Herman Hese (1877-1962)

Njemačko-švicarski pisac, Herman Hesse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, rodjen je 2. jula 1877 godine. Odlučivši u dobi od 13 godina da bude "pjesnik ili ništa", Hesse je u početku pisao romantične pjesme i priče. U svojim ranim novelama Peter Camenzid (1904) i Ispod točka (1906) izašao je iz kolotečine i osvojio uspjeh.

Prva faza njegovog pisanja, koja je započela neoromantičnim pristupom socijalnog izgnanstva, završila je sa realističnim Rosshalde (1914). Na početku I svjetskog rata, pod uticajem pacifističkih uvjerenja i domaće krize, uplovio je u vode psihoanalize. Jungova psihologija dala je njegovom radu novu dimenziju, što se može vidjeti u Demianu (1919), Sidarti (1922) i Stepskom vuku (1927). Ujedno se u tim djelima vidi i uticaj Ničea, Dostojevskog, Spenglera i budističkog misticizma. Ove novele se baziraju na misli da je zapadna civilizacija "prokleta" i da čovijek mora da se izrazi da bi pronašao svoju sopstvenu prirodu.Hesse nije napisao nijednu novelu poslije 1943. godine, ali je nastavio da izdaje eseje, pisma, poeme, kritike i priče. Od 1912. godine živi u Švicarskoj, gdje dobija i državljanstvo 1923 godine. Heseovi romani postaju izuzetno popularni tokom 50-tih na engleskom govornom području.

Zivot u roditeljskoj kuci u Kalvu bio je prozet pijetistickom poboznoscu.Tu se od svakog pojedinca trazilo da kroz ljubav prema bliznjem usavrsava hriscanske vrline.S druge strane,u toj kuci su mnogi svjetovi ukrstali svoje zrake.Kako je Hesse opisao zivot u njoj "tu se studiralo i bavilo indijskom filozofijom,tu se znalo za Budu i Lao Cea,dolazili su gosti iz mnogih zemalja,donoseci sobom dah tudjine i zvuke stranih jezika".U njihovom sarenilu i suprotnostima djecak je uzalud pokusavao da uspostavi nekakvu harmoniju i putokaz koji bi ga uputio "kako se zivi".

Hermannu Hesseu je bilo 14 godina kada je u njemu sazrela odluka da ce "biti ili pjesnik ili nista".Prema odluci roditelja trebalo je da bude svestenik,ali vec pocetkom marta 1892.godine,nepunih sest mjeseci posto ga je otac doveo,Hermann Hesse bjezi iz sjemenista u Maulbronu.

Godina 1892. bila je za mladog Hessea teska i puna potresa.Zabrinuti roditelji odveli su sina u Bad Bol kod cuvenog "iscjelitelja duse i istjerivaca demona".Poslije dva neuspjela pokusaja samoubistva,roditelji smjestaju djecaka u dusevnu bolnicu u Stetenu.Pisma koja je Hermann Hesse te godine pisao,potresni su dokumenti ocaja,protesta i nemoci.Petnaestogodisnjak se bori da bude otpusten iz "lijecilista za slaboumne i za epilepticare" u Stetenu.Po izlasku iz lijecilista u Stetenu,Hesse se upisao u gimnaziju u Kanstatu,ali i tu ne moze da izdrzi duze od godinu dana.Zatim radi kao segrt-mehanicar,da bi 1895. godine napustio ovaj posao i zaposlio se u knjizari u Tibingenu.1904.godine Hermann Hesse se ozenio Marijom Bernuli.U to vrijeme je vec mnogocitani i mnogohvaljeni pisac,saradnik brojnih listova i casopisa.1905. rodio mu se prvi sin-Bruno,a 1909. drugi-Hajner.

Oceva smrt 1915. godine i sve izrazenija bolest njegove zene i najmladjeg sina Martina dovode Hessea do ivice nervnog sloma.Tada prvi put odlazi na Jungovu kliniku i psihoanaliticku terapiju.Tu se Hesseu otvaraju neki novi nesluceni svijetovi.Njihov odraz ce od tada da se provlaci kroz sva njegova djela. Otudjen od svojih citalaca ,pod pseudonimom Emil Sinkler objavljuje roman "Demijan"(1919.).Knjiga nailazi na veliki odjek kod razocaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata.U svakom slucaju Hesse je opet popularan pisac. Ubrzo je otkriveno da je on autor "Demijana",i Hesse vraca Fontaneovu literarnu nagradu,koja je bila dodjeljena Emilu Sinkleru.Pa ipak,1919.godina je za Hessea ispunjena mnogim nevoljama i licnim krizama.Njegov brak se raspao,a Hesse ponpvo odlazi na psihoanaliticke

seanse kod Junga.Iste godine seli se iz Berna u Montanjolu.Njegovu samocu u Montanjoli zapljuskuje nepresusiva bujica prekora kojom ga obasipaju zbog antimilitaristickog stava.1922. objavljuje djelo "Sidarta".1924. zeni se Rutom Vagner i razvodi vec 1927.

1926. pruska akademija umjetnosti izabrala ga je za clana Odjeljenja za knjizevnost.1927. objavljuje roman "Stepski vuk".1931. zeni se po treci put Ninom Dolbin.Od 1933. do 1943 radi na djelu "Igra staklenih perli".Za to djelo dobija Nobelovu nagradu 1946.godine.

Umro je 8. avgusta 1962. godine u Montanjoli u 85. godini zivota.Ostavio je za sobom zivotno djelo od bezmalo 40 knjiga:romana,pripovijedaka,zbirki pjesama,eseja,studija i rasprava,koje su u ukupnom tirazu od trideset miliona primjeraka rasirene po cijelom svijetu.

O KNJIZI

Stepski vuk (njem.: Der Steppenwolf) je roman njemačkog književnika Hermanna Hessea, objavljen 1927. godine.[1] Govori o Harryju Halleru, osamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize u koju ga je dovela podvojenost vlastite ličnosti između ljudske i vučje prirode. Uz pitanja identiteta i individualizma, roman se bavi i kritikom malograđanštine i društvenih tendencija iz poslijeratnog razdoblja.

Roman je u početku naišao na nezainteresiranost i odbijanje. U SAD-u je, u pojedinim saveznim državama, bio zabranjen u školskim knjižnicama zbog opisivanja "seksualnih perverzija" i uporabe droga. Veliku popularnost stekao je tek 60-ih i 70-ih godina među pripadnicimahipi-pokreta, koji su u Hesseu pronašli duhovnog vođu.

