AGENCIJA ZA ZA ŠTITU TR 1 ioIi^QG~K!ATJECflfjJA~

Datum p rim itka 2 3 “ 03 ' 2016 ^UP/To34^03n3-joi /047 437-09/74-2016-217

REPUBLIKA HRVATSKA VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B Frankopanska 16

Poslovni broj: UsII-39/15-10

U IM E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasminke Jenjić predsjednice vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, uz sudjelovanje Biserke Cerovski, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ilirija d.d. za ugostiteljstvo i turizam, Tina Ujevića 7, Biograd na moru, zastupan po predsjedniku uprave Goranu Ražnjeviću, odnosno po opunomoćeniku Branimiru Grbiću, dipl. iur., rukovoditelju pravne službe, Hrvatske gospodarske komore iz Zagreba, Rooseveltov trg 2, koju zastupaMarine Punat d.o.o.. Puntice 7. Punat. oo opunomoćeniku iz

, Adriatic CroatiaInternational Club d.d., Maršala Tita 151, Opatija, kojeg zastupa opunomoćenica

MarinaDalmacija d.o.o. iz Bibinia - Sukošan i Marina Borik d.o.o.. Obala kneza Domagoja 1. Zadar, zastupana po

Marina Šibenik d.o.o.,Obala Jerka Šižgorića 1, Šibenik, kojeg zastupaju opunomoćenici

IvanaTehnomont d.d.. Industriiska 4. Pula, kojeg zastupa opunomoćenik i

i Marina Hramina d.o.o., Put Gradine1, Murter, kojeg zastupa

, protiv tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Savska cesta 41/14, Zagreb, koju zastupa Mladen Cerovac mag. iur., predsjednik Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja, a po punomoći Josip Čulić, dipl. iur. i Vedran Zemljić, dipl.oec., radi poništenja rješenja, klasa: UP/I-034-03/13-01/047, urbroj: 580-09/74-2015-164 od 17. ožujka2015., u predmetu sklapanja zabranjenog sporazuma, nakon održane javne rasprave 10. ožujka 2016., 17. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e

Tužbeni zahtjevi se usvajaju.Poništava se iješenje tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja iz

Zagreba, klasa: UP/I-034-03/13-01/047, urbroj: 580-09/74-2015-164 od 17. ožujka 2015. i predmet vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-034-03/13- 01/047, urbroj: 580-09/74-2015-164 od 17. ožujka 2015. utvrđeno je u točki I. izreke da su poduzetnici Adriatic Croatia International Club d.d. iz Opatije, Brodogradilište i marina d.o.o.

iz Betine, Ilirija d.d. iz Biograda na moru, Marina Borik d.o.o. iz Zadra, Marina Dalmacija iz Sukošana, Marina Hramina d.o.o. iz Murtera, Marina Punat d.o.o. iz Punta, Marina Šibenik d.o.o. iz Šibenika, Tehnomont d.d. iz Pule i Udruženje poduzetnika Hrvatska gospodarska komora iz Zagreba, razmjenom informacija o budućim cijenama vezova u marinama u Republici Hrvatskoj, izvršenoj na sjednici Udruženja nautičkog turizma (marina) Hrvatske gospodarske komore od 25. listopada 2012. sklopili zabranjeni sporazum koji ima za cilj sptječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Točkom II. izreke rješenja utvrđeno je razdoblje trajanja zabranjenog sporazuma za pojedine poduzetnike iz točke I. iješenja a točkom III. izreke utvrđeno je da je zabranjeni sporazum iz točke I. izreke tog iješenja ex lege ništetan u smislu članka 8. stavka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Točkom IV. izreke su poduzetnicima iz točke I. rješenja izrečene upravno kaznene mjere, i to Adriatic Croatia International Club d.d. u iznosu od 1.117.000,00 kn, Brodogradilištu i marini d.o.o. u iznosu od 37.000,00 kn, Iliriji d.d. u iznosu od 197.000,00 kn, Marini Borik d.o.o. u iznosu od 40.000,00 kn, Marini Dalmacija d.o.o. u iznosu od326.000,00 kn, Marini Hramina d.o.o. u iznosu od 95.000,00 kn, Marini Punat d.o.o. u iznosu od 190.000,00 kn, Marini Šibenik d.o.o. u iznosu od 133.000,00 kn i Tehnomontu d.d. u iznosu od 128.000,00 kn s rokom izvršenja od 15 dana od dana pravomoćnosti iješenja.

Točkom V. izreke iješenja Udruženju poduzetnika Hrvatske gospodarske komore izrečena je simbolična upravno kaznena mjera u iznosu od 100.000,00 kn s rokom izvršenja 15 dana od dana pravomoćnosti iješenja.

Točkom VI. je zapriječena ovrha putem Porezne uprave Ministarstva financija, a točkom VII. izreke je određeno da će iješenje biti objavljeno u Narodnim novinama te na intemetskoj stranici Agencije.

Tužitelj Ilirija d.d. iz Biograda na moru osporio je navedeno rješenje tužbom zaprimljenom 5. svibnja 2015. pod brojem: UsII-39/15, navodeći razloge propisane odredbom Članka 67. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine“79/09. i 80/13.)- dalje ZZTN).

Prvenstveno osporava činjenična utvrđenja da bi na sjednici održanoj 25. listopada 2012. u Biogradu na moru sa drugim tužiteljima razmjenjivao podatke i informacije jer razmjena informacija po svom semantičkom pojmu podrazumijeva angažiranost više stranaka u međusobnoj interakciji i razgovoru te nužnost postojanja usuglašenosti volje poduzetnika koji sudjeluju u razmjeni informacija koja bi u tom slučaju dovela do antikompetitivnog ponašanja. To je u predmetnom slučaju izostalo je r se radilo o individualnoj izjavi predsjednika Udruženja danoj u svojstvu predsjednika uprave ACI-a i izrečenoj u neformalnoj atmosferi nakon završetka sjednice. Saslušani svjedoci u upravnom postupku su jasno i nedvosmisleno potvrdili da su čuli tu usputnu izjavu dok ostali izjavi nisu čuli, pa iskazi stranka nisu usmjereni na izbjegavanja odgovornosti već su logični, istiniti i odražavaju pravo Činjenično stanje.

