humanizam
DESCRIPTION
Nedovršeni i nepotpuni seminar o humanizmu, postavljen ovdje, jer scribid zajebavaTRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI
Josip Soldo
HUMANIZAM KAO PREDZNAK NOVOG
DOBA
Esej
Mentor: dr.sc. Dijana Pinjuh, doc.
Mostar, 2014
SADRŽAJ
Uvod ......................................................................................................... 3
1. Događaji koji prethode humanizmu....................................................... 4
2. Pojava humanizma i renesanse............................................................... 6
2.1. Predrenesansni stvaratelji........................................................ 7
3. Humanizam............................................................................................ 9
3.1. Humanizam Sjeverne Europe................................................. 10
Zaključak ................................................................................................. 12
Literatura ................................................................................................. 13
2
UVOD
Humanizam i renesansa su pojave koje nakon skoro tisućljetnog življenja u
mraku nenapretka, donose izuzetno bitne promjene u svijesti stanovnika zapadne
Europe u XIV. stoljeću. Ove promjene nisu ostvarene preko noći, i da bi se na pravi
način mogao objasniti njihov značaj bitno je shvatiti stanje života, i svijesti čovjeka
prije ovih događaja. Za to objašnjenje nam najbolji prikaz daje područje apeninskog
poluotoka, gdje i sam pokret nastaje. Najzaslužniji za pojavu renesanse i humanizma su
dvije strane, Crkva i Papinstvo te vladari XIV. stoljeća. U Italiji se u to vrijeme nalazio
veliki broj država i državica od kojih su najznačajnije: Venecija, Firenca, Milansko
Vojvodstvo, Papinska Država i Napuljska kraljevina. Te države su često u sukobu i
borbi za nezavisnost, u kojoj prednjače ovih 5 država u svojoj sili prema manjim
gradovima gdje se vodi borba za zemju, podanike i sirovine. Zbog mnogobrojnih ratova
i nedostatak ljudstva, gradovi se oslanjaju na najamnike, predvođene ambicioznim
kondotijerima, kojima je često na umu popeti se korak iznad društvene ljestvice koju
trenutno obitavaju, težnjom ka vladanju i moći. Zbog toga dolazi do pojave mnogih
tiranina, koji svoje ideje i izopačene ideale, ostvaruju preko leđa naroda koji živi na
njihovim prostorima. Zbog bespoštedne borbe za moć i raznorazna prestolja, oni ne
biraju sredstva za ostvarnje svojih ciljeva, koristeći se spletkama, podmićivanjima, i
jako često ubojstvima, gdje ne pošteđuju ni članove vlastite obitelji tako dolazi do
uvjerenja da je u politici sve dopušteno. U svemu tome bitna je uloga i Papinske Države
i samih papa, koji koriste iste načine za stjecanje moći, gdje najveću ulogu ima simonija
tj. utrživanje visokih pozicija unutar katoličke crkve u zamjenu za novčanu naknadu.
Pojave poput pobuna i ustanaka su vrlo česti, no usprkos tome, velike obitelji
zanemaruju zahtjeve masa, i istovremeno teže da očuvaju ovaj poredak koji su stvorili.
Pored svega toga ludog svijeta koji okružjuje običnog čovjeka, javlja se želja za nekim
''novim'', boljim vrijenostima u svijetu antike.