NastanakHesse je počeo pisati Stepskog vuka sredinom 20-ih godina kada je proživljavao tešku životnu krizu. Zbog neslaganja sa ženom (oženio se 1924. - drugi put) mučio ga je osjećaj osamljenosti i izoliranosti od svijeta. Istovremeno je raslo njegovo nezadovoljstvo građanskim društvom i tehničkom civilizacijom; progonile su ga i pesimistične slutnje o novom svjetskom sukobu. U očajnom raspoloženju razmišljao je o samoubojstvu, a pohađao je i terapije kod psihologa.

RadnjaRoman je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu, Predgovor izdavaču, nećak Hallerove stanodavke upoznaje nas s glavnim likom na način na koji ga on doživljava; Haller je nakon nekoliko mjeseci boravka napustio stan i ostavio mu svoje bilješke. Iz Zabilješki Harrya Hallera (uz upozorenje: "Nije za svakoga. Samo za poremećene.") glavni lik u prvom licu iznosi svoja razmišljanja i doživljaje. U ovaj dio je uklopljen iTraktat o Stepskom vuku, knjiga u knjizi, objektivna analiza ličnosti Harryja Hallera – Stepskog Vuka.

Harry Haller je intelektualac u kasnim četrdesetim godinama, pisac novinskih članaka, eseja i knjiga, ljubitelj književnosti, slikarstva i klasične glazbe (posebno Goethea i Mozarta koje kasnije susreće u snovima). Živi sam, a način života mu je vrlo neuredan jer se zbog svoje prirode ne može uklopiti u normalno građansko društvo. Harryjeva ličnost je podijeljena u dva suprotstavljena pola koja si međusobno smetaju: ljudski (simbol umnog, plemenitog i kulturnog) i vučji (simbol nagonskog, divljeg i surovog).

Za vrijeme jedne večernje šetnje gradom i obilaska krčmi gdje traži utjehu u alkoholu, susreće neobičnog čovjeka koji mu daje knjižicu "Traktat o Stepskom Vuku". Knjiga je hladna psihološka

analiza kojoj je predmet sam Harry Haller. Traktat mu ne donosi puno novih spoznaja, ali ga potiče na razmišljanje o vlastitom identitetu i životu; razmišlja o samoubojstvu.

Uskoro susreće mladog profesora kojeg otprije poznaje, i prihvaća njegov poziv na večeru. Ona završava potpuno neuspješno - Harry je razočaran malograđanštinom profesora i njegove žene, a nezadovoljan je i samim sobom. U sasvim očajnom stanju upućuje se u krčmu "Kod crnog orla" preporučenu od strane misterioznog čovjeka koju mu je dao "Traktat o Stepskom Vuku". Tamo upoznaje Herminu, djevojku koja ga sasvim dobro razumije i obećava mu pomoći.

Hermina uči Harrya plesati i uvodi ga u potpuno novi način života. Upoznaje ga s lijepom kurtizanom, Marijom, koja mu postaje ljubavnica, i saksofonistom Pablom zahvaljujući kojem počinje cijeniti jazz. Harry je sada sretan premda ponekad osjeća da ta sreća nije ono što on zapravo traži. Istovremeno se komplicira njegov odnos s Herminom; ona ga želi navesti da se zaljubi u nju i zatim ju ubije jer je ona zapravo slična njemu iako se ponaša na drugačiji način.

Hermina ga poziva na krabuljni ples gdje se konačno zaljubljuje u nju. Po završetku plesa ostaje s njom i Pablom. Pomoću droga Pablo ga uvodi u "magično kazalište" - odraz Harryjeve psihe. Tu doživljava niz nadrealnih iskustava, s kulminacijom u razbijanju vlastitog odraza u zrcalu i ubojstvu Hermine, nakon čega slijedi razgovor s Mozartom koji osuđuje njegovo ponašanje. Harry konačno zaključuje da mora prihvatiti humor kao rješenje svoje krize, naučiti se smijati svijetu i sebi samome.

Zanimljivosti

Harry Haller ima jednake inicijale kao i sam autor (ista pojava je prisutna i u drugim Hesseovim djelima), a Hermina je ženski oblik autorovog imena.

1926., Hesse je pohađao tečajeve plesa kod Julie Laubi-Honegger, s kojom je sudjelovao na krabuljnom plesu u jednom hotelu u Zürichu.

Hesseova stanodavka i stan koji je unajmio 1924 godine u Baselu su isti kao oni opisani u knjizi.

Lik Pabla i doživljaj jazza su vjerojatno nastali pod utjecajem nastupa Sidneya Becheta kojima je Hesse nekoliko puta prisustvovao.

Stepski Vuk

Njemački autor Hermann Hesse je 1928. godine objavio djelo pod imenom Stepski Vuk. U njemu se radi o liku koji se zove Harry Haller, liku koji se izolirao od modernog buržoazijskog društva kako bi oživio klasicističke ideje europskih velikana poput Mozarta i Goethea. Jedne noći je došao do rukopisa koji detaljno opisuje njegov vlastiti život: neprestanu unutarnju podjelu između dnevnog života običnog građanina i noćnog lutanja u potrazi za preživljavanjem modernog društva. Ovaj psihološki dualizam iz freudovske perspektive je trebao ukazati na klasičnu postmodernističku problematiku: radikalni sukob između ideala i stvarnosti.

Harry susreće čudan androgeni lik po imenu Hermina, koja uvodi Harryja u noćni život jazza i provoda po restoranima i plesnim dvoranama. Isprva Harry posumnja da ga Hermina pretvara u buržoazijskog ništariju te se nalazi u praznini gdje život gubi svako više značenje. Ali kroz unutarnje samo-otkrivenje, u noveli prikazano kao "čarobni teatar", zajedno s idejama iz rukopisa, Harry shvaća da je moderno društvo natjeralo njegov um da postane defanzivan, da poriče svaki dio psihologije mase koja omogućava demokratski i populistički društveni okvir. Zato je Harry bio podijeljen između ekstremnog pobunjenog pojedinca i, istovremeno, nekoga tko se nastoji uklopiti u društvo kako bi preživio.

Ono što je Hesse pokušao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suočiti: prezirati moderno društvo se znači izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u isto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti društvo u drugom smjeru. Za Hessea je rješenje predstavljalo nadilaženje dualističkog mišljenja "mene" i "njih" te korištenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Harry Haller je uspio poreći neodvojivi dio sebe: on nije bio samo stanar koji se krio od drugih ljudi i slušao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uživati u svakodnevnim aktivnostima poput ručkova, plesanja i razgovora./p>

40 godina nakon što je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistički poziv za individualnu slobodu i "odbacivanje". Da li je moderni čovjek uspio u nadilaženju pozicije izolacionizma? Da li će uskoro doći do reforme modernog društva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao što su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: život je bio loš i mnogi su ljudi bili potlačeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je značilo biti "rođen da budeš divlji."

