Anita Šimunović 3.c Honoré de Balzac

Otac Goriot (Čiča Goriot)

"Njegovo lice, uslijed patnji čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je neprimjetno, iz dana u dan sve tužnije i izgledalo je očajnije od ma kog drugog lica za stolom."

„Imam samo dvije strasti ljubav i slavu.“-najdraža je rečenica pisca Balzaca (1799. – 1850.). Honroé je rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno. Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Duhovni je začetnik europskoga realizma. Prikazao je više od 2000 likova iz svih slojeva francuskoga društva te ekonomske, političke, socijalne i kulturne uvjete svojega doba. Sva ta djela čine cjelinu pod nazivom "Ljudska komedija". Balzac je prvi francuski pisac koji se mogao uzdržavati svojim književnim radom. Njegova najpoznatija djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot(najpoznatiji i najčitaniji), Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana itd. Radnja romana započinje Balzacovom privrženosti realizmu: „Ali zapamtite dobro ova drama nije ni izmišljotina ni roman. All is true, ona je toliko istinita da svatko može uočiti njeno postojanje i u svojoj blizini, možda čak i u svome srcu. “ Izbor mjesta radnje mu je malograđanski pansion u trošnoj pariskoj četvrti, gdje također pokazuje svoju privrženost realizmu: „Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti“. Otac Goriot je roman koji govori o ljubavi oca prema kćerima. Goriot je zbog njih živio, njihova radost bila je i njegova, nihove želje bile su njegove zapovjedi. “Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju”,“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ” Njegovim kćerima je uspjeh bio ključ moći i one su zaista htjele uspjeti. Bile su koristoljubive i pohlepne, jedna po imenu Delphina,a druga Anastazija. Od bogatog tvorničara Goriot se pretvara u nemoćnog i bijednog starca koji svakim danom sve više vene dok se njegove ljubimice sve više i više naslađuju bogatstvom koje on plaća. On ima očinsku ljubav koja ne poznaje granice. Nesvjesno kupujući njihovu ljubav on je u stanju prodati sve što ima. Ne želi sam sebi priznati kakve su njegove kćeri: „ Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac.“ Upravo njihova ljubav ga na kraju i ubija, njegova tuga i bol koje mu nanose samo ih zanima novac, njihova nezahvalnost najviše dolazi do izražaja kada Goriot više nema novca, a najpotrebnije su mu jer umire i samo želi njihovu ljubav. Na samrti i sam govori o svojim kćerima: “Nijedna – odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a

ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem.” On je bio otac kakvog bi svako dijete voljelo imati, ali oni koji to imaju nikada ne znaju i neće znati cijeniti. Dao je svoj život za svoje kćeri, a one su ionako bile zadovoljne jer su dobile onoliko koliko su mogle. “Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. „ ,“Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli.” , „Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da se izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti očevo ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile.“ Možda da je manje brinuo o njima, i samo ih volio bez previše udovaljanja imao bi njihovu veću ljubav i zahvalnost. "To što se dogodilo tome ocu može se dogoditi i najljepšoj ženi sa čovjekom kojega jako voli: ako mu dosadi svojom ljubavlju, on ode i izbjegava je, služeći se kojekakvim niskostima." Zbog njih je prodao svoje najveće bogatstvo koje je imao, poklon svoje žene za koji kaže:"Radije bi kopao zemlju svojim noktima no što bi se odvojio od ovoga". Unatoč svemu što su mu kćeri napravile on ih i dalje voli, zna da su krive ali ipak krivi muževe, želi umrijeti u nadi da ipak nisu one krive. "To je bila sirotinjska smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka." Otac Goriot živio je da bi patio, da bi obožavao svoje kćeri i cijeli život je dao njima: "Bio je žedan, ali nikada nije pio - eto tako je živio posljednjih deset godina.". Najveću podršku i pomoć dobio je od Eugena De Rastignca, mladića koji je siromašan i dolazi u Pariz školovati se i obogatiti, na početku se želio oženiti s Goriotovim kćerkama, ali na kraju se odlučuje boriti za bogatstvo i visok položaj u Parizu svojim znanjem i voljom. Bio je s Goriotom u njegovim posljednjim trenutcima osječajući prema njemu ljubav i sažaljenje kad već njegove vlastite kćeri to nisu mogle. Na kraju su on i Bianchon (student medicine) platili troškove pogreba. „Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nucingen, pokopan o trošku dva studentu.“. Ovo djelo spada pod roman. Struktura je dramska. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt. Tema je dakle prevelika ljubav oca, koja nije uzvraćena jer njegove kćeri glume ljubav samo da bi se domogle novca. Radnja se odvija u Parizu početkom studenog. Po mome najveći problem ovog romana je preprevelika ljubav oca prema kćerima te njegova opsesija. Bio je slijep i nije imao nikakvog ponosa dok je padao sve niže u siromaštvo zbog svojih kćeri koje su ionako bile barunica i grofica. Nije znao gdje je granica i kada treba stati. Pisac nam zapravo ovim djelom želi pokazati da ni prevelika ni premala ljubav nisu ispravne. Svaka ljubav treba imati neku vagu, mora se znati kada je dosta i koliko si smijemo dopustiti. Naziv djela Čiča Goriot je zapravo izrugivanje oca, tako su ga zvali stanovnici zbog njegova propadanja tj. zbog smanjenja njegovog položaja i bogatstva. Jezik romana je govorni jezik Pariza s početkom 19. stoljeća. Moje mišljenje o ovom djelu je veoma komplicirano sviđa mi se, a opet mi se ne sviđa. Evo sada ću objasniti i zašto: kao prvo sviđa mi se jer mi govori da nikad ne smijem biti takva prema svojoj djeci, te moram znati kako ih odgajati pametno. Uvijek sam razmišljala kako ću udovoljavati svojoj djeci jer moji roditelji uvijek imaju neke predrasude i ne dopuštaju mi stvari koje bi i mogli. Kada sam bolje pogledala tako ću ih samo razmaziti i htjeti će samo više od mene, a kada ja budem stara i trebati ću uslugu možda će mi vratiti kao Goriotove kćeri njemu. Negativna stvar tj. ono što mi se ne sviđa

je što ponekad volim živjeti u svijetu gdje je sretan kraj, a sve zadnje lektire završavaju tragično. Sretan kraj odmah i mene usreći te mogu zadovoljno zatvoriti knjigu. Volim čitati u slobodno vrijeme i to su većinom ljubavni romani sa sretnim završetkom. Možda imam krivo mišljenje, znam da je ovo realno ali svi smo mi ljudi i imamo svoje mišljenje. Za mene je ovo bila pregruba realnost. Ja bih knjigu završila tako da su se njegove kćerke pokajale, ovako nemaju srca, a ja sam djevojka koja misli da se iza svake osobe skriva barem malo dobrote ili se barem pokaju.