DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVA

DIJALEKTIKA PROSVJETITELJSTVA

Radi se o knjizi kritike teorije koja objanjava stajalite frankfurtske kole u neuspjehu prosvjetiteljstva. Temeljna poanta je Mit je prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo zapada u mitologiju.

1. POJAM PROSVJETITELJSTVA

-- U najobuhvatnijem smislu kao napredujue miljenje. Cilj je oslobaanje ljudi od straha i postavljanje ljudi za gospodare. Osloboditi svijet zaaranosti, dokinuti mitove, pobijediti znanjem. Francis Bacon, jedan od najznaajnijih renesansnih filozofa, prema Voltairu otac eksperimentalne filozofije, posebno se bavio tom tematikom i autori nadalje koriste njega kao orijentir u poglavlju.

-- Ljudske karakterne slabosti poput lakovjernosti, razmetanja, straha pred proturjejem, fetiizma rijei itd sprijeile su brak razuma i prirode i to rezultira destruktivnim eksperimentima. Otkria nastaju spontano, a mogunosti upotrebe podlene su znanju (npr. barut, top ili kompas), to znai da se premo ljudi sastoji u znanju.

-- Vladamo prirodom pukim mnijenjem ali smo svejedno njoj podreeni, no ukoliko bi se vodili njome, u praksi bi joj poeli i nareivati.

-- Razum koji pobijeuje praznovjerje vladao bi prirodom jer mo znanja neograniena i njegov instrument je tehnika, jednako upotrebljiva i pristupljiva svima. Bacon je ivio u vrijeme prve akumulacije kapitalizma eliminira apstrakciju u tehnici i nalazi je metodikom, izrabljujuom i nuno vezanom uz kapitalizam.

-- Od prirode [od prirode?] se eli nauiti kako je primijeniti da bi se vladalo njom i ljudima. Njoj se ne treba prilagoavati nego nauiti ovladati (prilagoditi je sebi).

-- Tako gledano, prosvjetiteljstvo je razorilo vlastitu samosvijest. To je iskljuivo tvrdo miljenje jer samo takvo miljenje moe ruiti mitove i pritom se ne bojati samog sebe.

-- Pred dananjim injenicama Baconova uvjerenja (credo) bi se inili metafizikim. Spoznaja = mo (kontekstualno gledano: sinonimi). Ovdje vie nije nastojanje dosegnuti istinu, ve efikasnost. Efektivnost i argumentacija nisu toliko bitni koliko rad i otkrivanje sve u svrhu pomaganja ovjeku.

-- Oslobaanje svijeta od zaaranosti je iskorijenjivanje animizma, ali i izmijenjivanje naina razmiljanja. Bacon upuuje na novi razvoj filozofije.

-- Novovjekovna znanost zamijenjuje pojam formulom, a uzrok pravilom i vjerojatnou. Stare metafizike kategorije supstancije, kvalitete, patnje, bitka ili opstanka za znanost su nevane. Dapae, filozofija Zapada zaeta je na mjestu mitologije, filozofije bitaka i elemenata racionalizirani su ostaci.

-- U toj metafizici prosvjetiteljstvo je prepoznalo stare moi, strah pred grkim demonima. Treba vladati materijalom bez iluzija djelotvornosti, osobina, ispravnosti. To su stare univerzalije. Postavi argumentom mitovi potpadaju pod racionalnost prosvjetiteljstva totalitarnog miljenja.

-- Prosvjetiteljstvo temelj mitova vidi u antropomorfizmu, subjektivizaciji prirode, kreiranje mitova bliskih sebi kao reakcija na nadmo prirode. Sve je to ovjek (Sfingina zagonetka).

-- Ideal prosvj. sustav je iz kojeg slijedi sve i svatko, jedinstveno zahvaeno. Sam Bacon govori o univerzalnoj znanosti, smatrajui kako unato pluralnosti samih istraivanja oni se vode jednom logikom niti prisutnom u svim aspektima. Brojka je kanon prosvjetiteljstva

-- No, mitovi koji su rtva prosvjetiteljstva bili su njegov navlastiti proizvod. U znanstvenoj kalkulaciji ne izvjetava se o zbivanju kao to se to radilo kroz mitove i rituale, koji imaju itavu predstavu zbivanja, uglavnom simbolike naravi (s neime iza, a ne bezveze izmiljeno). Bogovi e se izdvajati iz tvari kao pojmovi u kojima su tvari sadrane ili jesu ta tvar.

-- Svijet biva podreen ovjeku bez obzira na razlike meu mitolokim kulturama. Stvarajui Bog i ureujui duh su kao diktatori na prirodom. ovjek je beskompromisno ista stvar.

-- Mit se dakle uvlai u prosvjetiteljstvo, a priroda u objektivnost. Prosv. se spram stvari odnosi kao diktator spram ovjeka, manipulacija i priznanje samo kao podlenost manipulaciji.

-- Stvari iz vremena magije jo su imali svoju osobnost, povezanost, proizvoljnost primjerka. Bacanjem kletvi kroz rituale ne masakrira se bog, nego rtvenja ivotinja, svoje svrhe i osobitosti. U znanosti, toga nema. rtvena ivotinja postoji, ali bog ne. Atom se razbija kao uzorak materija, a ne zamjenik neega, a laboratorijski kuni kroz proces patnje nema svrhu zamjene ili simbolinosti ve je puki primjerak.

-- Na stupnju magije san i slika nisu puki znaci stvari, nego su povezani slinou i imenom. arobnjatvo slijedi cilj kao i znanost, ali mimesisom, ne distancom spram objekta (kao to to radi znanost). Nepokolebljivo povjerenje u mogunost ovladavanja svijetom, ono to Freud pripisuje arobnjatvu, zapravo bi bilo doista to u sredstvima znanosti.

-- Mitologija je zapoela igru procesa prosvjetiteljstva. Svaki teorijski stav pada pod kritiku da jest samo vjerovanje, pa e se dogoditi i da premise prosvjetiteljstva (duh, istina, itd) budu odbaeni kao primitivno vraanje. Kao i priroda i kultura = prosvjetiteljstvo i mitologija sapliu se.

