inficiranost šuma donjeg međimurja bijelom i žutom imelom · donje međimurje karakterističan...
TRANSCRIPT
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
Učenici: Martina Horvat (3. razred)
Nino Klarić (3. razred) Mentor: Mišo Rašan, prof. savjetnik [email protected]
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
Srednja škola Prelog, Čakovečka 1, 40323 Prelog, Tel:040/645-400,
Međimurska Županija
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
1
SAŽETAK
Istražena je inficiranost drvenastih vrsta žutom i bijelom imelom na
području donjeg Međimurja. Cilj ovog istraživanja bio je određivanje postotka
inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja,
determinacija vrsta drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te
određivanje korelacije između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na
tom stablu. Za terensko istraživanje korištena je špaga, tračni metar duljine 30
m, tračni metar duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke
Canon, terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex. Vrste drveća
određivali smo pomoću ključa za determinaciju u zimskom razdoblju. Mjeren je
prsni opseg stabala, a za inficirana stabla bilježen je broj grmova i vrsta imele.
Istraživanje je rađeno na 14 istraživačkih ploha koje su odabrane nasumično
pomoću karte. Ukupan broj popisanih stabala bio je 2027, od kojih je inficirano
bilo 56 stabala. Vrsta drveća s najviše inficiranih stabala bijelom imelom je
bijela topola (Populus alba L.), a sa žutom imelom hrast lužnjak (Quercus robur
L.). Od ukupno 16 zabilježenih vrsta drveća samo na 7 vrsta zabilježena je
infekcija imelom. Najveći broj grmova bijele imele zabilježen je na stablima
prsnog promjera od 80-90 cm, a najveći broj grmova žute imele od 100-110 cm.
Takav rezultat bio je očekivan s obzirom da su imele heliofilne vrste, pa su im
kao domadari povoljnija starija i viša stabla.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
2
Sadržaj:
1. Uvod……………………………………………………………………………. 3
1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja………………………………………. 3
1.2. Bijela imela…………………………………………………………………… 4
1.3. Žuta imela……………………………………………………………………. 7
1.4. Rasprostranjenost i stanište……………………………………………….. 9
1.5. Način života………………………………………………………………….. 10
1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama………………….. 11
1.7. Ljekovita svojstva imele…………………………………………………….. 12
2. Obrazloženje teme................................................................................... 14
3. Materijal i metode.................................................................................... 16
3.1. Korišteni materijal…………………………………………………………… 16
3.2. Metode……………………………………………………………………….. 16
3.2.1. Odabir lokacije…………………………………………………………….. 16
3.2.2. Terenski rad……………………………………………………………….. 17
3.2.3. Određivanje vrsta drveća………………………………………………... 19
4. Rezultati……………………………………………………………………….. 21
5. Rasprava………………………………………………………………………. 27
6. Zaključci……………………………………………………………………….. 31
8. Literatura………………………………………………………………………. 33
9. Fotodokumentacija………………………………………………………….. 36
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
3
1. UVOD
1.1. Prirodna osnova donjeg Međimurja
Međimurska županija nalazi se na krajnjem sjevernom dijelu Republike
Hrvatske. Sa sjevera, sjeveroistoka i juga omeđuju je tokovi rijeka Mure i Drave,
a na zapadu pobrđe gornjeg Međimurja (slika 1). Mogu se izdvojiti dva osnovna
tipa reljefa, a to su brežuljkasti u gornjem i nizinski u donjem Međimurju. Za
donje Međimurje karakterističan je nizinski reljef blago nagnut prema istoku
(Jagec, 2001.). To je prostor koji se nalazi između Drave i Mure. On je
zajednička tvorevina tih rijeka, lijep prizor zajedničkih terasa i aluvija.
Slika 1. Karta Međimurske županije
U donjem Međimurju, uglavnom u porječju Trnave, razvila su se starija
aluvijalno-močvarna tla na silikatnom šljunku. To su najneplodnija od svih tla u
Međimurju. Suprotno ovim tlima, južno od njih, prema dravskom toku su
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
4
aluvijalno-močvarna karbonatna tla. Nastala su pomicanjem korita Drave sa
sjevera prema sadašnjem na jugu, prekrivši cijeli taj pojas šljunkom i pijeskom, a
iznad njih nataložili su se ilovasti i pjeskovito-ilovasti nanosi. U istočnom dijelu
donjeg Međimurja, malo podalje od toka Drave i Mure, nalaze se aluvijalno-
močvarna glinasto-ilovasta tla. Uz tok Mure, od Podturna do Goričana, nastala
su aluvijalno močvarna – glinasta tla (Jagec, 2001.). Pojavljuje se i aluvijalno
močvarna i ilovasto - glinasta tla u okolici Preloga.
Najrasprostranjenije šumske zajednice tog prostora su šuma hrasta
lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Querctum roboris /Anić 1959/ Rauš
1969.), šume vrbe i topole (Salici-Populetum prov.) i šume bijele topole (Alnetum
ilcana prov.). Hrast lužnjak i obični grab se pojavljuju u kombinaciji s poljskim
jasenom, divljom trešnjom, poljskim brijestom i bagremom. U vlažnijim
područjima su rasprostranjene šume vrbe i topole u kojima sloj grmlja uglavnom
čine crna bazga, drijen i glog. Šume bijele johe su miješane sastojine sa vrbom,
bijelom i crnom topolom, sremzom i brijestom (Purić Hranjec, 2005.). U
posljednih 30-40 godina dosta je bijele johe iskrčeno i zamijenjena je nasadima
američkih topola. Uz šume su razvijene i livadne, močvarne i vodene vrste
grmlja i prizemnog bilja. Kroz višestoljetni period, Međimurje je mijenjalo svoju
sliku zbog čovjekovog utjecaja (Jagec, 2001.). Šumska i močvarna područja
pretvorena su u oranice i naseljena područja. Zbog toga se i javlja velika
rascjepkanost šuma. Na stablima drveća u sloju krošnji u svim navedenim
šumskim zajednicama prisutni su poluparaziti: bijela i žuta imela.
