ii. ciklus 22. pismo - dt.com.hr

II. ciklus 22. pismo

1

KRŠĆANSKI POZIV

Uvod

U ovom pismu prilazimo praktičnoj strani našeg specifično kršćanskoga postojanja: istine vjere trebaju oblikovati naš život. Pitamo se sada: Kako se to zbiva? Kako možemo evanđelje "pretočiti" u svoje biće? Ne moramo kod odgovora na to pitanje nipošto počinjati od ništice; već gotovo dvije tisuće godina nastoje ljudi živjeti svoju vjeru. Pod vodstvom Duha Isusova nastajali su u Crkvi uvijek iznova novi oblici, u kojima vjera sama daje svoj izraz. Nazivamo ih duhovnosti. Duhovnost znači način djelovanja duha u životu vjere.

U ovom Pismu trebalo bi iznijeti koliko je moguće glavne obrise kršćanske duhovnosti.

Kršćanska se duhovnost može označiti različitim biblijskim pojmovima. Po Rim 6 kršćanin je onaj tko je s Kristom umro i na novi život uskrsnuo; sav kršćanski život dade se otuda razviti kao učinak krštenja. Pokretački je princip kršćanskog života Duh Isusov. Tko se prepušta vodstvu Duha, taj pripada Isusu. Tako biti vođen Duhom znači temeljni element svake duhovnosti. - U pismu Korinćanima vidi Pavao u ljubavi središnji element kršćanskog života; u 13. poglavlju navodi on taj put, koji "nadilazi sve druge putove". - U Isusovim prispodobama, koje nam donose sinoptička Evanđelja, dolaze do izražaja druge ideje, napose u obliku slika i modela: kršćanin se može označiti kao vjerni i razboriti sluga (Lk 12,35-48); povjeren mu je njegov vlastiti život i život bližnjih; on ga mora prihvaćati s ljubavlju, brinuti se za nj, preuzeti za nj odgovornost i polagati račun. Drugi vidovi, koji opet obuhvaćaju cjelinu života, očituju se u slikovitim izrazima o soli zemlje, svjetlu svijeta (Mt 5,13-16), o kvascu (Mt 13,33).

Kršćanin ne bira takve modele po miloj volji. On ih može samo zapaziti, uočiti kako mu odgovaraju i kako su presudni za njegovo življenje evanđelja; unaprijed se s njima suživljava i pri tom osjeća koji oblik njega "zahvaća". Odgovor na pitanje: "Što za vas zapravo znači biti kršćanin?" može s pravom u uvjerenih kršćana biti vrlo različit, a da pri tom ne bude ugrožena temeljna vezivna usmjerenost na Isusa Krista. Svakako će se teolog u nastojanju da označi teološki temelj duhovnosti morati odlučiti za polazište u kojem će se jasno moći zapaziti to vezivno središte u mnogostrukosti pojavnih oblika.

U ovom se Pismu to događa po modelu zbivanja poziv - odgovor. Prema tome kršćanin je onaj, koji bi svom cijelom životu mogao dati naslov, što ga je Petar izrekao: "Na tvoju riječ, Gospodine" (Lk 5,5).


2

SADRŽAJ

1. Temeljni opći poziv kršćanina

1.1 Kako i kamo Bog poziva čovjeka

1.11 Bog poziva svakoga čovjeka: - primjer Abrahamova poziva - doživljaj poziva - posredstvom drugih

- doživljaj poziva u osobnom odgovoru - poziv kao zahtjev

- poziv kao osposobljavanje1.12 Isus je pozvao učenike da pođu za njim: - nasljedovanje kao hod za Isusom - nasljedovanje kao zajedništvo sudbine - nasljedovanje kao zajedništvo djelovanja - nasljedovanje kao uvijek novo obraćanje k Isusu - nasljedovanje kao put k dovršenju - nasljedovanje u radosti Gospodnjoj1.13 Isus poziva i danas: - u svoje životno zajedništvo - u svoje zajedništvo djelovanja - u stalno obraćanje prema Božjem kraljevstvu

1.2 Kako evanđeoski savjeti određuju kršćanski poziv

1.21 Problematika pojma evanđeoskih savjeta: - “dvostruki" moral?

- sumnjiva biblijska osnovanost? - slučajno tri savjeta?

1.22 Utemeljenost evanđeoskih savjeta u ljudskoj naravi: - oslobođenje od pretjerane brige za opstanak - oslobođenje od prevlasti čežnje za zajednicom - oslobođenje straha od samosputanosti1.23 Evanđeoski savjet siromaštva: - stav davanja i primanja - solidarnost sa siromasima - povezanost sa siromašnim Isusom - izraz pouzdane vjere1.24 Evanđeoski savjet djevičanstva: - sloboda za Boga i po Bogu - sloboda za služenje evanđelju 1.25 Evanđeoski savjet poslušnosti: - spremnost za Božje putove - dioništvo na Isusovoj poslušnosti - prihvaćanje volje Božje u drugima


3

1.3 Kršćanski poziv povezan s poslanjem Crkve

1.31 Božji poziv prenosi Crkva: - u obitelji - po sakramentima - na temelju kritičkog promatranja 1.32 Božji se poziv tiče cijele Crkve

1.4 Zadaci

2. Pojedinačni poziv svakoga kršćanina

2.1 Svaki je kršćanin pozvan po imenu

2.11 Poziv pojedinca 2.12 Traženi odgovor 2.13 Biblijska osnovanost: - svatko ima svoju karizmu - svatko je pozvan po imenu - svatko uživa brigu Božje providnosti - svatko mora položiti račun

2.2 Kako spoznajem tko trebam biti?

2.21 Spoznaja poziva - put: - po promjenjive situacije - jasnog usmjerenja - pod Božjim vodstvom2.22 Spoznaja poziva - određena kairosom: - kao Božja ponuda - kao zahtjev upućen čovjeku2.23 Spoznaja poziva ovisna o prethodnim odlukama: - osiguravanje kao zapreka - raspoloživost kao pomoć2.24 Spoznaja poziva - mjerilo ljubavi: - koja otvara oči - koja je dar - koja je pravo ozbiljenje čovjeka - koja vodi k Isusu2.25 Spoznaja poziva - mjerilo služenja: - prema zahtjevima zajednice - sudjelovanjem u Isusovu služenju - posredstvom zajednice

2.3 Zadaci


4

3. Posebni poziv u Crkvi

3.1 Svećeništvo kao poziv

3.11 Podobnost i zahtjevnost3.12 Svećenički celibat3.13 Biskupov prihvat3.14 Učlanjenje u prezbiterij

3.2 Poziv u redovnički stalež3.21 Osnovni oblici redovničkoga života:

- kontemplativne zajednice - dušobrižničke zajednice - misionarske zajednice

3.22 Zavjet kao odgovor na Božji poziv 3.23 Potvrda zajednice

3.3 Zadaci

1. TEMELJNI OPĆI POZIV KRŠĆANINA

"Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten, Crkvi Božjoj uKorintu - posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista" (1 Kor 1,1-3). U ovom kratkom odlomku dolazi dva puta riječ poziv i ima svaki put nešto drukčiji smisao: Pavao piše Korinćanima kao onima koji su kao "pozvanici sveti", pozvani kao sveti. Tim hoće reći da su vjernici pozvani da se po krštenju posvete: Bog ljude zove u svoju blizinu. On poziva sve koje hoće da postanu njegov narod, njegova posebna svojina, kako bi svatko postao ono što jest i što treba biti da u Bogu nađe ispunjenjesvoga života. To je jedna strana poziva svakoga kršćanina, štoviše svakoga čovjeka. Iz toga se smisla poziva izvija druga primjena toga pojma: Pavao označava sebe kao "pozvanog apostola Krista Isusa". To je poziv na posebnu službu. Ta je prije svega jedinstvena; vrijedi samo za Pavla. No mi ćemo vidjeti da takav poziv na službu postoji ne samo za izvanrednu ulogu apostola nego i za svakoga čovjeka, posebno za svakoga pojedinog kršćanina, koga je Bog pozvao po imenu. Poziv dakle znači događaj u kojem Bog osobno progovara pojedinom čovjeku - jednom u smjeru djelovanja za spas svih, za ispunjenje odnosnoga vlastitoga života, drugi put u smjeru jedinstvenog naloga što ga Bog namjenjuje svakom pojedincu.

1.1 Kako i kamo Bog poziva čovjeka

1.11 Bog poziva svakoga čovjeka:

Može se steći dojam da smo ovdje zahvatili malo previsoko. Riječ poziv upotrebljavamo inače najčešće kad govorimo o nečem posebnom. Tako se mogu dobiti obavijesti "iz pozvanih usta" kao niotkuda inače. Tako netko osjeća "poziv na više". A ipak se ovdje tvrdi da je pozvan svaki kršćanin; ne tvrdimo li previše?


5

1. - primjer Abrahamova poziva

Povijest naše vjere počinje s jednim neobičnim pozivom: "Gospodin reče Abramu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati. Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao..." (Post 12,1-4). Događaj poziva počinje time da Gospodin progovara čovjeku. Od njega proizlazi na tom mjestu gibanje koje će značiti blagoslov za sve narode. Abraham (Abram) je pozvan iz svoje redovite okoline; jedino na čemu pritom može graditi, kad prekine sve druge sigurnosti, jest riječ Boga koji poziva. Odgovor na taj poziv ne odlučuje samo o pojedinačnoj sudbini jednog čovjeka; u Abrahamu je cijeli narod pozvan na vjeru. Dok on slijed riječ Gospodnju i putuje u zemlju koju će mu On pokazati, postaje on praotac vjere i za kršćane. To svjedoče Pavao (usp. Rim 4), Ivanovo Evanđelje (usp. Iv 8,30-47) i Poslanica Hebrejima (usp. gl. 11). U liku Abrahama usredotočuje se Božji poziv upućen svemu narodu, a tako i odgovor toga naroda, njegova vjera. On se shvaća kao "narod na putu" prema zemlji koju će mu Bog pokazati. Pripadati hodočasničkomu Božjemu narodu znači: biti na putu u vjeri u riječ obećanja koja je sadržana u Božjem pozivu, temeljiti svoju posljednju sigurnost na Bogu i onome što on želi.

2. - doživljaj poziva - posredstvom drugih

Kršćanin koji je odrastao u kršćanskoj sredini lako zaboravlja da vjera počiva na pozivu Božjeg izabranja.

Možda smo toga danas opet sve svjesniji. Ni u našoj zemlji nije samo po sebi razumljivo biti kršćanin i zasnivati svoj život na tom temelju.

To nas vodi do pitanja: Kako do nas dolazi poziv biti kršćani? Gdje smo čuli zov da budemo kršćani? Vidimo: većina je kršćana odrasla u kako - tako kršćanski obilježenoj obitelji; u pravilu su im vjeru u Boga i Isusa Krista prenijeli roditelji; tako su oni urastali u zajednicu u kojoj su slušali Božju riječ, primali sakramente itd. U svemu tome doživljava kršćanin Boga koji ga zove k sebi.

3. - doživljaj poziva u osobnom odgovoru

Pritom je iskustvo tog poziva u svakog pojedinca neosporno osobno. Za sve bi smjelo vrijediti da je presudno važno zamijetiti: ti si pozvan. Doduše, taj ti poziv prenose mnogi ljudi, ali on je zbiljski nadošao samo onda ako ti osjećaš da upravo na tebe misli u najdubljoj tajni tvoje osobe, tebi progovara, tebe poziva. Odgovor na taj poziv ne može nitko dati umjesto tebe, baš kao što nitko drugi ne može preuzeti tvoj život, jer taj poziv sadrži cijeli tvoj život na nov način. Na nj možeš odgovoriti samo kao Abraham: tako da se s pouzdanjem povjeravaš obećanju koje se krije u toj riječi. "Tada se Abraham uputi, kako mu Gospodin reče.” Odgovor na poziv praktično znači: živjeti odlučno za Boga. Pritom to odlučno opredjeljenje počiva na povjerenju u ono što se prihvaća kao Božji poziv.


6

4. - poziv kao zahtjev

Osobno prihvatiti poziv, koji dosiže svakoga, znači i izaći iz dosadašnjega stanja, što smo mogli upoznati pri Abrahamovu pozivu: svatko stoji sam i nezastupljiv pred živim Bogom, koji ga je pozvao i zahtijeva da se uputi u zemlju koju će mu On pokazati. Tko odgovori Božjem pozivu, taj u određenom smislu postaje ravnodušan prema svemu drugomu što inače određuje život.

U tom opredjeljenju za Boga nije više važno jesam li bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, okružen čašću ili opterećen sramotom, tu je važan samo odlučni, korjeniti Da onomu što Bog od mene želi i po meni kani ostvariti.1

5. - poziv kao osposobljavanje

Božji je poziv stvaralački; on je djelotvoran. Kad Bog poziva daruje on ono na štopoziva ili je to već darovao.

Pred korjenitošću toga Božjeg poziva moglo bi svakomu biti pri duši kao Jeremiji, koji o svom pozivu kaže ovo: "A ja rekoh: “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.” A Jahve mi odvrati: Ne govori: “Dijete sam.” Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ je Jahvina. I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje" (Jr 1,6-9).

Pred presudnom ozbiljnošću s kojom Bog prilazi čovjeku spopada čovjeka strah: Tko sam ja da se od mene može zahtijevati tolika korjenitost? Tko sam ja da se tako hrabro i slobodno oslonim samo na Božju riječ? Ne možemo odgovoriti na ta pitanja.Jeremija prima odgovor od Boga; on će mu staviti riječi u usta, on će biti uza nj. Prorokova povijest pokazuje kroz kakve visine i dubine je Gospodin pratio svoga proroka. U tome se očituje temeljni zakon.

Bog ne zahtijeva ondje gdje već nije poklonio. Bitno je središte toga dara njegovo osobno zajedništvo sa svakim pojedinim čovjekom. U tom se zrcali tajna božanske ljubavi, koja je beskrajna u svojoj naklonosti. Bog je blizak čovjeku i tom mu blizinom daje mogućnost prihvaćati njegove smjernice.

Tomu odgovara poziv apostola: "Isus uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi Dvanaestoricu da budu s njim pa da ih šalje propovijedati te imaju vlast izgoniti đavle" (Mk 3,13-15). U grčkom tekstu ovdje za "ustanoviti" stoji riječ koja znači i "načiniti", "stvoriti". Dok poziva apostole, čini ih on djelotvornim nosiocima svoje riječi. To ne vrijedi samo za apostole; nalazimo se ovdje pred temeljnim zakonom poziva; kad Gospodin zove, stvara on mogućnost odgovora. Tko dođe u područje njegove blizine, može ispuniti svoj poziv.

1.12 Isus je pozvao učenike da pođu za njim:

Abraham bijaše pozvan "u zemlju koju će mu Gospodin pokazati". Isusovi pozivi smjeraju na to da se prihvati zajedništvo života s njime. "I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. 1 Usp. IGNACIJE LOJOLSKI, Knjižica duhovnih vježbi, br. 23.