-- Princip imanencije koji prosvjetiteljstvo zastupa nasuprot mitskom zamiljanju mit je sam. Rei da je svaki dogaaj dio ponavlja malo je apstraktno?

-- Prosvjetiteljstvo e rastvoriti nekadanju nejednakost lokalno, ali e je univerzalizirati, postaviti kriterije slinih temelja. Prosvjetiteljstvo kroz univerzaliziranje simpatizira sa socijalnom prisilom (ak i preko liberalizma), stvara manipulatorski kolektiv u kojem nestaje individualnog (zapravo posebnog. Eagleton). Primjer: ime horde se pojavljuje u organizaciji Hitlerove omladine, no ovdje se ne zapada u puki barbarizam ve se radi o ispoljavanju jednakih prava na nepravdu spram jednakih. Poanta je ovdje to e Horkheimer i Adorno uputiti da se Marxovo predvianje o akumulaciji kapitala do toke socijalne revolucije nije dogodilo, ve se dogodilo neto posve drugo, totalitarizam i faizam.

-- Svaki pokuaj da se slomi prirodna prisila unitavanjem prirode stvara nunu prirodnu prisilu (jau).

-- Pretpostavka apstrakcije, distancija subjekta spram objekta distanca spram stvari koje gospodar dobija posredstvom onoga koji vlada. Naime, Homerski epovi i himne Rigvede su iz vremena ratnikog pokoravanja i gospodarenja tlom gdje kraljevi poglavice dre narod na dnu, a srednja klasa zanimanja lijenik, prorok, obrtnik i trgovac brinu za promet (i komunikaciju).

-- Diskurzivna logika (ona prosvjetiteljska) razvija opost misli, gospodstvo kao pojam raste na zbilji, a ne obratno.

-- Ono to primitivac doivljava natprirodnim nije duhovna supstancija suprotstavljena materijalnoj, nego isprepletenost svega prirodnog suprotstavljena pojedinom lanu. Fiksacija nepoznatog u transcendentno tj sveto. Kada se o stablu (kranstvo) ne govori kao o stablu nego o neemu drugom, jezik je taj koji pokazuje rascijep, diobu subjekta i objekta.

-- ovjek misli da se oslobodio straha onda kada vie nema nepoznatog. To odreuje proces demitologiziranja, pa e prosvjetiteljstvo biti mitski strah koji je postao radikalan, pozitivizam provjetiteljstva biti e univerzalni tabu. Nita nesmije biti nezahvaeno, ostati izvana.

-- Umjesto da se prelazi u zbiljski ljudsko stanje, ovjeanstvo zapada u nov oblik barbarstva (pogovor)

-- Korak od kaosa u civilizaciju u kojoj prirodni odnosi svoju mo ne ispoljavaju neposredno ve posredstvom ovjekove svijesti nije promijenio princip pravednosti. Znak pravednosti unutar same prirode lei prisutan od pamtivijeka (npr. Zeusova vaga). Ljudi oboavaju ono emu su bili podreeni, feti je potpadao pod zakon jednakosti, a sada je jednakost feti. Pa i jo za gre rane filozofije oblikovalo se rano prosvjetiteljstvo kojeje raspoznavalo mitove i od njih inilo plodove mate.

-- Saplitanje razdvajanja vidljivo je i u odnosi znanost i umjetnosti. Podvajaju se kao razliita podruja kulture i pritom bila jednako upravljiva, ravnopravna, da bi se zatim privukle.

-- Taj rascjep (provaliju) filozofija je uvijek gledala u odnosu znak pojam. Zanimljivo, Platon umjetnost odbacuje onom gestom kojom znanost odbacuje Platonove ideje. Homer svojom umjetnou politiki i dravno nije nikako pridonio, barem tako Platon smatra, pa bi se prema tome umjetnost tek trebala dokazati. Slino bi vrijedilo i za Platonove ideje iz pozicije znanosti, a opravdano bi i umjetnost mogla odbaciti znanstveno unverzaliziranje. Valja rei, i aranje i umjetnost stvaraju svoj svijet izoliran od zbilje, onaj u kojem zakon zbilje ne igra ulogu => Prema Schellingu, umjetnost poinje tamo gdje znanje ostavlja ovejka na cjedilu. On je smatra primjerom za znanost i tamo gdje je umjetnost, znanost tek treba dospjeti. Umjetnost e dokinuti diobu slike i znaka u smislu Schellingova nauka, ali u graanstvu to nije toliko oito ve kultura religije zauzima mjesto gdje dolazi umjetnost (iako su u sadraju povezane).

- No vjera, pogotovo dominantnih religija, je privativni pojam ne postoji ukoliko nije nasuprot znanja, odnosno ukoliko ne istie suprotnost. Time samu sebe ograniava i nedoputa prostor za razvoj.

-- Oganj i ma, inkvizicija, reformacija i protureformacije nisu posljedice vjerske napetosti nego ozbiljenje principa vjere. Beskompromisno se namee kroz povijest kao pojava koja bi istom htjela zapovjedati. Kada jezik stupa u povijest, majstori su sveenici i vraari. Nisu li upravo oni udarna sila na one koji vrijeaju simbole nadzemaljskih snaga? Kako kakvi upravljai drutva.

-- U idovskoj religiji, u kojoj ideja patrijarhata prelazi u unitenje mita, veza izmeu rijei i bitka ostaje priznata zabranom izgovaranja imena bojeg. Religija ne trpi ojaanje svih onih smrtnih.

-- Pojmom odreene negacije Hegel je istakao element koji odvaja prosvjetiteljstvo od pozitivistikog raspadanja, ali kada ga je doveo u apsolut (istraiti odreene negacije Adorno/Hegel), pretvara ga u mit. (ini se, deki ciljaju na to da dovoenje u krajnost [materijalno, metodiki, apstraktno...] stvar ini mitom).

