informativni centar za osobe - ic-lotos.org.ba

Informativni centar za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla

Redakcija:

Fikreta Hasanović Suvad Zahirović Jasminko Bijelić

Adisa Kišić

Grafički dizajn: Dženita Rahmanović

IN MEMORIAMSanja Zahirović (1963 - 2015)

Glavni i odgovorni urednik:Fikreta Hasanović

Adresa redakcije:M. i Ž. Crnogorčevića 3

75 000 TuzlaTel./Fax: + 387 35 251-476, 251-245

E-mail:[email protected]@ic-lotos.org.ba

Web:www.ic-lotos.org.ba

Izdavač:Informativni centar za osobe sa

invaliditetom “Lotos” Tuzla

Tiraž:1000 primjeraka

INICIJATIVA (lat.) Podsticaj za neku aktivnost posebno u pravu, zakonodavna inicijativa, pravo na podnošenje prijedloga zakona i drugih akata s pravnim dejstvom. Uopšte, “čovjek od inicijative” je onaj koji samostalno preduzima potrebnu aktivnost u svom ili širem djelokrugu privatnog ili javnog života, ne čekajući za sve naredbe ili spoljašnji podsticaj.

Broj: 08-651-437-4/97Sarajevo 16.12.1997. god.

Redni broj: 747

Upis u evidenciju javnih glasila izvršen u skladu sa Zakonom o javnom informisanju.

SADRŽAJ

ALISA U ZEMLJI ČUDA3

ŽENE U EVROPSKOJ UNIJI4 - 5

JAZ IZMEĐU PLATA6

U DRUŠTVU SA TUMAČIMA ZNAKOVNOG JEZIKA7 - 10

IZ KONVENCIJE O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM

11

DOĐI DA SE IGRAMO12 - 13

SEX I INVALIDNOST14 - 15

OSOBE SA INVALIDITETOM I LJUBAV16 - 17

LJUBAV JE KLJUČ RJEŠENJA SVIH PROBLEMA

18 - 19

IZ AKTIVNOSTI20

DJEVOJČICE VJERUJU21

“ŽENE VJEŠTICE” 22 - 23

MOJE DIJETE MOJ UZOR24 - 25

INVALIDSKA KOLICA - KAKO ODABRATI PRAVA26 - 27

ONA KOJU VOLIŠ28

TAKO TI JE TO29

ŠARENA STRANA30

SPORT31

NEKE INFORMACIJE KORIŠTENE SU SA INTERNET STRANICA.

INICIJATIVA 124 Strana 3

Ovo je priča o ženi koja nikada nije odrasla. Jeste njeno telo pretrpelo promene, jesu godine ostavile trag na njoj, ali u njoj je ostalo ono dete sa bezbroj snova, ideala i mašte. Svet odraslih ume bi t i surov za osobe poput nje. Svet prepun zavisti, zlobe i laži. Ona je tu kao srna među vukovima. I sve je tu naopako od onoga što je ona sačuvala u sebi. Ovde među odraslima nema bezuslovne ljubavi. Za svaku ljubav, traže se neki uslovi. Voleću te, ako to i to. Voleću te ako budeš takva i takva. Voleću te ako možeš ovo, ako možeš ono. I nije tako samo za ljubav već za sve živo. Prijateljstva se sklapaju zarad lične koristi. U brak se ne ulazi zbog srca već zbog interesa. Ljudi se jednostavno prodaju i podaju onome od koga će imati neku korist. A ona? Ona je kao Alisa u zemlji čuda. Sanjar koji je upao u košmar.

Košmar u kojem je dno na vrhu. Košmar u kojem najviše prija samoća. U njenom svetu snova, sve je na svom mestu. Ljudi su pozitivni, ljubav je iznad svega i u svemu.

Kada bi prodavala lepe snove, obogatila bi se. Ne bi ih ona u stvari ni prodavala, delila bi ih besplatno, samo kome kada su ljudi svemu

našli i odredili cenu? Ako je nešto besplatno, odmah nije ni vredno, takav sistem vrednosti danas caruje. Jeftini ljudi puni su skupih stvari i zato je ovaj svet u haosu. Ono što njoj ostaje, to je da povlačenjem u sebe leči nostalgiju za dobrim ljudima. I ostaju joj ti divni snovi i onaj stari dobri izlizani drum. Drum koji je vraća u detinjstvo. Tamo je bar imala sa kim da mašta i koga da voli. Ovo ovde sad jednostavno nije njen stil. Ona računa na ljubav, a ne na ljubav iz računa. Nju kupovati niko neće

i ona se neće prodavati. Na kraju krajeva, zna se na šta se lupaju cene. Ako već mora da bude odrasla žena, ne mora da bude roba. I ovde završavam priču o njoj sa mojim

najvećim snom koji imam. Moj san je da se njeni snove ostvare.

Pripremio: Igor Čobanović

ALISA U ZEMLJI ČUDA


Na razini EU žene su nešto siromašnije od muškaraca, iako te razlike variraju ovisno o zemlji. Gotovo 52 miliona odraslih žena i 44 miliona odraslih muškaraca živi u riziku od siromaštva. 40% siromašnih žena su zaposlene, dok je kod muškaraca obrnuto, 40% je radno neaktivno, tako da se siromaštvo ne veže isključivo uz radnu neaktivnost. P o k a z u j e t o n a j n o v i j i i z v j e š t a j Evropskog inst i tuta z a r a v n o p r a v n o s t spolova (EIGE) pod nazivom: “Siromaštvo, spol i intersekcijska diskriminacija u EU”, koj i donosi anal izu kako faktori kao što su spol, dob, etnička pripadnost, migracijska pozadina, invaliditet i tip kućanstva imaju uticaj na izloženost siromaštvu i socijalnu isključenost. Izvješće je pripremljeno na zahtjev slovačkog predsjedništva pri Vijeću EU, a ima za cilj ojačati implementaciju područja koje se odnosi na žene i siromaštvo, a sukladno akcijskom planu Pekinške platforme, prenosi Hina. Na sastanku Vijeća EU za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravstvo i pitanje potrošača (EPSCO) usvojeni su zaključci o ženama i siromaštvu koji će biti proslijeđeni Vijeću EU. Nezaposlenost i radna neaktivnost žena u radno aktivnoj dobi veća je od neaktivnosti muškaraca iste dobi (30% prema 17%). Prije 2007. godine, žene i muškarci u dobi od 25 do 54 godine, te u dobi na početku umirovljenja (65 do 74 godine) bili su u niskom riziku od siromaštva. No, nakon 2007. godine rizik od siromaštva je rastao za grupaciju koja je bila

u radno sposobnoj dobi, dok je kod grupacije umirovljenih padao. To pokazuje da je mirovina štitila starije daleko bolje nego plaća one koji su bili radno aktivni. Mnogi mladi ostaju siromašni unatoč zaposlenju, a posebno žene. Stopa siromaštva kod zaposlenih mladih žena je porasla s 11% u 2007. godini na 14% u 2014. godini u zemljama EU. Iako se smatra

da je zapošl javanje ključni segment u zaštiti l judi od siromaštva, samozapoš l j avan je često ni je dovol jno. Žene plaćaju ci jenu rodne nejednakosti u starijoj životnoj dobi. Za vrijeme radno aktivne dobi razl ike u riziku od siromaštva između muškaraca i žena su neznatne, no povećanje te razlike u korist žena počinje u dobi od 55 do 64 godine, a posebno je izražajno u dobi od preko 75 godina života. To je posebno zato što je radna neaktivnost žena u dobi od 55 do 64 godine vrlo visoka. Ta razlika u RH iznosi oko 20% dok

je najveća u Malti – preko 40%, a najmanja u Estoniji i Finskoj, manje od 3%. Razlozi za velike razlike leže u tome što se u pojedinim zemljama ženama davala veća mogućnost ranijeg umirovljenja. Obiteljske obveze su najčešći razlog neaktivnosti žena gotovo kod petine žena u dobi 55+. Stopa siromaštva je najmanja kod muškaraca u dobi 65 do 74 godine (14%) i dobi 75+ (15%), žene u istim dobnim kategorijama su siromašnije (19 i 22%). Prema dostupnim podacima, roditeljstvo pojačava rizik od siromaštva, a osobito su pogođeni samohrani roditelji.

ŽENE U EVROPSKOJ UNIJI


2014. godine oko 46% samohranih roditelja ili 31% parova sa troje i više djece bilo je pogođeno siromaštvom. Studija pokazuje da ukoliko otac izgubi posao čak 70% parova s djecom će biti značajnije suočeno s rizikom pada u siromaštvo. Samo 55% majki sa troje ili više djece bilo je zaposleno u 2014. godini. Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti samohranih roditelja različit je u EU 28 i varira od zemlje do zemlje. Razlika u izloženosti riziku od siromaštva samohranih roditelja u odnosu na parove s djecom u RH nije toliko izražena kao kod drugih zemalja, u Belgiji, Cipru i V. Britaniji je 38%, dok je u Hrvatskoj 17%. Gotovo pola samohranih majki izloženo je riziku od siromaštva. A samohranih očeva oko trećina. Razlozi su višestruki: samohrani očevi imaju uglavnom jedno dijete, kod 67% samohranih očeva djeca su starije dobi, te im to omogućava bolje uključivanje u svijet rada. Također, samohrane majke izložene su višestrukoj diskriminaciji i zbog roditeljskih obaveza i dobi djece ne mogu prihvatiti poslove s punim radnim vremenom, a radne fleksibilnosti uglavnom nema. U EU 31%

žena s invaliditetom i 29% muškaraca s invaliditetom su siromašni i ta kategorija osoba je u najvećem riziku od siromaštva. Pola žena i 42% muškaraca s invaliditetom radno su neaktivni. 87% romskih kućanstava nalazi se u riziku od siromaštva u zemljama EU. Jedna od pet Romkinja u dobi od 16 do 24 godine se ne školuje, niti osposobljava, niti radi, a čak 61% Roma ima posao u punom radnom vremenu u usporedbi s 38% Romkinja. Iako migranti žive u čak dva puta većem riziku od siromaštva nego pripadnici nacija EU, za ovu populaciju još ne postoje relevantna istraživanja iz aspekta rodno uvjetovanog siromaštva. U svrhu definiranja tko je taj koji živi u krajnjem siromaštvu primijenjena je metodologija Svjetske banke koja liniju siromaštva određuje na 1,90 eura dnevno za siromašnije zemlje, a 3,10 eura za one s prosječnim prihodima. Tako u zemljama članicama EU 28 oko 5,5 miliona ljudi živi sa manje od 1,90 eura dnevno, a 8,6 miliona s manje od 3,10 eura dnevno. Dakle, EU prosjek je 1,1% i 1,7%.

