Heraklit mračni

Jedan od najranijih mislilaca koji su i čovjeka kao duhovno i moralno biće uzimali za

predmet filosofijskoga izučavanja, te mu u svome sistemu, u najužoj vezi sa svojim

pogledom na svijet i život, davali i određeno mjesto jest Heraklit, sin Blisonov, iz Efesa,

najveće jonske varoši poslije Mileta. Njegov život pada u vrijeme između god. 535 i 475 u

vrijeme vladavine persijskih careva Darija I. i Kserksa. On je bio kraljevskog porijekla, jer je

vukao lozu od atinskog kralja Kodra, čiji je sin bio osnivač Efesa. Kao i svi u to vrijeme

Heraklit je učestvovao u javnom životu svoga grada, Efesa. Međutim kada su Efešani demokratskoj mržnji

prognali njegovog prijatelja i najčestitijeg građanina, on je okrenuo leđa demokratskom svijetu i povukao

se iz političkog života svoga rodnoga zavičaja.

Pripadao je ljudima koji se namjerno povlače u mrak da bi iz njega bolje vidjeli šta oni osvjetljeni rade.

Kao Montenj, koji će u samoproučavanju nalaziti svoju metafiziku i fiziku, on se u samoći predao

izučavanju samoga sebe i na taj način u najvišem smislu ispunjavao zahtjeve delfijskog boga: “Upoznaj

samoga sebe”. “Duša granici nećeš naći, idući, naći, ma prolazio svima putevima: toliko je duboka njena

mjera” (Heraklit). Više je volio da boravi u nenarušenoj i beskonačnoj prirodi, koja mu je mu se

objavljivala u huljanju vjetrova i u talasanju mora. Nije mario za veliku mnogoglavu gomilu i njena

uobražavanja, jer njeni ljudi nalaze sreću u službi donjoj polovini čovjekovoj kao volovi u pasenju

grahorice (Heraklit, frg.). Koliko je Heraklit uopšte prezirao gomilu pokazuje i ovaj fragmenat: “Ta kakav

bi mogao biti njihov duh ili razum? Dopuštaju da ih vodi narodni pjevači, učiteljica im je svetinja. Jer ne

znaju da su mnogi rđavi, a malo je dobrih” (frag. 104). Posljedi dani života Herkalita (po Diogenu

Laerćaninu) su opisani ovako: “I kad je naposljetku zamrzio ljude i povukao se iz društva, živjeo je u

gorama, hraneći se lišćem i travama. I zacijelo zbog toga pade u vodenu bolest, pa se spusti u grad i

zagonetno stane pitati ljekara da li bi mogli od poplave napraviti sušu. A kad ga ovi nisu shvatili, zakopa

se u staju i ponada se da će od toplote đubreta voda ispariti. Ali ni tako ništa ne postiže i preminu pošto

je poživjeo šezdesest godina”.

Iako on jeste orginalni mislilac tj. da su njegove osnovne ideje rezultat vlastitog proučavanja prirode i

čovjeka, ipak je on znatan podsticaj dobio do starijih jonskih mislilaca, najviše od Anaksimandra. Od

Herklitova spisa imamo samo sačuvane fragmente. Anaksimandar je svoje učenje napisao u proznom

spisu, Parmenides i Empedokle u epskome heksametru dok Heraklit za sebe izabire jedan stari i popularni

literarani rod – narodnu izreku. Heraklit se izražava u kratkim, jezgrovitim, stilskim veoma elegantnim,

aforzimima. Sve što Heraklit izlaže osniva se na vlastitom doživljavanju gdje sami aforizmi predstavljaju

izraz njegovih dubokih osjećanja. Svoju umjetnost on je izložio više kao genijalan umjetnik nego kao

filosof koji uredno izgrađuje svoj sistem mišljenja. Zbog takvoga načina pisanja Heraklit je već u antici

dobio nadimak “mračni” ili “tamni”.

Svojom dijalektičkom domišljatosti Heraklit je vidjeo da u svijetu nema ničega postojanoga, nego da se

sve neprekidno mijenja, da samo promijena postoji kao nešto postojano. Sve postaje da nestane i nestaje

da ponovo postane. Promjena ide tako daleko da se ne može ući dvaput ući jedan te isti tok rijeke (frg.

