i. uvod: o o o problemima pisanja knjiŽevne … svijet 1.pdf · do danas u anglo-američkim...

31
“To što je nešto u sferi interpretacije dokazivo nemoguće, ne sprje- čava da se ono prakticira, kao što obilje povijesti, književnih povije- sti i čitanja dokazuje.” J. Hillis Miller “Kriza povijesti književnosti samo upućuje na obnovljenu nužnost njezina pisanja.” Uwe Japp Godine 1992. izašla je iz tiska studija Davida Perkinsa naslov- ljena Je li književna povijest moguća?, 1 u kojoj se autor zalaže za potrebu i legitimitet književnoznanstvenog proučavanja knji- ževne povijesti. Činjenica je, naime – i stoga je Perkinsova knji- ga osobito značajna – da je književna povijest, kao što u svo- jemu tekstu “Paradigma povijesti književnosti” ističe i Milivoj Solar, od ranih pedesetih godina 20. stoljeća sve do prije dva- desetak godina bila donekle potisnuta iz središta znanstvenog proučavanja književnosti prema periferiji, jer su nova kritika, tzv. imanentna interpretacija, formalizam i strukturalizam dali prednost sinkroniji, otprilike na isti način na koji je struktural- 1 David Perkins, Is Literary History Possible?, Baltimore/London, 1992. I. UVOD: O PROBLEMIMA PISANJA KNJIŽEVNE POVIJESTI O O 11

Upload: ngonhan

Post on 01-Mar-2018

221 views

Category:

Documents


5 download

TRANSCRIPT

“To što je nešto u sferi interpretacije dokazivo nemoguće, ne sprje-čava da se ono prakticira, kao što obilje povijesti, književnih povije-

sti i čitanja dokazuje.”J. Hillis Miller

“Kriza povijesti književnosti samo upućuje na obnovljenu nužnost njezina pisanja.”

Uwe Japp

Godine 1992. izašla je iz tiska studija Davida Perkinsa naslov-ljena Je li književna povijest moguća?,1 u kojoj se autor zalaže za potrebu i legitimitet književnoznanstvenog proučavanja knji-ževne povijesti. Činjenica je, naime – i stoga je Perkinsova knji-ga osobito značajna – da je književna povijest, kao što u svo-jemu tekstu “Paradigma povijesti književnosti” ističe i Milivoj Solar, od ranih pedesetih godina 20. stoljeća sve do prije dva-desetak godina bila donekle potisnuta iz središta znanstvenog proučavanja književnosti prema periferiji, jer su nova kritika, tzv. imanentna interpretacija, formalizam i strukturalizam dali prednost sinkroniji, otprilike na isti način na koji je struktural-

1 David Perkins, Is Literary History Possible?, Baltimore/London, 1992.

I. UVOD: O PROBLEMIMA PISANJA

KNJIŽEVNE POVIJESTI

O O

11

12

Domišljato stvoren svijet

na lingvistika nakon de Saussurea, zahvaljujući velikim dijelom upravo njegovu utjecaju, težište zanimanja prebacila s jezične povijesti na sinkronijsko funkcioniranje jezika kao komunika-cijskog sustava. Veliku je ulogu pri tome, po Solarovu sudu, igrala i neka vrsta pobune protiv pozitivizma u proučavanju književnosti: “Pozitivizam je shvaćen kao historizam koji valja prevladati ili naprosto napustiti.”2

Upravo navedene konstatacije o potisnutosti književno-povijesnog pristupa u proučavanju književnosti na književno-znanstvenu marginu osobito se izravno odnose na anglo-ame-ričko područje književnog proučavanja koje se oduvijek osla-nja na empirijsku i nominalističku tradiciju mišljenja te stoga rijetko posvećuje pažnju književnoj povijesti, ponajmanje pak književnopovijesnim razdobljima i njihovim poetikama, dok mnogo više pažnje poklanja pojedinačnim književnim opusima i njihovim ponajčešće imanentno shvaćenim stilskim obilježji-ma. Da se u tu struju, prema vlastitoj izjavi, uklapa i jedan od najuglednijih američkih povjesničara književnosti i kulture, M. H. Abrams, vidljivo je iz njegove polemike s Wayneom Boot-hom. U tekstu “Racionalnost i imaginacija u kulturnoj povijesti: odgovor Wayneu Boothu”, Abrams na Boothov prigovor da on u svojim književnopovijesnim studijama, osobito u danas već klasičnom djelu Naturalizam i supernaturalizam (Naturalism and Supernaturalism), uza sve zanimanje za metode književne kri-tike ne kaže ni riječi o tim metodama, opsežno odgovara. U svojem odgovoru Abrams ističe da se njegove studije temelje na njegovu “osjećaju ispravnosti i pogrešnosti, sumnje i sigur-nosti, nedostataka i višaka, toga što je prikladno i što je nepri-kladno”. Riječju, na intuiciji takvih osoba “koje imaju privilegiju prethodnog iskustva čitanja i mišljenja”,3 na onome, zaključuje ukratko Abrams, što bi Coleridge nazvao ukusom. Abramsov je

2 Milivoj Solar, “Paradigma povijesti književnosti”, Granice znanosti o književnosti: izabrani ogledi, Zagreb, 2000, str. 248-249.

3 M. H. Abrams, “Rationality and Imagination in Cultural History: A Reply to Wayne Booth”, Critical Inquiry 2.3, 1976, str. 448.

13

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

razlog za tu književno-metodološku šutnju, kazuje on na kraju, što su “pravila koja leže u podlozi takvog [klasifikatorskog knji-ževnopovijesnog] diskurza složena, neuhvatljiva, nesustavna i predmetom inovativne modifikacije; očituju se u intuitivnoj stručnosti povjesničara, a specifikacija ovih pravila ne bi treba-la prethoditi praksi, već je slijediti”.4

Otprilike u isto vrijeme kad se odvija polemika između Abramsa i Bootha, objavljuje istaknuti yaleski dekonstrukci-onist Harold Bloom svoju omanju, vidljivo nietzscheovski in-spiriranu studiju, naslovljenu Tjeskoba od utjecaja, koja očito pretendira biti poviješću književnosti, ali takvom u kojoj bi “izučavanje pjesničkog utjecaja kao tjeskobe i čuvanje namjer-nog krivog čitanja [misprision] trebalo pomoći našem oslobađa-nju od ovih apsurdnijih mitova (ili dotrajalog trača) književne pseudopovijesti”.5 Bloomov je koncept književne teorije/povi-jesti zamišljen kao borba koja se odvija samo među moćnim pjesnicima, velikim figurama, u kojoj mlađi pjesnik, efeb, vodi trajnu, neumoljivu i bespoštednu bitku za prevlast nad izabra-nim jakim prethodnikom, služeći se pri tome čitavim nizom tzv. revizionističkih strategija (ratio) kako bi nadvladao odabranog jakog suparnika te se uspostavio kao novi, kanonski otac. “Po-vijest pjesništva, prema tezi ove knjige”, deklarativno izjavljuje Bloom u uvodu, “drži se nerazlučivom od pjesničkog utjecaja, budući da snažni pjesnici stvaraju tu povijest pogrešno čitajući jedni druge, kako bi raščistili imaginativni prostor za sebe.”6

Pozabavit ćemo se odmah na početku ovom imanentnom teorijom književne mijene koja se uklapa, te je stoga i ostala utjecajnom, u anglo-američka proučavanja književne povijesti. Među revizionističke strategije koje mlađem pjesniku stoje na raspolaganju pripada prema Haroldu Bloomu sljedećih šest: 1. clinamen: pjesničko krivo čitanje odnosno iskrivljeno čitanje u

4 Ibid.5 Harold Bloom, The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry, London/

Oxford/New York, 1973, str. 69.6 Ibid., str. 5.

14

Domišljato stvoren svijet

pravom smislu (misprision)7; 2. tessera: dopunjavanje ili antiteza; 3. kenosis: sredstvo od-kidanja slično obrambenom mehanizmu kojim se naše psihe služe u borbi protiv kompulzivnih ponav-ljanja; pokretanje prema diskontinuitetu s prethodnikom; 4. demonizacija: pokret prema personaliziranom Protu-sublimnom kao reakciji na prethodnikovo Sublimno; 5. askeza: pokret sa-moočišćenja kojemu je cilj postizanje stanja samoće: za razliku od kenosisa, kasniji pjesnik ovdje ne prolazi kroz revizionistič-ki proces pražnjenja već lišavanja; on se lišava dijela vlastite ljudske i imaginativne nadarenosti da bi se odvojio od drugih, uključujući prethodnika, i to na takav način da i prethodniko-va pjesma mora proći kroz askezu; 6. apophrades, ili povratak mrtvih: kasniji pjesnik u svojoj završnoj fazi svoju pjesmu opet drži toliko otvorenom prethodnikovu djelu da bi se moglo povjerovati da smo se vratili u naukovanje kasnijeg pjesnika. No efebova pjesma sada se drži otvorenom prethodniku dok je ranije bila otvorena. Začudnost se sastoji u tome što imamo dojam da je kasniji pjesnik napisao prethodnikovo karakteri-stično djelo. U jednoj je kritici ove utjecajne studije engleskog romantizma književni povjesničar Christopher Ricks, doduše, na jednom mjestu prigovorio da ga ovakvo shvaćanje književ-nih odnosa više podsjeća na hrvački dvoboj negoli na povijest književnosti, ali je Bloomova teorija povijesti književnosti kao imanentne mijene i do danas ostala zanimljivom književnim povjesničarima.8

