24. Hrvatska modernaModerna je naziv stilskog razdoblja u hrvatskoj književnosti na prijelazu iz 19. u 20. st,Književnim početkom moderne smatraju se: 1891. – Janko Leskovar – Misao na vječnost; 1892. – A. G. Matoš – Moć savijesti; Završetak: 1914. – izlazi zbornik Hrvatska mlada lirika u kojoj se javlja nova generacija pisaca, umire Matoš i u književnosti se po prvi putpojavljuje M. Krleža; 1916. časopis Kokot – Ulderiko Donadinipolitički početak moderne: 1895. – studenti spaljuju mađarsku zastavu. – 1914. poč. Prvog svj. rataDvije faze u razvoju moderne:1. faza – prevladavaju kritičarska djela. Djeluju bečka i praška skupina pisaca koji su bili okupljeni oko svojih književnih časopisa.BEČKA skupina – mladi – ideolog Milivoj Dežman Ivanov – časopis Mladost – cilj = stvoriti ljepotu(estetska funkcija)PRAŠKA skupina – stari – ideolog Milan Šarić, časopis Hrvatska misao – cilj = da književnost popravlja svijet (utilitarnost)2. faza – nastaju najpoznatija djela hr. moderne. Izlazi Vidrićeva Zbirka pjesama, nastaju Matoševe pjesme. Izlazi Kozarčev roman Đuka Begović.Značajke: pisci se okreću svojoj unutrašnjosti i žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Prate se događanja u čovjeku. Pjesništvo je osjećajno, ali puno boja, zvukova, mirisa i nastojanja da se to što preciznije, efektnije i bolje izrazi. Zajednička je značajka: otpor tradiciji, uključivanje u europske kulturne i književne tokove, kritičnost, sloboda umjetničkog stvaranja. U hrv. književnosti možemo govotiti o pluralizmu stilova: odjeci realizma, impresionizma, naturalizma i simbolizma.

19. MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTItraje od početka posljednjeg desetljeća 19.st. do polovice drugog desetljeća 20. st.1892 g. (Matoš objavio pripovijest Moč savjesti), traje do 1914 kada umire A. G. Matoš značajke- suprotstavljanje tradicije dvije faze: prva 1892-1903, druga 1903-1914prva faza- dominira književna kritika. 1895 g. studenti spalili Mađarsku zastavu, odlaze na studije u Beč i Prag- Bečka grupa okuplja se oko časopisa Mladost i Praška grupa okuplja se oko časopisa Hrvatska misaopokušaj spajanja tradicionalnih i modernih shvaćanja umjetnostiobračunavanje nobog naraštaja s tradicionalističkim shvaćanjima umjetnosti; pokušaj oslobošenja od svih škola i smjerova; traženje i upoznavanje aktualnih događanja na europskoj literarnoj scenidruga faza- nastanak vrijednih djela. 1907 Vladimir Vidnić- Pjesme. 1911 Ivan Kozarac- roman Đuka Begović. Popularizam stihova, impresionizam (u kritici), realizam, naturalizam, simbolizampobuna protiv tradicije, opisuju se slike svijeta i života te psiha čovjekove ličnosti; prodire se u ljudsku intimu koja se događa na granici sna i jave, realnog i irealnog

