Mirko Kova~

45

Intelektualci i zlo�

Nema kaše koju intelektualci nisu zakuhali, nema svinjarije u kojoj nisu sudjelovali, nema te enciklopedije u koju bi mogle stati sve gadosti što

su ih po~inili pjesnici, umjetnici ili filozofi. Iako sve to znamo, ipak se svaki put lecnemo kad ~ujemo kako se intelektualac koji koristi javnu rije~ i ima utjecaja u društvu otvoreno stavlja na stranu zla. I svaki put se uvjeravamo kako povijest nije u~iteljica života, nego možebitno trova~ica. Ili je doista to~no ono što je negdje rekla Lukácseva u~enica Agnes Heller da je u suvremenom svijetu sve teže uspostaviti “razlikovnu vrijednosnu sliku”. Ili nam pak samo Bog može pomoći u razlikovanju dobra od zla.

Njema~ki pisac H. M. Enzensberger tvrdi da intelektualci koketiraju sa zlom, te da je “notorna njihova ljubav prema zlo~inu, prema sotonskom autsajderu, prema razaranju civlizacije”, te u jednom svom tekstu navodi onaj već ~uveni “intelektualni nadrealizam” A. Bretona koji je izjavio da se nadrealisti~ko djelo može jednostavno ostvariti ako se “s pištoljem u ruci izađe na ulicu i nasumice puca po svjetini”. Slavni francuski pisac Céline spo~itnuo je jednom zgodom njema~kom kolegi, tada nacisti~kom ugledniku Ernstu J�ngeru, da vojnici nisu dovoljno djelotvorni u pokolju i uništenju Židova. Lenjinovo djelo, Lenjinovu krilaticu da je i drumsko razbojstvo dopušteno ako je korisno za revoluciju, Pasolini je nazvao “najljepšom poemom akcije”. Mogli bismo dugo i naširoko nizati ovakve i sli~ne primjere, jer je povijest intelektualne nastranosti gotovo beskrajna.

� Ze Sveske su privilegovane, uz dopuštenje autora, da objave ponovno tekst koji je izvorno izišao 30.

studenog 1998. u Feral Tribune, što svjedo~i da iznimni kriti~ki uvidi u pervertiranu zbilju ne zastarijevaju. Autor je, konzistentan svom intelektualnom senzibilitetu razotkrio s kojom lakoćom se da ukrcati kao slijepi putnik na autoironijski Kon-tiki, odnosno neuvijeno i neumoljivo je progovorio o Horacijevom genus irritabile vatum! (razdražljivom pjesni~kom soju), tim zna~ajnije što mu i sam nedvosmisleno pripada..., no s onu stra-nu uvriježenih predrasuda

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

46

U zloj književni~koj i intelektualnoj sorti nismo nikada oskudijevali. Sve što je naopako ovdje se, na našoj grudi, s lakoćom primalo i cvjetalo. I u ovom ~asu kod nas se trse intelektualci koji podupiru ideje drumskog i svakog drugog razbojstva samo ako je to za stvar državotvornu, kao god što su, koliko ju~er, možda ti isti tipovi, pripomagali procvatu nakaznih ideologija. Ti vražji šegrti idu njuhom tamo gdje se ćuti opa~ina i gdje se može dati neki obol “kulturi zla”. Njih opre~nosti ideološke ne uzbuđuju samo ako u njima postoji klica destrukcije. I uvijek se na kraju, kada sva zla minu, a đavolji ples utihne, nađu rije~i opravdanja za nestašne intelektualce i njihove brbljarije. Omalovažava se težina i zna~aj opakih rije~i, pripisuje im se poza ili gluma, a mnogo toga odbija se i na sklonost intelektualaca da budu u kontri, pa makar i u kontri dobru. Istina, bilo je nekih suđenja piscima i filozofima, ali nikad kao intelektualnim zlicama, već prije kao ekshibicionistima ili ridikulima. Ne mislim da treba bilo kojeg umjetnika goniti zbog neke njegove neodgovorne izjave ma koliko bila naopaka, jer potreba za isticanjem gotovo je prirodna umjetnikova crta, ali kad se neodgovorno ponašaju pisci koji su se prišljam~ili uz ovu ili onu politiku, onda im treba nametnuti politi~ku odgovornost i istjerati njihove demone na ~istac.

Kada hrvatski književnik, jošte akademik, svojedobno predsjednik Hrvatskoga sabora, Nedjeljko Mihanović, izjavi kako je u logoru Jasenovac bilo zabavno i kako se ondje davala Mala Floramye, onda to ozbiljni ljudi prezirno poprate, kao eto ne zaslužuje taj ridikul njihovu pozornost, a takve “bedastoće” stvar su njegova karaktera. ^ovjek koji drži do sebe ~uvat će se i najmanjeg cinizima barem kad je rije~ o žrtvama, do~im će nitkov upravo tu razotkriti svoju ništavnu dušu. Isto tako, srpski publicist i slikar, svojedobno je uskliknuo kako je Sarajevo u plamenu najljepši prizor što ga je ikada doživio. Taj je “mali Neron” u beogradskom ~asopisu Profil (10. listopada 1998.), sklepao dosadnu odu masovnom ubojici Radovanu Karadžiću. Taj intelektualac javno se divi nekom anonimnom srpskom borcu, “neznanom junaku”, kako ga naziva, koji je od njega kao senatora Republike Srpske i vojnog savjetnika zatražio “nešto malo kemikalija i odriješene ruke”, pa će on za pola sata skinuti Sarajevo s dnevnog reda.