1.2. Bijela imela
Bijela imela (Viscum album L.) pripada carstvu biljaka (Plantae), odjeljku
sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača (Magnoliophytina),
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
5
razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales, porodici Viscaceae, rodu
Viscum (Cronquist, 1981).
Bijela imela je vazdazeleni poluparazit (slika 2). Grm imele okruglastog je
oblika, a grane su viličasto raspoređene (Laginja, 2010.). Listovi su vazdazeleni,
što znači da ostaju na izbojcima i tijekom zime, žutozelene do tamnozelene su
boje, kožasti, jednostavni, izduženo obrnuto jajastog oblika, tupog vrha, cijelog
ruba, nemaju peteljku i suženi su pri osnovi (Horvatinović, 2008.). Bijela imela je
dvodomna, odnosno postoje biljke samo s muškim ili samo sa ženskim
cvjetovima.
Slika 2. Bijela imela
Cvjetovi su jednospolni i vrlo sitni, žućkastozelene boje (slika 3), a nalaze
se u pazušcima listova. U jednom pazušcu je smješteno od 3 do 5 cvjetova. Cvate
prije ili za vrijeme listanja (Idžojtić, 2003.). Tučak ženskog cvijeta dignut je jedva
pola milimetra, a muški cvjetovi imaju po 4 prašnika, dok cvijet bijele imele ima 4
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
6
latice. Oba su cvijeta primamljivo nježnog mirisa. Imaju takav miris da primame u
prvom redu muhe i ostale kukce koji ih oprašuju (Laginja, 2010.)
Slika 3. Ženski i muški cvijetovi imele (http://www.google.hr/viscum)
Plodovi su bijele bobe (slika 4) okruglastog oblika, sa zelenim
sjemenkama (1-3) obavijenima sluzavom, ljepljivom masom koje dozrijevaju od
studenog do siječnja (Idžojtić, 2003.). Sjemenke imele su otrovne za ljude.
Slika 4. Bobe bijele imele (http://www.google.hr/imgres?q=viscum)
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
7
Bijela imela ima tri podvrste: Viscum album L. ssp. album (bjelogorična
bijela imela), Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom. (jelina imela) i
Viscum album L. ssp. austriacum (Wiesb.) Vollm. (borova imela). Podvrste
najbolje možemo razlikovati prema vrstama domaćinima na kojima žive kao
poluparaziti.
1.3. Žuta imela
Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) pripada carstvu biljaka (Plantae),
odjeljku sjemenjača (Spermatophyta), pododjeljku kritosjemenjača
(Magnoliophytina), razredu dvosupnica (Magnoliopsida), redu Santalales,
porodici Loranthaceae, rodu Loranthus (Cronquist, 1981).
Slika 5. Žuta imela
Žuta imela je listopadna, dvodomna vrsta okruglastog habitusa,koja
naraste do 1 m promjera (slika 5). Izbojci su viličasto razgranjeni (Idžojtić 2005.).
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
8
Listovi su nasuprotno smješteni, jednostavni, duguljasto jajasti, zaobljenog vrha,
klinaste osnove i cijelog ruba, tamnozeleni (Idžojtić 2009.).
Cvjetovi su jednospolni, entomogamni i svjetlo zeleni. Ženski cvjetovi
rastu u obliku klasova, a muški u obliku grozdova (slika 6). Cvjetanje se odvija u
lipnju i srpnju (Idžojtić, 2005.). Dozrijevanje plodova je krajem jeseni.
Slika 6. Muški cvijetovi žute imele (http://www.google.hr/Loranthus europaeus)
Plod je okruglasta boba, premjera oko 1 cm (slika 7). Sjemenka je
obavijena žutim, sluzavim, ljepljivim i mekanim ovojem (Idžojtić, 2005). Sluz
sprečava sušenje ploda, što omogućuje da sjeme ostane svježe i nakon
dugotrajne suše (Laginja, 2010.). Sluzava masa također služi i kao zaštita od
probavnih sokova ptica koje rasprostranjuju sjemenke imela. Sjemenka ima
ljepljivi ovoj kako bi se mogla lakše pričvrstiti za stablo i počela klijati.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
9
Slika 7. Bobe žute imele (http://www.google.hr/zuta+imela&hl=hr&gbv)
1.4. Rasprostranjenost i stanište
Bijela imela (Viscum album L.) je rasprostranjena na različitim vrstama
drveća diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike. Sjeverna granica
rasprostranjenosti bijele imele je južna Skandinavija, zapadna granica je srednja
i južna Engleska, na jugu dolazi do sjeverozapadne Afrike, a na istoku se širi
preko jugozapadne i srednje Azije (Hegi, 1981). Žuta imela (Loranthus
europaeus Jacq.) je rasprostranjena u srednjoj i jugoističnoj Europi (zapadna
granica je Italija). Moguće ju je pronaći i u Maloj Aziji (Idžojtić i sur., 2005.). U
Hrvatskoj je stanište bijele imele u prirodnim šumama, parkovima, vrtovima,
neodržavanim voćnjacima te na stablima uz rubove šuma i na otvorenim
površinama (Idžojtić, 2003.). Bjelogorična bjelogorična imela rasprostranjena je
u sjevernom i središnjem dijelu Hrvatske (slika 8). Njezina rasprostranjenost nije
zabilježena na mediteranskom i submediteranskom području države, kao ni u
velikim planinskim masivima.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
10
Slika 8. Karta rasprostranjenosti imele u Hrvatskoj
1.5. Način života
Imela je poluparazit, jer od domaćina uzima vodu i mineralne tvari, dok
hranu sama proizvodi. Imela je biljka kojoj je za rast potreban domaćim,
odnosno druga biljka. Njeno sjeme ne može proklijati ni u vodi niti u tlu. Za
rasprostranjivanje plodova bijele i žute imele najviše su zaslužne ptice.