7

I reče im Isus: Hajdete za mnom!" (Mk 1,16 sl). O obojici se veli da su ostavili mreže i pošli za Gospodinom. Dali su se na put s njim, živjeli su s njim. To je temelj svakog kršćanskog poziva. Njegov je neposredni cilj zajedništvo života s Isusom. Tada je to značilo: zajedno živjeti (usp. Pismo 10/1.21).

1. - nasljedovanje kao hod za Isusom

Zajednički se život očitovao ponajprije u obliku života. Taj je bio potpuno obilježen tim zajedništvom. Učenici su prihvatili nemirni život putujućeg propovjednika, u čiju su službu stupili.

Na mnogim mjestima novozavjetnih izvještaja može se osjetiti što je to u pojedinostima značilo za učenike. Veoma je važno za učenike bilo da su uvijek iznova blagovali s Gospodinom: za njih je blagovanje postalo živo ostvarenje jedinstva; pod tim će znakom oni kasnije zadržati njegovu prisutnost živo u sjećanju.

2. - nasljedovanje kao zajedništvo sudbine

Životno zajedništvo s Isusom značilo je ujedno zajedništvo sudbine. Dokle seže solidarnost između Učitelja i učenika, pokazuje se u radikalnom zahtjevu: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom" (Mk 8,34). Riječi se nasljedovanja trebaju razumjeti u okviru Isusovih doživljaja, a tako i iskustva njegovih učenika; službeno ga je židovsko vodstvo odbacivalo; očito je on sam računao s najgorim. Neposredni smisao tog zahtjeva da se uzme križ zacijelo je spremnost ići s njime u smrt. Ali posljednji cilj sudbinskog zajedništva s Isusom jest i ostaje kraljevstvo Božje, čovjekovo usavršenje.

Znamo da učenici za Isusova zemaljskog života nisu bili dozreli do one dosljednosti što ju je zahtijevalo pripadanje Isusu. Križ nije zapravo cilj poziva na nasljedovanje; ali on pokazuje krajnju posljedicu solidarnosti s Isusom. Dati život za prijatelje, to u Novom zavjetu postaje jednostavno znak ljubavi.

3. - nasljedovanje kao zajedništvo djelovanja

Životno zajedništvo s Isusom znači nadalje dioništvo na njegovom djelu. Isus šalje učenike da nastave što je on sam počeo: oni propovijedaju, liječe bolesnike, izgone zloduhe - sve to njegovom snagom, moću koja izvire iz njegove riječi. Sinoptička evanđelja izvješćuju o privremenim poslanjima (usp. Mk 6,6b-13); ona su priprava onog konačnog poslanja, koje prelazi granice zemaljskog životnog zajedništva s Isusom. U njemu djeluje uskrsli Gospodin prisutnošću svoga Duha u apostolima i vodi njegovo djelo k ispunjenju.

I ovdje se ostvaruje temeljni zakon, koji je već objavljen u tekstu proroka Jeremije: poslanje ne ispunjava učenik, nego Gospodin, koji u njemu djeluje.

4. - nasljedovanje kao uvijek novo obraćanje Isusu

Životno zajedništvo s Isusom znači uvijek se iznova obraćati Isusu, njega uvijek iznova nasljedovati. Kod učenika postoje oporbe protiv poziva; uvijek iznova sinoptici opisuju njihovo nerazumijevanje, njihovu malovjernost.


8

"Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomcima punih košara odnijeste? Kažu mu: 'Dvanaest.' A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko ulomcima punih košara odnijeste? Odgovore: 'Sedam.' A on će njima: I još ne razumijete?" Mk 8,17-21 pokazuje kako unatoč umnažanju kruha prevladava kod učenika sitna briga za svakodnevni kruh i kako malo oni proniču veliku perspektivu Isusova naviještanja i djelovanja. Težnja za sigurnošću navodi ih da se radije drže vrapca u ruci nego goluba na krovu. To je samo jedan primjer teškoće što su je apostoli iskusili na putu stvarnog predanja Gospodinu.

Oni su voljeli Isusa, sve su ostavili; ali još ipak nisu mogli usvojiti njegovu nakanu. Neizostavno je potrebno trajno nastojanje, proces obraćanja da mu budu istinski blizu. Tomu odgovara i posve općenita Isusova izreka kojom počinje svoje propovijedanje: "Obratite se i vjerujte evanđelju" (Mk, 1,15). Svatko tko je pozvan na spasenje ujedno je pozvan da se rastane od načina mišljenja, vrednovanja i ponašanja koji nisu u skladu s onim mogućnostima koje im otvara Gospodin. On nastupa kao onaj koji čovjeka oslobađa iz njegove sićušne uskosti i zapletenosti u sebe. Stoga na sudbinsko zajedništvo s njim spada i postojana volja zatajivati sebe. Za onoga tko se uključi u službu Božjem kraljevstvu nema ničega važnijeg. Kad učenik na taj način gubi svoj život, dobiva on svoj pravi život. Kod tog nastojanja ostaje on hodočasnik koji taj zadatak nije nikad konačno svršio, nego mu uvijek iznova mora prilaziti koračajući putem što mu ga je utro Gospodin.

5. - nasljedovanje kao put k dovršenju

Iz zajedništva života s Isusom izvire nada u zajedničku budućnost s njim. Cijelo Isusovo naviještanje živi od te napetosti: kraljevstvo se Božje približilo, ali još nije potpuno ostvareno. On uči svoje učenike veliku molitvu nade: "Dođi kraljevstvo tvoje...!" Tako oni postaju upravitelji njegova djela koji se svim snagama predaju radu u vinogradu Gospodnjem i upravo tako očekuju ostvarenje kraljevstva. Njihova zauzetost za svijet, ljubav prema ljudima trebaju biti tako snažne upravo zbog toga što su svjesni: ono čime oni u životnoj zbilji svoga i tuđeg života imaju "upravljati" (usp. Lk 12,35-48) jest povjereno dobro, nije njihov posjed ni njihovo vlasništvo. Jednom će za to polagati račun. Tako dolazi do te svojevrsne napetosti između snažnog zalaganja za svijet s jedne strane i svijesti da će se tek pojaviti pravi likovoga svijeta, s druge strane. Učenicima se u baštinu daje Kraljevstvo; sjedit će na prijestoljima i suditi dvanaest plemena Izraelovih; sva očekivanja što ih je sadržavala tradicija njihova naroda bit će ispunjena.

6. - nasljedovanje u radosti Gospodnjoj

Iz životnog zajedništva s Kristom izrasta konačno radost zbog blizine njegovakraljevstva. Čini se da je zajedništvo života učenika s njihovim Gospodinom bilo nešto posebno, jedinstveno, izvanredno. To se osjećalo napose u susretima s Uskrslim: "I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina." (lv 20,20). JavIja se radost koja je postala svojstvena kršćaninu, radost zbog prisutne djelotvorne moći budućega, radost zbog konačnice spasenja za čovjeka, radost koja je od sada


9

dostupna svakom čovjeku. Ta je radost pravi pokretač, najdublja pokretačka sila svih misija narednih stoljeća.

1.13 Isus poziva i danas:

Nijedan kršćanin kasnijih vremena nije to tako doživio. Pa ipak su ti pozivi nanasljedovanje i zajedništvo s Gospodinom pravi prauzori. Oni u određenom obliku vrijede za svakoga kršćanina.

1. - u svoje životno zajedništvo

Mi doduše ne stupamo u životno i sudbinsko zajedništvo s Gospodinom uneposrednom materijalnom smislu; ali ako vjerujemo i ako smo se kao krštenici jednom zauvijek s njim povezali, dobili su svi spomenuti elementi temeljno značenje za našu kršćansku egzistenciju. Jednostavno nema kršćanstva bez zajedništva života s Gospodinom, bez spremnosti po njemu udesiti vlastiti životni oblik sve do upravljanja materijalnim posjedom. Nema životnog zajedništva bez spremnosti sudjelovati i u Isusovoj sudbini.

Ne moramo se čuditi ako riječ o križu ne razumijemo izravno i potpuno; i učenici su za to trebali dugo vremena. Nisu to uspjeli ni do Velikog petka. Bit će naš zadatak da u vlastitoj sudbini opet prepoznamo nešto od onoga što nas u križu povezuje sa samom Isusovom patnjom. Sudbinsko zajedništvo ne raste isključivo iz naše vlastite askeze, žrtava što ih sami činimo, nego iz prihvaćanja onoga koji raspolaže nama i stvari kojih ne možemo promijeniti.

2. - u svoje zajedništvo djelovanja

Nema ni za nas životnog zajedništva s Gospodinom bez zajedništva djelovanja. Svaki je kršćanin pozvan na preuzimanje zadatka koji mu je Gospodin dao. On se sastoji ponajprije jednostavno u tome da se priznamo njegovima. Mi moramo svojim životom ispuniti ono što je nad nama rečeno u krštenju i tada primljenom pozivu. Treba jasno i odlučno vidjeti da se to događa prvenstveno u svagdašnjici. Mi spoznajemo da zadaci koji su nam ovdje postavIjeni jesu sastavni dio zajedništva s Kristom. Nije svatko poslan propovijedati, ali svatko se može svaki dan pitati: "Gospodine, što želiš da učinim?" - i "na njegovu riječ" prihvaćati svakodnevne zadatke.

3. - u stalno obraćanje prema Božjem kraljevstvu

Iskustvo je svagdašnjice da imamo svoje egzistencijalne "prigovore" kad se suočimo s Kristovim zahtjevom. Naše sebičnosti putuju s nama; nećemo ih se nikada posve otresti. Naš život mora i zbog toga biti nešto poput stalnog procesa oslobađanja i obnavljanja u kojem se približavamo onomu što Gospodin očekuje od nas. Tako u našem životu neće oslabiti nada; mi smo na putu prema budućnosti u kojoj će se dovršenje tek darovati. Naše svagdašnje iskustvo izriče tvrdnja da ovdje još ne doživljavamo dovršenje. Isus upravlja naše oči na ono što dolazi; već smo objasnili da time nipošto ne odstupamo od zadaća u svijetu - naprotiv: pogled na ono što dolazi čini nas upravo na novi način osjetljivima za postojeće probleme našega vremena i našega svagdašnjeg života. Pri tom se ono što dolazi prikazuje kao


10

dovršenje, kao već sada započeta punina života (kao punina ljubavi na mesijanskoj svadbi, kao punina pravednosti na sudu, kao uspostava konačnog mira na eshatološkoj gozbi).

Već je u kasnim spisima NZ misao o nasljedovanju, koja je živjela od toga da se stupilo u učeničko zajedništvo s Isusom, sve više prelazila u misao o suoblikovanju (usp. Pismo 10/1.3 i 1.4). Kršćanin je onaj tko živi "u Kristu" (izraz se javlja kod Pavla više od stotinu puta). To BITI-U-KRISTU znači živjeti kao on, postupati kao on i umrijeti kao on. Kršćanin nema središte svoje vlastite egzistencije više u sebi, nego u njemu (usp. Rim 14,7 sl). Valja ostvariti što njemu odgovara, on je zapravo "novi zakon" (usp. Gal 6,2), osnovno životno pravilo kršćanina. Svatko bi trebao na svom mjestu utjeloviti ono što znači Biti-u-Kristu. Tu se slijeva sve što je bilo razvijeno u pojedinim elementima nasljedovanja.

1.2 Kako evanđeoski savjeti određuju kršćanski poziv

1.21 Problematika pojma evanđeoskih savjeta:

Djevičanstvo, siromaštvo, poslušnost - ta se tri temeljna stava obuhvaćaju pojmom evanđeoskih savjeta. Taj naziv ima dugu povijest; prvotno se razlikovao savjet od zapovijedi.

To se dogodilo djelomično oslanjanjem na 1 Kor 7,25: "Glede djevica nemam zapovijedi, nego dajem savjet kao čovjek po milosrđu Gospodnjem vrijedan povjerenja...”

U srednjem vijeku mogla se ta razlika tako primjenjivati na i inače staleški raščlanjeno društvo: u takvu se društvu stalež savjeta razlikovao od staleža ostalih kršćana. To razlikovanje, mjerodavno sve do u naše doba, pratila je ova problematika:

1. - "dvostruki" moral?

Ono je proizlazilo iz neke vrste "dvostrukog morala": razlikovao se "put zapovijedi" od "puta savjeta"; potonji je bio temelj "staleža savršenstva". I mislilo se da taj stalež nije za sve, dok je prvi put bio otvoren svima. Tek je 2. vatikanski sabor u biti napustio taj oblik razlikovanja redovničkih kršćana i svjetovnih kršćana; 4. poglavlje Konstitucije o Crkvi govori o pozivu svih vjernika na svetost i time na savršenost.

2. - sumnjiva biblijska osnovanost?

Pri obrazloženju evanđeoskih savjeta kao takvih, ljudi su se pozivali ne samo na 1 Kor 7,25, nego napose na Mk 10,17-27 i par: tu da se navodno od bogatog mladića traži najprije da obdržava zapovijedi; tek kad on izjavljuje da bi želio učiniti i više od toga, upućuje ga navodno Isus na put savršenstva. Osim toga u Mt 19,12 predstavlja se djevičanstvo radi kraljevstva nebeskog kao nešto što svatko ne shvaća. Ta su se mjesta smatrala temeljem nauka o savjetima. Novije tumačenje sumnja da je u spomenutim slučajevima poziva bio posrijedi samo savjet. Jer da postupak učenika koji se odvraća od Isusa ne može se u tekstu smatrati moralno


11

prihvatljivim. Isus nije samo savjetovao, nego nesumnjivo pozvao u svoje uže nasljedovanje.2

3. - slučajno tri savjeta?

Osim toga pretpostavljaju se tri savjeta, o čemu svjedoči i neprekinuta predaja, a to se biblijski jedva dade dokazati.

Zašto mi unatoč tome imamo pravo zadržati tradicionalni izraz i broj tri, pokazat će se u susljednim izlaganjima.

1.22 Utemeljenost evanđeoskih savjeta u ljudskoj naravi:

Iz svega što evanđelje govori o pozivu jasno je ovo: posrijedi je potpuno predanje, a ne jednostavno samopotvrđivanje. Koliko ozbiljno Isus uzima svoj zahtjev, pokazuju njegovi izričaji o nasljedovanju: koliko god evanđelje poziva na puninu radosti, ono je istovremeno ispunjeno krajnjom ozbiljnošću: radi se o životu i smrti! Nije nikakvo čudo, nego je po sebi razumljivo iskustvo, da pojedinca pred takvim rizikom može spopasti strah. Čovjek takav kakav jest i kakvim ga Sveto pismo opisuje želi i teži sebe sam osigurati. Čovjekova sloboda uvijek iznova krzma pred pomišlju da se preda Bogu i bližnjima.