najzastupljenija je književna kritikanajpoznatiji kritičari Milivoj Dežman i Branimir Livadić prihvatili su tezu da umjetnost mora biti izraz ljudskog duha; naglašavaju da je odnovna zadaća umjetnosti težnja za dostizanjem neke više ljepoteknjiževni časopisi – HRVATSKA MISAO, NADA – svoje radove objavljuje Nehajev, VIENAC – središnji časopis u kojem svoje prozne i poetske prvijence objavljuju Nazor, Domjanić, Nikolić, a kasnije Begović, Livadić, bertić i Tucić, ŽIVOT – svoje stihove objavljuje Vidrićnajvažniji motivi crtićara iz prve faze moderne su ljubav kao fikcija i erotsko iživljavanje sredina, ambijent i pejzaž okviri su u kojema je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim podređenjima u središtu pišćeve pozornostiproučava se i analizira ljudska individualnostnajinteresantniji motivi – LJUBAV I SMRT – najjasnije se očituju ljudski osjećaji i EROTIKA– snažan motiv kroz cijelo razdoblje modernejunaci moderne – intelektualci (labilni, senzibilni, gube životnu orijentaciju); slabići, živčano rastrojeni, bez imalo snage da se pokrenu i stvore nešto konstruktivno, stalno gledaju unatrag, skloni maštanju i meditacijiproblem – sukob pojedinca sa društvommodernisti žele stvoriti modernog čovjeka koji bi bio svestrano obrazovan i emocionalno obogaćenrazdoblje moderne je početak uklapanja hrv. literature u europsku književnostpredstavnici- Janko Leskovar- novela Misaona vječnost (glavni lik Đuro Martić kojeg intezivan unutarnji život i strah od vječnosti dovode do ludila).dijalektalno pjesništvo- Fran Galović, Vladimir Nazor, Dragutin Domjanić, Dinko Šimunović- novela Duga (obrađuje problem osobne slobode pojedinca

A.G. Matoš

- 1873-1914pjesnik, pripovjedać, kritičar i esejistživi u Beogradu, Ženevi i Parizu. Simbol hrvatske moderne, središnja književna ličnost. Svojim djelom vezan za tradiciju i za smjela nova traženja, umjetnost shvaća kao specifično,autonomno izražavanje ljudskog duha.pripovjetke: Iverje- 1899, Novo iverje 1900, Umorne priče 1909feljtoni, kritike, eseji: Vidici i putovi 1907, Za Kranjčevića 1908, Naši ljudi i krajevi 1910, pjesme su objavljene posmrtno 1923.pjesme su mu objavljene posmrtno; živi život svim svojim osjetilimaunutar poezije izražava svoje misli, razmišlja, sukobe sa konkurentnom sredinom (intimne i društvene), izražava svoje intimne preokupacije (sve ono što ga zaokuplja – ljubav i smrt najčešći motivi)njegove pouke su nenametljive, blage, on opominje čovjeka da je malenkost u velikom i uvijek zagonetnom svijetuomahne mu se i koja preteška riječ, ali nikada ne štedi na isprikamaMatoševe pjesme su toplina zanosa, turobni osjećaj izbačenosti i nezadovoljstva u sredini u kojoj se mora živjetiMatoševa lirika je lirika dušepjesme su mu – MISAONE – govori o kukobima s banalnošću života i sa stvarnošću, o intenzivnom osjećaju i prolaznosti, a ljubav mu je kao bol (ZVONO)LJUBAVNE – ljubav je doživljena kao idealna sinteza cvijeta, duše i žene (SRODNOST), česta pojava motiva smrti, sumornost, intezivno osjećanje prolaznosti, sivilo boja i zvukova, sumnje te doživljaj ljubavi kao velike boli; u cijeloj ljubavnoj poeziji riječ je o tragičnom doživljaju života gdje je u sukobu između sna i stvarnosti (UTJEHA KOSE)DOMOLJUBNE – govori o porobljivanju i otimanju Hrvatske od njenog naroda, on se bori sam protiv otimača koji njegovu državu zarobljavaju (1909); iskazuje veliku ljubav prema domovini majci premda nije živio u njoj – naglašenu nacionalnost veže sa svojim osjećajimaPEJZAŽNU – koristi se muzikalnošću stiha – SINESTEZIJA – pomoću toga nam na vrlo domišljat, skladan i slikovit način dočarava pejzaž koji ga okružuje (JESENJE VEČE)