Odsutnost interesa za književnu povijest u smislu njezina usustavljivanja i periodizacije u anglo-američkih proučavatelja književnosti osobito se očituje u prikazima književne produk-cije prve polovice engleskog 17. stoljeća, gdje i u najnovijim povijestima engleske književnosti i dalje nailazimo na iste one davno ustanovljene, a književnopovijesno gledano nasumič-

7 Termin Bloomov, za specifični oblik krivog čitanja ili iskrivljava-nja.

8 Usp. kasnije u ovoj raspravi o imanentnim teorijama književne mijene.

15

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

ne i nedostatno izdiferencirane, kategorije koje onoga koga zanima književna povijest toga razdoblja više zbunjuju nego što mu pomažu. Ponajviše iz tih razloga u ovoj studiji riječ je o jednom povijesnom razdoblju – baroku – preko kojeg se i do danas u anglo-američkim povijestima književnosti u smislu njegova imenovanja i cjelovita tumačenja gotovo u potpunosti prelazi a da se pri tome ostale književnopovijesne kategorije, poput renesanse, neoklasicizma, romantizma i drugih, uobi-čajeno javljaju u smislu u kojem se one rabe i u kontinental-noeuropskim književnopovijesnim taksonomijama. Barok, po našem sudu dominantna poetika engleske sečentističke knji-ževnosti, u anglo-američkim proučavanjima spominje se kao zasebna poetika razdoblja izuzetno rijetko, počesto na izolira-nim i vrlo neobičnim mjestima,9 te u potpunosti neusustavlje-no.10 Zanimljivo je ovdje naglasiti razliku, primjerice, između

9 U Povijesti engleske književnosti Michaela Alexandera (A History of En-glish Literature, Houndmills/Basingstoke/New York, 2004, str. 147), tako nas, primjerice, uz ime Andrewa Marvella (a da o baroku ni na kojem drugom mjestu nema niti jedne riječi), autor izvješćuje da je “Marvellova tmurna religiozna pjesma ‘The Coronet’ u ba- roknome stilu, koji uvijek resi svojevrsno zaigrano razmetanje [displayfulness]”, da bismo na desnoj margini našli i sljedeću de-finiciju baroka: “Termin u povijesti umjetnosti za kićeni stil koji dolazi nakon klasicizma kasne renesanse”.

10 U Povijesti engleske književnosti Johna Pecka i Martina Coylea (A Brief History of English Literature, Basingstoke, 2002, str. 93-94), u natuk-nici o Johnu Donneu nailazimo na jedini spomen baroka, u velikoj mjeri izvan konteksta, i to u sljedećoj formulaciji: “Čini se kao da stara tradicija barata ustaljenim idejama, no za Donnea je pojam udomaćenih obrazaca nešto što pripada prošlosti. Razlozi za ta-kvu promjenu složeni su. Nešto slično događalo se širom Europe u procesu uzmicanja srednjovjekovnog svijeta pred modernim svijetom; termin barok (od talijanske riječi za ‘grubo’ ili ‘hrapavo’, ali također sa značenjem ‘ekstravagantno’), koji se naširoko rabi u pogledu glazbe i arhitekture 17. stoljeća, može se također pri-mijeniti na Donneovo pjesništvo.”

16

Domišljato stvoren svijet

anglo-američkog s jedne strane i njemačkog stanja književ-nopovijesnih proučavanja baroka s druge strane. U njemačkoj se književnoj povijesti do danas javlja izrazito zanimanje za ovo razdoblje, o čemu svjedoče brojne studije, uključujući one najnovijeg datuma. Tako godine 2004. iz tiska izlazi studija o baroku Winfrieda Freunda naslovljena Avantura barok: kultura u doba otkrića,11 a samo u posljednjih petnaestak godina pretho-de joj, da spomenemo samo one važnije, Gerhard Hoffmeister, Njemačka i europska književnost baroka;12 Volker Meid, Barokno pjesništvo;13 Erich Trunz, Slika svijeta i pjesništvo u njemačkom baroku;14 Max Wehrli, Humanizam i barok;15 Rosario Villari (ur.), Čovjek baroka;16 te Joachim Küpper i Friedrich Wolfzettel (ur.), Aspekti baroka.17 Moglo bi se na temelju ovih podataka kazati da, dok anglo-američka proučavanja u ovom području nisu u pravom smislu ni započela, proučavanje baroka u njemačkoj književnoj historiografiji nije nikada niti prestalo.

Važnost proučavanja upravo ove, sečentističke, dionice en-gleske književnosti sastoji se uz ostalo i u tome što je riječ o dionici engleske književnosti u kojoj dominira izuzetno živa književna aktivnost, o jednom razdoblju koje se uobičajeno drži razdobljem epistemološke i jezične krize, smještenom na razmeđu stare, kršćansko-mitske Europe s jedne strane, i nove, znanstveno-racionalističke Europe s druge, o dobu izni-mne inventivnosti i izvanredne produktivnosti u kojemu su po-

11 Winfried Freund, Abenteuer Barock: Kultur im Zeitalterder Endeckun-gen, Darmstadt, 2004.

12 Gerhard Hoffmeister, Deutsche und europäische Barockliteratur, Stu-ttgart, 1987.

13 Volker Meid, Barocklyrick, Stuttgart, 1986.14 Erich Trunz, Weltbild und Dichtung im deutchen Barock, München,

1992.15 Max Wehrli, Humanismus und Barock, Hildesheim, 1993.16 Rosario Villari (ur.), Der Mensch des Barock, Frankfurt/M, 1999.17 Joachim Küpper i Friedrich Wolfzettel (ur.), Aspekte des Barock,

München, 2000.

17

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

etički pomaci i inovativne poetičke strategije, kao i inovativna spoznajna rješenja, uvelike prisutna. Zašto i danas ima smisla – unatoč činjenici da je ovo proučavanje započeto pred više od dva desetljeća u sklopu rada na doktorskoj tezi – proble-matizirati pitanje baroknog razdoblja u engleskoj književnosti, postat će razvidno već pri prvom pogledu na neku od povije-sti engleske književnosti, čak i one najnovijeg datuma. Tako, primjerice, razdoblje o kojemu je riječ nalazimo u Fowlerovoj Povijesti engleske književnosti iz godine 1987. razvrstano na slje-deće kategorije: (I) elizabetanski manirizam, (II) elizabetanska i jakovljevska drama, (III) ranije 17. stoljeće, (IV) literatura re-stauracije.18 Slične kategorije na koje je upozoravao i koje je već odavno želio revidirati René Wellek nalazimo i u drugim povijestima engleske književnosti najnovijega datuma. Krat-ka oxfordska povijest engleske književnosti Andrewa Sandersa19 iz 1996. godine nudi nam sljedeću razdiobu književnopovije-sne dionice koja nas ovdje zanima: “Renesansa i reformacija” (“Renaissance and Reformation”); “Književnost od 1510. do 1620.” (“Literature 1510-1620”) te “Revolucija i restauracija: Književnost od 1620. do 1690.” (“Revolution and Restauration: Literature 1620-1690”). Pri tome su tzv. metafizički (odnosno barokni) pjesnici ostali sapleteni u mreži ove posve nejasne i proizvoljne sheme u sljedećim podnatuknicama: “Andrewes i Donne” (“Andrewes and Donne”); “‘Metafizička’ religiozna po-ezija: Herbert, Crashaw i Vaughan” (“‘Metaphysical’ Religious Poetry: Herbert, Crashaw, and Vaughan”); “Svjetovno stiho-tvorstvo: Dvorjanici i kavaliri” (“Secular Verse: Courtiers and Cavaliers”) te “Anatomije: Burton, Browne i Hobbes” (“Anato-mies: Burton, Browne, and Hobbes”). Na književnopovijesnu

18 Alastair Fowler, A History of English Literature, Cambridge, Massa-chusetts, 1987, str. 30-125.

19 Andrew Sanders, The Short Oxford History of English Literature, Oxford, 1996.

18

Domišljato stvoren svijet

klasifikaciju Routledgeove Povijesti književnosti na engleskome20 Ronalda Cartera i Johna McRaea iz 1997. godine zasigurno će se podići pokoja obrva, no možda najneobičniju književnopo-vijesnu klasifikaciju nalazimo u Povijesti engleske književnosti21 ugledne izdavačke kuće Palgrave iz pera Michaela Alexandera objavljene 2000. godine. Ta će Povijest u svojem drugom dijelu (17. stoljeće), primjerice, upotrebljavati termine posve izravno pristigle iz engleske političke, a ne književne ili kulturne po- vijesti (poglavlja 3 i 5: “Tudor”; “Stuart”), da bi se zatim zaple-la u usitnjene kategorije veoma šarolikog podrijetla gdje po svemu sudeći naporedo i posve ravnopravno fungiraju katego-rije kao što su “Mjesto Engleske u svijetu” (“England’s place in the world”), “Sir Thomas More”, “Prevođenje Biblije” (“Bible translation”) i druge njima slične. Nije čudno da se u takvoj neobičnoj klasifikaciji John Donne, najveći lirski pjesnik ranog 17. stoljeća, našao stiješnjen između drame i proze do 1642, a drugi “metafizički” pjesnici zauzeli svoje mjesto između Bena Jonsona i nabožnih pjesnika u potpoglavlju “Poezija do Milto-na” (“Poetry to Milton”).