Izvor: (FENA) I.B.

ČLAN 6. ŽENE S INVALIDI-TETOM 1. Države potpisnice priznaju da su žene i d jevo jke s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji, te će u tom smislu poduzeti mjere kako bi im se osiguralo puno i ravnopravno uživanje svih njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

2. Države potpisnice poduzeti će sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale puni razvoj, napredak i jačanje položaja žena u cilju garantovanja korištenja i uživanja l judskih prava i osnovnih sloboda navedenih u ovoj Konvenciji.

IZ KONVENCIJE UN O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM


Rezultati istraživanja agencije “Ekspert market” pokazali su da je u BiH zarada muškaraca veća za 46 odsto nego zarada žena, čime se BiH direktno svrstala na posljednje, 40. mjesto u ovom istraživanju.

Istraživanje o visini zarada muškaraca i žena u Evropi pokazalo je da žene u BiH već od 15. jula, ako se uporedi njihova sa zaradom muškaraca, počinju da “rade besplatno”.Rezultati do kojih je “Ekspert market” d o š a o p o k a z a l i su da je potrebno još mnogo radi t i kako bi se postigla r a v n o p r a v n o s t po l ova . Žene u evropskim zemljama u prosjeku zarađuju 17 ods to man je o d m u š k a r a c a . U Sloveni j i žene z a r a đ u j u 3 , 2 ods to man je od muškaraca. Prema tome, one će početi da “rade besplatno”

tek od 18. decembra. Kada su u pitanju ostale zemlje bivše Jugoslavije, najbolja situacija je u Hrvatskoj koja se nalazi na šestom mjestu gdje žene zarađuju 7,4 odsto manje. Žene će kod njih početi da “rade besplatno”

od 3. decembra. Srbija je na 10. mjestu sa 11 odsto manjim zaradama žena, Makedonija na 27. mjestu sa 18 odsto, dok podataka za Crnu

Goru nema. Agencija “Ekspert market ” tv rd i da bi do jednakosti u zarađivanju moglo doći tek 2069. godine. Osim što su manje plaćene za isti posao, izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma za 2016. godinu pokazuje da žene svakog dana rade 50 minuta duže nego muškarci.

zenicablog.com

U BIH NAJVEćI JAZ IZMEđU PLATA MUŠKARACA I ŽENA


U ovom broju Inicijative razgovarali smo sa Alenom Popovićem, predsjednikom Udruženja „Informativni centar za gluhe“ i Naserom Husićem, predsjednikom skupštine istog Udruženja. Obojica su djeca gluhih roditelja i certificirani tumači znakovnog jezika. Alen je višegodišnji tumač u medijima a Naser takođe medijski radnik sa stažom od 30 godina na javnim servisima. Ova dva borca kroz život ispričali su nam neke crtice iz svojih života, te kakvo značenje i snagu danas ima riječ pretvorena u pokret.

INICIJATIVA: Kada i kako ste naučili "pričati" na znakovnom jeziku?

Popović Alen: Pošto su mi roditelji gluhi, mogu slobodno reći da ni sam ne znam jesam li prije naučio znakovni jezik i l i sam "progovorio". Osnovni vid komunikacije sa roditel j ima je bio znakovni jezik tako da

sam bio i "prinuđen" naučiti, ono kako ja znam reći "mahati". A kako sam naučio? Pa, pošto gluhe osobe znaju čitati poprilično sa usana, ja sam izgovarao riječ a oni su je pokazali na znakovnom jeziku. Eh, onda kada bi došli gosti kod roditelja, ja sam sjedio po strani i jednostavno "krao" znakove i povezivao rečenice. Naravno, nije samo bit u znakovima, ima tu i facijalne ekspresije koja je jako bitna da se prenese ono o čemu pričate i da jednostavno emocijama približite situaciju gluhoj osobi.

Husić Naser: Znakovni jezik sam naučio uz roditelje pošto sam im bio prvo dijete, jer se sva komunikacija između mene i nj ih odvi jala znakovnim jezikom. Kao što sam više puta isticao

u medijima, znakovni jezik je moj "maternji jezik". Zahvaljujući znakovnom jeziku sam upoznao sve potrebe i specifičnosti gluhe populacije, što me je opredijelilo da budem tumač znakovnog jezika.

INICIJATIVA: Jako je važno naglasiti da ne može baš svako ko malo zna znakovni jezik postati tumač znakovnog jezika. To zbilja mora biti obrazovana, profesionalna i educirana osoba sa znanjem simultanog prevođenja, znanjem korištenja raznih načina komunikacije, procjenom na koji način će se prevoditi da i korisnik može u potpunosti razumjeti poruku i još mnogo šta što nisam navela. Ima li u Bosni i Hercegovini dovoljan broj osoba koje govore znakovni jezik a u koje se gluhe osobe mogu u potpunosti pouzdati? U BiH nema dovoljan broj osoba koje "govore" znakovni jezik. Nažalost u BiH nema institucije koja osposobljava tumače koji bi bili razumljivi gluhoj populaciji. Trenutno u Federaciji BiH ima 16 certificiranih tumača znakovnog jezika, dok preciznih podataka iz RS i Brčko distrikta nemamo. Od 16 certificiranih tumača samo je 4 - 5 tumača zastupljeno u medijima dok su ostali tumači u smanjenom intenzitetu aktivni (pod aktivnostima mislimo na: odlaske kod doktora, sud, općine itd.....). Po informacijama koje su nam dostupne (da je u BiH blizu 30.000 gluhih osoba), možemo slobodno reći da je tumač znakovnog jezika vrlo deficitarno "zanimanje" (ako možemo da ga tako nazovemo), kako sad, tako i u budućnosti.

INICIJATIVA: Veliko je nerazumijevanje i nezainteresovanost prema osobama sa oštećenim sluhom, te danas imamo brojne predrasude o gluhoći. Postojalo je mišljenje da znakovni jezik negativno utiče na usvajanje govora. Koliko u tome ima istine?

U DRUŠTVU SA TUMAČIMA ZNAKOVNOG JEZIKA


Do devedesetih godina znakovni jezik je bio "zabranjen" kao vid komunikacije. Znamo da su u centrima gdje su gluhe osobe pohađale nastavu (prije rata) preferirali verbalnu komunikaciju i medijski uopšte nisu bili zastupljeni! Gluhe osobe su morale da stave ruke na leđa i da tako odgovaraju na pitanja.

INICIJATIVA: Koji je to gorući problem osoba sa oštećenjem sluha?Bit ćemo kratki po ovom pitanju, a samo će se reći: Gorući problem je OBRAZOVANJE gluhih osoba, zaposlenje, jer teško dolaze do istog nakon završetka školovanja, i pravovremena informacija!

INICIJATIVA: Činjenica je da baš u populaciji gluhih osoba imamo premalo aktivnih i istaknutih osoba koje su u stanju mijenjati situaciju za njihov bolji položaj. Zakon o znakovnom jeziku postoji, kako teče implementacija? Da, Zakon o upotrebi znakovnog jezika je usvojen 2009. godine na nivou BiH! Nakon ovog usvajanja Zakona bilo je potrebno da se zakon spusti na nivo entiteta Federacije, RS i Brčko distrikta što, naravno, nije sprovedeno. Dalje, Zakon se trebao spustiti i na nivo kantona što je učinjeno samo u Sarajevskom kantonu i u proceduri je u Hercegovačko-Neretvanskoj županiji. Taj Zakon postoji ali se ne sprovodi, što je jako politički nekorektno prema gluhim osobama, a ne zaboravimo da ih u BiH ima oko 30.000! Zakonom je i regulisano da gluhe osobe imaju pravo na dnevnu informaciju i to 1% od dnevnog programa, međutim, javni emiteri ne poštuju Zakon i uskraćuju pravo na informaciju! Kao pozitivan primjer moramo izdvojiti Kantonalnu TV SA koja je bar počela mijenjati nešto po pitanju informisanja gluhih, te su jedan od rijetkih pozitivnih primjera (svaki dan u 16:00 emituju se vijesti na znakovnom jeziku).

INICIJATIVA: Informacije. One su najveća prepreka u svakodnevnom životu gluhe osobe, često dolazi do pogrešne razmjene i

tumačenja informacija. Pokrenuli ste veliki projekat, jako koristan i za populaciju sa oštećenim sluhom i za one koji to nemaju - „Informativni centar za gluhe“. Kao vječni optimist, sigurna sam da će se kroz ovaj Projekat poboljšati situacija u korist gluhih osoba. Recite nam nešto o tome?„Informativni centar za gluhe“ je nastao prvenstveno kao jedan specifičan medij okrenut gluhoj populaciji. Cilj je pravovremeno informisanje gluhih osoba iz svih sfera života (kultura, sport, servisne informacije, politika, životne priče gluhih osoba, životne priče poznatih ličnosti). Kao primjer možemo navesti intervjue sa kapitenom reprezentacije BiH Edinom Džekom, intervju sa poznatim glumcem Enisom Bešlagićem, intervju sa visokim predstavnikom za BiH Valentinom Inzkom, intervju sa selektorom reprezentacije

u sjedećoj odbojci Mirzom Hrustemovićem! Ono na šta smo posebno ponosni jeste da je “Informativni centar za gluhe” organizovao odlazak djece iz “Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju” na utakmicu reprezentacija BiH i Kipra, pa su djeca tada izašla sa igračima na teren stadiona Bilino polje i bila prisutna prilikom intoniranja državnih himni. Također su djeca bila prisutna na vječitom derbiju između Sarajeva i Željezničara gdje su opet izašla sa igračima oba tima. Naravno, sve ovo gore navedeno je i prezentirano na našoj multimedijalnoj platformi (Facebook fun page, Youtube kanal i web stranica www.icgbih.org). Na ideju formiranja informativnog centra smo došli ponukani dosadašnjim iskustvom slabog informisanja gluhih osoba. Pošto znamo da je internet zastupljen u svim sferama društva, tako je i među gluhom populacijom.