Tužitelj nije imao mogućnosti na sjednici ograditi se od navedene izjave, a niti prilikom primitka zapisnika koja činjenica u postupku nije utvrđena. Konkretno tužitelj nije primio zapisnik sa sporne sjednice koji se dostavlja putem e-maila tek ponekad a ne u pravilu kako je tuženi u svom rješenju naveo.

Nadalje, tužitelj je svoje cjenike donio prije održane spome sjednice Udruženja, kao i inače početkom mjeseca listopada za narednu godinu zbog posebnosti poslovanja u turizmu i hotelijerstvu. Cjenik Marine Kornati za 2013. donesen je 9. listopada i javno objavljen, punih 15 dana prije održavanja sjednice te su cijene bile javno dostupne svim konkurentima i nisu se

mijenjale. Budući da razmjena informacijama o ranije javno objavljenim cijenama nije zabranjena smatra dokaznim pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Bitne povrede postupka sprječavaju ispitivanje zakonitosti rješenja je r strankama nije omogućeno da se očituju o bitnim činjenicama i okolnostima značajnim za rješavanje predmeta (tablice prikazane bez podataka) čime su onemogućeni u zaštiti svojih prava. Time

i drži povrijeđenim odredbu članka 53. stavka 5. točka 4. ZZTN-a, načelo izjašnjavanja■ 1 stranaka, načelo razmjernosti i materijalne istine, te članka 48. stavka 7. ZZTN-a.

Upozorava da načelo slobodne ocjene dokaza ne znači arbitramost u postupanju jer ocjena dokaza mora biti obrazložena te navedeni razlozi zašto i kojim dokazima se poklonila vjera, a drugima nije. Posebno upozorava na iskaz svjedoka urednikačasopisa ,,More“ koji ni na koji način nije zainteresiran za ishod postupka, a koji je jasno iskazao upravo u prilog tužiteljevih tvrdnji.

Tužitelj predlaže poništiti osporeno rješenje.Tuženi se u svom odgovoru protivi tužbi ističući kako iz zapisnika sa sjednice

Udruženja jasno i nedvojbeno proizlazi da su sudionici sjednice održane 25. listopada 2012. međusobno razmjenjivali informacije o cijenama vezova za sljedeću sezonu.

Što se tiče podataka u tablicama 1. i 2. pobijanog rješenja smatra da se radi o poslovnim tajnama iz članka 53. ZZTN-a, a podaci o prihodima stranaka na mjerodavnom tržištu te broju vezova u marinama su navedeni isključivo u svrhu prikaza stanja na mjerodavnom tržištu i tržišnom udjelu stranaka. Na tim podacima tuženi nije temeljio svoju odluku niti u konkretnom slučaju isti predstavljaju dokaze o postojanju zabranjenog sporazuma pa izostavljanjem podataka ni na koji način nije povrijeđeno pravo tužitelja na obranu niti načelo izjašnjavanja stranaka, načelo razmjernosti i materijalne istine.

Tuženi sumnja u prisutnost svjedoka tokom cijele sjednice jer za tonema dovoljno podataka u spisima predmeta.

Predlaže održavanje usmene rasprave u svrhu pravilnog rješavanja predmetnog spora i predlaže da Sud donese zajedničku presudu u povodu tužbi i ostalih tužitelja protiv istog upravnog akta te da nakon toga presudom odbije tužbene zahtjeve.

Hrvatska gospodarska komora iz Zagreba (daljerHGK) osporava iješenje tuženog tijela tužbom zaprimljenom 6. svibnja 2015. pod brojem: UsII-44/15,iz istih razloga kao tužitelj Ilirija d.d. Drži da se njegova uloga na sjednici od 25. listopada 2012. ne može podvesti pod odredbe članka 8. ZZTN-a, u smislu da je sudjelovao u zabranjenome sporazumu. Dosadašnja praksa je povredu članka 8. Zakona, odnosno 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije povezivala sa slučajevima postojanja posebne uloge u provedbi sporazuma, kada udruženje poduzima inicijativu, daje preporuke o cijenama, odnosno kada postoji zajednička volja poduzetnika okupljenih unutar zajedničke strukture koja teži usvojiti određeni način ponašanja. Tužitelj u predmetnoj stvari nije imao aktivnu ulogu, nije bilo nikakve inicijative s njegove strane koja bi prethodila zabranjenom sporazumu te nije u danoj situaciji postupao kao poduzetnik. Upozorava na odredbu Članka 1. Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori koji propisuje da je HGK samostalna stručno-poslovna organizacija koja promiče, zastupa i usklađuje interese svojih članica, a članice su sve pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost sa sjedištem na području RH i postaju članice Komore upisom u sudski registar.

Nadalje, Udruženje marina HGK djeluje u skladu s Poslovnikom o radu Udruženja, o radu udruženja odlučuju isključivo članovi udruženja, dakle pravne osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost. Kod organizacije sjednice udruženja Hrvatska gospodarska komora nastupa isključivo kao samostalna stručno poslovna organizacija sui generis koja daje tehničku podršku za održavanje sjednice u pogledu prostora, materijala, zapisničara i slično, a

nema nikakav utjecaj na dnevni red niti je s obzirom na sadržaj zapisnika postojala bilo kakva njezina aktivnost što bi se ticala zabranjenog sporazuma.

Upućuje na odgovarajuće stavove teorije i prakse Europskog suda za koje drži da potvrđuju njegovo stanovište da je HGK samo mjesto koordinacije postupanja članova koja ne dovodi do njegove posebne odgovornosti. Upućuje i na određenu praksu tuženoga u tom smislu te predlaže da Sud poništi osporeno rješenje.

Tuženi se protivi tužbi ističući d a je tužitelj udruženje poduzetnika čije je utemeljenje propisano zakonom a članstvo obvezno za sve pravne osobe, s posebnom zadaćom i odgovornošću osiguranja poštivanja zakona i drugih propisa od strane svojih članova. Sporna razmjena informacija odvijala se u sklopu Udruženja nautičkog turizma na sjednici od 25. listopada 2012. pa nedvojbeno postoji i odgovornost tužitelja za sklapanje zabranjenog sporazuma. Prilikom izricanja upravno kaznene mjere uzeo je u obzir da su aktivnosti tužitelja u navedenoj razmjeni bile manjeg značaja što se odrazio na visinu upravno kaznene mjere te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Marina Punat d.o.o. iz Punta osporila je navedeno rješenje tužbom zaprimljenom u sudu 8. svibnja 2015. pod brojem: UsII-46/15. Upozorava na dnevni red sjednice od 25. listopada 2012. koji se odnosi na osvrt na turističku sezonu 2012.u marinama, informaciju o izradi nacrta Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i informaciju o održanom sastanku u MPPI 24. listopada 2012., pa nalazi da se nesporno može utvrditi da cijene nisu bile predmet razmatranja ni dogovaranja. Sporna je jedna rečenica koja bi se mogla krivo protumačiti kada bi bila izvučena iz konteksta što je očito i ovdje slučaj. Upozorava pritom na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka u upravnom postupku, koji je vodiozapisnik, koji je predsjedavao sjednicom udruženja i dao navedenu izjavu i iskazsvjedoka koji je prisustvovao u svojstvu novinara. Smatra da je već uupravnom postupku dokazano iz sadržaja iskaza navedenih svjedoka da se radi o usputnoj koja nikako ne odražava zabranjeni sporazum što se tužiteljima osporenim rješenjem imputira.