Jako je važno shvatiti razliku između Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer čak i ako se i jednom i drugom može dodijeliti ista osobina, značenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog društva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasične ideale Goethea i Mozarta (čitatelji Stepskog Vuka će također primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele čak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantičarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo više emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teško kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetnički izraz, njegov individualizam je bio onaj romantičarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego način da pojedinac protumači moderne vrijednosti i nađe neke nove. Romantičarski "individualizam" je prema tome bio način traganja za višom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera će točno znati što ovdje želim reći.

Ono s čime se Hesse suočio u svom djelu jest činjenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na našu izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuđen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i što će dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli laži demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i različite vrste društvenih aktivnosti, ali se sve više i više introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Društvo i njegove mane tjeraju ljude i otuđuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno društvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bića te kao takvi, većina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim može činiti skrivanje od mahnitosti oko našeg doma, povijest i zdrav razum kažu da je ovo loš potez; sranje će naposlijetku doći i do vašeg susjedstva, a onda će možda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije želio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati "buržujsku" stranu osnovnog psihološkog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironično je da je Harry baš to defanzivno bio poricao.

Ali za modernistički rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao društvene norme. Paradoks postaje očigledan: istina nije više izvan, nego unutar onoga što je društveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnižeg oblika ponašanja. Vozeći motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadišla one ljude koji su se još uvijek pridržavali ograničenja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo ćemo doći do istog zaključka: vozeći velikom brzinom na autocesti modernog društva ne znači da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na više "cool" način.

Kroz ovaj sukob između romantizma i modernističkog individualizma nam se pružio praktičan uvid kako da preživimo moderno društvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni našim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Možda ste vi dovoljno pametni da vidite što se zapravo događa u vašoj zemlji, ali ako ostanete kod kuće i ako se skrivate iza vašeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole - koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ćete postati dio problema.

Usuđujem se reći da su većina nas disidenata - ako ne i svi - prošli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, proučavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate noću po šumi. Ovo je veoma važan dio vašeg života, jer tijekom ovog perioda ponovno izgrađujete vrijednosti, tražite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, moć i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vaše zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojačate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, također odbacujete moderni individualizamn, što znači da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vašeg trenutnog postojanja.

Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i društvene prihvaćenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora težiti za životom koji ima i osobni i društveni mir. Ne možemo si priuštiti da još inteligentnih ljudi napusti društvo, jer će onda to ostaviti našu kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo težiti da nadiđemo moderni dualizam bez da ugrozimo naše ideale. Moramo prihvatiti našu osnovnu ljudsku prirodu i ne ograničiti se na ono što smatramo "sigurnošću". "Sigurnost" je laž.

Naša jedina prilika da reformiramo društvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne možete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loše dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju težiti tome da se ujedine oko ovih zajedničkih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao što je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremističkim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rješenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Uništite svoj ego, uništite svoju predodžbu o samome sebi, uništite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve.

"Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjeća što ljudski život može ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao živjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buržoazijska vlada" ~ H. Hesse

Sažetak

Savremene književne kritike i teorije usuglasile su se da prostor određuje umjetničko jednistvo književnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Romani, kao takvi, se nameću kao dominirajući oblik proznog izraza, a fabulu pisci postižu upravo uvodeći prostor i ambijent gdje se fabula odvija. Prostor kao bitan dio romana, postao je tema mnogih književnih teoretičara, ali i kritičara. U ovom radu će biti prikazan roman i psihološki aspekt lika koji iznosi svoja egzistencijalistička pitanja u različitim prostorima. Književni predložak na kojem će se pokušati naznačiti međuovisnost književnosti i geografije je roman njemačkog autora Hermena Hessea. Rad će ukazati na to da je ključ za razumijevanje književnoga djela upravo u prostoru u djelu. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja ova dva sistema – književnosti i geografije.

Ključne riječi: spacijalnost, prostor, hronotop, geografija

Uvod

U svojoj transcendentalnoj estetici, u jednom od osnovnih odjeljaka Kritike čistog uma, Kant određuje prostor i vrijeme kao nužne oblike svake spoznaje, počev od elementarnih opažanja i predstava. Prihvatimo li Kantovu ocjenu značaja tih oblika u procesu spoznaje, shvatit ćemo ih kao oblike realne stvarnosti i pokušat ćemo da razotkrijemo ulogu tih oblika u procesu konkretne umjetničke spoznaje, umjetničkog viđenja u uslovima književnosti, u ovom slučaju romanesknog žanra.

Različita tehnološka otkrića obilježila su različite periode svjetske povijesti, a posljedice na razvoj čovjeka kao ličnosti i njegovu psihu su mnogostruke. Čovjek se kao društveno biće i „žrtva robno-novčane privrede povodi zakonima kapitalizma, koji uništavaju njegovu bitnu osobinu – osjećaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest“ (Žmegač, 1986). Upravo ovo dovodi do metastaze čovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju posjeduje, čovjek nikada nije bio više usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu trebamo shvatiti kao krik čovjeka protiv vremena u kojem živi, ali i protiv nečega što podsjeća na čovjeka. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog čega su svi veliki pisci prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih književnih djela. Pri ispisivanju čovjekove degradacije pisci su često koristili i koriste prostor kao metod kojim prikazuju čovjekovo nesnalaženje u valu novog vremena. Tako i Herman Hesse u romanu Stepski vuk, prikazuje individuu, čovjeka koji, iz svih navedenih razloga, pokušava pobjeći od svega što je čovječje, ispoljava svoju sasvim drugu, divlju stranu.

U dvadesetom stoljeću veliku pozornost prostoru posvećivali su Max Weber, E. Durkheim, G. Simmel, M. Foucault i E. Husserl. Tačnije, povezivanje književnosti s geografijom dogodilo se 90ih godina dvadesetoga stoljeća, „pitanja prostora i geografije postale su priznate, legitimne i važne teme u mnogim područjima književnosti i kulturalnih studija“ (Thacker 2005/6).

Prostor (eng. space) treba da omogući liku da se kreće, da se snalazi, da kroz prostor iskazuje neke svoje osobine, karakteristike. Tako se u romanu Stepski vuk, glavni lik Hally Heller, kreće u tri glavna prostora: soba koja je mjesto gdje se sažima sve intelektualno, kafana gdje se dešava sve ono što je svakodnevno i trivijalno, i stepenište koje na neki način predstavlja rezime prethodna dva prostora.