91) jer novi talas uvijek potiskuju stare. Svijet nije nešto nepromijenivo što bi zasvagda bilo gotovo, nego

se neprestano mijenja. Kako se sve neprestano mijenja, svugdje ima suprotnosti. Ovaj pristup Heraklit

primjenjuje na sve predmete i događaje , tako da po njemu sve što u ovome našemu svijetu postoji ili se

dešava postaje i postoji uzajamnim uticajem suprotnosti. Heraklit je najrevolucionarniji mislilac

cjelokupne historije filosofije, jer kao načelo života u svijetu uzima borbu. Smrt živi od života a život od

smrti – to je osnovni ritam svijeta. Život i smrt su toliko nerazlučno vezani jedno za drugo da se

jedno bez drugoga nemože zamisliti. Smrt se pokazuje samo na životu, izvan života ona ne

postoji. Zato se ona bez veze sa životom ne može ni zamisliti. I jedno i drugo svagda se

pojavljuju samo zajedno, i ona duboka, neizmjerna provalija što je ljudska predstava stavlja

između njih, kosmos što cijepa na dvoje, nije ništa drugo nego samo privid. Jedinstvo svih

suprotnosti predstavlja Bog, apsolutno biće, koje prožima sve. U odnosu između aposolutnoga i

relativnoga, između, boga i pojavnoga svijeta, ulazi ovaj odlomak: “Bog je dan – noć, zima – ljeto, rat

– mir, sitost – glad. A mijenja se isto tako kao ulje kada se pomiješa s mirisima, pa dobiva ime

po mirisu svakoga od njih”.

Heraklit je nastojavao da pobliže odredi supstrat neprekidnoga postojanja i nestajanja svega, pa je našao

da je to vatra, i to eterna vatra kao fina i fludina prasupstancija, koju valja strogo razlikovati od obične

varljiva vatre. Ova je samo jedan oblika. U vatri Heraklit je vidjeo prasupstanciju koja je životnija i

dinamičnija nego Talesova voda i Anaskimenov zrak. Arisototel kaže da je on vatru kao kosmički princip

odabrao zbog njene nematerijalnosti i vječne pokretljivosti.

Dva su osnovna principa procesa po kojima se vatra pretvara u sve i sve se ponovo vraća u nju. Prvi

proces je put naniže i na tome putu sve postaje od vatre zgušnjavanjem , i to je postajanje, rat, borba,

potreba: “Kada se vatra zgušnjava, ovlaži, i kada se utvrđuje, postaje voda; a kad voda čvrsne pretvara

se u zemlju”. Drugi proces je put naviše, i na tome putu sve se postepeno vraća u oganj razređivanjem, i

to je izgaranje, sloga, mir, sitost, etc. Prelazna kretanja su život i smrt, ali uvijek se preko granice odmah

ide u kretanje i život. Ti procesi ne bivaju slučajno, nego se vrše po stalnome zakonu u kojem

Heraklit vidi opći prirodni zakon i u njemu je podređen cio svemirski razvitak. Taj zakon se zove

“opšti zakon”, “opšti um”, “mjerilo istine” ili “Logos”. Kaže i to da je vatra obdarena umom i da je uzrok

upravljanja svim stvarima. On je naziva potrebom i sitošću. Potreba je po njemu stvaranje svijeta, a sitost

svjetski požar.

Heraklitov opis i sliku ustrojstva svijeta možemo vidjeti iz slijedećih sačuvanih fragmenata:

[i]Budni imaju jedan jedini i opšti svijet, (a oni koji spavaju) – svako se okreće svome posebnome.

Iako spavaju, ljudi su ipak radnici i saradnici u zbivanjima u svijetu.

Sveznalaštvo ne uči ljude pameti! Jer inače bi naučilo Hesioda, Pitagoru, Ksenofona i Hekateja.

Oči i uši su ljudima rđavi svjedoci ako imaju varvarske duše.

Spojevi (suprotnosti), cijelo i nacijelo, konvergentno i divergentno, harmonično i disharmonično – iz svega

jedno, iz jednoga sve.

Oni ne shvataju da divergentno samo sebi sebi konvergrira: spoj koji u suprotnome pravcu teži, kao kod

luka i lire.

Nevidljivi spoj jači je od vidljivoga.

Noću, kad mu se ugasi očni vid, čovjek ipak dodiruje svjetlost. Iako živ, dodiruje on u snu mrtvaca, budan

– dodiruje spavača.

Što budni gledamo – jeste smrt, što u snu – jeste život.