3
1. DOGAĐAJI KOJI PRETHODE HUMANIZMU
Europu u 14. stoljeću potresaju mnoge prommjene. Prvenstveno se te promjene
odnose na stanje u crkvi i njen odraz u vanjskom svijetu. Zbog zapadnog raskola koji se
dogodio 1378. godine slijedom događaja koji su započeli na papinskoj konklavi nakon
čega je nastalo stanje bez presedana - postojale su dvojica papa. Osim toga pojavilo se
dosta ličnosti koji su iskazvali svoje neslaganje s crkvom njezinom naukom i načinom
djelovanja. Što najbolje pokazuje primmjer ekspentacije ili simonije - označavajući
mogućnost kandidiranja za visoke crkvene položaje u zajenu za novčani polog. Osim
toga crkva je uvela cijeli državni aparat namjenjen samo prikupljanju novca na bilo koje
načine.1 Uz duhovne i moralne vrijednosti koje su se srozale na jako niske grane, ista je
situacija bila i u gospodarstvu. I dalje se vjerovalo tj. propagiralo se da su nečiji prihodi
i životni standard određeni društvenim položajem po rođenju; ako uzmmemo u obzir da
su najdetaljnija pravila gildi i cehova pisana kada su bankari i krupni trgovci držali u
šaci gospodarski život u Europi ne treba nas čuditi težak položaj plemstva u stjecanju
novčanih naknada dohotka sa zemlje i okretanje ratnim djelatnostima i pojavi tiranija
gdje se stanovništvo bezmilo iskorištavalo.2 Primjer jedne takve vladavine imamo kod
Viscontija u Milanu. Tako Barnabo Visconti poreze utjeruje svim mogućim sredstvima,
a gdje mu najvažnija svrha države ispada knežev lov na veprove, dok mu prestrašeni
narod mora hraniti njegovih 5000 lovačkih pasa, i brinuti se o njihovom dobrom stanju.3
Uz sve ove događaje koji su potresali svijest i stvarnost čovjeka 14. stoljećne Italije, sve
ovo je znatno pogoršano najtežom epidemijom kuge koja je opustošila Europu 1347.
godine. Kuga je došla s istoka, prenešena preko talijanskih pommoraca i trgovaca od
Tatara na Krimu - prvo na jug Italija pa se poslije proširila cijelim kontinentom.4 Da ne
bi sve ipak bilo tako crno, prilike u Italiji su ipak omogućile pojavu humanizma i
renesanse.
Talijanski gradovi države za razliku od ostatka Europe su se nalazili u bitno
drugačijoj situaciji. Zbog stalnih borbi između papa i careva u Italiji nije više postojala
jaka središnja vlast već je to omogućilo razvoj mnogih samostalnih gradova sa 1 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb, 2008., str. 385- 386.2 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 395-396.3 JACOB BURCKHARDT, Kultura renesanse u Italiji, str. 12-13.4 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 397.
4
neovisnim djelovanjem - što je naposljetku dovelo do razvoja trgovine i prosperiteta. Ne
treba zanemariti da vladari tih gradova nisu uvijek bili orjentirani sa najboljom
namjerom, štoviše upravo suprotno. Neki su bili najobičniji razbojnici koji su gledali
samo na ispunjenje vlastitih hireva, poput Viscontija u Milanu, dok su drugi bili
naklonjeni razvoju umjetnosti i zaštiti kulture poput Medicija u Firenci. Ipak jedno im je
bilo zajedničko a to je ne baš pretjerana briga za svoje podanike.5
Sve ovo dovlo je do razvoja društva u puno drugačijem smislu nego u ostatku
Europe. Dok je u Engleskoj i Franskuskoj feudalizam imao svoj prvi zamah, gdje su
ljudi živjeli i umirali u teškoj muci, radu i ratovima, u Italiji se živjelo, može se reći -
kapitalističkim načinom života. Sa stjecanjem sirovina i proizvodnje dolazi do ranih
buržuaskih odnosa među ljudima. Svi ti nezavisni gradovi nebitno o njihovom
državnom ustrojstvu imaju manje više istu ekonomsku i društvenu stvarnost. Tako
imamo podjelu na: ''ugojeni narod'' koju su poslovima, srećom, ili raznim prijevarama
stekli basnoslovno bogatstvo, i na ''mršavi narod'' koji nisu bili te sreće, te su svoju
priliku čekali u ustancima i revoltima, štrajkovima i udruživanjima. Bitno je za
spomenuti da više nije bilo one nepremostive razlike u društvenom položaju na koje se
prije gledalo da se može steći jedino rođenjem, tako da su ove dvije suprotne strane bile
bliže nego ikad - barem što se srednjeg vijeka tiče. Uz sav taj novi stečeni položaj i
dostojanstvo nastoji pružiti ugodan život koji prije nisu imali. Tako se nosi raskošna
odjeća, ukrašavaju se kuće izvana i iznutra skupocjenim namještajem i slikama,
dokazujući time svoj novo stečeni položaj u društvu. Pored njih imamo i vladare tih
gradova koji svoje bogatstvo ističu još i više darujući pjesnike, slikare, povjesničare i
učene ljude - podižući akademije i galerije. Sve ovo dovodi do najvećeg zaokreta u
životu ljudi 14-16. stoljeća a to je pojava humanizma i renesanse.6
2. POJAVA HUMANIZMA I RENESANSE
5 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 463.6 MIROSLAV PANTIĆ, Humanizam i renesansa, Obod, Cetinje, 1967., str. 16.