UTJEHA KOSETEMA – uzvišenost boli i vedrina utjehevrsta – ljubavna lirska pjesma, pisana je u obliku sonetaisprepliću se dva osnovna motiva – motiv smrti (gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.) i motiv ljubavi (Gotov da ti predam život kao žrtvu.) – žrtva svoga života zbog ljubavi i jedinstva smrtimotiv vječnog začaranog kruga koji prolazi svatko od nas – život, nada, smrt očaj i beznađekosa je u pjesmi simbol života, ona ostaje jedini vizualni znak da je u nekome postojao život i pjesniku daje poruku da ne tuguje, da njegova draga sada živi ljepotu koja postoji samo u snovima (Miruj!U smrti se sniva!)Matoš ovom pjesmom izražava vrijednost ljepote – ljepota ostaje ljepota, a čak je niti smrt ne može uništiti

tema – Hrvatska kao mučenik

1909

vrsta – domoljubna lirska pjesma, pisana u obliku sonetaMatoš osjeća prilike koje se događaju u Hrv.pjesma ima malo proračunski karakter – zato što se boji sudbine koja prijeti Hrvatskojpjesnik prepoznaje Hrv. kroz svoju majku, majku kao simbol najveće povezanosti s njim, čime i želi pokazati koliko mu je stalo do njegove domovine – Jer takvo lice ima moja mamapjesnik izražava svoje domoljublje i spremnost da u svakom trenutku bude uz svoju domovinu i pomogne jojključni stih u pjesmi je –Jer Hrvatsku mi moju objesiše. – i baš tim stihom pjesnik želi reći koliko njegova domovina pati i koliko on sam želi njoj pomoći, koliko je tužan zbog situacije u njoj

Vla d i m i r Vidrić

pjesnik omiljen među svojom generacijom, obrazovan, nadren, fizički privlačan i duhovno bogatumro je u umobolnici; sudjelovao je u političkim događajima kada car Franjo Josip II dolazi uZagreb i kada se pali Mađarsta zastavavelik dio pjesama mu je ispunjen osjećajima kakve je mogao imati samo čovjek koji je u svoje tijelo mogao primiti svu raskoš boje, svjetla, mirisa i slikasvoja raspoloženja i duševna stanja izražava bojomu njegovim pjesmama očituje se kontrast između svijetla i tameu primanju životnih dojmova nije bio ni jednostavan ni uzak, nego je upijao različite dojmoveiz Vidrićeve poezije kao pozadine sveg doživljavanja izvire bol kao pokretna snaga i zagušljuje sve ostaloDVA LEVITA – prolaznost svega; žar pritajene strasti; sladostrasna mekoća i zavodljivost mjesečne noći – snažni i cjeloviti osjećaj života; sjetno raspoloženje (tuga); misao o prolaznosti MRTVAC – ideja – ljudska prolaznost u vječnost; osjećaj životne radosti i mir zbog povezanosti s prirodom; oblak – simbol goleme sile; život je vječan, sva su njegova očitovanjasamo izražaj jedne sile koja se vječno pokreče stvarajući nova lica; smrt – nužna, prirodna, treba je primiti radosno jer ona znači promjenu u egzistenciji – povratak u onaj izvor iz kojeg je život počeoDVA PEJZAŽA – I. sklad između pjesnika i prirode tj. osjećaj sreće i zanosa, te potpunog unutrašnjeg mira; II. pejzaž (noć puna mjesećine), zanos (nad svim što priroda daje), nesigurnost, uznemirenost i neizvjesnost (jer osjeća zid između sebe i prirode) – odan joj je i ne pomišlja o nikakvoj opasnosti u onome što ne poznajeADIEU – pjesnikov oproštaj od života i pjesništva; tuga; vjetar, sunce, vino – pjesnikovo životno veselje; silazak stubama – simbol prestanka života; epilog

obilj e ž ja p r o ze m o derne – regionalni okviri – Šimunović je živio u primorju, pa je karak. da o njemu i piše; religiozni motivi – pisac ih koristi da bi nam dočarao pejzaž (hrpa zgrada (Manastir) izdaleka je izgledala kao crkva Vasilija Blaženoga u Moskvi; pejzaž – nositelj mentaliteta ljudi i njihove emocionalnosti (Manastir koji je odvojen od svijeta djeluje na njihov primitivizam; krajolik je samo okvir kroz koji pisac opisuje svoje likove, ističe njihove osobine (npr. fizički opis Bojine ljepote kroz prirodu koja je okružuje); ljubav i smrt – najčešće teme (Ilijicina ljubav je Boju odvela u patnju i njezina tragika – smrt); problem sukoba pojedinca s društvom (to je upravo neprihvaćanje Boje zbog njena fizičkog izgleda, roda njezine majke); prevladavaju opisi stanja, a fabula nije toliko važna (opisi Bojinih, Ilijicinih osjećaja...); modernistički lik – Boja je utjelovljenje tog lika – ne može se kao individua oduprijeti tom društvu, slaba je, različita od njega, ne zna što želi od života (gubi orjentaciju)

