavljen za efa Akcionarsike banke u kojoj je on nitavni inovnik, i da ga upravo Torvald ho e da otpusti, pokre e u Krogstadu zatomljene sablasti prolosti, njegovu povrije enu sujetu, i on, ne biraju i sredstva, i ne ele i da ponovno doispije u blato, ucjenjuje Noru, jer ho e gore, ho e da istane na noge. Njegove ruike su prljave, on se bavi svakakvim poslovima, Rank ga naeiva karakter pokvaren do sri, on ak pie razne paskvile za najprljavije novine, on je ^moralni Lazaruis, ali, istovremeno, za Krogstada je uapjeh Heimera, meikuca bez talenta i vrijednosrti, kakvog lon zna iz studentsikih dana, svojevrsna drutvena neipravda, gotovo kao neka duboika li na uvreda. Sli no Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio potpis i zbog toga je iizop en iz drutva, i sva su imu vrata bila zatvorena. On se prema Nori ponaa kao prema finoj, razmaenoj dami. Ibsen namjerno istvara scenu Norine igre sa djecom, u kojoj ona ci i, plee, smije se, skriva 13

pod stolom, da bi je u takvom neoizJbiljnom i infantilnom stanju zatekao Krogstad, optere en problemima ugroene egzistencije, poisr u i pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav preima Kristini, neuspjeli brak, izop enje iz drutva, brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rje ju: promiaen i ugroen ivoit. Suprotstavlijaju a ova dva para, Ihsen, u zavrnici Lutkine ku e, izvodi dvostrulki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako pred zidom ivota, gotovo poraeni i pomireni sa sudbinom, doivljavaju i aojdo, noeni nadom da sve jo nije izgubljeno; dok Helmer i Nora, suo eni sa stvarno u, probu eni iz jednog lijepog ali lanog sna o sre i, doivljavaju brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se moe desiti udo. U ponaanju Nore prema Kristini primje uje se i jedna vidljiva doza bezosje ajnosti, ili, lane osje ajnosti, ona vrsta odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vge-rovatno da su deset godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom neprepoznavanju nekada intimne kolske dnugairice, ali, isto talko, ostaje injenica, Ibsen to registruje, da Nora, ikad je saznala za simrt Kristininog mua, nije nala za potrebno da joj izjavi sau e e, jer se uvijek neto isprije ilo. Taj egoizam sre e, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprije en i da je ipalk divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga, prisutan je i u Norinoj brbljivositi, u njenom lalkoraislenom cvi^kutanju, sikakutanju, pljesikanju rukama, u infantilnom ponaanju, koje primorava gospo u Linde da zaikljiu i da je Nora jo uvijek dijete. I sad dolazi do preloma. ele i da dokae da nije dijete, da je odrasla, da je sposobna za neto ozbiljno, ona Kristini ispri a dio svoje velike tajne: ona je sipasila ivot svome muu. Opet jedna lakomislena i hvalisava crta u Norinom karaikteru, jer tajnu ikoju je tako ljubomorno uvala i sakrivala, ona odjednom, samo da bi pdkazala da nije dijete, ispri a, gotovo izbriblja, eni koju nije vidjela punih deset godina, i koju prije d^etak minuta nije ak ni prepoznala. Koliika je Norina lakomisilenost i infantilnost, najbolje14

pakaEuje njeno petljanje oko pitanja kako je dola do novaca za Torvaldovo lije enje. U jednom trenuitku, pjevuckaju i i smijjee i se tajanstveno, ona kae: Mogla sam ga (novac) do'taiti od nekog oboavaoca. Kad neko ovako 'fegleda kao ja... Nora zaista ima bujnu matu i dje ju duu, pa nije ni udno to je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da konstatuje da je ona aava, osje aju i da se u cjelokupnoj pri i o sipaa-vanju mua krije neka Norina neprom^iljenost. Ali, istovremeno, spominju i svoj izgled i oboavaoca, Nora to ne ini ba potpuno napamet, ona to iskustveno zna iz odnosa sa Helmer om, a poneto naslu uje, vidje emo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti. I sad dolazimo do Norine tajne, ikoja je osnovni pokreta radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije nita drugo nego odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao to je i odlazalk Nore na krajiu, reakcija na Helmerov stav prema tajni, odnosno prema istini. U emu je Norina tajna? Ona je krivotvorila pie Ihsen u Biljekama o modernoj tragediji i ponosi se time, jer je to u inila iz ljubavi prema muu, da bi spasla njegov ivot. Ibsen je tako sam definisao temu Lutkine ku e. Kao to e odmah zatim izre i i ideju: Ali taj mu sa svojim preovla uju im principima o asti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s mukog stanovita.^ Me utim, sama pri a o na inu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logi na. Ibsen, koji e u sljede oj drami. Sablasti, upravo matemati ka ta no voditi pri u prolosti kroz sadanjost gospode Alving i Osvalda, u slu aju Lutkine ku e, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni uvjerljiivosti. Torvald je, nakon enidbe, napustio dravnu slubu, jer nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi danono no i tako se smrtno razbolio. Ljekari su to saoptili Nori, jer Helmer nije smio da zna kako je loe njegovo stanje, da nau je ivot u opasnosti i da^ Isto, str. 466.

15

ga samo boravak na jugu moe spasiti. Ibsen ne spominje o kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je rije o tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta boravka u Italiji (Kapri). Teko je povjerovati, bez obzira na vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osje ao, da je smrtno bolestan, kao to je imalo vjerovatno da su ljekari u saoptavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu Noru, ozibiljnom i pedantnom Helmeru. Osnova pri e je zaista bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden u pitanje. Pokuavajiuoi da ubijedi imua da krenu na jug, a kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je plakala i prelklinjala, govore i kaiko bi joj se svidjelo da moe kao i druge mlade ene da oitputuje u inostranstvo. Poto nisu iimali novaca, (nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio, tvrde i da je ona lakomislena i da mu je dunost da ne popiita njenim imuicama i kapricima. Vidjevi da ne e uspjeti da nagovori mua, Nora uziima zajam od Krogstada, (krivotvori mjenicu, a Torvalidu slae da joj je novac poslao njen otac koji je bio na samrti, ibsen, ele i po svaku ijemu da ositvari ideju o Norinom spaavanju mua, ponovno prenebregava iogdiku i injenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer, koji danono no radi da bi se odrao, u materijalnoj oskudici, pristao, naravno ukoliko na izvjestan na in nije 23nao da se radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene muice i kaprice. Napokon, to preikrasno putovanje, kako ga je nazvala Nora, koje je Helmeru spasilo ivot, nije ibilo ikratak izlet u inostranstvo, ve boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da se Helimer lije io od sanrtoe bolesti, a da to nije ni znao, troe i prHi aii novac (u trenutku kada su kia e teko ivjeli), samo zato da bi Nora kao i ostale mlade ene mogla da ivi u inostranstvu. Pri a o spaavanju teko bolesnog mua odista je nevjerovatna i nelogi na. Sto se ti e uzimanja zajma od Krogstada i krivotvorenja imjenice, naro ito sa unoenjem pogrenog datuima, ostvareno je zaista dosljedno u stilu ve poznaite Norine nepromiljenosti. Po16

slije svega to je uonila, zapo evi svoju veliku igru, Nora kae da se osje ala s!koiro kao mukarac, mada bi, ini nam se, istinitije bilo da je rekla da se osje ala skoro kao odrasla. Vraitivi se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno ispla uje zajam. Kako to ona ini? Najve im dijelom igraju i ve poznatu igru sa muem, tako da je Torvald, indirektno, i ne znaju i, ispla ivao dug. A kako to nije uvijek bilo dovoljno, ona je no u, krasom, uz^iimala posao za prepisivanje {I'bsen ne kae ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala kako da do e do novaca, zamiljala je jo jedan simptomati an detalj-ta lkica u Norinom karakteru kako se u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i ostavio joj novac u nasljedstvo. O ifto je da Nora ovdje podsvjesno ^misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom, prepoznaje u njemu ovjeka iz Nordne imaste, i savjetuje je da okon a tu stvar sa doktorom. I Rank, sa svojom bole u i slutnjama smrti, sa svojim patnjama i svojom usamljeno u, nije samo, kako to misli Helmer, obla na pozadina na njihovoj sun anoj sre i, ve je, sli no Kristini i KrogBtadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome se poitpunije i kompiefcsnije osvjetljavaju karakteri Nore i Helmera, njihova egoisti na sun ana sre a. Tu, pored njih, umire ovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosje ajini, kao da je rije o strancu. Helmer ak konstatuje da je tako imoda bolje, a malo zatim, jo uvijek uspaljen od iNorinog senzualnog plesa, poziva svoju voljenu enu u krevet. Nora to, istina, iodlbija, jer nije u stanju da spava sa muem, misle i na smrt, mada je ovo odbijanje bra ne postelje vezano i sa krajnjom napeto u zbog Krogistadovog pisma koje Helmer kona no ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naro ito Torvalda, prema dofatoru Ranku, vie je formalno, kurtoazno, gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osje anja. Sto se ti e Nore, upravo prelko njenog odnosa prema Ranku, Ibsen slika onu ensku, kdketnu i senzualnuDrame

17

stranu njenog karaiktera, njenu ipotrebu da se igra sa mukarcima, da ih zavodi, da uiva u njihovim pogledisma, panjama i mailim njenostima. Ona jednostavno voli da se svi dive njenoj ljepoti. Ranik je zaljubljen u Noru, zbog nje je postao ku ni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi. Njegova ljubav je platonska, ista, u-te a, on nita ne trai sem prostog fizi kog prisustva. Nora je, enski inituiitivno, osjetila ovu Rankovu.. slaibost, ona zna da je on voli, i ona se tim njegovim pritajenim osje anjem koristi za svoju igru. Spremaju i se za ples, u drugom inu, poikazuje mu svoje svilene arape u boji koe, dozvoljava mu da sutra na kostimiranom badu moe pomisliti da ona plee samo za njega, a zatiim se nonalantno ispravlja, naravno, i za Torvalda. Suitra e mo i da vidi njeno stopalo, pa aik, to se nje ti e i gornji dio noge, a zatim ga kdketino i mazno udari arapom lako po uhu. Ona se enski neodgovorno titra s njim, a da i nije svjesna ta ini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne postupke pogreno shvati i odlu i da joj kae da je vbli i da samo zaito svalkodnevno dolazi, Nora se odmah naljuti, povla i, odustaje od igre, ak ga preikorava zbog izgovorene istine, jer je to odista odvratno od nge-ga. Svojim ponaanjem, koketno u i pritajenim golicanjem mate, Nora je Ranku davala nadu, dre i odkrinuta vrata moigu nosti, ali, onog asa, kad ova igra prestaje da bude igra, i kada se pretvaira u realnost, ona se duri poput djeteta kome je oduzeita omiljena igra ka i uskra ena zaibava, i Ijutito zakljii uje: A sve je bilo tako lijepo! Ona, koja e na kraju drame optuiti mua da je bila samo njegova lutka, voljela je, i te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke. I taiko se ponovno vra amo na temu Norine enstvenosti, njene seiksualnosti i njenog odnosa prema mukarcima. Svjesna ili ne, ona osje a da u njenom tijelu postoji ndka privla na imo , neka tajna sila koja djejsrtvuje i ona to, ma koliko nam izgledala djetinjasta i nepromiljena, zna da iskoristi. U trenutku kada kod Helmera pokuava da intervenie u korist Krogstadovog zaposlenja, ona se slui upravo tim golicanjem Helmerove seksualne mate, 18