Veza između književnosti i geografije

Mislioci dvadesetoga stoljeća kao što su Foucault, Lefebvre, Berger i Mandel upućivali su da je prostor više nego vrijeme ono što skriva stvari od nas, da je sada demistifikacija spacijalnosti i njezina prikrivena oruđa moći ključ za razumijevanje prakse, politike i teorije savremene ere. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja književnosti i geografije.

Thacker, koji se zanima vezom geografije i književnosti, prvi je upotrijebio koncept ”tekstualnog prostora” 1993. godine, pokušavajući otkriti „kako analiza književnog teksta može biti obogaćena geografijom i njezinim idejama“ (Thacker 2005/6).

Aristotel je umjetnost objasnio pojmom mimesisa, oponašanjem zbilje, stvarnoga svijeta. Međutim, prostor koji prikazuje umjetnička slika ili fotografija nikako se ne može usporediti s prostorom koji se oblikuje u književnom umjetničkom djelu, i to upravo u romanu, obliku koji je zbog svojeg ‘prostora’ idealan medij za unošenje prostora. Pišući o mapiranju modernoga grada, Daniels i Rujcroft kažu da je „kao literarna forma, roman (je) inherentno geografičan. Svijet romana je sastavljen od lokacija i okoliša, poprišta i granica, perspektiva i horizonata“ (Daniles, Rujcroft, 1993). Upravo je roman bio glavna književna vrsta realizma, u kojem su autori poput Balzaca i Dostojevskog ispisivali prostore tadašnjega doba. Nekad je glavni prostor književnosti bila priroda i egzotični krajolici – romantizam, u realizmu ta je prednost pripala gradu. Osim što književno djelo opisuje prostor, iz kojeg izrasta i koji komentira, ono stvara i svoj prostor, omeđujući granice spoznaje lika.

Prostor u književnom djelu je u povijesti književnosti izučavan malo i gotovo nimalo, „proces osvajanja realnog istorijskog vremena i prostora i realnog istorijskog čoveka koji se nalazio u njima, u književnosti je tekao komplikovano i isprekidano“ (Bahtin, 1989).

Bahtin, koji povezuje vrijeme i prostor i daje mu zajednički nazivnik – hronotop, zastupao je tezu da su osvajane pojedine strane vremena i prostora, dostupne na određenom povijesnom stepenu razvoja čovječanstva, ali ne u dovoljnoj mjeri. Došlo je vrijeme kad se na prostor u književnim djelima treba gledati kao na nešto bitno i u skladu sa vremenom jer je „značajno izražavanje neraskidivosti prostora i vremena“ (Bahtin, 1989). On smatra da su u književno – umjetničkom hronotopu „slivena prostorna i vremenska obilježja u osmišljenu i konkretnu cjelinu – vrijeme se ovdje zgušnjava, steže, postaje umjetnički vidljivo; prostor se napinje, uvlači se u kretanje vremena, sižea. Obilježja vremena „razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmišljava i meri vremenom“ (Bahtin, 1989).

Stepski vuk ili moderni umjetnik danas

Roman govori o Harryju Halleru, usamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize. Uz pitanja identiteta i individualizma roman se bavi i kritikom malograđanštine i društva poslijeratnog razdoblja. Stepski Vuk je Hesseov roman koji nije u potpunosti roman toka svijesti, ali je jedan njegov dio najbliži njegovoj ideji. To je dio u kojem Harry pod uticajem droga, i u kojem istražuje sve dubine i protivrječnosti svoje posebnosti, to je podsvijest u obliku pozorišta i svijet kao glavni akter, u obliku glavnog junaka. Ovdje saznajemo da je ljudska duša pravi univerzum, pun uspona i padova.

Roman se sastoji od tri dijela, za nas je u ovom momentu najvažniji prvi dio jer u njemu, upravo putem prostora, saznajemo sve o glavnom liku.

Kompozicija romana

Sudbina Harrya Hellera okarakterisana je i drugim likovima. Likovima koje susreće na različitim prostorima. Tu je Hermina, koju susreće u kafani, ali koja će kasnije postati presudna za njegovu sudbinu, ali tu je i Pablo, koji čini jedan dio Hallerove podsvjesti.

Glavni lik je predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harrijeve sobe kao prostora u kojem se najviše kreće, ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka. Kroz cijelo vrijeme proteže se pitanje ko je ustvari Harry Haller i koja je njegova uloga u svijetu. Odgovor nam se odnosi u trećem djelu romana, tj u Traktatu o Stepskom vuku – „pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene, plitke duhovnosti – ah, išao je pogled nažalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našeg vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće” (Hesse, 1996).

Prostor također utječe i na sam tok romana. Prostor je taj koji korespondira s pojedincem savremenoga svijeta, posebno prostor savremenoga grada. Zadatak je i geografije i teorije književnosti da interdisciplinarno krenu izučavati predmet o kojem smo govorili. Po jednom od Ogbornovih zaključaka, „i prostori i tekstovi, kao i odnos među njima, tek će se promatrati kao pitanja izvedbe i ozakonjenja“ (Ogborn, 2005).

Da je za prostor u romanu bitna sama biografija pisca, govori nam i činjenica da je pisac boravio u iznajmljenoj sobi, da je obilazio kafane i pozorišta, što je jedna od ključnih činjenica u djelu. Tako prostor postaje centralni dio ovog romana što je Bahtin okarakterisao kao sastavni dio romana – „preplitanje istorijskog i društveno – javnog sa ličnim i čak potpuno privatnim, intimnim, preplitanje privatnog života sa političkim i finansijskim, državne tajne sa tajnom ložnice, istorijskog niza sa životnim i biografskim“ (Bahtin, 1989).

Spacijlanost u romanu Stepski vuk

”Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči”

Na samom početku romana, u Nakladnikovom proslovu, Hesse svog glavnog junaka smješta u određen prostor i tim nas upoznaje sa nekim njegovim osobinama, odnosno omogućuje nam da već na startu prodremo u njegovu unutrašnjost. Riječima „Oh, tu dobro miriši“ (Hesse, 1996), Haller izaziva i privlači znatiželju drugih naspram svoje individue. Dok je nećak stanodavke sumnjičav, tetka u tim riječima ne vidi nikakvu opasnost već naprotiv vidi samo Hallerovu žudnju za lijepim jer „kod nas ovdje miriši na čistoću i red i na prijatan i pristojan život, i to mu se dopalo. On izgleda kao da na to više nije navikao i kao da mu je to nedostajalo“ (Hesse, 1996). Na kraju će se ispostaviti da je, na neki način, prorekla istinu. Prostor neće odigrati bitnu ulogu samo pri prvom susretu, već i kasnije. Stanodavaci i Haller susretali su se često na različitim lokacijama unutar kuće i upravo se tu, kroz prostor događalo postepeno upoznavanje, jer to je bio jedini način da se upoznaju, „i da nije zbog blizine naših spavaonica došlo do slučajnih susreta na stubama i u hodniku, ne bismo se valjda uopće bili upoznali“ (Hesse, 1996).

