Homer, Ilijada; Školska knjiga, Zagreb, 2002.

POGOVOR: Milivoj Sironić

DATUM POČETKA: 14.9.2010.

DATUM ZAVRŠETKA: 18.9.2010.

Prije čitanja ovog djela bila sam veoma uzbuđena. Naime, već sam u osnovnoj školi čitajući Shakespearovo djelo Romeo i Julija upoznala djelo pisano nekom vrstom starog hrvatskog jezika i jako mi se svidjelo. Iako sam, naravno, imala poteškoća u prijevodu i shvaćanju pojedinih radnji, u boljem povezivanju pomoglo mi je djelo Alessandra Baricca, Ilijada koje je zapravo Homerovo djelo, samo napisano na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, uz neke male promjene.Ilijada je inače ep (jedna od vrsta epskog djela u stihovima) i to ratničko – junački ep koji opisuje Trojanski rat, tj. samo jedan njegov dio. Kako bih saznala koji je zapravo povod ratu, dio kojeg je opisao Homer u svom djelu, u knjizi Priče iz klasične starine Gustava Schwaba pročitala sam poglavlje pod naslovom Otmica Helene.

„Tada navali na palaču, opljačka blago grčkoga kneza i ote lijepu Helenu...“

„... pa se s čitavom svojom mornaricom usidrio pred otokom Krajanom, gdje mu je nevjerna i lakoumna žena Menelajeva sada dragovoljno pružila ruku, te se proslavila

svečana svadba“

Riječ Ilijada je izvedenica od riječi Ilij koja je zapravo jedan od naziva za Troju. Prema grčkoj mitologiji, uzrok Trojanskog rata jest upravo otmica Helene, žene grčkog kralja Menelaja. Povijesna znanost smatra da Trojanski rat nije stvarni događaj, već da je Homer zapravo opisao ratovove koji su se vodili u Grčkoj u vrijeme Brončanog doba i Mikenske kulture. To mišljenje osnovano je na činjenici da se iskapanjima na području koje je Homer opisao kao mjesto ratovanja nisu pojavili nikakvi dokazi da se taj rat stvarno vodio. (izvor: Wikipedia) Trojanski je rat (naravno, prema grčkoj mitologiji) trajao 10 godina, a od toga je Homer opisao 48 dana desete godine ratovanja. Antropomorfizam je pojava u književnim djelima gdje književnik, u ovom slučaju bogovima, pridaje osobine ljudi. U Homerovoj se Ilijadi mnogi događaji pripisuju volji grčkih bogova. Grčka božanstva koja se spominju u Ilijadi su Olimpski bogovi Zeus, njegova žena Hera, zatim Apolon, Ares, Atena, Afrodita, Dioniz, Hefest, Posejdon i ostali. Na početku prvog pjevanja pisac se obraća božanstvu da mu podari inspiraciju. U tom djelu spominje „Ahilejevu srdžbu pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada“. Dakle, doznajemo glavni pokretač radnje u Ilijadi. Osim toga, u prvom se pjevanju spominju Ahilej, Agammemnon i Hektor koji su na neki način glavni likovi Ilijade i od kojih je zapravo čitava radnja i krenula. Na kraju pjevanja Homer nas upoznaje i s Olimpskim bogovima, njihovim običajima i karakterima. Iz prvog pjevanja željela bih izdvojiti dio u koji me se posebno dojmio, a to je dio u kojem Homer opisuje Apolona.

„Luk na plećima noseć i tobolac na obje straneZatvoren, strijele njemu na plećima srditu zveknu,Kada se pomaknu sam, a koračaše naličan noći.“

