historiografija ii
DESCRIPTION
Historiografija 19. i 20. st.TRANSCRIPT
HISTORIOGRAFIJA II
NJEMAČKI ROMANTIZAM
sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno oslobođenje i
ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi određenim
usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija
U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su
najznačajniji povjesničari bili građanski liberali
Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve
Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika
podupire ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma
odbacivanje cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i
bijeg u iracionalni svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja. Svojim djelima
nastoje opravdati vladajuću političku ideologiju
Reakcionarni historizam poučava o neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i
državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije koju je stvorio mistični duh naroda
Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva,
a obnavlja pripovjedačka snaga. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za
povijesni tijek
FRIEDRICH CARL SAVIGNY (1779.-1861.) «historijska škola prava». Poučava da
pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda». Utječe na razvoj
genetičke historiografije u svojoj zemlji
SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE
nov pristup povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam (u Njemačkoj)
Prvi stupanj znanstvene historije mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o
samim povijesnim činjenicama, tj. na dokumentima analiziranim filološkom metodom i
genetičkoj historiji kao ispitivanju povijesnih činjenica u tijeku njihovih promjena
Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga
Niebuhra i Leopolda Rankea
«Monumenta Germaniae historica» razvoj historije u Njemačkoj
AUGUST WOLF (1759.-1842.) zaslužan je za unapređenje klasične filologije i
historije. Drži da je historijska interpretacija bitna za znanstveno objašnjenje.
«Prolegomena ad Homerum» - dokazao je da Homerovi epovi ne potječu od jednog
autora nego iz brojnih pojedinačnih pjevanja različitih pjesnika
BARTHOLD GEORG NIEBUHR (1776.-1831.) Stvara plodnu sintezu eruditskog
istraživanja izvora i kritičke refleksije o povijesnoj zbilji. Njegova historija Rima je
prvi pokušaj ispitivanja rane rimske povijesti. Drži da je Rim povijesni obrazac za
stalešku uravnoteženu državu
HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO
Historizam – istraživanje pojedinačnih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih
ličnosti, država, nacija i naroda. O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici
izvora na kojoj počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Napuštanje tema iz
društvenih i životnih područja
Prevladava eurocentrični pogled na svijet država i nacija
LEOPOLD VON RANKE (1795.-1886.) najpoznatiji je predstavnik klasičnoga
njemačkoga historizma. Odbija baštinu prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali
odobrava «prosvijećeni konzervativizam» pruske monarhije i lojalan je njezinoj
birokraciji. U djelu «Historija romanskih i germanskih naroda» formulira načelno
mišljenje o povijesti i istraživanju na temelju kritike izvora. Slavenski su narodi prema
njemu imali samo drugorazrednu ulogu zaštitnika europske kulture od mongolskih i
turskih najezdi. Glavni je predmet istraživanja država kao individualnost, originalna
tvorevina ljudskoga duha i Božje primisli. Bavi se vanjskom politikom,
diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni, službeni državni
dokumenti. Glavnu pažnju poklanja istraživanju namjera i djelatnosti vodećih ličnosti.
Posao je povjesničara: istraživati pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. Autor
je univerzalne historije. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti
čovječanstva. utemeljuje usku diplomatsku historiju. Sustavno vježba sa studentima
kritiku izvora u obliku seminara. Drži da historija ne smije služiti vanjskim ciljevima
nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom. Inzistira na objektivnosti
povjesničara. Ograđuje se od filozofije povijesti
Rankeovi nasljednici: JOHAN GUSTAV DROYSEN (Ideal mu je snažna država s
efikasnom vanjskom politikom, čvrste ruke prema širim slojevima, ali liberalna prema
građanstvu), HEINRICH VON SYBEL (Njegova istraživanja služe potrebama
svakodnevne politike), THEODOR MOMMSEN (autor je slavne «Rimske historije»,
želi dati pouku o građanskoj liberalnoj državi, uzor mu je rimska republika), HEINRICH
VON TREITSCKE (Upotrebljava izvore isključivo iz pruskih arhiva. Pobornik je rasne
teorije i trudi se da druge narode prikaže manje vrijednim), ERNST BERNHEIM
(Osuđuje svođenje predmeta istraživanja samo na politiku i državu. Njegovo učenje o
kritici izvora je prilagođeno političkoj historiji)
JULIUS VON FICKER (1826.-1902.) dokazao je da Sybel ocjenjuje
srednjovjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih političkih aksioma i da u
srednjem vijeku nisu postojale njemačke nacionalne tendencije
KRITIČARI HISTORIZMA
HEINRICH NIETZCHE (1844.-1900.) osuđuje apologetiku režima i proizvoljnost
«razumijevanja». U prilogu «Nesuvremena zapažanja o koristi i štetnosti historije za
život» zastupa ideju o pojedincu oslobođenu transcendentalnog čiji bi cilj morao biti da
sam sebe nadmaši i postane «nadčovjek». Svrstava historiografiju u 3 kategorije :
«monumentalna» slavi velike ličnosti, «antikvarna» se klanja prošlosti i «kritička»
koja sudi prošlosti. Za njega, povjesničari uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti
JAKOB BURCKHARDT (1818.-1897.) kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom
svoje sadašnjosti, napisao je djela «Doba Konstantina Velikog» i «Kultura renesanse u
Italiji». Kao okvir historijskog istraživanja vidi 3 potencije – državu, religiju i kulturu
KARL MARX (1818.-1883.) «materijalističko shvaćanje povijesti». Središnji element
Marxove teorije je ljudska praksa, tj. učenje da ljudi stvaraju svoju povijest. Značenje
ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamišljenih društveno-ekonomskih stupnjeva
te klase i klasnu borbu
FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.
LIBERALNI I ROMANTIČKI POVJESNIČARI
Nacionalne ideologije bude interes za poviješću vlastite nacije. U revoluciji su uništeni
ili oštećeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Policijski sustav i stroga cenzura režima
dodatne su kočnice historijskom istraživanju
obnova erudicije i zaštita fondova Osniva se «Ecole des chartes». Najvažniji
povjesničari postaju novinari i političari koji se bave poviješću u interesu građanstva, a
u suprotnosti s aristokracijom. Liberalni povjesničari se nadahnjuju djelima
prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno uređenje prema engleskom uzoru.