1. - oslobođenje od pretjerane brige za opstanak

Postoje najrazličitiji oblici kojima bi se čovjek želio uteći u svom strahu iz slobode pune rizika, slobode u kojoj bi se trebao posve darovati. On traži sigurnost u materijalnom posjedu. Pohlepa je za novcem samo jedna, vanjska pojava te temeljne čovjekove težnje da se brine za održavanje svog života. On treba osigurano životno područje - to mu je, kako su pokazali istraživači, zajedničko s precima u životinjskom carstvu - da bi mogao nastaviti živjeti. Potreba osigurati život najdublje je ukorijenjena u ljudsko biće. To nije nikakvo čudo: kad Bog nekoga poziva da brigu za svoj opstanak prepusti drugomu, taj se često tomu protivi.

Sveto pismo u slici o mani opisuje čovjekovu napast da se nasuprot drukčijem pozivu osigura prisutnim materijalnim stvarima ovoga svijeta. Bog je doveo svoj narod u pustinju i želi ga hraniti manom (usp. Izl 16). Svatko treba skupiti toliko mane koliko dostaje za jedan dan; nitko ne smije skupljati zalihe unaprijed. Ali "tko zna" hoće li opet sutra biti mane; mnogi počinju protiv Božje odredbe spremati manu kako bi i slijedećeg dana još nešto imali. Rezultat: mana koja im nije bila određena kvari se pod njihovim rukama.

Što više čovjek pokušava nagrabiti, što se više pouzdaje u materijalno nego u Božju brigu, to se više kvari odnos prema stvarima: on se veže na stvari, stvari počinju vladati njime, a da mu ipak nisu mogle dati željenu sigurnost. Pa ipak ostaje on na putu s tom osnovnom kušnjom, koja je u njemu stalno budna zbog brige za opstanak. Poziv je na nasljedovanje nasuprot tome uvijek poziv na siromaštvo u kome se vjernik odriče brige za svoj opstanak i povjerava se samo onomu što mu Bog

2 Usp. SCHULLER, B. Gesetz und Freiheit. Dusseldorf, 1966, str. 65-75.


12

propisuje kao put. U novozavjetnom zahtjevu siromaštva leži tako prvi bezuvjetni element za naš odgovor na Božji poziv.

2. - oslobođenje od prevlasti čežnje za zajednicom

Postoji drugi manevar straha koji pokušava ustuknuti pred potpunom slobodom. Čovjek zahvaćen strahom ne želi staviti na raspolaganje drugima ono što je zapravo neophodno za njegovo biće: ljudska blizina, ljudsko zajedništvo, iskustvo sigurnosti prvenstveno kod partnera drugog spola. Kako netko može htjeti odreći se takva temeljnog uvjeta vlastitog postojanja? Nije li samo Pismo utvrdilo kako nije dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2,18)?

Ta je temeljna dinamika duboko upisana u čovjeka kao njegova biološka baština. Biolozi utvrđuju da je održanje vrste elementarna snaga koja djeluje u živom biću. Radikalnost zahtjeva evanđeoskog poziva očituje se u punoj mjeri u zahtjevu da se čovjek odrekne odjelotvorenja takve naravno dane temeljne dinamike. I ovdje vrijedi da Bog sasvim dobro zna da mi sve to trebamo (usp. Mt 6). Stoga u času kad nas Bog zove da to sve napustimo smijemo držati da je to jedino važno i zanemariti brigu za sigurnost, intimnost, ljudsku blizinu. To se događa, kao i ono odricanje od skupljanja zaliha u pustinji, u pouzdanju u Boga koji nas vodi i koji zna što trebamo.

Jahvistički izvještaj Knjige Postanka opisuje kako se čovjek oslobađa svih prijašnjih veza da bi bio jedno sa svojom ženom. Da jasno pokaže kako je sve naše pouzdanje usmjereno na Boga, stav djevičanstva zahtijeva da čovjek bude spreman zapostaviti i tako jaku vezu kao što je bračna veza kad je posrijedi odgovor na Božji poziv. On tada sve ostalo nosi i utemeljuje. I temeljni ljudski odnos kao što je brak ne mora biti konkurencija toj vezi s Bogom. Ali gdje se tjeskobno zastaje pred Božjim zahtjevom, upropaštava se i on i odnos prema materijalnim stvarima. Tada veza ljubavi postaje navezanost, ovisnost i zarobljenost i ne pušta da čovjek u takvoj vezi dođe stvarno k sebi.

Tada navezanost na majku postaje gubitak vlastitoga ja, baš kao i navezanost na ženu. Stvarno uspjeli partnerski odnos moguć je samo u onoj mjeri u kojoj je netko i u sebi smiren. Za vjeru taj vlastiti ja postaje potpuno ostvaren tek pred Bogom. U takvu je odnosu stvari drugi evanđeoski savjet antropološko-teološki utemeljen.

3. - oslobođenje straha od samosputanosti

U posljednjim smo razmišljanjima već govorili o gubitku samog sebe. Čovjek je povjeren samom sebi. On zna da ima najrazličitijih mogućnosti ostvariti svoj vlastiti život, prihvatiti sebe.

U tijeku, ljudskog života mogao je pojedinac posebno snažno doživjeti presudnost svoga života u godinama kad se moraju donijeti presudne odluke. Tako npr. pri izboru poziva, izboru životnoga suputnika i na kraju najtemeljnijeg pitanja: što čovjek zapravo u konačnici sam želi i hoće biti.

Ali tko može predvidjeti posljedice svojih vlastitih odluka? Nije li sigurnije ne odlučiti se čvrsto? Nije li pametnije ostaviti otvorenima druge mogućnosti? Zašto vlastitim odlukama sve više ograničavati vlastite životne mogućnosti? Potpuno vezivanje na


13

jednog bračnog partnera bilo bi gubitak svake slobode! Strah od takva gubitka slobode i time gubitka samog sebe navodi ljude na to da se vežu sami na sebe i tako navodno drže otvorenima sve mogućnosti. Taj krivi oblik želje za samostalnošću, koji se protivi bezuvjetnom zahtjevu, koji izbjegava odvažnost skoka, može značiti nešto poput konačnog otkazivanja potpunog povjerenja u Boga. Strah od sputanosti vlastite slobode zatvara čovjeka; on više nije otvoren; postaje tvrd u svom srcu. Poslušnost bi ga mogla osloboditi od njega samoga, ali samo slobodna poslušnost, samo opredjeljenje za Boga, samo potpuna prepuštenost. Evanđeoski savjet poslušnosti ukazuje na temeljni stav oslobađanja od samoga sebe, oslobađanja koje čovjeku pomaže da se oslobodi grčevitog vezivanja uza svoj ja i vlastite strašljivosti.

Naravno i ovdje u osnovi postoji već biološki dana čovjekova težnja; svakom živom biću dana je najneposrednija težnja za samoodržanjem; u nekom je smislu doista "svatko sebi najbliži". "Sav je život borba" da se preživi. Upravo se ovdje treba naprotiv pokazati da u kršćanskim temeljnim zahtjevima evanđelja pravo očovječenje, ostvarivanje punine ljudskosti doseže najviše mogućnosti.

Prethodna su izlaganja da se tri evanđeoska savjeta uključuju u onim točkama u kojima se čovjekova želja za samopotvrđivanjem, tjerana strahom za vlastiti život, uvijek iznova opire Božjem djelovanju. Cjelokupna teologija NZ, napose Pavlova, potvrđuje da ta nesposobnost da se čovjek oslobođen posve zahvaljuje Bogu, to samoopravdanje određuje čovjekovo postojanje u ovom (grešnom) svijetu. Tu spoznajemo kako je čovjek po sebi sklon potiskivati činjenicu da je stvoren, nezahvaljivati se Bogu, pun straha prepuštati se prasilama svoga vlastitog bića. Da pri tom to biće samo stradava, pokazuje sa svom jasnoćom Poslanica Rimljanima u svom prvom poglavlju. Stav je triju evanđeoskih savjeta protuteža takvoj promašenosti bića, protuteža duboko ukorijenjena u čovjeku. Stoga se oni i ne mogu shvatiti kao tri savjeta za povlaštene; oni su dapače temelj svakoga učeništva općenito, pretpostavka darovana zato da se netko može odlučno otvoriti pozivu i odgovoriti mu cijelim bićem. Pogledajmo sad u pojedinostima kako su temeljni stavovi što ih zahtijevaju evanđeoski savjeti optimalni oblici u kojima se čovjek polazeći od svog egzistencijalnog položaja može otvoriti evanđelju.

1.23 Evanđeoski savjet siromaštva:

Na glasovitim brončanim vratima od Bernwarda na portalu katedrale u Hildesheimu predstavljeni su različiti prizori žrtvovanja; tu je Kainova žrtva: on doduše dolazi sa snopom, ali imamo dojam da njegove ruke tako grčevito drže snop da gotovo nisu u stanju ispustiti ga. Kao protuslika: Josip sa žrtvenom golubicom. On nosi pticu u rukama kao da ju je blago obujmio kako bi osjetio svaki pokret života u njoj. A njegove ruke tvore otvorenu posudu; jasno pokazuju da su od početka spremne primiti i dati. On je spreman i može dati. On može dati i primati kako Bog zapovijeda. Ovdje se pokazuje različit pristup stvarima ovoga svijeta i taj se izražava gestama: čvrsto osiguravajuće držanje za se, prijemljivo prihvaćanje koje je uvijek spremno na davanje.

1. - stav davanja i primanja

Smisao se takvih gesta zorno izriče u Pnz 26,10 sl; "Kad košaru sa žetvenim darovima donosiš pred Gospodina, svojega Boga, duboko se nakloni pred svojim


14

Bogom. A onda zajedno s levitom i došljakom koji bude kod tebe uživaj i raduj se svim dobrima kojima je Gospodin Bog tvoj, obasuo tebe i dom tvoj." Seljak koji nosi darove na žrtvenik treba se radovati svim dobrima koja mu je Bog dao na zemlji što ju je darovao njegovim ocima po svom obećanju; odricanje, sabranost, hod prema žrtveniku vanjski su uvjeti za to da čovjek postane dublje svjestan činjenice kako svoju žetvu, sav svoj život zahvaljuje Bogu. Ako to čini, on je u temeljnom smislu siromašan, "siromašan pred Bogom" (Mt 5,3). On zna da ne može živjeti sam od sebe. Dok to slobodno priznaje i u tome živi proživljava on evanđeosko siromaštvo: ono znači ne htjeti se oslanjati na posjed, novac, dobra ovoga svijeta.

Samo oslobođenost pred Bogom siromašnih ljudi tada je u stanju opažati potpuno bogatstvo Božjih darova, ljepotu ljiljana i let ptice. Nije nipošto slučajno da je Sirotan, Poverello iz Asiza, postao pjesnik Pjesme stvorova. Tu je postignut drugi način odnosa prema stvarima, drugi način "posjedovanja", moguć tek potpunim oslobođenjem od svake težnje za osiguranjem u kojoj se čovjek veže za posjed i vlasništvo. Taj stav nije važan samo za određene kršćane nego je šansa za sve.

2. - solidarnost sa siromasima

Drugi vid donosi već spomenuti prizor susreta Isusa i bogatog mladića. Isus zahtijeva od mladog čovjeka: "Idi, što imaš, prodaj i podaj siromasima" (Mk 10,21). Uza zahtjev da se oslobodi posjeda stoji i nalog da utržak od prodaje bogatstva dade siromasima. Sam je Isus znao da je poslan siromasima, onima kojima se u ovom svijetu nanosi nepravda: "Duh Gospodnji na meni je... blagovjesnikom biti siromasima", tako on na sebe primjenjuje Izaiju u nazaretskoj sinagogi (Lk 4,18). Iz te perspektive gledao je budnim okom izvanredne opasnosti bogatstva i stalno ih kritizirao.

Zacijelo je i sam doživio kako su ljudska srca u bogatstvu otvrdnula. U susretu s bogatim mladićem mora ustanoviti kako su predodžbe što ih ovaj ima o životu tako povezane s određenim oblicima utjecaja moći, ugleda i imetka da ne može opaziti kako mu Isus nudi nešto bitno vrednije.

Tko Isusa slijedi, mora stati na stranu siromaha. A to se ne može bez djelatnog zauzimanja za njih. Neizbježna je socijalna motivacija siromaštva u evanđeoskom smislu.

- Jedva je moguće shvatiti što to znači u današnjoj svjetskoj situaciji: "Govorim o nečemu o čemu mi nedostaje iskustvo. Meni je dobro. Crkva je u našoj zemlji bogata, a ja obavljam službu koja je ugledna i utjecajna. Ne trpim nikakve nevolje. Ako dadem nešto, čak i mnogo, ne osjećam oskudicu. Slijedeća će plaća sigurno doći, najkasnije 1. u mjesecu. Nemam iskustva u stvarima siromaštva. Zapravo kod te teme ne mogu biti sugovornik".3 Teško je u našoj situaciji govoriti o solidarnosti sa siromasima.

Jedna priča može to rasvijetliti: "Rabin sjedi u hramu. Doživljava rasvjetljenje. Postaje mu neobično jasno: moraš pomagati siromasima. Izlazi iz hrama i susreće siromaha

3 KAMPHAUS, Franz, Die Armut: J. BOURS, F. KAMPHAUS, Leidenschaft fur gott. Freiburg-Basel-Wien 1981, str. 72-120, citat str. 72.


15

pred vratima. Prilazi mu, želi ga zagrliti i izjavljuje: Volim te. Reci mi, što ti treba. Nato će siromah: Kako možeš reći, da me voliš kad ne znaš, što mi treba."4

Mnogo toga znamo: milijuni gladuju, umiru od gladi, izrabljuju ih, odbacuju, tlače i kako se to već sve ne naziva. Pa ipak postoji opasnost da ostanemo isto tako udaljeni od njih kao i taj rabin. Samo u onoj mjeri u kojoj nešto stvarno za njih činimo i pri tom dajemo da u nama raste spremnost i primiti nešto od njih možemo biti s njima solidarni. Oni koji imaju veze s ljudima u zemljama trećeg svijeta, s ljudima koji su siromašni, svjedoče da su često od njih otišli obogaćeni. U svom siromaštvu očuvali su ti ljudi čovječnost, gostoprimstvo koje je spremno podijeliti s gostom i posljednji zalogaj, što često postiđuje primaoca. Solidarnost sa siromasima ne može značiti da bi jedni bili samo davaoci. Poneki su seljaci u bazičnim zajednicama Latinske Amerike pokazali da su mudrost evanđelja razumjeli dublje nego oni koji su im ga izvana propovijedali.

- Propali bismo u sanjarenju kad bismo evanđeosku solidarnost siromaštva tražili samo s onima koji ovoga trenutka trpe u zemljama trećega svijeta. Solidarnost sa siromasima znači učiniti nešto na licu mjesta, znači učiniti nešto za rješavanje životnih problema na našim radnim mjestima, u našim obiteljima, u društvenim odnosima našeg zajedničkog života. Siromasi su oni čija se nevolja ne može zahvatiti društvenom mrežom. Vidoviti su ljudi već odavno ustanovili da na nesreću ta mreža ima velike rupe, da ima nevjerojatnih duševnih nevolja, poniženja, tlačenja, zlostavljanja, da u našim gradovima i selima ima više životnih očajnika nego u nekim selima gladne Indije. Ovdje ne možemo iznijeti kako bi u pojedinostima mogla izgledati naša solidarnost sa siromasima u našim zajednicama i u našem društvu.

