F.M. Dostojevski – Idiot

Idiot, idiotizam – grč.(idiotes – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan)1. slaboumnost, tupoglavost, blesavost, glupost;2. gram. osobitost, osebujnost u govoru, narječju; idiot – slaboumnik,

tupoglavac, glupan, priglup čovjek; blesan; duševno zaostao čovjek 1

„Idiot je u atenskoj demokratiji podrazumijevao osobu koja se bavila isključivo samo sobom, svojim privatnim (unutrašnjim)problemima kao suprotnost javim i poslovnim interesovanjima. Idiotizam je smatran za prirodno stanje u kojem su sve osobe rođene, a formalno obrazovanje je gradilo čovjeka. 'Idiot' je izvorno označavao laika ili osobu bez neke stručne vještine, te osoba sa mentalnim nedostatkom u nemogućnosti da normalno rasuđuje. Odbijanje sudjelovanja u javnom životu, kao što je demokratska vlast u polisu, smatrano je nečasnim, a idioti su smatrani kao ljudi sa lošim rasuđivanjem u javnim i političkim pitanjima. Vremenom se pojam idiota udaljio od svoje izvorne konotacije i danas označava iduviduu sa mentalnim zaostatkom i lošim rasuđivanjem, ukratko, glupu osobu. “ 2

Mnogi od nas razumiju upravo samo to značenje riječi idiot . Međutim tom jednom riječju, Dostojevski nam je opisao i upoznao nas sa glavnim likom svog romana. „Život je u unutar nas a ne izvan“ piše Dostojevski u jednom pismu svom bratu.3

Nije baš jednostavno izložiti ukratko ovaj roman, jer kako sam navela, glavni like je idiot, u ovom kontekstu bih uzela značenje čovjeka koji je okrenut svojoj unutrašnjosti, unutarnjim previranjima.

Okvirno bi se priča mogla svesti na povratak mladog kneza Lava Nikolajeviča Miškina iz inozemstva u Rusiju, gdje je bio na liječenju. Tokom putovanja, u vozu, upoznaje Partena Sejmonoviča Rogožina i posredno, preko njegove priče, upoznaje i Nastasju Filipovnu Baraškov, i ovo je ljubavni trougao koji dominira i određuje smjer kretanja ne samo njih, nego i mnogih drugih likovaMiškin, knez po porijeklu, dakle viši stalež, želi da posjeti daljnju rodbinu u Petrogradu, gdje je primljen sa sumnjom da traži pare i pomoć, zbog svoj bijednog izgleda. Tu upoznaje porodicu Jepančin, oca, majku i njihove tri kćerke od kojih će najmlađa, Alagaja, imati najviše utjecaja na dešavanja u romanu i u kneževoj duši. Knez, posredstvom Jepančinovih i, možda i više, činjenicom da je dobio nasljedstvo, biva uveden u elitne krugove društva. Njegov neuspiješan odnos sa Nastasjom ga privremeno udaljava od tih krugova, ali se on vraća, biva mu oprošteno. Glasine kruže da će da zaprosi Alagaju, što na kraju i čini i bude ismijan i uvučen u igru ženske taštine između Alagaje i Nastasje. Nakon što odluči da se ženi Nastasjom, ona bježi na dan vjenčanja sa

1 Klaić, Bratoljub: Veliki riječnik stranih riječi, izraza i kratica, 535.2 http :// en . wikipedia . org / wiki / Idiot (slobodan prijevod)3 www.fyodordostoevsky.com/biography

Rogažinom. Miškin ih slijedi i saznaje da je Rogožin ubio Nastasju zbog čega je poslije osuđen na robiju. Knez potpuno poludi i biva prebačen u mentalnu bolnicu. Alagaja bježi od roditelja i udaje se za poljskog emigranta. To bi bio onaj najgoliji siže romana.

Pored navedenih likova, roman je pun različitim likovima, svaki sa svojom tačkom gledišta, sa svojim razumijevanjem svijeta, što sve skupa gradi polifoniju ovog romana.Ta polifonija nije karakteristična samo za ovaj roman Dostojevskog nego i za njegove ostale romane.

Polifonija ili višeglasje je izraz koji se koristi u muzici, a označava kombiniranje nezavisnih glasova koje povezuje zakon harmonije, a u širem smislu je i mogućnost sviranja više nota istovremeno na instrumentu. Kako se taj jedan muzički izraz može primijeniti na književno stvaralaštvo Dostojevskog?