FRANCOIS GUIZOT (1787.-1874.) Najzaslužniji je za obnovu erudicije, prvi
počinje kritički izdavati izvore. Zaslužan je što se u Francuskoj pojavila eruditsko-
genetička historiografija kao kombinacija sustavne kritike izvora i vizije šireg
povijesnog kretanja. Grupira činjenice kako bi iz njih izvukao opće ideje. Djela:
«Historiju revolucije u Engleskoj», «Historija civilizacije u Europi», «Historija
civilizacije u Francuskoj» i «Historiju porijekla predstavničke vladavine»
AUGUSTIN THIERRY (1795.-1856.) Prvi zastupa teoriju klasne borbe kao
pokretačke snage povijesnog razvoja. Najpoznatiji je povjesničar pripovjedačke struje,
no kritika izvora je skromna. Osuđuje historije Francuske u kojima može čitati samo o
dinastijama i ratovima
JULES MICHELET (1798.-1874.) jedini je pravi romantički povjesničar. Izdaje
«Pregled moderne povijesti», «Historiju Francuske», i «Historiju francuske
revolucije» uperenu većim dijelom protiv svećenstva i spis «Le Peuple». Stvara pod
utjecajem njemačkog romantizma i idealističke filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje
pravde i slobode, a Bastilla je simbol ropstva. Kao pravi romantik, Michelet želi
spoznati prošli život poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne razumom. Izvanredan je
književnik-pjesnik, ali ne i znanstveni povjesničar. Prvi je autor koji na francusku
povijest gleda kao na posljedicu stvaralaštva francuskog naroda. Znanstveni ga
povjesničari nisu cijenili zbog njegova ekscesivnoga rodoljublja
FRANCOIS MIGNET (1796.-1884.) i ADOLPHE THIERS (1797.-1877.) obojica
pišu samo o političkoj povijesti francuske revolucije
ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805.-1859.) napisao je «O demokraciji u
Americi» i «Stari režim i revolucija». Zanima ga društveni položaj klasa i staleža, a ne
njihova formalna politička prava
NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE
Najugledniji povjesničari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog
građanskog društva, no tradicionalne elite plemstva i svećenstva su i dalje snažne i
utjecajne u kulturnom životu
Plemići i svećenstvo 1866. počinju izdavati «Časopis za historijska pitanja» Zadaća je
historijska revizija na temelju stroge kritike izvora
U posljednjoj trećini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena
Poticaj daju sveučilišni profesori izdavanjem časopisa «Revue historque» - Povjesničari
okupljeni oko «Revue historique» žele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na stvaranje
jedinstva francuske nacije
GABRIEL MONOD (1844.-1912.) zahtijeva od suradnika časopisa stroge
znanstvene metode izlaganja, na temelju kritike izvora i njegovanje književnog stila.
Historiju definira kao pozitivnu znanost, tj. kao racionalno poznavanje činjenica, a na
prvome mjestu je istraživanje prošlosti Francuske
ERNEST RENAN (1823.-1892.) bavi se porijeklom kršćanstva. Pisao je o povijesti
izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s grčko-rimskom
antikom
NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES (1830.-1889.) u svome klasičnom djelu
«Antički grad» obrađuje nastanak, promjene i propadanje antičkog grada. Religija
povezuje obitelj s državom. U manifestu «O načinu pisanja historije u Francuskoj i
Njemačkoj u posljednjih 50 godina» osuđuje germanofilstvo francuskih povjesničara.
Smatra da je najbolji povjesničar onaj koji je najbliži tekstovima, koji ih interpretira s
najviše točnosti
HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIČKOM ETIKETOM
HIPPOLYTE TAINE (1828.-1893.) filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti.
Uspoređuje historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji
otkriti zakone povijesnih kretanja. Nadahnjuje se panteizmom i darvinizmom
AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) Drži da historija nije znanost, ali to može postati
prestane li se baviti pojedinačnim činjenicama i ako se okrene generalizacijama na
putu formuliranja zakona povijesti. Historija je dio sociologije
Francuski «pozitivistički» povjesničari su protivnici filozofije povijesti. Izražavaju
prezir prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati društvenih znanosti. Drže se
površinskih događaja, tj. tradicionalne političke historije dinastija, ratova, diplomacije,
parlamenta
Najpoznatiji povjesničari francuske pozitivističke škole su ERNEST LAVISSE,
CHARLES SEIGNOBOS (Zanima se za društvene pojave te zastupa mišljenje da bi se
društvene znanosti trebale služiti historijskom metodom. Svodi funkciju povjesničara na
opisivanje činjenica «pročišćenih» kritikom izvora ) i CHARLES VICTOR
LANGLOIS (sveučilišni profesor srednjevjekovne povijesti i ravnatelj Državnog arhiva)
Njihov «Uvod u historijske studije» kanonizacija je historijske metode kao zatvorene
mreže pravila, a zbog jasnoće i dogmatske strogosti postao je biblija povjesničara
BRITANSKA I AMERIČKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST.
Između 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i Škotsku, te za Irsku.
Osnutkom državnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i čuvanjem
građe nastaje pouzdan temelj za izdavački pothvat
Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se političkim i društvenim reformama
koje bi dirale u moć lordova i bogate buržoazije dok vigovci ( liberali) se služe poviješću
kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist građanstva
Godine 1866. izlazi časopis «English Historical Review» sa zadaćom da prati napredak
profesionalne historiografije. Država i politika postaju glavni predmet istraživanja.
Smatraju da historiografija ima središnje mjesto u humanističkim studijima
Najznačajniji predstavnici: THOMAS BABINGTON MACAULAY (vigovac,
hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji - kritika izvora skromna), THOMAS
CARLYLE (pripada romantičkoj historiografiji, a nadahnjuje se njemačkim
romantizmom i idealističkom filozofijom povijesti, Povijest svijeta je za njega biografija
velikih ljudi tj. samo muškaraca) i HENRY THOMAS BUCKLE (drži da je smisao
civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom, djelo: «Historija civilizacije u
Engleskoj»)
Romantička historiografija 19. st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike,
revolucijom i njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaća njegovati mit o izuzetnim
ljudskim kvalitetama kolonista i vrlinama građanske demokracije
GEORGE BANCROFT (1800.-1891.) «otac američke historije». U «Historiji
Sjedinjenih Država od otkrića Amerike» slijedi legendu o američkoj revoluciji. Povijest
SAD-a je prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veću slobodu, a sudbina te
države je proširiti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se političkom poviješću
Pojavljuje se časopis «American Historical Review»
OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAČKOJ
Za profesionalnu historiografiju 19. st. karakteristično je odricanje od istraživanje
ekonomskih i društvenih uvjeta namjerne ljudske djelatnosti, dakle materijalnih
odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa, a pogotovo se ostavlja postrani
povijesni život širih slojeva
potkraj 19 st. historizam počinje istraživati društvo
WILHELM DILTHEY (1833.-1911.) Historijska znanost počiva na činjenici da
povjesničar intuicijom i izravnim doživljajem može razumjeti duševni život čovjeka.
Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem duhovnih
znanosti
WILHELM WINDELBAND (1848.-1915.) Za njega su povijesni oni narodi koji
daju svoj pečat povijesnom kretanju, povijesni život ima razuman smisao, a povijest je
proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje
HEIDRICH RICKERT (1863.-1936.) Zanimaju ga pitanja vrijednosti i vrednovanja
u društvenim znanostima i racionalna metoda istraživanja kulturnih pojmova
FRIEDRICH MEINECKE (1862.-1954.) Napisao djelo «Kozmopolitizam i
nacionalna država. Studije o genezi njemačke nacionalne države» - nastoji povezati
politički i idealni razvoj, preobrazbu njemačke nacije od kulturne u državnu te razvoj
konzervativnih i liberalnih ideja o nacionalnoj državi. Drži da je sloboda pojedinca
moguća samo unutar snažne, sjedinjene nacionalne države
KARL LAMPRECHT (1856.-1935.) Izaziva polemiku «Njemačkom historijom».