Jedno mora biti jasno: stav siromaštva što ga traži evanđelje ne može se ostvariti bez odgovarajućega vanjskog djelovanja. To djelovanje uvijek zahtijeva da stvarno nešto otrgnemo i od svoga vlastitoga. Cilj je da dok to činimo, postajemo svjesni da bismo morali biti uvijek spremni sve dati. Isus je taj stav naznačio kao šansu za bogatog mladića. Ovaj nije bio u stanju to shvatiti - i kršćanin je zacijelo uvijek samo na putu da to shvati. Posljednje siromaštvo doživljava on tek na samrti i u prihvaćanju smrti, koja mu sve oduzima; ali upravo tako može rasti apsolutno povjerenje u onoga koji sve daje.

3. - povezanost sa siromašnim Isusom

U svemu tome evanđeosko siromaštvo znači solidarnost sa siromaštvom samog Isusa:

- Pravo je oslobođenje zapaziti da stav siromaštva nipošto ne znači mračniasketizam. On je bio dovoljno otvoren i opušten da se raduje stvarima ovoga svijeta i ovoga života.

Bio je gost na svadbi u Kani; nije otklanjao pozive bogataša; sudjelovao je na njihovim gozbama, a da ni tada nije nikako zaboravio pravo i dostojanstvo siromaha, što se očituje na izrazit način u onom prizoru kad u farizejevoj kući dopušta da mu javna bludnica suzama pere noge i briše ih svojom kosom (usp. Lk 7,36-50): očiti skandal, ali skandal koji se riskira radi ljudskog dostojanstva te sirotice. 4 Nav. dj., str. 112.


16

- Isus je iskusio siromaštvo putujućeg propovjednika; on je bio hodočasnik i kao takav pod zaštitom svoga nebeskog Oca; on upozorava na to one koji mu se žele priključiti: "Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio" (Mt 8,20). Bez sumnje je bio osobno siromašan, kao što i od svojih učenika zahtijeva potpunu nenavezanost u njihovoj apostolskoj službi; što od njih traži, to će sam prije živjeti. Njegovo siromaštvo bilo je izraz bezuvjetnog i apsolutnog pouzdanja u njegova Oca. Znao je za tu zaštitu i svaki mu je stvor govorio o njoj.

- Isus je iskusio siromaštvo osamljenosti, napuštenosti i neshvaćanja. Po evanđeoskim izvještajima nisu njegovi učenici sve do posljednje večere shvatili bitnih nakana njegove poruke.

On je naprosto zagalamio na Petra koji ga je želio odvratiti od njegova puta (usp. Mt16,21-23). Izmiče narodu koji ga želi silom učiniti kraljem, a da ne shvaća potpunonjegova zahtjeva: "Obratite se" (usp. Iv 6,15).

- Oblik se toga siromaštva zaoštrava. Na kraju svoga života nije on više samoneshvaćeni nego i izbačeni, pred svima ruglu izvrgnuti, čak najomraženiji; i upravo iz tih trenutaka donosi nam predaja neshvatljivi krik siromaštva napuštenosti od Boga, siromaštva konačne gole izručenosti smrti, siromaštva u kojem odricanje Božjeg Sina dolazi na svoj krajnji svršetak (usp. Fil 2,5-11), siromaštva radikalnog rastanka sa svime.

4. - izraz pouzdane vjere

Iz tih elemenata stava i ostvarenja siromaštva u Isusovu životu proizlaze kao po sebi razumljive posljedice ovi zahtjevi postavljeni učenicima:

- Već smo spomenuli otklanjanja tjeskobne zabrinutosti. Već tu se očitovalo: "Siromaštvo je ... izraz vjere: u pouzdanju u Boga oslobođen sam toga da svoj život moram sam osiguravati. Mogu se pouzdati u Boga i stoga mogu mirno pustiti sve drugo."5 To je siromaštvo dakle u stanju ostaviti, ali i prihvatiti.

Promatrali smo Isusovu prostodušnost da prihvati gostoprimstvo ljudi, čak gostoprimstvo bogataša (usp. npr. Lk 7,36-50). Neki se ljute i nazivaju ga čak izjelicom i pijancem (usp. Mt 11,19); on bi ipak morao igrati ulogu askete. A on to ne čini.

- Isus zahtijeva od učenika skromnost onoga tko se osjeća zahvaćen njegovom službom i njegovim poslanjem. Današnja propaganda veli da je "vrhunac" postaviti "najviše zahtjeve" i ispuniti ih. Evanđelje pokazuje da će život zadobiti samo onaj tko se potpuno stavlja na raspolaganje.

- Isus zahtijeva solidarnost sa svojim siromaštvom i u tome da budemo gostoljubivi i da u toj gostoljubivosti ne pravimo nikakve razlike. Trebali bismo pozivati siromašne i potrebne, a ne one od čijeg bismo ugleda mogli imati koristi.

5 Nav. dj. str. 80.


17

- Naša smrt razjašnjava i potvrđuje nam krajnje siromaštvo našeg vlastitog života. Odgovaralo bi evanđeoskom smislu za stvarnost kad bismo tijekom svog života bili svjesni te temeljne istine. Po Isusu nam je dana jedinstvena prilika da prihvatimo i izdržimo to posljednje i krajnje siromaštvo kako je to on učinio. Od nas će se bilo kada tražiti i ono krajnje. Ali kad život gubimo, dobivamo ga.

1.24 Evanđeoski savjet djevičanstva:

I ono što se misli pod u ponekom vidu opterećenom riječi "djevičanstvo" označuje stav koji bi imao biti stav svakoga kršćanina. Taj se evanđeoski savjet ne smije izjednačiti s beženstvom. Daleko više: ovdje pod djevičanstvom treba razumjeti držanje kojim čovjek, kao muškarac odn. žena, sam živi svoju spolnost.

1. - sloboda za Boga i po Bogu

Mogli bismo i ovdje poći od jednog prizora na portalu katedrale u Hildesheimu: prikazan je bračni par u raju. Bog dovodi Adamu suprugu, Bog kojega jedan egzeget naziva "prvi provodadžija povijesti". Sve što čovjek doživljava u tom susretu, ispunjenost i radost, Božja je zamisao. U Knjizi se Postanka prije toga prizora nalazi stvaranje Adama: čovjek oživljava kad mu Bog licem u lice udahnjuje životni dah. Dakle stvarni život postaje samo u odnosu s Bogom. I obdarenost drugim živim čovjekom po suputništvu žene koja mu odgovara, ima Boga za začetnika. U susretu Adama i Eve nema nikakva straha. Taj je susret u cijelosti osiguran Božjim darom darivanja. Oni se ne stide jedno pred drugim (usp. Post 2,25); nitko se tu ne mora bojati da će biti izrugan zbog svojih slabosti.

Sve to se stubokom mijenja u trenutku kad čovjek otkazuje povjerenje Bogu, kad više vjeruje izjavi zmije nego onomu što mu je Bog rekao. U trenutku kad otkazuje povjerenje Bogu, kad čovjek više slijedi svoj strah nego to povjerenje, tada i među njih dvoje stupa strah; stide se jedno pred drugim. Da, uzajamno se optužuju. Sad će jedno vladati nad drugim. Otada više neće biti braka bez sukoba.

Na toj pozadini može se evanđeoski savjet "djevičanstva", ukoliko ima nešto reći svim kršćanima, shvatiti kao sposobnost koja u središte čovjekova života stavlja odnos prema Bogu, koji i odnosu muškarca i žene po Post 2 daje pravi život. U trenutku kad se ja sa svim ljudskim vezama temeljno vežem s Bogom i njemu priključujem mogu drugoga stvarno priznati i potvrditi u njegovu osobnom biću i to isto doživjeti od njega.

Tu se događa isto što i inače kod stvorenih darova: tek se po razdaljini može opet uspostaviti pravi vjernički odnos prema stvorenim stvarima i spoznati njihova dubinska dimenzija, koju imaju kao darovi Božji. Tako je i ovdje: "djevičanstvo" znači onu nutarnju vjerničku razdaljinu u kojoj se čovjek napokon iznad svih ljudskih veza veže za Boga i u tom ostaje. Tek od te veze s Bogom dobiva i njegov odnos prema ljudima, napose odnos muškarca prema ženi i obratno, pravi temeljni smisao. On ništa ne gubi od ljudske vrijednosti; naprotiv, puna dubina toga odnosa može postati svjesna tek kad se shvaća iz vjere.Taj stav mora onda prožeti i kršćaninovu spolnost. Nikad neka veza ne može potpuno uspjeti ako se čovjek u nju upusti tako potpuno da više ne zadržava razdaljinu i da nije slobodan.


18

Tako se u stavu "djevičanstva", koji u osnovi mora prethoditi svakoj vezi, postiže nešto kao stanje lebdenja, u kojem je čovjeku dana mogućnost da se odrekne braka radi kraljevstva nebeskog ili da bude spreman za vezu u ženidbi.

2. - sloboda za služenje evanđelju

Beženstvo radi kraljevstva Božjega ima različite motive:

- Mt 19,12, gdje se govori o "nesposobnosti za ženidbu" koju netko slobodno preuzima, može se od prilike ovako razumjeti:6 Ovdje je netko nečim tako zahvaćen da u tom jednostavno nalazi sadržaj svog života. Točnije i vjernički rečeno: on je tako oduševljen Isusom Kristom i njegovim evanđeljem, ponesen njegovim Duhom da ga to iskustvo očarava jače nego li ženidbena ljubav: Zaokuplja ga takav zadatak da u njemu, s gledišta ljudskih mogućnosti zahvaćenoga, nema više mjesta za ženidbu i osnivanje obitelji. Tako je i zbog tog je razloga nesposoban na ženidbu.

Nesposobnost za ženidbu ne smije se ni u kojem slučaju shvaćati antropološki, to znači tako da netko tko ne valja za brak biva pogodan za beženstvo; zapravo protivno.

- Na taj se način cjelokupna čovjekova egzistencija uključuje u službu evanđelja. I to je "znak".

U SZ bilo je proročkih znakovitih postupaka; oni su trebali pomoći da narod lakše shvati određenu poruku. Ponekad je prorok bio cijelim svojim životom uvučen u takvu znakovitu radnju; npr. Hošea, od koga se tražilo da se oženi bludnicom. To što su proroci - Hošea, Izaija i drugi - na taj način činili i živjeli bilo je nešto poput stvarnog proroštva: njihov je život predočivao da su po pozivu proroci.

U tom se smislu može razumjeti svećeničko beženstvo radi kraljevstva nebeskoga: svećenici su cijelom svojom egzistencijom uključeni u svoju službu navješćivanja. Sam njihov način života svjedoči o njihovoj vjeri. To je ujedno prilika i nalog.

"Kad kršćanin živi u beženstvu radi kraljevstva nebeskog, on time kazuje: Još nije ispunjena naša težnja ljubavlju, zaručnik još ima doći. Beženstvo je u Crkvi životni znak radikalne vjere u nadi: Dolazi Veći!... Tako je beženstvo i zastupnička služba nade u zajednici i za nju: Ne zaboravite, Onaj koji je došao doći će! Radujte se: Gospodin je blizu! To je služenje eshatološkoj nadi zajednice: 'suradnici smo vaše radosti' (2 Kor 1,24), radosti koja prelazi u slavlje, u susret s Uskrslim Gospodinom."7

Dvije stvari treba dakle imati na pameti: apsolutnu i bezuvjetnu raspoloživost za službu zajednici i zahvaćenost cijele čovjekove životne opstojnosti kao znak vjere i nade. Život beženje na poseban način utječe na život u braku: stalno drži pred očima onu dimenziju na početku opisanog "djevičanstva", koje je i unutar braka uvjet da brak iz vjere uspije.

6 SCHILLEBEECKS, Edward, Amtszolibat. Dusseldorf 1967.7 BOURS, Johannes, Die Ehelosigkeit um des Reiches Gottes willen, u: J. BOURS-F. KAMPHAUS, Leidenschaft fur Gott. Freiburg/Basel/Wien 1981, str. 24-71, ovdje str. 31.


19

- U prethodnom je izlaganju sadržan i drugi motiv, koji praktički ulazi u svaku odluku kojom se netko obvezuje na bezbračni život radi kraljevstva nebeskog: motiv postojanja za druge. Tu je usporednica onoga što smo rekli u odlomku o siromaštvu: onaj tko je radi kraljevstva nebeskog neoženjen, mora se priklanjati posebno onima koji su u životu prikraćeni.

Dok se on sam odriče ispunjenja praljudskih potreba, približava se onima koji zbog svoje posebne životne povijesti nemaju mogućnosti ostvariti takve prapotrebe. Živeći dragovoljno sam, postaje on tihi pratilac poneke usamljene nevolje i može pomoći ublažiti tu nevolju. Upravo u takvoj solidarnosti vlastita mu je u višoj mjeri sloboda i neovisnost, koje oženjeni nema.

Ali bitno je i to da svećenik i onaj tko živi u beženstvu ne gleda i ne doživljava tu solidarnost u prvom redu kao jednu vrstu velikodušne darežljivosti; zacijelo ima prilika u kojima prevladava taj motiv. No važno je i to da on opazi da mu upravo što dosljednije ostvarivanje njegove službe donosi mnogo kontakata i susreta tako da u biti može od toga živjeti. On smije, a da se ne vezuje, ipak pun zahvalnosti primiti poticaje, ohrabrenja i ljudsku toplinu od ljudi koji s njim "vuku isti konopac". Stostruka naknada (usp. Mk 10,28-21), o kojoj govori Krist nakon Petrova pitanja što će biti s učenicima pošto su sve napustili, smije se gledati upravo u ovome: beženja je u velikoj mjeri obdaren po vjeri onih kojima navješćuje vjeru.

Ali presudna motivacija opredjeljenja za celibat i život iz duha celibata jest i ostaje da čovjek iz duha evanđeoskih savjeta, koji sve obvezuje, prihvaća tu mogućnost života kao svoju i spoznaje u njoj sebi namijenjenu mogućnost ostvarenja kršćanske ljubavi. Još ćemo govoriti o tome da se to uvijek mora ostvariti samo kao odlučni korak pojedinčeve odluke.

1.25 Evanđeoski savjet poslušnosti:

Zacijelo nema teškoće spoznati da je poslušnost temeljni stav, neizbježan za svakog učenika, ali ovdje je ipak riječ o krajnjoj samozataji kao temeljnom uvjetu kršćanskog samoostvarenja. Opet katedralna vrata u Hildesheimu pokazuju sliku vlastite moći koja razara samu sebe i u Kristu na križu onu povjerljivu poslušnost koja od Boga sve očekuje i u Bogu sve nalazi.