U Hrvatskoj je poznato četrnaest ptica koje se hrane imelinim plodovima
(Cramp, 1988., Cramp i Perrins, 1994.) i koji su njeni prenositelji. Najvažnija
ptica za imelino rasprostranjivanje je drozd imelaš (Turdus viscivorus L.) (slika
9). On obitava na cijelom području Hrvatske, dok je u Dalmaciji prisutan samo
zimi. Ptice koje se hrane mesnatim plodom najčešće progutaju cijeli plod. Pošto
je sjeme neprobavljivo, ptice ga sa izmetom izbacuju iz svog organizma.
Sjemenka ne mora proći kroz crijevo ptice da bi postala klijava, jer su brojni
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
11
pokusi pokazali da sjeme, zahvaljujući svojem ljepljivom sadržaju koji se pričvrsti
za granu, isto počinje klijati i rasti (Laginja, 2010.).
Slika 9. Drozd imelaš (Turdus viscivorus L.)
(http://www.arthurgrosset.com/europebirds/photos/turphi8544.jpg)
Za klijanje sjemenke je potrebna svijetlost. Tijekom klijanja prvo se razvije
poseban organ za pričvršćivanje biljke za granu domaćina, a zatim se razvijaju
sisulje (haustorije) koje luče enzime koji razgrađuju stanice kore domaćina.
Sisuljama (haustorijama) imela iz provodnog sustava domaćina uzima vodu i
mineralne tvari (Idžojtić, 2005.). Veliki broj grmova imele stvara određene
probleme domaćinu, no ne predstavlja veliki gospodarski problem u Hrvatskoj,
osim jeline imele (Viscum album subsp. abietis), koja je značajan štetnik u
šumama obične jele (Abies alba Mill.) (Idžojtić i sur., 2008.).
1.6. Inficiranost drvenastih vrsta u šumskim biocenozama
Najčešći domaćini bijele imele su: pitoma jabuka (Malus domestica
Borkh.), crna topola (Populus nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.),
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
12
bijela vrba (Salix alba L.) i malolisna lipa (Tilia cordata Mill.). Najčešće zaražene
strane vrste su sjevernoamerička stabla: srebrnolisni javor (Acer saccharinum
L.) i obični bagrem (Robinia pseudoacacia L.) (Idžojtić, 2003.). U Hrvatskoj je
žuta imela zabilježena na devet vrsta domaćina. Od toga je sedam listopadnih
vrsta hrastova: kitnjak (Quercus petraea /Matt./ Liebl.), lužnjak (Quercus robur
L.), medunac (Quercus pubescens Willd.), cer (Quercus cerris L.), sladun
(Quercus frainetto Ten.), crveni hrast (Quercus rubra L.) i čamoliki hrast
(Quercus palustris Münchh). Ostali domaćini su: obični grab (Carpinus betulus
L.) i pitomi kesten (Castanea sativa Mill.). Imela svom domaćinu uzrokuje i neke
štete. Na stablima jabuke i kruške, ako je inficiranost imelom velika, voćka može
djelomično ili sasvim uginuti (Laginja, 2010.). Što je više grmova imele na stablu,
ono je pod sve većim stresom. Taj stres se javlja zbog nedostatka vode te u
kombinaciji s drugim nepovoljnim čimbenicima domaćin dodatno slabi. To
pogoduje napadu sekundarnih štetnika i bolesti, a može slijediti i propadanje
stabla koje je inficirano imelom. Imela se potpuno može ukloniti samo ako se
odreže grana inficiranog stabla na mjestu gdje se taj poluparazit nalazio.
1.7. Ljekovita svojstva imele
Danas je otkriveno iznenađujuće velik broj ljekovitih tvari u imeli.