Ali ta dvojica ovdje spomenutih intelektualaca nisu nikako usamljeni, niti je njihov “rje~nik jeze” nešto originalno; takve srpsko-hrvatske braće na ovim kužnim prostorima ima i previše da to već postaje na~in mišljenja, pa je ovdje uvijek šokantnije ako se neki pisac zalaže za nešto dobro i pokazuje barem

Zeni~ke sveske

4�

malo ljudskosti. Možda je doista otmjenije ne baviti se “pisanijama” ovakvih tipova, a njihove izjave ignorirati, pa ipak mi se ~ini da netko mora to duhovno sakaćenje registrirati, makar prezirno i ironi~no, jer rije~i takvih kretena nisu posve bezazlene, to prije što znaju pasti na plodno tlo. Da su unatrag koju godinu Mihanovićevi državotvorni dvojnici i vlasnici logora Dretelj znali za taj književnikov podatak iz Jasenovca, onda bi zasigurno pod glazbenom kulisom Male Floramye, ti baštinici tisućgodišnje kulture, još slađe mu~ili i ubijali svoje susjede muslimane.

Mihanovići i njima sli~ni nisu sami po sebi važni, razboriti ljudi danomice nas uvjeravaju kako je pretjerano pridavati im neki zna~aj, ali ja mislim da su takovi utjelovljenje režima u Srbiji i Hrvatskoj. Jer da nije tako, njihova bi javna stajališta bila osporena od službene politike, ili u najmanju ruku ignorirana, a oni su za naopako svoje djelovanje nagrađeni, pa je, primjerice, Mihanović namješten kao savjetnik predsjednika Republike Hrvatske i to za pitanja ćudoređa. Nema nikakve dvojbe da poglavar dijeli mnoga svoja stajališta s novim savjetnikom, pa i takva da je Jasenovac bio tek jedan operetski ~in povijesti. Savjetnik je tu da formulira ono što se gospodar ipak ustru~ava izustiti, ponajprije zbog dužnosti koju obnaša. Njihovi su pogledi istovjetni, pa tu neće biti nekog velikog savjetni~kog posla; neće se taj moralni gigant pretrgnuti radeći na tome da urazumi svoga gospodara i uskladi njegove nesređene misli, niti da ga podu~ava u tome što jest moralno, a što nije. Tu bi pravo zanimanje moglo biti: preinaka moralnih vrijednosti, ali za takav posao potreban je sposobniji savjetnik.

^itali smo nedavno kako je nekadašnji bakteriolog u logoru Auschwitz dr. Hans M�nch još i danas fasciniran Josefom Mengeleom kao “najsimpati~nijim kolegom” koji je savjesno dostavljao materijal za analizu: glave, jetru, moždanu srž itd. Na pitanje novinara Spiegela što za njega danas zna~i Auschwitz, dr. M�nch je odgovorio: “Ništa!” Još je dodao da se isto~ni Židovi “nisu mogli kvalificirati kao ljudska bića”, te da su bili “odvratne sluge”. Ali u demokratskom i pravnom poretku to nije moglo proći kao bilo kakvo stara~ko naklapanje, pa je Državno tužilaštvo u M�nchenu pokrenulo istražni postupak protiv osamdeset sedmogodišnjeg dr. Hansa M�ncha, a javno mnijenje osudilo je toga monstruma. Kod nas su stvari posve druk~ije; mi naša ~udovišta nagrađujemo!

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

4�

Svaki je ~ovjek otvoren za dobro i lo{e, stara je filozofska misao, pa se intelektualci ne mogu izuzeti iz onoga što ~ini ljudsku prirodu. Ako se neki ~ovjek bez moći spoznaje i ćudorednog odgoja može rugati žrtvama i veseliti se nad prizorom Sarajeva u plamenu, možemo ga samo žaliti, možemo njegovu izopa~enost prezreti i takvog zlo~initelja nazvati pravim imenom, ali ako je takva nula uza sve i publicist, ili pak savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, onda je naša ljudska obaveza svuda i na svakom mjestu prokazati takvu intelektualnu vrstu. Tko god pripada “moralnoj rasi” dužan je biti protiv države koja se di~i nemoralom. To~no je rekao Romain Rolland: “Svaka država zaudara.” A kako tek zaudaraju one države u kojima državotvorstvo dominira kao vladajuća ideologija!