Za njega su jednako važne duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje
formulira potječu iz socijalne psihologije. U opisu ekonomskog života prvi rabi
statističke metode. Želi da se krene prema pisanju svjetske povijesti
MAX WEBER I HISTORIJA
MAX WEBER (1864.-1920.) najznačajniji je njemački mislilac na prijelomu stoljeća
i osnivač suvremene sociologije. Bavi se socijalnom historijom. Weber kreće od
kulturne historije prema sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem
apstrakcije, što potiskuje povijesnu dimenziju. Njegovo je načelo da istraživač ne smije
u znanstveni postupak unositi vlastite vrijednosne sudove; uspije li u tome može steći
objektivnu spoznaju. Pošto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraživač bi
morao formulirati jasne historijske pojmove, koje Weber naziva «idealnim tipovima».
Želi ispitivati prodor kapitalizma («Protestantska etika i duh kapitalizma»). Konstruira
tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-birokratsku
POTICAJI ZA «NOVU HISTORIJU» U FRANCUSKOJ
HENRY BERR (1863.-1954.) svojom kritikom tradicionalne «pozitivističke»
historije u Francuskoj i prijedlozima za njenu preobrazbu dao je izuzetan prinos razvoju
socijalne historije. Teži za radikalnom reformom društvenih znanosti, tj. spajanjem
historije, filozofije povijesti i sociologije, želi postići sintezu znanosti o čovjeku. Drži
kako sociologija i historija imaju slične metode, no historija može biti znanstvena samo
kao pomoćna disciplina sociologije
FRANCOISE SIMIAND (1873.-1935.) ističe da je društvo objektivna zbilja koja
mora biti predmet istraživanja. Pobija sva osnovna učenja tradicionalne historije.
Tvorac je socijalne fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti
AMERIČKA «NOVA HISTORIJA»
Pripovijedaju o junaštvu u doba revolucije i mudrosti tvorca ustava i kasnijih
državnika te drže da su američke ustanove blizu savršenstva
Javlja se «nova historija» koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira interpretaciju
američke povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski pristup
historijskom istraživanju
«Pobunjeni znanstvenici» uočavaju zbilju drugačiju nego dotadašnja elita
Javlja se moderna koja kritizira uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam,
te traga za novim idejama
FREDERIC JACKSON TURNER (1861.-1932.) utječe na pomak istraživanja
prema ekonomskim i društvenim problemima. Želi upotrijebiti znanja iz geografije,
statistike, ekonomije i sociologije. Ističe da je američka povijest većim dijelom povijest
kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitički esej
CHARLES A. BEARD (1874.-1948.) objavljuje «Ekonomsku interpretaciju Ustava
SAD-a», drži da je američki ustav proizvod klasnog sukoba. Eventualno stvaranje
socijalističkog društva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj preobrazbi privatnog
u kolektivno vlasništvo
JAMES HARVEY ROBINSON (1853.-1936.) uvodi «intelektualnu» historiju čija
bi zadaća bila upozoravati na antagonizme u mišljenjima, raščistiti s besmislenim
interpretacijama i objasniti zašto su se pojavila neodrživa shvaćanja. Želi da obični
čovjek, kojemu politička historija velikih ličnosti ne znači ništa, upozna povijest
industrijskog života
CARL BECKER (1873.-1945.) Poriče postojanje tvrdih činjenica i drži kako nikakva
historijska sinteza ne može biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.
Historijsko mišljenje mu je «instrument» za «društvenu regeneraciju»
IZMEĐU DVA RATA
PRVOBITNI ANALI
Grupa francuskih povjesničara oko časopisa «ANNALES»
U početku, je riječ o maloj grupi koja od 1920. do 1945. oštro i sustavno pobija
tradicionalnu događajnu političku historiju i promiče nove ideje
Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i bavi se prije svega
povijesnim strukturama «dugoga trajanja»
1968. dolazi do bitnih promjena, odnosno do «mrvljenja» dotadašnjeg usmjerenja i
nastanka različitih struja
«očevi osnivači» te historije su: Lucien Febvre i Mark Bloch
generacija koja prekida s događajnom historijom
Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveučilišta u Strasborgu. Godine 1929.
izašao je 15. siječnja prvi broj časopisa «Annales d' histoire economique et sociale»,
kojeg su oni bili urednici. Žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati
središnje mjesto u historijskom istraživanju
Anali upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,
statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju
sumnjičavi i zatvoreni
Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima - uče od njega
kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društava umjesto na pojedine
događaje
HENRI PIRENNE (1862.-1935.) Širi istraživanja na različita područja društvenoga
života. Bavi se društvenim promjenama u srednjem vijeku na temelju vrlo solidne kritike
izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest povezanu s mnogim
područjima društvenoga života
«Nova» se historija može pozvati već na Voltairea koji je želio historiju ekonomije,
demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije
Prvi Anali ratuju protiv dominantne političke historije kao historije-pripovijesti o
površnim događajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba
analizirati. Oni se suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivističkih povjesničara da je u
autentičnosti dokumenata sadržava cijela istina
«OČEVI OSNIVAČI» FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»
LUCIEN FEBVRE (1878.-1956.) ne prihvaća misao o zakonitosti povijesnog razvoja
kao objašnjenje za probleme sadašnjosti. Za njega je prošlost golema masa činjenica
koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali historiju vidi kao sredstvo
organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu sadašnjosti. Zauzima se za
zbližavanje geografije i historije – geohistorija. Veliku pažnju daje sociologiji,
geografiji, lingvistici i socijalnoj psihologiji. Dok Anali ističu prije svega ekonomsku i
socijalnu historiju, Febvre se najviše bavi «mentalitetima», tj. duhovnim stanjima u 16
st. Proučava ih na temelju biografija, od kojih su najpoznatije Lutherova i ona
književnika Rabelaisa. Febvre se zanima za «malog čovjeka»
MARC BLOCH (1886.-1944.) preporuča interdisciplinarnost, a bavi se poviješću
agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike, društvenim odnosima i mentalitetima.
Pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se artikuliraju u društvenom i materijalnom
životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup danas nazivamo historijskom
antropologijom. Zanima se za «religijsku psihologiju», tj. povijest čuda, i pita se kako
su te «kolektivne iluzije» bile moguće. Danas je najpoznatiji po knjizi «Feudalno
društvo» (1936.) - pokušaj sinteze europskoga feudalizma zapadno od Labe od sredine
9. do početka 13 st. Premalo pažnje poklanja političkom okviru događaja. Erudicija se
okreće uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao oruđe historijske interpretacije
U vrijeme «očeva osnivača» Anala historija «mentaliteta» dio je ekonomske i socijalne
«totalne» historije suprotstavljene događajnoj, političkoj historiji
GEORGES LEFEBVRE (1874.-1959.) u marksističkom duhu razrađuje klasnu
borbu u francuskoj revoluciji, te je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije
uz upotrebu statističkih i demografskih tehnika. Djelo «Veliki strah» govori o strahu
trećeg staleža od terora plemstva
JOHAN HUIZINGA (1872.-1945.) U djelu «Jesen srednjeg vijeka» zanima se za
povijest književnosti i umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi
se i temama s područja psihologije, etnologije, sociologije i filozofije
KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI
OSWALD SPENGLER (1880.-1936.) u djelu «Propast zapada» izražava nelagodu
njemačke inteligencije nakon propasti «tisućgodišnjeg njemačkog carstva». Pokušava
povijest pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika.
Nije prihvaćena njegova osnovna shema o strogo determiniranomu povijesnom
kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina
ARNOLD TOYNBEE (1889.-1975.) pokušava povezivanjem Hegelove ideje
evolucije i Spenglerove predodžbe o cikličnom kretanju stvoriti novu viziju što je
izlaže u dvanaest svezaka «A study of History». Počinje kao sociolog, a zatim se okreće
metafizici i razmišlja o smislu povijesti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo
religijsko društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi
velikih svjetskih religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine
BENEDETTO CROCE (1866.-1952.) Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba
nego apsolutnog duha kao društvene svijesti čovječanstva iz kojega izviru zbilja i
ljudski odnosi. Svoju koncepciju pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva
«etičko-političkom» historijom
GIOVANNI GENTILE (1875.-1944.) Drži kako nema objektivnih povijesnih
činjenica nego one žive u čovjekovoj uspomeni. Otvara vrata fašizmu koji negira
znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita skrojena prema
potrebama režima
GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889.-1943.) Svaka historija je historija
misli, a postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o
svom umu
AMERIČKI RELATIVIZAM
«Kulturni relativizam» javlja se kod vodećih američkih antropologa kao moralno i
intelektualno gledište
Drže da je sigurno znanje o predmetu istraživanja samo ideal i ističu da se mjerilo znanja
za dosegnuće određenog cilja nalazi u sadašnjosti
KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAČKOJ
Kriza historizma postaje očigledna kada se postavlja pitanje o održivosti tradicionalnog
shvaćanja o objektivnosti i vrijednosti historijskog znanja
stvara se ideologija o njemačkom «posebnom putu»
FRIERDRICH MEINECKE (1862.-1954.) Historizam proglašava najvišim
stupnjem spoznaje i stabilnom normom. Za nacizam okrivljuje tradiciju racionalizma i
zapadnoeuropske demokracije. Kriza historizma otvara put prema relativizmu u
humanističkim znanostima i filozofiji, a vjera je kao stvaralačka podloga svih vrijednosti
jedina mogućnost da se izbjegne historijski relativizam
KARL MANHEIM (1893.-1947.) Ne vidi mogućnost objektivnog historijskog
istraživanja, ali u tradiciji njemačkog idealizma još vjeruje da je povijest smislen proces.
Glavnu pažnju posvećuje društvenim i ekonomskim povijesnim činiteljima
Većina njemačkih povjesničara za Weimarske Republike ostaje odana nazorima
idealističke historiografije, konzervativnim političkim tradicijama i pogledu na svijet
naslijeđenome iz wilhelmovske Njemačke
OTTO HINTZE (1861.-1940.) Kritizira neke bitne pretpostavke učenja o idejama te
o individualnosti, posrednik između političke i socijalne historije
ECKERT KEHR (1902.-1933.) odlučno se protivi njemačkoj historiografskoj
tradiciji što ju je uspostavio Ranke da život u određenoj državi ovisi o potrebama i
interesima vanjske politike
Većina povjesničara nije oduševljena nacizmom, ali mu se šutke prilagođavaju
Dogma o povijesti kao borbi viših i nižih rasa za životni proctor
Svjetska povijest se tumači kao borba židovstva za uništenje pozitivnih vrednota
kulturnog stvaralaštva viših rasa
Nacistička ideologija načelno odbacuje historijsko istraživanje te zahtijeva mit i
iracionalnost
Većina povjesničara se ne slaže s mitom o «krvi» i «tlu» i germanskim kultom, ali se
slažu s režimom u antisemitizmu i odbacivanju građanske demokracije
SUVREMENA FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA
O ZNAČAJU FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»
Nakon rata dolazi do institucionalizacije programa grupe koja je dotad raspolagala samo
časopisom Anali
Osniva se (pod vodstvom L. Febvrea) šesta sekcija Praktične škole za visoke studije s
programom interdisciplinarnosti, otvorenim prema svim društvenim znanostima
nakon Febrveove smrti na čelu Šeste sekcije je Fernand Braudel - Pod njegovim
vodstvom djelatnost Škole se širi te obuhvaća gotovo sve društvene znanosti¸
1975. Šesta sekcija pretvara se u Školu za visoke studije društvenih znanosti s
pravima sveučilišta
Poslije rata nastaju «novi Anali» koji do danas nose naslov «Anali. Ekonomije, društva,
civilizacije» Urednici žele stvoriti časopis za društvene znanosti pri čemu bi glavnu
ulogu imali povjesničari
Predmet historijskog istraživanja ne leži u gotovu stanju u izvorima nego da ga treba
rekonstruirati. Riječ je o težnji da se određeni predmet ili problem što iscrpnije obuhvati
te objasni šire nego što to čine druge znanstvene znanosti, ali rabeći njihova pojmovna
i metodska sredstva. Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata područja ljudskog
ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve
Prva generacija Anala: «očevi osnivači» Febvre i Bloch
Druga generacija Anala: nakon Drugog svjetskog rata do kraja 60-ih godina (Fernand
Braudel) Obilježje «zanata» povjesničara u to doba istraživanje grupa (a ne istaknutih
pojedinaca), prije svega ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom kvantitativnih
metoda (serijalna historija), procesa «dugoga trajanja»
Treća generacija Anala: nakon 1968., više nema dominantnih povjesničara zbog
raznolikosti usmjerenja. Ponovno otkriće Febvreove historije «mentaliteta». Interes se
premješta s ekonomije na kulturu
Četvrta generacija Anala: povjesničari poriču da su ekonomski i socijalni odnosi temelji
ljudske prakse
BRAUDELOVO DOBA
U 50-im i 60-im godinama na usmjerenje mladih koji su stasali nakon rata odlučno utječu