Književnu povijest koja bi sadržavala opis i tumačenje, da-kako, nije lako, ako ju je uopće moguće, napisati.22 Književno-povijesnim pokušajima o kakvima je ovdje riječ opirat će se – osim drugih razloga o kojima će biti dosta riječi u narednim poglavljima ovoga rada – ustaljene, često vrlo utjecajne, tradi-cionalne taksonomije. Osim toga, kao što ističe Perkins, “treba daleko više energije, daleko više znanja i refleksije da bi se

20 Ronald Carter i McRae, John, The Routledge History of Literature in English, London/New York, 2001. (prvo izdanje 1997).

21 Michael Alexander, A History of English Literature, Houndmills/Ba-singstoke/New York, 2000.

22 Raspravljajući o (ne)mogućnosti(ma) pisanja književne povijesti, Roland Barthes ističe kao prvo objektivno pravilo književnopo- vijesne djelatnosti “objaviti sistem čitanja jer neutralnoga sistema nema” (“Istorija ili književnost”, Književnost, mitologija, semiologija, Beograd, 1979, str. 162).

19

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

podrovao prihvaćeni sustav nego što je potrebno da bi se te [tradicionalne] kategorije prihvatile i primijenile”.23 Odatle u mnogim povijestima književnosti osnovni izvor taksonomija i dalje ostaje naprosto kulturna transmisija. Ovom čimbeniku treba još dodati i konzervativni utjecaj čitateljske publike. Na-ravno, ne valja na ovom mjestu zanemariti ni današnje stanje teorijske svijesti nesklono književnoj povijesti, tj. suvremena postmoderna propitivanja jedinstva i objektivnosti književnih i kulturnih razdoblja koja poniču iz historiografije francuske grupe Annales,24 koja naglašava ispreplitanje vremenskih nizova

23 Perkins, op. cit., str. 73.24 Zagovornici analske (prema časopisu Annales) škole francuskih

povjesničara pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća dali su si u zadatak ono što su nazvali “narativnom” poviješću događaja zamijeniti/nadomjestiti opisnom (problemskom) povije-šću situacija. Francuski novi povjesničari na čelu s utemeljiteljem nouvelle histoire Ferdinandom Braudelom odbacuju “narativnu” povijest kao metahistorijski projekt te se usredotočuju na opis situacija (pri čemu ubrzo postaje vidljivim da oni pod situacijama podrazumijevaju sustave). Rigoroznim baratanjem povijesnim po-datkom, izrazitim poštivanjem kronologije te pomnom diskrimi-nacijom između “povijesti” i “fikcije” francuski novi povjesničari nastoje povijesti (ponovno?) priskrbiti auru stroge znanstvenosti. Braudelovski model povijesti u svojoj cjelovitoj verziji uključuje dvije velike znanstvene podraspodjele, različite po tematskom fokusu i vremenskom okviru. Jedna je posvećena proučavanju “struktura” – elemenata koji ostaju konstantni tijekom razdoblja koje se proučava (longue durée) – dok je druga posvećena istraži-vanju “konjunktura”, varijabli koje karakteriziraju samo razdoblje (srednje i kratko trajanje). U nastojanju da oblikuju povijest koja ne bi bila ograničena na rat i politiku već bi uključivala ekologiju, demografiju, ekonomiju, mitologiju i čitav niz drugih – za analiste reprezentativnih i važnih – područja ljudskog života, analisti kon-struiraju fragmentariziranu povijest najčešće dvo- i tripartitnih situacijskih nizova odnosno diskontinuiranih vremenskih ritmova, primjerice zemljopisnog (dugog trajanja) te društvenog i indivi-

20

Domišljato stvoren svijet

dugog i kratkog trajanja (longue durée i courte durée), Nietzsche-ove koncepcije povijesti,25 Foucaultova “anti-humanističkog”

dualnog (srednjeg i kratkog trajanja). Prigovor analistima odnosio se između ostaloga na činjenicu da su oni odbacili “narativnu” povijest a da nikada nisu elaborirali njezine moguće alternative. Temeljno pitanje koje se zagovornicima nouvelle histoire postavlja odnosi se na to mora li povijest biti organizirana kao niz sukce-sivnih situacija (sustava) različitog trajanja ako takva istraživačka arhitektura – unatoč rigoroznoj kronologiji i izrazito niskom stup-nju pripovjednosti (ili upravo zbog toga) – dovodi do pretjerane fragmentalizacije i gubitka bilo kakve cjelovite perspektive. Nova je povijest kritizirala svoju tradicionalnu suparnicu zbog etno-centričnosti i logocentričnosti odnosno zbog prikrivenog legiti-miranja vlastitog motrišta isključivanjem svega što se ne uklapa u njegovu homogenizirajuću projekciju. Kritičari francuske nove povijesti s druge strane upućuju prigovor – ovo se, primjerice, osobito odnosi na Braudelovu opsežnu studiju La Mediterranée – da se u tekstu nigdje ne uspostavlja koegzistencija triju različitih razina istoga trenutka povijesnog vremena te se “ne rasvjetljuje njihova interakcija na sustavan način koji bi inkorporirao različite razine pripovijedanja, opisa i analize” (John Tosh). Povijest koju su pisali francuski novi povjesničari, sastavljena od opisa nizova sukcesivnih situacija, izrazito je niske pripovjednosti: njihovi opi-si nemaju zapleta niti uključuju žestoke sukobe, nagle preokrete ili neočekivane završetke. Postavlja se, međutim, pitanje može li njihovo sukcesivno istraživanje struktura, konjunktura, katkada i događaja – osobito s obzirom na različitost trajanja u vremenu – ikada u potpunosti izbjeći pripovjednost, te može li s druge strane ikad doseći “totalnu” (“globalnu”) povijest o kojoj se u vezi s analističkim povijesnim nastojanjima govorilo. O francuskoj nouvelle histoire opširnije piše Philippe Carrard, Poetics of the New History: French Historical Discourse from Braudel to Chartier, Baltimo-re/London, 1995.

25 U svojoj raspravi O koristi i štetnosti historije za život razlikuje Ni-etzsche tri vrste historije: monumentalnu, arhivsku i kritičku. Odbacujući potonje dvije, on se zalaže za ono što naziva monu-mentalnom poviješću koja je u svrhu očuvanja života potrebna

21

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

tumačenja povijesti kojom vladaju samo anonimni poretci,26 hermeneutičarskog argumenta da su prošla razdoblja konstru-irana iz današnje perspektive i da se s promjenom te perspek-tive i sama mijenjaju, novohistoričkog uvjerenja da ne postoji samo jedna povijest već niz različitih, međusobno često kon-tradiktornih (pri)povijesti27 te stajališta niza drugih suvreme-

onim djelatnim i moćnim pojedincima “koji ratuju u velikom ratu, koji trebaju uzore, učitelje, tješitelje a ne uspijevaju ih naći među svojim drugovima u sadašnjosti”. Povijest je za njih, prema Nietzs-cheu, “vjera u zajedničku pripadnost i kontinuitet onog velikog svih vremena, ona je protest protiv mijene naraštaja i protiv pro-laznosti” (usp. Friedrich Nietzsche, O koristi i štetnosti historije za život, prev. Damir Barbarić, Zagreb, 2004, str. 17). Ti Nietzscheovi pojedinci tragaju za onim klasičnim i rijetkim ranijih vremena jer shvaćaju da će veličina koja je jednom bila moguća stoga zacijelo i opet jednom biti moguća. Oni nastoje oko toga da “ono veliko nekog davnog prošlog momenta za nas još bude živo, svijetlo i ve-liko, u najstrašnijoj borbi svega drugoga što još živi, čiji je suprot-stavljeni ratni poklič: Ne! Ono monumentalno ne smije nestati.”

26 Michel Foucault prvenstveno je povjesničar znanosti. Foucaultov pristup razlikuje se od onoga grupe Annales “time što ne obrađuje gotove znanosti i ‘objektivne’ spoznaje, već istražuje diskurziv-ne okvirne uvjete pod kojima su između ostaloga mogle nastati i one, ali i svi drugi predznanstveni poretci (koji se samo djelomice reflektiraju i ispunjaju u epistemama, pravim vrstama znanja)” (na-vedeno prema: Manfred Frank, Kazivo i nekazivo: studije o njemačko--francuskoj hermeneutici i teoriji teksta, prev. Darija Domić, Zagreb, 1994, str. 237). Pomičući se od homogene koncepcije diskursa kakva dominira analizama u djelu Riječi i stvari do isticanja diskon-tinuiteta, kao u Arheologiji znanja, Foucault objavljuje rat “totalnoj povijesti” koja barata velikim epohama i teži rekonstituirati jedin-stveni princip nekog perioda ili civilizacije, te u prvi plan postavlja diskontinuitet i raskid. Foucaultov je cilj opis regularnosti diskur-zivnih praksi u svoj njihovoj specifičnosti i dispergiranosti.