Korištenje imele pomaže i kod negativnih posljedica zračenja ili kemoterapije,
mučnina, nesanica, opadanje kose, gubitak teka, ali i općeg stanja stanica krvi i
organa. Korisna je za još niz ostalih bolesti od kojih su neke reumatski artritis,
dijabetes, općenito poboljšava cirkulaciju u cijelom tijelu, kod glavobolja i
migrena, potiče bolji rad srca, jača srce i oslabljeni srčani mišić te regulira
ubrzan i nepravilan rad srca. Imela širi krvne žile i na taj način spušta visoki
krvni tlak (Bogdanić, 2010.). Također poboljšava cirkulaciju, sprječava
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
13
ovapnjenje krvnih žila, neelastičnost i prijevremeno starenje krvnih žila, smanjuje
krvarenje. U mnoštvu svojih ljekovitih svojstava nalazi odgovor na skoro svaku
bolest koja pogađa ljudski rod. Važno je naglasiti da se plod ne bere, jer se ne
koristi u ljekovite svrhe, a u većim količnama je i otrovan.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
14
2. OBRAZLOŽENJE TEME
Poznato je da u šumskim zajednicama donjeg Međimurja imele
parazitiraju u krošnjama drveća. Proučavanjem literature došli smo do spoznaje
da šumske biocenoze uz rijeke Dravu i Muru nastanjuju dvije vrste imela: bijela
imela, (Viscum album L.) koja je vazdazelena, i listopadna žuta imela (Loranthus
europaeus L.). Mladi listovi i mlade grančice bijele imele korišteni su u narodnoj
medicini za različite pripravke protiv ateroskleroze, visokog krvnog tlaka,
padavice i različitih grčeva (Gelenčir i Gelenčir, 1991.). Antropozof Rudolf
Steiner je koristio ekstrakt imele u obliku injekcija za liječenje raka u ljudi. Prema
običajima i vjerovanjima nekih europskih naroda poljubac ispod imele navodno
donosi sreću. Isto se tako buket imele stavljao za sreću iznad kućnog praga u
božićno vrijeme. Sve te spoznaje pobudile su u nama interes za istraživanjem
infekcije stabala imelama u šumama između rijeka Mure i Drave.
Željeli smo doznati koja je vrsta imele rasprostranjenija i na kojem drveću
imele pretežito parazitiraju. Cilj ovog istraživačkog rada je odrediti postotak
inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom u šumama donjeg Međimurja, zatim
determinirati vrste drveća na kojima parazitira određena vrsta imele te odrediti
korelaciju između prsnog promjera stabla i broja grmova imele na tom stablu.
Budući da su imele heliofilne vrste namjeravamo usporediti postotak zaraženosti
stabala na rubu i u središtu šume.
Na osnovi literaturnih podataka pretpostavljamo da će bijela imela
parazitirati na listopadnom drveću, jeli i boru dok žuta imela pretežito parazitira
uglavnom na hrastovima. Također se smatra da su inficirana stabla većeg
prsnog promjera pogodniji domaćini te se na njima nalazi veći broj grmova
imela. Pri rasprostranjivanju sjemenki sudjeluju ptice koje se nastanjuju u
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
15
krošnjama stabala (drozd imelaš, kos, zeba, svraka, siva vrana i druge).
Međutim, stabla na kojima se imela već nalazi se mogu zaraziti i plodovima koji
otpadaju s postojećih grmova imele te se zalijepe i počnu klijati na nekoj od nižih
grana istoga stabla. Stabla većeg prsnog promjera starija su stabla koja su duže
izložena mogućnosti zaraze nego mlada stabla. Budući da su imele heliofilne
vrste pretpostavljamo da će veći postotak stabala na rubu šume biti zaražen
imelom, budući da ta stabla imaju veću površinu krošnje izloženu suncu nego
stabla u unutrašnjosti šume.
Rascjepkane šumske površine, koje su ispresijecane oranicama i
travnjacima, imaju više rubnih područja, odnosno rubnih stabala. Stoga
pretpostavljamo da će postotak inficiranosti stabala imelom biti viši na takvim
površinama u odnosu na cjelovite šumske površine.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
16
3. MATERIJAL I METODE 3.1. Korišteni materijal
Za istraživanje je korištena špaga, tračni metar duljine 30 m, tračni metar
duljine 2,5 m, digitalni fotoaparat marke Lumix, dalekozor marke Canon,
terenski dnevnik, olovka, GPS uređaj marke Etrex.
3.2. Metode 3.2.1.Odabir lokacije
Korištenjem Google karte (slika 10) i poznavanjem prostora prekrivenog
šumom, nasumično smo odredili 14 geografskih koordinata, na kojima smo
postavili istraživačke postaje.
Istraživačke postaje su:
IP1 – Murščak, N46.421943°, E16.680593°
IP2 – Zelengaj, N46.410641°, E16.670852°
IP3 - Sv. Marija, N46.359442°, E16.747971°
IP4 – Donji Mihaljevec, N46.358835°, E16.728401°
IP5 – Čukovec, N46.348794°, E16.711257°
IP6 – Otok N46.328232°, E16.578412°
IP7 – Oporovec I, N46.327728°, E16.673212°
IP8 – Oporovec II N46.329773°, E16.696258°
IP9– Donja Dubrava N46.313301°, E16.801078°
IP10 – Donji Vidovec, N46.345565°, E16.774063°
IP11- Kotoriba, N46.346454°, E16.812859°
IP12 – Goričan, N46.374649°, E16.696472°
IP13 – Čehovec, N46,356643°, E16,621971°
IP14 – Hrupine, N46, 347412°, E16,579939°
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
17
Slika 10. Karta istraživačkih postaja (http://maps.google.hr/maps) 3.2.2. Terenski rad
Istraživačke postaje smo prethodno odredili pomoću karte, a na terenu
smo ih pronašli uz pomoć GPS uređaja. Na svakoj istraživačkoj postaji špagom
smo obilježili plohu u obliku kvadrata veličine 50 m x 50 m (slike 11 i 12).