obe avaju i mu igiru, slutnju tijela: jplesa e samo za njega, kao vila na mjese ini. Ova Norina potre^ba da izaziva senzualne elje, jo je potpunije izraena u Hel-merovom opisu njene raiziJizdane tarantele u stanu konzula Stenbopga. Iako je za svoju igru dobila buran aplaiiz, Torvald kae da je njeno izvo enje bilo malo suvie naturalisti ko, malo naituralisti kije nego to to strogo lOizevi odgovara zahtjevima umjetnosti. Gledaju i je kako zavodljivo plee tarantelu, sjetimo se da je Ranku obe ala razgoli enu nogu, Helmer je osjetio intenzivnu sdteualnu elju, uzavrela mu je krv, i odmah je, jer vie nije smogao da izdri, uzeo svoju draesnu malu djevojku sa K^prija svoju kapricioznu djevoj icu sa Kaprija... pod ruke i poveo je ku i, s namjerom da je to prije dovede do bra ne postelje. Ustreptao od elje, ina e imimi i racionalni Helmer, poudno tepa svojog zavodljivoj, draesnoj enici: imoja tajna ljubavnica, imoja tajna mlada nevjesta, :mioja usitreptala ljepotica; govori o njenim njenim mladala kim ramenima, o idivnom zatiljku, isti e da se nalaza u dobroj mukoj formi i sje a se prve bra ne no i i prvog odnosa, ili, ta -nije Norinog virginiteta. Posljedice ovakvog erotskog odnosa Helmera prema Nori, koji se koncentrie na trenutak izgubljene nevinosti, na neiku vratu virginomanije, Ispoljavaju se u njegovom doivljaju Nore kao djeteta, pti ice, malog stvorenja, djevoj ice, u konstantnom nastojanju da ve odraslu osobu dri na nivou adolescent-nosti. Istovremeno, i Nora, koja je raino ostala bez majke, maena od lakomislenog oca (o eva lutka), u odnosu na Helmera pokazuje neku vrstu edipovog kompleksa: potrebu da se, i u realnosti i u mati (odnos iprema Ranku, bogati starac), pot ini stariijem muikaircu, koja nije nita drugo nego strah od ivota, zamjena za vrijeme djetiaijstva u tome se, pored oca, osje ala sigurnom i zati enom, i nesvjesnu elju da to bezbjedno adolescentno doba to due traje. Ovaj Norin psiholoki infantilizam pomijean je s njenim tjelesnim progledala i shvatila svoju ugroenu ensku sudbinu u prevashoidno imukom drutvu, mogu e je Lutkinu ku u, u konteikstu svega onoga to je zavrnoj sceni iprethodilo, analizirati i izvan teze o enskom i muikom pravu. Kona no, u govoru odranom deset godina doonije u Savezu za odbranu enskog prava, Ibsen je priznao da ne razumije ta je to ensko pravo, listi u i samo jedno ovjelkovo pravo, u koone ena 4gra zna ajnu ulogu u bii enju tenje za kulturom 21

i oisje anja za idisci)plinoim, ali ograni enu na dje ju soboi, zna i, na ulogu eme^majike. Nora je od Torvalda o ekivala udo, da u trenutku objelodanjivanja tajne, ipreuzme krivicu i ddgovornoist na sebe, a zatim bi ga ona, altruisiti ki, ali i egzaltirano, sprije ila u spaavanju i taiko oslobodila i^atanja. Jo jedina nepromiljenost i naivnost Nore, jer je Ibsen kroz cijelu dramu talko precizno vodio lilk Helmera, da je potpuno nerealno od njega o ekivati udo. Norine pateti ne izjave o rtvi i ljubavi za njega su ikomedija, naslje e lakomislenih principa, ista lakrdija, obi ne fraze koje je u prolosti, -uhva en u krivici, izdano upotrebljavao i Norin otac. Za Helmera se, dakle, doga aji samo sablasno ponavljaju. Uplaen za svoj 'ugled 4 poloaj u drutvu, upravo je naimenovan za idirektora Akcionarske banike, Torvald je iznerviran, prenapet, zibunjen i nelkon-trolisan. Norin ipostupak moe odjednom da ugrozi itavu njegovu egzistenciju, pa samim time i Norinu i dje ju, i on oamu en saznanjem, u pani nom strahu, a ina e frustriran, prijeti Nori da joj ne e dozvoliti vaspitavanje djece i da e ubudu e njihov brak biti samo zvani an, odnosno fonmalan. Me utim, kad dobije pismo od Krog-stada sa imjenicama, on se odjednom mijeaija, zaboravlja sve to je jo -malo as u estini izrdkao, oprata Nori, ak je moli da i ona njemu oprosti za grube rije i koje je izgovorio u strahu, u trenutku kada je pomislio da e se sve sruiti na njega. Torvald se ponaa dosljedno, istina kao kukavica, ali dosljedno. O eikivati od njega udo moe samo nerazuimno dijete, zaslijepljeno neiskusno stvorenje, jednom rije ju: naivna Nora. Shvativi najzad da Helmer nije sposoban za udo, razo arana i uvrije ena Nora, prelazi u napad. Skidajti i kostim i masku kapriciozne djevoj ice sa Kaprija, Ibsen i simboli no ozna ava otkrivanje jedne nove Nore, koja iz pasivnog stanja prelazi u aktivno, optuujiu i muSko drutvo (i oca i 'mua), za egoizam i diskriminaciju. Ovo je obra un, Torvalde! uzvikuje Nora, tvrde i da za osam godina bralka njih dvoje nisu razmijenili ni jednu oiabiljnu rije o ozibiljnim stvarima. Jo dok je ivjela22

sa ocem, ona je bila potpuno zavisna od njegovih nazora, ddk je svoje, ako 4h je nekada i imala, imorala da krije. On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao to sam se ja igrala sa svojim lutkama. Prelaze i iz o evih ruku u Helmerove, sem nametanja novog ukusa, nita se nije promijenilo, ku a je i dalje ostala kao neka soba za igranje. Ovdje sam ja bila tvoja ena luika, kao to sam buni ljudskog duha i ensikom pravu. Me utim, sagledan u kontekstu razvojne linije Mika, na osnovu brojnih detalja-ta kica, o kojima smo govorili, ovaj kona ni23

abraoun sa muem, odnosno sa imuSkim zakonima, m'oigu e je protuma iti i kao jo jedan Norm neiprotmi-ljeni i idjetinjasti gest, kao novu igru nerazumnog djeteta, 'ksbo ponovni bijeg od stvarnositi, pa prema tome i od odgovornosti. U svojoj poibuni, ili, ta nije, u igri pobune, ona egzaltirano odlazi u krajnosti, odbacuju i i bralk, i zakone, i religiigu, i moralni osje aj, i dunosti prema muu i djeci, izidvajaju i jednu jedinu svetu dunost prema saimoj sebi. I na kraju, dosljedna u svojoj predstavi, Nora ak odbi|ja da vidi djecu, ali ne zaboravlja da odigra scenu vra anja prstena (Taiko evo vra am ti tvoj prsten. Daj i ti meni 'moj!), koja treba da simbolizira osloba anje od ikoinvencionalnih bra nih obaveza (za Noru izgleda i od obaveza majke). Svi ovi postupci karaikteristi ni su 'upravo za adolescentnu psihologiju povrajedenog djeteta koje bjei od ku e, ostavljaju i nepravedne rdditelje da pate i ispataju, podrazumijevaju i i ome poznate dje je sva e, Ikad se durovito d uvrije eno uzvikuje: Vrati mi imoje knpice, ne u vie s tobom da se igram. Ostavljaju i sve za sobom, u potrazi za svojom istiinoim, Nora ne ispoljava samo egoizam ve i u punoj mjeri pokazuje nesposobnost da se sa probleimdma ivota uihvalti u kotac, jer njen odlazak je li bijeg od stvarnosti, pani an strah da je igra prestala i da zapo inje zrelo doba odgovornosti i dunosti. I kao to se nije ostvarilo Torvaldovo udo, nema nade ni za ostvarivanje Norinog uida. ive i pod staklenim zvonom, ove ptice-ipjeva ice im napuste svoj bezbjedni i udobni malogra ainskl kavez, osu ene su na propast. Zatvoreni i izolovani, neotporni na ivot, bez interesa za druge ljude (Nora nekoliko puta u draimi ponavlja da se nje drugi ne ti u), navikli da sve pretvaraju u igruobmanu i arenu lau, bez osje anja za realnost, suo eni sa stvarno u, Nora i Helmer su, o ito, potpuno nesposobni za borbu, pa nam na kraju izgledaju kao' dva brodolo>mnika, izloena ojpasnostima i bespu u, nemo na da shvate i seibe i svijet koji ih okruuje. Norin24

odlazak, iprema tome, nije samo i jedino pobuna Ijutfekog duha protiv ugroenog enskog prava, nisu to samo dvije savjesti i dvije vrste duhovnih zakona, muki i enski, ve je to i poraz jednog shvatanja da je mogu e ostvariti vlastitu egoisti nu sre u, izvan ivota, u udobnim zidovima gra anskog salona, izolovano i ,po sebi, bez obzira na druge. I Helmer i Nora ne shvat^u da, kako to kae Pasternaik: Pro i ivot nije polje pre i.