-- Neistina prosvjetiteljstva ne lei u analitici, nego u tome to bi proces trebao biti unaprijed odreen. Nepoznanica u matematikom postupku, onda kada je uinjena nepoznanicom, zapravo postaje poznata (ili odmah, ili kroz proces jednadbe). Priroda je ono to treba matematiki zahvatiti, ono iracionalno opkoliti matematikim teoremima svodei svijet na razinu matematike, prosvjetiteljstvo mnije da se obranilo od ulaenja u mitoloko, postajanja mitologijom ili utjecaja mitologije. Izjednauju miljenje i matematiku odvajanjem matematike u jednu instancu. Matematiki nain postupanja, za razliku od promiljanja miljenja, opet postaje svojevrsni ritual, noem strogim pravilom matematikog rezoniranja.

-- Prema Kantu: ovladavanje prirodom predstavlja onaj krug u koji je kritika istog uma zatvorila miljenje, naime, neumorno napredovanje u miljenju koje je pritom uvijek ogranieno. Nema takvog bitka u koji znanost ne moe proniknuti, ali ono u to pronikne nije bitak.

-- Naprosto, ono to se ini trijumfom subjektivne racionalnosti, tj proces podvrgavanja svega bivstvujuega pod logiki formalizam, iskupljuje se podreivanjem uma pod neposredno dano namjera spoznaj jest odreena negacija neposredno danog. Podreivanjem bivstvujueg postaje slijepa pri reprodukciji iste i to je vodi ka mitologiji jer njena poanta jest esencija postojeeg. Njeni likovi odravaju jezgru stvari.

-- U prosvijetljenom je svijetu mitologija prela u profanost. Opstanak, oien mitologije, poprima karakter onoga to likovi mitologije (npr. demon) jesu bili. Animizam je dao duu, industrijalizam postvaruje due, njegov ekonomski aparat oprema robu vrijednostima koje odluuju o ljudskom ponaanju. ovjek je odreen kao puka stvar, uspjean ili propao, prilagoen ili neprilagoen svojoj funkciji koju mora slijediti.

// Pria bi se dala svesti na klasino promicanje cilja. Toliko opsjednuti anti-pozicijom da postajemo ista. Izmjena uloga itd. //

-- Jastvo koje poslije sistematskog brisanja prirodnih tragova ne bi smjelo biti ni krv ni dua ni prirodno ja odlazi u transcendentalno-logiki subjekt. Onaj tko se neposredno preputa ivotu, bez racionalnog odnosa spram samoodravanja, po sudu prosvjetiteljstva pada u pretpovijesno. Ali, to se vie proces samoodranja izvrava graanskom podjelom rada, to vie trai samozapaljenje individua koje se moraju duom i tijelom oblikovati po tehnikoj aparaturi. Podreivanjem itavog ivota zahtijevima njegova odranja, manjina koja zapovijeda jami vlastitom sigurnou i opstanak cjeline.

-- Uvijek kada bi novi narodi i slojevi potisnuli mit, strah se pred prirodom shvaao animistikim praznovjerjem, a ovladavanje van-nutra prirodnom svrhom ivota. Ljudi moraju uvijek birati izmeu svojeg podreivanja prirodi i podreivanja prirode jastvu. Gospodarstvo na to tjera. Pod njegovom prisilom, ljudski je rad uvijek odvodio od mita u iju je vlast pod tom prisilom uvijek nanovo dolazio.

-- Odiseja je temeljno umjetniko djelo i pria na koju se knjiga oslanja. U 12 pjevanju moraju se odhrvati pjevu sirena, koje sve znaju i sve poznaju to se dogodilo. Sirene su povratak u prolost. No Odisej se naivio i napatio, pa je njemu trodioba vremena jasna, poput vode zemlje i zraka. Njegovo izdravanje ono je to se mora uiniti: treba sadanji trenutak da se oslobodi vlasti prolosti, tako da se stavi u nepovratno (ogradi ili suzbije), a praktikabilno stanje stavlja se na raspolaganje onom sada.

-- ovjeanstvo je moralo proi strane stvari prije no to je bilo stvoreno jastvo, identini, muevni, svrhoviti karakter ljudi i neto od toga se ponavlja u djetinjstvu. Napor da se odri ono ja prati sve stupnjeve razvoja. Onaj tko eli opstati ne smije se sjeati nepovratno izgubljenog. O tome brine drutvo. Onaj tko radi mora svjee i sabrano gledati naprijed, tako ostaju praktini. Odisej pak igra ulogu veleposjednika, poslodavaoca, gospodara. Mijenja sreu za mo. Otvrdoglavljuje ju. Time oni ispod njega reproduciraju svoj i njegov ivot, pa je on i prisiljen ostati u svojoj drutvenoj ulozi.

-- Kulturalno dobro u korelaciji je s komandiranim radom, a jedno i drugo temelji se u neumitnosti drutvene vlasti nad prirodom.

--Mjere primijenjene na odisejevoj lai alegorija su dijalektikog prosvjetiteljstva. Prokletstvo neprestanog napretka neprestana je regresija. Regresija nije ograniena samo na osjetilnost ve i na samozadovoljni intelekt koji se odvaja od osjetilnog doivljaja kako bi ga podredio. Duh postaje aparat gospodstva, onakav kakvim ga je graanska filozofija oduvijek smatrala.

-- Regresija mase danas je novi oblik zasljepljenosti ne mogu uti to jo nisu uli i ne mogu opipati to ve nisu opipali. Totaliziranjem drutva (prosvjetiteljstvo takoer) ljudi postaji rodovna bia. Konkretni uvjeti rada nameu konformizam, a ne svjesno zagljupljivanje ljudi. Dakle, indirektno nas ini umrtvljenima, neosjetljivima.

-- Nemo radnika nije finta gospodara nego logika konzekvenca industrijskog drutva. To je kao odsjaj gospodstva, koje se moralo u privredi opredmetiti u zakonu i organizaciji. Ali gospodari ne vjeruju o objektivnu nunost iako postupke znaju proglasiti takvima. Glume ininjere svjetske povijesti, no samo e oni podreeni za svaki porast ivotnog standarda postati nemoniji kao uvjet nunosti. Stvorilo je instrumente koji su s razumljivi svima jezik, oruje, strojevi. U gospodstvu se moment racionalnosti pojavljuje kao neto to mu je suprotstavljeno. Izgubljeno ratio, meutim, se pribliuje drutvu tako to se pomiruje sa slobodom ovjeka, drutvo ga ini subjektom

-- Danas je perspektiva opeg drutvenog ozbiljenja toliko otvorena da je vladajui proglaavaju miljenje ideologijom.