Gluhoj populac i j i je dostupna naša multimedijalna platforma u svakom momentu (jer naravno i gluhe osobe koriste smart telefone, tablete, kompjutere, te tako mogu u svakom momentu da prate vijesti koje plasira “Informativni centar za gluhe”). Sa “Informativnim centrom za gluhe” nastojimo što više olakšati život gluhim osobama jer će imati dostupnije informacije njima prilagođenim tehnikama tj. znakovnim jezikom. S tim da smo Naser i ja djeca gluhih roditelja i da su u timu ICG-a još uključena djeca gluhih roditelja, mi vrlo dobro znamo koje su to informacije koje gluhima trebaju!

INICIJATIVA: Žene sa oštećenim sluhom? One o diskriminaciji, čini se, šute zbog stida, više vole trpjeti radi ¨mira u kući¨. Dosta se družite sa tom populacijom, pričaju li uopšte žene sa oštećenjem sluha o tome da su zadovoljne ili ne svojim statusom u društvu? Zbog lošeg sistema obrazovanja, žene su u podređenom položaju zbog neshvatanja životnih situacija u kojima se nalaze. Tako da žive u irealnom svijetu koji je jako nepovol jan za njihov položaj u društvu. Trenutno jedino rješenje za rješavanje ove p r o b l e m a t i k e vidimo u čestoj e d u k a c i j i z a p o b o l j š a n j e njihovih prava, p o s e b n o z a g l u h e ž e n e . Ima i pozitivnih primjera u BiH ali su jako rijetki. Naime radi se o visokoobrazovanim osobama (ali znamo na koji način su stekle to obrazovanje. Nisu imale adekvatno predavanje na fakultetima, mislimo na pomoć tumača prilikom realizacije nastave i onda možemo samo nagađati s kojom mukom su stekle to obrazovanje).

INICIJATIVA: Osobama sa oštećenim sluhom je u svakodnevnim životnim aktivnostima potreban tumač znakovnog jezika. U čekaonici u bolnici gluha osoba, ako je sama, neće čuti poziv sestre, doktori ne znaju ko je gluh a ko nije. Šta tu treba činiti, kako taj problem riješiti na najbolji mogući način?Ovaj problem se može riješiti na jedan od načina a to je edukacija u osnovama znakovnog jezika zdravstvenih radnika! I ne samo zdravstvenih radnika nego i šalterskih radnika, policijskih službenika, djelatnika u pravosuđu itd. To bi bio prvi korak ka rješavanju pomenute problematike, jer kroz učenje znakovnog jezika osobe bi bile bolje upoznate o životu gluhih osoba i lakšoj komunikaciji sa istim.

INICIJATIVA: Imate li poruku i za koga?Imamo poruku za gluhe, kako u BiH tako i u cijeloj regiji, da nastave pratiti i podržavati „Informativni centar za gluhe“ jer ćemo nastojati biti još bolji u budućnosti kako budu rasle naše tehničke mogućnosti!

A također i za osobe koje nisu gluhe a koje žele da podrže ovaj istorijski projekat, mogu nas kontaktirati putem naše multimedijalne platforme (Facebook Fun Page, Youtube kanal i web stranica: www.icgbih.org). Svim ljudima dobre volje naša vrata su otvorena!


PODRŠKA: EDIN DŽEKO

Nedavno smo gledali bh. reprezentativca Edina Džeku kako na znakovnom jeziku upućuje pozdrav gluhim osobama nakon postignutog gola, s porukom: „Gluhi u mom srcu“. Snažna poruka i podrška. Vi ste ga naučili? Recite nam nešto o tome?Da, u pravu ste! Bila je to snažna poruka i podrška za gluhe i nagluhe osobe, ne samo u BiH, nego u cijelom svijetu, jer je jedini igrač koji je to uradio. I sad moram da se pohvalim da sam mu pokazao kako će to "reći na znakovnom jeziku". Naravno, bio je to moj prijedlog, a Edin Džeko je prihvatio da to uradi, ono što se kaže, "od srca". Prije toga sam ga upoznao sa situacijom u kojoj se nalaze gluhe i nagluhe osobe u našem društvu, koliko su diskriminisani i šta bi im značila ta poruka. Upoznao sam ga s tim koliko gluhe osobe prate njegove utakmice u bilo kojem klubu da igra i koliko prate utakmice reprezentacije. Iz tog razloga smo i uradili intervju sa Edinom Džekom koji je preveden na znakovni jezik, što je imalo odjek u javnosti, a to ste mogli i da vidite kroz medije, preko internet portala. Moram reći da je među gluhim osobama u prvom momentu nastao šok i nevjerica, iznenađenje je bilo veliko. Napomenut ću da sam pratio reakcije gluhih osoba... Bilo je dirljivo, bilo je suza radosnica jer im niko nije posvetio pažnju kao Edin Džeko. Voljeli su Edina i prije toga, ALI NAKON OVOG GESTA VOLE GA JOŠ VIŠE. Mogli ste da vidite i zahvalnicu gluhe djece koja su poslala Edinu

odmah odgovor na znakovnom jeziku: "Hvala ti Edine za gol, VOLIMO TE"! Mi iz „Informativnog centra za gluhe“ nikada nećemo zaboraviti Edinovu podršku koju je dao gluhim osobama, a vjerujte mi ni gluhe i nagluhe osobe neće zaboraviti njegov gest.I moram spomenuti gospodina Jasmina Ligatu (PR od Edina Džeke) koji je "glavni krivac" što je došlo do intervjua sa Edinom Džekom i koji je isto tako dao podršku gluhim osobama. Pored toga što nam je omogućio intervju sa Džekom, Jasmin Ligata je pomogao mnogo i kod odlaska gluhe djece iz “Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju” na utakmicu u Zenici gdje su igrale reprezentacija BiH i reprezentacija Kipra. Na toj utakmici su gluha djeca zajedno sa igračima obje reprezentacije izašla na teren i bila prisutna prilikom intoniranja himni pomenutih reprezentacija. Nikada nećemo zaboraviti Edinov gest, nikada nećemo zaboraviti pomoć gospodina Jasmina Ligate i nikada nećemo zaboraviti osmijeh djece kada su ušli u tunel stadiona Bilino polje i zajedno sa igračima izašli na teren. I što je još važnije, ovo je istorijski trenutak bio za gluhe i nagluhe osobe, a mi iz „Informativnog centra za gluhe“ smo ponosni što smo uspjeli da skrenemo pažnju na gluhe osobe i što smo bili dio ovog historijskog trenutka. „Informativni centar za gluhe“ se i ovim putem zahvaljuje Edinu Džeki na podršci, a naravno i jedna velika zahvala ide Jasminu Ligati. U ime ICG-a i u ime gluhih i nagluhih osoba jedno veliko HVALA!!!

Pripremila: Fikreta Hasanović

ČLAN 23. POŠTIVANJE DOMA I PORODICE

1. Države potpisnice poduzimaju učinkovite i odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija osoba s invaliditetom u svim pitanjima koja se odnose na brak, porodicu, roditeljstvo i lične odnose, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, kako bi se osiguralo da:(a) se priznaju prava svih osoba s invaliditetom, koje su u godinama kada mogu ući u brak, da sklope brak i osnuju porodicu na osnovu slobodnog i punog pristanka budućih supružnika;(b) se priznaju prava osoba s invaliditetom da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i razmaku između njih, te da imaju pristup informacijama primjerenim njihovoj dobi, edukaciji vezanoj za reprodukciju i planiranje porodice, te osiguraju sredstva koja će im omogućiti ostvarivanje ovih prava;(b) osobe s invaliditetom, uključujući djecu, očuvaju svoju plodnost na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama.2. Države potpisnice osiguravaju prava i odgovornosti osoba s invaliditetom u pogledu skrbništva, štićeništva, povjeravanja i usvajanja djece, ili sličnih uređenja k a d a t i p o j m o v i postoje u nacionalnom zakonodavstvu; u svimslučajevima prvenstvo mora imat i in teres d j e c e . D r ž a v e potp isn ice pružaju odgovarajuću pomoć osobama s invaliditetom u i z v r š a v a n j u odgovornosti podizanja djece.3. Države potpisnice osiguravaju da djeca s

invaliditetom imaju jednaka prava u pogledu porodičnog života. Radi ostvarivanja tih prava, te kako bi se spriječilo sakrivanje, napuštanje, zanemarivanje i odvajanje djece s invaliditetom, države potpisnice se obavezuju na osiguravanje ranih i sveobuhvatnih informacija, usluga i potpore djeci s invaliditetom i njihovim porodicama.4. Države potpisnice osiguravaju da se dijete neće odvajati od svojih roditelja protivno njihovoj volji, osim ako nadležna tijela nakon sudske ocjene, u skladu s mjerodavnim pravom i postupkom, utvrde da je takvo odvajanje potrebno i u najboljem interesu djeteta. Ni u kojem slučaju dijete neće biti odvojeno od roditelja na osnovu invaliditeta, bilo djeteta ili jednog ili oba roditelja.5. Države potpisnice se obavezuju da će, u slučajevima kad uža porodica nije u stanju voditi brigu o djetetu s invaliditetom, poduzeti sve napore kako bi osigurala alternativno zbrinjavanje u široj porodici, a kada to nije moguće, unutar društvene zajednice u porodičnom okruženju.