25

PRVI IN

Lica: HELMER, advokat NORA, njegova ena DOKTOR RANK GOSPO A LINDE KROGSTAD, pravnik Troje male Helmerove djece ANAHMARIJA, dadilja kod Helmerovih Sluavka kod Helmerovih Nosa^

Radnja se odvija u Helmerovom stanu

Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namjetena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Izme u ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonja ama i malom sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana pe , pred kojom stoji nekoliko naslonja a i jedna stolica za ljuljanje. Izme u pe i i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetni kim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskonim povezima; tepih preko cijele sohe. U pe i vatra. Zimski dan. U predsoblju zvoni; odmah potom uje se otvaranje vrata. Nora ulazi u sohu pjevuckaju i zadovoljno. Ona je u eiru i kaputu i nosi mnotvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza sebe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi n o s a koji nosi jelku i korpu; on to predaje s l u z a v ci koja im je otvorila. NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek ve eras, kad bude oiki ena. (Nosa u, vade i nov anik) Koliiko ? NOSA : Pedeset era. NORA: Evo jedne krune. Ne ostaltalk zadrite. (Nosa zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida eir i kaput. Izvadi iz tane kesicu sa slatkiima i pojede nekoliko; onda oprezno pri e vratima svoga mua i oslune.)27

mDa, on je kod ku e. (Opet tiho pjevucka za sebe dok prilazi stolu desno.) HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrku e eva? NORA (otvaraju i pakete): Da, cvrku e! HELMER: Je li to skaku e vjeverica? NORA: Da. HELMER: A kad je vjeverica idola ku i? NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkiima u tanu i hrie usta.) Do i, Torvalde, da vidi ta sam sve (kuipila. HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra.) Sta si sve kupila, kae? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni elj'Ugar opet Metio i profu kao novac? NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemio i malo vie potroiti. Pa ovo nam je prvi Boi kad ne 'moramo da tedimo. HELMER: E, pa sluaj, ne smijemo ba pre i u luiksuz. NORA: Naprotiv, Torvalde, sad ve sanijemo sebi dozvoliti i malo lukB:Uza. Zar ne? Onalko sasvim, sasvim malo. Pa ti sad dobiiva veliku platu i zara iva e m.'nogo, mnogo novaca. HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da pro u itava tri mjeseca dok nova plaita do e. NORA: Eh, do tada moemo i posuditi. HELMER: Noro! (Prilazi joj i ale i se vu e je za uho.) Zar te opet spopada lakomiislenost? Zamisli da ja danas posudim hiljadu kruna, ti ih potroi u ovoj boi noj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja leim tu NORA (zapui mu usta): Fuj, ne govori tako runo! HELMER: Da, pretpostavi da se taiko neto dogodi fta NORA: Kad bi se tako neto groano dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ine. HELMER: A Ijuidi od kojih sam posudio novac? NORA: Oni? Koga je jo za njih briga? Pa to su tu i ljudi. HELMER: Noro, Noro, ti si prava ena! Ali ozibiljno Noro: ti zna ta ja o tome mislim. Nikakvih dugova! Ni28Oinda?

kaikvog posu ivanja! Neto nelijepo i neslobodno padne na ku anstvo koje se zasniva na dtigovima. Do damas smo oboje hrabro izdrali i tako emo initi jo i ovo kratko vrijeme, koliko je potrebno. NORA (odlazi do pe i): No da, kad ti eli, TorvaMe. HELMER (ide za njom): E, aii ne smije zato sada mala eva da objesi krila. Kalko? Zar da vjeverica tako stoji i da se duri? (Vadi nov anik.) Noro, ta li ja to imam ovdje? NORA (hrzo se okrene): Novac! HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko nov anica.) Dragi boe, znam ja da za Boi toliko toga treba u ku i. NORA (broji); Deset, dvadesett, trideset, etrdeset. Najljepa hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim u se due pomo i. HELMER: Da, a talko i mora! NORA: Da, da, i ho u. A sad hodi da vidi ta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo novo odijelo za Ivora i 'UZ to jo sablja. Evo konja i truibe za Boba, evo lutke sa kolijevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jednostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za sluavku. Maj ica Ana-^Mari bi zaipravo morala i mnogo vie dobiti! HELMER: A ta je u onom paiketu tamo? NORA (viknu): Ostavi, Torvailde! To e mo i da vidi tek uve e! TORVALD: Ah, tako! Ali sad mi kai, ti mala rasip-mice, da li si se ne im i sebe sjetila? NORA: Ma hajde ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala ta HELMER: Ali mora! Reci mi neto pametno tO' bi ti ipri indlo posebnu radost. NORA: Ja stvarno ne bih znala. Ijpak, Torvalde, sluaj HELMER: No? NORA (sputenog pogleda igra se s njegovim dugmetom): Ako ba ho e da mi napravi poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi 29

HELMER: No, dakle reci! NORA (hrzo): Mogao bi mi pokloniti novac, TorvaMe. Samo onolilko Ikoliko misli da moe odvojiti. Onda bih moigla u melkoj prilici kasnije da neto kupim. HELMER: Ali, Noro, NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalide, lijjepo te molim. Zamota u omda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na boi no drvce. Zar ito ne bi bilo divno? HELMER: A kalko se zove ona pti ica koja profu ka sav novac? NORA: Da, da, lakoumni eljugar znam ve . Ali uradi emo ovalko kako sam rekla, Torvalde, onda u imaiti vremena da razmislim ta mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo pametno, Torvalde, zar nije? HELMER (smijee i se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac koji ti dam, stvarno, mogla sa uvati i setbi neto kupiti. Ali ako ode u doma inistvo i u razne beskorisne stvari, onda opet ja moram da izvla im. NORA: Nipoto, Torvalde HELMER: To se ne da poreci, moja mala draga Nora! (Stavlja ruku oko njenog struka.) Moj lakoumani e-lj.uigar je draeistan, ali njemu treba teka gomila novaca. Ne bi se vjerovalo koliko ovjetka staje takva jedina pti ica. NORA: Ali ne! Kako samo moe da kae tako neto? Ja zaista tedim, gdjegod mogu. HELMER (smije se): To je prava rije . Gdjegod moe. Ali ti to apsolutno ne moe. IfORA (pjevucka i smijei se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo znao kolike iizdatke imamo imi eve i vjeverice, Torvalde. HELMER: Ti si udno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudi se na sve na ine da dobije novac u ruke, a im ga ima, prospe ti se izme u prstiju; ti nikad ne zna kud je otiao. Da, ali moraim te uzeti takvu kaikva jeisi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se naslje uju. NORA: Pa, ja bih voOgela da saim od tate naslijedila vie osobina.

HELMER: A ja ne bih htio da mi bude druga ija nego to jesi, moja draga, mala, raspjevana evo. Ali neto imi pada na pamet. Danas mi izgleda tako tako kako da kaem? tako sumnjivo. NORA: Ja? HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u o i. NORA (gleda ga): No? HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njuikica i danas neto gricikaila u gradu? NORA: Ali ne, odakle ti to? HELMER: Zar slatka njukica nikaiko nije svratila u slasti arnu? NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te HELMER: Nije se nimalo osladila? NORA: Ne, zaista nije. HELMER: Nije ni probala koji slatki od badema? NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam HELMER: No, no, no, ja se, naravno, samo alim NORA: Ne bi mi nikad palo na paimet da postupim pro-itiv tvoje volje. HELMER: Da, to ja dobro anam. Pa dala si mi asnu rije . (Prilazi joj) Eto, zadri za sebe svoja mala boi na iznena enja, srce moje. Ve eras, kad se drvce ujpali, i ona e ve do i na vidjelo, uto sam ubije en. NORA: Da niisi zaboravio da pozove Ranka? HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po sebi da e ve erati s nama. Uostalom, pozva u ga kad jutros navrati. Ve sam poru io dobrog vina. 'Noro, ti i ne zna koliko se radujem dananjoj ve eri. NORA: I ja. A kako e se tek djeca veseliti, Torvalde! HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran poloao i izdaan dohodak. Zar ne? Sama ta pomisao je pravo zadovoljstvo! NORA: Ah, to je divino! HELMER: Sje a li se prolih Boi a? Po tri drage, duge sedmice unaprijed ti si se svake ve eri zakljui avala do duboko u no da bi naipravila cvije e za drvce 31

30

i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadi. Uh, to je bilo najdosadnije vrijeme u mom ivotu. NORA: Ja se pri tom uopte nisam dasa ivala. HELMER (smijee i se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromaan, Noro! NORA: Opet me time zadirkuje! Sta sam ja tu mogla :k3d se uvtiikla ma ka i sve mi poikvarila. HELMER: Ne, ne, jadna moja Notrice, nisi, naravno, mogla ba nita. Imala si najbolju vdju da nas usre i i to je glavno. Ali ipalk je dobre) to su ta oi kudna vre-imena prola. NORA: Da, to je stvarno divno! HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosa ujem. A ni ti ne mora tvoje drage o i i drage, njene ruioice naprezati NORA (plje e rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da vie sad ne moramo!? O, kako je to divno uti. (Uzima ga za ruku) Sad sluaj, Torvalde, kako sam zamislila na ibudu i namjetarj. Cim Boi pro e (Zvono u predsoblju) Ah, evo zvoni! (Brzo malo pospremi po sohi) Sigurno neko dolazi. Ba glujpo! HELMER: Za posjete nisam kod ku e, ne zaboravi to! SLUAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospo o, neka netpoznata gospo a NORA: Molim. SLUAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je tu. HELMER: On je sigurno ve uao kod mene? SLUAVKA: Da, tamo je. (Helmer odlazi u svoju sohu; sluavka uvodi u sobu gospodu Linde, koja je u putnom, kostimu, i zatvara vrata iza nje.) GOSPO A LINDE (plaljivo i oklijevaju i): Dobar dan, Noro. NORA (nesigurno): Dobar dan GOSPO A LINDE: Ti kao da me vie ne poznaje? NORA: Ne, ja ne znam iip>ak, da, ja mislim (Klikne) Kaiko Kristina! Jesi li to zaista ti?! GOSPO A LINDE: Da, ja sam to. 32

NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako 'bih (Tie) Kako si se ti promijenila, Kristina! GOSPO A LINDE: Svakako. Za devet^deset dugih go-idina NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, ida! Ah, posljednjih osam godina bile su sretno vrijeme! To mi moe vjerovati. A ti si sad dola u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To je hrabro. GOSPO A LINDE: Stigla sam jutrois rano parobrodoim. NORA: Naravno, da sebi priuti boi nje zadovoljstvo. Kalko je to lijepo! Mi emo se talko e dobro proveseliti. Ali ostavi svoje stvari. Da ti nije hladno? (Pomae joj) Tako sad emo lijepo sjesti kraj pe i. Ne, ovamo u naslonja u! A ja u sjesti u stolicu za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice; samo u prvom trenutku . Naravno, postala si nelkako blje a, Kristina, i moda neto mravija. GOSPO A LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro. NORA: No, da, imoda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo, ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraa, jedina moja Kristina, moe li imi oprostiti? GOSPO A LINDE: Sta to, Noro? NORA (tiho): Jadna Kristina, ipa ti si ostala udovica. GOSPO A LINDE: Da, jo prije tri godine. NORA: Boe, pa ja sam to znala, pro itala sam u novinama. Ah, Kristina, mora mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti piem. Ali svaki put sam opet odloila; uvijek me neto sprije ilo. GOSPO A LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam. NORA: Ne, Kristina, to je bilo runo 'Od mene! Ah, jadnice moja, ta si sve morala pro i! A on ti nije nita ostavio za ivot? GOSPO A LINDE: Nita! NORA: Ni djece? GOSPO A LINDE: Ne! 3 Dirame 33