1. - spremnost za Božje putove

Povijest Boga s njegovim narodom počinje jednim činom posvemašnjeg i apsolutnog pouzdanja u poslušnosti: "Gospodin reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje i zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.' Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao" (Post 12,1-4). Ovdje je jasno da se vjera bez poslušnosti ne može zamisliti. Jer vjera nije samo razumsko prihvaćanje istine nego je otvorenost cijelog čovjeka za poziv koji mu dolazi. U vjeri se čovjek odvažuje djelovati na Božju riječ. Spreman je napustiti sve sigurnosti (govorili smo o različitim područjima tih sigurnosti) da se posve prepusti Bogu koji ga vodi. Ta se poslušnost bitno odnosi na budućnost; ona označava put,


20

koji se može razumjeti kao odgovor na poziv što ga je Bog uputio Abrahamu. No tako se spoznaje temeljna struktura vjere općenito. Bez poslušnosti ne bi ona bila ono što jest.

Pri tome je već starozavjetni molitelj svjestan da on ne čuje i ne slijedi Božji poziv vlastitom moći. On priznaje: "Ti si mi uši otvorio: tada rekoh: evo dolazim! Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju" (Ps 40,7-9). Čovjek je postao posve uhom za ono što mu Bog želi reći. I raduje se da to što je čuo može pretvoriti u djelo. Taj će psalam kasnije citirati Poslanica Hebrejima i primijeniti ga na Krista, koji je kod svog dolaska na svijet rekao: "Ti si mi tijelo pripravio... evo dolazim vršiti volju tvoju" (Heb 10,5-10). U pozadini stoji uvjerenje: u tom što čovjek spoznaje kao volju Božju spoznaje on svoj vlastiti ja, svoju konkretnu tjelesnu egzistenciju, ono, što treba biti, pravu istinu svoga života. Ako s vjerom prestane slušati sebe i slijediti riječ iz Božjih usta, naći će uistinu samoga sebe. Ovdje mu se daje životna prilika.

2. - dioništvo na Isusovoj poslušnosti

Temeljni motiv vjerničke poslušnosti, koja se pretače u sam život, za kršćanina je Isusova poslušnost. Isus ima svoje preteče u Starom zavjetu, ali on je sam najsavršeniji uzor predanja volji Očevoj. Kao moto cijelog njegova života stoji riječ: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla" (Iv 4,24). Dakle on živi i vidi izvor svog života u tome da živi po volji svoga Oca. To je jedino za život neophodno. Nema ničega što bi bilo važnije. Isusova molitva mogla je biti nešto kao stalni pokretač te poslušnosti i toga života iz poslušnosti prema Ocu. Ne možemo potpuno zahvatiti tajnu njegove osobe. Ipak umijemo pretpostaviti da nije puko nagađanje ako reknemo da je tom poslušnosti ispunjen njegov život. Uza sve teškoće u njegovu cjelokupnom poslanju, na koncu je postojao uvijek iznova sklad, harmonija, krajnje predanje.

Kako se to unutarnje potpuno predanje Ocu i ljudski izražavalo, pokazuje donekle Isusovo kliktanje koje izbija iz njega pred činjenicom da se evanđelje u prvom redu objavljuje siromasima: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo" (Mt 11,25-26). Kad je Isus poslušan, on je istovjetan sa svojim poslanjem. To biti-istovjetan znači najdublju usklađenost s onim koji ga je poslao.

Riječ poslušnost primijenjena na Krista dolazi u NZ uvijek u kontekstu njegove Muke. To je važno. Jer vidjeli smo: želja da preživi uvijek iznova budi u čovjeku strah koji ga dovodi do toga da se tjeskobno i grčevito drži života. Poslanica Hebrejima svjedoči da je Isus postao u svemu jedan od nas, jednak nama, osim u grijehu. I on je bio napastovan: u pustinji napašću potpune raspoloživosti i moći i gospodstva, mogućnošću da svoj život snažno oblikuje po vlastitoj volji. Sinoptici izvješćuju o Isusovoj smrtnoj tjeskobi na Maslinskom brdu. Isus se bori za usklađenost s voljom svoga Oca. Moli da ga mimoiđe čaša. Ali on ostaje na temeljnoj crti svoga života, koji se ispunjava u poslušnom predanju. Riječ Poslanice Filipljanima: "On postade poslušan, poslušan do smrti na križu" (Fil 2,8) kratki su sažetak toga posljednjega velikog djela Isusove poslušnosti, djela kojim je konačno zaustavljena neposlušnost ljudi. U Isusovoj poslušnosti i u njegovom predanju svi su otkupljeni. No usvajanje tog otkupljenja vezano je uz našu slobodnu poslušnost.


21

3. - prihvaćanje volje Božje u drugima

Da bi sveobuhvatna poslušnost prema Bogu mogla postojati, mora se konkretizirati u poslušnosti prema ljudima. Kad se govori o evanđeoskom savjetu poslušnosti, misli se na temeljni stav u kojem je čovjek spreman volju Božju u krajnosti prihvatiti i od drugih. Zahtjev poslušnosti pritom nikako ne znači oprost od vlastite odgovornosti. On dapače znači, i to vrijedi opet za svakog kršćanina, zahtjev da se ne postavi vlastita volja kao posljednje mjerilo svih postupaka i da se unaprijed ne smatra vlastito mišljenje mjerodavnim u svemu. U osnovi je to spremnost zajedno s ostalim osluškivati, poslušno prihvaćati ono što se može spoznati kao volja Božja. Čovjek treba nadleštva izvan samog sebe kako ne bi upao u egoizam koji u nama potajno djeluje i prebrzo označio vlastite želje kao volju Božju, kao glas svoje savjesti. Morali bismo u braku, u zvanju, u crkvenoj zajednici razvijati spremnost tako slušati druge da smo radi zajednički tražene istine i zadatka spremni staviti u pitanje vlastito mišljenje. Iz toga izvire sposobnost suradnje, duhovna širina i mogućnost da nas drugi zaista obogate.

Tako su se u evanđeoskim savjetima očitovali stavovi bez kojih nije moguće živjeti kršćanski poziv i nasljedovanje. O toj ćemo tvrdnji, koja vrijedi za sve kršćane, kasnije još jednom govoriti i izložiti kako su evanđeoski savjeti poprimili konkretne životne oblike u Crkvi.

1.3 Kršćanski poziv povezan s poslanjem Crkve

Spoznali smo poziv kao osobno događanje između Boga i čovjeka, događanje u kojemu Bog čovjeka poziva k spasenju. Razmišljali smo o temeljnim stavovima koji odgovaraju tom pozivu. Vidjeli smo: u odgovoru na Božji poziv, koji ima temeljno značenje za svakog pojedinca, svaki je pojedinac stvarno nezamjenljiv i jedinstven. -No vidjeli smo i to da se u Abrahamovu pozivu odražava vjera cijelog izraelskog naroda, da su apostoli očito bili pozvani ne samo u zajedništvo s Gospodinom nego praktično i u međusobno zajedništvo. Isus "je načinio" od njih "dvanaestoricu" koja je trebala predstavljati dvanaest plemena (usp. Pismo 16/2.12.2). Kad Bog zove čovjeka, treba uvijek imati na umu činjenicu da čovjek nikad nije samo pojedinac nego da je uvijek član ljudske zajednice. I kad Bog zove čovjeka k spasenju, poziva ga u konkretnu ljudsku zajednicu.

1.31 Božji poziv prenosi Crkva:

Već smo mogli jasno vidjeti: kršćaninov poziv dolazi uvijek i posredstvom Crkve.

1. - u obitelji

Vidjeli smo da nam je Bog progovorio po ljudima u našoj obitelji. Obitelj se može smatrati Crkvom u malom ("ecclesiola") i stanicom koja pomaže izgradnju cjeline Kristova Tijela; vjera raste prvenstveno na temelju zajedništva u vjeri. Već slika stanice u tijelu pokazuje ujedno da obitelj ne živi sama iz sebe i za sebe. Ona vodi djecu k vjeri kad i koliko ih uvodi u zajednicu: život vjere, što ga prenosi, dolazi i do nje same samo na temelju povezanosti sa zajednicom vjere, Crkvom.


22

Crkva nam dakle posreduje pretpostavku da u svom životu možemo spoznati zov i poziv Božji. Ne bismo mogli reći: tu me je Bog pozvao, tu mi je progovorio, kad nam ne bi Crkva prenosila Isusovu poruku. U Crkvi se prenosi i uvijek iznova aktualizira Božja riječ. Samo tako je moguće pojedinom kršćaninu svoj vlastiti život živjeti iz vjere.

2. - po sakramentima

Osnovno se posredovanje kršćanskog poziva događa u krštenju. U krštenju postaje čovjek - pozvan po imenu - član Crkve i prima Duha Kristova. U Crkvi žive dalje oni spomen-znakovi koji proizvode ono što označavaju; sakramenti su trajno novo aktualiziranje Božjeg poziva. U njima Bog čovjeku progovara u određenoj životnoj situaciji i poziva ga da mu odgovori.

3. - na temelju kritičkog promatranja

Značenje Crkve za iskustvo Božjeg poziva ima i disciplinarnu stranu. Pri slavljenju takozvanih “staleških sakramenata", ređenja i ženidbe, Crkva je, prvenstveno u svojim službenim predstavnicima, nadležna da suodlučuje o čovjekovoj pozvanosti. Sjećamo se: poziv k spasenju znači za svakog čovjeka posebni put. Za oblikovanje toga puta i njegove ispravnosti neophodna je jedna takva nadležnost. Ona podsjeća, razjašnjava pojedincu da temeljne smjernice poziva nisu nešto što pojedinac izmišlja, nego ih Bog daruje.To nipošto ne znači da bi Crkva bila gospodar pojedinačnih poziva; ona naprotiv služi cjelini: kritički promatra pojedine oblike puta kojima ljudi k njoj dolaze da bi osigurala nepatvorenu vjernost putu spasenja.

1.32 Božji se poziv tiče cijele Crkve

Ne može se u NZ ne vidjeti da se mlada zajednica kršćana osjećala narodom Novog saveza koji nastavlja živjeti tradicije vjerske povijesti SZ; to između ostaloga znači da je Crkva općenito, kao pozvana pozivom koji zahvaća i Židove i pogane, svjesna da je ona novi Božji narod koji nije pozvan samo na vlastito spasenje; dapače zna da je ona kao rod izabrani, kao "kraljevsko svećenstvo" (usp. 1 Pt 2,9), poslana da naviješta silna djela Gospodnja. Svećenička je služba u tom smislu posrednička služba. Crkva je sabrana od ljudi i poslana k ljudima. Ona se sastoji od ljudi i ujedno treba ljudima prenijeti Božju objavu i spasenje. Kako bi to mogli ostvariti osamljeni pojedini borci? Tako već u Novom zavjetu crkvena zajednica kao takva svojim načinom života postaje znakom "da svijet povjeruje" (lv 13,19). Biti pozvan znači imati udjela na tom sveopćem poslanju Crkve. To je poslanje za oslobođenje čovjeka, za posredovanje nade.

1.4 Zadaci

1. Kako čovjek postaje svjestan svoga općeg i posebnoga poziva?2. Kako se na lsusovim učenicima može otkriti poziv onda i danas?3. Koja je problematika povezana s pojmom "tri evanđeoska savjeta"?4. Kako evanđeoski savjeti odgovaraju osnovnim svojstvima ljudskog bića?5. Što daruje i zahtijeva "evanđeoski savjet" siromaštva, djevičanstva, poslušnosti?6. Kako bi po Vašem mišljenju evanđeoski savjeti morali vrijediti ne samo za pojedine kršćane nego i za cijelu Crkvu?


23

2. POJEDINAČNI POZIV SVAKOGA KRŠĆANINA

Kršćanin je ne samo pozvan k spasenju sa svim drugim kršćanima nego za njega samog, za njegov osobni put, postoji Božji plan i poziv koji ga zove na ostvarenje toga plana. Pri tom treba imati na pameti da općenite zakonitosti spasenjskog poziva, o kojima smo govorili u prvom poglavlju, obilježavaju i svaki pojedinačni poziv. To je ujedno poziv na spas i na služenje.

2.1 Svaki je kršćanin pozvan po imenu

2.11 Poziv pojedinca

Kad se ranije govorilo o pozivu unutar Crkve, mislilo se gotovo isključivo na poziv u crkvenu službu u užem smislu. Običavalo se govoriti o pozivu samo onda kad se radilo o posebnom putu redovničkog ili svećeničkog staleža. Pojedini vjernik bio je malo svjestan da u Crkvi ne postoji nitko s kojim Bog ne bi planirao jedinstveno, koga ne bi pozivao na to jedinstveno. Koncil govori po prvi put o "vocatio propria", o "vlastitom pozivu"8 i laika, imajući na umu cijelu jednu skupinu o koje se pozivu nije običavalo govoriti.

2.12 Traženi odgovor

U ljudskom životu padaju odluke, koje imaju nepredvidive posljedice, a da ljudi pri tom nikako ne misle kakav bi odgovor dalo evanđelje u toj situaciji. Kad bismo više polazili od svijesti da je svatko u svim fazama svoga života pozvan od Boga, postojaIa bi šansa da život provodimo daleko više u obliku dijaloga s Bogom. Postojala bi veća mogućnost da i s obzirom na konkretne zadatke svagdašnjice, koji su povjereni upravo meni i nikomu drugomu, reknem: "Ti si mi dao ovaj zadatak, evo, dolazim vršiti tvoju volju." Dođe li netko do toga da tako čini, postaje vjera u svemu njegovu životu važna za njega samoga. A ujedno mu vjera daruje pouzdanje da kaže Da onomu što mu je naloženo; jer temelj te vjere ostaje ono što smo već spomenuli: Bog ne traži ondje gdje prethodno nije dao.

2.13 Biblijska osnovanost:

Ta je tvrdnja biblijski utemeljena.

1. - svatko ima svoju karizmu

Unutar jednog spasenjskog poziva mogu se prepoznati određeni pozivi za pojedine funkcije; tako 1 Kor 12 pokazuje da isti Gospodin po svom Duhu dijeli darove različito. S karizmama pridolaze obdarenima i posebni zadaci. Karizme su takoreći obdarenost i poziv ujedno. Pri tom ne treba misliti isključivo na izvanredne darove Duha, koji u određenom smislu djeluje "čudesno"; dapače treba smatrati posve normalnim da svatko na temelju talenata koje je dobio (usp. i Mt 25,14-20) ima 8 2. vat. koncil, Konstit. o Crkvi, br. 31.


24

posebnu mogućnost a time i zadatak uključiti se u život zajednice; vidjeli smo da je posrijedi poziv koji nije prvenstveno usmjeren na vlastito spasenje, nego na izgradnju zajednice, na služenje Božjoj stvari u ovom svijetu (usp. i Ef 4,7-16; Rim 12).

Kako tijesna povezanost postoji između poziva pojedinca i života zajednice, očituje se u slikama što ih Pavao upotrebljava, prije svega u slici o tijelu i njegovim udovima.