Ernest Labrousse i Fernand Braudel
ERNEST LABROUSSE (1895.-1986.) Ekonomska historija otvara vrata novim
predmetima istraživanja: demografiji, lokalnoj i međunarodnoj trgovini, agrarnoj i
industrijskoj proizvodnji. Kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na
sociološku historiju omogućuje serijalnu historiju koja obuhvaća sva društvena
područja
FERNAND BRAUDEL (1902.-1985.) predsjednik šeste sekcije Praktične škole za
visoke studije, određuje teme istraživanja, usmjeruje mlade povjesničare, potiče
razmišljanje o historiji i njezinim odnosima s ostalim društvenim znanostima, brine se za
dijalog među predstavnicima različitih mišljenja. Napisao je djelo «Sredozemlje i
sredozemni svijet u doba Filipa II». Povijest prema Braudelu, treba stoga promatrati u
tri razine, u «geografskom», «društvenom» i «individualnom» vremenu. Struktura –
dugo trajanje određeno geografskim miljeom, Konjunktura – srednje trajanje usmjereno
spram društvenog života i Polazni događaj – koji uključuje politiku i sve što se tiče
individualnog. Njihova kombinacija čini povijesni ritam. To bi bila «totalna»ili
«globalna» historija. Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i
kapitalizmu od 15. do 18. st. Napušta ograde ekonomske historije (poljoprivreda,
trgovina, industrija) i temelje traži u «svakodnevnom životu»: prehrani, odijevanju... U
djelu «Identitet Francuske» bavi se različitim aspektima povijesnog života u Francuskoj
SERIJALNA HISTORIJA
«Serijalna historija» je pristup istraživanju koji konstruira povijesne činjenice u
vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu usporediti, a ponavljaju se u
razmjerno duljem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim intervalima
Istraživanje i skupljanje homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem
da se upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja
Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg
ili kraćeg trajanja, a serijalni postupak se širi na demografsku i socijalnu historiju te na
istraživanje mentaliteta i sustavne civilizacije
PIERRE CHAUN predmet istraživanja u njegovom djelu je trgovački promet
između Španjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te ističe važnost
prostora i komunikacije
PIERRE GOUBERT spojio je historijsku demografiju i socijalnu historiju u
istraživanje religija
LOUIS HENRI razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biološkog života
obiteljske jezgre. U historiju uvodi mikroanalizu koja se temelji na povezivanju
podataka
PHILIPPE ARIES (1914.-1984.) Knjigom o djetinjstvu u «starom režimu»
pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu kao fazi ljudskog života
nego da se ona u Francuskoj javlja u 17.st. Prikazuje različite faze odnosa čovjeka
prema smrti
MICHEL VOVELLE Drži da promjene u oporukama odražavaju kretanje prema
sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske revolucije dio šireg usmjerenja.
Obraća pažnju na sve društvene slojeve
HISTORIJA MENTALITETA
U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako važne. Historija «mentaliteta» je
regionalna, tj. teži se za «totalnim» prikazom kulture ili supkulture jedne regije, krenula
od Febvrea. Istraživanje se širi na područja dotad poznata samo antropolozima i nastaje
vrsta socijalnokulturne historije
ROBERT MANDROU kolektivnu psihologiju nastoji spoznati istraživanjem
mentaliteta određenih društvenih i kulturnih grupa
EMMANUEL LE ROY LADURIE nastoji obuhvatiti kolektivnu svijest i
polusvjesne kulturne strukture. To je temelj za strukturalnu analizu koja bi trebala
sezati dalje od samog opisanog događaja
GEORGES DUBY ponajviše ga zanima sustav predodžbi, daje važna djela o
ideologiji, kulturnoj reprodukciji i društvenom «imaginarnom». U djelu «Tri reda»
istražuje odnos mentalnog i materijalnog u društvenim promjenama na primjeru
kolektivnih predodžbi društva kod svećenstva, vitezova i seljaštva. Izvori osvjetljavaju
izravno ideologiju «vladajućih klasa», a ne i one puka
JACQUES LE GOFF zauzima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja
imaginarnog , tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Prikazuje
promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga gradova od 14.st.
Važno djelo o «srednjevjekovnom imaginariju» jest rođenje čistilištva, prikaz
promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva
u 12. i 13. st. Vraća se pisanju biografija i smatra da ona mora biti prikaz i tumačenje
jednog osobnog života unutar određene povijesne epohe i društva. Drži da smisao
određenog društva treba tražiti u njegovu sustavu reprezentacija. Rado se istražuju teme
u vezi s definicijom normi religije, društvenog morala i spolnosti, teme vještica i
vragom opsjednute osobe. Jedna od raširenih tema historijskog mentaliteta je pučka
kultura, prije svega ona religiozna. Nastaje historija «marginalnih» grupa ili «drugog»
koji živi izvan normi običnog društva. Novi povjesničari se zanimaju za egzistencijalna
pitanja svakodnevnice
NORBERT ELIAS objavljuje djelo o civiliziranju običaja u kojem se bavi
promjenama ponašanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16 st. Pokazuje kako
modernizacijski pritisak apsolutističkih država s njihovim odgojnim mjerama izaziva
nastanak novih vrijednosti i novog sustava društvenog priznanja te naposljetku
potiskuje prisutnost tijela u svakodnevici i zatvara ga u sferu privatnog i stidljivog
Jean Jauresova «Socijalna povijest francuske revolucije» želi politički aspekt
revolucije dopuniti ekonomskim i društvenim razvojem te naći u njoj korijene socijalne
demokracije
SUVREMENA (ZAPADNO) NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA
NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
HEINRICH VON SRBIK (1878.-1951.) Drži se nacističke ideologije «krvi i tla»
GERHARD RITTER (1888.-1967.) glavni predstavnik obrane njemačke
tradicionalne historiografije. Zajedno sa Meineckom tvrdi da je nacizam proizvod
diskontuiteta u njemačkoj povijesti, a korijene trebamo tražiti u modernoj europskoj
civilizaciji, u materijalizmu, slomu religijskih i moralnih mjerila te masovnoj demokraciji
protekloj iz francuske revolucije kao opasnosti od socijalnih nemira i manipulacije
ljudima. Žestok je protivnik struje oko Anala i okreta historije prema društvenim
znanostima
WERNER CONZE (1910.-1986.) Sintetizirajuća zadaća povjesničara bi bila u
izgradnji strukturalne socijalne historije koju suprotstavlja tradicionalnoj događajnoj
historiji
THEODOR SCHIEDER (1908.-1984.) Želi spojiti strukturalni i generalizirajući
pristup sociologije s perspektivom politike povjesničara, usmjerenom na događaje
FRITZ FISCHER Bavi se njemačkim ratnim ciljevima u 1. svjetskom ratu i
dokazuje da su sve političke grupe zastupale ekspanzionizam. Njemački ciljevi u 1. i 2.
svjetskom ratu su slični i među njima postoji kontinuitet
Svladavanje nacističke prošlosti ostaje središnji problem. Dolazi do reakcija na teze da
su nacistička masovna ubojstva odgovor na Staljinov teror
HISTORIJSKA DRUŠTVENA ZNANOST
Mladi povjesničari su se uputili prema istraživanju različitih društvenih područja.