NORA: Daikle, ba nita. GOSPO A LINDE: ak ni brige ili boli, da iz njih neto crpim. NORA (gleda je ne vjeruju i): Ali, Kristina, kako je to mogu e? GOSPO A LINDE (smijei se turobno i gladi svoju kosu): Ah, i to se ponekad doga a, Noro. NORA: Tako si sasvim saana! Kako to mora biti teko i strano za tebe. Ja imam troje draesne djece. Trenutno ti ih ne mogu predstaviti, izali su sa dadiljom. Ali sad imi mora sve ispri ati GOSPO A LINDE: Ah, ne! Radije pri aj ti meni! NORA: Ne, ti mora po eti. Danas ne u da budem sebi na. Danas ho u da mislim samo na tvoje stvari. Aid samo j e d n o ti ipak moram re i. Da li si iila kakva nas je velika sre a zadesila ovih dana? GOSPO A LINDE: Ne, a ta to? NORA: Zamisli, moj mu je postao direktor Akcionarske banke. GOSPO A LINDE: Tvoj mu? O, kakva sre a ! NORA: Da, ogromna sre a. Advokatski hljeb je tako nesiguran, naro ito ako advokat ho e da se bavi samo finim i pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvij k to htio; i u tome se s njim potpuno slaem. Vjeruj mi, toliko se radujemo! On stupa u banku ve za Novu godinu, a onda e dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada moemo da ivimo sasvim druga ije nego do sada sasvim kako md elimo. Ah, Elrdstina, kalko se osje am lako i sretno! Da, ipak je divno imati ipuno, ptino novaca i nikakvih briga. Zar ne? GOSPO A LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono to je ipotrebno. NORA: Ne, ne samo to je potrebno nego puno, puno novaca. GOSPO A LINDE (smijei se): Noro, Noro! Zar se jo nisi opametila? U koli si bMa velika rasipnica.34

NORA (smijei se): Da, to Torvald tvrdi jo i danas. fPri-jeti prstom) Ali Nora, Nora nije tako glupa kao to vi mislite. A nije nam ni ilo tako, da bih mogla -rasipati. Oboje smo imorali da radimo. GOSPO A LINDE: Zar i ti? NORA: Da, sitnice ru ne radove, kuki anje, pletenje i sli no (Tiho i polako) i jo neke druge stvari. Ti zna da je Torvald istupio iz dravne slube kad snao se mi vjen ali? U njegovom odjeljenju nije bilo nikakvih izgleda za napredovanje, a morao je da zara uje vie novaca nego ranije. U prvoj godini se strano premorio radoan. Bio je, kao to moe i za-msliti, upu en na svakakve sporedne slube i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao da podnese i taiko se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je neophodno da ode na jug. GOSPO A LINDE: Ah, da, pa bili ste dijelu godinu u Italiji. NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako oti i. Ivar je telk bio ro en. Ali morali smo oti i na svaki na in. Ah, bilo je to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo ivot. Ali je i kotalo tekih para, Kristina. GOSPO A LINDE: Mogu misliti. NORA: Hiljadu i dvjesta talira je kotalo etiri hiljade i osamsto kruna. Zna, to je mmogo novaca. GOSPO A LINDE: Ali u t^voj situaciji je svakaiko velika sre a ako ih ima. NORA: Pa, da ti kaean, doibili smo ih od tate. GOSPO A LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro tvoj otac. NORA: Da, Kristina, iipravo tada. I zamisli samo, ja nisam mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam o ekivala ro enje mog malog Ivara. A morala sam da njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi, ddbri tata! Nisam ga vie vidjela, Kristina. Ah! to je najtee to sam doivjela poslije svoje udaje.

35

GOSPO A LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I taiko ste, dakle, otili u Italiju? NORA: Da, tako smo imali novaca, a Ijekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije. GOSPO A LINDE: A tvoj mu se vratio posve izlije en? NORA: Cio kao riba u vodi. GOSPO A LINDE: A doktor? NORA: Kaiko? GOSPO A LINDE: ini mi se da je djevojka rekla da je gospodin to je uao sa mno'm doktor. NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je na najbolji prijatelj i moe ga ovdje kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije vie bio ni asa bolestan. I djeca su ila i zdrava, ja taJko e. (Sko i i plje e rukama) Boe, o boe, Kristina, ipaik je divno ivjeti i biiti sretan! Ah, ali > ovo je "talko runo od imene saimo govorim o svojim stvarima. (Sjeda uz nju na stoli icu i stavlja ruke na krilo gospo e Linde) Ah, nemioj se ljutiti na mene! Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga mua? Zato si se onda udala za njega? GOSPO A LINDE: Moja majka je jo bila iva i leala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mla a brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu. NORA: Da, da, to je saisvim pravo. On je, dalkle, tada bio bogat? GOSPO A LINDE: Mislim da je bio vrlo imu an. Ali to su bili nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, dolo je do sloma i nita nije ositalo. NORA: I onda ? GOSPO A LINDE: Onda sam se morala probijati kroz ivot s malom sitni arslkom radnjom, s :maloim kolom i sva im drugim. Posljednje tri godine su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je on zavren, Noro. Moja jadna majika me vie ne .treba ona je umrla. Mladi i taiko e ne oni imaju sada svoja namjetenja i -mogu se sami brinuiti o sebi.

NORA: Kako mora da ti je laknulo GOSPO A LINDE: Ne, vidi, saimo mi je tako neizrecivo prazno. Neima vie nikoga za koga mogu da ivim. (Ustaje nemirno) Zato vie ne mogu da izdrim tamo u onom zaba enom gnijezdu. Ovdje e se sigurno lake mo i da na e neto to ovjeka zaokuplja i ispunjava mu 'misli. Ako mi sam.o uspije da na em ndko sigurno zaposlenje, neiki >mali kancelarijski posao - NORA: Ali, Kristina, pa to je uasno naporno, a ti i bez toga izgleda tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi imogla da otputuje u neiku banju! GOSPO A LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro! NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene! GOSPO A LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene. To je ono najgore u prilikama kakve Bu moje, to ovjek postaje taiko ogor en. Nema za koga da radi, a ipak stalno mora raditi. Ipak se mora ivjeti i tako postaje egoist. Kad si mi ispri ala o sretnim promjenama u vaem ivotu vjeruj mi ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe. NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misli da bi Torvald mogao neto u initi za tebe. GOSPO A LINDE: Da, to sam mislila. NORA: Pa i ho e, Kristina. Prepuidti ti to samo meni; ja u to ve tako fino izvesti, tako fino ve u ja znati da neto fino izmislim, ime u ga pridobiti. Ah, tako bih strano eljela da ti pomognem! GOSPO A LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe to se tako zauzima za moje stvari utoliko ljepe to ti saana nisi nikad upoznala teret i nevolje u ivotu. NORA: Ja ? Ja da nisam ? GOSPODA LINDE (smijee i se): Dragi boe, to malo ru nog rada i sli no ti si jo dijete, Noro. NORA (zahaci glavu i hoda po sohi): To nisi smjela re i s takvom uvjereno u. 37

36

rip

GOSPO A LINDE: Taiko? NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za neto ozbiljno GOSPO A LINDE: No, no NORA: -------- da ja mita nisam uradila u ovom tekom ivotu. GOSPO A LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama uipravo ipri ala o svom ivotu. NORA: Ah, ta, o bezna ajnostima! (Tiho) A ono zna ajno, ito ti inisam ispri ala. GOSPO A LINDE: Zna ajno? ta tiime misli? NORA: Ti me sasvim ipotcjenjuje, Kristina; ali to ne bi smjela da ini. Ti si ponosna na to to si tako dugo i teko radila za svoju majku. GOSPO A LINDE: Ja nikog ne potcjenjujem. Ali jedno je istina: ja sam ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj majci u izvjesnoj mjeri olakam njene posljednje dane. NORA: I tako e si ponosna pri poimis'li to si u inila za svoju bra u. GOSPO A LINDE: Mislim ida imam pravo na to. NORA: To i ja mislim. Ali sad treba neto da saizna, Kristina. I ja itmam neto to me ini ponosnom i sretnom. GOSPO A LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misli? NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald uo! Ni po koju ijemu ne smije on nilko ne smije to da sazna, niko osim tdbe, Kristina. GOSPO A LINDE: Ali ta to? NORA: Hodi ovamo. (Povu e je do sehe na sofu) Da, sluaj. I ja imam neto ito me ini ponosnom i sretnom; j a sam Torvaldu spasila ivot. GOSPO A LINDE: Spasila? Kako to spasila? NORA: Pri ala sam ti o iputu u Italiju. Da Torvald nije tamo otiao, ipropao bi. GOSPO A LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva 38

NORA (smijei se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali GOSPO A LINDE: Ali ? NORA: Tata nam nije dao ni helera. J a sam pribavila taj novac. GOSPO A LINDE; Ti? Tako veliku svotu? NORA: Hiljadu dvjesta talira. etiri hiljade i osam stotina ikruna. Sta kae sada? GOSPO A LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo mogu e? Jesi li dobila ma lutriji? NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila vjetina? GOSPO A LINDE: Pa kako si ih dobila? NORA (pjevucka i smijei se tajanstveno): Hm, - tra-4a-la! GOSPO A LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi? NORA: Tako? A zato ne? GOSPO A LINDE: Ne, ena ne mnoe uzeti zajaim bez saglasnosti svoga mua. NORA (zabaci glavu): Tako? A ako je to ena koja ima nekog smisla za poslove ena koja se zna mudro ponaati onda GOSPO A LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni rije i NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kae da sam novac p o s u d i 1 a. Mogla sam ga nabaviti i na drugi na in. (Baca se natrag na sofu) Mogla sam ga dobiti od nekog oboavaoca. Kad neko ovaiko zgodno izgleda kao ,ja GOSPO A LINDE: Ti si aava. NORA: Sad si sigurno krajnje znatieljna, Kristina. GOSPO A LINDE: Sluaj, draga Noro, ti valjda nisi u inila k^kvu neporomiljenost? NORA fopet se uspravi): Zar je to nepromiljenost, sipa-siti ivot svome muu? GOSPO A LINDE: Ja smatram da je to bila nepromiljenosit to si bez njegovog znanja NORA: Ali on nije smio nita znati! Gospode boe, zar ne moe to da shvati? Nije smio da zna kako je 39