5
Nakon gubljenja svjetovnog morala i nadzora iz ruku crkve osjetio se gubitak u
ljudskom vođenju. Bez smjernica kako i gdje život treba teći, dobivaniih prije od strane
crke kojoj se sve manje vjerovalo čovjek je morao naći neko novo vodstvo. A ono je
pronađeno u antičkom svijetu. Tako umjesto svećenika i monaha tu ulogu preuzimaju
laici i građani iako formalno i nisu laici. To su kancelari republika i ugledni notari, te se
ističku kao ambasadori i državnici, služe kao nastavnici u školama i profesori na
sveučilištima. Dolaze kao filozofi i pjesnici, naučnici i umjetnici - i ne samo to, već se i
nameću kao ideolozi, pružajući misli o svijetu i životu, o čovjekovim mogućnostima i
njegovoj svrhi. Sve te misli i težnje dominiraju ovom epohom do kojih su došli studijem
i romatranjem a nerjetko vlastitim trnovitim iskustvom. Oni sebe nazivaju humanistima
te time i cijeli taj pokret koji su izazvali dobija naziv humanizam. To ime služi svrhu jer
je izabrano/dobiveno zbog postavljanja studija o čovjeku (studia humana) u središte
zbivanja. Pokret humanista nastojao je u potpunosti odvojiti se od tog barbarskog
srednjovjekovnog svijeta koji nije odgovarao njihovom duhu. Time se oni u svojim
nastojanjima da sebe i svoje bližnje oplemene i postignu svoj vrhovni ideal i najveću
mjeru čovječnosti i civilizacije na kog ih je njihova okolina neprestano podsjećala u
vidu spomenika i ostavštine iz rimskog doba.7
2.1. Predrenesansi stvaratelji
Prvi takvi predstavnici su trojica najvećih i najpoznatijih talijanskih književnika
predrenesanse su: Dante Alighieri (1265-1321), Francesco Petrarca (1304-1374) i
Giovanni Boccacio (1313-1375). Prvi među njima (ne po veličini već kronološki)
Dante, rođen je u Firenci iz koje je kasnije protjeran, povodom objavljivanja njegovog
djela u kojemu je ocrnio mnoge tadašnje visoke dužnosnike. To je djelo i njegovo
najpoznatije, imenom Božanska komedija.8 To djelo, prvo je dalo ljudima inspiraciju da
uvide ljepotu pjesništva, što nam piše Burckhardt: ''Tada su u Firenci svi znali čitati,
štoviše i goniči magarca pjevali su Danteove canzone...''9 Razlog te pobude bila je u
jednu ruku učenje Convite o moralu i etici a s druge strane misterij Commedije
7 MIROSLAV PANTIĆ, Humanizam i renesansa, str. 8.8 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 470.9 JACOB BURCKHARDT, Kultura renesanse u Italiji, str. 114.
6
isprepleten oko duše. To prikazanje oslobađa puk i vladare svoje priproste vulgarnosti i
podiže ih do nekih viših zamisli do težnji za naukom.10 Dante umire 1321. a njegova
Commedia ispunjava čitavo stoljeće. Suvremenici tu knjigu nazivaju božanskom, a neki
Trombetta, pisac 15. stoljeća je stvlja među sveta djela i pobožne knjige: ''koje valja
proučavati u korizmi''.11
Dalje Danteovo djelovanje nastavlja Petrarca prozvan i ''ocem humanizma''.