2. - svatko je pozvan po imenu

Pismo pokazuje i na drugi način da mora postojati nešto kao nezamjenjivi osobni poziv svakog pojedinca, što nekako izrazujemo već u naslovu ovog odlomka: svatko je pozvan po imenu (usp. Iv 10,3). "Isus se očituje kao dobar pastir time što osobno poznaje sve svoje ovce: zove svaku po imenu, poziva čovjeka u onome što čini njegov vlastiti ja."9 Upravo deseto poglavlje Ivanova evanđelja pokazuje da u tom poimeničnom oslovljavanju i u uzajamnom međusobnom osobnom poznavanju pozivatelja i pozvanoga postaje očit osobni temeljni odnos u kojem taj pastir gleda, prihvaća i potvrđuje upravo osobnu vlastitost svakog pojedinca kojega poziva.

Nadjevanje imena povezano je u Bibliji često s "ponovnim stvaranjem" onoga komu se daje ime (usp. npr. Iv 1,42). U odnosu Božanskog Pastira prema čovjeku može biti važan upravo taj vid. Značaj osobne jedinstvene neponovljivosti, koji se označuje zvanjem po imenu, dolazi do izražaja i u činjenici da je ime pozvanih zapisano u knjizi života (usp. Lk 10,20; Izl 32,32; Fil 4,3 i Otk 3,5 i dr.).

3. - svatko uživa brigu Božje providnosti

Jedan drugi izričaj NZ govori u istom smislu. To je izričaj o širini Božje providnosti: Bog se brine da ne propadne ni jedna vlas što pada s glave njegovih štićenika. "Nije posrijedi nikakva igra mašte, nego krajnja ozbiljnost... nešto nečuveno: da je živom Bogu osobno svaki čovjek na srcu i da je Bog spreman brinuti se za njega.”10

Tom sklopu pripada zacijelo i riječ o ženidbi u Mk 10,9, gdje se govori da čovjek ne smije rastaviti što je Bog svezao. Upravo tu - u susretu muškarca i žene - doživljava čovjek na jedinstven način svoju nezamjenjivost, svoju individualnost, svoju osobnost. Jednostavno doživljava što to znači biti ljubljen i može slutiti što to znači da ga Bog ljubi. Za vjernika upućenost muškarca na ženu i obratno nije tek puka slučajnost susreta, nego onaj neobjašnjivi element Božjeg vodstva, koga doduše ne mogu “čvrsto” uhvatiti, ali kojemu se mogu prepustiti u cijelom tijeku svoga života. Otuda se određene presudne situacije mogu razumjeti kao usud, kao ako hoćete -Božja “igra”.

4. - svatko mora položiti račun

Osobni poziv svakog pojedinca proizlazi iz misli na sud: svakom je povjeren njegov "talenat" (usp. Mt 25,14-30) da bi s njim radio za druge. I upravo će o tom trebati točno položiti račun. Proigra li vlastiti poziv, djeluje to i na cijelu zajednicu.

9 BIETENHARD, H., Onoma: Theologisches Worterbuch zum Neuen Testament. Stuttgart 1954, sv. 5, str. 281. Istaknuo izdavač.10 GUARDINI, Romano, Vorschule des Betens. Mainz 1948, str. 188, u nas prevedeno pod naslovom Uvod u molitvu, metanoja 5-8, Zagreb 1969, 188 str.


25

2.2 Kako spoznajem tko trebam biti?

Većina vjernika nema doživljaja poput Pavla pred Damaskom (usp. Dj 9,1-22) ili Mojsija u pustinji (usp. Izl 3), doživljaja koji bi odjednom neposredno odredio njihov osobni poziv. Kako mogu svi drugi zapaziti jedinstveni poziv koji im Bog upravlja?

Riječ je o spoznaji istine tko su oni ili tko trebaju biti. Vjernik pita što Bog zapravo ima u planu s njegovim životom; kad polazi od toga da ga Bog ljubi, može biti siguran da će doći do najdubljeg životnog ispunjenja ondje kamo ga vode Božji planovi o njegovu životu, ili drugim riječima, gdje on zapaža poziv kojim ga Bog zove k sebi.

Ako se ta opažanja u pravilu ne događaju kao kod Pavla ili Mojsija, onda moraju postojati druge mogućnosti prepoznavanja.

2.21 Spoznaja poziva - put:

Spoznaja osobnog poziva odvija se korak po korak na putu povijesnog, rasta isazrijevanja.

1. - kroz promjenjive situacije

Vjernik je na putu; njegov je život hodočašće; on ostaje na putu u spoznavanju onoga što treba činiti. Vrijeme se života sastoji iz trenutka u kojima je uvijek isprepletena sudbina i odlučivanje. Ne možemo sami određivati situacije u koje dolazimo. Ali možemo se prema njima vjernički postaviti, možemo pitati što nam one znače. Za vjernika mogu time promjenjive situacije života postati prozirne i otkrivati Boga povijesti koji ih u njima susreće.

2. - jasnog usmjerenja

Pri tom mnogi pojedini koraci odluke koje netko čini imaju nešto poput sile teže koja neizbježivo vodi do jedne temeljne odluke. Iz mnogo pojedinih koraka mogu upoznati poziv svog života. Kad uspije odgovor na taj poziv, postane vjernik u predanju Bogu na sve dublji način identičan sa svojim pravim ja, upravo onako kako je to Bog zamislio.

Biblijski je taj način postupnog razjašnjenja onoga što smo nazvali poziv, prikazan u povijesti patrijarha Abrahama. Njegova je vjera, kako smo vidjeli vjera u dobiveno obećanje koje patrijarha čini putnikom bez domovine. Abraham je, tako kažePoslanica Hebrejima 11,8, "pošao ne znajući kamo ide". Smjer toga puta jest: patrijarh u svim novim situacijama postupa slušajući Božju riječ.

3. - pod Božjim vodstvom

Treba izvući nekoliko zaključaka iz uvida da je spoznaja Božjeg poziva uvijekspoznajni put.

- To znači najprvo: sjećanje je bitni element za spoznavanje vlastitog puta s Bogom. U sjećanju se čovjek vraća na prijašnja iskustva svoga puta; pokušava u njima iznaći gdje ga Bog dotiče, gdje i kako je nešto od njega zahtijevao. Može opaziti crtu kojom


26

je bio vođen - čak i onda kad je nije uvijek stopostotno slijedio. Spoznaja te crte dopušta mu da predvidi slijedeće korake u budućnosti.

U takve trenutke sjećanja na ono što Bog želi od pojedinca, spada i misao na porijeklo iz određene roditeljske kuće i time dane ovisnosti o određenim roditeljima; tu spada i prevladavanje duševnih povreda što ih je čovjek primio na tom putu; zatim susreti u kojima mu je postalo jasnije tko je zapravo on sam itd. U tim uspomenama i pogledu unatrag vide se svi ti događaji jasnije u svjetlu vjere, u kojem ih zahvalno uvodimo u prostor susreta s Bogom.

- Sam čovjek često nije sposoban tako se sjećati vlastite povijesti. To objašnjenje i obrada traži dijalog. Ako pojedinac želi riješiti sve sam sa sobom, odviše se lako uvuku opasnosti samozavaravanja. Zajedničko osluškivanje i prebiranje doživljenih poticaja koji su određivali put pruža veće mogućnosti ispravnog samoprosuđivanja. Pri tom se ne radi samo o osobnoj savršenosti, nego - ne smijemo to odvajati -ujedno o zajedničkom opažanju "uloge" u društvu, zajednici u koju je pojedinac pozvan.

2.22 Spoznaja poziva - određena kairosom:

Put k potpunoj spoznaji pojedinačnog poziva određen je zakonom "kairosa", "pravog trenutka".

1. - kao Božja ponuda

Kairos je biblijski izraz; označava presudnu točku u vremenu, nešto kao šansu, pravi, plodan trenutak, dakle trenutak koji sadržava ponudu da se nešto može prihvatiti, iskoristiti ili propustiti. U Bibliji je riječ o kairosu onda kad Bog nudi spasenje u povijesti. Kairos se može označiti kao tren u kojem se ponuda Božjeg vodstva, Božjeg spasenja posebno bogato očituje. Isus je potresen time što Izrael nije spoznao kairos svoga pohođenja (usp. Mt 23,37).

2. - kao zahtjev upućen čovjeku

To nam može posvijestiti da put do spoznaje vlastitog poziva ne teče uvijek jednako. I u životu pojedinca ima trenutaka u kojima mu na poseban način postaje jasno tko je on sam, časova koje nije planirao, nego su ponuda, dar; oni često dolaze povezani sa susretima što ih mi nismo odredili. Nadalje zapažamo da za svakoga to iskustvo, dubina takvih doživljaja što ih označavamo kao kairos, mogu biti vrlo različiti. Ako se ne pazi na "zakon kairosa", može u životnoj povijesti pojedinca doći do preranih odluka i promašenih prilika.

2.23 Spoznaja poziva - ovisna o prethodnim odlukama:

Spoznaja osobnog poziva ovisna je i o vlastitim (pozitivnim ili negativnim)prethodnim stavovima.

1. - osiguravanje kao zapreka


27

Najprije ćemo govoriti o zaprekama koje stoje na putu spoznaji kairosa vlastitog poziva. Tako se u susretu Isusa i bogatog mladića očituje da mladić doduše nosi u sebi mnogo idealizma (usp. Mk 10,17-27), ali s njegovim životnim očekivanjima povezane su određene predodžbe koje se tiču osiguravanja njegova života tako da za njega subjektivno Isusov poziv nije kao prilika prihvatljiv. On se toliko prilagodio shemi određenog mišljenja da ne provodi ovdje nužnu promjenu i obnavljanje svoga mišljenja iz duha predanja.

Takvo prethodno raspoloženje prema mogućem pozivu, koje sprečava da se shvati kairos vlastitog poziva, može biti vrlo raznovrsno. Već smo upoznali njihove uzroke u izlaganjima o evanđeoskim savjetima (usp. 1.2), koji potiču na stavove kojima se moraju prevladati specifične i tipične predrasude.

Ima i bolesnih psihičkih stanja koja isključuju otvorenost za pojedini mogući poziv. Nećemo se ovdje pobliže na njih osvrtati. Ali ima osim toga tipičnih oblika u kojima mnogi ljudi svoje predrasude podižu kao zid oko sebe i tako sprečavaju da im “nešto nadođe". Čovjek se opasuje zidom kad kaže: “To se od mene ne može tražiti dovde i ništa dalje.” Dižu se tvrđave i grade nasipi zbog kojih više nije vjerojatna promjena čovjeka. Predrasude protiv Božjega nagovora mogu se stvoriti na podlozi prapotrebe za samoosiguranjem: na području težnje za vitalnošću, za posjedovanjem, za uvažavanjem, gladi za moću itd.

Klasični tekst Rim 12,1-2 pokazuje koliko već vjera NZ postavlja mjerila za samokritično držanje u kojem svatko pokušava ukloniti kod sebe takve predrasude pročišćavanjem motiva: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanju svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno."

Odvraćanje od načina mišljenja i vrednovanja "ovoga svijeta" uvjet je za to da uočimo što Bog želi.

Ispitivačko opažanje Božje volje moguće je samo ako se čovjek u trajnom procesu postavi protiv načina mišljenja i vrednovanja svijeta i okrene evanđelju.

Mnogi učitelji duhovnoga života drže bezuvjetno potrebnim vježbati se u neovisnosti o vrednovanjima ovoga svijeta; bez takva bi uvježbavanja čovjek izgubio mogućnost čuti Božji zov. To se u NZ često opisuje kao budnost i usko povezuje s molitvenim životom.

2. - raspoloživost kao pomoć

Tako njegovanje budnosti omogućuje čovjeku zapaziti što se od njega očekuje. Ignacije Lojolski govori o ravnodušnosti i misli pri tom otprilike ovako: kad je čovjek u osnovi odlučio u svom životu otvoriti se evanđelju i Božjoj stvarnosti i staviti se na raspolaganje službi za osloboditeljsku zbiljnost evanđelja, sve drugo postaje više ili manje drugorazredno. Ravnodušnost tada ne znači mirni stav "puška k nozi", nego stav onoga koji može reći: "Meni je sve svejedno, samo ako se događa ono presudno, konkretno: samo ako se ostvaruje Božja spasiteljska volja." Što više netko


28

živi u takvoj odluci predanja, postaje sve neovisniji o ovome ili onome, što bi još moglo predstavljati neku vrijednost.

Tko je našao blago na njivi (usp. Mt 13,44-46), taj je na sve drugo postao ravnodušan. Osjeća se da se takav stav može ostvariti manje ili više intenzivno; on postavlja velike zahtjeve vjerniku. On znači, izraženo kratkom formulom, potpunu spremnost da se njime posve raspolaže.

2.24 Spoznaja poziva mjerilo ljubavi:

Temeljni, u samog čovjeka stavljeni, subjektivni kriterij za spoznavanje vlastitogpoziva jest veća ili manja mogućnost koju pojedinac vidi za sebe da u odnosnompozivu ispuni glavnu zapovijed ljubavi; vid mu u tom pogledu daje tek od Bogadarovana ljubav.

1. - koja otvara oči

Ne vrijedi uvijek poslovica: "Ljubav je slijepa"; ako posvemašnja zaljubljenost previđa pogreške drugoga i u tom je smislu slijepa, na drugoj je i važnijoj razini istina da vid čovjeku daje tek ljubav.

Pavao to zna kad Filipljanima želi: "...da Ijubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunom pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje" (Fil 1,9 sl).

Ljubav daje osjetljivost za ono što odgovara voljenoj osobi. U tom je smislu ona već pretpostavka pojedinačne etičke spoznaje; u odnosu na životni izbor, što ga svatko u bilo kojem obliku mora obaviti, ona postaje važan kriterij spoznaje. Kad se netko nalazi pred važnim odlukama što se tiču vlastitog života, kad pita gdje treba biti težište njegove egzistencije, trebalo bi biti temeljno pitanje može li on u ovom ili onom obliku intenzivnije ispunjavati glavnu zapovijed ljubavi; što je ujedno temeljna zapovijed kršćanskog identiteta. Pri tom može poći od toga da najviše nalazi sebe ondje gdje se može najintenzivnije davati. U samoj zapovijedi ljubavi krije se taj svojevrsni odnos napetosti samopredanja i samoostvarenja.

2. - koja je dar

Pri tom treba misliti da je ljubav, o kojoj se ovdje radi, ponajprije Božji dar, dar na koji čovjek smije odgovoriti. Poziv redovito nije naprosto bezuvjetno ponuđeni "moraš"; on raste iz Božje ljubavi prema njegovu stvorenju i njezin je izraz. Stoga možemo reći: čovjek se nigdje drugdje ne može nadati da će postići ispunjenje svog života kao upravo u izvršenju Božje volje; a to se događa u ljubavi.