Zabilježili smo drvenaste vrste lijevo i desno od konopa na udaljenosti 1 m duž
sve četiri stranice i jednom dijagonalom kvadrata. Svakom stablu smo izmjerili
opseg (slika 13) na visini od 1,3 m kako bismo izračunali prsni promjer. Pažljivim
brojanjem pomoću dalekozora odredili smo broj grmova imele na stablu te vrstu
imele. Podatke smo upisivali u terenski dnevnik.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom
imelom
18
Slika 11. Shema istraživačke plohe
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
19
Slika 12. Obilježavanje plohe
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
20
Slika 13. Mjerenje opsega stabla 3.2.3. Određivanje vrsta drveća
Za određivanje vrsta listopadnog drveća u zimskim uvjetima pomoću
literature (Domac, 1984. te Gelenčir i Gelenčir, 2001.) izradili smo poseban ključ
koji je prikazan u tablici 1. Za determinaciju je korišten opis boje i oblik mlade i
stare kore na stablima te slikovni materijal.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
21
Tablica 1. Ključ za determinaciju listopadnog drveća zimi
Vrsta Mlada kora Stara kora
bijela vrba svjetlo smeđa siva ispucala
crna joha zelenkasto smeđa crno smeđa, ljuskava
jasen glatka maslinasto siva siva, ispucala na sitna nepravilna
višekutna polja
brijest sivosmeđa, glatka, grane uzdužno duboko ispucala u četvrtaste
glatke ili mnogokutne ljuske, tamnosmeđa do
crvenkasto mrke boje, debela i do 3 cm
bijela topola sivobjela, glatka tamnosiva izbrazdana
crna topola pepljastosiva i glatka smeđe siva i ispucala, debela i do 5 cm
breza bijela, glatka ljušti se na tanke listiće kao papir
hrast glatka sivo-zelenkaste boje uzdužno ispuca, bijeličastosiva
lužnjak
obični grab zelenkasto glatka glatko sivkaste boje
obična mlada kora svjetlija od kore tanka i glatka, sivožute boje posuta
lijeska na starijim grmovima brojnim lenticelama
bazga zelena kora s lenticelama sive kora na donjem dijelu stabla
boje, stabljika zeljasta svijetlosmeđa, a prema gore sivobijela,
pomalo izbrazdana i točkasta
divlja crvenkastosmeđa glatka kora sivocrvenkaste boje, sjajna, glatka,
trešnja ljušti se
sremza svijetlosmeđa kora tamnosmeđe do tamnocrne boje i
bijelo točkasta
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
22
4. REZULTATI
Rezultati određivanja drvenastih vrsta biljaka, prebrojavanja imela i prsni
promjer stabala na istraživačkoj plohi kraj naselja Čehovec prikazani su kao
terenski dnevnik u tablici 2.
Tablica 2. Dio terenskog dnevnika
Čehovec, 9.1.2012.
Vrsta Opseg (cm) Broj imela Vrsta imele Promjer
(cm)
crna joha 39 nema nema 12,4
bagrem 73 5 bijela 23,2
bagrem 34 3 bijela 10,8
bagrem 22 nema nema 7,0
crna joha 16 nema nema 5,0
crna joha 14 nema nema 4,4
bijela topola 60 nema nema 19,1
bijela topola 87 nema nema 27,1
brijest 58 nema nema 18,5
crna joha 20 nema nema 6,4
crna joha 35 nema nema 11,1
crna joha 50 nema nema 15,9
crna joha 22 nema nema 7,0
bazga 5 nema nema 1,6
crna joha 14 nema nema 4,5
crna joha 56 nema nema 17,8
bazga 10 nema nema 3,2
bazga 7 nema nema 2,2
bazga 4 nema nema 1,3
bazga 6 nema nema 1,9
bazga 5 nema nema 1,6
crna joha 15 nema nema 4, 8
crna joha 63 nema nema 20,1
divlja trešnja 20 nema nema 6,4
crna joha 22 nema nema 7,0
crna joha 57 nema nema 18,1
crna joha 48 nema nema 15,3
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
23
Brojnost popisanih drvenastih vrsta biljka na svim istraživačkim
postajama prikazan je grafički na slici 14.
Slika 14. Brojnost drvenastih biljaka, prema vrsti
Odnos broja neinficiranih i inficiranih stabala bilo bijelom ili žutom imelom
na svim istraživačkim postajama prikazan je grafički na slici 15.
Slika 15. Neinficirana i inficirana stabla
0
50
100
150
200
250
300
350
400
450
500
0
500
1000
1500
2000
2500
broj neinficiranih stabala broj inficiranih stabala
bro
j sta
bal
a
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
24
Na slici 16 je grafički prikaz brojnosti zaraženih stabala samo bijelom i ili
žutom imelom te stabala na kojima parazitiraju obje vrste imela.
Slika 16. Udio stabala s pojedinom vrstom imele
Odnos broja inficiranih i neificiranih stabala bijelom i žutom imelom
prikazan je grafički na slici 17.
Slika 17. Broj inficiranih i neinficiranih stabala prema vrsti
0,00%
10,00%
20,00%
30,00%
40,00%
50,00%
60,00%
70,00%
80,00%
Bijela imela Žuta i bijela imela Žuta imela
0
50
100
150
200
250
300
350
neinficiranih
inficiranih
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
25
Udio zaraženosti bijelom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju
svih inficiranih stabala prikazan je na slici 18.
Slika 18. Infekcija staba bijelom imelom, prema vrsti drveća
Udio zaraženosti žutom imelom pojedinih vrsta drveća u ukupnom broju
svih inficiranih stabala prikazan je na slici 19.