Osporava i zakonitost utvrđivanja mjerodavnog tržišta upućujući na odredbu članka 7. ZZTN-a kao i način utvrđivanja upravno kaznene mjere nalazeći da ne postoji matematičko objašnjenje kako je upravo došlo do iskazanih iznosa pa nalazi da se upravni akt ne može ispitati što je povreda postupka koja traži poništenje iješenja.

Nadalje, za postojanje sporazuma je potrebno postojanje volje pri čemu upućuje na članak 249. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, što je u konkretnom slučaju izostalo. Dalje ukazuje na načine na koje se ostvaruje usklađeno djelovanje i upozorava na praksu Europskog suda prema kojoj se usklađeno djelovanje ne može osloniti isključivo na činjenicu paralelnog ponašanja poduzetnika, bez detaljnih ekonomskih analiza jer slično ponašanje konkurenata na tržištu može biti rezultat prilagođavanja postojećim tržišnim pozicijama. K tome je nužno dokazati neki oblik međusobnog kontakta koji utječe na ponašanje poduzetnika te je važno utvrditi je li došlo do nekog oblika suradnje.

Kod tužitelja su već bile formirane cijene za sljedeću godinu u skladu s proračunom, o čemu su iskaze na raspravi kod tuženoga dali papredlaže ponovno saslušanje navedenih svjedoka. Oni nisu čuli izjavu svjedoka nitiim je ikada dostavljen zapisnik pa se pokazuje dvojbenim način sklapanja eventualnog sporazuma. Osporava nadalje način na koji je utvrđeno vrijeme zabranjenog sporazuma te iznosi analizu cijena u 2013. među poduzetnicima u pitanju ukazujući da se radi o izrazito različitim cijenama sa znatnom razlikom povećanja cijena pojedinih sudionika što sve otklanja mogućnost postojanja usklađenog ponašanja kao rezultat zabranjenog sporazuma.

Predlaže zakazati raspravu pred Visokim upravnim sudom te nakon provedbe dokaznog postupka donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Tuženo tijelo u svom odgovoru protivi se tužbi jer smatra u postupku dokazanim da je navedenoj sjednici došlo do međusobnog razmjenjivanja informacija o cijenama vezano za sljedeću sezonu. Suglasan je s prijedlogom tužitelja za održavanje usmene rasprave ali se protivi prijedlogu za ponovnim saslušanjem svjedoka kao i ostalih predloženih svjedoka

U odnosu na navode vezane za upravno kaznenu mjeru upućuje na Uredbu o kriterijima za izricanje upravno kaznene mjere ("Narodne novine" 129/10. i 23/15.) a također tumači način utvrđivanja trajanja zabranjenog sporazuma te predlaže da sud nakon provedene rasprave odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj Adriatic Croatia International Club d.d. Opatija, dalje u tekstu ACI, tužbom zaprimljenom 11. svibnja 2015. pod brojem: UsII-50/15, osporava rješenje tuženog tijela u cijelosti nalazeći da nije osnovano na zakonu, posebno s obzirom na nepravilno utvrđeno činjenično stanje te povrede pravila postupka. Osporava da je na sjednici Udruženja marina 25. listopada 2012. došlo do sklapanja zabranjenog sporazuma koji ima za cilj sprečavanje, ograničenje ili narušavanje tržišnog natjecanja u smislu odredbe članka 8. ZZTN-a jer je navedeni zaključak izveden isključivo temeljem pogrešno zabilježene rečenice u zapisniku da nazočni za sljedeću godinu neće podizati cijene vezova a oni koji će podizati ići će s minimalnim poskupljenjem za postotak inflacije. To je izjavio , tadašnji direktortužitelja i predsjednik Udruženja što se nikako ne može generalizirati i imputirati svim nazočnima, kako je upravo izjavio i sam svjedok u svom iskazu na usmenoj raspravi, a potvrdio svjedok koji je vodio zapisnik. Smatra da je tuženi neosnovano odbio prihvatiti iskaze s obrazloženjem da su pristrani i zainteresirani za ishod postupka, upozoravajući da svjedok : u trenutku davanja izjave pred tuženom više nije bio ni na koji način povezan sa tužiteljem niti ostalim strankama u postupku.

Upozorava i na iskaz nepristranog svjedoka o okolnostima ukojima je sporna izjava dana pa tvrdi da ne postoji niti jedan valjani dokaz da bi bilo koji sudionik navedene sjednice udruženja raspravljao o cijeni vezova u marinama što je agencija pogrešno utvrdila.

Upozorava na odredbe o utvrđivanju činjenica i provođenju dokaznog postupka pred tuženikom primjenom Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. dalje u tekstu ZUP). Upućuje na sudsku praksu u određenim predmetima vezano uz utvrđivanje činjenica te kvalitetu dokaza, koji moraju biti čvrsti, precizni i konzistentni i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz indicijalno dokazivanje koje pretpostavlja poseban oprez.

Ukazuje i na primjenjivu Europsku praksu i značajnu presudu koja se u literaturi naziva Wood pulp II. što se tiče izmijenjenih stajališta u ranijoj sudskoj praksi na kojoj se temelji današnji kriterij za utvrđivanje postojanja usklađenog djelovanja. Smatra da tuženo tijelo nema čvrste, konkretne ili nedvojbene dokaze o protutržišnom kontaktu pa ukoliko istima ne raspolaže mora dokazati da je nakon navodnog kontakta na navedenoj sjednici došlo do usklađenog djelovanja koje se ne može drugačije objasniti osim dogovorom/ razmjenom informacija. Sporna izjava nikako ne može predstavljati čvrste, nedvojbene ikonzistentne dokaze razmjene strateških informacija među marinama a niti jednim drugim dokazom u tom smislu tuženi ne raspolaže a ni nakon sporne izjave nije došlo do paralelnog postupanja je r su svi sudionici formirali svoje cijene sukladno stanju na tržištu.