loe njegovo stanje. Ljetkari su meni doli i rekli da je njegov ivot u opasnosti i da ga samo boravak na jugu moe da spasi. Zar misli da nisam najprije pokuala da se na drugi na in izvu em iz neprilike? Govorila sam mu o toime, kalko bi :mi se svi alo da mogu kao druge mlade ene da putujem u inostramstvo. Plaikala sam i prelklinjala ga; govorila saim mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako dobar i da mi u ini po volji; a onda sam nagovijestila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio, Kristina. Rekao je da saim lakoimislena i da je njegova dunost kao mua da ne poputa ^mojim .muicama i kapricima tako je to nazvao, ini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti mora biti spaen; i onda sam pronala ovaj izlaz GOSPO A LINDE: Zar tvoj mu nije saznao od tvoga cea, da vam novac nije on poslao? NORA: Ne, nikada. Tata je ba tih dana umro. Imala sam namjeru da njemu stvar povjerim i da ga zamolim da nita ne ada. Ali poto je bio tako teiko bolestan naalost, to vie nije bilo potrebno. GOSPO A LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome muu? NORA: Ne, za ime boje, ta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! A osim toga Torvaldu, s njegovom m^ulkam sujetom kaiko bi imu imu na i poniavaju a bila spoznaja da mi je duan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo nae me usobne odnose. Na lijepi, sretni dom ne bi vie bio ono to je sada. GOSPO A LINDE: Zar mu ne e nikada re i? NORA (zamiljeno, s polusmijekom): Da, imoda jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad vie ne budem tako lijepa kao sada. Ne smije se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvalid vie ne bude tako mnogo volio kao sada, kad vie ne bude uivao u to-me da mu neto otpleem, da se preobu em i re-citujem. Onda e imoda biti dobro da imam neto u rezervi (Prekine se) Ah, besmislica, besanislica, 40

besmislica! T o vrijeme nikad ne e do i. No, pa ta kae na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za neto sposobna? Uostalom, moe mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo rnuke. Nije 'mi bilo ba lako da uvijek pravovremeno izvravam svoje obaveze. Treba, naime, da zna, da u poslovnom ivotu ima neto to se zove etvrtgodinje kamate i jo neto to zovu otplalta, a novac je uvijek tako strano teko stvoriti. Tako sam, vidi, uvijek i stalno morala da tedim, 'gdje sam samo mogla. Od novca za k'U amstvo nisam mogla gotovo nita odvajati jer je Torvald m.orao 'dobro ivjeti. Ni djecu nisam 'mogla pustiti da hodaju oikolo loe odjevena; ono to dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i pdtroiti. Slatki, 'dragi maliani! GOSPO A LINDE: Onda si morala da smanji svoje vlastite potrebe, jadna Noro? NORA: Da, naravno. Pa ja sam toila na redu. Svaki put kad bi imi Torvald dao novac za nove haljine i sli no, ja ne bih potroila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednostavnije. Prava je sre a to mi sve tako dobro stoji, pa Torvald nita ne primje- uije. Ali ponekad mi je bilo vrlo teko, Kristina, jer pak. je divno biti lijeipo obu en. Zar ne? GOSPO A LINDE: Da, naravno. NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime saim imala sre u da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zaklju avala i pisala svake ve eri do dulbako u no . Ah, ponekad sam bila tako umorna, taiko umorna. Ali, uiprkos tame, bilo imi je ogromno zadovoljstvo 'da tako radim i zara ujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao mukarac. GOSPO A LINDE: I koliko si mogla otplatiti na taj na in? N'ORA: Pa, to ti ne mogu re i tako 'ta no. Zna, vrlo je teko sna i se u takvim poslovima. Znam saimo da (sam pla ala koliko sam god mogla sakupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako u. (Smijei se) Onda bih 41

I

tu: sjela i zamiljada, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati gospodin GOSPO A LIONfDE: Kako? Kakav gospodin? NORA: Ah, gluposti! i kako je on umro i kad su otvorili njegov testament, pisalo je u njemu velikim slovima: Sav moj novac neka odmah i u gotovoan bude ispla en ljubaznoj gospo i Nori Helmer. GOSPO A LINDE: Ali, draga Noro, kalkav to gospodin? NORA: Gospode boe, zar ne shva a? Pa gosipodin nije ni postojao; tako sam to sebi samo zamiljala uvi-geik i neprestano, kad nisam znala ikako u oibeszibije-diti novac. Ali sad svejedno; to se mene ti e, stari dosadni ovjek moe i da ostane, gdje god je; ne zanima me vie ni on ni njegov 'testament, jer sad je mojim brigama kraj. fSko ij O, boe, Kristina, pa to , f je boanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim bez briga! Igraiti se i skakati s djecom, imati u ku i : sve divno i udobno, ba onako kako TorvaiM voli! I zaimisli, sad e prolje e sa svojim dalekim, plavim nebom! Moda moemo po i na kakav mali put. Moda u opet vidjeti more. Ah, da, da! Kaiko je divno ivjeiti i biti sreltan! (Guje se zvono u predsoblju.) GOSPO A LINDE (ustaje): Zvoni; moda je najbolje da ja odem. NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To ndko dolazi Torvaldu SLUAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospo o ^ tu je jedan gospodin koji eli da govori s gospodinom advokatom. NORA: ------------- misli sa gospodinom d i r e k t o r o m banke SLUAVKA: Da, s gospodinom direktorom bartke, pa ja ne zinam jer jer gospodin doktor je jo unutra NORA: Ko je taj gospodin? KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospo o. NORA (ide mu korak u susret, uzbu eno, poluglasno): Vi? Sta to treba da zna i? O emu vi ho ete da razgovarate s mojim muem?42

KBOGSTAD: O bankovnim poslovima talko re i. Ja imam u Akcionoj banci malo namjetenje, a kalko ujem, va mxi nam je sada ef NORA: To su dakle KROGSTAD: samo suhoparni poslovi, milostiva gospo o, nita drugo. NORA: Da, onda budite tako dobri pa se ipotrudiite do kancelarije. (Pozdravi i ravnoduno zatvara vrata predsoblja; onda odlazi do pe i i sjeda prema vatri.) GOSPO A LINDE: Noro, ko je taj ovjek? NORA: To je izvjesni Krogstad. GOSPO A LINDE: Dakle zaista je on. NORA: Poznaje li tog ovjeka? GOSPO A LINDE: Poznavala sam ga ndkad prije. Bio je neko vrijeme zamjenik pravobranioca u naem ikraju. NORA: Sasvim ta no. GOSPODA LINDE: Kako se promijenio. NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oenjen. GOSPO A LINDE: Sad je udovac. NORA: S mnogo djece. Talko sad gori vaitra. (Zatvara pe i gurne stolicu za ljuljanje malo u stranu.) GOSPO A LINDE: Kau da se on bavi svakakvim poslovima? NORA: TE^O? TO moe biti. Ja stvarno ne znam. Ali, ne emo sad o poslovima. To je taiko dosadno. (Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe.) DOKTOR RANK (jo na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da smetam; radije u malo u i kod tvoje ene. (Zatvara za sobom vrata i ugleda gospodu Linde) O, molim za izvinjenje, izgleda da i ovdje smetam? NORA: Ne, uopte ne. (Predstavlja ih) Dr Rank gospo a Linde. RANK: Ah! Ime koje se u ovoj ku i esto spominje. Mislim da sam proao pored vas na stepenitu, kad sam dolazio.43

GOSPO A LINDE: Da, ja uz stepenice idem vrlo lagano, ne podnosim ih dobro. RANK: Aha! Mala unutranja smetnja? GOSPO A LINDE: Zapravo, vie premorenost. RANK: Nita drugo? Onda ste sigurno doli u grad da se imalo oporavite preiko praznika? GOSPO A DINDE: Dola sam da traim posao. RANK: Zar je posao isprobano sredstvo protiv premore-ncfiti? GOSPO A LINDE: Mora se ivjeti, gosipodine doktore. RANK: a, vrlo je rasprostranjeno miljenje da se to mora. NORA.: No, no, ddktore, pa i vi volite da ivite. RANK: Svakako, i ja. I ako patim, htio bih da ta patnja to diie potraje. I svi moji pacijenti ele to isto. A ni sa 'moralno oboljelim nije nita druga ije. U ovom trenutku je ba jedan takav ^moralni Lazarus kod Helmera GOSPO A LINDE (priguenim glasom): Ah! NORA: Na koga to mislite? RANK: Ah, to je izvjesni Krogstad vi ne poznajete tog ovjelka. Taj je pdkvaren do sri karaktera, potovana gospo o. Ali i o n po inje da pri a o tome kao 0 vrlo vanoj stvari: da on mora ivj eti. NORA: Tako? A o emu on to ima da razgovara s Torvaldom? RANK: Ja stvarno ne anam. Samo sam uo da se ti e Akcionarske banke. NORA: Nisam iznala da Krog , da taj gosipodin Krogstad ima nekog posla s Akcionar kom bankom. RANK: O, naravno, on ima tamo nelku vrstu namjetanja. (Gospo i Linde) Ne znam da li i tajmo u vaem kraju ima takvih ljudi, koji kao bez daha tr e okolo ida nanjue moralnu trule pa da onda doti ne progone za neiko unosno namjetenje. A zdravi se onda moraju zadovoljiti time da im gledaju kroz prste. GOSPO A LINDE: Da, ali, zapravo, bolesnici imaju najvie prava da ibuidu zJbrinuti.

RANK (slegne ramenim,a): Eto, tu smo. Upravo t a k v i nazori prave cd ljudskog drutva bolnicu. (Nora, koja se bila zamislila, prsne u poluglasan smijeh i zaplje e rukama.) RANK: Zato se vi tome smijete? Znate li vi uopte ta je to idrutvo? NORA: Ba me briga za to glupo drutvo!! Ja se sm.ijem ne em sasvim drugOim ne emu strano komi noan. Recite mi, doktore, jesu li sada svi, koji su namjeteni u Akcionarskoj banci, zavisni o Torvaldu? RANK: To vam se ini taiko strano komi no? NORA (smijei se i pjevucka): Pustite me samo, pustite me samo! (Seta po sohi taTno-amo) Ah, pomisao da mi da Torvald ima tako veliki uticaj na tako mnogo ljudi je, zaista, zaibavna. (Vadi kesicu iz tane) Doktore, izvolite bombon i ? RANK: Gle, bo-mihona! Mislim da je to ovdje prokrijumarena roba. NORA: Da, svakako ali o v e mi je Kristina poklonila. GOSPO A LINDE: Kako? Ja? NORA: No, no, nita se ne boj. Ti nisi mogla znati da je to Torvald zabranio. Treba, naime, da ana, da se on boji da time ne poikvarim zube. Ah, ta! Jednom k'o nijednom! Zar ne, doktore? Evo, izvolite! (Stavlja mu bombon u usta) 1 tebi Kristina. I meni jo jedan, samo jedan najvie dva. (Opet hoda okolo) Sad sam iznad svega sretna. Ima samo jo jedna stvar ma svijetu, to bih ja strano eljela. RANK: A to je? NORA: Strano bih eljela da neto reknem, ali da to i TorvaM uje. RANK: Pa to to ne reknete? NORA: Ne, ne smijem. To je tako runo. GOSPO A LINDE: Runo? RANK: Pa, onda i nije ba preporu ljivo. Ali nama ipak moete. No ta biste vi to tako rado rekli, da i Torvaild uje? NORA: Strano bih voljela da kaem: U boju mater!45