Smatraju kako metode društvenih znanosti otvaraju historiji nova područja istraživanja i
pomažu u boljem rješenju osnovnih pitanja
Okret prema društvenim znanostima u Njemačkoj je reakcija na moralni i metodski
slom historizma
Kritičku sociološku historiju uvodi grupa povjesničara okupljenih oko novog
sveučilišta u Bielefeldu
HANS ULRICH WEHLER i JURGEN KOCKA u raspravama i zbornicima
predložili su program «historijske društvene znanosti» kao sociološki, ekonomski i
socijalno-psihološki informirane historijske znanosti
THOMAS NIPPERDEY smatra se predstavnikom neohistorizma. Nastoji istaknuti
političko obilježje društva i culture. Njegov je ideal da svako doba ima vlastitu
vrijednost i smisao u neposrednom odnosu prema Bogu
Događajna politička historija više nije predmet istraživanja najboljih njemačkih
povjesničara, ali je nastala politička sociološka historija, bavi se odnosom politike i
društva
Biografije pripadaju socijalnoj historiji koja želi istraživati što brojnija područja ljudskog
života
LOTHAR GALL prikazao je «postignuća i slabosti, veličinu i granice, uspon i pad»
njemačkog građanstva u svjetlu jedne velike obitelji u devet generacije
U Austriji socijalna historija dobiva novi oblik što se vidi u istraživanju obitelji
historija grada, historija radništva, socijalhistorijski usmjerena suvrememena historija
te kulturnu historiju
TEORIJA I PRIPOVIJEST
U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij
historijskog prikaza. U Njemačkoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva
povratak pripovijesti
U diskusiji o teoriji se mogu uočiti 3 glavna pitanja : što je teorija, u čemu je pozitivna
strana upotrebe teorija u historijskoj znanosti i može li historijska znanost uopće
postojati bez teorije
Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija što služe proučavanju i
objašnjenju određenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora
Najvažnije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz
ekonomije, o teorijama modernizacije, organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji,
socijalne nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija
Čin pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje
HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA I SVAKODNEVICA
U Njemačkoj se sa zakašnjenjem javlja historijska antropologija, a temelji se na
određenom pojmu culture
Historija svakodnevice osuđuje historiju društvene znanosti zbog zaboravljanja
svakodnevnog života te modernizacijom i industrijalizacijom obespravljenih slojeva koji
su bili isključeni iz historijskog istraživanja
Problem teorija zamjenjuje se gustim opisom pojedinosti pri čemu etnolog očekuje od
svog subjekta da govori sam te se nastoji obuhvatiti upravo ono novo, «nepoznato» u
tekstovima jedne culture
Glavni predmet istraživanja su čovjek i njegovo iskustvo. Historija svakodnevice drži da
su društva obilježena konfliktima samo što se oni ne svode na klasne borbe
BRITANSKA SOCIJALNA I MARKSISTIČKA HISTORIOGRAFIJA
GEORGE MACAULEY TREVELYAN (1876.-1962.) predstavlja prvu generaciju
engleskih socijalnih povjesničara. Historija bi bila prije svega umjetnost
pripovijedanja koja zabavlja i poučava građane, a pisac se mora služiti maštom i
uživljavanjem – ugodno čavrljanje o prošlosti
HERBERT BUTTEFILELD (1900.-1979.) osuđuje »interpretaciju povijesti
vigovaca» (liberali-protestanti), usklađivanu s potrebama da se opravda njihova
suvremenost. Kritičar tendencije da se engleski parlamentarizam prikazuje kao izraz
neprekinuta napretka nakon «slavne revolucije»
LEWIS NAMIER (1880.-1960.) Uvodi prozopografiju – kolektivna biografija
parlamentarnih zastupnika, njihovih društvenih i obiteljskih veza. Glavnu pažnju
posvećuje osobnim ambicijama i intrigama zastupnika
JOHN H. CLAPHAM (1873.-1946.) izradio je na temelju kvantitativnih metoda
svoju ekonomsku historiju moderne Britanije
GEORGE KITSON CLARK sinteza o nastanku viktorijanske Engleske. To je
pokušaj političkog povjesničara da prodre u dubinsku povijest društvenih procesa.
Osnovni predmet istraživanja je društvena pozadina političkog života, zanima ga i
iracionalno područje osjećaja i predrasuda
Važnu ulogu u razvoju socijalne historije ima historija gradova koja osvjetljava brojne
aspekte društvenog života na temelju novih izvora, Nastaje «nova» socijalna historija,
historijom žena na čiji razvoj utječu sociologija i antropologija
LAWRENCE STONE postupno napušta socijalnu historiju i okreće se
antropologiji, te postaje jedan značajnih istraživača historije obitelji. Predlaže preporod
pripovijedanja. Pod utjecajem antropologije, suvremenog romana i psihoanalize bave se
nesvjesnim
U Britaniji djeluje grupa marksističkih povjesničara s izuzetnim utjecajem na usmjerenje
socijalne historije prema antropološkim temama. Osnovali su časopis «Past and Present»
MAURICE DOBB u studijama o razvoju kapitalizma nastoji primijeniti
marksističku ekonomsku teoriju
RODNEY HILTON u istraživanju feudalizma revidirao je neke Marxove stavove
CHRISTOPHER HILL englesku revoluciju je ocijenio kao buržoasku revoluciju
ERIC HOBSBAWN postavio je razlikovanje socijalne historije kao jedne od
poddisciplina historijske znanosti. Predmet historijske znanosti shvaća kao složeno
jedinstvo dimenzija što ih treba istražiti specijalnim poddisciplinama - širenje
istraživanja na nova područja društvenog života. Daje važan prilog historiji odozdo, a
pritom je njegovo usmjerenje antropološko. Najviše ga zanimaju ekonomske, socijalne i
političke strukture, ali ne zanemaruje događaje i akcije pojedinaca i grupa
EDWARD THOMPSON drži se pretečom suvremene kulturne historije zbog svog
pristupa povijesnim društvima kroz istraživanja pokreta masa, njihovih motivacija,
zajedničkih vrednota i ponašanja. Najpoznatiji je predstavnik historije «odozdo» (od
pojedinca na gore). Bitna tema su mu klasni sukobi – napisao je djelo «Stvaranje
radničke klase». Glavna je pokretačka snaga povijesna promjena kultura
SOCIJALNA I INTELEKTUALNA HISTORIOGRAFIJA U SAD
SOCIJALNA HISTORIJA