27 Vidi o tome detaljnije u mojoj knjizi Neka veća stalnost: Shakespeare u tekstu i kontekstu, Zagreb, 2001.

22

Domišljato stvoren svijet

nih književnih i kulturnih teorija iz kojih će uslijed njihovih spoznajno-metodoloških polazišta proizlaziti da, kao što misli Paul de Man, povijest književnosti ima paradoksalni status vaz-da prisutne nemogućnosti.

Četvrto poglavlje svoje studije Je li književna povijest mo-guća?, naslovljeno “Književne klasifikacije: kako se stvaraju”, David Perkins počinje sljedećom konstatacijom: “Klasifikacija je fundamentalna za disciplinu književne povijesti. Pretpo-stavka da različiti žanrovi, razdoblja, škole, tradicije, pravci, komunikacijski sustavi, diskursi i episteme nisu neutemelje-na i proizvoljna grupiranja, da takve klasifikacije mogu imati objektivne i valjane temelje u književnom naslijeđu, još je uvi-jek fundamentalna pretpostavka te discipline, premisa koja ju opunomoćuje”28. U svojoj raspravi o potrebi pisanja književne povijesti utemeljene na konceptu književnopovijesnih razdo-blja Mark Parker zamjećuje jednu izuzetno zanimljivu pojavu kojoj bi vrijedilo posvetiti i pomniju pažnju: “Očito je”, kaže Parker, “da je pojam razdoblja počeo tajno djelovati, nadahnju-jući književnu kritiku, ali rijetko postajući njezinim predme-tom. On često obavlja svoj tihi posao u kritičkoj areni koja tvrdi da je u potpunosti odstranila tu kategoriju. Daleko od toga da su odbačeni kao kritičke ljestve što služe kao puko sredstvo, takvi staromodni i zastarjeli termini očituju trajnost i tvrdokor-nost.”29 (Valja u tom kontekstu, primjerice, usporediti katego-rije modernizma i postmodernizma, koje po svojoj naravi ne-sumnjivo pripadaju kategorijama književne povijesti, odnosno povijesnim razdobljima.) Književni povjesničari, ukratko, vje-ruju da mogu pridonijeti književnom znanju o prošlom dobu unatoč tome što su svjesni da je njihovo čitanje prošlosti uvijek

28 Perkins, op. cit., str. 4.29 Mark Parker, “Measure and Countermeasure: The Lovejoy-Wellek

Debate and Romantic Periodization”, u Theoretical Issues in Literary History, ur. David Perkins, Cambridge, Massachusetts, 1991, str. 233.

23

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

tek parcijalno i uvjetno. U narečenom tekstu Mark Parker tako pomalo sardonički konstatira kako “[p]ojam povijesnog razdo-blja ima osebujan status u tekstovima književne kritike: postoji široko slaganje oko toga što razdoblja čine”, kaže on, “opće nezadovoljstvo glede tih djelatnosti i nikakav konsenzus oko njihovih alternativa.”30

Davno je već René Wellek upozoravao na potrebu periodi-zacije u književnoj povijesti i u svojim je tekstovima, kako u Teoriji književnosti31 tako i u knjizi Napad na književnu povijest i drugi eseji32 te u svojim Kritičkim pojmovima,33 govorio o povije-sti književnosti odnosno o književnim razdobljima i srodnim kategorijama književne povijesti kao o temelju našeg povije-snog znanja o književnosti. U svojim studijama i raspravama Wellek je ozlojeđen zbog učestalosti kojom razdoblja dobivaju imena prema političkim događajima; buni se protiv “šarolikog” niza etiketa koje ona poprimaju, nudeći umjesto toga definici-ju književnopovijesnog razdoblja kao “odsječka vremena kojim dominira sustav književnih normi, standarda i konvencija, či-jem je pojavljivanju, diversifikaciji, integraciji i nestanku mogu-će ući u trag”.34 Kako u svojoj već klasičnoj studiji Za sociologiju romana iz 1967. godine ističe Lucien Goldmann, u humanistič-kim i društvenim znanostima pojedinačna, izolirana činjenica nema značenja izvan svojega konteksta, koji između ostaloga može biti i njezin povijesni kontekst, odnosno povijesna poeti-ka, neka regulativna ideja ili skup ideja koje će dominirati poje-dinim razdobljem.35 Koliko god proturječja književnopovijesne klasifikacije, poput klasifikacije na razdoblja ili književnopo-

30 Ibid., str. 227.31 René Wellek i Austin Warren, Theory of Literature, New York, 1949.32 René Wellek, The Attack on Literary History and Other Essays, Chapel

Hill, 1982.33 René Wellek, Concepts of Criticism, New Haven/London, 1963.34 René Wellek, Theory of Literature, str. 263.35 Lucien Goldmann, Za sociologiju romana, Beograd, 1967. Usp. tako-

đer njegovu opsežnu studiju Skriveni bog, Beograd, 1980.

24

Domišljato stvoren svijet

vijesne žanrove, sa sobom nosile, proturječja koja se odnose na relaciju između onoga što Wellek zove “besmjerni tok” i stazi-sa, svojevrsnog privremenog pretvaranja dijakronijskog niza u sinkronijsko polje, što je potrebno da bi se protumačila pojedi-na književnopovijesna kategorija sličnoga tipa, ove kategorije i dalje ostaju osnovnim izvorom našega povijesnog znanja.

Književne povijesti, koliko god njihove kategorije i tehnike bile uvjetne i relativne, koliko god one bile tek pragmatički konstrukti odnosno posjedovali tek narav “regulativne ideje”, po svojim su postignućima dakle nezaobilazne i nezanemari-ve. David Perkins književnoj povijesti pripisuje višestruke, čak i društvene funkcije. Vrijedi istaknuti neke od tih funkcija. Među njima je i dozivanje u sjećanje književnog naslijeđa, uključujući mnogo toga što se sada rijetko čita; interpretacija književnih djela i razjašnjavanje njihova karaktera i mijene dovodeći ih u vezu s njihovim povijesnim kontekstima, te naposljetku mož-da i najvažnije – “[d]ovođenje, putem odabira, interpretacije i vrednovanja, književne prošlosti do toga da se tiče sadašnjosti, s posljedicama kako za književnost tako i za društvo budućno-sti”.36

Kao što će u svojem Pojmovniku suvremene književne teorije istaknuti Vladimir Biti, “povijesti književnosti jesu arbitrarne, ali tomu je tako samo stoga jer književnoznanstveni sustav u kojemu nastaju postavlja pred njih specifične zahtjeve, do-djeljuje im odgovarajuće funkcije da bi se preko njih mogao reproducirati”.37 Biti, kao i Perkins, govori o specifičnim funk-cijama književne povijesti ističući između ostaloga da one svo-jim implicitnim vrednovanjem ustrojavaju akademske kanone te da se, što također nije nevažno, na njihove učinke svojim potraživanjima priključuju npr. odgojni ili gospodarstveni si-stem, tj. književna nastava i književno tržište, koji se “hrane”

36 Perkins, op. cit., str. 12-13.37 Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, 1997,

str. 298.

25

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

uvriježenim književnopovijesnim obrascima.38 I sve se to doga-đa, naglašava Biti, “usprkos svekolikoj nedostatnosti i privre-menosti književnopovijesnih kategorija, unatoč tome što po-vijest književnosti istodobno ocjenjuje i povlači svoje ocjene, što u jednom mahu konstruira procese i podastire neodrživost tih konstrukcija”.39 Kao što će se i dalje nastojati pokazati, još uvijek prisutna snaga Wellekova pojma književnopovijesnog razdoblja i dalje ostaje vidljivom. “Instrumentalna funkcija raz-doblja jest […] u tome što ona mogu unijeti ‘red’ u prividni kaos događaja koji se neprestano odvijaju i vazda protječu, u ‘besmjerni tok’, kao što taj proces naziva Wellek.”40

Unatoč važnosti problema u anglo-američkim se proučava-njima vrlo malo književnoznanstvenih promišljanja usredoto-čilo na književnopovijesnu periodizaciju i njezine probleme. Naprotiv – barem u toj tradiciji – ustrajava nominalizam te se i dalje rasprave ograničavaju na pitanje da li književne takso-nomije odgovaraju povijesnim realitetima, kao da stara onto-loška opreka nominalizam – realizam nije već odavno zamije-njena epistemološkom tezom u skladu s kojom su razdoblja heuristički konstrukti. Uz dužni oprez prema zamjerkama koje su se mogle pojaviti iz nominalističkog ili realističkog tabora, književni povjesničari ustrajali su u svojem bavljenju pitanjima književne povijesti te pitanjima razloga književnim promjena-ma. Tako u svojoj Teoriji književnosti René Wellek raspravlja o nekoliko teorija promjene: formalističkoj, marksističkoj, gene-racijskoj; međutim, on ih napušta kao nekompletne, nepraktič-ne ili naprosto krive te zaključuje vrlo opreznom primjedbom o uporabi i značenju književnopovijesnih kategorija: “Očito, ne bismo trebali previše očekivati od pukih etiketa za razdoblje: jedna riječ ne može nositi tucet konotacija. Skeptički zaključak koji bi napustio problem jednako je pogrešan, budući da je