DIJALEKTALNA POEZIJAu ovom razdoblju hrv. knjiž. ponovno oživljava dijalektalnu poezijuuz Matoša (Hrastovački nokturno) koji se smatra njenim začetnikom najizrazitiji su pjesnici kajkavci Dragutin Domjanić i Fran Galović te čakavski pjesnik Vladimir NazorDragutin Domjanić – Kipci i popevke, U suncu i senci, Po dragom kraju – njegova je poezija tragična i iskrena ispovijed čovjeka koji nije imao snage suprostaviti se realnom životu već je radije pobjegao od ljudi u svijet vlastitih snova i maštanja u koje vjeruje kao u stvarnostFran Galović – Z mojih bregov – zbirka pisana podravsko kajkavskim dijalektom, s mnogo svijetlih boja i zvukova koji označuju pjesnikov povratak prirodi i njenim bogatstvima

31. HRVATSKA MODERNA (vremensko određenje, struje i grupacije, prevlast lirike, pojava dijalektalne lirike, predstavnici)

Hrvatska moderna je razdoblje u povijesti hrvatske književnosti koje slijedi poslije realizma. Povjesničari to razdoblje određuju između 1892.( godina izlaska Matoševe pripovijesti Moć savjesti, 1893. Misao na vječnost, Janka Leskovara) i 1916. ( Ulderiko Donadini izdaje časopis Kokot) odnosno 1895.( tada sveučilištarci pale mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića) i 1914. ( godina Matoševe smri i objavljivanje zbirke Hrvatska mlada lirika )

Studenti, sudionici prosvjeda, protjerani su i odlaze na školovanje u Beč i Prag. U Pragu se upoznaju s filozofijom socijalnog realizma T. Masarika, a u Beču s europskim modernističkim strujanjima. Stvorene su dvije skupine: praška i bečka.

- Bečka skupina pisaca okuplja se oko časopisa «Mladost», a predvode je Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Dežmanov zastupa smjer lar pour lart, ali istodobno ističe i nacionalnu i domoljubnu zadaću književnosti.

- Praška skupina pisaca okupljena je oko časopisa «Hrvatska misao», a njezin je glavni ideolog Milan Šarić, pobornik ideje naglašene tendencioznosti u književnosti..

U razdoblju moderne poezija je dominantna književna vrsta, uz crticu i kraću novelu, koja donosi nove stilske postupke (Vidović, Matoš, Begović, Domjanić), ponajviše ističući impresionizam kao dominantan stil, pored simbolizma (Matoš najizrazitiji predstavnik). U lirici se osjeća impresionistička obilježja s tipičnim obilježjima težnje prema nekom općem skladu i dosezanju « više ljepote», najčešće izraženi pejzažnim ili ugođajnim motivima.

Prozno stvaralaštvo uglavnom se smješta u regionalne okvire. Matoš i Horvat Kiš pišu o Zagrebu i njegovoj okolini ili Hrvatskom zagorju, Šimunović piše o Dalmatinskoj zagori, Ivan Kozarac i Jozo Ivakić pišu o Slavoniji. Uloga regionalne sredine je sasvim suprotna od značenja u realizmu: ovdje sredina, ambijent, pejzaž ostaju isključivo okviri u kojima je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim određenjima u središtu piščeve pozornosti, prevladava opis psihičkog stanja (junaci su uglavnom intelektualci, labilnih stanja, senzualni i izgubljeni u osnovnim životnim orijentacijama.

Drama- također traži nove, modernističke tendencije, možda sporije nego lirika i proza. Najvažnije ime, kad je riječ o počecima moderne drame u nas, je Ivo Vojnović.