Navodi kako je u 2013. uveo novi način formiranja cijena vezova pa osnovne cijene nije dizao već su u pojedinima marinama i spuštale što je potvrđeno i tijekom tuženikove

analize (Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od svibnja 2014.). U tom smislu upućuje na priopćenja Europske komisije - Smjernice o primjeni članka 101. Ugovora0 funkcioniranju Europske unije na horizontalne sporazume o suradnji, određenu presudu Europskog suda, analizu cijena vezova ACI sustava te svoje cjenike za 2011., 2012. i 2013. godinu. Na osnovi izloženog predlaže da Sud poništi tuženo iješenje.

Tuženo tijelo u svom odgovoru protiv se tužbi, posebno naglašavajući d a je odluku donio temeljem izravnog materijalnog dokaza iz kojeg je vidljivo tko je sve sudjelovao na sjednici i o čemu se raspravljalo. Tuženi predlaže spajanje predmeta, održavanje usmene rasprave i odbijanje tužbenog zahtjeva.

Tužitelj se očitovao na tuženikom odgovoru na tužbu ponavljajući ukratko navode svoje tužbe.

Tužitelj Marina Dalmacija d.o.o. iz Sukošana i Marina Borik d.o.o. iz Zadra zajedničkom tužbom, također zaprimljenom 11. svibnja 2015. pod brojem: UsII-51/15 osporili su navedeno rješenje prije svega zahtijevajući održavanje glavne rasprave i izvođenje dokaza saslušanjem stranaka. Naglašavaju da podupiru tuženika u njegovim nastojanjima da spriječi kartelna ponašanja i protutržišna postupanja općenito ali ističu d a je pobijano rješenje protivno zakonu i primjenjivim kriterijima prava tržišnog natjecanja Europske unije i praksi suda Europske unije te čak i dosadašnjoj praksi tuženoga. Osporeno rješenje doneseno je na potpuno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnom primjenom materijalnog prava uz potpuno zanemarivanje hrvatskih pravnih standarda i nekritičnom primjenom dokumenata Europske komisije i prakse sudova EU. Tuženik je propustio konkretno i sadržajno analizirati1 identificirati mjerodavno tržište tako da nije utvrđeno radi li se o poduzetnicima koji su doista konkurenti.

Smatraju da tuženi ocjenjuje izvedene dokaze na paušalan, netransparentan način što govori da je postupak vođen tendenciozno a osporavaju i izračun trajanja navodnog zabranjenog sporazuma.

Tužitelji detaljno opisuju ozračje u kojem je održana sjednica udruženja 25. listopada 2012. naglašavajući d a je navedenu najavu dao isključivo jedan sudionik postupka, tadašnji predsjednik uprave ACI-a, usput i nakon formalnog završetka sjednice. Velika većina ostalih sudionika izjavu nije ni čula a iskazima svjedoka koji su je čuli tuženi nije poklonio vjeru.

Tužitelji su svoje cjenike izradili prije navedene sjednice te stoga nisu imali interesa u razmjeni nikakvih informacija o budućim cijenama, što je tuženi zanemario kao irelevantno.

S obzirom da se ističe postojanje horizontalnog sporazuma neophodno je utvrditi radi li se o poduzetnicima - konkurentima što pretpostavlja precizno utvrđivanje mjerodavnog tržišta u proizvodnom i zemljopisnom smislu, pa upućuju na praksu Europskog suda prema kojoj razmjena informacija između nekonkurenata nema nikakav učinak. S tim u vezi navode da marine u Hrvatskoj pružaju vrlo raznolike usluge po kvaliteti i po sadržaju pa se ne radi ni o transparentnom, jednostavnom niti o stabilnom, simetričnom tržištu te je teško ocijeniti jesu li proizvodi i usluge zamjenjivi, što je pretpostavka utvrđivanja mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu. Jedinstveno geografsko tržište najma veza na području Pule do Dubrovnika također nije moguće utvrditi jer dva udaljena objekta po logici stvari ne predstavljaju konkurenciju. Cijene su individualizirane u odnosu na sadržaj i ponudu svake marine i razlikuju se ovisno o nizu čimbenika što sve govori protiv stanovišta tuženoga o mjerodavnom tržištu u gospodarskom smislu.

Naglašavaju da se mora uzeti u obzir i sadržaj eventualnog sporazuma, ciljevi koji se njime namjeravaju ostvariti te ekonomski i pravni kontekst sporazuma jeT se mora utvrditi može li u konkretni sporazum uopće prouzročiti protutržišni učinak jer samo takav se smatra ograničavajućim po cilju, s čime u vezi upućuju na određenu presudu Europskog suda. S

obzirom da tuženi nije ocjenjivao je li u konkretnom slučaju došlo do razmjene informacija s ciljem narušavanja tržišnog natjecanja smatra osporeno rješenje manjkavim i neodrživim te protivnim sudskoj praksi EU.

Osporavaju i stopu inflacije koja je uzeta kao relevantna u spornoj stvari te skreću pozornost na točan i potpun sadržaj Smjernica o horizontalnim sporazumima te da sam pojam sporazuma podrazumijeva postojanje suglasnosti volja između najmanje dvije strane, uz što je potrebno dokazati da je svaki sudionik navodnog sporazuma bio svjestan značaja dogovora.

Tužitelji smatraju d a je obrazloženje osporenog iješenja manjkavo i protivno ZUP-u kao i način provođenja dokaza ukazujući koje odredbe ZUP-a tuženik povrijedio a zaključno ukazuju na dosadašnju praksu tuženoga u sličnim predmetima koja pokazuje nedosljednost u postupanju. Također navode da trajanje zabranjenog sporazuma nije pravilno određeno slijedom čega predlažu da se tužba usvoji i poništi u cijelosti osporeno iješenje.

Tuženo tijelo u svom odgovoru protivi se tužbi navodeći kako je kao interpretativni instrument koristio pravnu stečevinu Europske unije s obzirom da ZZTN i na njemu temeljeni podzakonski akti ne sadrže detaljnije odredbe niti razrađuju institut usklađenog djelovanja niti koncept razmjene informacija između konkurenata. Pri tome upućuje na odredbu članka 141.c. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1410/2007 od 13. veljače 2008.