IZ KONVENCIJE UN O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM


DOđI DA SE IGRAMO

SEKS I INVALIDNOST

Da, ne treba ni nagađati o čemu će biti riječi u ovom tekstu. Osobe s invaliditetom u velikoj mjeri zakinute su za jedno od osnovnih životnih prava. Za svoj emocionalni život, to jest, za svoj seksualni život. Na to ima pravo svaki pojedinac, bila to osoba s invaliditetom ili osoba bez ikakvih vidljivih ili nevidljivih znakova koji ukazuju na nekakav problem. Naime, mnogi će reći “Imaš invalidnost, što će ti sad još i seks?!”. To je nepojmljivo. Ako je osoba u inval idskim kolicima zbog p r o m e t n e n e s r e ć e i l i j e d n o s t a v n o je tako zbog bolesti, nerijetko je tako još od rođenja, zašto onda ta osoba misli da može imati seksualni/emocionalni život? Naravno, ovo je napisano u sarkastičnom tonu, ali otprilike to tako bude kad se zdrava osoba susretne s pitanjem seksualnosti osobe s invaliditetom. Zašto je to tako? Zbog odgoja? U velikom broju je to istina, nažalost. Zbog nametnutih, društveno prihvatljivih normi, gdje se ljudi koji se po bilo čemu razlikuju od ostalih jednostavno izoliraju i “ostavljaju po strani” kako ne bi narušili sliku idealnog stanja i kako nam lažnu sliku “savršeno”' društva ne bi pokvarili. Žena koja, na primjer, ne može imati djecu manje je žena u očima okoline i zašto bi ona uopće vodila seksualni život? Žena koja ne želi ostati trudna svjesna svog zdravstvenog stanja, treba to skrivati od javnosti kao i svoj seksualni život, jer “ona nije normalna”, što će joj seks onda uopće? Što će joj partner, zdrav partner? Zašto bi muškarac u invalidskim kolicima vodio svoj seksualni život? Ako seks povezujemo s emocijama, tada osobe s bilo kojom vrstom urođenog ili životno nametnutim invaliditetom,

nemaju pravo ni na emocionalni život. A tko smo mi da uskraćujemo to pravo ljudima koji nas okružuju? Kad krenemo raščlanjivati svaki slučaj, vidjet ćemo kako smo svi ustvari krvavi, kako se kaže, ispod kože. A to što imamo nekakav problem, nije baš prevelika “kočnica” u životu, najveća prepreka je u našim glavama i u strahu od osuđivanja okoline koja ionako ne može živjeti umjesto nas samih i uvijek će

osuđivati izbor pojedinca ma kakav on bio. Kad su u pitanju emoc iona lne veze između zdrave osobe i o s o b e s inval idi tetom, n a j b i t n i j e j e da ona zdrava osoba makne

sve predrasude koje su proizašle iz obiteljskog okruženja u kojem je zdrava osoba rasla i iz same okoline. Nije lako učiniti to i, po mom mišljenju, takve zdrave osobe razbijaju, svojim primjerom prihvaćanja suživota s osobama s invaliditetom, sve tabue i jako su hrabre, treba im odati to priznanje. Ljudi se ne zaljube u izgled, tako da ni ta invalidska kolica, hodalica ili štake što prate osobu, većinom, za cijeli život ne bi trebali biti onaj presudni faktor koji će odlučiti ima li osoba s invaliditetom mogućnost razviti emocionalni ili seksualni život. Najvažnije u cijeloj priči je biti svjestan svojih mogućnosti. Stoga je jako važna komunikacija. Koliko god grubo zvučalo, važno je da zdrava osoba u startu kaže ukoliko ne može osobu s invaliditetom gledati u kontekstu seksualnosti, ukoliko priča krene u tom, emocionalnom i seksualnom smjeru. Grubo je, ali i jako svjesno od zdrave osobe, ako to uspije izreći u pravom trenutku. Isto tako je i jako zrelo i odgovorno da osoba s invaliditetom, kad veza krene, upozna bez


uljepšavanja zdravu osobu sa svojim pravim stanjem, i to odmah na početku kako kasnije ljudi ne bi patili. Znači, “kočnice u glavi” smo maknuli, otvoreno smo rekli jedno drugom možemo li prihvatiti takvu vrstu izazova i sad možemo krenuti polako razvijati emocionalnu vezu između dvoje ljudi. Da, možemo, ali najprije trebamo usvojiti termine kao što su seks, vođenje ljubavi, penetracija, milovanje, maženje i slično. Nije za svakoga jednak pojam istog značenja. Trebamo biti u kontaktu

sa svojim JA najprije i biti sigurni da se to naše JA poklapa s partnerovim JA kako bismo mogli stvoriti JA i TI, ustvari MI. Seks kao aktivnost je inače jako djelotvorna za naš organizam jer ispušta hormone sreće koji blagotvorno djeluju na naš mozak, to već i ptice na grani znaju. Ako je to tako, onda smo i emocionalno zadovoljniji, a to tek ima pozitivan učinak na pojedinca, osobu s invaliditetom jer, čim je pojedinac sretniji i zadovoljniji svojim životom, to se više trudi učiniti sretnom osobu koja

joj je u blizini. Onda, nema tabua između osoba s invaliditetom i zdravih osoba, osobe s invaliditetom sve će se više otvarati okolini i iznositi probleme s kojima se susreću, a zdrave osobe su s pravom nazvane zdrave jer će moći olakšati osobi s invaliditetom svakodnevni život. BINGO! I na kraju, svi imamo slične potrebe, jedino nekada trebamo prilagoditi svoje mogućnosti i usmjeriti ih prema partneru. Sve je moguće, pa tako i veza između osobe s invaliditetom i zdrave osobe

može uspjeti ako su ljudi iskreni jedni prema drugima, jer, komunikacija je ipak najbitnija kad se predrasude razbiju.



Zamislite Vi u kafiću, restoranu, klubu, kinu itd, i neko ko ima invaliditet se "dokotrlja" do Vas. Vidite da Vam se upucava, ili na neki drugi način pokazuje da mu se sviđate. Šta vam prolazi u tom momentu kroz glavu, iskreno?

Fata Ramić, Banovići:Wow napokon se i meni sreća osmjehnula, samo šteta ako nema lijepe zube. Ali čovječe, vidi mu kolica dobrih, gdje li ih dobi? Dal’ ih je lično kupio, ili preko Zavoda zdravstvenog osiguranja.

Mirnes Osmanović, Banovići:Iskreno, nisam imao prilike susresti se sa takvim osobama, ali ako bi se nekada desilo da mi tako neka djevojka sa invaliditetom priđe i na neki njen način počne se upucavati ili pokazivati simpatije prema meni, kao prvo, nikada je ne bih povrijedio niti ponizio da bih sebe uzdigao. Naprotiv, dao bih joj priliku da porazgovaramo ona i ja i da vidimo šta je to što ona želi od mene i vjerovatno joj pružio podršku i rekao kako je hrabra i da se bori u životu s obzirom na njeno stanje, i vjerovatno bih joj rekao da pristajem na to što želi i da je usrećim, pogotovo nekog takvog kao što je ona...

R u ž i c a M a r k e l i ć , Beograd: W o w, k o j i m a c a n , p r i s t a j e m . K a k a v invaliditet, zadivio me svojom duhovitošću, šalama, zezama. A tek taj osmijeh! Iskreno, i ne vidim da je OSI.

Emina Husić, Tuzla:Naravno da bi razgovarali, ne bih ništa loše rekla, niti mislim šta loše o osobama sa invaliditetom, već bih pričala sa njim, rekla da ostanemo u dobrim odnosima i da budemo dobri prijatelji...

Sumbila Smajlović, Teočak:Pomislit ću da je vidio da sam i ja osoba sa invaliditetom pa ga je to ohrabrilo, a ako mi se sviđa, prihvatila bih, što da ne?! Ako mi se ne sviđa, na neki način

bih mu rekla da imam momka, izvrdala bih diskretno, ali da možemo biti prijatelji.

Adisa Kišić, Tuzla:Šta će mi proći mislima u tom trenutku, zavisi od milion stvari. Da li će osoba izazvati moje simpatije, ni slučajno nije uslovljeno time da li ima ili nema invaliditet. Kao neko ko je nekada vodio normalan život bez invaliditeta, mogu reći da po mom dosadašnjem iskustvu, ono unutrašnje u čovjeku što nije okom vidljivo određuje njegov karakter i ljepotu koja plijeni. Sad usput, da li ima invaliditet ili ne je sasvim nevažna i individualna stvar, kao što je boja kose ili očiju, jednostavno nešto što nismo sami izabrali. Tako da, ako mi se osoba svidi, najmanje je bitno hoće li se „dokotrljati“ ili prići na nogama „zdrav prav“. U oba slučaja se može biti veoma sretna, ili nesretna. Podjednako. Zavisi kakav karakter se „dokotrlja“, jer samo zato što je osoba sa invaliditetom, ne podrazumijeva se automatski da je divna. Niti je neko divan samo zato što nema invaliditet.

OSOBE S INVALIDITETOM I LJUBAV


M i r e l M u m i n o v i ć , Olovo:Kao prvo, ponudio bih je pićem ili ručkom, zavisi od situacije u tom trenutku. I onda, normalno, ušli bi u konverzaciju i rekao bih sebi: „Poslao mi je Bog“. A kao što kažu: "Kada ti Bog nekoga pošalje na tvoja vrata , ne vraćaj ga (ne odbijaj), ugosti ga i saslušaj, možda je upravo to tvoja sudbina". A naravno da treba čovjek da vjeruje u Boga, Božje određenje i sudbinu koja nam je zapisana. A pomislio bih još i: „Bože, napokon da neko priđe, ionako se sve svelo na facebook i instagram”. Virtualni svijet je svakako zauzeo mnogo prostora u životu ljudi, što je jako tužno, iskreno od mene.

Ana Zec, Tuzla: Kada bi mi prišao neko ko je osoba sa invaliditetom s t u p i l a b i h s n j i m najnormalnije u kontakt. Kroz razgovor s njim bi mi sasvim bilo jasno o čemu se tu zapravo radi. Naravno, dopustila bih da se bolje upoznamo, jer svi imamo PRAVO NA LJUBAV! Ukoliko ne primijetim da između nas postoji neka „obostrana hemija“, na lijep način bih mu to u tom momentu saopštila i nastavili bi se drugarski viđati i čuti. No, ipak ukoliko bi bilo obostranih emocija, onda bi se naš razgovor i naše druženje nastavilo u tom hajmo reć’ nekom ljubavnom smjeru, jer to onda mora da je ljubav... KAD SI ZALJUBLJEN NISI SVOJ !!!