Stilske karakteristike hrvatske moderne- prevladava pluralizam – od impresionizma, preko zrelog realizma, naturalizma simbolizma.

Književno stvaralaštvo: u svakako je najplodnije lirsko stvaralaštvo. Posebno treba naglasiti A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Domjanića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Fran Galovića. Zbirka M. Begovića Knjiga Boccadoro (Knjiga zlatousta) nova je tematikom i izrazom. Iste godine 1900. nazor objavljuje izdaje svoju zbirku Slavenske legende – vraća se slavenskoj mitologiji, izborom tema predstavlja se kao nacionalni pjesnik, ali su mu izraz i metafore moderne, njegova poezija odskače od pesimizma koji je tada vladao u poeziji. Pjesme Vladimira Vidrića odišu istančanim osjećajem za bojom.

U poeziji se teži muzikalnosti stiha, metaforika je nova, tematika je osvježena dubljim prodorima u ljudsku psihu

Pojava dijalektalne poezije – Fran Galović i Dragutin Domjanić oživljavaju kajkavsku poeziju čija je vrata otvorio Matoš, najistaknutiju pjesničku figuru u razdoblju moderne, a Vladimir Nazor piše čakavske stihove.

U proznom stvaralaštvu – roman je našao također svoje mjesto – Milutin Cihlar Nehajev (Vuci, Bijeg) Ivan Kozarac (Đuka Begović), Milan Begović (Giga Barićeva, Sablasti u dvorcu)

Drama: Josip Kosor (Požar strasti), Ivo Vojnović (Dubrovačka trilogija)

U razdoblju hrvatske moderne zastupljene su sve književne vrste: lirika, epika- proza (roman, novela), drama

U razdoblju moderne vrlo je aktivna književna kritika: Milan Marjanović, Milutin C. Nehajev, Matoš, Milan Šarić i dr.

32. ANTUN GUSTAV MATOŠ

- rođen u Tovarniku 1873., umire 1914.Matoševom smrću završava razdoblje hrvatske moderneBio je pjesnik, novelist, kritičar, putopisacNajistaknutiji pjesnik hrvatske modernePoezijom se javlja 1906., napisao oko 80 – tak pjesamaZapočeo dijalektalnu poeziju u 20. st. , na kajkavskomPoznate pjesme: Notturno, Utjeha kos4, 1909., samotna ljubav, Jesenje veče, Maćuhice, Srodnost itd.Cjelokupnim svojim djelom vezan i za tradiciju i za smjela traženja u književnoj tematici i stilskom izražavanju, a ponajprije u shvaćanju umjetnosti kao specifičnog, autonomnog izraza ljudskog duha.Motivi u poeziji: ljubavni, intimni, domoljubni, pejzažniBaudelaire mu je bio uzorJesenje veče: sonet, u njemu Matoš iznosi sliku atmosfere u prirodi: jesenje sivilo, tmurni oblaci, blatnjava jesenja rijeka, magla koja skriva kućice i toranj, sunce na zalasku, vrbe i vraneU trećoj strofi povezuje taj sumorni jesenji krajolik s ljudskim nemirima. Upravo taj ljudski nemir pokazuje da je čovjek tu, da je cijeli taj pejzaž uznemirio pjesnika i dao mu priliku da konkretizira doživljaj svojih nemiraU četvrtoj strofi javlja se motiv jablana koji se gordo suprotstavlja bezdanu svemira te u prostoru smrti i umiranja uvjerava da je život mogućJablanom možemo smatrati i izdvojenog pojedinca, pjesnika koji u sveopćem ništavilu govori o životu.