38 Ibid.39 Ibid.40 Parker, op. cit., str. 232.

26

Domišljato stvoren svijet

pojam razdoblja svakako jedno od glavnih oruđa povijesnog znanja.”41

U kojoj su mjeri kategorijama književne povijesti svojstve-ne trajnost i otpornost, uočavamo i u tragovima na koje nai-lazimo u postmodernih teoretičara književnosti i kulture, pa, primjerice, kao što primjećuje Parker, i u yaleskih dekonstruk-cionista. Prema njihovu “službenom” shvaćanju takve ucjelov-ljujuće kategorije tipa “razdoblje” s obzirom na postmodernu metafiziku posadašnjenja i dispergiranosti svih stvari ne bi bilo moguće konstituirati. Pa ipak “[dok] implicitno potkopava ide-ju razdoblja”, primjećuje tako Parker, “[o]n [J. Hillis Miller] čini se da zamišlja novu koncepciju istog koja bi još uvijek dopusti-la kritičaru da smjesti danu pjesmu ili djelo u jedan od ‘različi-tih oblika heterogeniteta’ koji bi njegov revizionistički prikaz generirao. To je pojam koji se još uvijek oslanja na distinkcije putem razdoblja, pritom samosvjesno zamjenjujući Abramso-vo oslanjanje na sličnost i suglasje dekonstruktivnom praksom utemeljenom na razlici i Deleuzeovom ‘enigmatskom’ ponav-ljanju. Ono što Millerov prikaz sprečava u tome da povijest književnosti učini ‘nemogućnošću’ jest tvrdokornost kritičarske želje za nekom verzijom pojma razdoblja”42 (istaknula J. C. Ž.). Bavljenje književnom poviješću i njezina težnja za ucjelovljava-njem čine se neiskorjenjivima bez obzira na to što povjesničari književnosti i kulture razumiju uporabu kategorije književno-povijesnog razdoblja kao operativnu nužnost i svjesni su da njihovo razumijevanje prošlosti može biti uvijek tek uvjetno i nepotpuno te da se u njemu naposljetku očituju i vrijednosne projekcije historičareva povijesnog, društvenog, civilizacijskog i inih položaja, s obzirom na to da povijesno-poetička rekon-strukcija razdoblja, čak i kad je pragmatički konstrukt, nužno čini aksiologijske odabire.

41 R. Wellek, Theory of Literature, str. 267-268.42 Parker, op. cit., str. 237.

27

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

Nitko tko promotri čak i najnovije klasifikacije koje se na-laze u povijestima engleske književnosti neće, međutim, poza-vidjeti onome tko pokuša reklasificirati, odnosno unijeti ade-kvatnije književnopovijesne klasifikacije u povijest i kulturu – koja se tradicionalno opire novim taksonomijama, koja čuva svoje tradicionalne “vrijednosti” i isključivo se koncentrira na vlastitu “kulturnu klimu” – jer, kako kaže Perkins, “pisanje povijesti (uključujući književnu povijest razdoblja) uključuje” osim svega ostaloga, “[s]elekciju, generalizaciju, organizaciju i točku motrenja”,43 “hitro razumijevanje palimpsesta, dapače polipsesta”,44 čemu anglo-američka empirijska tradicija mišlje-nja nikada nije bila osobito sklona.

Na ovom bi mjestu valjalo postaviti i pitanje kako u knji-ževnopovjesničarskoj praksi dolazi do konstituiranja knji-ževnopovijesnog razdoblja nad nekim književnim korpusom. “Svaka je knjiga o književnoj povijesti”, piše René Wellek u svojemu tekstu “Razdoblja i pravci u književnoj povijesti” iz godine 1940, “podijeljena na razdoblja i pravce i upotrebljava termine za specifična razdoblja slobodno i učestalo. Pa ipak samo vrlo mali broj pisaca književnih povijesti spominje nače-la na kojima je utemeljeno formiranje razdoblja u književnoj povijesti. Ne mogu pronaći niti jednu izričitu raspravu o naše-mu problemu na engleskom jeziku, iako mnogi povjesničari, naravno usputno, spominju i promišljaju narav pojedinačnih razdoblja kao što je ‘romantizam’.”45 Kao što smo prethodno na primjerima novijih engleskih književnih povijesti nastojali pokazati, situacija se na anglo-američkom području ni do danas nije bitno promijenila. Tako, što se tiče pitanja načela konstitu-iranja razdoblja, ovdje i dalje ostajemo na Wellekovoj poziciji. Prema Welleku razdoblje je vremenski odsječak u kojemu je

43 Perkins, op. cit., str. 19.44 Ibid., str. 19.45 René Wellek, “Periods and Movements in Literary History”, En-

glish Institute Annual, New York, 1940, str. 73.

28

Domišljato stvoren svijet

neki sustav normi dominantan. Svako pojedinačno književno djelo može se shvatiti kao aproksimacija nekoga od tih susta-va i nijedno književno djelo, ma kako veliko bilo, ne iscrplju-je sustav u njegovoj potpunosti. “Razdoblje je tako dinamič-ki ‘regulativni’ koncept a ne metafizička esencija ili pak puka verbalna etiketa.”46 Razdoblju se u tom kontekstu pripisuje tek svojevrsno relativno jedinstvo, razumijeva ga se tek kao trenutak u vremenskom toku u kojemu je neki sustav normi najpotpunije ostvaren. Granice dominantnih sustava pri tome su fluidne, dominantne norme koegzistentne su s novonastaju-ćim shemama normi te ovi sustavi ne stoje jedan uz drugi kao monolitni blokovi. Norma se, međutim, prema Wellekovu sudu ne može izvoditi iz izvanknjiževnih djelatnosti i sustava, već je treba izvesti iz povijesti same. Wellekovo poimanje konstitui-ranja književnog razdoblja kao promjenjive sheme vrijednosti koju valja izvesti iz same povijesti pati – kao što Wellek i sam priznaje – od svojevrsnog logičkog kruga. Povijesni proces pro-cjenjuje se prema vrijednosnoj hijerarhiji dok je tu hijerarhiju istodobno moguće izvesti tek iz povijesti. Iako se taj postupak može opravdati pozivanjem na hermeneutički circulus kao na jedan od metodološki ključnih spoznajnih postupaka u druš-tvenim znanostima, ovakve su homogenizirajuće periodizacij-ske kategorije zbog takvih i sličnih poteškoća bile prinuđene na stanovite kompromise i ustupke. Stoga se teoretičarima periodizacije 80-ih godina 20. stoljeća nametnulo pragmatič-ko shvaćanje periodizacijskih kategorija. “Postalo je jasno”, kao što ističe Biti, “da one [tj. periodizacijske kategorije] ne mogu udovoljiti složenosti povijesne stvarnosti, ali isto je tako već bilo jasno da povijest književnosti ne može ostati bez njih kao svojih radnih instrumenata.”47 Riječ je sada o provizornim kategorijama, radno-hipotetičnim i privremenim konstrukti-ma koje, međutim, nismo skloni odbaciti dotle dok pokazuju

46 Ibid., str. 92.47 Biti, op. cit., str. 263.

29

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

heurističnu plodnost i sa stajališta književne povijesti gledano praktičnu upotrebljivost.

Kao što je već do sada vidljivo, i kao što je to slučaj i u drugim oblicima književnopovijesnih i književnoznanstvenih proučavanja, bavljenje književnom poviješću odnosno književ-nopovijesnim razdobljima i njihovim poetikama krije u sebi niz poteškoća i unutrašnjih kontradikcija. Književna povijest uhva-ćena je u konfliktne imperative između promjene i stasisa, di-jakronijskog opisa i sinkronijske interpretacije. Problem s bilo kojim takvim književnopovijesnim modelom kao što je to knji-ževno razdoblje, kao što smo već naglašavali, sastoji se u tome što on u svojem homogenizacijskom hodu nastavlja reducirati heterogenost na paradigmu zatvorenog epohalnog jedinstva. “Prošlo doba moramo sagledati”, kako upozorava Perkins, “kao relativno jedinstveno kako bismo mogli pisati književnu povijest; moramo ga, međutim, sagledati kao izrazito raznoli-ko ako ga ono što pišemo ima uvjerljivo reprezentirati.”48

Konstituiranje modela povijesnog razdoblja pati od tipične strukturalističke antinomije koja se sastoji u tome da nešto što je kretanje postaje fiksirana reprezentacija nečega što se odvi-ja, nečega što je po sebi stalni proces. Riječ je o tome da nešto što je proces ili kretanje – nešto što je po svojoj prirodi dija-kronijsko – valja, da tako kažemo, “zamrznuti” da bi se obavilo proučavanje sinkronijskih elemenata povijesne poetike. Uz ta-kvu antinomičnost, koja inherira književnopovijesnom opisu, nije lako rekonstruirati povijesnu poetiku nekog razdoblja, čak ni tamo gdje za to postoje adekvatno obavljeni pripremni ra-dovi, što u engleskoj književnosti nije slučaj. Nadalje, kao što u svojem tekstu “Postmodernizam i književna povijest” ističe John Frow, “[d]osuđivanje vrijednosti jest od središnje važnosti za bilo kakvu književnopovijesnu praksu”. Po njegovu sudu, primjerice, radno načelo književnopovijesne prakse jest “[d]a su istinski povijesni oni tekstovi, i samo oni, koji usprkos svim

48 Perkins, op. cit., str. 27.

30

Domišljato stvoren svijet

protivnim čimbenicima uspiju ostvariti razliku, odnosno da je povijest dinamika ove igre između inovacije (istisnuće reguli-ranih estetskih normi) i konsolidacije”.49 Povijesni opis naime uključuje praksu razlučivanja utemeljenu na povjesničarevoj kritičkoj prosudbi onoga što čini razliku unutar nekog kom-pleksnog intertekstualnog skupa.