-- Nazivanjem gospodstva zavadom prosvjetiteljstvo istovremeno jaa i oslabljuje svoju poziciju. Osuivanje praznovjerja znailo je jaanje gospodstva.

-- Kao organ prilagoavanja i puka konstrukcija sredstava prosvjetiteljstvo je destruktivno, duh takve nepopustljive teorije mogao bi duh napretska bez milosti usmjeriti ka cilju. Bacon je htio da postoje stvari koje kraljevi ne mogu kupiti. Te stvari pripadaju graanstvu, koje je povealo silu kroz trite, koje je pak povealo te stvari do toke da nije potrebno graanstvo, ve svi. Prosvjetiteljstvo se dopunjuje i dokida kada se najblii praktiki ciljevi razotkriju kao ono najudaljenije postignuto i kada se priroda prizna kao izvor. U razrijeenju tog znanja, prema Baconu, ljudi opstaju. Ono to se, meutim, dogaa jest da se u sadanjem vremenu prosvjetiteljstvo pretvara u prijevaru masa.

-- Horkheimer i Adorno dakle pribliavaju neposredni odnos uma i prirode u drutvu. Ono to ih mui jest zato ovjeanstvo umjesto prijelaska u zbiljski ljudsko stanje (zapada), takore napredak koji nije istovremeno i nazadak, prijee u barbarizam nove vrste. Knjiga je dovrena 1944. to znai da su direktno motivirani djelovanjima Hilterove Njemake i svjetskim ratom. Kritika teorija je prema Marxu sagledavala razrijeenje stanja kao ili carstvo slobode ili barbarstvo, pritom racionalnost zadravajui neupitnom. Horkheimer i Adorno u pitanje dovode upravo instrument racionalnost. Deki e vraenjem u povijest nastojati protumaiti greku zbog koje se iznova zapada u barbarstvo, dodue novog oblika. Prema njima, prirodu nisu ukomponirali i ovladali njome, ve je potisnuli, a prosvjetiteljstvo je za to najbolji primjer. Drugim rijeima, ono to su sami prosvjetitelji propagirali pogreno su provodili, iako moda ne namjerno. Zbog toga danas mase prihvaaju novi despotizam, novu mitologiju.

EKSKURS 1: ODISEJ ILI MIT i PROSVJETITELJSTVO

-- Propovjetka o sirenama sadri u sebi ukrtenje mita i racionalnog rada, a Odiseja u cjelini svjedoi o dijalektici prosvjetiteljstva. U Odiseji se nailazi na prijelaz izmeu epa i mita, na njihovo razdvajanje, to je historijski proces. Odisej je ovdje kao praslika graanske individue koja nastaje samoodravanjem i samopotvrivanjem. Autori se, dodue, Odiseji okreu kao povijesno-filozofskoj protivnosti romana. Dakle samom djelu.

-- Na primjeru epa, pri kraju se pojavljuju karakteristike romana, mit se razara time to se odsjajuje u racionalnom poretku. U Odiseji, autori razmatraju koritenje jezika i nain na koji on prelazi u oznaku iz neeg to jest. Izraz i intencija se razilaze, a lukavost je koritenje te razlike (razumijevanje iste).

-- Lutanje od Troje do Itake put je posve slabog jastva koje tek zadobija putovanje kroz mitove. Sviejt je sekulariziran u prostoru u kojem se odvija, demoni prebivaju na rubovima sredozemlja, ali pustolovi imenuju svaki prostor. Odisejeve pustolovine sve su redom mamljenja koja odvlae od logike. Gdje jeopasnost biti e i spas. Holderlin. Odisej kao i svi junaci kasnijih romana odbacuju sebe kako bi se pridobili, otuenjem od prirode izvravaju predajom prirodi. On se vraa kao sudac i osvetnik, ono to je izbjegao i od ega je pobjegao.

-- Odisej vara prirodna boanstva kao to civilizirani putnik vara divljake nudei im staklene drangulije za slonovu kost.

-- Svi ljudski rtveni ini, planski provoeni, podreuju boga primatu ljudskih svrha, razrjeavaju njegovu mo, a prijevara na njemu prelazi u onu koju nevjerni sveenici poinjuju nad vjernom opinom. Lukavost potjee iz kulta.

-- Sve dok se rtvuju pojedinci, dok ukljuuje suprotnosti koletiva i individue, vri se prijevara. rtva ne spaava prekinutu komunikaciju, nego institucija rtve jest nasilni in.

-- Povijest civilzacije povijest je odricanja. Svatko tko se odrie daje od svog ivota vie no to mu se vraa, vie od ivota koji brani.

-- Samoodranje i tjelesna snaga nisu vie isto: atletske sposobnosti Odisejeve su sposobnosti dentlmena koji, osloboen praktikih briga, moe trenirati vladajui i svladavajui se. Snaga distancirana od samoodranja upravo koristi samoodranju.

-- Duh koji vlada prirodom uvijek vindicira superiornost prirode u takmienju. itavo se graanstvo prosvjetiteljstva slae u zahtijevanju trezevnosti, smisla za injenice. elja ne smije biti otac misli. Ratio koji potiskuje mimesis nije puka suprotnost. Oponaanje stupa u slubu gospodstva time to ovjek i samog ovjeka proglaava antropomorfizmom. Lukavost Odiseja jest u tome to se podreuje prirodi, daje joj njezino i time je vara, ona mu postaje instrument.

-- Svi susreti s neobinostima, Scila i Haribda, sirene, lotofagi (oni koji jedu lotos i zaboravljaju prolost, vegetiraju), kiklop, ispiti su izdravanja prolost i noenja s budunosti. Interpretacija je fina...ali naprosto mi se nekad ini da navlae analogiju.

EKSKURS 2: JULIETTE ILI PROSVJETITELJSTVO I MORAL (temelj Kant)

-- Po Kantu, prosvjetiteljstvo je izlaenje ovjeka iz nezrelosti za koju je sam kriv, a nezrelost je nesposobnost upotrebljavanja vlastitog razuma bez vodstva drugog.