Petrarcin život i djelo su prepuni proturječja, on u svom Kancijoneru daje ispovjest
čovjeka ko živi na izmaku srednjeg vijeka, te se neodlučan lomi nad dilemom: kako
uskladiti nove, prethuanističke ideale s tradicionalnom kršćanoskom ideologijom, kako
da riješi suprotnost između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za
srećom u ovom životu i iracionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva. Njegova
vječna inspiracija je Laura de Sade, njegova velika (platonska) ljubav u čiju slavu piše
pjesme. Izabrani dio je skupio potkraj života u zbirku Rasute rime. Zbirka sardži 366
pjesama među kojima su najbrojniji soneti. Sve ovo nije njegov jedini doprinos
budućem humanističkom i renesansnom svijetu. Mnogo vremena je prove na dugim i
napornim putovanjima, tražeći stara antička djela, među njima Varronova djela,
Plinijevu Historia naturalis, drugu dekadu Livija. Našao je Ciceronove poslanice i dva
njegova govora. Njegovom hrabrenju i darežljivosti možemo zahvaliti prvi prijevod
Homera i mnogih Platovonih spisa.12
Njegov najbolji prijatelj, i u istu grupu autora svrstani Giovanni Boccaccio koji u
svom velikom djelu Dekameron negira i ismijava Srednji vijek. Mnogi su ga napadali,
tvrdeći da je uništio i pokvario talijanski duh, dok je on sam u starosti bio obuzet
grižnjom savjesti osudivši vlastitu knjigu. Samo ta njegova knjiga ne bi bila moguća da
u talijanski duh već nije bila ušla pokvarenost. Dijelio je strast prema klasičnoj
književnosti i starim rukopisima, ali zbog životnih okolnosti i utjecaja oca nikad nije
stekao solidnu naobrazbu iz latinskog. Zbog toga se on okreće pisanju na živom,
narodnom talijanskom jeziku. U Napulju, je boravio na dvoru pod zaštitom kraljice
Ivane I (1343-1381), te vjerojatno tamo započinje pisanje svog najvećeg djela
Dekamerona. Njegova kritika društva u Dekameronu je prikazana u skladu sa svim
kršćanskim naukama. Djelo prikazuje dolazak kuge u Firencu i bjeg njenih žitelja u
10 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1955., str. 112-113.11 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, str. 192.12 FRANCESCO DE SANCTIS, Povijest talijanske književnosti, str. 194.
7
unutrašnjost. Likovi u djelu, mladići i djevojke, se dolično međusobno ponašaju, ne
pripovjedaju u petak kako bi imali vremena za molitvu. Ističu u svojim pričama viteški
idel o veličanstvenosti i velikodušnosti kraljeva i vitezova, pokušavajući tim primjerom
dati smjer vladarima o načinu ponašanja. No zato se ošto kritizira i napada ćudorednost
svećenstva, dok se sam kršćanski nauk, i valjanost krćšanske vjere, nikada i ničime ne
dovodi u pitanje.13
3. HUMANIZAM
U 14. i 15. stoljeću potaknuti Petrarkinim primjerom, humanisti tragaju po
arhivima i bibliotekama za starim rukopisima. Tako Coluccio Salutati (1331-1406)
otkriva Ciceronova Epistulae ad familiares (Pisma prijateljima), Poggio Bracciolini
(1380-1459) Lukrecijev spis O prirodi stvari i neke Ciceronove govore. Rukopisi Tacita
Katula, Propercija i drugih dolaze na svjetlost dana. Oni potiču stvaranje velikih
biblioteka od kojih su najpoznatije od obitelji Medici, Petrarce i drugih. Otkrivanje,
čuvanje i izdavanje antičkih djela doprinosi im da postanu dio kulturnog nasljeđa i
predmet stalnih proučavanja. Napori humanista ističu upotrebu latinskog jezika i
napadaju jezik i stil teologa i pisaca srednjeg vijeka. Njihovi napori pokazuju na nov