DOGAđAJ JE IzMIŠlJEN, AlI VJEROVATNO NIJE dALEkO Od ISTINE….Jedan dan krenuh u bioskop, ali na putu do bioskopa, zastadoh da kupim cigarete, vidjeh se sa starim drugom i koju progovorih i zakasnih u bioskop. Kako ulazim u salu već je bio mrak i samo sam vidio obrise lica gledaoca. Nađoh nekako svoje mjesto i sjedoh, naravno uz izvinjavanje prisutnima što sam ih omeo. Djevojci sa lijeve strane moje glave, stadoh na nogu, te se također izvinuh riječima: "Oprosti molim te, nije namjerno." Ona je odgovorila: "Pa nema veze i da je namjerno." Pogledah je a ona se osmjehnu. Kroz slabo svjetlo koje je dopiralo sa platna ukaza se lijep osmijeh. Naravno, kao i svaki kavaljer i ja se osmijehnuh i nastavih gledati film. Pošto svakako nisam upratio početak filma, dobacim ja djevojci sa lijeve strane moje glave onako nešto samo da započnem priču. Ona meni uzvrati i tako krenu priča. Nekoliko puta su oko naših glava govorili ‘‘PSSSSTTTTT”. U momentu kada prekinemo razgovarati, počnem da razmišljam: „Ma mora da je film

baš dosadan kada kona sa lijeve strane moje glave komunicira i razmjenjuje misli sa mnom.“ Moje duboko razmišljanje zaustavi kona pitajući me: “Da li si za kafu poslije bioskopa?”. “OPA“, pomislih ja. Ma čini mi se da nije ni završila sa izgovorom svoje ideje, ja sam već pristao. I tako završi se ovaj film, za koji i ne znam kakav je bio, upališe se svijetla, ustadoh i sav sretan se zarotira oko lijeve strane moje glave, a ono nigdje ljepotice sa kojom sam razgovarao. Ja se još više zarotiram oko lijeve strane moje glave, al’ džaba, nema je… Počeh da vrtim glavom, da vidim gdje ode, kad me neko za ruku uhvati. Pogledah ja ko je, kad neka cura u kolicima, poznata mi. Mila majko moja, koliko sam vrisnuo, da su se ljudi vratili u salu, mislili nastavak filma. Djevojka zabrinuto upita: “Šta se dogodilo?”, a ja, onako u šoku, ne znam šta da kažem, pa rekoh: „Prepadoh se one scene sa početka filma, znaš, kod mene ti reakcije malo kasne.“ Odmah sam se zahvalio na brizi za mene i izvinio se jer sam morao da hitno odem na sastanak….

Pripremila: Redakcija

A SAD, NASTAVAK ANKETE.....


Razgovarali smo sa Amelom Hošić, ponosnom sestrom, kćerkom i suprugom. Već pet godina sekretar je Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBIH. Magistrirala je sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U pokretu za prava osoba s invaliditetom je od kako zna za sebe, jer je dugogodišnja aktivistica i članica Udruženja oboljelih od cerebralne paralize kantona Sarajevo.

INICIJATIVA: Osoba ste sa invaliditetom, zbog cerebralne paralize. kako biste opisali taj put, s kojim problemima se najviše suočavate? Život osoba s invaliditetom i njihovih porodica je, ako to možemo tako nazvati, komplikovaniji od života “zdravih” ljudi i njihovih obitelji. Moje iskustvo govori da je za svako životno dostignuće potrebno duplo više truda, zalaganja, borbe i odricanja. Problem broj jedan s kojim se osobe s invaliditetom susreću su predrasude i nedostatak znanja. Lako je osuđivati nekoga i njegov hendikep ako ne znate probleme s kojima se susreće

INICIJATIVA: Iz vašeg ugla, recite nam koliko društvo i vladajuće strukture pružaju podršku osobama sa invaliditetom a u

kojoj mjeri otežavaju životne aktivnosti?Propisi i zakoni postoje i u tom smislu napredak je vidljiv, problem se javi u trenutku kada se zakon treba primijeniti. Nažalost, primjenu zakona vladajuće strukture gledaju kroz prizmu izdvajanja finansijskih sredstava i u tom trenutku interes za rješavanje određenih pitanja postaje manje bitan. Kad je riječ o društvu, moram reći da je pristup i stav prema osobama s invaliditetom individualan i zavisi od pojedinca. Postoje divni ljudi koji su uvijek spremni pomoći ali ima i onih koji to nisu. Ipak, često puta pomislim da promocija prava osoba s invaliditetom polako utiče na društvo. Usudit ću se reći da je veći broj ljudi koji će vam pomoći od onih koji to neće.

INICIJATIVA: Aktivni ste u pokretu osoba sa invaliditetom, sekretarica ste Saveza udruženja osoba sa cerebralnom paralizom. Opišite nam čime se bavite, koliko postignuti uspjeh unosi pozitivnog blagostanja osobi sa invaliditetom?Neskromno ću reći da je posao sekretara u Savezu udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH moj posao iz snova, okružena sam divnim ljudima koji se bore za isti cilj kao i ja – poboljšanje kvaliteta života osoba s cerebralnom paralizom. Činjenica da mogu doprinijeti u bilo kom smislu u toj borbi čini me jako sretnom i motiviranom. Moja želja je da moj pozitivan primjer osobama s invaliditetom bude motivacija, vodilja za napredak i to je razlog što se uvijek trudim da idem korak naprijed. To što imam posao daje mi priliku da dopunjujem svoja znanja i vještine i na taj način budem korisna članica našeg društva.

INICIJATIVA: Kako vidite položaj žena sa invaliditetom i borbu za ostvarivanje jednakih prava osoba sa invaliditetom generalno u odnosu na ranije, da li ima pomaka nabolje?Nije tajna da su žene u našem društvu

LJUBAV JE KLJUČ RJEŠENJA SVIH PROBLEMA

diskriminirane. Nije velika razlika ni u slučaju žena sa invaliditetom. Ako pogledate skupove osoba sa invaliditetom, evidentno je da je na rukovodećim funkcijama veći broj muškaraca. Patrijarhalan odgoj u našem društvu je dijelom uzrok za tu pojavu. Ipak, napretka ima. Naš Savez, na primjer, ima tri žene na važnim pozicijama u Savezu: predsjednica je prof. dr. Emira Švraka, predsjednica Upravnog odbora je gospođa Mirsada Ćulov, osoba s cerebralnom paralizom, predsjednica Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije BPK Goražde, i ja sam sekretar.

INICIJATIVA: Gdje vidite sebe u budućnosti, za nekih 10 godina?Teško je planirati na tako dalek period. Ja mogu reći ono što bih željela: Željela bih da budem uspješna žena koja će biti prepoznata kao veliki borac za prava osoba sa invaliditetom u uspješnom Savezu udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH. Moja velika želja je da se ostvarim i kao majka. Nadam se da ćemo biti jednako uspješni i da ćemo imati priliku da ponovimo intervju.

INICIJATIVA: Uplovili ste u bračne vode, po vašem mišljenju, kakav je stav društva prema zasnivanju ljubavnih i bračnih odnosa osoba sa invaliditetom, kako se nositi sa predrasudama okoline ženi s invaliditetom?Imati partnera i životnog saputnika je potreba svakog čovjeka ili žene. Zašto bi osobe sa invaliditetom bile izuzetak? Predrasude postoje, okolina često osuđuje i ne odobrava veze osoba s invaliditetom, ali to treba da bude njihov problem a ne problem ljudi koji se vole. Sa predrasudama se treba nositi tako što ćete voljeti još jače, što ćete biti sretni i uživati u svojoj ljubavi. Ja, kao nepopravljivi romantik, mislim da je ljubav ključ rješenja svih problema.

INICIJATIVA: Kakav je danas položaj žene sa invaliditetom u našem društvu?Ako pogledamo prošlost, žene sa invaliditetom

danas imaju veće šanse za napredak u odnosu na neka ranija vremena. Naravno, to je i danas daleko od zadovoljavajućeg nivoa ostvarivanja prava. Teška i dugotrajna borba je pred nama pojedincima i organizacijama osoba sa invaliditetom da se to stanje promijeni.

INICIJATIVA: koja je po vama uloga porodice u razvojnom putu i odrastanju djeteta sa invaliditetom?Uloga porodice za uspjeh djeteta sa invaliditetom je ključna. Porodica je temelj, pokretač borbe, vjetar u leđa svakoj osobi sa invaliditetom. Teško da će se postići bilo kakav napredak bez porodice koja je proces re/habilitacije i socijalizacije svakog pojedinca, pa tako i osoba sa invaliditetom. Značaj porodice za uspjeh osobe sa invaliditetom je nemjerljiv i nezamjenjiv.

INICIJATIVA: Da li su žene sa invaliditetom dovoljno aktivne u borbi za ostvarivanje svojih prava, koliko se njihov glas čuje i kako ih podstaknuti na veće samopouzdanje u životu sa invaliditetom u društvu kakvo jeste?Nažalost, žene nisu dovoljno aktivne i potrebni su različiti programi koji će im pomoći da se pokrenu i na kraju uspiju da ostvare svoje želje. Druženja u udruženjima osoba s invaliditetom mogu biti prvi korak, a različiti programi radne okupacije mogu podstaknuti veće samopouzdanje i osjećaj korisnosti društvu.

INICIJATIVA: Koja bi bila vaša po(r)uka za osobe sa invaliditetom, posebno za žene, kao i osobe bez invaliditeta?Moja poruka je vrlo kratka i nadam se da će podstaći na pozitivnije razmišljanje bar jednu osobu: Svaka borba se isplati, možda ne u istom trenutku, ali sve to vremenom dođe na svoje. Borite se za svoje snove, jer vi najbolje znate šta je vama najbitnije i najpotrebnije.

Pripremila: Adisa Kišić


NOVO: SPECIJALNI IZVJEŠTAJ O PRISTUPAČNOSTI RADNIH PROSTORA ZAKONODAVNIH T I J E L A U B O S N I I HERCEGOVINI ZA OSOBE SA INVALIDITETOM

Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegov ine je u decembru 2016. godine objavila Specijalni izvještaj o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini za osobe sa invaliditetom. Naime, ombudsmeni BiH su s ciljem unapređenja prava osoba sa invaliditetom odlučili sprovesti istragu o (ne)postojanju arhitektonskih barijera u zgradama koje koriste Parlamentarna skupština BiH, Narodna skupština RS, Parlament Federacije BiH, Skupština Brčko distrikta BiH i skupštine kantona.

Specijalni izvještaj možete preuzeti na web stranici I.C. „Lotos“: www.ic-lotos.org.ba.

KONFE RENCIJA „DJECA SA I N VA L I D I T E T O M U B O S N I I HERCEGOVINI KROZ OBJEKTIV UN KONVENCIJE O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM"

Djeci sa invaliditetom je potrebna sveobuhvatna i fleksibilna podrška s ciljem ravnopravnog učestvovanja u društvu sa drugom djecom. Iako je na nivou regulatornog okvira ostvaren značajan napredak, djeca sa invaliditetom i dalje se suočavaju sa značajnim poteškoćama u pristupu raspoloživim i kvalitetnim uslugama. Osim toga, nasilje je svakodnevna realnost za hiljade djece širom jugoistočne Evrope.