34. VLADIMIR NAZOR

- 1876., Postire – 1949. Zagreb- pjesnik, pripovjedač, romanopisac, feljtonist, esejist, putopisac

Stvara skoro 50 godina i prolazi više faza tijekom stvaralaštvaJavlja se u razdoblju moderne, no već tada odudara od tipičnih modernističkih krugovaPisao i dijalektalnu poeziju – Seh duš den, Galiotova pesen itd.U razdoblju moderne do 1916. godine, on će ostvariti tri vidljiva poetska kruga: aktivistički ( poganski, kako ga je sam nazvao), nacionalni ( Zvonimirova lađa, Hrvatski kraljevi i dr. u kojima Nazor pjesnički oblikuje povijest hrvatske vladarske dinastije, slavi snagu naroda i prirode te veliča rad i narodnu predaju) i intimistički

- poezija: Slavenske legende, Živana, Pjesme naroda hrvatskoga, Intima, Medvjed Brundo itd.- pripovijetke i romani: Krvava košulja, Krvavi dani, Voda, Veli Jože, Pastir Loda itd.- članci i eseji: O hrvatskom jedanestercu itd.

HRVATSKA MODERNASlijedi nakon realizma u razdoblju od 1892. do 1916. odnosno između 1895. i 1914. Javljase nekoliko književnih naraštaja. Prijelaz stoljeća označila je borba uzmeđu starih (tradicionalista) i mladih (modernista). Mladi ulaze u javni život 1895. kad su u znak prosvjeda protiv mađarizacije na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu. Protjerani su sa Zagrebačkog sveučilišta te nastavljaju studij u Beču i Pragu gdje su upoznali nove umjetničke i filozofska struje. Stvorene su dvije skupine mladih pisaca: praška i bečka.Praška skupina okuplja se oko ideologa kritičara Milana Šarića i časopisa Hrvatska misao(pokrenut u Pragu 1897.). Njihov program predstavlja Šarićev članak Hrvatska književnost.Bečko-zagrebačku skupinu predvode urednici časopisa Mladost (1898.) Milivoj Dežman Ivanovi Branimir Livadić.Mladi naraštaj pokreće još niz časopisa od kojih je najvažniji Suvremenik.

Moderna osobito njeguje lirsko pjesništvo. Najzastupljenija je pejzažna poezija, poezijaugođaja, poezija slika – simbola (Matoš, Vidrić, Nazor, Galović, Domjanić). Intimnu ljubavnuliriku stvaraju Begović, Matoš, Vidrić, domoljubnu Matoš i Nazor, socijalnu i socijalno-satiričnuMatoš, Vidrić i Domjanić. Stvoren je i nov jezik: jezik osjećaja, boja, zvukova, ugođaja, povijesti,kolokvijalni jezik. Oživljava dijalektalno pjesništvo: čakavsku liriku piše Nazor, a kajkavsku Matoš,Domjanić i Galović.

Proza je u znaku novele i pripovijetke. Najpoznatiji su novelisti: Matoš, Leskovar,Šimunović, Begović, Cihlar Nehajev, Ivan Kozarac, Franjo Horvat Kiš, Janko Polić Kamov.

Realističko-impresionističku prozu piše Dinko Šimunović, moderni tip novele stvaraju Matoš(simboličku, lirsku prozu) i J. Polić Kamov (defabulativnu prozu s unutarnjim monologom). Seoskunovelu stvaraju Šimunović, Kozarac, Horvat Kiš. Gradske novele kozmopolitskih motiva pišuMatoš, Nehajev, Kamov. Roman hrvatske moderne predstavljaju Cihlar Nehajev (Bijeg, Vuci),Šimunović (Porodica Vinčić, Tuđinac), Milan Begović (Giga Barićeva i njenih sedam prosaca).

Zastupljeni su socijalno-psihološki i povijesni roman.

Dramsko stvaralaštvo obilježava ime Ive Vojnovića (koji spada u realističku,modernističku i međuratnu književnost), a ističu se još Josip Kosor (Požar strasti), Srđan Tucić(Povratak), Milan Begović, Milan Ogrizović, Fran Galović i dr.Pored naturalističke drame (Kosor, Tucić) razvija se i socijalno-psihološka i socijalna drama.

Književna kritika: Milan Marjanović, Milutin Cihlar Nehajev, Antun Gustav Matoš, BranimirLivadić, Milan Šarić i dr.