Bahtin kaže da „Dostojevski, poput Geteovog Prometeja , ne stvara neme robove (kao Zeus), već slobodne ljude, kadre da stanu pred svog tvorca, da se ne slože sa njim, pa čak i da se pobune protiv njega“.4 Tkvi su dakle likovi, junaci koje stvara Dostojevski. Svaki od njih ima ne samo svoj život, nego i svoj karakter, mišljenje, pripadnost ili ne pripadnost ovom ili onom staležu, imaju svoj glas koji koriste da kažu ono šta misle. To je ta polifonija, „mnoštvo samostalnih i neslivenih glasova i svesti, stvarna polifonija punopravnih glasova doista je osnovna odlika romana Dostojevskog.“5

Nastanak polifonijskog romana veže se upravo za Dostojevskog, i on je u suštini stvorio jedan novi žanr. Njegovi likovi nisu glasnogovornici autorovog stava, ali se njihovi glasovi koncipiraju onako kako se u romanima običnog tipa koncipira glas samog autora.Nije bitno kako svijet vidi junaka, nego kako junak vidi i doživljava svijet oko njega, sa njegove tačke gledišta i iz njegovog životnog iskustva.

Predstavljeno je ruskog društva 19.stoljeća, društvo nakon Napoleonovih osvajanja(spomenuto samo kroz sjećanje senilnog generala Ivolgina), koje se u tom periodu razložilo na slojeve sa jasnim međusobnim granicama, visokog, srednjeg i niskog staleža, sa pojedinim „sporadičnim mješanjima“ kao na zabavi kod Jepančinih koji su „voleli da mešaju na svojim vrlo retkim primanjima najviše društvo sa ljudima iz nižeg sloja, sa odabranim predstavnicima ljudi srednjeg staleža“.6 Svo to komešanje, svi ti likovi sa svojim glasovima, egzistiraju uporedo jedni sa drugima, suprotstavljeni jedni drugima. Smješteni su u jedan isti prostor da koegzistiraju i međusobno djeluju.Dakle, Dostojevski nastoji da prikaže svijet ne u vremenu, nego u prostoru. On „teži da etape shvati u njihovoj istovremenosti, da ih dramski postavi jedne pored drugih i suprotstavi jedne drugima. Snaći se u svetu značilo je za njega shvatiti sve zadržaje toga sveta kao istovremene, vidjeti njihove uzajamne odnose u preseku jednog trenutka.“7

Knez Miškin je osoba kojoj se obraćaju svi ti svjetovi, on ih u samo datom momentu sve povezuje i zbližava.

4 Bahtin, Mihail: Problemi Poetike Dostojevskog. 56.str.5 Ibd. 56.str6 Idiot 14247 Bahtin, Mihail: Problemi poetike Dostojevskog 82.str

2

Ta koegzistencija nije prisutna samo u pogledu društvenih slojeva nego Dostojevski „i unutrašnje protivrečnosti i unutrašnje etape razvitka jednog čoveka dramatizuje u prostoru… nagoni svoje junake da razgovaraju sa svojim dvojnikom. Sa đavolom, sa svojim alter ego, sa svojom karikaturom…Može se reći da Dostojevski teži da iz svake protivrečnosti u jednom čoveku načini dvoje ljudi, da bi dramatizovao tu proturečnost i ekstenzivno je razvio.“8

Govoreći o tome, predstavit ću glavne aktere romana kao njihove uzajamne dvojnike i protivrječnosti.

Knez Miškin, idiot, glavni junak romana, porijeklom iz višeg društva, bolestan, čovjek je visokih moralnih načela, pun ideoloških shvatanja svijeta i svjetskih tekovina, naivan, dobrodušan, nespretnjaković.

“Oči mu behu krupne plave i pomno bi se zagledale u čoveka; u njihovom pogledu čitalo se nešto blago, ali teško, nešto puno onog čudnog izraza po kome čovek već na prvi pogled kod neke ličnosti uoči padajuću bolest…9“

Nasuprot njemu stoji Parten Sejmonovič Rogožin, „narodski“ čovjek, krupan, drzak, strastven, lukav

„na licu se mladićevom ogledaše nešto strasničko, skoro bolno, što se nije slagalo sa drzovitim grubim mu osmehom i sa prodirućim samozadovoljnim pogledom“10

Već pri samom njihovom upoznavanju jasno se ističu kvalitete jedne i druge ličnosti. Bojažljivi i bolešljivi knez sa svojom blagošću i naivnošću nasuprot običnom čovjeku punom snage i lukavosti, strasti i želje da tu strast maksimalno i ostvari. Jedan samosvjesno zabrinut nad svakom svojom riječju, da ta ista riječ ne bi uništila smisao ideje, i drugi sav predat zemaljskom životu, zauzet nasljedstvom i strašću za jednom ženom.