U okviru regionalnog projekta “Zaštita djece od nasilja i promocija inkluzije djece sa

invaliditetom u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj“ koji realizuju UNICEF i EDF, a koji je podržan od strane Evropske Unije sredstvima iz IPA regionalnog fonda za zemlje Zapadnog Balkana, Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ Tuzla u Sarajevu je održao jednodnevnu konferenciju pod nazivom: "Djeca sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini kroz objektiv UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom".Cilj organizovanja konferencije bio je da se za predstavnike ključnih zainteresovanih strana promoviše Projekat i aktueliziraju teme od značaja za djecu sa invaliditetom i osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini u svjetlu obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela ratifikacijom Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija.

IZ AKTIVNOSTI



DJEVOJČICE VJERUJU KAKO SU DJEČACI PRIRODNO INTELIGENTNIJI I PAMETNIJI OD NJIH

Najnovija istraživanja o rodnim stereotipima otkrila su kako djevojčice već u dobi od šest godina vjeruju kako su inteligencija i briljantnost muške odlike. Studija provedena u SAD također je otkrila kako, za razliku od dječaka, djevojčice ne vjeruju da su ocjene u školi odraz nečijih intelektualnih sposobnosti.Andrei Cimpian, koautor studije sa Sveučilišta u New Yorku, kazao je kako su rezultati istraživanja pokazali da čak i mlađa djeca mogu biti pod uticajem rodnih stereotipa, poput onog da su inteligencija i darovitost učestalije kod muške populacije. “Upravo zbog toga što su takva vjerovanja prisutna u najranijoj dobi, imaju toliko vremena uticati na obrazovne putanje djevojčica i dječaka“, kazao je. U tekstu objavljenom u časopisu “Journal”, istraživači sa tri američka sveučilišta su opisali metode testiranja 400 djece, od kojih su polovicu činile djevojčice, kojima su istražili uticaje rodnih stereotipa na dječje poimanje inteligencije i sposobnosti. U prvom je testu grupi od 96 djevojčica i dječaka u dobi od pet, šest i sedam godina pročitana priča o vrlo inteligentnoj osobi, kojoj su djeca kasnije pokušala pogoditi spol. Zatim im je pokazana serija fotografija odraslih parova, kako bi pokušali pogoditi koja od prikazanih osoba bi mogla biti visoko inteligentna. U zadnjem su testu djeca pokušala određene pozitivne osobine povezati s fotografijama muškaraca i žena. Prikupljeni rezultati istraživanja pokazali su kako djeca u dobi od pet godina pozitivne karakteristike najčešće povezuju s vlastitim rodom. Međutim, već od šeste godine, djevojčice će puno rjeđe doći do sličnih zaključaka. Tako je 65 posto šestogodišnjaka upravo odraslim muškarcima dodijelilo opis 'vrlo, vrlo pametne osobe', dok je samo 48% šestogodišnjakinja to učinilo s odraslim ženama. U sljedećem koraku studije istraženo je koje rodove djeca percipiraju kao akademski uspješnije. Iako su generalno djevojčice bolje ocjene povezivale

s vlastitim rodom, pokazalo se kako, za razliku od dječaka, one ne vjeruju da su ocjene nužno odraz nečije briljantnosti. Časopis “Girl's life” sasvim je drugačiji od časopisa “Boy's life”. Još uvijek se pitamo odakle dolaze negativni stereotipi? „Već u ranoj dobi djevojčice prestaju uzimati u obzir samo dokaze koji su pred njihovim očima i svoju percepciju 'vrlo, vrlo pametnih' osoba počinju temeljiti na ostalim stvarima.“ Pokazalo se da su jednako zainteresirani za igru za 'jako uporne', ali je igru za 'vrlo, vrlo pametne' odabralo znatno manje djevojčica. „Ova studija pokazala je kako djevojčice od najranije dobi upijaju takve kulturalne poruke, te počinju vjerovati kako su, iako mogu biti vrlo uporne, ipak intelektualno inferiornije od suprotnog spola,“ kazala je Christia Spears Brown, profesorica psihologije sa Sveučilišta u Kentuckyju. „Takva vjerovanja za djecu mogu imati veoma važne implikacije pri izboru obrazovanja i zanimanja, a pokazuju i zašto djevojke odustaju od polja kao što je fizika, uprkos tome što imaju odlične ocjene.“ Cimpian je izjavio kako se nada da će ovo istraživanje pomoći u razvoju intervencija koje bi pomogle spriječiti uticaje stereotipa na ženski izbor karijera, dodavši kako su prijašnja istraživanja već ukazala na to da je manji postotak žena u poljima prirodnih znanosti povezan sa stereotipima o tome da su muškarci prirodno talentovaniji i inteligentniji.


“začaranost” stanovnika ovog malenog sela se dugo pripisivala histeriji ili halucinogenom kruhu (kojeg su navodno zahvatile halucinogene gljivice), ali novi dokazi otkrivaju da su u Salemu svi optuženi bili iz istočnog dijela sela, dok su tužitelji bili sa zapadnog. Mještani koji su živjeli u brdima na zapadu i koji su se okupljali u puritanskoj kući su optuživali stanovnike bogatijeg istočnog dijela, koji su se zalagali za smjenu svećenika koji je vodio kuću. Naravno, čvrsti dokazi da je neko bio vještica nisu postojali, pa su često svjedočila i djeca, a jedno od njih je izgledalo ovako: “Sarah Good mi je jako nasilno povukla glavu prema dolje, vezala mi ruke obručem i gotovo me ugušila.” Iako čvrsti dokazi o bilo kakvom prak t ikovan ju c rne magije i čarobnjaštva praktično nisu postojali, u Salemu su se ipak pratila neka “osnovna pravila” prepoznavanja vještice a ovo su neka od njih:1. Žena ste. Još od srednjeg vijeka, “aspekt ženskog” je povezan s vješticama. Povijest je prepuna dokaza da su tisućama godina ljudi vjerovali da su žene sklonije grijehu od muškaraca, a grešnik je u ovakvim situacijama bio jasan štovatelj vraga.2. Jako ste siromašni / ne možete se sami izdržavati. Siromašni, beskućnici i oni koji su prisiljeni da se oslanjaju na zajednicu za pomoć su često bili optuženi kao vještice. Na primjer, Sarah Good, obješena 1692. godine, je optužena da je vještica jer je lutala od kuće do kuće, moleći za hranu.3. Jako ste bogati/ možete se sami

izdržavati. Ako ste odrasla žena i možete se financijski izdržavati bez pomoći muškarca, vjerovatno ste vještica. Između 1620. i 1725. godine, bogate žene bez muža, braće i sinova, u strahu da ne budu optužene, su u većini slučajeva dijelile svoje bogatstvo i nakon toga napuštale Salem.4. Imate jednu ili više prijateljica. Skupina žena bez pratnje muškarca bio je jasan pokazatelj sastanka na kojem se obožava

vrag.5. Posvađali ste se. Važna stvar za zapamtiti je ta da je u Salemu bilo ko mogao optužiti bilo koga. Nitko nije morao da vas vidi kako letite na metli da bi vas optužio da ste vještica, dovoljno je bilo da ste se s nekim iz sela posvađali.6. Jako ste stari ili jako mladi. Rebeccu Nurse, “invalida” od 70 godina je optužio susjed s kojim se često svađala. U 71. godini života je proglašena

vješticom, te postala najstarija pogubljena žrtva ovih nemilih događaja. S druge strane, Dorothy Goode je imala samo 4 godine kada je priznala da je vještica (istovremeno optužujući svoju majku, koja je obješena 1692.). Dorothy je provela 9 mjeseci u zatvoru.7. Pomažete ženama pri porodu. Pisac Joel Southern je napisao da se Crkva bojala babica (primalja) u 17. stoljeću zbog njihovog tajnog poznavanja bilja, neovisnosti i paganskih utjecaja, pa je redovno ponižavala i demonizirala njihovu profesiju smatrajući je nečistom.8. Imate previše ili premalo djece. Ako imate mnogo djece – vaša maternica je pod utjecajem magije, no ako imate malo ili nijedno dijete – vrag je prokleo vašu maternicu.

VJEROVANJA: „ŽENE VJEŠTICE“!

Mi, žene, dobijamo na težini, zato što godinama prikupljeno iskustvo, mudrost iznanje ne mogu više da se smjeste u našoj glavi i zato se raspoređuju po cijelom tijelu.

9. Ponašali ste se tvrdoglavo i borbeno. Na suđenju Rachel Clinton, njezini tužitelji su iznijeli pred sud sljedeće: “Zar nije pokazala karakter ogorčene, nametljive, zahtjevne žene – možda ukratko, lik vještice?” 10. Imate madež. Madež se vrlo lako mogao protumačiti kao znak đavola. To je također mjesto gdje se (obično) pas, mačka ili zmija ‘priključe’ na vješticu kako bi joj pili krv. Optužene žene su u nedostatku drugih dokaza često skidali i pretraživali njihovo tijelo, a kada bi pronašli mladež to je bio “A-HA!” trenutak – dokaz da je vještica.11. Imate pokvaren maslac ili mlijeko u domu. U nekoliko izjava tijekom suđenja u Salemu su spomenut i pokvareni mliječni proizvodi, te dovedeni u vezu s vještičarenjem.12. Izvanbračni partner. 1651. godine, Alice Lake je optužena da je vještica jer je imala izvanbračni odnos, i još pri tome ostala trudna. Alice je na kraju priznala da je ‘kroz ovaj grijeh surađivala s vragom’, a iste godine je obješena.13. Prekršili ste bilo koje od ovih pravila. Ovo su samo neka pravila koja su korištena na suđenjima, a koja su se često iznosila

kao dokazi o vještičarenju i zbog kojih se vrlo lako moglo završiti na vješalima: • Ako ste izvršili preljubu• Ako ste navodili ljude na druge bogove,• Ako ste silovani (ne ako ste silovali, već silovani!)• Ako ste posadili više od jedne vrste sjemenki u polje• Ako ste dotaknuli mrtvu svinju• Ako ste nosili odjeću od više vrsta tkanine• Ako imate ‘okruglu’ frizuru• Ako imate pletenice u kosi• Ako ste dopustili vještici da živi…



“Tata joj je izabrao ime, punih šest godina prije nego se rodila. Prepustio mi je izbor muškog imena, jer je on čekao kćer. Tih šest godina sam se nastojala izliječiti, da je možemo imati. Sve sam isplanirala. Čim su mi došli prvi dobri nalazi, odlučili smo postati roditelji. Kad sam otkrila da sam trudna, mislila sam da će život biti isti, samo ljepši. Za jednog važnog člana obitelji bogatiji. Dva mjeseca je sve bilo u redu, a onda su krenule konstantne mučnine i povišen šećer, zbog kojeg sam morala na dijetu da izbjegnem inzulin. Trudnoću je trebalo održavati, morala sam ležati. Svu robicu za našu djevojčicu kupio je suprug sam, prema mome popisu. Tada sam mislila, neka to izguram do kraja i sve će opet biti kako treba.