44

RANK: Jeste li poludjeli? GOSPO A LINDE: Ali, Noro ! RANK: Pa recite. Evo njega. NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst! HELMER (dolazi s mantiloTn preko ruke i eirom u ruci, iz svoje sobe.) NORA (ide mu u susret): No, dragi TorvaMe, jesi li ga se rijeio? HELMER: Da, otiao je. NORA: Mogu li te upoanati to je Kristina. Danas je doputovala. HELMER: Kristina ? Izvinite, ali ja ne znam NORA: Gosipo a Linde, dragi Torvalde, gospo a Kristina Liinde. HELMER: Ah, talko. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje supruge? GOSPO A LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije. NORA: I zamisli, ona je prela dalek put da bi govorila s tobom. HELMER: Kako to ? GOSPO A LINDE: To ba ne NORA: Kristina je, naime, izvanredno vjeta u kancelarijskim poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod nadzorom nekog sposobnog ovjelka, i da nau i jo vie nego to zna HELMER: Vrlo pameitno, gospo o Linde. NORA: I ikad je sada ula da si ti postao direktor banke brzojav je to razglasio doputovala je ovamo to je mogla bre i Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti e ve neto u initi za Kristinu? Ho e? HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemogu e, vi ste, pretpostavljaon, udovica? GOSPO A LINDE: Da. HELMER: I poznajete kancelarijske poslove? GOSPO A LINDE: Da, prili no. HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu na i ndko namjetenje NORA (plje e rukama): Vidi li, vidi li!?46

HELMER: Naili ste ba u pravom trenut cu, gospo o Linde. GOSPO A LINDE: Kako da vam zahvalim ? HELMER: To nikalko nije potrebno. (Obla i mantil) Ali danas one morate izviniti. RANK: Ceikni, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na pe i.) NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde. HELMER: Samo jedan sat, ne u due. NORA: Ide i ti, Kristina? GOSPO A LINDE (obla i kaput): Da, moram sad i i da potraim kalkvu sobu. HELMER: Onda moda moemo zajedno niz ulicu. NORA (pomae joj): Kalko je glupo to mi nemamo vie prostora. Ali nemogu e je da te GOSPO A LINDE: Sta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i hvala ti za sve. NORA: Dovi enja! Ve eras e, naravno, do i. I vi, ta-ko e, doktore. Sta? Ako se budete dobro osje ali? Naravno da ete se osje ati dobro! Samo se sad dobro zamotajite. (U optem razgovoru idu u predsoblje. Na stepenitu se uju dje iji glasovi.) NORA: Evo ih, evo ih! (Ona potr i i otvara. Ana-Mari dolazi sa djecom.) Unutra, samo unutra! (Saginje se i ljubi ih) Moji slatki, jedini ! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu draesni? RANK: Ne pri ajte ovdje na propuhu. HELMER: Do ite, gospo o Linde. Sad ovdje postaje neizdrljivo za svakoga ko nije majka! (Rank, Helmer i gospoda Linde odu niz stepenice, dadilja s djecom u sobu. Za njima i Nora, poto je zatvorila vrata predsoblja.) NORA: Kalko mi izgledate svjee i veselo. Pa kakve to crvene obraze imate? Kao jabuke i ruice. (Djeca cijelo vrijeme neprestano razgovaraju s njom) Jeste li se doibro zabavljali? Pa to je idivno! Ah ti si Emi i Boba vozio na sankaima? Zannisli! Da, ti si

47

pravi de ko, Ivare. Daj mi je malo, Ana-Mari! Moju slatku, malu lutkicu! (Uzme od dadilje najmanje dijete i plee s njim,) Da, da! Mama e plesati i sa Bobom. Sta? I grudvali ste se? O, to i ja nisam bila s vama! Pusti, ja u je sama svu i, Ana-Mari. Pusti samo, to mi je zadovoljstvo. Idi ti samo u dje ju sobu. Ti izgleda taiko smrznuto. Na pe i je topla kafa za teibe. (Dadilja odlazi u sobu lijevo. Nora uzima od djece kapute i kape i baca ih naokolo, a djeca neprestano pri aju.) NORA: Ah, ta? Tjerao vas je neki veliki pas? Ali nije vas ugrizao? Ne, talkve male lijepe lutkice, psi ne ujedaju. Ne gledaj pakete Ivare! Sta je to? E, kad bi vi z n a l i ! Ah, nemoj, ne, unutra je neto runo. Je li? Ho ete da se igramo? Sta emo se igrati? Skrivanja? Neka se Bob prvi sakrije. Ja? Dobro, onda u se ja prva sakriti. (Ona i djeca se igraju uz vrisku i smijeh po sobi i susjednoj prostoriji lijevo. Najzad se Nora sakrije pod. sto. Djeca jure okolo, trae, ali ne mogu da je nadu. Onda uju njen priguen smijeh, jure do stola, podiu stolnjak i vide je. Burno klicanje. Ona ispue napolje, kao da ho e da ih uplai. Nova vriska. Sada se vrata napola otvore i ukae se K r o g s t a d . On malo pri eka. Igra se nastavlja.) KROGSTAD: Oprostite, gospo o Helmer NORA (prigueno vrisne, okrene se i napola sko i): Ah! Sta ho ete vi? KROGSTAD: Oprostite vrata na stubitu bila su samo pritvorena; -mora da je ne!ko zaboravio da ih zaklju a. NORA (ustaje): Moj imu nije kod ku e, gospodine Krogstad. KROGSTAD: To znam. NORA: Tako pa ta onda ho ete ovdje? KROGSTAD: Da s vama malo porazgovaram. NORA: Sa ? (Djeci, tiho) Idite tamo kod Ane-Mari. Sta? Ne, strani gOigpodin ne e mami -nita u initi. Kad on ode, igra emo se dalje. (Ona odvodi djecu u sobu lijevo i zatvara za njima vrata.)48

NORA (nemirno, napeto): Ho ete da govorite sa nanom? KROGSTAD: Svakako. NORA: Danas ali ovo jo nije prvi. KROGSTAD: Ne, ali je Badnjalk. Od vas samih zavisi, kalkav e vam biti Boi ! NORA: Sta ho ete vi? Danas ja apsolutno ne mogu KROGSTAD: O tome zasad ne emo govoriti. Radi se o ne em drugom. Valjda imate trenutak vremena? NORA: O, da, sigurno, vremena imam, iako KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restoranu Olsen i vidio vaeg mua kako ide prefko uilke NORA: Da. KROGSTAD: s jednom damom. NORA: I ta dalje? KROGSTAD: Smijem li neto upitati: je li ta dama izvjesna gospo a Linde? NORA: Da. KROGSTAD: Ona nije dugo ovdje? NORA: Od jutros. KROGSTAD: To je sigurno vaa dobra prijateljica? NORA: Da, jeste. Ali ja ne razumijem KROGSTAD: I ja saon je nekad poznavao. NORA: To znam. KROGSTAD: Tako? Vi ste, ddkle, upu eni u tu stvar? To sam i imislio. Smijem li vas, idakle, kratko i jasno upitati: ho e li gospo a Linde biti namjetena u Akcionarskoj banci? NORA: Gospodine Krogstad, kako vi to sebi dozvoljavate da mene ispitujete?! Vi, jedan pot injeni moga mua? Ali kad one ve pitate, onda znajte: da, gospo a Linde e biti namjetena. I ja sam se li no zauzela za nju, gospodine Krogstad. Eto, sad znate. KROGSTAD: Dakle, dobro sam pretpostavio. NORA (hoda po sobi tamo-amo): Moj hoe, pa imam, valjda, nekog uticaja! Ako sam ena, to jo ne zna i da A ako se neko nalazi u pot injenom poloaju, onda treba da se uva, gospodine Krogstad, da ne uvrijedi nekoga, koji hm 4 Drame

49

"mm

KROGSTAD: ima uticaja? NORA: Svaikako. KROGSTAD (prom^ijenjenim, tonom,): Gospo o Helmer, ho ete li biti taiko dobri da ufpotrijeibite svoj uticaj u moju korist? NORA: Kyko? Sita mislite time? KROGSTAD: Ho ete li biti tako dobri da se pobrinete da ja svoj pot injeni poloaj u banci zadrim? NORA: Sita to zna i? Ko ho e da vam oduzme vae mjesto? KROGSTAD: Ah, ipreda immom ne morate igrati nai-^u. Meni je poitpuno jasno da vaoj prijateljici ne moe biti prijatno da se izloi suisretinaa sa inmoim, a sad ve shvatam i to, kome imam da zahvalim to ho e da me otjeraju. NORA: Ali ja vas uvjeravam KROGSTAD: Da, da, da, kratko i jasno: jo ima vremena i ja vam savjetujem da iskoristite svoj uiticaj i da to siprije ite. NORA: Ali, gospodine Krogstad, ja nemam nikakvog uticaja. KROGSTAD: Ne? Mislim da sam upravo uo i to iz vaih vlastitih usta. NORA: To inisite simjeli tako shvatiti. Ja! Kako samo moete pomisliti da ja imam takav uticaj na moga mua?! KROGSTAD: Ah, ja poznajem vaeg mua iz studentskih dana. Ne mislim da je gospodin direlkltor banke vr i od ostalih .mueva. NORA: Alko budete s potejenjivanjem govorili o mome nriuu, pokaiza u vam vrata. KROGSTAD: Vi ste hrabri, milostiva gospo o. NORA: Ja se vas vie ne bojim. Odmah poslije Nove godine oslobodi u se itave te brige. KROGSTAD: Sad me sluajte, milostiva gospo o. U slu aju potrebe, ja u se boriti na ivot i smrt, da sa uvam to svoje malo mjesto u banci. NORA: Tako i izgleda.