-- Um pomou vlastite konzekvencije pojedine spoznaje sastavlja u sustav.

-- Kod Kanta, Leibnitza i Descartesa racionalnost sastoji u tome da se istovremenim dizanjem viim rodovima i sputanjem niim vrstama zavri sustavna veza.

-- U smislu prosvjetiteljstva miljenje je uspostavljanje jedinstvenog, znanstvenog reda i izvoenja injenine spoznaje iz principa bez obzira na to da li su protumaeni kao proizvoljno postavljeni aksiomi, uroene ideje ili najvie apstrakcije. Meu njima vlada logiki odnos.

-- Um doprinosi ideju sustavne misli. Razum utiskuje stvari razumljivost koju subjektivni sud o toj stvari nalazi kao objektivnu kvalitetu i prije no to doe do ja. Um je sposobnost izvoenja iz posebnog u ope, shematizam istog razuma.

-- Usaglaenost prirode i spoznajne moi uputa je za organizirano iskustvo.

-- Sustave kojem smjera prosvjetiteljstvo jest onaj oblik koji se najbolje nosi s injenicama u praksi.

-- (malo kanta opet) Zapaanje kojim se potvruje opi sud ve je taj sud priredio i prije nego se poeo opaati. Okolnosti ne omoguuju konflikt izmeu znanosti, duha i ovjeka jer su osjetila unaprijed odreena pojmovnom aparatu. Prije nego to doe do zapaanja, graanin a priori vidi tvar iz koje ga sebi sam sastavlja.

-- Znanost se u opem spram prirode i drutva ponaa kao osiguravajue drutvo u posebnom spram ivota i smrti. Svejedno je tko umre, radi se o odnosu tih dogaaja i obaveza kampanje.

-- Znanost sama nema svijest o sebi, ona je orue, meutim, prosvjetiteljstvo je filozofija koja istinu izjednaava sa znanstvenim sustavom. Utemeljivanjem tog identiteta Kant je doao do pojmova koji nemaju znanstveni smisao. Samorazumijevanje znanosti proturjeno je znanosti samoj.

-- Moralni nauci prosvjetiteljstva svjedoe o beznadnom stremljenju tomu da se umjesto oslabljene religije pronae intelektualni razlog da bi se izdralo u drutvu ako interes zakazuje.

-- To je uobiajeni pokuaj graanskog drutva da obzir bez koga civilizacija ne moe egzistirati utemelji neim drugim, a ne materijalnim interesom i nasiljem. Pokuaj koji je sublimniji ali jednako efemeran (nevjean).

-- Korijen kantovskog optimizma, po kojemu je moralno djelovanje umno i tamo gdje je podlost u prednosti, jest strah od povratka u barbarstvo.

-- Totalitarni poredak do kraja ustvruje prava kalkulirajueg miljenja.

-- Djelo Markiza de Sada pokazuje razum bez vodstva drugog. Graanski subjekt osobloen tutorstva.

-- Samoodranje jest konstitutivni princip znanosti. Ono Kantovo ja, jedinstvo apercepcije, najvia toka o koju valja objesiti logiku, proizvod je i uvjet materijalne egzistencije.

-- Prosvjetiteljski duh suprotstavlja se autoritetu samo onda kada autoritet ne postie poslunost. Budui da sadrajne ciljeve otkriva kao mo prirode nad duhom, zbog formalnosti je na raspoloenju svakom prirodnom interesu. Vraeno u prirodu, miljenje postaje organom.

-- U novom dobu prosvjetiteljstvo je ideje harmonije i usavravanja oslobodilo njihovog hipostaziranja u religioznom onostranstvu i dalo ih ljudskom stremljenju kao kriterije u formi sustava.

-- Princip po kojem je um suprostavljen svemu neumnom utemeljuje istinsku suprotnost prosvjetiteljstva i mitologije.

-- Pametno je samoodravanje kod onih gore postala faistika mo, a kod individualaca prilagoavanje na nepravdu pod svaku cijenu.

-- Prosvjetiteljstvo novijeg vremena od samog je poetka bilo u znaku radikalnosti: time se razlikuje od svih ranijih stupnjeva demitologijzacije. S dolaskom novih poredaka sve stare odanosti su se odbacivale, a nove ih zamijenjivale. Prosvjetiteljstvo je eliminiralo odanost kao mitoloko jer je odanost objektivno utemeljeno u stvari. Ono ne slui gospodstvo tako sigurno kao to su to prijanje ideologije inile. Prosvjetiteljstvo inzistiralo je, naprosto, na dokidanju svega.

-- Dogaa se naprosto da je filozofija poela autoritet i hijerarhiju proglaavati vrlinom i to nakon to ih prosvjetiteljstvo prozove laima. Prvo su to logiki postavili, a zatim bi to razminirali. Ugroavaju sami sebe.

-- Sadeovo djelo predstavlja kritiku koja istie scijentivistiki princip sve do unitenja.

-- Juliette, lik u djelu, demonizira katolicizam kao najmlau mitologiju, a s njome i civilizaciju uope. Energija vezana uz sakramet okree se sakrilegu. Izopaenje prenosi na itavo drutvo kao takvo. Zanimljivo, Juliette ne postupa fanatiki nego poslovno i prosvijetljeno provodi sakrileg, koji je katolicima odavno u krvi. Bira tabooiranje naine ponaanja.

-- Nakon formaliziranja uma suut je preostala kao osjetilna svijest o identinosti opeg i posebnog, kao naturalizirano posredovanje. Ono to suut ini upitnom nije mekoa, nego ogranienost. Faistiki su gospodari svijeta perhoresciranje suuti preveli u perhoresciranje politikog obzira i u apel za staleko pravo, u emu se susreu sa Schopenhauerom, metafiziarem suuti. Schopenhauer je nadu u uvoenje ovjenosti smatrao umiljenim ludilom onog tko se smije nadati samo nesrei. Neprijatelji suuti nisu htjeli izjednaiti nesreu i ovjeka. Za njih je egzistencija nesree bila sramota.

-- Formaliziranje uma intelektualni je izraz mainske proizvodnje.