U VI. pjevanju Hektor je prikazan kao osjećajan čovjek, ali i kao čovjek koji drži do svog ugleda i obaveza koje ga uz ugled vežu. Mislim da je to dobar potez pisca, jer je na taj način prikazano da čak i u ratu postoje ljudi koji ne zaobravljaju na toplinu, ljubav i osjećaje.Hektor je prije samog odlaska u rat posjetio svoju suprugu Andromahu, a ona ga je odmah nakon njegovih posljednjih riječi stala oplakivati, vjerujući da se više nikada neće vratiti. Osobno mi se taj stav nije svidio jer smatram da se, koliko god naša životna situacija bila teška, trebamo nadati najboljem i da ćemo negativnim mislima i stavovima samo privući negativne stvari, činiti sami sebe žalosnima i depresivnima. Zapravo, trebali bismo se uvijek nadati najboljem, ali očekivati, tj. biti spremni na najgore. U XVI. se pjevanju opisuju događaji vezani uz život i smrt Ahilejevog prijatelja Patrokla. Budući da Ahilej zbog ljutnje na Agammemnona odbija sudjelovati u borbi protiv Trojanaca, Patroklo ga moli da mu preda svoje oružje kako bi mogao krenuti u borbu, pomoći Ahejcima umjesto njega. Na kraju Ahilej prihvaća Patroklovu ideju, predaje mu oružje, ali ga upozorava da ne ode do Trojanskih vrata kako mu ne bi oduzeo slavu. No Patroklo ga nije poslušao, već je otišao do Trojanskih vrata gdje je ubijen od strane Trojanaca (Euforba i Hektora), uz pomoć boga Apolona. U XVI. pjevanju Homer upotrebljava „nepotrebna“ tj. proširena opisaivanja. Npr. naširoko opisuje usporedbu ubačenu u najnapetiji trenutak u borbi između Trojanaca i Ahilejaca.

„Kao što kada se Eur i Not u planinskom doluJedan sa drugim hrvu, potresti koji će šumom,

Koji drijenkom, drvom tankokornim, jasenom, bukvom;Jedno prema drugome grane savijaju druge drvetaS golemom bukom tada, sve praska i lomljava stoji,

Tako Ahejci i Trojci nasrnuvši jedni na drugeBoriti se stanu...“

U XVIII. pjevanju Ahilejeva majka odlazi na Olimp i moli „boga kovača“, Hefesta, da njezinu sinu napravi novo oružje.U opisu je posebno naglašena izrada štita, tj. ukrasa koji su se nalazili na štitu.

„Najprije načini zemlju, nebesa načini, moreI sunce neumorno i mjesec načini puni,

Zatim zvijezde sve po nebesima prosute cijelim,Snažnoga Oriona, Plejade i k tome Hijade,

Medvjeda, kog još zovu i Kola...“

Osim toga štit je ukrašen i prikazom dvaju gradova koji zapravo prikazuju odnose i razlike između Trojanaca i Ahejaca te njihovog načina življenja. Osim štita Hefest je Ahileju izradio i ostala oružja potrebna za ratovanje (koja?!)

U XXIV. se pjevanju opisuje susret Ahileja i Hektorova oca Prijama. Budući da je Hektor ubio Ahilejeva prijatelja Patrokla, Ahilej iz osvete ubija Hektora i svako ga jutro vuče oko Patroklova groba.

Na poticaj Iride, Prijam odlazi do Ahilejeva šatora da otkupi Hektorovo tijelo. Ahilej, iako ispočetka iznenađen Prijamovim posjetom, popušta i predaje Prijamu Hektorovo tijelo. Na to ga potakne sam Prijam podsjećajući ga na njegova oca i na moć bogova kojima se ne treba zamjeriti.

„Sjeti se oca svoga, Ahileju bozima slični,Starca, kako sam i ja, na pragu starosti hude...

(...)...Ali opet kad čuje za tebe živa, u duši

Svojoj se raduje on i u sve dane se nadaMiloga ugledat sina od Troje kada mu dođe.

(...)Reče te probudi žudnju u njemu za ocem da plače.“

Ovaj je susret dokaz da je ljubav ipak najsnažniji ljudski osjećaj i da ona pobjeđuje sve ostale negativne osjećaje i stavove te „omekšava“ ljutita i bjesna čovjeka; budi u svakome ono plemenito, ljudsko.Ilijada na završava Hektorovim pogrebom. Na njemu je čitava Troja – oplakuje svog najvećeg junaka i zaštitnika. Najviše za njim tuguje njegova žena Andromaha koja nakon njegove smrti ostaje sama sa svojim sinom. Nakon nje oplakuju ga majka Hekaba te Helena kojoj je Hektor bio jedini prijatelj u Troji. Nakon 12 dana tugovanja Hektora spaljuju na lomači. Tim je događajem zaključem ovaj nenadmašan uzor epske poezije.