Nastasju Filipovnu takođe upoznajemo pri tom prvom njihovom susretu, ali samo posredno, preko priče,a u razvoju dešavanja i posredstvom slike, prije nego je aktivno upozna. Dok se dva muška lika sama izjašnjavaju o svom statusu, o Nastasiji i njenom životu doznajemo posredno, preko Anastasija Ivanoviča Tackog, čovjeka koji je Nastasiju kao siroče plemićke porodice primio na svoje imanje gdje je odrasla i odgajana, i gdje ju je Tacki nemoralno iskoristio. Sve detalje iz njenog života, pa i njena osjećanja doznajemo posredno. Jedna jako inteligentna, lijepa i obrazovana žena.

Miškin saznaje za Nastasju od Rogožina koji je u nju zaljubljen. Knez biva odmah zainteresovan za tu čuvenu i uz to skandaloznu ljepoticu. Kada poslije i vidi njenu sliku, on je krišom ljubi i čezne da je i lično upozna. Njihovim upoznavanjem zatvara se trougao.

8 Ibd 839 Idiot, knjiga prva. Str 11.10 Ibd str 10.

3

Upoznaju se na njenoj rođendanskoj zabavi, gdje se jasno prikaže njen odnos spram Rogožina. On je za nju geak tj. neotesanac, sirovina, neobrazovan čovjek koji hoće, želi i može da je kupi za pare. Sav njen prezir prema staležu, prema bogatstvu, prema uopšte životnim vrijednostima tadašnjeg društva je iskazala jednom gestom. Bacila je svežanj para u vatru. Knez, osjetljiv na ljudsku unutarnju bol i patnju odmah shvati u kakvom je ona stanju i prosi je. To izaziva šok. „Samilost je najglavniji, pa možda i jedini zakon bića sveg čovečanstva“

Rogožin opijen strašću prema Nastasiji, cijelo vrijeme vaga izmedju mržnje i ljubavi prema Miškinu. Vodi Miškina na vidi kopiju slike Isusa skinutog sa krsta od slikara Holbaina rekavši da se od te slike može izgubiti vjera. Da li to izražava i njegovo kolebanje osjećaja prema Miškinu? Ta želja da se vjeruje jednom čovjeku, poštenom , plemenitom, velikodušnom, ali koji je ipak na kraju samo čovjek? Isus u kripti je na kraju ipak još samo jedno mrtvo tijelo koje liči na sva druga mrtva tijela. A knez je još samo jedan muškarac, koji nakon što obeća da odustaje od Nastasije ipak ode na njena vrata. Blagoslov Rogožinove senilne majke nad glavim Miškina je samo blagoslov Rogožinovoj nakani da ga ubije.

Sa svim svojim osobinama, izuzev bolesti, Miškin je prikazan ikao jedna alegorija Isusa Krista. Spreman je da se žrtvuje za druge i drugi to obilato koriste, ali ne bez griže savjeti. Svo to sažaljenje koje on osjeti već pri samom pogledu na Nastasijinu sliku, a kasnije kao svjedok navedene scene kupovanja mlade, paljenje para, aliuzije da je ona jedna propala žena, preljubnica, sve to neminovno sugeriše na neki način odnos Krista prema Magdaleni.

Ljubav i sažaljenje, kao prema malom djetetu, to je ono što Miškin osjeća prema Nastasiji Filipovnoj. A šta osjeća ona, žena koja sama sebe gura u propast, zbog sramote jednom nanesene, ona sama sebe žigoše kao besramnicu i nedostojnu. Pred tim sažaljenjem ona prvo bude šokirana, pa obradovana, ali na koncu kad spazi da joj to sažaljenje, poput ogledala vraća njenu sliku sebe same, ona od tog trenutka bježi od Miškina. Voli ga zbog njegovog idealnog viteštva, to što je spreman da se žtrvuje, to što je on sposoban da vidi i njene dobre strane, inteligenciju, ljepotu, potencijal jednog dobrog života. Ona je sebe osudila na život grešnice i zato se okreće Rogožinu, koji je voli strasno, ali ona sebe, svoj ponos kažnjava time što traži da je on za pare kupi. Time započinje noćna mora sva tri lika.