Harry svojim gestama djeluje zbunjujuće, „s nekim neobičnim smiješkom, koji mi je tada također bio neugodan, promatrao je stube, zidove i prozore te stare visoke ormare na stubištu, sve mu se to izgleda sviđalo, a ipak mu se u isti mah nekako činilo smiješnim. Uopće je cijeli čovjek ostavljao dojam kao da k nama stiže iz nekog stranog svijeta, možda iz prekomorskih zemalja, pa tu sve nalazi doduše lijepim, ali malo komičnim“ (Hesse, 1996). Tim svojim gestama Harry daje mišljenje o prostoru koji ga okružuje – čisto stubište, zidovi, ormari daju dojam ugodnog prostora za življenje, a istovremeno on se toga plaši i prezire takvo okruženje.

Tri bitna prostora koja karakterišu roman – soba, stepenište, kafana

Soba – skrovište intelektualnog

Soba, u kojoj je boravio Harry Haller govori mnogo o njegovom stilu života, kao i o vremenu kojeg on provodi u sobi, „ležao je uvijek dugo u krevetu, često ustajao tek oko podne i u kućnom haljetku prelazio onih nekoliko koraka od spavaće sobe do svoga dnevnog boravka“ (Hesse, 1996).

Taj dnevni boravak bio je bukvar iz kojeg se moglo čitati o Halleru, „o zidove obješene slike, prikvačeni crteži, a ponekad i slike izrezane iz novina koje su se često mijenjale. Visjela je tu slika nekog južnog krajolika, fotografije iz jednog njemačkog provincijskog gradića, očito Hallerova zavičaja, među njima pak obojeni, blistavi akvareli za koje smo tek poslije doznali da ih je slikao on sam. Zatim fotografija jedne mlade žene ili mlade djevojke. Neko je vrijeme na zidu visio jedan sijamski Buda, a zamijenila ga je najprije reprodukcija Michelangelove „Noći“ te potom jedan portret Mahatme Gandhija“ (Hesse, 1996).

Ono po čemu se vidi da je ova soba izvorište intelektualnog jesu knjige koje zauzimaju najveći prostor sobe: „knjige nisu ispunjavale samo vitrinu za knjige, nego su ležale posvuda po stolovima, na lijepom starom sekreteru, na divanu i po stolicama, po podu uokolo, knjige sa umetnutim ceduljama, koje su se stalno mijenjale“ (Hesse, 1996). Knjige sa „umetnutim ceduljama“ govore nam da te knjige tako tu postavljene imaju određenu ulogu, cedulje u njima su se stalno mijenjale što je navodilo da se pomisli da je „čovjek koji je u toj sobi stanovao, mogao biti učenjak“ (Hesse, 1996).

Knjige su se neprestano množile, jer on nije samo donosio cijele hrpe knjiga iz knjižnice, nego je vrlo često i poštom primao pakete. Među knjigama nalazio se Novalis, Lessing, Jacobi, Lichtenberg, Dostojevski, a posebno mjesto zauzimala su Goetheova sabrana djela (najveći utjecaj na Hessea imao je upravo Goethe).

Pored knjiga, u tom prostoru nalazi se i dim koji ukazuje na sve misli koje su strujale između tih zidova, a o količini misli govore i „posvud odloženi ostaci cigara i zdjelice s pepelom“ (Hesse, 1996). Ti ostaci i tragovi, ukazuju nam na tu da tu neko ipak postoji, diše, živi. On je pobjegao, ali taj bijeg ne znači da nije nastavio živjeti: „Pisci žive, napuštaju ili putuju specifičnim mjestima koja obilježavaju njihovu percepciju svijeta i mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju određene prostore, mjesta, gradove; razmišljanje o prirodi utjecaja ovakvih okoliša na tekstove, na način na koji mogu biti dodani postojećim socijalnim i povijesnim načinima interpretacije očito je korak naprijed za kritičku književnu geografiju“ (Thacker 2005/6).

Stepenište – granični neutralni prostor

„Tu sam bacio sidro, tu se moglo izdržati jedan sat, pa i dva“

Stepenište kao mjesto u ovom romanu predstavlja rezime između sobe i kafane, a ako to primijenimo na Harrija to je sinteza između njegove inteligencije i svakodnevnice. Na stepeništu Harry susreće druge likove, razmjenjuje mišljenje, spoznaje samog sebe. Tu ga susreću i procjenjuju drugi: „Tek kad smo sve troje krenuli stubama u potkrovlje, mogao sam točnije pogledati toga čovjeka“ (Hesse, 1996). Stepenište, hodnik, prag, predsoblje se pojavljuje i kod Dostojevskog, ta mjesta kod njega postaju čak glavna mjesta radnje: „mjesta na kojima se odigravaju događaji kriza, padova, uskrsnuća, obnova, prosvjetljenja, odluka koje određuju čitav život čovjeka“ (Bahtin, 1989).

Možemo reći da je stepenište odigralo najbitniju ulogu i ovom romanu. Prvi pravi susret stanodavca i Hallera desio se upravo na stubama. Haller je sjedio na „odmorištu između prvog i drugog kata, sjedio je na gornjoj stepenici te se pomaknuo u stranu da me pusti proći“ (Hesse, 1996). Nakon što mu je ponuđeno da ga otprati u sobu, Haller se samo polako nasmiješio, kao da se budio iz nekakvog sna, ponudivši stanodavcu da sjedne pokraj njega. Stanodavac se zahvalio i naglasio da nema običaj „sjediti na stubama ispred stanova drugih ljudi“ (Hesse, 1996). Haller nimalo zbunjen ironijom koja je iskazana, pokazuje stanodavcu prostor pred stanom na prvom katu, gdje je stanovala jedna udovica.