To se može pokazati biblijskim navodima: biti pozvan od Boga i od njega ljubljen, za Apostola je jedno te isto kad npr. piše Rimljanima: "... miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima... (Rim 1,7) ili kad se obraća Kološanima riječima: "Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni ..." (Kol 3,12).

U pozivu poklonjeni darovi ili u daru dani poziv izrastaju dakle iz ljubavi kojom se Bog obraća svomu stvorenju, svakomu pojedincu. Ta se Božja naklonost može stvarno


29

prihvatiti samo u onoj mjeri u kojoj pojedinac dođe do suostvarenja i nasljedovanja te ljubavi.

Stoga vrijedi i obratno: da svi pojedini pozivi i milosni darovi ništa ne koriste ako ih nenosi ljubav; najizrazitija potvrda za to je početak Pjesme ljubavi u 13. poglavlju 1. poslanice Korinćanima. Ljubav je od svih milosnih darova najizvrsniji put. Ali ne samo to. Ona je kao neki nutarnji životni princip koji tek sve ostale darove čini pred Bogom vrijednima. Samo po njoj bivaju pozivi pojedinačno "ispunjeni". Upravo za događaj poziva vrijedi ono što Pavao piše: "Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani." U vezi s tom rečenicom ukazuje Pavao na pralik kršćanske ljubavi kad nastavlja: "Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" (Rim 8,28-29).

3. - koja je pravo ozbiljenje čovjeka

Tako ljubav postaje stvarnošću u kojoj čovjek postaje ono što zapravo jest, dolazi do "svoje" istine. Jer u njoj se događa posadašnjenje radosne vijesti; njoj se odgovara u ljubavi (usp. Ef 4,15), koja ujedno razveseljava, čini život vrijednim (usp. sliku o soli, Mt 5,13).

Isus se osobno obraća onima koje poziva. Iz toga niču pozivi u Evanđeljima: "Isus ga na to pogleda, zavoli ga i rekne mu: Jedno ti nedostaje! Idi, prodaj što imaš, i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom!" (Mk 10,21). Trajno blago na nebu nije tu nikakvo tješenje onim svijetom. I ondje gdje Isus zahtijeva radikalno odricanje (usp. 1,2), poziva on k većoj punini, koju čovjek može početno iskusiti već ovdje i sada upravo u istinskoj komunikaciji i ljubavi. Petar jednom veli: "Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?" (Mt 19,27). Isus ne otklanja to pitanje. Čovjek mora moći vidjeti ljudske mogućnosti života na poljima zadataka kamo se osjeća pozvanim. Isus obećava stostruko onima koji ga nasljeduju u riziku vlastitog života (usp. Mk 10,30). Ta se stostrukost jasno odnosi na zemaljski život, a ne na utjehu odgođenu u drugi život. Obećanje na ovom mjestu sadrži tvrdnju da pojedinac može ostvariti puninu života ako se posve povjeri Gospodinu i njegovu pozivu. A to je najviše ostvarenje ljubavi. Ono čega se učenik odriče ne isplaćuje mu se doduše istim novcem i na istoj razini stvarnosti dapače, u ovom mu se životu daje veće ispunjenje: konačno ispunjenje u ljubavi. Postoji ispunjeni život unatoč mnogim neispunjenim željama. 11

4. - koja vodi k Isusu

Prije svega, ta veća punina na koju Isus poziva sastoji se u tome da zove učenike k sebi. U njemu je samom prisutno Božje gospodstvo; vjerniku je već ovdje poklonjeno "blago" (usp. Mt 13,44), "dragocjeni biser", koji je vredniji od svega drugoga u životu. Učenik je obilježen upravo time što može ostaviti sve drugo kad je posrijedi to Jedno (usp. Lk 14,26 sl par.; Lk 9,59 ssl; Mk 8,34; Mk 1,18 ssl).12

11 Usp. WULF, F., Das Hundertfaltige in dieser Welt, u: Geistliches Leben in der heutigen Welt, str. 134-151.12 Usp. SCHULZ, A., Junger des Herrn. Munchen 1962, str. 25-38.


30

Iz tih teoloških izlaganja slijedilo bi ovo: u odmjeravanju različitih alternativa bilo bi za pojedinca presudno shvatiti i opaziti gdje za njega postoje mogućnosti većeg ostvarivanja ljubavi; alternativa u kojoj ne vidi nikakvo ispunjenje bila bi isključena. Ipak to zacijelo nije moguće utvrditi sigurno i bez ikakve sumnje prije odluke. Sam čin odlučivanja nosi pečat vjere koja čovjeku daje odvažnost; ukoliko poziv sa sobom nosi obećanje, odgovor se oslanja na nadu da nas pozivatelj zove na snažnije ostvarenje ljubavi, pri čemu nije isključeno, nego je baš uključeno da spomenuto ispunjenje uspostavlja trajan odnos prema križu.

2.25 Spoznaja poziva - mjerilo služenja:

Svaki pojedinačni poziv s kršćanskoga je gledišta poziv na služenje. Stoga je temeljni objektivni kriterij za spoznavanje vlastitog osobnog poziva odgovor na pitanje: Što ja mogu? Gdje mogu biti koristan?

1. - prema zahtjevima zajednice

Ovaj kriterij dopunjava onaj gore navedeni: gore je naglašena misao samoostvarenja u ljubavi, ovdje misao objektivno potrebnog služenja zajednici. Subjektivne i objektivne kriterije treba promatrati u razumnoj povezanosti. Potpuno isključenje jednih ili drugih ne može voditi k pravom spoznavanju pojedinačnog poziva. U potonjem je dakle kriteriju riječ o polju i mjestu gdje mogu svoje mogućnosti najbolje staviti u službu drugih. Ovdje sam ovisan o situaciji zajednice, o očekivanjima, posebno onih koji predstavljaju autoritet i imaju ovlast prihvatiti i u širi plan ugraditi moje usluge ili ih odbiti.

2. - sudjelovanjem u Isusovu služenju

To vrijedi ponajprije načelno i općenito. No to dobiva posebno značenje unutar crkvene zajednice. Pogled na biblijske opise može nam to pojasniti:

- Najprvo treba utvrditi podudarnost između poziva i poslanja: "I ustanovi Dvanaestoricu da budu s njim pa da ih šalje propovijedati te imaju vlast izgoniti đavle..." (Mk 3,14-16). Isus opunomoćuje pozvane da nastave njegovu službu. U prilagođenom smislu vrijedi to za svaki poziv; svi su po njemu pozvani na spasenje i svatko preuzima pojedinačno i osobno određeno poslanje za određeno služenje ljudima.

- Ovamo spada slikovita riječ sluga ili rob, što je Isus često upotrebljava. To je riječ koja opet opisuje cjelovito zahvaćeni život kršćanina; ali ona u tom opisu posebno naglašava ovo: nitko nije pozvan samo na svoje vlastito spasenje. Svatko je u bilo kojem obliku pozvan na suodgovornost za druge. “Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj koga će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok?" (Lk 12,42). U ispravnom očekivanju ponovnog dolaska živimo samo tako da se u služenju potpuno priklonimo onima koji su nam povjereni.

- Nešto slično opisuje, kako smo vidjeli, Pavlov nauk o karizmama. Karizme su darovi koje Isusov Duh podjeljuje članovima zajednice. Isti Duh koji sve ispunja, svima osigurava spasenje i tako sve čini djecom Božjom, u isto je vrijeme i temelj pojedinačnih različitosti u zajednici. Darovi su različito razdijeljeni. Ali upravo tako


31

različiti trebaju služiti izgradnji zajednice. To znači: oni se ispravno ulažu i ostvaruju onda kad služe tome da nose vjeru zajednice. Potrebne su apostolove posebne opomene da se to uvidi i izvršava (usp. 1 Kor 12-14). Ono što Pavao govori o situaciji u toj zajednici, može se reći općenito. Osnovno je ovo: karizma je obdarenost pojedinca za određenu vrstu služenja ljudima. Mogućnost da se taj dar stvarno unese u zajednički život, ovisi obrnuto o zajednici i njezinim mogućnostima da prihvati djelatnost koje proizlaze iz toga dara. Kao opći zaključak nameće se ovo: pretpostavka za spoznavanje vlastitog profila kršćanskog ostvarenja jest spremnost na služenje zajednici vjernika i ljudima općenito.

3. - posredstvom zajednice

Daljnja odrednica leži sasvim općenito u tome da pojedinac sam za sebe ne može dostatno utvrditi svoj osobni poziv. Realistički gledano treba da ga zato bar na neki način prihvati zajednica. Posebna nadležnost pripada službenom autoritetu Crkve kad prosuđuje prikladnost kandidata za određene crkvene službe. Bez prihvaćanja Crkve ne može se ostvariti posebni crkveni poziv (za crkvenu službu). Za većinu vjernika neće svakako postojati poziv na crkveno zvanje u užem smislu. Težište života većine vjernika bit će obitelj ili više ili manje važan građanski poziv što ga obavljaju.

2.3 Zadaci

1. Kako Biblija obrazlaže da je svaki pojedinac pozvan od Boga?2. Kako pojedinac može spoznati svoj poziv?3. Pročitajte biblijske izvještaje o pozivu 1 Sam 3; Jr 1,4-10; Mk 1,16-20; lv 1,35-51. Koje elemente poziva spomenute u prethodnom izlaganju nalazite u tim tekstovima?

3. POSEBNI POZIVI U CRKVI

Do sada smo govorili o sveopćem pozivu kršćanina i o pojedinačnom pozivu svakog kršćanina. U neku ruku "između toga" nalaze se oblici poziva u kojima se opći kršćanski poziv još dalje konkretizira: duhovni pozivi u užem smislu i poziv na ženidbu. U tim temeljnim oblicima poziva - koje Bog daje, ali se oblikuju u Crkvi -trebat će se u mnogo slučajeva ostvariti osobni poziv pojedinca. Budući da će o ženidbi kao temeljnom obliku poziva biti još opširno govora u ovom tečaju i budući da će se ondje obrađivati i drugi oblici crkvenog zvanja, ovdje ćemo iznijeti samo nešto o duhovnim zvanjima u užem smislu. Razlikujemo dva temeljna oblika duhovnih zvanja, koji se uzajamno prepliću: jedan oblik opečaćuje ređenje (ovdje se prvenstveno misli svećeničko ređenje), drugom je svojstven oblik života pravno tako uređen da se polažu trajni zavjeti kojima se ostvaruju evanđeoski zavjeti u životnom ustrojstvu određene zajednice. Prvi temeljni oblik duhovnih zvanja sastoji se dakle u tom da netko postaje svećenik, a drugi u tom da netko postaje redovnik ili redovnica.

Preplitanja su moguća u redovnika, koji ujedno mogu biti svećenici. Ali biti svećenik i biti redovnik nisu nužno povezana zvanja. Ima redovnika koji nisu svećenici.


32

3.1 Svećeništvo kao poziv

Kad govorimo o svećeništvu kao pozivu, bacamo pogled na svećeničko ređenje: u njemu se pojedincu milošću ređenja daje u prvom redu ne neko sredstvo za vlastito posvećenje, nego određeno poslanje, nalog i milost što ga sve osposobljava da na poseban način djeluje u službi izgradnje zajednice. Svećenik mora naviještati riječ, mora podržavati životnost evanđelja u određenoj zajednici, mora slaviti sakramente, mora dakle na vodećem mjestu promicati izgradnju zajednice u vjeri tako da nastoji ostvarivati povoljne preduvjete za slobodno vjerničko opredjeljivanje pojedinih članova zajednice. Svakako se ta služba ostvaruje samo u zvanju koje pojedinca u punini i posve zahvaća. Svećenik je kao i Pavao pozvan da bude "suradnik radosti" (usp. 2 Kor 1,23) svoje zajednice, radosti koja raste iz vjerskog uvjerenja.

3.11 Podobnost i zahtjevnost

U čemu se sastoji poziv pojedinog svećenika - i kako se odvija posredovanje Crkve kod toga zvanja? Sa strane onoga tko je uvjeren da je pozvan trebaju biti ispunjene bitne pretpostavke: on mora imati potrebnu prikladnost, to znači određenu obdarenost koja ga u najmanju ruku osposobljuje položiti ispit zrelosti i završiti teološki studij. Samo to nije nipošto dovoljno; treba još mnogo toga. Mora postojati uvjerenje da se isplati svoj život posvetiti donošenju Božje ljubavi ljudima, i to u okvirima crkvenog rada, u okviru djelovanja u zajednici. I za to su potrebne još neke obdarenosti, npr. određena sposobnost kontaktiranja, sposobnost donošenja ispravnih sudova, sposobnost (koja je danas postala posebno važna) stvoriti u zajednici suradnike i s njima zajedno raditi; amo pripada i osjetljivost za mogućnosti koje su nam dane da u današnjem svijetu promičemo vjeru. On se mora do određenog stupnja znati poistovjetiti s bitnim obavljanjem crkvenog rada i crkvenog zadatka; pri tome je presudno da stvar Crkve, koja obvezuje i učiteljstvo, postane i njegova vlastita stvar. Mora imati i razumijevanja za slabosti Crkve, za slabosti ljudi, i znati da je i on sam podložan slabosti i da samo snagom milosti može obavljati svoju službu.

3.12 Svećenički celibat

U ostvarenje poziva na svećeništvo uključena je u latinskoj Crkvi i spremnost živjeti u beženstvu zbog Kraljevstva Božjeg. Ovdje se od svakog mladog kandidata zahtijeva ljudska odluka koja duboko zasijeca u život. Ne bi se doduše ovdje trebalo ništa dramatizirati, ali niti s druge strane ublažavati zahtjev. Ovdje bi moglo biti presudno važno da je kandidat uvjeren kako se može pouzdati da će u svom zvanju moći ostvariti toliko ljudske ljubavi da će u tome moći očekivati i ljudsko ispunjenje. Kao pretpostavka za poziv na beženstvo i za ostvarenje života u celibatu trebala bi stoga vrijediti ljudska zrelost, koja bi pojedinca činila sposobnim i za brak; ona je potrebna da taj oblik života može i ljudski uspjeti. Ovdje posebno vrijedi da pojedinac ne može svoju odluku temeljiti na vlastitoj snazi i vlastitom uvidu.

U svakom bi slučaju onaj tko sam sebe ispituje s obzirom na poziv koji mu je upravljen, morao biti vjernički osobno uvjeren da postoji netko drugi, netko tko ga zove i osigurava tako posebnu šansu njegovu životu; on ne može sam jamčiti uspjeh takva života; ali se smije pouzdati da mu onaj tko ga poziva osigurava ispunjenje tog poziva, a time i stvarnu puninu životnih mogućnosti.


33

Tako se u spoznaji poziva skriva uvjerenje da će sve ono što se od pojedinca na tom putu traži omogućiti onaj koji poziva. Na to se pozvani smije osloniti vjerom i pouzdanjem. Ta pouzdana vjera duša je svakog poziva.