Slika 19. Infekcija stabala žutom imelom
25,59%
4,65%
55,81%
6,98%
2,32% 2,32% 2,32%
bagrem
crna joha
bijela topola
crna topola
jasen
hrast lužnjak
bijela vrba
5,88%
17,64%
11,76%
64,70%
bagrem
bijela topla
crna topola
hrast lužnjak
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
26
Broj stabala inficiranih bijelom imelom, prema vrsti drveća, prikazan je na
slici 20.
Slika 20. Vrste inficirane bijelom imekom
Broj stabala inficiranih žutom, prema vrstama drveća, prikazan je na slici
21.
Slika 21. Vrste inficirane žutom imelom
0
5
10
15
20
25
30
bagrem crna joha bijela topola crna topola jasen hrast lužnjak bijela vrba
0
2
4
6
8
10
12
bagrem bijela topla crna topola hrast lužnjak
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
27
Korelacija između prsnog promjera stabla i broja grmova bijele i žute
imele prikazan je na slici 22.
Slika 22. Prsni promjer inficiranih stabala
0
15
30
45
60
75
90
0 - 10 10-20 20-30 30-40 40-50 50-60 60-70 70-80 80-90 90-100 100-110
bijela imela
žuta imela
Bro
j grm
ova
imel
e
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
28
5. RASPRAVA
Tijekom 2011. i 2012. godine analizirano je 14 istraživačkih ploha na
području donjeg Međimurja. Na svih 14 istraživačkih ploha ukupno je
obuhvaćeno 2027 stabala. Pomoću ključeva za određivanje na plohama je
popisano 16 različitih drvenastih vrsta, a to su: bagrem (Robinia pseudoacacia
L.), crna joha (Alnus glutinosa L.), bijela topola (Populus alba L.), crna topola
(Populus nigra L.), poljski jasen (Fraxinus augustifolia Vahl), hrast lužnjak
(Quercus robur L.), bijela vrba (Salix alba L.), brijest vez (Ulmus laevis Pall.),
obični grab (Carpinus betulus L.), lijeska (Corylus avellana L.), svib (Cornus
sanguinea L.), crna bazga (Sambucus nigra L.), divlja trešnja (Prunus avium L.),
pavitina (Clematis vitalba L. ), trnina (Prunus spinosa ) i breza (Betula pendula
Roth). Analizom rezultata vidljivo je da najveću samoniklu zastupljenost ima
crna bazga (Sambucus nigra L.) koja čini sloj grmlja, a najmanju samoniklu
zastupljenost ima breza (Betula pendula Roth) iz sloja krošnji (slika 14). Na
onim istraživačkim lokacijama gdje je zabilježen hrast lužnjak u većem broju su
prisutne vrste koje čine sloj grmlja. Razlog tomu je što su hrastove šume šume
svijetla. Sunčeve zrake dopiru do prizemnog sloja. Stoga vrste poput bazge,
lijeske, pavitine, trnine i sviba imaju više neophodne svijetlosti za rast i razvoj.
Pretpostavljamo da je to glavni razlog zašto je bazga najzastupljenija vrsta na
istraživanim lokacijama.
Istraživanjem je zabilježeno svega 56 inficiranih stabala bijelom ili žutom
imelom (2,76 %) od ukupno popisanih 2027 stabala različitih drvenastih vrsta
(slika 15). Slični podaci o inficiranosti zabilježeni su na području Uprave šuma
Bjelovar i iznosili su 3 % (Idžojtić i sur., 2006.). Od tog broja bijelom imelom je
inficirano 39 stabala ili 69,64 %, a žutom svega 13 ili 23,21 %. Preostali dio čine
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
29
stabla inficirana objema vrstama imela (7,15 %). Na temelju rezultata je vidljivo
da je žuta imela slabije zastupljena u odnosu na bijelu. Pretpostavljamo da je
razlog tomu što žuta imela uglavnom parazitira na hrastu kitnjaku i lužnjaku
(Idžojtić i sur., 2006.), a navedene vrste brojnošću su slabo zastupljene na
istraživanim plohama. Također je zabilježena inficiranost bijele topole (Populus
alba L.) i crne topole (Populus nigra L.) sa obje vrste imele, žutom i bijelom.
Zabilježena su svega 4 inficirana stabla ili 7,14 %. Pretpostavljamo da je razlog
tomu što su inficirana stabla bijele i crne topole bila promjera između 80 i 100
cm. Također su svojom visinom nadmašili ostalo drveće na staništu što
pogoduje razvoju bijele i žute imele. Drugi bi razlog mogao biti to što bijela i
crna topola imaju tzv. mekano drvo odnosno koru koju imele lakše probijaju
svojim sisuljama. Prema podacima iz literature u Hrvatskoj je već zabilježeno da
vrste stabala u svojim krošnjama istovremeno imaju i bijelu imelu i žutu imelu. Ti
domaćini su obični grab (Carpinus betulus L.) i crveni hrast (Quercus rubra L.)
(Idžojtić, 2003.). Navedena autorica je istraživala daleko veće plohe na području
Uprave šuma Bjelovar. Na tim istraživačkim plohama su učestaliji obični grab i
crveni hrast u odnosu na bijelu i crnu topolu.