Na malom, parketom obloženom prostoru između stuba, prozora i staklenih vrata stajao je visoki ormar od mahagonija uza zid, sa starim kositrom na vrhu, a pred ormarom, na podu, stajale su dvije biljke u velikim loncima, jedna azaleja i jedna araukarija. Biljke su lijepo izgledale i djelovale čisto i besprijekorno održavane. „Vidite, taj mali prostor s araukarijom, to tako divno miriši, i često ne mogu ovuda proći, a da na kratko ne zastanem. I kod vaše gospođe tetke lijepo miriši i vlada red i vrhunska čistoća, ali ovo mjesto s araukarijom ovdje, to je tako blistavo čisto, tako oprašeno i ulašteno i isprano, tako nedodirljivo čisto da formalno zrači. Tu se uvijek moram dobro nadisati – ne ćutite li taj miris? Kako ovdje miris voska za pod i blagi dah terpentina skupa s mahagonijem, ispranim lišćem biljke i svime skupa proizvode jedan miris, jedan superlativ građanske čistoće, brižljivosti i točnosti, ispunjenja dužnosti i odanosti, u malome“ (Hesse, 1996). Harry ne zna ko tu stanuje, ali sluti, a ta slutnja graniči sa sigurnošću da „iza ovih staklenih vrata obitava jedan raj čistoće i oprašene građanskosti, reda i bojažljivo – dirljive predanosti malim navikama i obvezama“ (Hesse, 1996).

Ne smijemo pasti u zamku i pomisliti kako Harry žudi za takvim ambijentom, on i sam iskazuje otkud oduševljenje tim prostorom, ona njemu bude sjećanja, „i moja majka je bila građanka te je uzgajala cvijeće i pazila na sobe i stube, namještaj, te se trudila da svome stanu i svome životu poda koliko je više moguće bistrine, čistoće i reda“ (Hesse, 1996).

Iz ovoga možemo zaključiti da prostor ima još jednu ulogu, putem prostora glavni junak nas odvodi u svoje djetinjstvo. Da je to česta pojava u književnosti potvrđuje nam i Gaston Bachelard u svojoj Poetici prostora. On naglašava da je rodna kuća iznad svih uspomena fizički upisana u nama – „i nakon dvadeset godina izbivanja iz rodne kuće, unatoč svim bezimenim stubištima drugih kuća, ponovo ćemo pronaći refleks „prvog stubišta“ i nećemo se spotaknuti o onu malo izdignutiju stubu“ (Bachelard, 2000). Vidimo da je i Hesse uvodeći motiv stuba u roman, ostvario ulaz u djetinjstvo glavnog lika jer sve što trebamo znati da bismo shvatili ovu podvojenu ličnost jeste njegova prošlost, njegovo djetinjstvo, što bismo drugim riječima rekli „na lice mjesta“. Bachelard dalje naglašava da „kuće koje smo kasnije nastanjivali nesumnjivo su svele naše pokrete na otrcano svagdašnje“ (Bachelard, 2000).

Kasnije će i Harry ići nesvjesno u potragu za onim što je imao prije, on je tu pronašao stubište, kasnije će pronaći ljubav, ali za nas je u ovom slučaju najbitnije da je lik jednog romana vlastiti smisao pronašao upravo u prostoru.

Kuća, soba, tavan gdje smo bili sami i sanjarili „pružaju okvir beskonačnog sanjarenja, sanjarenje koje bi jedino poezija, kroz neko djelo, mogla dosanjati, dovršiti, ispuniti“ (Bachelard, 2000). Zato i Harry sjedi na stepeništu i sanja nedosanjan san, sanja i gleda u taj „tihi mali vrt reda i veselim se što to još postoji. Volim to ozračje, nedvojbeno još iz vremena svog djetinjstva i moja potajna čežnja za nečim poput zavičaja navede me, beznadno, uvijek iznova na te stare staze“ (Hesse, 1996).

Kafana – skladište trivijalnog

Halleru je kafana također mjesto koje služi za bijeg. Stubama, na kojima zastane da se prisjeti minulih vremena, na tim stubama „kojima se u tuđini teško penjati, tim skroz naskroz građanskim iščetkanim, čistim stubama krajnje čestite najamne kuće triju obitelji, na tavanu koje sam imao svoj pustenjački stan“, on prelazi put i odlazi u kafanu. Tako, on svoj dan ne završava kao svi normalni, kako on sam kaže, bolesni ljudi, tako što bi se uvukao u krevet, nego on tako „nezadovoljen i ogađen od svog uobičajenog dnevnog reda, ispunjen zlovoljom zavukao se u kaput te po mraku i magli krenuo u grad, „da bih u gostionici K čeličnoj kacigi pio ono što ljudi koji piju, prema jednoj staroj konvenciji, nazivaju ‘čašicom vina’“ (Hesse, 1996). Odlasci u kafanu dešavaju se noću: „poslije koncerta vidio sam ga opet na ulici i hodao za njim; zguren pod svojim kaputom koračao je nevoljko i umorno u smjeru naše

četvrti, ali se zaustavio pred jednom malom staromodnom gostionicom, neodlučno pogledao na sat i zatim ušao“ (Hesse, 1996).

Harry u krčmi provodi vrijeme, eto tek da ga „provodi“, ali u krčmi vrijeme kao da ne teče, sve je isto, sve je stalno „čak je i krčmarica još ona ista, a i neki od današnjih gostiju sjedili su već i onomad tu, na istome mejstu, pred istim čašama (Hesse, 1996). Harry za gostionicu kaže da je to utočište, ali kakvo utočište? Od čega? „Bilo je to doduše samo jedno utočište kao i ono na stubištu kraj araukarije, ni tu nisam nalazio zavičaj ni zajednicu, našao sam samo tiho mjesto gledatelja, pred pozornicom na kojoj su strani ljudi igrali u stranim komadima, ali je već i to malo mjesto značilo nešto: bez gomile ljudi, bez galame, bez glazbe, tek nekoliko mirnih građana za drvenim stolovima bez stolnjaka i pred svakim jedno večernje piće, dobro i solidno vino. …. svakoga je od njih ovamo vukla neka čežnja za domom, neko razočarenje, potreba za nadomjestkom“ (Hesse, 1996).

I šta Harriju ostaje poslije kafane? On se i sam pita kamo sada? „Da je u tom trenutku raspolagao kakvom čarolijom za ispunjenje želja, bila bi mi se ukazala lijepa mala dvorana u stilu Luja Šesnaestog, gdje bi mi nekoliko dobrih glazbenika sviralo dva tri komada od Händela i Mozarta. Za to bih bio raspoložen i bio bih tu hladnu, plemenitu glazbu hlepljivo upijao kao što bogovi ispijaju nektar” (Hesse, 1996).