Janko Leskovar (1861.–1944.) je pripovjedač, po zanimanju učitelj i školski nadzornik.Njegova novela Misao na vječnost (Vijenac, 1891.) važan je datum u hrvatskoj književnosti –početak moderne. On je prvi modernist, pisac psihološke proze. Svi njegovi likovi imajutragične sudbine, propadaju zbog svoje introvertiranosti i pasivnosti.Takav je i seoski učitelj Đuro Martić, glavni lik novele Misao na vječnost, slab i zamišljen, drugačijiod zdravih seljaka, mučen teretom krivnje zbog smrti djevojke koju je napustio. Nagriza ga misao navječnost (pitanje grijeha i osvete) i na kraju poludi. Romani i novele: Propali dvori, Sjene ljubavi,Kraljica zemlje, Poslije nesreće.

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873.–1914.) je istaknuti hrvatski pjesnik, pripovjedač, kritičar iesejist, putopisac. Rođen je u Tovarniku u Srijemu, učio violončelo, studirao veterinu, dezertirao izvojske. Živio je u Beogradu, Ženevi i Parizu, izbivao iz Hrvatske punih 14 godina, a onda se vratio uZagreb gdje je i umro. Simbol je hrvatske moderne, ključna i najvažnija književna pojava. Tvoracje novih tema, novoga stila, novih ideja. Žanrove doživljava sinestetički, kao kritičar je impresionist, apejsaž izdvaja kao samostalnu temu.Poezija. Zbirka Pjesme objavljena je postumno 1923. Matoš piše ljubavne, pejsažne idomoljubne pjesme, epigrame i poeme. Uzor mu je Baudelaire. Stvara nov izraz: strog oblik,konkretno sonet, muzikalnost stiha, sinestezija, profinjen ritam. Motivi ljubavi i smrti , rodoljubna isatirična poezija stalni su izraz Matoševih intimnih preokupacija. Glavni simbol njegove umjetnosti jecvijet. Označava neizrecivo, nedohvatno i lijepo. Matoš je uz Kranjčevića prvi naš pjesnik koji jeskladno povezao naglašeni nacionalni osjećaj s kozmopolitskim, ljudskim i osobnim.Pjesme: Utjeha kose, 1909., Gnijezdo bez sokola, Notturno, Jesenje veče, SrodnostProza. U zbirkama novela Iverje, Novo iverje, Umorne priče obrađuje nacionalne teme(Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.), kozmopolitske teme s neobičnimlikovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Jedan je od najboljihhrvatskih putopisaca (Oko Lobora), služi se impresionističko-asocijativnom metodom. Krajolikpoistovjećuje s unutarnjim pejsažem, s duševnim stanjem, karakterom, naravi. Tvorac je hrvatskeimpresionističke i stilističke kritike.

FRAN GALOVIĆ (1887.–1914.) pjesnik je, prozaist, dramski pisac. Bio je gimnazijskiprofesor u Zagrebu, a poginuo je u prvim danima rata. Pisao je štokavsku poeziju, ali se proslaviokajkavskim stihovima u nedovršenom ciklusu Z mojih bregov. Komponiran je kao 4 godišnja doba, opisuje rodnu Podravinu, a ton je elegičan, pun zlih slutnja smrti.Pjesme: Crn-bel, Childe Harold, Jesenski vetar. Proza: Začarano ogledalo, Ispovijed. Drame: Tamara, Grijeh, Mors regni, Pred smrt, Mati i dr.

DRAGUTIN DOMJANIĆ (1875.–1933.) bio je pjesnik i ugledan građanin: doktor prava,vijećnik, predsjednik Matice hrvatske i zagrebačkog PEN kluba. Počeo je kao štokavski pjesnik, ali jenajpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova. Zbirke: Kipci i popevke, V suncu i senci, Podragome kraju. Umoran od života, pesimist koji teži za vječnom ljepotom, osjeća prijezir premabanalnostima i bježi u fantastičan svijet baroknih dvoraca i porculanskih figurica. Pjesme: Otmjenadosada, Kaj, Bele rože, Megle i dr.