Tu složenu prosudbu – po svojoj naravi kritički i razludž-beni čin kojim povjesničar književnosti odabire one dijelove i djela koja po njegovu/njezinu sudu određuju književnu do-minantu nekog razdoblja – u književnopovijesnom proučava-nju engleske sečentističke književnosti valjalo bi tek provesti. Problem je, nadalje, da – kao što ističe Frow – ono što postaje problematičnim pri pojavi nove književne konfiguracije nije samo pojam novosti ili raskida (dinamika stalne mijene), “[v]eć politička snaga koja je uza nj vezana – to da raskid s okošta-lim formalnim strukturama istovremeno znači uputiti izazov ili potkopati širu normativnu strukturu društvene vlasti”.50 Drugim riječima, pri rekonstruiranju poetike nekog razdoblja valja propitati i odnose kako među onodobnim tako i među nama suvremenim političkim praksama. Iako je općeprihvaće-na književnopovijesna činjenica da književni tekstovi počinju značiti ili, recimo, drukčije značiti ako ih se motri s obzirom na njihov položaj u mnoštvenosti njima suvremenih diskurzivnih praksi i konfiguracija, na toj će povezanosti između teksta i njemu suvremenog kulturnog konteksta u novije doba osobito inzistirati zagovornici novog historizma.51 Novi historizam je, naposljetku, ipak – osim što je “nov” – svojevrsni historizam te

49 John Frow, “Postmodernism & Literary History”, u The Issues in the Theory of Literary History, Harvard English Studies 16, Cambridge, Massachusetts, 1991, str. 131.

50 Ibid., str. 134-135.51 Utemeljiteljem i rodonačelnikom novog historizma drži se ame-

rički književni i kulturni teoretičar Stephen Greenblatt, a uz njega valja spomenuti i imena kao što su L. A. Montrose, Jonathan Gold-berg, A. Marotti, Lisa Jardine i druga.

31

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

inzistira na resituiranju teksta kulture u njegov vlastiti kultur-nopovijesni kontekst. Tek iz suodnošenja pojedine diskurzivne prakse s drugim – konkurentskim, u odnosu na vlast održa-vačkim ili pak s druge strane podrivačkim – praksama moći će se s određenom dozom sigurnosti odrediti kulturnopovijesno mjesto pojedinog teksta, dominante njegovih kulturno-politič-kih konfiguracija i njegovih diskurzivnih intencija. Leonard Te-nnenhouse u svojoj studiji Izložena moć: politika Shakespeareovih žanrova u naglašavanju nerazdvojivosti i isprepletenosti kultur-nih, književnih i političkih praksi nekog povijesnog razdoblja ide, primjerice, tako daleko da ustvrđuje kako su dramski im-perativi elizabetanskih i jakovljevskih dramatičara bili politički imperativi. Svojim analizama u navedenoj studiji Tennenhouse tu tvrdnju nastoji izdašno oprimjeriti, kako na primjeru Wi-lliama Shakespearea tako i na tekstovima drugih onodobnih dramatičara. 52

U svjetlu te složenosti i današnje radikalne upitanosti o mo-gućnosti pisanja književne povijesti, pa tako i poetika nekog razdoblja, odlučili smo se ovdje književnopovijesne kategorije shvatiti kao hipotetičke reprezentacije, kao “provizorne iskaze u našem trajnom dijalogu s prošlošću i međusobnom dijalogu o prošlosti, ili kao heurističke konstrukcije koje nam pomažu da neke stvari vidimo jasnije zamućujući druge”.53 Književno-povijesni konstrukti, pa onda i književnopovijesna razdoblja, ipak su značajni književnopovijesni orijentiri. Uvodeći u po-vijest književnosti nekakve globalne jedinice, periodizacija ostaje jednom od ključnih tehnika kojima se povijest književ-nosti ophodi sa svojim predmetom. Ona je uz to naposljet-ku ipak, kao što ističe Perkins, i kritički čin. “[J]er klasifikacija nosi sobom kontekst drugih djela. Ako promijenimo kontekst, aktiviramo različit sustav očekivanja, hermeneutičkih predra-

52 Vidi Leonard Tennenhouse, Power on Display: The Politics of Shakespeare’s Genres, New York/London, 1986.

53 Perkins, op. cit., str. 14.

32

Domišljato stvoren svijet

zumijevanja. Kad svrstavamo tekstove u skupine, naglašavamo svojstva koja su im zajednička te u nekom stupnju zanemaru-jemo ona koja ih razlikuju.”54 Pri tome ipak valja, kao što to naglašavaju nove književnoteorijske škole, osobito novi histo-rizam, (re)konstruktivne procedure prilagoditi tako da budu u stanju iznijeti na vidjelo lomove, preskoke, različitosti i raspr-šenost. Koncentracija na tu raspršenost ima za dobru stranu da povijest ne mora nužno imati oblik kronike, jer je književna kritika već po sebi, kao što u svojoj studiji Sljepoća i uvid. Eseji o retorici suvremene kritike ustvrđuje Paul de Man, inherentno po-vijesna.55 Na temelju uvida u književnoteorijska i književnopo-vijesno-metodološka proučavanja pisanja književne povijesti, kategorija baroka bit će u ovoj studiji shvaćena kao heuristič-ko sredstvo, strategijski konstrukt kako bismo lakše došli do potpunijeg razumijevanja onoga književnog korpusa engleske književnosti koji je u središtu našega zanimanja.

Postoji ovdje još jedno ključno pitanje, nerazlučivo pove-zano s problemom koncepcije književnog razdoblja, a kojeg smo se do sada tek ovlaš dotaknuli. Riječ je o pitanju mijene književnih razdoblja odnosno o pitanju književne evolucije. S obzirom na odgovore književnih povjesničara u odnosu na pitanja književne evolucije, odgovore opterećene aporijama i antinomijama na kakve smo nailazili i u raspravama o konstitu-iranju i naravi književnih razdoblja (epoha, perioda, formacija i

54 Ibid., str. 62.55 U tome smislu de Man piše: “Da bismo postali dobri povjesniča-

ri književnosti, moramo upamtiti kako ono što obično nazivamo poviješću književnosti ima malo ili nikakve veze s književnošću, a kako je ono što nazivamo književnom interpretacijom – pod uvjetom da se radi o dobroj interpretaciji – zapravo povijest knji-ževnosti”. Paul de Man, Blindness and Insight. Essays in the Rhetoric of Contemporary Criticism, Minneapolis, 1983, str. 165. Vidi i prije-vod knjige pod naslovom Problemi moderne kritike, prev. Gordana B. Todorović i Branko Jelić, Beograd, 1975.

33

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

sl.), David Perkins u svojoj knjizi Je li književna povijest moguća? dijeli teorije književne mijene u dvije grupe: na one kontekstu-alističke i one imanentne.

Kontekstualističke teorije književne evolucije već tamo od Taineove trijade – rasa, trenutak, milieu – pa do novih histori-sta imaju problema sa svojim ključnim pojmom, kontekstom. O tome što će se podrazumijevati pod pojmom konteksta – a mogućnosti su gotovo neiscrpne – pa do pitanja modaliteta su-odnošenja književnih tekstova sa za njih odabranim kon-tekstom/kontekstima vodit će se beskonačne rasprave i javljati čitav niz prijepora i nesporazuma. Razlike u tumačenjima ovise djelomice i o tome koje se područje konteksta stavlja u sredi-šte analize. Može to biti književnost kao institucija, a mogu se uzimati u obzir i drugi čimbenici poput socioloških struktu-ra, političke povijesti, ekonomskog poretka i slični. Temeljna je poteškoća kontekstualističkog tumačenja očuvati ravnote-žu između sličnosti s jedne i različitosti književnih tekstova s druge strane. Poteškoća se sastoji u tome što s jedne strane moraju postojati sličnosti zbog kojih djela grupiramo zajedno – žanrovi, razdoblja, tradicije, pravci, diskurzivne prakse – jer bez klasifikacije i generalizacije ne možemo konstituirati za-jedničko analitičko polje. S druge strane valja očuvati razlike među djelima tamo gdje su one očito prisutne i mogu se zani-jekati samo na štetu vjerodostojnosti klasifikacije. Najkrupniji je problem svake kontekstualističke povijesti ipak pitanje po-sredovanja, odnosno modaliteta, odnošenja između konteksta i teksta. Teorije posredovanja nastoje odgovoriti na pitanje kako, kojim putevima ili kojim stjecajima okolnosti kontekst utječe na tekst. Perkins stoga, osim odnosa između teksta i konteksta, drži bitnim i odgovor na pitanje modusa tog odnosa – organskog, opozicijskog ili drugog – za koji se pretpostavlja da postoji između teksta i konteksta.