Od 2. svjetskog rata do danas američka historiografija je prošla 3 razdoblja: u prvom za
hladnog rata u 50-im prevladava konsenzus o značaju SAD kao predvodnika slobodnog
svijeta u opreci s totalitarnim sustavom u SSSR-u ; u drugom u 60-im dolazi do
polarizacije među povjesničarima u vezi s Vijetnamskim ratom i previranjima na
sveučilištu, u trećem u 70-im i 80-im dolazi do preobrazbe profesionalne historije
Nastaje podjela između socijalne i intelektualne historije u suprotnosti s gledištima
progresivnih povjesničara
Nastaju nova ekonomska, nova socijalna, nova intelektualna i nova politička historija
Nastaje historija «od dna nagore» koja se bavi fenomenima industrijalizacija
Nekadašnji američki nacionalni šovinizam je zamijenjen novom opasnošću
subdisciplinarne rascjepkanosti
Nova socijalna historija se proširila i istražuje društvene strukture, mobilnost
stanovništva, problem žena, obitelji i spolnosti , institucije, problem gradskih naselja,
problem radništva
Treba istaknuti amerikaniste koji se bave američkom poviješću i europeiste među
kojima ima stručnjaka za zapadnoeuropski svijet
Dolazi do uspona crne historije te se ranih 70-ih na brojnim sveučilištima i koledžima
uvode crne studije - Crna historija zahtjeva istraživanje svakodnevice na temelju
kulturne antropologije
WALT W. ROSTOW formulirao je najpoznatiju modernizacijsku teoriju o
nezadrživu rastu kapitalističke ekonomije naglim usponom
CHARLES TILLY predstavnik je onih sociologa koji teorije žele povezati s
povijesnom raznolikošću. Kritizira ekscese teorija modernizacije koje žele ustanoviti
opće zakone društvenog razvoja ili bezvremenske modele. Njegov cilj je analiza utjecaja
društvenih procesa na promjenjive oblike grupnih akcija koje prate europske revolucije,
stvaranje država i kapitalistički razvoj, služi se kvantitativnim metoda
IMMANUEL WALLERSTEIN Drži da gornje klase održavaju moć manipulacijom
država jezgre kako bi obranile svoj nadzor nad periferijama i tu je riječ o jednoj verziji
marksizma
Historijska sociologija pokušava konstruirati teorije koje bi objasnile odnose procesa i
povijesne raznolikosti pri čemu su kvantitativne metode sredstvo istraživanja
Kliometričari smatraju da se znanstvenost mora poistovjetiti s mjerenjem i da su
kvalitativne ocjene zastarjele i nepouzdane
ROBERT W. FOGEL konstruirao je «hipotetičko-deduktivni» model da bi
usporedio stvarnu razinu nacionalnog dohotka i razinu koja bi se bila uspostavila da nisu
sagrađene željezničke pruge, pomoću kojeg je na temelju zbiljskih uvjeta stvorio
situacije koje nisu nikad postojale
GEOFFREY R. ELTON U metodologiji i moralnoj neutralnosti istupa kao
predstavnik stare političke historije
INTELEKTUALNA I KULTURNA HISTORIJA
Američka intelektualna i kulturna historija pod dvostrukim je utjecajem interpretativne
simboličke antropologije i liberalnih teorija. Kultura se drži glavnim pokretačem
povijesnih promjena te se zato javljaju bitni problemi u vezi s historijskim objašnjenjem.
U kulturnoj historiji je snažno prisutan relativizam
Nova kulturna historija odbacuje diobu između objektivnosti društvenih struktura i
subjektivnosti ljudskih prezentacija
CLIFFORD GEERTZ prihvaća se njegova definicija kulture kao povijesno
utemeljena obrasca značenja izraženih u simbolima kao sustavu naslijeđenih shvaćanja.
Analiza se ne može temeljiti na potrazi za zakonitostima nego na interpretaciji smisla,
tj. na razumijevanju i doživljavanju ljudskog duhovnog svijeta. Priklanja se semiotici,
općoj teoriji o sustavu znakova i simbola. U interpretativnu antropologiju uvodi
retoričku analizu i interpretaciju kulturnih događaja. Ne može generalizirati
obuhvaćanjem brojnih slučajeva nego samo unutar svakog pojedinog i to gustim opisom
ROBERT DARNTON svojim prilogom o jednoj epizodi u Parizu (pokolj mačaka
što su ga izveli radnici u 18 .st.) predlaže obrazac gustog opisa
ROGER CHARTIER jedan te isti simbol ima mnogo značenja, kultura je nestalna i
nesigurna zbog rascjepkanosti društva u «starom režimu» s obzirom na stalež, religiju i
obrazovanje
NATALIE ZEMON DAVIS feministička spisateljica, antropološki pristup želi
povezati s povijesnom dinamikom. Ona misli da se antropološkim pristupom pojedinim
slučajevima, tj. interpretacijom simboličkih obrazaca i značenja kulturnih pojava može
spoznati kultura određenih kulturnih sustava. Napisala je knjigu o «povratku Martina
Guerrea», a sudjelovala je i u proizvodnji istoimenog filma. Drži kako se odnosima
među spolovima mogu rekonstruirati misli i osjećaji seljakinje, žene M. Guerrea
Jedna od najvažnijih grana američke intelektualne historije je «psihohistorija» (S. Freud)
ERIC ERICSON uveo je psihohistoriju kao granu historije . Napisao je biografiju
Luthera i Gandhija. Ima koncept o 8 životnih razina čovjeka pri čemu je mladost
najvažnija doba za razvoj ličnosti
PETER GAY Ističe da psihoanaliza može biti samo pomoćna disciplina historije
POSTMODERNA I LINGVISTIČKI OBRAT
POSTMODERNISTIČKI TEORETIČARI
Revolucija postmoderne izaziva uvjerenje o kraju zap. Civilizacije, o gubitku smisla
svega što se sad držalo njezinim najvećim postignućima. Počinje 50-ih godina u SAD-u.
Napušta se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. i a ovo vrijeme obilježava radikalni
pluralizam i relativizam
Historija bi bila igra uspomenama , riječima i tekstovima s težištem na «dekonstrukciji»
FERDINAND DE SAUSSURE (1857.-1913.) lingvist
CLAUDE LEVI-STRAUSS antropolog, dokazuje da mišljenje tzv. primitivnih
naroda sadrži svojstvenu racionalnost. Postoji onoliko kronologija koliko je kultura
ROLAND BARTHES (1915.-1980.) kaže da su konstitutivne crte historije isključivo
poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnošću ima
ideološku funkciju
MICHEL POUCALT (1926.-1986.) francuski povjesničari ga prihvaćaju tek u 70-im
godinama preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do
spolnosti. Kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer
svoja ispitivanja temelje toliko na duhovnom životu koliko na društvenim fenomenima.