On je izgubljen, jednostavno luta i ne pronalazi pravo utočište, svugdje on može boraviti, ali ništa i nigdje da pronađe neku stalnost, i tako mu preostaje samo da traga „tamo nasuprot, s druge strane ulice, stajao je u mraku stari, sivi kameni zid što sam ga uvijek rado gledao, stajao je tako vazda star i bezbrižan, između jedne crkvice i stare bolnice, na njegovoj se gruboj površini danju moj pogled znao često odmarati. Malo je bilo tako tihih, dobrih, šutljivih površina u središtu grada…“ (Hesse, 1996).

Hoće li Harry Haller pronaći odgovor iza zida, ostaje relevanto za neku drugu temu, za nas je dovoljno da smo vidjeli da je Harry izrazito intelektualna ličnost izgubljena u vremenu, ali i u prostoru.

Važno je spomenuti da pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori. Tu su i ulice gdje se upravo dešava lutanje – „glumeći živost skakutao sam po ovlažnom asfaltu uske ulice… Pale su mi na pamet zaboravljene godine mojega momaštva – kako sam tada volio takve mračne i turobne večeri u kasnu jesen i zimi, kako sam požudno i zanosno upijao ugođaje samoće i melankolije, kad sam po pola noći, zavučen u kaput, po kiši i oluji kročio kroz neprijateljsku, od lišća ogoljelu prirodu, osamljen već i tada…sad je sve to već prošlo, ta je čaša bila ispijena i više mi se nije punila“ (Hesse, 1996). I ovaj prostor omogućuje H. Halleru da se prisjeti svoje prošlosti, a Hesseu omogućuje da detaljnije i vjerodostojnije prikaže svoga junaka i da dobije potpunu, zaokruženu cjelinu svoga djela.

Zaključak

Iz prethodne analize možemo zaključiti da prostor određuje umjetničko jednistvo književnoga djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Ako izdvojimo bilo koji prostor iz romana Stepski vuk – sobu, stepenište ili kafanu, nedostajat će cjelokupni uvid, dojam i slika o glavnom junku, kao i o književnom djelu.

Sve vremensko – prostorne odredbe u umjetnosti i književnosti neodvojive su jedna od druge i uvijek su emocionalno – vrijedonosno obojene, apstraktno mišljenje može zamišljati vrijeme i prostor u njihovoj razdvojenosti i odvajati se od njihovog emocionalno – vrijedonosnog momenta, ali „živ umjetnički pogled na svijet ništa ne razdvaja i ni od čega se ne odvaja. On obuhvata hronotop u svoj njegovoj cjelovitosti i punoći. Umjetnost i književnost prožeti su hronotopskim vrijednostima raznih

stepena i obima. Svaki motiv, svaki izdvojiv momenat umjetničkog djela predstavlja takvu vrijednost“ (Bahtin, 1898).

Možda naše teorijske formulacije i definicije nisu sasvim tačne i potpune, ali nadati se da smo započeli odiseju prostora koja će biti svakidašnja tema budućih rasprava, jer „tek nedavno je – i kod nas i u inostranstvu – otpočeo ozbiljan rad na izučavanju oblika vremena i književnosti“ (Bahtin, 1898).

Smatram da je roman Hermanna Hessea najbolji primjer kako prostor u književnom djelu može imati presudnu ulogu, kako za glavnog, tako i za sporedne likove.

Značenje prostora u romanu

Vidjeli smo na analiziranom primjeru da književno djelo podrazumijeva određenu prostornost. Da je prostor bitan dio romana, da je postao i da će tek postati tema i meta mnogih književnih teoretičara. Da je Hesseu uspjelo da putem prostora prikaže ne samo vanjsko kretanje svoga lika nego i njegovo unutrašnje stanje H. Haller je kroz prostor oživljavao prošlost, analizirao sadašnjast i pronicao svoju budućnost.

Jednostavno, prostor za H. Hallera je kompas, a jedan od kompasa kojeg ima lik u modernom književnom djelu je upravo prostor. Pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori, tu su i ulice gdje se dešava lutanje i neka druga promišljanja, ali to može biti tema nekog drugog budućeg rada.

CITATI

"A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svijet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu su, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu."

"I najnesretniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."

"Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače!"

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.."

"Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti."

"Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i

pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."

"Svaki čovjek neminovno postiže ono što je prema svom pravom nagonu prinuđen da traži..."

"Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar, taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti!"

"Moj život je bio tegoban, bio je pun lutanja i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje, bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva."

"Svako rođenje znači rastanak sa Svemirom, znači ograničavanje, odvajanje od boga, znači bolno ponovno postajanje. Vratiti se u Svemir, poništiti patničko postojanje, postati bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati Svemir"

"Tjelesno svaki čovjek sačinjava cjelinu, duhovno nikada"

Šta su arhetipovi?22 Sep 03:21

C.G.Jung je pojam arhetipa formirao kroz svoje dugogodišnje iskustvo na polju psihologije, sna i na osnovu

izučavanja mitologije. U mnogostrukim slikama i materijalima svojih pacijenata, on je spoznao osnovne obrasce i

strukture  koje je označavao kao arhe - tipove.

Dakle, arhetip je hipotetički konstrukt koji označava urođene, univerzalne i nesvesne dispozicije za izvesne,

emocijama nabijene predstave, ideje ili oblike ponašanja. Arhetip je osnovna strukturalna i dinamička jedinica

kolektivnog nesvesnog.

Svaki čovek se u toku svog života neizbežno susreće sa prirodnim i natprirodnim silama, sa rođenjem,

svadbom i smrću, te kao rezultat vekovima taloženog tipičnog iskustva brojnih generacija predaka nastaju

arhetipske predstave energije, Boga, demona, heroja, deteta, mudrog starca, smrti i ponovnog rođenja.

Još jednom - arhetip je psihoenergetsko polje, morfogenetičko polje koje nastaje zahvaljujući kolektivnom

misaonom polju, znači kad više ljudi razmišlja na isti način. To polje ima svoju inteligenciju, energiju i u velikoj

meri utiče na sve što se događa u našem životu. Postoji nebrojeno mnogo arhetipova, a mi ćemo ovom prilikom 

osvestiti četiri bazična plemenska arhetipa. To su: arhetip žrtve, arhetip deteta, arhetip prostitutke i arhetip sabotera.

Onog momenta kad se rodimo, u naš energetski sastav, kroz plemensku energiju ulaze sva četiri arhetipa.

Svaki čovek ima sva četiri arhetipa, samo je različita njihova konfiguracija ispoljavanja. Ovi arhetipovi  doslovno

upravljaju sa našim životom, a deluju potpuno nesvesno i suptilno.

Kada se koji arhetip manifestuje?