-- Prosvjetiteljstvo je ciljeve nekadanjeg gospodarstva uinilo iluzijom, ali im istovremeno, samom gospodstvu, oduzima praktini razlog, ini ih uvjetovanom mainerijom ekonomije za koje svrha nije bitna.

-- U de Sadeovom djelu, Juliette ne ini sakrilegiju samo iz funkcionalnosti ve i iz zadovoljstva i oboavanja iako ono i nema neku praktinu svrhu. Budui da se radi o poprilino primalnom djelovanju, ovdje se iitava ljudska distinkcija spram prirode u prirodi, nita se ne radi iz zadovoljstva ili oboavanja ve iz puke potrebite nude. Aspekt drutvenosti koju uitak posjeduje, pripadajui ovjeku, upuuje na otuenje od prirode. Miljenje, dakle, je razlog (ili uzrok) otuenja od prirode, ona opa karakteristika civilizacije, pa bi taj aspekt uivanja bio eskapizam u prirodno, svojevrsna osveta otuenja.

-- Uitak postaje predmetom manipulacije, posredstvom direktne kontrole. Izgradnja sve kompleksnijih socijalnih organizama smanjuje mogunosti bijega iz rutine naina ivota. Za Nietzschea, uitak je mitski.

-- U Juliette se, meutim, kristalizira i promjena odnosa zbog pozicije ene u drutvu. Patrijarhalno potiskivanje i nedoputanje enske dominacije inilo je kao kontra-efekt ene izvorom iznimne strasti i ljubavi. Izjednaavanjem drutvenih odnosa, micanje podinjenosti, izaziva proces gubljenja te specifine strasti jer je pretvara slobodnu osobu koja mora brinuti o sebi. Takva, takoer potpada pod maineriju ekonomije, pa ideja slobodnog, samostalnog radnika i u tom podruju nestaje. I taj se um racionalizira i poinje kalkulirati o sebi.

-- Odlaenjem u pozadinu ivota, odnosno kritikim sagledavanjem s distance, analizom se raspruje i neto poput ljubavi. Juliette dakle, iz razvratnika bez iluzija postaje bistra praksa, a njena kritika dvosjekli je ma vezan za prosvjetiteljstvo.

-- Drutvena hijerarhija i razvoj poivaju na nasilju. Gospodstvo nad prirodom reproducira se unutra drutva. Kranska civilizacija, koje je ideju da treba tititi slabijeg upotrijebila za izrabljivanje, nikada nije sasvim pridobilo preobraene narode. Afekt primjeren praksi podinjavanja je prijezir, a ne potovanje, u samom kranstvu iza ljubavi stoji mrnja, specifino usredotoena na samu enu: kult madone ena je kroz povijest morala ispatati ulogom razvratnice, prevratnice, vjetice, demonske kokete, itd.

-- Potisnuta ena zapravo je ono blisko prirodi, podsvjesno ureeno. Gotovo neovjena.

-- Uitak se udruuje s okrutnou, svojevrsno postaje Nietzscheova ljubav, po sredstvima rat, po temelju mrnja spolova. Beskompromisno sadistika.

-- Pred ratiom se predanost volje biu ini idiopoklonstvom. Prolaznost poklonstva proizlazi iz zabrane mitologije. Ona je pak donesena kroz idovski monoteizam, a kranstvo je htjelo zadobiti narod pomirenjem s prirodom kroz nauk o razapetom bogu. Nietzsche, meutim, ne eli zamijeniti boga nadovjekom niti negiranjem zakona pripadati veem jastvu. Kantov princip uenja svega iz maksime vlastite volje kao takve koja ujedno moe imati samu sebe za predmet kao opezakonodavnu jedino je i tajna nadovjeka. Volja nije manje despotska, ali oba principa smjeraju neovisnosti o vanjskim moima. Za Sadea prosvjetiteljstvo je socijalni fenomen kidanja veza, ne duhovni. Njegovo djelo razotkriva mitologijski karaker religije Le Play navodi da je svaka zapovijed nitavna pred istancom formalnog uma.

-- Sigurno je kod onih gore u graansko doba rjee dolazilo do ubijanja ena i djece, do prostitucije i sodomije, nego kod onih nad kojima se vlada, koji su preuzeli ranije navike gospode. Ali, zato su gospodari, ukoliko se radilo o moi, gomilali brda leeva, ak i u kasnijim stoljeima.

-- Nietzsche i Sade, za razliku od pozitivizma, uzeli su znanost za rije onako kako je trebalo. S Kantom u kombinaciji, svo troje iznosi kako se ne moe iz uma konstruirati naelni argument protiv umorstva. Time izgovaraju znaenja jednog svijeta sazdanog na podreivanju svega prirodnog. Negiraju umnost morala, odnosno, dovode pretpostavku morala u pitanje.

IV. KULTURNA INDUSTRIJA

- Prosvjetiteljstvo kao masovna obmana [+Kritika na film i zabavu]

-- Sociologijsko mnijenje da se gubitkom oslonca u objektivnoj religiji, raspadanjem pretkapitalistikih ostataka, socijalnom/tehnikom diferencijacijom prelazi u kulturani kaos jest la. Kultura danas svemu namee slinost.

-- Film, radio, revije i arhitetkiko kretanje razvoja gradova predstavljaju sistem. Ideja o gradovima ureenim nabacanim malim stanovima kroz koje se nudi ideja individualizacije potpadanje je pod ono potpuno suprotno individualiziranju, kapitalistika mo. Kapitalizam te ureuje da bude dio mase, dio masovne kulture pod idejom individualnosti, kapitalistiki monopol.

-- Interesenti kau da djelovanje milijuna trai naine reprodukcije zbog kojih je neophodno nabavljati konstantno nova dobra. Standard izlazi iz potrebe konzumenata pa bi se proces akceptirao bez otpora. Racionalnost tehnike proizlazi iz racionalnosti gospodstva.

-- Korak od telefona do radija tu je evidencija telefon je jo uvijek u ovjeka zadravao subjektnost, ve radio demokratski od svih ini sluatelje, objekte. Raspoloenje publike prema tom zbivanju biti e dio sistema, a ne opravdanje i kada u tom vidu jedna grana kulture postupa po istom principu kao i druga grana koja joj je sadrajno ili razliita ili posve suprotna, spontana elja publike nije izgovor.