Magarci će prije izabrati slamu nego zlato.

Svinje se kupaju u blatu, živina u prašini ili u pepelu.

Ako ste počuli ne mene, već glas Istine, mudro je složiti da je sve – jedno.

Dušama je smrt da postanu voda, a vodi smrt da postane zemlja. Pa ipak, od zemlje postaje voda, a od

vode duša.

Duša ima mjeru koju sama sebe povećava.

Kao god što pauk, sjedeći na sredini svoje mreže, osjeti čim muha raskine koju nit, pa zato brzo tamo

potrči, kao da mu je žao da je nit presjećena, tako isto i čovječja duša, ako je neki dio tijela povrjeđen,

kao da ne može podnjeti povredu tijela, za koje je čvrsto i u određenoj mjeri vezana.

Besmrtni su smrtni, smrtni – besmrtni; jer ovi drugi žive smrću onih prvih, a umrli su njihovim

životom.

Jedan je meni koliko i desest hiljada, samo ako je najbolji.

Kad na svijet dođu, gledaju da (samo) žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da

dalje ima ko da živi.

Leševe bi trebalo napolje bacati negoli đubre.

Čovjekova priroda nema saznanja, dok božanska ima.

Čovjek je u očima božanstva djetinjast, isto onako kao dijete u očima čovjeka.

[b]Bogu je sve lijepo i dobro i pravedno, samo što su ljudi shvatili jedno kao nepravedno a drugo kao

nepravedno.

Većina božanskih stvari izmiče (našem saznanju zbog našega nevjerovanja da to možemo saznati).[/b]

Nagađanje – to je padavica!

Gospod čije je proročiste ono u Delfima (Apolon) niti šta kazuje, niti šta krije, več (samo) simbole daje.[/i]

Konkretan primjer luka i lire vjerno odražava Heraklitovu osnovnu misao da je Logos “pred našim očima”,

prisutan u svakoj pojedinoj stvari iz našega svakodnevnoga života, iz našega neposrednoga iskustva.

Logos je, dakle, empirički lako pristupačan čovjekovom saznanju. Sve što se od čovjeka zahtjeva, jeste da

svaku stvar rastavi na njene dijelove u skladu sa njenim pravim ustrojstvom. Rezultat te analize biće

uvijek otkriće dva bitna suprotna dijela u svakoj stvari, koji čine cjelinu ili jedinstvo upravo zahvaljujući

napetosti između njih.

Moje mišljene je da su te suprotnosti iluzorno (za nas) u napetosti, borbi, suprostavljeni kao različiti

entiteti. Jednota nekoga sistema je upravo sastavljena od druge dvije (iste) jednote, istovremeno. Ako je

svaki fragmenat realnosti sastavljen iz dviju različitih suprotnosti, onda možemo reči da je jedan

sastavljen od dva a dva od dvije jedinice, istovremeno.

Naše pravo – linijsko mišljenje i kao takvo poimanje svijeta je projektovano i na Heraklitovu filosofiju.

Čovjek od trenutka svoga rođenja, iz suprotnosti života prelazi u suprotnost smrt tj. od kada je rođen

čovjek umire. Logos koji nam je Heraklit pokazao, govori da je cjelina sastavljena od dvije suprotnosti

istovremeno (život – smrt). Nemogućnost da se to dvoje razdvoji je evidentna. Očigledno, jeste, da naše

iskustvo daje varljivu sliku jedinstva života i smrti kao što i Heraklit opominje. Varljivo je sve do onoga

trenutuka kad se shvati nužnost da te suprotnosti moraju istovremeno djelovati a ne jedna zasebno do

druge, kao u varljivosti vremena.

Mi nemamo potrebe da tražimo jedinstvo Svijeta kao jedno jer ono jeste oduvijek bilo i biti će takvo. Ono

što se mora pronaći jeste jedinstvo u nama samima. Shvatanje da mi nismo izdvojeni iz evolucije svijeta i

kosmosa, i da mi iako izgledamo kao predstavnici jedne suprotnosti (muško – žensko) u pravoj realnosti

samo sačinjeni upravo od te dvije, naočigled, suprotnosti i da one čine aspekat samih nas. Aspekat

Jednoga.

Johannes Moreelse , Heraclitus

Literatura:

Filosofija Heraklita mračnoga; Miroslav Marković

Heraklit, Fragmenti; Miloš Đurić

Predsokratovci, Fragmenti I; Diels