3.13 Biskupov prihvat

Time su navedeni neki elementi koji subjektivno, s gledišta onoga koji se sprema na zvanje, tvore to zvanje. No samim subjektivnim uvjerenjem poziv još nije utvrđen jer ovdje se radi o pozivu koji ima izvanredno značenje za život Crkve i njezinih zajednica. Stoga svaki pojedinac mora biti spreman svoje osobno subjektivno uvjerenje o svojem zvanju podložiti crkvenoj prosudbi. Tek kad pojedinca prihvati biskup, kao odgovorni vođa neke biskupije, dobiva svećenički poziv svoju punu sigurnost. To prihvaćanje Crkve neizostavni je sastavni dio crkvenoga zvanja.

Kod svećeničkog ređenja biskup, prije nego će položiti ruke na kandidata, pita voditelja sjemeništa je li uvjeren da kandidati posjeduju potrebnu prikladnost. U novoj se liturgiji na tome mjestu posebno naglašava da svoj sud o kandidatima ne izriču samo pojedini stručnjaci sjemeništa; župne zajednice i zajednice općenito pozvane su da utvrde ima li kakav prigovor protiv kandidatova ređenja. Tako je u svakom pojedinom slučaju svaki kršćanin suodgovoran za nastajanje i ostvarenje crkvenog zvanja.

3.14 Učlanjenje u prezbiterij

Iskustvo je posljednjih desetljeća da na putu prema svećeništvu može biti presudno važna podrška koju pojedincu pružaju iskusni svećenici. Ovdje se jasno pokazuje i da se u ustanovi koju ljudi ponekad doživljavaju hladnom (Crkvi) u pojedinom slučaju ipak mogu posredovati konkretni i humani ljudski odnosi. Ovdje se pojedini kandidat može doživjeti prihvaćenim ne samo u čisto religioznom nego i ljudskom svijetu. U tome se konkretizira stvarnost koja je općenito značajna za svećeništvo: svojim svećeničkim ređenjem ne prima svećenik samo poslanje i sposobnost za rad u svojoj zajednici; on u isto vrijeme postaje član prezbiterija (zajednice svih svećenika) svoje biskupije. To je bitni element svećeničkog poziva, element bez kojega bi životnost toga poziva bila osjetno ugrožena.

3.2 Poziv u redovnički stalež

3.21 Osnovni oblici redovničkoga života:

Postoje uglavnom dva različita usmjerenja redovničkog života u Crkvi: na jednoj su strani - većinom stariji - redovi u kojima prevladava gledište da treba napustiti svijet, povući se da tražimo Boga, posvetimo se molitvi i postojimo isključivo za Boga. Drugi temeljni smjer ide za tim da služi svijetu i ljudima i donosi im evanđeoski spas. Prvi se smjer naziva kontemplativno (tj. razmatralačko), a drugi aktivno redovništvo.


34

1. - kontemplativne zajednice

Najstariji su redovi prvenstveno kontemplativni. Njima pripadaju prije svega benediktinci i cisterciti, koje nazivamo monaškim redovima, zatim karmelićani (koji pripadaju prosjačkim redovima).

2. - dušobrižničke zajednice

Franjo Asiški (1181/82-1226) i Dominik (1170-1221) stvorili su u srednjem vijeku vrstu redovništva koje je već mnogo jače djelovalo u svijetu; franjevci su i dominikanci već dušobrižnički redovi iako se drže čvrstih i zatvorenih samostana.

3. - misionarske zajednice

Ignacije Lojolski (1491-1556) osnovao je red, isusovce, koji je, u vrijeme kad se po prvi put u povijesti javlja svijest povezanosti svega svijeta, istakao misao o svjetskim misijama. Ignacije želi sa svojima - zaprisegnutom borbenom zajednicom koja slijedi svoga Gospodara, kamo god je zove - podložiti svijet blagoj vlasti Kristovoj; ta vlast znači spasenje za sve. Ta duhovnost i usmjerenje njegova reda sadrži nešto osvajačko, svijetu priklonjeno. Većina kasnijih redova osnovana je prvenstveno u tom smjeru.

Poput muških redova stvoreni su i kontemplativni i aktivni oblici ženskog redovništva.

Svim je redovima zajedničko da se ne smije apsolutizirati ni čista pasivnost kontemplacije ni aktivnost pastoralne djelatnosti. Sva duhovnost živi od napetosti između molitve i rada, između obraćanja Bogu i obraćanja svijetu; ali iskustvo izvanredno složene povijesti duhovnosti pokazuje da su na području te napetosti moguća najrazličitija obilježja.

3.22 Zavjet kao odgovor na Božji poziv

Kao što je za svećenički poziv bitno ređenje tako je za rednovnike zavjet. Redovnici se u obliku zavjeta obvezuju da će u konkretnim zajednicama živjeti evanđeoske savjete, dakle siromaštvo, čistoću i poslušnost. Što je zavjet? Najkraće izraženo: obećanje dano Bogu. Kad se to tako pojednostavnjeno rekne, mogao bi se dobiti dojam kao da je u ruke pojedinca položeno da polazi sam od sebe. No sva prijašnja izlaganja su već pokazala da takvoj vrsti ljudske aktivnosti mora prethoditi poziv s Božje strane; tako je zavjet zapravo odgovor na poziv koji dolazi od Boga. Svaki je zavjet obuhvaćen izrekom: "Na tvoju riječ".

Oblik u kome se npr. zavjetuju benediktinci počinje riječima: "Primi me, Gospodine." Tu je zavjet unaprijed zaodjeven u molitveni izraz, u molitvu predanja, koja se sastoji u tome da se moli Bog neka on ostvari to predanje. U antropološkom utemeljenju evanđeoskih savjeta (usp. 1.22) pokazali smo: ovdje je riječ tome da se čovjekova želja za samopotvrđivanjem, koja se može suprotstaviti Božjem pozivu, u svim temeljnim dimenzijama ljudskih potreba prevlada u predanju, u pouzdanju i izručenju sebe Bogu. To se kod redovnika zbiva u ovom i crkvenopravno utvrđenom obliku zavjeta, koji se ponajprije polažu na određeno vrijeme, a zatim se po svim pravilima


35

iz njih prelazi u konačne, vječne zavjete, kojima se čovjek neopozivo obvezuje da će povezan s Bogom živjeti evanđeoske savjete u određenoj redovničkoj zajednici.

3.23 Potvrda zajednice

Što se tiče poziva na redovnički život, treba reći slično kao kod poziva na svećeništvo: i ovdje je riječ o podobnosti, o suživljavanju s posve određenom službom, s posve određenim načinom života unutar Crkve. Samo ovdje pri spoznajikonkretnog poziva treba uzeti u obzir i kontakt sa sasvim određenim zajednicama, unutar kojih se tada mogu polagati redovnički zavjeti. Poziv je potpuno provjeren i potvrđen tek onda kada nije posrijedi samo subjektivno uvjerenje pozvanoga nego kada kandidata prime odnosne redovničke zajednice.

To se u mnogome odvija na demokratski način, tako da i članovi redovničke zajednice izražavaju svoju suodgovornost. Ovdje se posebno ostvaruje uzrečica "stoga ispitaj što vječno obvezuje" time što sve redovničke zajednice prije konačnog vezivanja vječnim zavjetima imaju polaganje privremenih zavjeta. Tako se stvaraju razdoblja pokusa u kojima kandidat može upoznati zajednice, i, obrnuto, zajednice kandidata. Kad se cijeli proces pokazao povoljnim, može se prihvatiti da je pred nama doista objektivno siguran poziv.

3.3 Zadaci

1. Koja bi svojstva po vašem mišljenju morao upravo danas imati svećenik?2. Pročitajte Dogmatsku konstituciju o Crkvi, broj 44. Kakvo značenje za cijelu Crkvu pridaje taj tekst redovničkom staležu?

Osnovni tekst ovoga Pisma sastavio: profesor Dr. Bernhard Fraling, Wurzburg.


36

DODATAK

Izbor literature na njemačkom

Johanes BOURS/Franz KAMPHAUS, Leidenschaft fur Gott. Ehelosigkeit - Armut -Gehorsam. Herder, Freiburg-Basel-Wien 1981, 192 str.Knjiga donosi teološko obrazloženje evanđeoskih savjeta koje nije važno samo za one koji se zavjetuju. Nije riječ samo o čistom nizanju teoloških misli o toj temi nego o aktivnom stajalištu prema osnovnim oblicima predanja Bogu.

LIPPERT, Peter, Wer sein Leben retten will. Selbstverwirklichung und Askese in einer bedrohten Welt. Grunewald, Mainz 1978 (Topos - Taschenbucher, Bd. 71), 95 str. Samoostvarenje i askeza u ugroženom svijetu tema je ove knjige. Riječ je u prvom redu o suvremenoj motivaciji i obrazloženju onoga što se označuje kao kršćanska askeza. Raspravlja se o odnosu biblijske samozataje i suvremene samopotvrde. Važne misli o ovoj temi iznesene su u prihvatljivom obliku.

ROTZETTER, Anton, Selbstverwirklichung des Christen. Benziger, Zurich-Einsiedeln-Koln 1983 (Reihe Christliche Lebenshilfe), 160 str.Rotzetter daje dobar i čitak uvid u temelje kršćanske duhovnosti. Najprije otvara biblijski vidik čovjekova samoostvarenja; taj dio donosi suvremeno izlaganje. Dolaze na vidjelo bitne točke nasljedovanja. U drugom dijelu obrađuje osobni kršćanski poziv, koji se mora ostvariti po molitvi i vlastitom putu evanđeoskih savjeta.

SUDBRACK, Josef, Dienst am Geistlichen Leben. Grunewald, Mainz 1971 (Pastorale. Handreichung fur den pastoralen Dienst), 144 str.Knjižica - izdana po nalogu Njemačke BK i Konferencije Pastoralnih teologa njemačkoga govornoga područja - predstavlja pokušaj iznošenja pregleda duhovne teologije. Počinje s teologijom poziva. Zatim opisuje neke dijalektičke napetosti duhovnog života i posvećuje opširno poglavlje težištima duhovnog života, gdje iznosi pitanje molitve, njezine kriterije i razvojne korake, a tako i temeljne elemente kršćanskoga odnosa prema svijetu. U kasnijim dijelovima obrađuje uključivanje življenog kršćanstva u život Crkve.

WEISMAYER, Josef, Leben in Fulle. Zur Geschichte und Theologie christlicher Spiritualitat. Tyrolia, Innsbruck-Wien 1983, 192 str.Pisac nastoji dati pregled povijesti i teologije kršćanske duhovnosti. Knjiga se nakon uvodnih razmišljanja bavi značenjem sadržaja duhovnosti temeljnog oblika duhovnog života, zatim pojedinim dimenzijama i napokon pozivom i pozivima unutar ostvarenja kršćanske vjere.


37

Izbor literature na hrvatskom

Teme obrađene u ovom Pismu obrađuje i 11, 15 i 18. pismo Uvodnoga tečaja Dopisne teologije. Ondje se može naći i dosta pripadne literature.

Literaturu o tim temama u BS v. Bibliografija pedeset godišta Bogoslovske smotre: BS 52(1982), osobito str. 140-143 (svećenik) i str. 189-193 (redovništvo).

Isto tako za članke izašle u Svescima KS v. Bibliografija "Svezaka" od br. 1-33: Svesci 34/1979, osobito str. 118-123 (svećenstvo, Crkva i svijet) i 126 (redovništvo).

U RBT v. osobito natuknicu Poziv, st. 943-947, i Svećeništvo, st. 1299-1312.

K tomu bilježimo i neke knjige i članke posljednjih godina:

BAJSIĆ, Vjekoslav, Na rubovima Crkve i civilizacije. (Polazište 8-9). Zagreb, KS, 1972, str. 207-216 (Odgoj za poslušnost)BORAK, Hadrijan, Crkva redovnicima. Dokumenti o redovništvu. Zagreb 1974, 336 str. DE LABORDA, Alfonso Perez, Redovnički život, besmisao?: Svesci 45/1982, 42-45. DUMONT, Louis, Uspon individualizma na političkom i društvenom planu: Svesci33/1979, 55-72.DUQUOC, Christian, Teologija Crkve i kriza svećenstva: Svesci 35/1979, 37-43.GALOT, Jean, Redovnici i obnova. Komentar koncilskog dekreta o redovničkoj obnovi. Zagreb 1973, 184 str.GARONNE, Gabriel - Marie, Poslušnost i odgoj za poslušnost (Žarišta 2). Zagreb, 1969, 27 str.HARING, Bernhard, Kristov zakon. I. svezak: Opća kršćanska moralna teologija (sva usredotočena na osnovnu temu ovoga Pisma: Kristov poziv i kršćaninov odaziv). Zagreb (Volumina Theologica V). Zagreb, KS, 1973, 511. str.KOSER, Konstantin - DUDA, Bonaventura, lma li naše redovništvo budućnost?:(Žarišta), Zagreb, KS, 1971, 104 str.KURZ, Paul Konrad, Svećenik u suvremenom romanu: Svesci 35/1979, 44-52. LOZIĆ, Vlado, Svećeništvo - stvarnost ili nešto drugo: Svesci 49/1983, 74-75. Mi, Crkva i drugo ("Spectrum" 2-3). Zagreb, KS, 1971, 397-564 (Odgoj i službe).NANARANCHE, Andre, Svećenik - temeljnica i ulog jednoga traženja: Svesci35/1979, 61 -67.Redovnički identitet. Zbornik radova Osmog redovničkog tjedna. (1983). Zagreb 1984 (Biblijska i antropološka provjera redov. života i djelovanja).SRAKIĆ, Marin, Od Ijudi za ljude. Đakovo 1975, 75 str.SUDBRACK, Josef, Traženje Boga - služenje Bogu. Benediktinski i ignacijanski redovnički ideal: Svesci 41/1981, 31-34.ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav Janko, Ali drugog puta nema (Polazišta 1-2) Zagreb, KS, 1969, 147-222 (Služba i život svećenika, Ponovna uspostava đakonata, Položaj i uloga laika u djelu Crkve, Svi su kršćani pozvani na svetost).ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav J., Vrijeme suodgovornosti II (Polazišta 15). Zagreb, KS, 1982, 231-372 (Različiti darovi a jedan Duh).ŠIPIĆ, Šimun, Problematika svećeničkog i redovničkog zvanja. (Zagreb, 186 str, doktorska disertacija, ciklostilom).


38

Za bolje svjedočenje evanđelja. Zbornik radova l. redovničkog tjedna (1973). Zagreb 1974, 228 str. (Biblijski temelj redovništva, Redovništvo kroz vjekove - uopće te u Hrvatskoj i Sloveniji posebno, Novi oblici i pokušaji obnove redovništva, Sekularni instituti danas, Crkvenost redovništva, zavjeti).

Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, WurzburgNjemački izdavač: Domschule e.V., 8700 WurzburgPrireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Wurzburg - Domkapitular Josef Pretscher, Wurzburg Prijevod: Mr. Ivan Šešo, ĐakovoDorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb lzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9 Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb 1985. Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb

ii. ciklus 22. pismo - dt.com.hr

Documents