-- Valja primijetiti kako kulturni monopol i njegovo gospodstvo ipak ne igra toliko bitnu ulogu koliko istinski vlastodrci sektora industrije, elika, elektriciteta, kemije, itd. Pred njima, mala kultura moe biti poiena. Ovisnost tele-kompanija o elektroindustriji ili filmova o bankama karakteristini su primjer kulturne meuovisnosti u sistemu. I sami tehniki mediji se meusobno prisiljavaju na povezanost, odnosno ele biti povezani, a iako su razlike izmeu tipova automobila jasne i zanemarive u funkcionalnosti, one su ovdje izraene kao kljune stvari (koje vesele ljude) ponajvie radi psiho-efekta slobode biranja i konkurentnosti. Ta logika konzistentnost i usuglaenost uspijeva bolje nego u radovima Wagnera. Njih integrira radni postupak.

-- Iz ovoga proizlazi kako pazi sad ve korisnik slobodnog vremena svoju individualnost ravna prema proizvodnji. Kantov shematizam dovoenja mnogostruke osjetilnost u vezu s fundamentalnim pojmovima umjesto da je uspjela u subjekta ovjeka uspijeva u apstraktnomindustriji, proizvodnji, ekonomiji. (Bilo bi logino rei, dakle, kako poprimanjem karakteristika subjekta oni drugi koji su to trebali biti postaju objekti). U neku ruku, Kantova se filozofija iskazuje upravo u toj industriji jer u shemi tog procesa ne mogu dati nita to prije toga nije bilo klasificirano u procesu produkcije (poput opaske Einsteina raunalima u njima se ne nalazi nita vie od onog to je stavljeno).

-- U svakom radio/film predstavi moe se nai ono to se ni jednom pojedinanom nego samo svima zajedno u drutvu moe pripisati kao djelovanje. Svaka pojedina manifestacija kulturne industrije neumitno reproducira ljude kao ono u to ih je pretvorila cjelina. U tomu da proces jednostavne reprodukcije duha ne pree u proirenu budno vodi rauna produkcijska pozadina. Nigdje i nikada prije svaki umjetniki, socijalni i gradivni aspekt nije bio toliko podreen prosudbi, odluci i zabrani kao u produkciji filma.

-- Kulturna industrija, poput svoje suprotnosti, avansira umjetnosti, zabranama pozitivno odreuje svoj jezik, s vlastitom sintaksom i izborom rijei. Sve pojavno tako je temeljito obiljeeno da se upravo nita vie ne moe pojaviti to ne bi ve unaprijed pokazivalo tragove argona, to ne bi ve odmah izgledalo kao doputeno.

-- Paradoksalnost rutine koja se travestira u prirodu nalazi se u svim ispoljavanjima kulturne industrije. I takva komplicirana priroda ima svoj oblik. Nietzsche: Sustav ne-kulture kojem se moe priznati stanovito jedinstvo stila ukoliko uope jo ima smisla govoriti o stiliziranom barbarstvu.

-- Umjetnim bi se stilom u najboljem sluaju mogao nazvati onaj koji je izvana nametnut porivima oblika koji se tomu odupiru. U industriji kulture dogaa se obratno.

-- Stil kulturne industrije sebi je negacija jer se levelira u mutnu istost. Ono to bi trebalo biti posebno istie se kao ope, ali istovremeno i kao posebno, a ope zamjenjuje i postaje posebno.

-- Ovakva izopaenost stila, meutim, ukazuje na jasne razlike spram prolosti. U prolim vjekovima specifinost stila ukazivala je na strukturalni poredak. Meutim, autori koji su ostali zapameni primjenom nareenih parametara stila upravo su izraavali ono kruto u njemu, ono ograniavajue, sebe inei genijima. Klasini radovi velikih umjetnika poput Mozarta upravo su sjali zbog razvojne tendencije ka drugaijem ili suprotnome od onog to se inkarnira.

-- Kulturna industrija postavlja imitaciju kao apsolut. Ona, naime, daje svoj stil kojim obuhvaa sve. U svojoj svrsi zaposjedanja svih osjetila ovjeka neugodno uozbiljuje ideju jedinstvene kulture koju filozofi suprotstavljaju omasovljenju.

-- KI e, dakle, biti cilj liberalizma koje se predbacuje nedostatak stila. Nije sluajno da su ba u liberalnim zemljama trijumfirali kulturni izraaji filma, asopisa, deza ili radija. (Paziti na vrijeme pisanja knjige) dok su prigovarali zaostalosti Amerike za europskom tehnikom, pred-faistika Europa zaostajala je za razumijevanjem kulturne industrije.

-- Neko su se umjetnici potpisivali u pismima s ponizni sluga, a pritom ruili prijestolja i oltare. Danas zovu efove imenom dok prisiljeno potpadaju pod ekonomiju industrije.

-- Pod vladavinom privatnih kulturnih monopola, to je odavno predvidio Tocqueville, tiranstvo puta tijelo slobodnim, a laa se duha. Nekada bi mislio suprotno i bio ubijen, danas misli suprotno i postaje stranac. Odbaenik. (Simmel)

-- U materijalnoj se produkciji mehanizmi ponude i potranje raspadaju, ali u duhovnoj produkciji djeluje kao kontrola. Ono staro klasino: svi su potroai, prihvaate to je dano. Princip propisuje da potroau treba sve potrebe predstaviti kao da ih kulturna industrija moe ispuniti,, ali s druge strane, te potrebe ve unaprijed urediti tako da u njima samog sebe doivljava samo kao potroaa, kao objekt kulturne industrije (po mogunosti nesvjesno). Fora u kulturi, tj obmana jel, nije u tome to nudi zabavu, ve u tome to ukazuje na ogranienje zabave tamo nekakvim radom.