KROGSTAD: Ne samo zbog prihoda. Do njih mi je najmanje stalo. Radi se o ne em drugom. No, da .mora u sve re i! Vidite ovo je: Vama je, sigurno, kao i itavom svijetu poznato, da sam ja prije vie godina u inio jednu nepromiljenost. NORA: Mislim da sam ula talko neto. KROGSTAD: Stvar nije stigla do suda. Ali od tog tre nutka imeni su najeldanput sva vrata bila zatvorena. Onda sam se bacio na poslove, teoje vi ve poznajete. Neto saon morao po eti, a mogu da kaem da nisam bio od onih najgorih. Ali sad se moram iiz svega toga izvu i. Moji simovi rastu i njima za ljubav moram pdkuati da opet zadobijem onoliko gradansikog ugleda koliko je to mogu e. Ovo mjesto u banci ani je bilo, taiko re i, prva stepenica. A sada ho e va mu da me nogom gume sa stepenita, pa da opet dospi-jem u blato. NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije u miojoj mo i da vam posmognem. KROGSTAD: Zato to n e e t e . Ali ja imam sredstava da vas prisilim. NORA: Vi, valjda, ne ete re i mom muu da sam vam duna onaj novac? KROGSTAD: Hm a kad bih mu rekao? NORA: To bi bilo srairmo od vas. (Priguuje suze) Tu tajnu, koja je moja radost i moj ponos to da on sazma na tako ruan i neukusan na in? Da sazna od vas? Izloili biste me najstranijim neugodnostima KROGSTAD: Samo neugodnostima? NORA (estokoj; Ali samo vi to ii inite! Vi sasmi ete od toga imati najvie tete; onda e tek moj moi vidjeti kakav ste vi zao ovjek. I tek tada ne ete mo i zadrati svoje .mjesto! KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo doma- i h neugodnosti? NORA: Ako to moj mu i sazna, on e, naravno, ostatak svote odmah platiti i onda vie nemamo s vama nikakvog posla.4*

50

51

KROGSTAD (pri e korak blie): iSluajte me, gospo o Helmer, vi ili nemate doibro pam enje ili nemate pojma 0 poslovima. Moram vam itavu stvar malo temeljitije rastuma iti. NORA: Kako to? KROGSTAD: Kad je va mio toio bolestan, doli ste kod mene da posudite dvjesta talira. NORA: Nisam znala nikog drugog. KROGSTAD: Ja satm obe ao da u vam taj novac nabaviti NORA: Pa i nabavili ste mi KROGSTAD: Ja sam obe ao da u vam taj novac nabaviti ipod izvjesniim oislovima. Vi ste tada bili talko zaokupljeni bole u svoga imua i tako obuzeti eljosm '- da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste polklanjali nikakve panje. Zato je vrlo uputno da vas ma njih podsjetim. Pa, daikle, ja sam obe ao da u vam nabaviti taj novac uz obveznicu ikoju sam ja sastavio. NORA: I koju sam ja potpisala. KROGSTAD: Ddbro. Ali tome sam jo dolje dodao nekoliko redova, prema kojima va otac jam i za dug. Ove redove morao je va otac potpisati. NORA: Morao ? Pa on ih jeste potpisao. KROGSTAD: Datum sam bio ostavio in blanco. To je zna ilo da va otac sam treba da nazna i dan kada je papir potpisao. Sje ate li se, milostiva gc^po o? NORA: Da, ini mi se KROGSTAD: Potom sam obveznicu predao vama, da je potom ipoaljete vaem ocu. Zar nije bilo tako? NORA: Da. KROGSTAD: I to ste vi, naravno, odmah i u inili, jer ste imi ve nakon pet-est dana 'donijeli papir natrag sa potpisom vaeg oca. Onda sam vam isplatio iznos. NORA: Pa da. Zar vam nisam ta no otpla ivala? KROGSTAD: Taiko, prili no. Ali, da se vratimo na ono o emu smo govorili to je bilo teko vrijeme za vas, (milostiva gospo o. 52

NORA: Da, bilo je. KROGSTAD: Va otac je sigurno leao teko bolestan? NORA: Leao je na smrtnoj postelji. KROGSTAD: I umro je brzo. NORA: Da. KROGSTAD: Recite .mi, gospo o Helmer, znate li, slu ajno, dan smrti vaeg oca? Datuim, mislim. NORA: Tata je umro 29. septembra. KROGSTAD: Sasvim ta no. Za to sam se raspitao. I zato sebi nilkalko ne mogu da objasnim (Vadi neki papir) jednu udnovatu okolnost. NORA: Kakvu udnovatu okolnost? Ja ne znam KROGSTAD: udnovatu okolnost, miliostiva gospo o, da je va otac ovu obveznicu potipisao tri dana poslije svoje smrti. NORA: Kako? Ne razumijem KROGSTAD: Va otac je umro 29. septembra. A pogledajte ovdje, ovdje je potpis vaeig oca datiran sa 2. olktobroim. Zar to nije udnovato, ^milostiva gospo o? NORA (uti). KROGSTAD: Pada u o i, taiko e, da rije i 2. oktobar i broj godine ne odaju rukopis vaeg oca, ve vie jedan drugi rukopis koji mi se ini poznat. No, to se ve da objasniti. Va otac je ^mogao zaboraviti da datira svoj poitpis i onda je imogao nelko drugi staviti datuim otprilike, prije nego to je saznao za njegovu smrt. U tome nema nita loe. Vaan je potpis imena, a taj je, valjda, pravi, gospo o Helmer? Va otac je ipaik vlastoru no ovdje potpisao svoje ime? NORA (poslije kra e pauze zabaci glavu i pogleda ga prkosno): Ne, to nije taiko: j a sam potpisala tatino ime. KROGSTAD: Oho, miLostiva gospo o, znate li vi da je to jedno opasno priznanje? NORA: Zbog ega? Pa vi ete uskoro dobiti svoj novac. KROGSTAD: Dozvolite mi jedno pitanje, zibog ega niste taj dokument poslali svom ocu? NORA: Bilo je nemogu e. Pa tata je leao bolestan. Da sam ga zamolila za potpis, morala (bih mu i kazati za 53

3ta mi je novac potreban. Ali (kako sam tako tekom bolesniku imogla kazati da je ivot mog imuia u ivotnoj opasnosti? To je bilo sasvim nemogu e. KROGSTAD: Onda bi za vas bilo bolje da ste odustali od puita u inostranstvo. NORA: Ne, i to je bido nemogu e. Taj put je trebao da spasi ivot mome muu, od toga nisam mogla odustati. KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene prevarili? NORA: Na to se niikaiko nisam .mogla obazirati. Vi me se aipsolubno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti jer ste bili talko bezduni i stvarali oni toliko teko a, ialko ste znali Ikako je opasno bilo stanje moga mua. KROGSTAD: Gospo o Helmer, vi o igledno nemate jasne predstave o tome ta ste skrivili. Ali ja vam mogu re i: ono to sam ja nekada u inio i to je poikopalo itav imoj gra anski ugled, nije bilo nita ve e ni gore. NORA: Vi? Vi .mi, valjda, ne ete pri ati kaiko ste poduzeli neto hrabro da biste spasili ivot svoje ene? KROGSTAD: ZaJkoni ne pitaju za razloge. NORA: Onda to moraju biti vrlo loi zakoni. KROGSTAD: Loi ili ne, alko ja ovaj komad papira predam suidu, vi ete biti su eni prema tim zakonima. NORA: Ne vjerujem u to ni sada ni nikada! Zar da k i nema pravo da svog starog na smrt bolesnog oca potedi od brige i straha? Zar ena nema pravo da svom imuu spasi ivot? Ja ne poznajem dobro zalkone, ali ja saim uvjerena da u njkna sigurno negdje stoji da je talko neto dcsvoljeno. I o tome vi nita ne znate, vi koji ste pravobranilac? Vi ste lo pravnik, gospodine Krogstad. KROGSTAD: Moe biti. Ali, zar ne, u poslove u takve poslove kaikve smo mi imali, u te se razumijem sasvim dobro? U redu. Radite vi sada ta vas je volja. , Ali ovo u vam re i: ako ja jo jedanput .budem

izop en, onda ete mi i vi praviti drutvo. (On pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.) NORA (jedan trenutak zamiljena, onda zabaci glavu): Ah, ta! On ho e da me zaplai! Tako glupa ipak nisam. (Po ne slagati dje je kapute, a onda zastane) Ali ? -------- Ne, pa to je nemogu e! Pa ja sam to u inila iz ljubavi. DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je upravo izaao iz ku e. NORA: Da, da, znam. Ali nemojte mikome govoriti o stranom gospodinu, ujete li? Cak ni tati. DJECA: Ne, mama. A ho e li se sad opet igrati s nama? NORA: Ne, ne, sada ne. DJECA: Ali, mama, pa Obe ala si! NORA: Da, ali sad ne .mogu! Idite, imam suvie .mnogo iposla. Idite, idite, moja .dra.ga, slatka djeco. (Ona ih s mnogo ljubavi gura u susjednu sobu, zatvara vrata i sjeda na sofu; uzima vez i uradi nekoliko uboda iglom, pa opet zastane) Ne! (Odbaci vez, ustane, ode do predsoblja i vikne) Helena! Jelku! (Ode lijevo do stola i otvori ladicu, pa opet zastane) Ne, pa to je sasvim nemogu e! SLUAVKA (s jelkom): Gdje da je stavim, milostiva gospo o? NORA: Tamo, usred sobe. SLUAVKA: Treba li jo ta da donesem? NORA: Ne, hvala, imam sve to mi treba. (Djevojka postavi jelku i iza e. Nora po inje da kiti drvce) Ovdje e do i svije e, a tu cvjetovi. Taj odvratan ovjek! Besimislica, besmislica, besmislica! Sve je u najboljem redu. Boi mje drvce treba da je lijepo. Sve u u initi da teibe obra ujem, TorvaJde, neto u ti otpjevati otplesati HELMER (dolazi izvana sa spisima u ruci.) NORA: Ah, ve se vra a? HELMER: Da. Je li ko bio ovdje? NORA: Ovdje? Ne. HELMER: udno. Vidio sam kako Krogstad izlazi iz ku e. 55

54

iPi>

NORA: Tako? Ah, ta ino, Krogstad taj je bio za trenutak ovdje. HELMER: Noro, ve vidim na tebi: on je bio ovdje i mo-ilio te da progovori koju dobru rije za njega. NORA: Da. HELMER: I da to uradi kao iz vlaistite pobuide, a da meni preuti da je on bio ovdje. Zar te nije i to zamolio? NORA: Da, Torvalde, ali HELMER: Noro, Noro, i u tako n e t o si se mogla uipuisititi? Zar da s takvim ovjekom vodi razgovore i jo mu daje obe anja? A imeni povrh toga da govori neistinu? NORA: Neistinu? HELMER: Zar nisi rekla da niko nije bio ovdje? (Prijeti joj prstom) To moja pitica-ipjeva ica vie nikad ne smije uraditi. Moja iptica smije cvilkutati samo istog kljuna niikaikvih krivih tonova! (Hvata je oko struka) Zar me mora talko biti? Da znao sam. (Puta je) A isad ne emo vie o tome. (Sjeda ispred pe i) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Lista po spisima) NORA (zaposlena oko jelke, poslije kra e pauze): Torvalde! HELMER: Da?! NORA: Strano se radujem preikosaitranijem kostimira-inom balu kod Stenborgovih. HELMER: A ja saim strano radoznao ime e me ti iznenaditi. NORA: Ah, to je ba gluipo! HELMER: Sta? NORA: Pa nita mi zgodno ne ipada na pamet. Sve mi je nekako gluipo i bezizraajino. HELMER: Zar je Nordca dola do te spoznaje? NORA (iza njegove stolice s rukama na naslonu): Ima li j alko imnogo posla, Torvalde? HELMER: Ah NORA: Kakvi su to papiri? HELMER: Bankovni. NORA: Ve ? 56