VLADIMIR VIDRIĆ (1875.–1909.) lirski je pjesnik i uz Matoša najveće pjesničko imehrvatske moderne. Studirao je pravo u Pragu, Zagrebu i Grazu. Sa S. Radićem nosio je sveučilišnuzastavu na čelu studentske povorke 1895. Objavio je samo jednu zbirku s trideset pjesama – Pjesme, 1907. (od ukupno četrdesetak napisanih). Prva pjesma u zbirci je "Oblak" (njegov credo).Stvorio je samosvojan svijet u širokom rasponu motiva: intimne pjesme, pjesme sa staroklasičnimmotivima, socijalne, refleksivne, pejsažne. Jednostavnim jezikom slika boje u krajoliku, pjesnik jekolorističkoga sklada i palete koja je i odsjaj njegove duše.Pjesme: Pomona, Pejzaž I., Pejzaž II., Dva levita, Gonzaga, Adieu.

VLADIMIR NAZOR (1876.–1949.) pjesnik je, pripovjedač, romanopisac, feljtonist, esejist,putopisac. Rodom je s otoka Brača, školovao se u Splitu, Grazu i Zagrebu, a kao profesor službovao u Zadru, Pazinu, Kopru i Zagrebu, gdje je i umro. Stvarao je preko pedeset godina i stvorio ogromanopus. Nije pripadao ni jednoj književnoj skupini. Bio je prvi predsjednik hrvatske vlade – ZAVNOH-a.Poezija: Slavenske legende, Pjesma naroda hrvatskoga, Živana, Knjiga o kraljevimahrvatskijem, Lirika, Nove pjesme, Hrvatski kraljevi (u zbirci su pjesme: Zvonimirova lađa,Dolazak, Galiotova pesan, Kraljevo oranje, To davno bijaše i dr.), Intima, Pjesni ljuvene,Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela, Deseterci, Hrvatske pjesmepartizankePripovijetke i romani: Krvava košulja, Krvavi dani, Istarske priče, Tri priče za djecu, Priče izdjetinjstva, Priče s ostrva, grada i planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, zagrebačkenovele itdPisao je i članke i eseje, putopise, dnevničku prozu (Dnevnik s partizanima). Bio je idijalektalni pjesnik: Seh duš dan, Galiotova pesan i dr.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (1880.–1931.) je pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist,erudit. Bogata opusa, pripada samom vrhu epohe , osobito svojim esejima, kritikama i najboljimromanom hrvatske moderne, Bijeg, iz 1909.Drame: Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj. Pripovijetke: Veliki grad, Zeleno more, Godiva,Iz neznanog kraja. Romani: Bijeg, Vuci. Fabulu romana Bijeg čini tragična sudbina mladoga iperspektivnog Đure Andrijaševića koji postaje žrtvom malograđanske sredine. Među prvima Nehajevuvodi defabularizaciju i modernu pripovjednu tehniku unutarnjeg monologa.Roman Vuci obrađuje povijesnu temu (Frankopani u 16. st.).

MILAN BEGOVIĆ (1876.–1948.) dramski je pisac, pjesnik i romanopisac. Rođen je u Vrlici,bio je slavist i romanist. Radio je kao profesor u Zadru i Splitu, te kao dramaturg i redatelj uHamburgu. Bio je ravnatelj drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a do smrti je živio usvojem dvorcu kod Zeline. Zbirka pjesama Knjiga Boccadoro iz 1900. (uz Nazorove Slavenskelegende) označava pjesnički početak hrvatske moderne. Predstavio sekao pjesnik erotskih motiva ihedonističkih shvaćanja, ali je ipak ponajprije pisac drama. Najviše se bavi ljubavnim i bračnimtemama.Drame: Gospođa Walevska, Stana, Svadbeni let, Božji čovjek, Pustolov pred vratima, HrvatskiDiogeneš, Amerikanska jahta u splitskoj luci, Bez trećega.Od romana mu je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca koji je dramatiziranpod naslovom Bez trećega. Od novela je najpoznatija Dva bijela hljeba.Drama Bez trećega obrađuje tragičan sukob između Gige Barićeve i njezina supruga Markakoji se nakon osam godina ruskog zarobljeništva vraća kući i ljubomornim sumnjama muči Gigu kojaga na kraju ubija