-- Ono znaajno, kulturna industrija jest pogon za zabavu. Velika reorganizacija filma pred prvi svjetski rad, u namjeri ekspanzije, sastojala se iz svjesnog prilagoavanja potrebama publike koje su se u pionirskim danima platna jedva uzimala u obzir. Podinjanje publici kako bi se publiku podinilo. Naime, u zabavu se bjei iz radnog principa kako bi se ponovno obnovili za rad, tj. normirani posao. Animirani filmovi su iz svoje intencije vraanja ivota osakaenima, nezainteresirani za realitet okrutnosti, preli u serijale likova koji se bacaju po ekranu i mlate, podsjeajui na realitet gledatelja. Skrovita artistike koja zastupa ono ljudsko naspram mehanizma drutva nestaje zbog planirajueg uma koji od svega trai da dokae svoje znaenje i uinak. Pogotovo uinak.

-- Fuzija kulture i zabave istovremeno dovodi do deprivacije kulture i produhovljavanju zabave. Jasno, to je pozicija kulturne industrije vra, to je na sve vie razina mogue upravljati potroaima, tj. objektima kulturne industrije. Ponuena zabava svojevrsna je distrakcija od negativnog to vlada u tom obmanjivanju. Zabavljanje postaje bijeg ne od loe zbilje kako ga potroa interpretira ve od pomisli na otpor koji ostaje u toj zbilji, kako ga industrija interpretira tj razumije (Negira mogunost stvaranja vremena u kojem se moe razmiljati negativno).

-- Napredak zaglupljivanja ne smije zaostati za napretkom inteligencije.

-- Poistovjeivanje i identifikacija mase sa zabavom (filmom) je prividno iznuivanje individualnosti. No to ukazuje da je on sam kao individualac posve zamjenjiv. Savrena slinost koja se postie jest gubitak specifinog. Masovna kultura koristi kult injenica time to se ograniuje na to da lo opstanak to tonijim prikazivanjem uzdigne u carstvo injenica. Takvim prenoenjem sam opstanak postaje surogatom smisla i pravde. Lijepo je sve to kamera reproducira. Time to drutveni mehanizmi shvaaju prirodu kao zdravu suprotnost drutvu uvlae prirodu u nezdravo i prodano. Slikovito tvrenje da je drvee zeleno, nebo plavo i da po nebu plove oblaci ve je pretvara u kriptograme tvornikih dimnjaka i benzinskih pumpi.

-- Vic iz stare njemake Nitko ne smije gladovati i smrzavati se onaj tko to uini doi e u koncentracioni logor lukavo-naivno pretpostavlja dananju sliku odnosa u drutvu. Nitko oficijelno ne moe odgovarati za ono to misli, ali, svatko je od roenja automatski ukljuen u udruenja i odnose (npr. crkva, klubovi, poduzea, itd.) koji su osjetljivi instrument socijalne kontrole. Skala te aparature ne smije ga proglasiti lakim ili stranim.

-- Permanentno oajne situacije koje gledaoca u svakodnevnom ivotu unitavaju, u prikazivanju se, ne zna se kako, pretvaraju u obeanje da smijemo i dalje egzistirati. Treba se samo osvijestiti o vlastitoj nitavnosti, potpisati poraz i sve spadamo uz. Drutvo je drutvo desperatnih pa stoga plijen gangstera. U temelju se svuda radi o ovjekovom samoizrugavanju, takvom da se ono negativno raspoznaje i ostavlja neka se razvija.

-- Egzistiranje u poznom kapitalizmu jest trajni ritual inicijacije. Svatko mora pokazati da se bezostatno identificira s moi koja ga udara -> Svatko moe biti poput svemonog drutva, moe postati sretnim ukoliko se potpuno preda, ukoliko se odrekne prohtjeva za sreom. To ukidatragiku, koja pak ukida individualnost. Klasni oblik samoodravanja dri sve na stupnju rodova. Graanin iji se ivot dijeli na posao i privatni ivot, iji se privatni ivot dijeli na reprezentiranje i intimnost, a intimnost na mrgodnu branu zajednicu i gorku utjehu da je sasvim sam, da se raziao sa sobom i s drugima, virtualno ve je nacist, koji je ujedno i oduevljen i psuje, ili dananji stanovnik velikih gradova koji prijateljstvo moe predstaviti sebi samo jo kao socijalni kontakt, drutveni dodir unutarnje nedirnutih. U kulturnoj industriji reproducira se lomljivost drutva.

-- U kulturnoj industriji, jasno, umjetnost se prije svega svodi na praktino pribiranje novca. Uporabna vrijednost umjetnosti, njezin bitak vai im kao feti, a feti, njihova drutvena procjena koju smatraju rangom umjetnikog djela, postaje jedinom uporabnom vrijednou, jedinom kvalitetom u kojoj uivaju. Umjetnost je vrst robe, pripremljena, zahvaena, prilagoena industrijskoj proizvodnji, kupovna i fungibilna, ali umjetnost kao vrst robe koja je ivjela od toga da bude prodavana, a da ju se ipak ne moe prodati pretvara se potpuno u neprodajnost im posao nije vie samo namjera nego i jedini cilj.

-- Onaj tko je u 19. i poetkom 20. stoljea dao novac za bilo kakvu predstavu potivao ju je kao i novac koji je dao. Na kraju, htio je imati odnos. Danas vie nita nije skupo, u vidu kulture, ona toliko potpada pod razmjenjivost da se vie niti ne da razmjenjivati. Stoga se stapa s reklamom, ona je njen ivotni eliksir. Umjetnost kao proizvod nudi obeanje, pa reklama upuuje na to obeanje, postaje orijentir potroau. Instrument sugestivnosti. Zbog prinude sistema svaki proizvod upotrebljava reklamnu tehniku, zbog ega je reklama postala prvo idiom, a zatim oblik kulture i umjetnosti, ili umjetnost sama u legendarnom obliku l'art pour l'art.

-- Demitologizacija jezika vraa se kao element cjelokupnog procesa prosvjetiteljstva, u magiju. Rije i sadraj bili su udrueni kao razliiti i nerazdvojni. Pojmovi kao bol, povijest, ak i ivot bili su spoznati u rijei koja ih je izdizala i sauvala. Oblik te rijei konstituirao je i odraavao.

()

V. ELEMENTI ANTISEMITIZMA i GRANICE PROSVJETITELJSTVA

Nebitno.