Miškin iz sažaljenja voli Nastasiju jer želi da je zaštiti.Miškin voli i žali Rogožina jer zna da Nastasje ide sa njim samo zato da sebi naudi.Rogožin voli Nastasiju strasno, skoro divljački.Rogožin počinje da mrzi Miškina zbog NastasjeNastasja (saznajemo od Rogožina) voli Miškina li ne želi da ga ponizi i uništi mu društveni statusNastasija koristi Rogožina da bi pobjegla od Miškina i sebe kaznila.

4

Nakon mnogih trzavica, odgađanja vjenčanja sa Rogožinom, bijega sa Miškinom pa bijega od Miškina, Nastasija se neko vrijeme primiri sa Rogožinom a Miškin se vraća društvenom životu u krugu porodice Jepančin.

Tada na scenu, kao suprotnost Nastasji Filipovnoj izlazi Alagaja, najmlađa kćer Jepančina. Djevojka iz višeg srednjeg sloja društva, koji naginje ka visokim slojevima. Djevojka bez mrlje takoreći, obrazovana, lijepa, ali stegnuta društvenim okovima i predstojećom udajom. Već se od početka tu javlja mnoštvo prosaca, od Tackog, koji zbog Nastasje nije mogao formalno da zaprosi Alagaju, tu je činovnik iz ureda njenog oca i prijatelj iz djetinstva Gavrilo Ardalinovič Ganja, koji je potajno iz koristi želi dok u isto vrijeme prosi Nastasju kojoj je obećan miraz, jedan jako pristojan Jevgenije Pavlovič, kojeg Nastasja spletkama želi da izgura iz „igre“ i omogući da se knez oženi Alagajom.

Kao što se vidi Alagaja je okružena muškarcima koji imaju direktne ili posredne veze sa Nastasijom. Šta ona osjeća prema knezu Miškinu? Iza svih podsmijeha, nazivajući ga „siromašnim vitezom“ i direkno aludirajući na ludost Don Kihota, ona shvata da je to jedan od načina da pobjegne od stega društva. Također, uočava i cijeni onu njegovu blagost i plemenitost i zbog toga ga voli,. Miškin i o njenim osjećajim doznaje posredno, nesposoban da odgonetne njeno toplo-hladno ponašanje,od jako bliskog povjeravanja do hladnog ignorisanja, beskrajnih pokušaja da ga napravi ljubomornim ili nesigurnim. Čak i nakon katastrofalnog sukoba Nastasje i Alagaje, knez ostaje zatečen i zbunjen, rastrgan između samilosti prema jednoj i ljubavi prema drugoj, nesposoban da shvati da ljudsko društvo ne prihvata osjećaje poput njegovih, da je nepojmljivo voljeti dvije žene makar i dvjema različitim ljubavima, niti je moguće da dvije moralno i staleši različite žene mogu da vole istog čovjeka zbog istih razloga.

Ovim sukobom se uništava taj trougao između Miškina, Nastasje i Alagaje,knez napokon objavljuje vjenčanje sa Nastasijom.

Trouga Miškina, Rogožina i Nastasje razbija Rogožin, ubijajući nju nakon njihovog zajedničkog bijega na dan vjenčanja. Nestankom Nastasije prestaje i veza između Rogožina i Miškina.

Na kraju se treba upitati, šta je to što Miškina čini idiotom? Da li bi se ljudi prema njemu odnosili sa malo više poštovanja da on odmah na početku za sebe ne izjavi da se liječio od idiotizma i da je još uvijek pomalo idiot? Svi ga naizmjenično mrze i vole, svi u njegovom odrazu vide svoju izopačenost, zato mu sve njegove sitne gluposti praštaju. Ali na kraju, niko ne voli savršenog čovjeka, niko ne želi da mu ogledalo ugleda ono ružno u sebi. Da li je Isus mogao kao čovjek da bude savršen? U svakom slučaju umro je savršenom ljudskom smrću koja je unakazila njegovo tijelo da izgleda kao i svaki drugi leš. Tako u svijetu koji boga predstavlja jednostavno kao komad mrtvog mesa, jedan dobar čovjek mora da bude idiot.

5