ARHETIP ŽRTVEOvaj arhetip je najzastupljeniji u našem društvu. Kada date vlast ili autoritet u vašem životu nekom drugom, vi

ste u arhetipu žrtve. Prisutne su vrlo izražene manifestacije žrtve, npr. kada projektujete krivicu na nekog drugog,

kada optužujete druge ljude za svoje neuspehe.

Ali, ovaj arhetip se manifestuje i na puno suptilnije načine. Kad svoje ciljeve ne možete dostići, kad ste

nemoćni, kad god se nađete pred nekom barijerom, bez da okrivljujete druge, vi ste u arhetipu žrtve. Ovaj arhetip

blokira vašu kreativnost, i to vrlo jako. Postoje još dublji nivoi manifestacije ovog arhetipa. Recimo, kad   idete na

posao, a poslodavac vam određuje platu s kojom niste zadovoljni, a vi kažete - to je tako, ja tu ne mogu ništa...to

je sve arhetip žrtve. On se doslovno uvlači duboko u sve pore našeg života. Ljudi u ovom polju imaju veliki strah

od odbacivanja, ali istovremeno i od života.

ARHETIP PROSTITUTKEAko deo svoje životne energije, više ili manje prodajete za novac, pažnju, socijalnu prihvatljivost  ili neki drugi

vid energije, vi ste u arhrtipu prostitutke. Svaki put kad osetite jedno, a učinite drugo, vi ste u ovom arhetipu. Evo

jednog socijalno adekvatnog primera. Neko vam ide na živce, najradije biste se okrenuli i otišli, ali naravno, vi to

ne radite, jer možda je ta osoba neko ko je važan, razmišljate kako to nije pristojno, šta će ostali reći ...Vi ostajete,

i tako prodajete deo svoje životne sile. Arhetip prostitutke! Toliko smo isprogramirani da funkcionišemo iz ovog

arhetipa, da nema čoveka koji nije u njemu. U arhetipskim poljima uvek gubimo energiju. To važi i za brakove.

Naročito ako je brak ekonomska tvorevina.

ARHETIP DETETALjudi u ovom arhetipu, gledaju na svet poput deteta, naivno, nerealno, donoseći vrlo pogrešne odluke. Ne

sagledavaju realnost kao zrele i odrasle osobe. Njihova percepcija je limitirana, jer ne mogu videti celinu. Oni su

takođe vrlo sebični, premda sve vreme pričaju o ljubavi i traže je. Oni ne mogu funkcionisati iz srčanog centra.

Ukoliko su u braku, često ih roditelji pomažu, rade stvari umesto njih. Međutim, sfera seksualnog života je lišena

strasti, zrelog kontakta između dvoje odraslih ljudi. To su jako frustrirajući odnosi.

ARHETIP SABOTERAOn se aktivira u trenutku kad nešto hoćete uraditi, kad dobijete inicijativu za nešto, kad pokušate da izađete iz

nekog destruktivnog polja. Onda vam se iskonstruiše situacija da vas nešto spreči, da se razbolite, da se

iznenada dogodi nešto što  će vas omesti u tome što ste naumili. Niste ni svesni da je vaše podsvesno polje to

iskonstruisalo.

Kako izaći iz arhetipskih polja?

Osvestite ih i prepoznajte kada se koji arhetip kod vas manifestuje. Možda ćete se šokirati pri saznanju  koliko

toga je u vašem životu arhetipskog?

ANIMA I ANIMUS

Duševne slike Animusa i Anime posreduju između Ja i unutrašnjeg sveta.

Jedna narodna poslovica kaže da svaki muškarac nosi svoju Evu u sebi. U kojoj meri svaki muškarac nosi i psihičku ženu u sebi, odnosno da li svaka žena, nezavisno od svoga telesnog izgleda, nosi u sebi i neki psihički otisak muškaraca, pitanje je kojim se Jung posebno zanimao. Od ranije je bilo poznato da svaki čovek osciluje između muškarca i žene u sebi i za ovo tvrđenje postoji embrio-anatomsko-fiziološka osnova.

Ovaj odnos je najpre komplementaran i otkriva se na dva načina: jedan je čisto unutrašnji i njega susrećemo u našem nesvesnom životu, u snovima, fantazijama i vizijama, dok je drugi način spoljašnji i to u vidu pronalaženja seksualnog partnera, u kome se, zapravo, projektuje onaj drugi pol u nama koji nam dolazi u susret kao dopuna našoj potrbi za celovitošću. Ovu večitu Evu u svakom muškarcu Jung je nazvao Anima, odnosno večitog Adama u ženi, Animus, smatrajući ih arhetipskim vrednostima.

Najčešća individualna manifestacija Anime kod muškarca predstavljena je prirodno majkom. Od ovog prvog presudnog kontakta koji sin ostvari u svome detinjstvu sa majkom u mnogome zavisi kakav će karakter primiti njegova Anima. Odvajanje od majke je uopšte jedan od najvažnijih i najtežih problema nastajanja ličnosti, naročito, kod muškarca. Od ovog procesa prirodnog odvajanja od majke zavisi uopšte budući razvoj čoveka. Tako, na primer, pojedini razočarani muškarci koji u odnosima sa ženom ispoljavaju svoju negativnu Animu, mogu da pokažu i depresivne, samodestruktivne, pa i samoubilačke odlike. Nagla i česta sudbonosna zaljubljivanja ,,na prvi pogled” takođe predstavljaju moćnu projekciju sopstvene Anime.

Osim ovih negativnih Anima poseduje i pozitivne aspekte u uspelim brakovima, zatim, na putu stvaralačkog uspona itd.

Kao i Anima i Animus ima svoje pozitivne i negativne aspekte u ženskoj psihi. Kao što je Anima formirana na prvim iskustvima deteta sa majkom, tako je i Animus kod žena uobličavan iskustvima devojčice sa ocem. I, takođe, od tih iskustava zavisi kakav će Animus biti. Ukoliko su ona negativna, Animus će biti destruktivan, osvetoljubiv, ubilački, nesposoban da voli...

Susret sa Animusom i Animom najčešće je događaj druge pololovine života. U prvoj polovini još je sve i suviše nediferencirano, emocije su još jake da bi omogućile proces razlikovanja, diferenciranja i izbegavanja projekcija. Druga polovina upućena je na jačanje mislenog procesa, traženje sinteze i postavljanje ličnosti prema uravnotežavanju suprotnih tendencija. Iako se ovaj cilj nekog mogućeg konačnog uravnotežavanja gotovo nikad ne postigne, značajno je ako ličnost pošla korak dalje u diferenciranju nesvesnih tendencija, a samim tim i jačanja svesti.