Moderno društvo se temelji na anonimnim strukturama moći i stvara poopćeni
tamnički sustav i opću taktiku podvrgavanja
JACQUES DERRIDA Iznosi tezu o nemogućnostima bilo kakve znanosti o
književnosti. Preostaje samo pomno čitanje u svrhu osvjetljavanja unutrašnjih
proturječnosti što ih sadrži svaki tekst. Drži da ne postoji kriterij za određivanje značenja
tj. Zbilje
LINGVISTIČKI OBRAT U SAD-u
Lingvistički obrat znači da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je isključivo
jezik uvjet svake spoznaje. Jezik postaje središte kulture, a čovjek je samo njegov
objekt, pogotovo zato što ne može kontrolirati pravila i kodove jezika
«Literarni kritičari» unose nemir i nesigurnost u različite humanističke znanosti,
dekonstruiraju literarnu teoriju
CARL HEMPEL pokušao je svesti historijsko objašnjenje na nekolicinu metoda
znanstvenog objašnjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati nedostatnost ih modela s
obzirom na praksu
ARTHUR DANTO pripovijedanje je zapravo sredstvo spoznaje i oblik objašnjenja
HAYDEN WHITE Priznaje da historiografija i književnost imaju različite predmete i
polazišta. Postoje 3 metahistorijske narativne strategije kojima se postiže privid
objašnjenja : to su 1.) četiri moguća načina zapleta: romanca, komedija, tragedija i satira;
2.) četiri moguća ideološka pristupa: anarhistički, konzervativni, radikalni i liberalni;
3.) četiri moguće argumentacije: formativizam, organicizam, mehanicizam,
kontekstualizam. Sustavno ignorira istraživački postupak profesionalne historije. Ne
želi historiju priznati kao spoznaju, drugačiju od one u fikciji
DOMINICK LA CAPRA pobornik je literarno-teoretske intelektualne historije
White i LaCapra nastoje stopiti historiju, literaturu i filozofiju
PAUL RICOUER misli da povijesni događaji imaju narativnu strukturu i da se stoga
povjesničarevo pripovijedanje o njima može prihvatiti kao objašnjenje
JOYCE APPLEBY, LYNN HUNT i MARGARET JACOB one su praktičarke
nove kulturne historije, a zauzimaju se za istinu u historiji. Protive se svođenju
historijskog znanja na tekstove bez prave veze s zbiljskom prošlošću
CHRISTOPHER LLOYD Protivnik je historiografije zdravog razuma te
iracionalnog «razumijevanja» suprotstavljenog racionalnoj ideji istine
ULAZAK ŽENA U POVIJEST
Raste broj obrazovanih autorica koje se bave ženskim studijama i velikim dijelom se
drže feministicama
«Feministička znanost» je kritičko ispitivanje metoda i teorija koje održavaju
neravnopravnost spolova
Historija žena u 80-im prelazi u «historiju spolova». Optužba da su u dosadašnjoj
historiji žene samo spol ojačala je nakon knjige Simone de Beauvoir o «drugom spolu».
glavna zadaća historije spolova je dekonstrukcija muških diskursa o ženama
Nastaju interdisciplinarne Women's studies - ispituju sve što su muškarci u znanosti
doprinijeli kako bi se učvrstila moć uopće, a posebno održali patrijarhalni odnosi
Gender history razvija svijest o tome da su prošle i sadašnje okolnosti različite u
iskustvima muškaraca i žena
Najvažnije je djelo «Povijest žena na zapadu», od antike do 20 st., nastalo uz
sudjelovanje više od sedamdeset autorica i autora iz različitih zemlja
RUSKO – SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA
MIHAIL POGODIN (1800.-1875.) – želi istaknuti da Rusiju ne očekuju promjene koje
su se dogodile u Europi nakon 1848. Tvrdi da u ruskoj povijesti nije bilo suprotstavljenih
društvenih slojeva kao u Europi i propovijeda mit o ujedinjenju cara s monarhijom
Mistiku «istoka», grčku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavlja nacionalnoj i
proračunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu
SERGEJ SOLOVJOV (1820.-1879.) Najpoznatiji predstavnik državne škole i
najbolji ruski povjesničar 19 st.
VASILIJ KLJUČEVSKI (1841.-1911.) Najbolji građanski povjesničar, bavi se
društvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim pitanjima
VLADIMIR ILJIČ LENJIN (1870.-1923.) nastoji objasniti važne pojave ruske
povijesti kao opravdanje svoje političke prakse. Marksizam je po Lenjinu posljednja
riječ znanosti
Razvoj sovjetske historiografije možemo podijeliti u 4 faze: doba od 1917. godine do
sredine 20-tih godina obuhvaća početne napore za stvaranje marksističke sovjetske
historiografije; od sredine 20-ih do 30-ih obilježena je usponom i vrlo raznolikom
problematikom; od 30-ih do 1956. moguća je jedino staljinistička historiografija; te
nakon 1956. počinje doba destaljinizacije, ali historiografija i dalje ostaje službena,
zatvorena u okvirima što ih dopušta Centralni komitet
MIHAIL POKROVSKI (1868.-1932.) nakon listopadske revolucije, preuzima
zadaću organizacije historijske istraživačke i pedagoške djelatnosti. Napisao je «Pregled
ruske povijesti»
Staljin nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite ličnosti kao najzaslužnije u svim
etapama. Da bi likvidirao dotadašnju sovjetsku historiografiju Staljin se služi političkim
optužbama zbog trockizma
CARLO GINZBURG talijanski povjesničar, začetnik mikrohistorijskog pravca
POTICAJ: 1.) u svim dosadašnjim historijskim pristupima “mali pojedinac” se svodi na
statistički broj
2.) arhivski podaci (crkveni, državni, pravosudni…) istražuju se po principu
“neka ti lijeva ruka ne zna što radi desna ruka”
3.) Antropologija i etnologija ponudile su aparat pomoću kojeg možemo
shvatiti višedimenzialnost izvora - kulturni relativizam i neetnocentričnost
4.) Cijela Italija je jedan veliki arhiv. Osim mnoštva “klasičnih arhiva”
postoje i gradovi, sela, ceste, ulice, ljudi; svi predstavljaju i govore o povijesti. Vrijeme je
za novi način čitanja izvora!
FRANCOIS BEDARIDA francuski povjesničar iz Velike Britanije, pisao je knjige o
engleskoj povijesti i društvu. Jedan je od osnivača Paris's Institut d'Histoire du Temps
Présent. Zagovarao je socijalni katolicizam i bio je izrazito lijeve političke orijentacije.
Osnivač institucije The Maison Française na Oxfordu¸. Pisao je i o francuskom
pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu
PETER BURKE Britanski povjesničar i professor, kaže kako sve više povjesničara
zna da njihova djela ne odražavaju “što se doista dogodilo” nego interpretiraju događaje
iz određenog kuta te da zato tradicionalno pripovijedanje nije pogodno za takav način
prikazivanja. Povezuje socijalnu i kulturnu historiju s modernim vremenima
Dugo trajanje struktura dugog trajanja, kao osnovna odrednica nove povijesti, za
razliku od tradicionalne historiografije, izrasle na pozitivizmu, koja se bazirala na
kronološkom nizanju povijesno značajnih događaja i povezivanju istih u svojevrsnu
povijesnu priču. Bloch drži kako valja učiniti odmak od opisivanja događaja i posvetiti se
uzrocima