KOMPLIKACIJE NA PORODUNa porodu je došlo do komplikacija, zapela je u porođajnom kanalu. Porodio me predstojnik klinike kojeg su pozvali da hitno dođe. Sjećam se da nije zaplakala kao druge bebe koje sam čula iz rađaone. Rekli su mi da je sve u redu, ali nisam je držala na prsima ni dojila kao druge nove mame. Nakon toga je uslijedila žutica, s kojom nas puštaju kući. Sljedeće je refluks, zbog kojeg ne napreduje dobro na kilaži. Po cijele noći je budna i neutješno plače, ne mogu je smiriti. Nakon nekoliko mjeseci sve dolazi na svoje, ona hvata noć i dobro jede. Tako je sve do njenih 13 mjeseci, kad jedna blaga viroza prelazi u gripu, a gripa u upalu pluća i oba uha.

OČI SU JOJ UGASILENakon dva i pol mjeseca bolesti, Kira više nije ista. Najprije sam primijetila da su joj oči ‘ugasile’, kao da je stalno zagledana. Počela je odbijati hranu koju je do jučer rado jela, povraćala bi na najmanju mrvicu, gušila se jer nije znala žvakati. Polako se pojavljuju i drugi simptomi koji ukazuju da razvoj nije uredan: stereotipije (mahanje igračkama ispred očiju, okretanje kotača satima) i eholalije (ponavljanje određenih riječi ili fraza). Jezik se razvija, ali ne u svrhu komunikacije. Ne traži ni jesti ni piti, ne odgovara ni sa ‘da’ ili ‘ne’, iako govori u kratkim rečenicama. Nema pokazne geste, kontakt očima je slab, slabo razumije. Na moje inzistiranje da odemo na pregled kod struke, dobivam uputnicu za psihologa, gdje su moje sumnje potvrđene. Naš život se tada u potpunosti mijenja, sve nadalje podređeno je terapijama. Ne mislim da sam autizmu objavila rat, potreba da joj pomognem bila je čisto nagonska. I inače sam takva, zapažam, volim biti od pomoći. Tim više kad se radi o vlastitom djetetu, tad imate neku posebnu motivaciju i energiju. Nitko nam nije davao nade da bi Kira jednom mogla u redovnu školu. Kako bih kojeg stručnjaka pitala, slijegali bi ramenima. Autizam je nepredvidiv, ali prve prognoze nisu bile dobre. Fiksirala sam se na jedan jedini cilj, da se dovoljno osposobimo do škole. Učile smo svakoga dana. Bilo je strašno iscrpljujuće, jer učiš s djetetom koje te udara gdje stigne, grize, grebe, čupa, koje se baca po podu i viče, nemaš ni osnovnu suradnju. Tako je sve do njene 5. godine, ali ne odustajem. Kakvi god uvjeti bili, nas dvije ćemo učiti. Jednom će se naviknuti, jednom ćemo uspjeti.

BEZ POMOćI ASISTENTAOd 5. godine nadalje njen napredak je strelovit i uzastopan. Na svim poljima hvata korak sa vršnjacima. Iako tad već sve razumije, nikada ne spominje svoje poteškoće i ne

MOJE DIJETE, MOJ UZOR


dopušta da zaostaje. Ima iznimnu memoriju, tu je čak i naprednija u odnosu na redovnu djecu. Zbog slabije grafomotorike školu ipak upisuje s godinom odgode, redovnu školu, po redovnom programu, bez pomoći asistenta u nastavi. To je tek početak njenog života, a vrhunac moga. Ne znam hoće li išta poslije biti važnije od toga. Osim redovne škole, imala sam samo još jedan san, da mi jednoga dana bude samostalna. Odbijam misliti da u tome nećemo uspjeti, sve smo prepreke do sada uspjele preskočiti. Mnogim roditeljima djece u autističnom spektru Kira je nada i inspiracija, a meni uzor svih uzora. Toliki je napredak ostvarila, da su joj nedavno maknuli dijagnozu autizma. Osjećala sam se kao ponovno rođena. Tijekom najtežih godina, shvatila sam u čemu sam dobra. Prije toga nikad nisam znala što želim biti. Sada znam da želim s djecom raditi. Na neki način autizam me srušio, da bi me ponovo izgradio.

Danas mogu slobodno reći, mene je moje dijete stvorilo.” kaže Živana Kirina majka.

ŽELI JOŠ VIŠE POMOćI DRUGIMANeki ljudi se vole žaliti, a neki ljudi vole slaviti svoje pobjede. Neki ljudi se prepuste, a neki se odluče boriti. Bez obzira ne sve što je prošla, Živana je pronašla snagu i vrijeme da upiše fakultet koji je morala prekinuti. Studira na Filozofskom fakultetu engleski jezik i književnost, te filozofiju. Njezina želja je nastaviti raditi s djecom pa je pohađala i edukaciju za tehničara primijenjene analize ponašanja (ABA). Grana psihologije koja pomaže rehabilitaciji djece s raznim poteškoćama. Volontira i u sklopu akcije “Živa biblioteka” koja funkcionira kao i svaka druga biblioteka osim što su knjige ljudi koji odgovaraju na pitanja čitatelja. I tu Živana, njena majka, uz ostale ljude na neki način educira ljude i jača empatiju prema drugačijima.

Jedan vodonoša imao je dvije posude, koje bi svakodnevno po nekoliko puta nosio na ramenima, na motki, jednu s jedne, drugu sa druge strane. Jedna od posuda malo je napukla, druga je bila čitava. Kada bi na izvoru napunio obje posude vodonoša bi krenuo putem prema gospodarovoj kući. Do kuće ona napukla kanta ostala bi samo do pola puna jer bi voda po putu iscurila iz pukotine. Čitava posuda bila je ponosna sama na sebe dok je napukla bila tužna zbog svoje pukotine i vode koja bi iscurila. Jednog je dana rekla svom vodonoši kako je tužna i kako se želi ispričati zbog svoje neuspješnosti.“Sramim se i htjela bih ti se izviniti.”“Zašto?” pitao je vodonoša.„Zbog moje pukotine ti moraš češće po vodu i naporno ti je”, rekla je posuda.

“Kad se budemo vraćali gospodarovoj kući nešto ću ti pokazati”, reče stari vodonoša svojoj posudi. Dok su tako hodali od izvora prema

gospodarovoj kući vodonoša je posudi pokazao cvijeće uz stazu kojom su prolazili. Posuda je sada po prvi put primijetila to cvijeće. Do sad bi uvijek razmišljala samo o svojoj pukotini i o tome koliko će vode uspjeti da donese do gospodareve kuće. Malo se oraspoložila, ali je i dalje bila zabrinuta. Vodonoša joj tada reče: “Jesi li primijetila da je cvijeća bilo puno više na tvojoj strani staze? To je zato što ga ti

zalivaš dok hodamo kući. Oduvijek znam za tvoju pukotinu i evo, shvatio sam da je i ona tu s razlogom. Ovo mi cvijeće uljepšava put i olakšava posao. Osim toga, svako malo uberem buket i njime ukrasim gospodarev stol. Da ti nisi napukla,cvijeća bi bilo puno manje…“

NAPUKLA KOFA


U ovom tekstu ćemo vam probati objasniti suštinske razlike, tako da se lakše odlučite za manuelna ili elektromotorna invalidska kolica. Objasnit ćemo i kako da ih odaberite tako da vam budu što ugodnija za korištenje.

Manuelna ili elektromotorna?Invalidska kolica mogu znatno poboljšati kvalitetu života. Kupovina ili nabavljanje kolica u slučajevima kada imate zdravstveno stanje koje utječe na vaše hodanje, znači da možete nastaviti da radite stvari koje volite.Za početak ćemo ih podijeliti u dvije glavne kategorije: manuelna invalidska kolica (pokreću se vlastitom snagom) i električna ili elektromotorna invalidska kolica (napajaju ih akumulator a pokreće elektromotor). Mnoge osobe koriste skuter koji je teško svrstati u klasična invalidska kolica ali imaju mnogostruke prednosti u slučaju da ste sposobni da ih koristite (transfer, kontrola gornji dijela tijela, snaga u rukama…).

Manuelna invalidska kolicaManuelna invalidska kolica će vam pomoći da i dalje vodite aktivan društveni život bez obzira na invaliditet ili zdravstvene probleme koje imate. Razmislite dobro koliko je vaše hodanje otežano ili ugroženo, koliko vremena provodite na otvorenom ili zatvorenom prostoru, te da li prelazite duge relacije.Bez obzira na sve ovo, za korišćenje manuelnih kolica morate imati i dovoljno snage u rukama i biti u mogućnosti koliko-toliko kontrolisati gornji dio tijela.Manuelna invalidska kolica su najbolja u slučaju ako možete hodati – ako na primjer hodate koristeći štap ili štake.Ako to nije slučaj, u startu vam preporučujemo elektromotorna. Čak i ako imate asistenta, jer sloboda pri kretanju je nešto što je ključno za svaku osobu u kolicima. Ako pak iz nekog razloga elektromotorna kolica ne dolaze u obzir, obratite pažnju na širok izbor modela

koji raspolažu sa push-ručkama pogodnim za guranje od strane drugih lica.Takođe manuelna invalidska kolica imaju velike zadnje točkove i omogućavaju lakše prelaženje prepreka kao što su pragovi, manja stepeništa i slično.Ako ste sposobni da samostalno upravljate manuelnim kolicima, bit će vam ih mnogo lakše transportirati što će vam dati dodatnu slobodu. Kada su modeli u pitanju, postoje 3 osnovna tipa manuelnih invalidskih kolica:• Ultra laka – preporučena gotovo uvijek kod mlađe populacije koja ima i najmanje pokrete u rukama (tetraplegija C5-C6) zbog korištenja dodataka kao što su monocikl (handbike) i drugi. Također dugo godina ostaju konzistentna i čvrsta.• Laka sklopiva – su takođe dobra univerzalna kolica koje su laka a isto tako se lako sklapaju i zauzimaju malo prostora prilikom transporta. Ne preporučuje se za mnogo aktivne korisnike (mlađi paraplegičari),• Obična – teška, nezgrapna sa loše postavljenim naslonjačem. Preporučuje se za privremenu upotrebu i kod starih lica.Razmislite dvaput ako niste sigurni koji tip vam je potreban – potrudite se da izaberete pravi. Ponekad ćete voditi veliku borbu sa Fondom ili ljekarom koji vam propisuje ista, ali ne odustajte.