Najutjecajniji predstavnik kontekstualističke teorije knji-ževne mijene do danas je, prema općem mišljenju, njemački filozof Wilhelm Dilthey, utemeljitelj književne povijesti kako

34

Domišljato stvoren svijet

je nastajala od kasnog 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata, što posve osobito uključuje i Geistesgeschichte. Diltheyev se smjer filozofskih istraživanja daleko proširio na cjelokupnost života i korijene nastanka ljudskih opažajnih i misaonih načina, filozofijskih sustava i općekulturnih oblika. Bitnu osnovu cje-lokupnog ljudskog opstanka i zbivanja sačinjava, po Diltheyu, život i njegova vremenitost, život što se konkretno iskazuje i osvješćuje u duhovnim sklopovima određenog vremena. Ovaj tip duhovne povijesti, koji utemeljuje duhovni sklop neke epo-he na dominaciji jedne ideje, također pretpostavlja organski odnos teksta i njegova konteksta. Dilthey u svojoj argumenta-ciji zastupa tezu da su određene pojave mogle nastupiti samo u određenom povijesnom trenutku, kao izraz njegova duha vremena. Pri tome neke pojave bolje, to jest dublje, potpunije, cjelovitije izražavaju duh svojega vremena od drugih pojava, i Dilthey smatra da je glede te sposobnosti književnost u pred-nosti pred filozofijom, religijom ili znanošću. Vjerojatno iz tog razloga diltheyevska je duhovnopovijesna verzija povijesnog zbivanja ostavila dubok trag upravo u povijesti književnosti.

Za razliku od kontekstualističkih pristupa, imanentne te-orije književne mijene susreću se s nizom drugačijih, sebi svojstvenih poteškoća. Ove teorije moraju odgovoriti na tri ključna pitanja: zašto književnost više određuju imanentni nego vanjski čimbenici; zašto se novija književna djela razli-kuju od onih koja su ih navodno formirala; i naposljetku – a to je ono najteže – imanentne teorije moraju objasniti narav i razloge specifičnog smjera u kojem se razvilo novo razdo-blje. Među brojnim koncepcijama imanentne književne mijene Perkins spominje i svojedobno vrlo utjecajnu koncepciju knji-ževne mijene kao trajne oscilacije između dva suprotna pola: manirističkog i klasicističkog. Ideju povijesti književnosti kao ahistorijskog stilskog klatna koju je u svojoj studiji Convention and Revolt iz 1919. godine promovirao John Livingston Lowes, pedesetih je godina prošlog stoljeća čvrsto zastupao i popula-rizirao osobito Ernst Robert Curtius u svojoj opsežnoj studiji

35

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje.56 Shvaćanju knji-ževnosti kao ahistorijske stilske tipologije u kojoj književnost trajno oscilira između konvencije i pobune, između uvijek istih dviju paradigmi, klasicističke i manirističke, pa bi tako, pri-mjerice, barok bio tek jedna, sedamnaestostoljetna instanca vječno rekurirajućeg manirističkog pola, bili su neskloni i drugi brojni književni povjesničari, prije svega i stoga što je bila u suprotnosti s tvrdokornom zapadnjačkom vjerom u napredak. Zbog odsutnosti evolucijskog napredovanja ovu teoriju odba-cuje i Perkins.

Među imanentnim teorijama književne mijene kojima Per-kins priznaje dostatnu plauzibilnost i književnopovijesnu plo-dotvornost našle su se sljedeće tri: Bloomova, Bateova i prije svega Tinjanovljeva. O Bloomovoj koncepciji književne povije-sti kao o edipovskoj borbi pjesnika-efeba s pjesnikom-prethod-nikom kao ocem u našoj je raspravi ranije već bilo dovoljno riječi. Prema koncepciji W. Jacksona Batea, ranije napisana knji-ževnost predstavlja, za pisce, kanon zabranjenoga, skup formi koje se više ne mogu rabiti jer su prethodno već bile iscrpno iskorištene. U kojoj je mjeri Bateova koncepcija eliotovski in-spirirana vidi se i iz činjenice da Bate u svojoj studiji izravno citira T. S. Eliota upravo u onom dijelu gdje Eliot govori o toj prethodnoj već-iskorištenosti nekih oblika i postupaka: “Ne samo svaki veliki pjesnik, već svaki autentični, premda manji pjesnik, ispunjava jednom zauvijek neke mogućnosti jezika te tako ostavlja jednu mogućnost manje svojim sljednicima”57.

Perkins u svojoj studiji daleko najveću pažnju poklanja teo-riji ruskog formalista Jurija Tinjanova, osobito pri tome ističući

56 Ernst Robert Curtius, Europäische Literatur und lateinisches Mitte-lalter, treće izdanje, Bern i München, 1961; hrvatsko izdanje: Eu-ropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, prev. Stjepan Markuš, Zagreb, 1971.

57 T. S. Eliot, navedeno prema: W. Jackson Bate, The Burden of the Past and the English Poet, Cambridge, Massachusetts, 1970, str. 122.

36

Domišljato stvoren svijet

njegove tekstove “O književnoj evoluciji” i “Književna činjeni-ca”, te u suradnji s Romanom Jakobsonom napisan tekst “Pro-blemi proučavanja književnosti”. Tinjanov odbacuje individua-listički psihologizam, gdje se pitanje o književnosti, po njegovu sudu, nezakonito zamjenjuje pitanjem o autorskoj psihologiji, a pitanje o književnoj evoluciji pitanjem o postanku (genezi) književnih pojava. Izbacujući statičku u korist dinamičke kon-cepcije književnog teksta te shvaćajući funkciju kao presudni razlikovni faktor u prepoznavanju književne mijene, Tinjanov umjesto toga nudi specifičan tip složenog istraživanja književ-nih nizova, u kojemu glavni pojam književne evolucije postaje smjena sustava, u kojoj nije riječ o formalnim promjenama, već prije svega o promjeni funkcije, osobito onoga što on naziva konstruktivnom funkcijom. Po njemu je takva funkcija složen pojam. On je dijeli na autofunkciju i sinfunkciju, ovisno o tome da li je riječ o suodnošenju elemenata s nizom drugih djela--sustava ili pak s drugim elementima danog sustava. Sustav književnog niza prije svega je sustav funkcija književnog niza u neprestanom suodnosu s drugim nizovima. Proučavanje evo-lucije književnosti moguće je jedino ako se književnost shvati kao niz, kao sustav povezan s drugim sustavima, nizovima. Pre-ma Tinjanovu, promatranja književnih pojava i njihove mijene i nema izvan njihova suodnosa, izvan istraživanja evolucijskog odnosa i formalnog elementa i njegove funkcije. Evolucija obli-ka izaziva promjenu funkcije, pa je tako sustav književnog niza prije svega sustav funkcija takvoga niza, a evolucija promjena suodnosa sustava, tj. promjena funkcija i formalnih elemenata sustava. Smjene sustava, prema Tinjanovu, imaju od epohe do epohe sad polaganiji sad skokovit karakter i ne pretpostavljaju iznenadnu i potpunu obnovu i zamjenu formalnih elemenata, nego pretpostavljaju novu funkciju tih formalnih elemenata. Važno je također istaknuti Tinjanovljevu tezu da je proučava-nje književne evolucije, kako unutar sustava tako i od sustava do sustava moguće samo ako se književnost shvati kao samo jedan u nizu sustava koji se suodnosi s drugim nizovima i su-stavima, čime Tinjanov naglašava presudan utjecaj sociokultur-

37

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

nih faktora na specifične oblike mijene književnih funkcija u užem, književnom nizu. Tako promatrani isti formalni elementi mogu u drugačijim suodnosima poprimiti posve drukčije funk-cije kao što će se prividno iste funkcije moći izražavati unutar drugačijih formalnih elemenata.58 Štoviše, prema Tinjanovu, u književnome sustavu danog vremena ne interagiraju svi ele-menti kao jednakopravni. Neki su dominantni, dok drugi bivaju izmijenjeni ovom dominacijom.

Iako je Tinjanov spočetka govorio isključivo o prijelazu unutar jednog sustava te nijekao kontinuirani prijelaz jednog sustava u drugi, on je tu kontradikciju, prema Perkinsu, pre-vladao već godinu dana kasnije u svojih osam teza napisanih zajedno s Romanom Jakobsonom, gdje stoji: “Suprotstavljanje sinkronije i dijakronije značilo je suprotstavljanje pojma susta-va pojmu evolucije i ono gubi načelno značenje ako priznamo da svaki sustav pred nama stoji kao evolucija, a s druge strane evolucija nužno ima sustavski karakter.”59 Tinjanovljeve teori-je, drži Perkins, zapravo su program za vrlo probitačnu vrstu književne historiografije.60

“Tinjanov”, ustvrđuje Perkins, stavlja “toliko naglaska na korelaciju i interakciju dijelova unutar sustava da, u opreci prema kontekstualnim objašnjenjima, nije smatrao korisnim

58 Ovo će nam zapažanje, u svjetlu polemika među anglo-američkim povjesničarima, osobito slavne polemike između Williama Empso-na i Rosemond Tuve o tome je li u engleskoj književnosti ranijeg 17. stoljeća došlo do nastanka novoga “stila”, kako hoće Empson, ili je riječ tek o protrahiranoj renesansi, kako hoće Tuveova, biti od posebne važnosti u proučavanju književne poetike na koju se u ovoj studiji posebno usredotočujemo.