Očituje se i na navode tužbe vezane uz precizno utvrđivanje mjerodavnog tržišta koje nije ključan element kod kartelnih sporazuma, za razliku od postupaka utvrđivanja zlouporabe vladajućeg položaja, osvrće se i na ostale navode tužbe pa predlaže da je sud kao neosnovanu odbije.

Tužitelji su se na tuženikov odgovor očitovali podnescima zaprimljenim u sudu 31. srpnja 2015. i 18. rujna 2015. pojašnjavajući argumente svoje tužbe. Prilažu presliku presude Europskog suda u predmetu C 67/13P Groupement des cartes bancaires vs Commission u kojem je naglašeno restriktivno tumačenje ograničenja tržišnog natjecanja prema cilju, što je suprotno onome sto je tuženik načinio u osporenom rješenju.

Tužitelj Marina Šibenik d.o.o. tužbom zaprimljenom je 11. svibnja 2015. pod brojem: UsII-52/15 osporava iješenje tuženog tijela ističući kao bitan prigovor da je kažnjen za povredu koju uopće nije počinio ni on niti itko od njegovih radnika jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da ga nije predstavljala ovlaštena osoba. Tužitelj, iako automatski član Hrvatske gospodarske komore, u Udruženju luka nautičkog turizma (marina) pri Hrvatskoj gospodarskoj komori uopće ne sudjeluje pa nije niti sudjelovao na spornoj sjednici 25. listopada 2012. Tijekom postupka pred tijelima tuženoga tužitelj je dokazivao, dostavljajući primjerke interne komunikacije e-poštom, da je svoj cjenik, zbog internih pravila i potreba velike internacionalne grupacije čiji je član, izradio prije navedene sjednice, pa nije imao nikakav interes u razmjeni informacija o budućim cijenama.

Posebno naglašava d a je kažnjen u predmetnoj stvari isključivo uslijed činjenice da su njegovi direktori ujedno i direktori društava Marine Dalmacija d.o.o. iz Sukošana i Marine Borik d.o.o. iz Zadra. S tim u vezi skreće pozornost na praksu suda EU u konkretnom predmetu Aristrain vs Commision ( predmet broj EU C-196/99 P ) gdje se navodi da jednostavna činjenica da temeljni kapital dvaju odvojenih trgovačkih društava drži ista osoba ili obitelj, nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da ta dva društva čine jednu gospodarsku cjelinu s posljedicom po pravo tržišnog natjecanja te da radnje jedne od tih društava budu pripisana drugom te da to drugo društvo bude odgovorno za plaćanje kazne prvog društva.

Tuženi je propustio saslušati tadašnje direktore tužitelja pa predlaže njihovo saslušanje.

8 Poslovni broj: UsII-39/15-10

Nadalje, tužitelj smatra da tuženi nije dokazao da razmjena informacija predstavlja zabranjen sporazum upozoravajući da kriteriji koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Europskoj uniji nemaju primat pred hrvatskim pravnim standardima.

U ostalome općenito iznosi jednako kao tužitelji Marina Dalmacija d.o.o. i Marina Borik d.o.o. te navodi d a j e već imao pripremljen cjenik za 2013. godinu a upozorava i na interpretaciju Smjernica o horizontalnim sporazumima od strane tuženoga koju ne drži dosljednom.

Zaključno predlaže da sud tužbeni zahtjev uvaži i poništi u cijelosti osporeno rješenje.Tuženi se protivi tužbi navodeći da sukladno odredbi članka 422. Zakona o

trgovačkim društvima poslove društva s ograničenom odgovornošću vodi uprava pa je na tužitelju da dokaže da članovi uprave tužitelja u konkretnom slučaju nisu sudjelovali u donošenju cjenika vezova za 2013. godinu.

Očituje se i na tumačenja tužitelja o pojmu sporazuma navodeći da se konkretnom radi o zabranjenom sporazumu u obliku usklađenog djelovanja.

Osvrće se i navode tužbe vezano uz utvrđivanje mjerodavnog tržišta kod pojedinih slučajeva povrede prava tržišnog natjecanja te na ostale navode tužbe ukazujući na određene dijelove osporenog rješenja, obrazlažući njegovu osnovanost. Obrazlaže i svoje stanovište o prihvaćanju odnosno neprihvaćanju pojedinih dokaznih sredstava kao što tumači i vrijeme trajanja zabranjenog sporazuma te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

Tužitelj se očitovao podnescima zaprimljenim u sudu 31. srpnja 2015. te 18. rujna 2015. obrazlažući detaljnije navode svoje tužbe uz što se poziva i na recentnu presudu Europskog suda vezano uz pojam ograničenja tržišnog natjecanja prema cilju.

Tužitelj Tehnomont d.d. iz Pule tužbom zaprimljenom 12. svibnja 2015. pod brojem: UsIl-55/15 osporava zakonitost utuženog iješenja prvenstveno u odnosu na mjerodavno tržište u proizvodnom smislu nalazeći da je rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog propisa - članka 7. ZZTN-a te Uredbe o načinu i kriterijima utvrđivanja mjerodavnog tržišta. Naime, Agencija, polazi od pogrešne pretpostavke da se marine svih poduzetnika nalaze u istoj kategoriji pa upućuje na odredbu članka 22. stavka 1. Pravilnika o razvrstavanju i kategorizaciji luka nautičkog turizma („Narodne novine“ broj 72/08.) Kategorije marine utvrđuje se ovisno o kvaliteti opreme i uređenja, standardu usluga, raznovrsnosti dopunskih usluga koje se turistima pružaju kao i ostalih usluga iz sadržaja na raspolaganju turistima u neposrednoj blizini te kvaliteti održavanja marine u cijelosti. Marine kojim upravljaju sudionici navodno zabranjenog sporazuma ne nalaze se u istoj kategoriji pa stoga nije moguće utvrditi mjerodavno tržište kao tržište pružanja usluga najma veza u marinama je r se pri utvrđivanju mjerodavnog tržišta polazi od kriterija zamjenjivosti potražnje za određenim proizvodom odnosno o zamjenjivosti ponude određenog proizvoda i od kriterija postojanja potencijalnih konkurenata.