Budući da su bijela i žuta imela heliofilne vrste, one ne parazitiraju na
dvenastim vrstama koje čine sloj grmlja u šumskim zajednicama (bazga, lijeska,
svibovina, pavitina i trnina). Niti bijela, niti žuta imela nije zabilježena na brezi,
brijestu te na grabu. Svi zabilježeni izdanci divlje trešnje su bili malog promjera
(do 15 cm), dakle vrlo mladi i sačinjavali su sloj grmlja. Pretpostavljamo da je to
glavni razlog što nije zabilježen niti jedan inficirani primjerak divlje trešnje.
Rezultate inficiranosti stabala bijelom i žutom imelom na području donjeg
Međimurja nije moguće komparirati s rezultatima drugih autora jer mi nismo
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
30
pronašli literaturnih podataka da je netko proučavao inficiranost bijelom i žutom
imelom na tom području.
Prema podacima dobivenih istraživanjem (slika 17.) s obzirom na broj
zaraženih i nezaraženih jedinki najinficiraniji domaćin je bijela topola (Populus
alba L.), dok je s druge strane domaćim s najmanjim postotkom inficiranosti
crna joha (Alnus glutinosa L.). Razlog tomu je to da su bijele topole prosječno
više i starije od crne johe koje su mlađe i nižeg prosječnog rasta. To možemo
potkrijepiti primjerom (tablica 2.), gdje je vidljivo da bijela topola ima veći opseg
od crne johe. Pretpostavljamo da infekcija imelom nije posljedica brojnosti
stabala na istraživačkim lokacijama već prije svega starost odnosno visina
drveća. Starija stabla su viša i imaju prostraniju krošnju. Vjerojatno jedan od
značajnih čimenika rasprostranjenost imele je prisustvo drozdova imelaša koji
se nastanjuju u sloju krošnji. Drozdovi imelaši se hrane plodovima imele pri
čemu sjemenke izbacuju izmetom. Sjemenke imaju ljepljivi ovoj kojim se
priljube uz grane stabala. Smatramo da je brojnost drozdova imelaša na nekom
području proporcionalna broju grmova bijele i žute imele na stablima.
Udio drvenastih vrsta inficiranih bijelom imelom, prema ukupnom broju
inficiranih stabala je: bijela topola (55,81%), crna topola (6,98 %), bagrem
(25,59 %), crna joha (4,65 %), poljski jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i
bijela vrba (2,32 %) (slika 20.). Prema rezultatima naših istraživanja vidljivo je
da su najučestaliji domadari bijeloj imeli na području donjeg Međimurja bijela
topola, bagrem i crna topola. Prema literaturi u Hrvatskoj (Idžojtić, 2003.)
najčešće zaražene vrste drveća su: crna joha (Alnus glutinosa L.), obični grab
(Carpinus betulus L.), pitoma jabuka (Malus domestica L.), crna topola (Populus
nigra L.), pitoma kruška (Pyrus communis L.), bijela vrba (Salix alba L.) i
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
31
malolisna lipa (Tilia cordata L.). Rezultati naših istraživanja i literaturni podaci se
razlikuju jer su istraživanja rađena u različitim šumskim zajednicama, u kojima
obitavaju različite vrste drveća.
Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) je najviše rasprostranjena u
hrastovim šumama. Najčešći domaćini su hrastovi: kitnjak (Quercus petraea
/Matt./ Liebl.), lužnjak (Q. robur L.), medunac (Q. pubescens Willd.), cer (Q.
cerris L.) i sladun (Q. frainetto Ten.) (Idžojtić i sur., 2005.). Na području donjeg
Međimurja prema dobivenim podacima (slika 21.) vidljivo je da najveći udio
inficiranosti s obzirom na ukupni broj inficiranih stabala ima hrast lužnjak (64,70
%). Osim hrasta lužnjaka inficirane drvenaste vrste su: bijela topola (17,64 %),
crna topola (11,76 %) i bagrem (5,88 %).
Iz slike 22 vidljiv je odnos broja grmova imele i promjera stabala. Najveći
broj grmova bijele imele zabilježen je na skupini stabala promjera od 80 do 90
cm. Nakon tog promjera zabilježen je pad broja grmova bijele imele. Uzrok toga
pada je manji broj stabala prsnog promjera većeg od 90 cm, zbog redovitih
šumskih sječa na istraživanom području. Na jednom domaćinu se može nalaziti
više grmova imele. Maksimalan broj zabilježenih grmova bijele imele je bio 123 i
to na crnoj topoli prsnog promjera 79,57 cm, dok je maksimalan broj grmova
žute imele 69, na stablu bijele topole prsnog promjera 105,04 cm.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
32
6. ZAKLJUČCI
Na istraživanim plohama u šumskim zajednicama donjeg Međimurja
najzastupljenije vrste sloja grmlja su bagrem, lijeska i svib, a sloju drveća
najzastupljeniji su bagrem, crna joha i poljski jasen
Nije zabilježeno da bijela i žuta imela inficiraju drvenaste vrste sloja
grmlja, već samo vrste sloja drveća
Bijelom ili žutom imelom inficirano je 56 od 2027 stabala (2,76 %), a
bijela imela je rasprostranjenija (69,64 %)u odnosu na žutu (23,21 %)
Svega 4 stabla ili 7,15 % inficirana su i bijelom i žutom imelom
Broj grmova imele na stablima je u prosjeku proporcionalan prsnom
promjeru stabla, odnosno starosti stabla
Zabilježena je sljedeća učestalost infekcije na stablima: bijela topola
(55,81 %), crna topola (6,98 %), bagrem (25,59 %), crna joha (4,65 %),
jasen (2,32 %), hrast lužnjak (2,32 %) i bijela vrba (2,32 %)
Stabla promjera 80 - 90 cm imaju najveći broj grmova bijele imele, dok je
najveći broj grmova žute imele zabilježen na stablima promjera 100 - 110
cm
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
33
8. LITERATURA
Bogdanić S. „Imela – Viscum album“ 2010, Biovrt u skldu s prirodom,
http://biovrt.com/2010/01/10/imela-viscum-album/, 12.11. 2011.