59 Jurij Tinjanov i Roman Jakobson, “Problemi proučavanja književ-nosti”, prev. Aleksandar Flaker, u Suvremene književne teorije, ur. Miroslav Beker, Zagreb, 1999, str. 157.

60 Perkins, op. cit., str. 172.

38

Domišljato stvoren svijet

razmatrati samo jedan dio sustava.”61 Tinjanovljeva bi teorija književne evolucije prema Perkinsu ukratko zahtijevala od po-vjesničara usporedbu sustava sa sustavom te bi, iako bi tražila izuzetan napor mnogih književnih proučavatelja kroz duže vrije-me, najadekvatnije odgovorila na još uvijek otvorena književno-povijesna pitanja književne mijene.

Kako god tome bilo, u onim najnovijim, kao uostalom i u mnogo ranijim, proučavanjima književne povijesti, čak i una-toč tome što se u međuvremenu bitno promijenilo shvaćanje književnosti, književni su se povjesničari najčešće slagali da književnost ne postoji izolirano od svojeg kulturnog konteksta već da je u njega uronjena ili s njim na koji od specifičnih mo-daliteta povezana. Prema novim historistima ona, tako, kao i sve ostale kulturne prakse, diskursi i protudiskursi, sudjeluje u cirkulaciji/prometu društvenih energija62 neke epohe te njezine generičke strukture i norme reflektiraju odnose moći kao i di-jaloge između hegemonijskog diskursa i diskursa diskriminira-nih, potisnutih društvenih skupina koje hegemonijski diskurs podrivaju. Ti će se odnosi moći, kako održavačke strategije (containment strategies) tako i strategije podrivanja (subversive strategies), jasno nazirati kao dio generičke strukture teksta. Primarna značenja nekog teksta kulture očitovat će se upra-vo na njegovim diskurzivnim i protudiskurzivnim šavovima. To je, uostalom, jedna od temeljnih teza Greenblattove novohi-storičke poetike kulture, koja se bavi preiscrtavanjem granica postavljenih između različitih kulturnih zona, te osobito ispi-tivanjem intenzivnog prometa/cirkulacije koja se odvija preko njih. Pri tome se u takvo ispitivanje po mogućnosti uključuje i institucionaliziranost položaja s kojeg govori kulturni povje-sničar, s njegovim neizbježnim reperkusijama.

61 Ibid., str. 173.62 Stephen Jay Greenblatt, Shakespearean Negotiations: The Circulation

of Social Energy in Renaissance England, Berkeley, 1988, str. 1-21.

39

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

Teorijski model kakav stavljamo u temelj proučavanja knji-ževnopovijesne poetike sečentističke dionice engleske knji-ževnosti pokušat će tako, koliko god posjedovao unutrašnje kontradikcije same taksonomijske norme, u praksi ukazivati kako na unutrašnju raznolikost, diversifikaciju i različitost knji-ževnih postupaka unutar razdoblja, tako i na njegovu poetičku cjelovitost. Čini se kao da se za paradigmu na koju se naše proučavanje sečentističke dionice engleske književnosti nasla-nja stalno na neki način ispričavamo. Tome, nažalost, mora biti tako s obzirom na naznačeni status koji u suvremenim prou-čavanjima književnosti zauzima disciplina književne povijesti. Pred tridesetak godina u svojem tekstu “Pad književne povije-sti” utemeljitelj i rodonačelnik proučavanja književne povijesti René Wellek tako piše: “Napisao sam knjigu Uspon književne povijesti [The Rise of Literary History]. Danas bi se mogla napisati knjiga o njezinu uzmaku i padu.”63 U potporu ovoj svojoj po-malo defetističkoj izjavi citira René Wellek Georgea Watsona iz njegove knjige Proučavanje književnosti (The Study of Literature) iz 1969, u kojoj Watson konstatira da je “[p]ovijest književnosti od statusa velike intelektualne discipline doživjela strmi pad na status prikladnog čina popularizacije”.64

Teoretičar recepcije Hans Robert Jauss, odajući priznanje Tinjanovljevu ogledu o shvaćanjima mijene i evolucije knji-ževnosti, pokušao je doskočiti poteškoćama u koje je zapala povijest književnosti tvrdnjom da su sve dosadašnje povijesti književnosti zapostavljale važnu dimenziju u životu književnog djela, a to je primanje ili recepcija djela od strane čitatelja. Kao što Jauss tvrdi, to je slijepa pjega povijesti književnosti prem-da upravo čitatelj konkretizira djelo, i kroz njegovu reakciju

63 René Wellek, “The Fall of Literary History”, The Attack on Literary History and Other Essays, Chapel Hill, 1982, str. 64.

64 George Watson, The Study of Literature: A New Rationale of Literary History, London, 1969; navedeno prema: René Wellek, “The Fall of Literary History”, str. 66.

40

Domišljato stvoren svijet

djelo stječe svoju vrijednost. Jauss je svoje teze svrstao u ne-koliko točaka, pa tako govori o lažnoj objektivnosti književno-sti, suprotstavlja se psihologizmu, zalaže se za rekonstrukciju “obzora” odnosno “horizonta očekivanja”, to jest onoga što čitateljska publika u određenom povijesnom trenutku može prihvatiti. Rekonstrukcija takva obzora, pored dijakronijskog, upućuje i na potrebu sinkronijskog pristupa i presjeka, a druš-tvena funkcija književnosti postaje očita u svojoj pravoj mo-gućnosti tek ondje gdje čitateljevo književno iskustvo ulazi u obzor očekivanja njegove životne prakse, preoblikuje njegovo razumijevanje svijeta i time povratno djeluje na njegovo druš-tveno ponašanje.65 Ova teza, međutim, i njezina metodologija, otvaraju drugu vrstu indeterminabilnosti značenja, koja, kao i dekonstrukcionistička, unatoč posve različitim polazištima ne dopušta markiranje granica među književnopovijesnim para-digmama.

“Rezeptionsgeschichte”, piše Wellek u svojemu tekstu “Pad književne povijesti”, “[n]e može biti ništa drugo nego povijest ukusa koja je uvijek bila uključena u povijest književne kriti-ke”, da bi nakon analize književnoteorijskog utemeljenja tuma-čenja književne mijene u elegičnom tonu zaključio: “Pokušaji u smjeru evolucijske povijesti, da se sastavi uvjerljiva shema razvoja, propali su. Povijest književne kritike prije je niz debata o bitno osporenim pojmovima, o trajnim problemima u smislu da su oni s nama još i danas.”66

Nakon razmatranja različitih stajališta o proučavanju knji-ževne povijesti, istodobno povijesti nesporazuma, koja po Welleku u današnje vrijeme predstavljaju tek niz rasprava o “bitno osporenim pojmovima”, možda je najuputnije i za našu

65 Hans Robert Jauss, “Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti”, prev. Benjamin Tolić, Suvremene književne teorije, ur. Miroslav Beker, Zagreb, 1999, str. 281-317.

66 R. Wellek, “The Fall of Literary History”, The Attack on Literary Hi-story and Other Essays, Chapel Hill, 1982, str. 77.

41

Uvod: o problemima pisanja književne povijesti

zadaću najsvrsishodnije književnopovijesne kategorije tipa književnog razdoblja promatrati kao hipotetičke konstrukte, kao uvjetne pretpostavke u našem trajnom dijalogu s prošlo-šću i dijalogu jednoga teksta s drugim u prošlosti ili pak kao heurističke instrumente koji nam pomažu vidjeti neke pojave jasnije, dakako nauštrb nužnog previđanja ili zatamnjivanja nekih drugih možda jednako važnih pojava. Velika je većina književnoteorijskih i književnokritičkih pojmova, pa tako i po-jam razdoblja, već oduvijek podložna kontestaciji. S tim ćemo onda “kontestiranim”, no žilavim i čvrsto ukorijenjenim kon-ceptima korištenima u proučavanju književne povijesti, svjesni njihove relativnosti i unutrašnjih proturječja od kojih pate sve homogenizirajuće kategorije, ući u propitivanje mogućnosti i vrijednosti uporabe pojma baroka u proučavanju engleske knji-ževnosti prve polovice 17. stoljeća. Klasifikacije su naposljetku ipak naši zemljovidi prošloga književnog svijeta. “Pa ako naše štovanje onog historijskog”, kao što kaže Nietzsche, “i jest tek zapadnjačka predrasuda, glavno da unutar te predrasude ba-rem napredujemo i ne stojimo u mjestu.”67

67 Nietzsche, op. cit., str. 16.