Nadalje, negira postojanje zabranjenog sporazuma nalazeći da ga nedokazanim i posljedicom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega je pogrešno primijenjen materijalni propis. Činjenice koje je Agencija utvrdila ne upućuju ni na kakvu razmjenu informacija između predstavnika poduzetnika, već je posve suprotno predstavnik jednog poduzetnika izjavio da marine u njegovom sastavu neće podizati cijene svojih usluga.Iz iskaza svjedoka __ ___ koji je konkretni zapisnik sastavio proizlazi da nitko nijeodgovorio na navod svjedoka niti potvrdio da će se njegova poslovna politika ravnatiu skladu s tim navodom. To je potvrdio svjedok I a ostali saslušani svjedoci

nisu imali nikakvih saznanja opredmetu kao ni stranke saslušane na raspravi.

Osporava da bi zapisnik od 19. ožujka 2013. predstavljao rekapitulaciju ponašanja dogovorenog 25. listopada 2012, Također iznosi podatke o prosječnoj godišnjoj stopi inflacije od siječnja do prosinca 2013. što očito podizanje cijena vezova nije slijedilo. Upozorava pritom da politika cijena ovisi od mnogobrojnih čimbenika pa tako je naknada za gospodarsko korištenje pomorskog dobra za obavljanje djelatnosti luka nautičkog turizma značajno različita po pojedinim mjestima i koncesionarima, iznosi određene primjere i prilaže odgovarajuće isprave.

U pogledu dokaznog postupka tužitelj drži d a je Agencija uzimala u obzir samo one činjenice i rezultate dokaznog postupka koji govore u korist postojanja navodnog sporazuma zanemarivši brojne činjenice i okolnosti koje govore suprotno.

Zaključno ističe da se utvrđivanje visine upravno kaznene mjere ne može ispitati jer je nejasno pa slijedom svega predlaže da sud donese presudu kojom će poništiti utuženo rješenje i predmet vratiti tijelu na ponovni postupak.

Tuženo tijelo u svom odgovoru protivi se tužbi iznoseći argumente vezane uz utvrđivanje mjerodavnog tržišta u slučaju zlouporabe vladajućeg položaja što je različito u slučaju utvrđivanja kartelnih sporazuma. Što se tiče samog postojanja zabranjenog sporazuma upućuje na zapisnik sa sjednice udruženja od 25. listopada 2012. i očituje se i navode tužbe vezano uz sudjelovanje svjedoka i ocjenu njihovih iskaza.

Očituje se i na navode tužbe vezane za izračun upravno kaznene mjere ističući da potrebno razlikovati prihode s mjerodavnog tržišta od ukupnih prihoda pojedinog poduzetnika te upućuje na odredbe Uredbe o kriterijima za izricanje upravno kaznene mjere, navodeći da je u pobijanog iješenja detaljno obrazložio sve što je uzeo u obzir priliko izricanja upravno kaznene mjere pa zaključno predlaže da sud održi raspravu, spoji sve predmete i odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj se podneskom zaprimljenim u sudu 13. srpnja 2015. očitovao na odgovor na tužbu tuženika.

Tužitelj Marina Hramina d.o.o. tužbom zaprimljenom 13. svibnja 2015. pod brojem: UsII-59/15. osporava rješenje tuženog iz svih razloga propisanih odredbom članka 67. stavka 1. ZZTN-a. Osporava da bi na sastanku udruženja 25. listopada 2012. bio postignut zabranjeni sporazum u vidu razmjene informacija o budućim cijenama te da bi se na sljedećoj sjednici 19. ožujka 2013. konstatiralo rezultate prethodne najave promjene cijena. Smatra da je Agencija povrijedila materijalni propis - ZZTN primjenjujući odredbe koje se odnose na sporazume zabranjene po samome cilju, tj. per se, bez ekonomskih učinaka zabranjenog sporazuma, na sporazume koji dovode do ekonomskih učinaka dogovaranjem cijena čime narušavaju tržišno natjecanje.

Drži tužitelj da mu je povrijeđeno procesno pravo iz članka 48. stavka 7. ZZTN-a jer je Agencija bila dužna omogućiti očitovanje o svim činjenicama i okolnostima utvrđenim u postupku. Unatoč očitovanju tužitelja na preliminarno utvrđene činjenice nije jasno je li Agencija utvrdila postojanje dogovora o cijenama ili ne, odnosno je li pored navedene zabranjene razmjene informacija utvrdila i postojanje dogovora o cijenama.

Naglašava da u odnosu na njega nisu ostvarena obilježja razmjene strateških informacija u smislu zabranjenog sporazuma iz članka 8. ZZTN-a s obzirom da razmjene nikakvih informacija nije bilo niti se u odnosu na tužitelja moglo postići uklanjanje neizvjesnosti budućeg postupanja. Sudjelovanje u razmjeni informacija pretpostavlja interakciju konkurenata, kada jedan drugog međusobno obavještavaju u načinu postupanja u budućnosti pri čemu ukazuje na određenu praksu Europskog suda. Razmjena informacija nije moguća ako sudionici ne iskazuju nikakvu aktivnost pa proizlazi da je u predmetnoj stvari činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Zapisnik od 25. listopada 2012. je nesretno

i neprecizno sročen te ne odražava činjenično stanje ni ponašanje predstavnika stranaka na sjednici.

Ukazuje na posebno pogrešno interpretiran iskaz svjedoka , a uodnosu na činjenice vezane uz održanu sjednicu 25. listopada 2012. navodi da se njegovi predstavnici,nisu iznosili niti u pisanom obliku dostavili podatke o budućim cijenama ili o svojem poslovanju a na sjednici 19. ožujka 2013. tužitelj nije ni prisustvovao.

Naglašava d a je nelogično da bi tužitelj govorio o svojim budućim cijenama s obzirom da su mu ostale marine oštra konkurencija je r na tržištu ima sve više vezova te se oni osim kvalitetom razlikuju i cijenom usluge pa nema nikakav poslovni ili drugi interes za odavanje cijena. S obzirom na različite kategorizacije i razinu usluga marine ni ne mogu imati istu cijenu usluga niti iste mogu uopće biti usuglašene međusobno.