način gledanja na svijet i čovjeka. Zbog nedovoljnog poznavanja klasike oni ne
uspjevaju stvoriti novu filozofiju, već oni koji pišu o njoj dijele se na par osnovnih škola
proizvedenih u antičkog Grčkoj: platoniste, aristotelevce i antiskolastičare. U njihovim
spisima je često primjetno neznanje te se učenja Platona i Aristotela često mješaju, a ista
su veome striktno odjeljena, a da ne spominjemo da se u svojim stavovima daleko
otklanjaju od stavova katoličke crkve što tadašnjim humanistima nije bilo poznato. U
području obrazovanja se vidi da humanisti nisu filozofi već učitelji, njihova je želja da
obrazuju druge, što ukazuje njihovo ime, da su učitelji humanističkih nauka, u koje se
ubrajaju gramatika, poezija, povijest, etika i retorika. Većina humanista su učitelji koji
to zvanje koriste da šire humanističke ideale, a po njihovom shvaćanju klasično
13 BORISLAV GRGIN - IVO GOLDSTEIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 472.8
obrazovanje je ideal obrazovanja. Ukratko sve što spada u klasiku je samo po sebi ideal
jer je proizašlo iz po njima najsavršenijeg razdoblja ljudske povijesti.14
3.1. Humanizam sjeverne Europe
Nakon što se izlio iz Firence, humanizam je preplavio cijelu Europu, tako
humanizam u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj ima određene
karakteristike. Humanisiti sjeverne Europe se zalažu za pročišćavanje vjere i crkve, s
idealom učene pobožnosti. Prema njima put ka čistoj vjeri vide u nauci koja treba
čovječanstu pokazati put i osloboditi ga od svega što je ovozemaljsko. Istina se nalazi u
Svetome pismu, a svjetovna znanja otvaraju put prema pobožnosti. Napori Gijoma
Budea dovode do otvaranja College de Francea oko 1530. čime se prekida tradicija
srednjovjekovnih sveučilišta. Grčki, hebrejski, matematika i latinski, predstavljaju prve
predmete i ideal humanista. Humanističko učenje prodire duboko u svijest Engleza, u
crkvu, na dvor i na sveučilišta. Njihove ideale šire svećenici među kojim Kolet zauzima
posebno mjesto. On otvara u Oxfordu školu, gdje 1496. drži predavanja o pismima sv.
Pavla.15
Najistaknutiji predstavnik humanizma u sjevernoj Europi definitivno je Erazmo
Rotterdamski (1466-1536). Erazmo je obrazovan u Parizu, te putuje po Europi
(Engleska, Venecija, Švicarska) i rano pokazuje veliku naobrazbu. On pristupa
filozofskim i vjerskim problemima suzdržano, te se zalaže za pročišćavanje tekstova i
bolje razumjevanje među ljudima. On je popularizirao znanje i humanizam izdavši
1500. godine svoje djelo Zbirka izreka, tj. zbirku izreka klasičnih mislilaca sa
objašnjenjima. Tim djelom je približio humanizam čitaocima, a sa klasičnog
obrazovanja uklanja mistiku koja ga okružuje. Svoje poglede na društvena i vjerska
pitanja Erazmo je iznosio na različite načine. Njegovo najpoznatije djelo je Pohvala
ludosti (1509.), djelo koje je pisano sa puno duha i satire, predstavlja pogled na svijet i
na sve njegove slabosti. Ideja za djelo mu je došla sasvim slučajno, sjetio se se imena
svog prijatelja Thomasa Moora, bliskog riječi moria što na grčkom znači ludost. Dopalo
mu je da dopusti ludosti da govori u njegovo ime, jer bi zbog istine gorio na lomači. 16
Najoštrija kritika upućena je svećenstvu, svjetovnom životu, i stavljanja naglaska na
14 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 19-21.15 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 23-24.16 ERAZMO ROTERDAMSKI, Pohvala ludosti, Bibliodiseja, Beograd, 2012. 20-21.