INVALIDSKA KOLICA - KAKO ODABRATI PRAVA


Električna ili elektromotorna invalidska kolicaElektrični pogon je idealan ako nemate snage ili izdržljivosti kod korištenja manuelnih invalidskih kolica, a ne želite da se oslanjate na guranje od strane drugih osoba. Također su dobra ako prelazite duže relacije ili idete na duža putovanja u invalidskim kolicima.Dobro je obratiti i pažnju na podlogu na kojoj ćete se kretati, jer ulice i makadamski putevi, kao i oni popločani kamenom, su jako nezgodni za kretanje manuelnim. Sa druge strane, elektromotorna kolica mogu da savladaju prepreke u vidu pragova ili stepenica samo u rasponu od 5 do 10 centimetara. Postoji širok izbor modela na raspolaganju, najbolje ih je podijeliti u tri kategorije:• Unutarnji / prijenosni: za upotrebu kod kuće,

ili u mjestima s glatkim podlogama kao što su trgovački centri ili vrtni centri. Obično ih je lako sklopiti i staviti u prtljažnik automobila.• Vanjski: će imati veći točak za savladavanje neravnog terena, kao i suspenziju kako bi pogon bio više udoban. Obično se može koristiti u zatvorenom prostoru, ali njihova veća dimenzija može značiti i da se ne uklapaju kroz neka vrata.• Unutarnji / vanjski: dizajniran da ponudi najbolje od oba svijeta. Neće biti tako lagan i prenosiv kao neki modeli, niti robustan kao ostali, ali može pružiti dobar balans funkcija.

Pogon na elektromotornim kolicimaNajčešći tip ‘kontrole pogona” na električnim, odnosno elektromotornim kolicima je džojstik postavljen na jednom od naslona za ruke. U teoriji, to su vrlo jednostavni uređaji, iako ponekad može biti teško naučiti upravljati. Neke kompanije nude druge vrste upravljanja, kao što su kontrola upravljača slična skuteru.

RampaAko imate stepenice do vaše kuće ili male promjene nivoa, te kod transporta, prijenosne rampe su od suštinskog značaja. One su dostupne u raznim izvedbama i od različitih materijala, širine i dužine, ovisno o vašim potrebama, tako da je i u ovom slučaju važno vaše istraživanje prije kupnje. Pored kolica, veliku ulogu igra jastuk i naslonjač, o čemu ćemo takođe pisati u jednom od narednih članaka.

Autor: Slobodan Miletić


Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu kako izgleda najljepša žena na svijetu. Jedan je volio plameno-crne, sa kao ugalj očima i sa vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo-plave oč i , beskra jno duboke, kao nebo. Trećem su, ipak, najdraže bile one sa smeđim očima, tople i nasmijane…A za kosu, jedan je govorio da su l j epše žene s kraćom kosom, a drugi je tvrdio s dužom. Jedni su se oduševljavali onima s visokim i veličanstvenim držanjem… a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama.

I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtačniji i nije prestajao uvjeravati one druge u ispravnost svog suda. Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke suglasnosti,

napokon odlučiše da odu do jednog mudrog čov jeka i da čuju njegovo mišljenje: “ P o č e l i s m o raspravljati“, rekoše mu, “i nismo se nikako uspjel i razumjeti. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najl jepša žena na svijetu?” Dugo je starac gledao u

bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući… i naposljetku odgovori s ove tri riječi: “Ona koju voliš!”

ONA KOJU VOLIŠ

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg nebaNeće vas grijat k’o što ovo grije;gorki su tamo zalogaji hljebaGdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?!A majka vaša zemlja vam je ova;Bacite pogled po kršu i polju,Svuda su groblja vaših pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu divi,Uzori svijetli, što je branit znaše,U ovoj zemlji ostanite i vi,I za nju dajte vrelo krvi vaše. K’o pusta grana, kad jesenja krilaTrgnu joj lisje i pokose ledom,Bez vas bi majka domovina bila;A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,Vrat'te se njojzi u naručja sveta;Živite zato da možete mrijetiNa nijemom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i voli,A tamo niko poznati vas neće;Bolji su svoji krševi i goliNo cvijetna polja kud se tuđin kreće. Ovdje vam svako bratski ruku steže -U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;Za ove krše sve vas, sve vas veže:Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta. Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg nebaNeće vas grijat k’o što ovo grije, -Gorki su tamo zalogaji hljebaGdje svoga nema i gdje brata nije...

-Aleksa Šantić-

“OSTAJTE OVDJE”


Čujem da ti se sin oženio, i kćerka udala!!! Deder kakva ti je snaha? Da čujem...- Ma šuti draga. Ne d'o Bog nikom... Takvog insana još srela nisam. Ne da sinu disat'. Ujutro on gospođi nosi doručak u krevet, k'o da je carica. To u nju gleda kad govori, ma k'o da je opsihren s njom. A ne smije mrdnut’ bez nje il' što je neće pitat'. A da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže... samo sanjat’ o tome može. Juče ga zatekoh kako usisava. Kod mene nije znao ni kako usisivač izgleda. Najviše me pogodi što snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda, pa ja moram, stara, pogled skretat'. Svašta insan doživi, ali da ću dočekat' da mi sin bude papučar - ni u snu snila nisam...- Šta ćeš draga moja, takve dobričike vazda safataju rospije, nego kakav ti je zet?Sagovornici se popravi raspoloženje, nasmija

se, te s ponosom poče: -E Bog me počastio sa zetom. Da znaš kakav je to insan i kako je pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti bona ujutro ustane pa joj doručak napravi, odnese u krevet, kaže nek se odmori, vazda nešto po kući radi. Da vidiš kad ona šta priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda k'o da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi. A kako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, il' joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje... Sve nju pita ''dušice, hoćemo l' ovo, možemo l' ono, sviđa l' ti se...'' Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, u krilo stavi, a ja onda, kad vidim kakav je to insan i kako je voli, sve bih plakala od sreće...

TAKO TI JE TO...

BEZBJEDNOSTOde zec kod medvjeda u prodavnicu i pita:-Imate li 1kg borovnica?Medvjed kaže da nema.I tako naredna 3 dana.5. dan ponovo Zeka pita:-Imate li 1kg borovnica?Medvjed kaže:-Ako još jednom pitaš za borovnice, uzet ću ekser i zakucat ću te da visiš na grani.Sljedećeg dana dolazi zeka i pita:-Imate li 1kg eksera?Medvjed kaže:-Nema.Pita zeka:-Imate li 1kg borovnica?

ZNA ŽENAPoslije razgovora u kafani sa društvom i nekoliko popijenih čašica, muž rješava da konačno postavi stvari u kući kako treba. Vrati se, zalupi vrata, unese se ženi u lice i vikne:- Od sada ima da slušaš šta ti kažem. Sad skuhaj ručak, serviraj ga na sto i onda se gubi gore da peglaš moju odjeću. Večeras izlazim sa društvom a ti ima da ostaneš kući i da pozavršavaš poslove. I još nešto, pogodi ko će od sada da mi pere noge i kosu i da me brije? Pogrebnik. – odgovori žena..

NE ZOVI MEŽena viče na muža preko telefona: “Lijepo sam ti rekla da dolazim za 5 minuta! I šta me zivkaš svakih pola sata?!”


ŠARENA STRANA

SPORT

PONOS UZ INVALIDITET

U ovom broju vam predstavljamo Almu Hodžić, uspješnu djevojku sa invaliditetom. Rođena je 08. 12. 1990. godine sa urođenom anomalijom - nedostatak lijeve podlaktice. Ova vedra i nasmijana djevojka, bez obzira na sve, grabi kroz život krupnim koracima i svakim danom dokazuje da invaliditet ne mora biti prepreka.INICIJATIVA: Kako je počela vaša priča sa streljaštvom, kada ste otkrili da imate taj talenat, šta to za vas znači?Od nedavno sam počela da treniram streljaštvo, možda za neke malo neobičan sport i postala članica Streljačkog sportskog kluba „Konjuh“ Živinice. Tek sam na početku tog nekog sportskog puta i svaki trening me ispunjava srećom i zadovoljstvom. Za godinu dana koliko sam u sportu, ostvarila sam znatne rezultate, možda čak i veće nego neka osoba bez invaliditeta koja je mojih godina. Moje prvo takmičenje je bio Kup Federacije Bosne i Hercegovine gdje sam osvojila drugo mjesto. To mi je bila prekretnica i motiv da nastavim sve više trenirati, te sam nakon tog takmičenja bila na Državnom takmičenju gdje sam osvojila treće mjesto a kada su turniri u pitanju, tu sam prva ili druga mjesta osvajala. Zahvaljujući mojim rezultatima uspjela sam ući u uži krug za izbor sportiste TK i uopće sportiste godine. Moja ekipa, tj. ženska ekipa osoba sa invaliditetom je bila najbolja 2016. godine kada su žene u pitanju.

INICIJATIVA: Žena s invaliditetom i sport. Ima li predrasuda po tom pitanju, kakva su vaša iskustva?Drago mi je da imam priliku da treniram nešto, jer samim tim što sam žena koja se odlučila za taj sport je čudno, ali je društvu još veće „čudo“ to što sam osoba sa invaliditetom i još treniram muški sport. Ali mene nije briga šta ljudi misle jer radim ono što volim. O iskustvu kao žena u sportu za osobe sa invaliditetom

nosim samo lijepa iskustva. Malo nas je, pa sam valjda sa te strane dobro prihvaćena. Ljudi me gledaju sa divljenjem, barem to ja tako osjećam.

INICIJATIVA: Kakvi su vaši planovi za budućnost?U svakom slučaju, volje i želje mi neće nedostajati. Sve sam postigla sopstvenim radom i trudom, uz podršku i neizmjerno poštovanje od strane porodice i prijatelja.. Moja misija je da se aktivno bavim streljaštvom, da što više treniram. Vizija mi je da odem na sljedeće paraolimpijske igre, ostvarim dobar rezultat i da budem pozitivan primjer ostalima. „Želim, hoću i mogu“ su sasvim dovoljni preduslovi za velike stvari.

Kišić A.


informativni centar za osobe - ic-lotos.org.ba

Documents