Navodi d a je cjenik vezova i ostalih usluga za 2013. donesen na sjednici uprave 20. kolovoza 2012. kada je dogovoreno povećanje cijena godišnjih vezova za 5%, dnevnih također za 5% te cijene ostalih usluga. U tu svrhu predlaže dokaze - zaključke sa sastanka uprave 20. kolovoza 2012., cjenike za 2011., 2012. i 2013. godinu, saslušanje ,

U dokaz svojih tvrdnji upućuje i na e-mail , voditeljice recepcije upućen društvu Marina Hramina od 11.listopada 2012. sa cjenikom 2013. čiji prijedlog je napravljen prije konačnog slanja u tisak 11. listopada 2012., dakle prije sporne sjednice te je ostao nepromijenjen. Time dokazuje da eventualna odluka odnosno dogovor na spornoj sjednici nije mogao utjecati na način formiranja cijena.

Posebno prigovara načinu interpretacije točke 72. i 74. Smjernica o horizontalnim sporazumima s obzirom na sudsku praksu u predmetu 56/65 Europskog suda pa navodi da se možebitna izjava jednog predstavnika poduzetnika o očekivanju na tržištu 2013. ne može smatrati razmjenom pojedinačnih podataka o budućim cijenama i samim time niti zabranjenim sporazumom po cilju. Pri tome upućuje na određenu praksu tog suda gdje je postavljeno pravilo o tome da li u određenoj slučaju neka razmjena informacija ima negativan utjecaj na tržišno natjecanje ili ne što zavisi o okolnostima pojedinog slučaja, karakteristikama tržišta, vrstama informacija ili načina njene razmjene. Tvrdi da razmjena informacija nije bilo, da na tržištu djeluje preko 50 marina što znači da ima veliki broj konkurenata, da nije bilo riječ ni o kakvom tajnom sastanku jer je sve izrečeno pred novinarima i predstavnicima nadležnih ministarstava, da nije bila riječ o ponovljenim, višekratnim sastancima te da nikakve detaljne informacije nisu bile iznesene.

Pored toga ukazuje na oscilacije u promjenama cijena koje otklanjaju mogućnost ujednačenosti u postupanju što je suprotno zaključcima Agencije, pa u dokaz navedenog postupanja rekapitulira sadržaj tablica prikazanih u dokumentu kojim je utvrđeno činjenično stanje, gdje proizlazi znatna razlika u promjenama cijena između poduzetnika o pitanju. Zaključuje da niti su svi poduzetnici povećali cijene niti je povećanje iznosilo do 15% niti su se povećanja kretala oko stope inflacije koja za 2012. ni nije točno utvrđena.

Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje.Tuženo tijelo u svom odgovoru naglašava da se u konkretnom slučaju radi o

zabranjenom sporazumu u obliku usklađenog djelovanja s time što u postupku nije utvrđeno postojanje izričitog dogovora između stranaka, dakle odluka da će se podignuti cijene vezova za točno određeni iznos niti se postupak uopće vodio zbog navedenog a niti je za utvrđivanje zabranjenog sporazuma nužno postojanje izričitog dogovora. Naglašava tuženi da sadržaj zapisnika sjednice 25. listopada 2012. nedvojbeno dokazuje razmjenjivanje informacija o cijenama vezova za sljedeću sezonu a što se tiče analize cijena iz Obavijesti o preliminarno

utvrđenim činjenicama ističe d a je ista izrađena u svrhu prikaza stanja na mjerodavnom tržištu a ne kao temelj za odluku o postojanju zabranjenog sporazuma.

Predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.Sud je u predmetnoj stvari, na prijedlog stranaka, održao javnu raspravu, u smislu

odredbe članka 36. i članka 37. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12. i 152/14.-dalje: ZUS)-a na koju su pristupile stranke odnosno njihovi punomoćnici te im je tako dao mogućnost izjasniti se o svim spornim Činjeničnim i pravnim pitanjima.

Prije početka raspravljanja, a s obzirom da su tužitelji osporili istu pojedinačnu odluku tuženoga tijela Sud je donio rješenje o spajanju predmeta UsII-39/15., UsII-44/15., UsII-46/15., UsII-50/15., UsII-51/15., UsII-52/15., UsII-55/15. i UsII-59/15. koji će se voditi pod brojem tužbe zaprimljene u Sudu UsII-39/15.

Tužitelji Marina Dalmacija d.o.o., Marina Borik d.o.o., Marina Šibenik d.o.o. i Marina Punat d.o.o. protivili su se spajanju predmeta, što je Sud otklonio s obzirom na razloge učinkovitosti u vođenju postupka ( članak 8. ZUS-a ) i u vezi odredbe članka 113. Sudskog poslovnika („Narodne novine“ 37/14., 49/14.,35/15. i 123/15.). Punomoćnik Marine Punat d.o.o. tražio dostavljanje pisane odluke Suda o spajanju predmeta, dostavljanje tužbi svih ostalih tužitelja i odgovora na te tužbe kako bi se u smislu članka 6. ZUS-a mogao očitovati o navodima drugih stranaka.

Na raspravi su stranke ostale kod istaknutih tužbenih zahtjeva pojašnjavajući i sažimajući pojedine navode i zahtjeve, odnosno tuženi je ostao kod odgovora na tužbu, predlažući (tužitelji) izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, saslušanjem stranaka te knjigovodstvenim vještačenjem.

Tuženi se protivio navedenim dokaznim prijedlozima, kao nepotrebnim za odluku o glavnoj stvari.

Sud je navedene dokazne prijedloge odbio, ocijenivši da su svjedoci i stranke saslušani u provedenom upravnom postupka, da su njihovi iskazi detaljno zabilježeni u zapisnicima tuženog te da ponovno saslušanje pred sudom ne bi pridonijelo daljnjem razjašnjavanju činjeničnog stanja.