Cramp S. „The birds of the Western Palearctic“ 1988, Vol. V. Oxford
Univ. Press.
Cramp S. i Perrins, C. M. „Birds of the Western Palearctic“ 1994, Oxford
University Press, Oxford.
Cronquist, A. „An integrated system of classification of flowering
plants“1981, Columbia Univ. Press., New York, str. 1262.
Domac R. „Mala flora Hrvatske“ 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.) Školska
knjiga, Zagreb.
Gelenčir J. i Gelenčir J. „Atlas ljekovitog bilja“ 1991, Taraš Ž. (ur.),
Prosvjeta , Zagreb.
Hegi , G., „Illustrierte Flora von Mitteleuropa“ 1981, Band III, Teil 1.
Verlag Paul Parey, Berlin, Hamburg, str. 504.
Idžojtić M. i sur. „Žuta i bijela imela na području uprava šuma podružnica
Našice i Osijek“ 2007, Šumarski list br. 3-4, CXXXI, str. 125-135.
Idžojtić M. i sur. „Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.) i bijela imela
(Viscum album L.) na području Uprave šuma podružnice Bjelovar“ 2006,
Šumarski list. 3-4, str. 101.
Idžojtić M. „Intenzitet zaraze žutom i bijelom imelom na području uprava
šuma podružnica Vinkovci i Nova Gradiška“ 2006, Šumarski list. 9-10,
str. 399.
Idžojtić M. „Listopadno drveće i grmlje u zimskom razdoblju“ 2005,
Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, str. 256.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
34
Idžojtić M. „Dendrologija – List“ 2009, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski
fakultet, str. 904.
Idžojtić M. i sur. „Domaćini žute imele (Loranthus europaeus Jacq.) i
intenzitet zaraze na području Uprave šuma podružnice Požega“ 2005,
Šumarski list. 1-2, str. 3.
Idžojtić M. „Domaćini i rasprostranjenost bjelogorične bijele imele
(Viscum album L. ssp. album) u Hrvatskoj“ 2003, Šumarski list. 9-10, str.
439.
Idžojtić M. „Intenzitet zaraze obične jele (Abies alba Mill.) imelom
(Viscum album L. ssp. abietis (Wiesb.) Abrom.) na području uprave šuma
podružnice Delnice“ 2003, Šumarski list br. 11-12, CXXVII, str. 545-559.
Idžojtić, M., Pernar, R., Glavaš, M., Zebec, M. i Diminić, D. „The
incidence of mistletoe (Viscum album L. ssp. abietis /Wiesb./ Abrom.) on
silver fir (Abies alba Mill.) in Croatia“ 2008, Biologia (Bratislava) 63 (1):
81-85.
Ilić N. „Sušenje hrasta kitnjaka (Quercus petraea (Mattuschka) Liebliean)
i pojava imele (Loranthus europaeus Jacq.) na planini Motajici” 2009,
Works of Faculty of Forestry University of Sarajevo no. 1, str. 21-33
Jagec Đ. i sur. „Prostorni plan Međimurske županije“ 2001, Čakovec
Magdefrau K., Ehrendorfer F. „Rosidae“ 1984, Sambolek-Hrbić E. (ur.),
Botanika: sistematika, evolucija i geobotanika, Školska knjiga, Zagreb,
str. 340.
Laginja M. „Bijela imela“ 2010, Glasnik općine Klana, br.27, internetsko
izdanje, http://www.klana.hr/Glasnik%20%20prosinac%2010/imela.htm,
25. 1. 2012.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
35
Purić Hranjec M. i sur. „Dravske šume“ 2005, Purić Hranjec M. (ur.),
Drava u Međimurju još uvijek živi, Udruga za zaštitu prirodne baštine
Mura, Čakovec, str.45-56.
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
36
9. FOTODOKUMENTACIJA
Slika 23. Stablo inficirano bijelom imelom kraj naselja Otok
Slika 24. Ulaz u lisičju nastambu, šumarak kraj Donje Dubrave
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
37
Slika 25. Tumor na stablu uzrokovan bakterijom Agrobacterium tumefaciens
Slika 26. Mravinjaci na oborenom stablu
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
38
Slika 27. Bršljan (Hedera helix L.), Murščak
Slika 28. Žuta imela (Loranthus europaeus Jacq.)
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
39
Slika 29. Obična kockavica (Fritillaria meleagris L.), prizemni sloj, Zelengaj
Slika 30. Proljetnice prizemnog sloja lokacije u Murščaku
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
40
Slika 31. Mrtvice rijeke uz rijeku Muru, kaljuže za divlje svinje
Slika 32. Žuti lišaj (Xanthoria parietina L.) na kori, zrak je savršeno čist
Inficiranost šuma donjeg Međimurja bijelom i žutom imelom
41
Slika 33. Gagea lutea L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju
Slika 33. Scilla bifolia L. u prizemnom sloju istraživačke lokacije u Zelengaju