HELMER: Dobio sam punomo od ranije direkcije da iz-vrion potrebne izmjene u personalu i poslovnom planu. Za to moram da iskoristim ovu boi nu sedmicu. Ho u da sve bude u redu do Nove godine. NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad HELMER: Hm. NORA (jo se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po zatiljku): Da nema tdko imnogo posla, zamolila bih te 'za jednu vrlo veliku uslugu, Torvalde. HELMER: Da ujem. Sta bi to bilo? NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo izgledam na kostimiranom balu. Torvalde, izar mi me bi mogao poimo i i savjetovati u ta da se ipresvu em i kakav kostim da napravim? HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za an e-lomapasiocem? NORA: Da, Torvalde, bez tvoje podrke ne u to znati da izvedeim. HELMER: Pa, lijepo; razmisli u o tome. Ve emo neto izmisliti. NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do hoi -njeg drvceta. Pauza.) Kako su lijepi ovi crveni cvjetovi. Reci, da li je zaista tako strano to to je Iskrivio ovaj Krogstad? HELMER: Krivotvorio je potpise. Ima li uoipte pojma, ta to zna i? NORA: Zar to nije imogao u initi iz nevolje? HELMER: Da, ili kako mnogi ine iz lakomislenosti. No, misam ja tako bezduan da nekoga osudiim zbog jednog jedinog takvog djela. NORA: Ne zar ne, Torvalde? HELMER: Mnogi t^kvi se moralno opet uzdignu, ako otvoreno priznaju svoju krivicu i kaznom je okajiu. NORA: Kaznom ? HELMER: Ali Krogstad nije krenuo tim putem. On se izvla io spletkama i iptrevarama; i upravo to ga je moralno upropastilo. NORA: Misli li da ? 57

THELMER: Pa pomisli samo kalko talkav ovjelk, svjestan svoje krivice, imora ina sve strane da lae i petlja i ' da se pretvara. Kaiko i pred svojim najbliim, ak i pred svojom enom i djecom mora da nosi masku. Pred d j e c o m , Noro, to je najuasnije. NORA: Zato? HELMER: Zato to talkav zadaih lai unosi u cijelu porodicu zarazu i bolest. Vazduh koji djeca udiu u taikvoj kuj i ispunjen je iklicama zlih djela. NORA: Jesi li siguran u to? HELMER: Zlato imoje, to sam kao advoikat vie pulta zapazio. Go'tovo svi rano iskvareni ljudi imali su laljive majke. NORA: Zato ba majke? HELMER: Naj e e to dolazi od majki. Ali, zapravo, i o evi mogu da djeluju na isti na in. To je svakom pravnilku vrlo dobro poznato. A ipak je taj Krogstad ibio u stanju da godinama laima i pritvorno u truje svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno ipropaliim. (Prua joj ruku) I zato, moja draga mala Nora, mora meni obe ati da se ne e imijeati u njegove stvari. Rulku ovamo! No, no. Sta je sad? Daj mi ruiku! Tako. Talko je u redu. Uvjeravam te da bi mi ibilo nemogu e da radim s njim zajedno. U blizini takvih ljudi spopada me doslovno fiizi iko ga enje. NORA (izvu e svoju ruku i ode na drugu stranu jelke): Kaiko je ovdje toplo. A ja imam taJko mnogo da radim. HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da jo poneto pro itam. A moram razmisliti i o tvojoj masiki. Moda ak imam neto na siMaditu, to bi se imoglo u zlatnom papiru oibjesiti na boi nje drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu) O, ti moja ljubljena pti liceipjeva dce! (Odlazi u svoju sohu i zatvara za sobom vrata.) NORA {tiho. nakon kra e pauze): Ah, ta! To ne moe biti tako. To je nemogii e. To mora biti nemogu e. DADEUA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole simiju li do i mami. 58 NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih, Ana-Mari. DADILJA: Da, da, milostiva gospo o. (Zatvara vrata.) NORA (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim ! Da im trujem dom ! (Kratka pauza; die glavu) To nije istina. To nikad ne moe biti istina!

59

,ijipii)i!Uffpf PPi>iii4iivpiwiw"ta je ovo? Neko je ovdje dirao bravu. NORA: Bravu? HELMER: Svakako. Sta to treba da zna i? Ne mogu da vjerujem, da bi slua\^ke Evo i polomljene ukosnice. Noro, to je tvoja NORA (hrzo): To mora da su bila djeca HELMER: Ali od toga ih stvarno mora odviknuti! Hm, hm no, ipak sam ga otvorio. (Vadi sadraj i vi e u kuhinju): Helena! Helena, ugasite lamipu u hodniku. (Dolazi opet u sohu i zatvara vrata predsoblja.) HELMER (s pismima u ruci): Vidi, vidi, koliko se toga nakupilo. (Prevr e pisma) Sta je ovo? NORA (kraj prozora): Pismo! Ah, ne, ne, Torvalde! HELMER: Dvije posjetnice od Ranka. NORA: Od doktora? HELMER (razgleda karte): Docktor medicinae Rarik. Bile su na vrhu, mora da ih je na odlasku ubacio. NORA: Pie li ta na njima? HELMER: Crni kri iznad imena. Pogledaj. To je ipak jeziva ideja. Ba kao da najavljuje vlastitu smrt. NORA: Pa to i ini. HELMER: Kako? Zna li ti ta? Je li ti neto rekao? NORA: Da. Ovim kartama on se oprostio od nas. On e se za;klju ati i umrijeti. HELMER: Jadni prijatelju! Znao sam da ga ne u vie diugo iiimati, ali tako brzo. A sad e se sakriti kao ranjena ivotinja. 96

NORA: Ako to ve mora biti, onda je najibolje da pro e bez rije i. Zar ne, Torvalde? HELMER: A bio je tako vezan za nas. Ne mogu ni zamisliti na ivot bez njega. On, sa svojim patnjama i svojom osamljeno u, bio je kao neka obla na pozadina naoj sun anoj sre i. No, moda je najbolje tako. (Zastane) A moda i za nas dvoje, Noro. Sad smo nas dvoje upu eni samo na sebe. (Zagrli je) O, moja voljena eno, ini mi se kao da te ne mogu dovoljno vrsto drati. Zna li, Noro, iponekad poelim da tebi zaprijeti kakva neposredna ppasnost, pa da mogu i ivot i imetak i sve, sve staviti na kocku za tebe. NORA (otrgne se i kae vrsto i odlu no): Sad treba da pro ita svoja pisma, Torvalde! HELMER: Ne, ne, sad vie ne. Ho u s tobom da budem, moja voljena eno. NORA: S mislima na smrt tvoga prijatelja ? HELMER: Ima pravo. To nas je oboje potreslo. Neto to nije lijepo kao da se javilo me u nama: to je misao na smrt i unitenje. Moramo se osloboditi toga. Do tada oti i emo svako u svoju sobu. NORA (grli ga): Torvalde, laku no ! Laku no ! HELMER (ljubi je u elo): L^ku no , moja pti ice^pje-va ice, dobro spavaj, Noro. Sad u pro itati pisma. (On odlazi s pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.) NORA (s lu a kim pogledima, pipa oko sebe, hvata Hel-merov domino, ogrne se njime i ap e brzo, promuklo i isprekidano): Da ga vie nikad ne vidim. Nikad! Niikad, nikad! (Prebaci al preko glave): A ni djecu. Ni njih. Nikada vie, nikada vie! O! ledene, crne vode. O bffi;dane dubine samo da i to pro e. Sad je otvorio pismo, ita ga. Ne ne, jo ne! Torvalde, zbogom, tebi i djeci! (Ho e kroz predsoblje, pa napolje. U istom trenutku otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u ruci.) HBLMER: Noro!

'i' Drame

97

NORA (krikne glasno): Ah ! HELMER: Sta je ovo? Zna li ti ta pie u ovom pismu? NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje! HELMER (zadrava je): Kuda e? NORA (pokuava da se otrgne): Ti mene ne smije spa--savati, Torvalde! HELMER (zatetura): Istina je, daikle? Je li istina ovo to ipie? Uasno! Ne, ne, to ne moe biti istina! NORA: To j e s t e istina. Vie od svega na svijetu voljela sam tebe! HELMER: Pusti te bijedne isprike! NORA (pri e mu korak hlie): Torvalde ! HELMER: Ti, nesretnice, ta si ovo u inila?! NORA: Pusti me da odem! Ti ne smije ispatati zbog mene. Ne smij^ to uzeti na sebe. HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata predsoblja) Ovdje e ostati i odgovarati. Ima li ti pojma, ta si u inila? Odgovaraj! Ima li p o j m a o tome? NORA (gleda ga netremice i govori sa sve ja im naglaskom): Da, sad tek po injem dobro da shva am. HELMER (hoda okolo po sobi): O, kaikva strana java! Za svih ovih osam godina ona, koja je bila moja radost i moj ponos ona da je licemjerka, laljivica gore, jo gore zlo inika! Ah, kakva se bes-ikrajna odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj! NORA (uti i gleda ga uko eno.) HELMER (zastane pred njom): Trebalo je i prije da budem spreman na taiko neto. Morao sam to predvidjeti. Lakomislene principe tvoga oca. uti! Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni osje aja dunosti. O, kako sam kanjen, to sam njemu progledao ikroz prste. Tebi za ljubav sam to u inio. A ti mi ovako zahvaljuje! NORA: Da ovako. HELMER: Raizoriia si itavu moju sre u. Unitila si moju budu inost. Ah, uasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti jednog besavjesnog ovjeka; on moe uraditi sa mnom ta god ho e; zahtijevati od mene sve to

mu na pamet padne; zahtijevati ta ho e, zapovijedati mi po svojoj volji. A ja ne smijem ni pisnuti. Da tatko bijedno potonem i propadnem zbog jedne lakomislene ene! NORA: Kad mene ne bude, bi e slobodan. HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvoj otac uvijek bio spreman. Sta bi mi koristilo da tebe ne bude, kako kae. Nita mi to ne bi koristilo! On uiprikos tome moe stvar razglasiti; a ako to u ini, moe na mene pasti sumnja da sam znao za tvoje zlo ina ko djelo. Moe se pomisliti da se ja krijem iza toga da sam te j a na to naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve vrijeme naeg braka na rukama nosio. Shva a li sada ta si mi u inila? NORA (hladna i mirno): Da. HELMER: Tako je nevjerovatno da jo uvijek ne mogu da shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se izvu emo! Skidaj taj al! Skidaj, kaem ti! Ja moram pokuati da tog ovjeka smirim na bilo koji na in. Stvar se mora zatakati po svaku cijenu. A to se ti e tebe i mene, treba da izgleda kao da je medu nama sve kao i prije. Naravno, samo u o ima svijeta. Ti, dakle, ostaje u ku i kao i ranije, to se razumije. Ali djecu vie ne smije odgajati, njih ti ne smijem povjeriti. O, da ovako moram govoriti eni koju sam tako duboko volio i koju jo uvijeik ! No, to se mora zavriti. Od danas se vie ne radi o sre i, ve o tome da se spase ruevine, ostaci, privid (Zvoni u predsoblju. Helmer se trgne): Sta je to? Tako kasno? Zar je ono najstranije ? Zar e on ? Sakrij se, Noro! Reci da