9
crkveni ritual, a ne na samu suštinu vjere. To djelo otkriva njegov stav, čija je suština
''Kristova Filozofija''. Njegova misao pokazuje nezavisnos i udaljavanje od rima i
reformacije, te očuvanje i jedinstvo crke, što ga odvaja od Luthera i njegovih
sljedbenika. Njegova umjerenost, tolerancija, preciznost i uvjerljivost čine ga
neprihvatljivim za katoličku crkvu i protestane.17
Još jedan istaknuti član Sjeverno Europskog humanizma je Thomas Moore
(1478-1535). U jednu ruku može se reći i sljedbenik Erazma, sa nešto drugačijim
pristupom. Školovan i rođen u Engleskoj, čovjek čvrstih principa, koji su ga na kraju
koštali i života. Piše svoje najpoznatije djelo Utopiju 1516. u kojem želi pokazati u
kakvom se stanju nalaze pojedine države, prije svega Engleska. U prvom dijelu knjige
je prikazan ideal savršene zajednice podjeljen u oblasti i gradove, pravedne i lišene
privatnog vlasništva. Dok je drugi dio osuda rata, bogatih, te društvene nepravde.
Mnogi kritičari napadaju njegove prijedloge i ideje kao intelektualnu zabavu humanista,
otpor srednjovjekovnih ljudi kapitalizmu, ili predviđanju budućeg društva. On je po
struci pravnik, te se brzo uzdiže u istaknutog državnika. Iako postaje kancelar Engleske,
on ne zanemaruje svoje humanističke studije. Kao kancelar nije u prilici širiti svoje
ideje, a pri sukobu Henrija VIII sa Vatikanom daje ostavku. Pošto je odbio da položi
zakletvu kojom priznaje kraljevu nadmoć u vjerkim pitanjima, on taj čin plaća svojom
glavom. Tako sukob između politike i ideje završava pobjedom politike.18
17 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 23-24.18 DRAGOLJUB R. ŽIVOJINOVIĆ, Uspon Evrope (1450-1789), str. 24.
10
ZAKLJUČAK
Humanizam je došao nakon mračnog razdoblja Srednjeg vijeka u vidu preporoda
svih dijelova života. Pojavivši se, i proširivši po cijeloj Europi, koliko mu je to bilo
dopušteno. Zanimljivo je to što se humanizam uzdigao onda kada je ljudima bilo
najteže. Kada su izgubili vjeru u svaki vid ustanova koji ih je okruživao, kada su se naši
nadasve izgubljeni, jer do tada njima jedini izvor informacija o stvarnom svijetu i onom
duhovnom koji ih okružuje - crkva je izgubila svaku svoju vjerodostojnost. Oni su
potražili svoju vjeru u nečemu dalekom, i za njih davno izgubljenom, u antičkom svijetu
i stavi čovjeka u središte zbivanja.
Zanimljiva je paralela koja mi je tijelom pisanja ovog rada cijelo vrijeme bila u
glavi, ta to je da nas u današnjem svijetu, očito čeka još jedan ponovljeni pokušaj
humanizma. Danas kada je sve napako, gdje bi lagano mogla sjesti neka nova Pohvala
ludosti, kada se u školama zapravo ne uči kako učiti nego se uči kako ponavljati, kada
doktori ne liječe nego gledaju kako zaraditi na bolesti, kada medji ne izvještavaju o
stvarnom stanju stvari, nego pogoduju velikim korporativnim interesima, kada čak ni
vjera, ni odlazak u crkvu, je eto samo tako reda radi. Ništa nije onako kako bi trebao biti
u svojoj pravoj suštini. Ne prestoji nam ništa nego, iz tog pada, ponovo se uzdignuti.
Samo pitanje ostaje, koje vrijednosti sada potražiti?
11
LITERATURA
BURCKHARDT, JACOB, Kultura renesanse u Italiji, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953.
DE SANCTIS, FRANCESCO, Povijest talijanske književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb,
1955.
GRGIN, BORISLAV - GOLDSTEIN, IVO, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi
Liber, Zagreb, 2008.
PANTIĆ, MIROSLAV, Humanizam i renesansa, Obod, Cetinje, 1967.
ŽIVOJINOVIĆ, DRAGOLJUB R. Uspon Evrope (1450-1789), Matica Srpska, Beograd.
12