Prijedlog za provođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem Sud je odbio s obzirom da se predmetna stvar odnosi na eventualno zabranjeni sporazumu po cilju a ne po učinku, dakle utvrđuje se usklađeno djelovanje kao rezultat razmjene informacija, s namjerom utjecaja na cijene. Odgovarajuću ekonomsku analizu u predmetu dale su kvalificirane službe tuženog, pa sud ne nalazi se potrebe za određivanjem vještačenja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

Naime, odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva u predmetnoj upravnoj stvari, a s obzirom na navode tužitelja, valjalo je ocijeniti jesu li u upravnom postupku razjašnjenja sva spoma pitanja odnosno da li utvrđeno činjenično stanje daje podlogu za izvedeni zaključak o počinjenoj povredi ZZTN-a. Tako se kao osnovno sporno pitanje postavilo je li između tužitelja, kao članova Udruženja nautičkog turizma (marina) Hrvatske gospodarske komore na sjednici Vijeća Udruženja od 25. listopada 2012. došlo do razmjene informacija o budućim cijenama vezova u marinama u Republici Hrvatskoj za 2013., a time do usklađenog djelovanja kojemu je cilj spiječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, ("Narodne novine" 79/09. i 80/13.- dalje ZZTN) zabranjeni svi sporazumi između dva ili više neovisnih poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koje kao cilj ili posljedicu imaju narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a osobito oni kojima se

izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, odnosno drugi trgovinski uvjeti. Prema stavku 2. navedene odredbe sporazumima u smislu stavka 1. tog članka smatraju se osobito ugovori, pojedine odredbe ugovora, usmeni ili pisani dogovori između poduzetnika te usklađena praksa koja je posljedica takvih dogovora, odluke poduzetnika ili udruženja poduzetnika, opći uvjeti poslovanja i drugi akti poduzetnika koji jesu ili mogu biti sastavni dio ugovora i slično, neovisno jesu li sklopljeni između poduzetnika koji djeluju na istoj razini proizvodnje, odnosno distribucije (horizontalni sporazumi) ili između poduzetnika koji ne djeluju na istoj razini proizvodnje, odnosno distribucije ( vertikalni sporazumi).. Prema odredbi stavka 4. istog članka Zakona, sporazumi kojima se narušava tržišno natjecanje u smislu stavka 1. tog članka, a koji ne ispunjavaju uvjete iz stavka 3. ex lege su ništetni.

Vezano uz utvrđivanje zabranjenog sporazuma nastalog usklađenim djelovanjem uslijed razmjene informacija tuženo tijelo je utvrdilo da su na navedenoj sjednici, kako to iz zapisnika proizlazi, . . .“ Nazočni najavili da za sljedeću godinu njihove marine neće podizati cijene usluga (vezova), a oni koji će i podizati cijene ići će s minimalnim poskupljenjem za postotak inflacije u RH“ .

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tuženo tijelo održalo raspravu u predmetu i saslušalo svjedoke, među ostalim koji je sastavio sporni zapisnik,tadašnjeg predsjednika Udruženja marina pri HGK i predsjednika uprave ACI-a,

, novinara nazočnog navedenoj sjednici i niz drugih svjedoka tesaslušalo stranke.

Svjedoci saslušani na usmenoj raspravi su skoro suglasno izjavili da je navedena izjava dana na kraju sjednice Udruženja, usputno, kada su nazočni već napuštali sjednicu.

Iz izjava saslušanih stranaka proizlazi da nitko od nazočnih, osim predstavnika Tehnomonta d.d. nije čuo navedenu rečenicu, a u odnosu na primitakzapisnika sa navedene sjednice kao i drugih sjednica dali su potpuno kontradiktorne izjave, od toga da zapisnike ne primaju, da ih primaju povremeno, da predmetni zapisnik nitko nije primio, da se zapisnici ne čitaju jer nisu bitni te da se isti obavezno verificiraju, sukladno poslovniku o radu Udruženja marina Hrvatske gospodarske komore, klasa: 011-01707-01703, urbroj: 311-30/15-07-2 od 20. ožujka 2007.

Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da tuženi nije prihvatio vjerodostojnim iskaze svjedoka ocijenivši da je neuvjerljivo i nelogično da je pojedinačna izjava dana na kraju sjednice u pisanom obliku zabilježena u zapisniku uz prvu točku dnevnog reda ( osvrt na turističku sezonu za 2012. u marinama). Stoga i pored izjave svjedoka koji je zapisnik sastavio i drugih svjedoka, posebno . koji je navedenu rečenicu izrekao, alinavodno samo u odnosu na ACI, izveden je zaključak d a je tom prigodom došlo do razmjene informacija, pa izjave svjedoka i saslušanih stranaka vezano uz pitanje zapisnika, ( da li ih primaju, čitaju i koji im značaju pridaju ) nisu uzete u obzir kao relevantne za odluku o upravnoj stvari. Dapače, ocijenjeno je da postoje određene kontradiktornosti između izjava o primanju i čitanju zapisnika i izjava u pogledu verifikacije istoga, u čemu su svi bili kategorični.

Tuženo tijelo je izjavu svjedoka od 25. listopada 2012., dovelo u vezu sizvješćem novog predsjednika Udruženja na sjednici 19. ožujka 2013., uizvještaju o pripremi sezone 2013. u djelatnosti marina, (... veći dio marina podigao cijene svojih usluga za cca 3 - 6%, dok tvrtka ACI nije podigla cijene za sezonu 2013., te je uvela određene popuste u nekim marinama kao i pogodnosti za godišnji vez... ), zaključujući daje došlo do određene rekapitulacije prethodnog dogovora, dakle da je time dokazana razmjena informacija o cijenama kojom se ostvaruje zabranjeni sporazum iz članka 8. ZZTN-a.

Ocjenjujući koliko utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku podupire zauzeti stav tuženog (članak 33. ZUS-a), Sud je prihvatio kao logičan izvedeni zaključak d a je izjava svjedoka dana u okviru rasprave o prvoj točki dnevnog reda vezano na osvrt naturističku sezonu u marinama te se utoliko prihvaća utvrđeno činjenično stanje u ovom segmentu. Izjava svjedoka, po svom sadržaju, nikako se ne uklapa u raspravu o prilagodbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama euroDskim nropisima, nakon čega je navodnouslijedila, pa sve i da se prihvati svjedočenje ________ o načinu sastavljanja zapisnika(bilješke, zapisnik naknadno, neovisno o redoslijedu rasprave).

Dalje, ocjenjujući značenje navedene izjave u smislu je li došlo do razmjene informacija i zatim usklađenog djelovanja kao oblika zabranjenog sporazuma, Sud je zaključio da iz iskaza svjedoka proizlazi da, iako tvrdi da je izjavu dao u ime ACl-a, a potaknut pitanjem svjedoka (s obrazloženjem da isti posjećuje sajmove u inozemstvupa želi znati stav vezan uz cijene naših marina), istu treba tumačiti kao namijenjenu svim članovima. Naime, svjedok je u to vrijeme bio predsjednik uprave ACI-a koji od 50 marina u okviru Udruženja ima 21 marinu pa se izjava najjačeg člana Udruženja osnovano može interpretirati kao poziv na istovrsno ponašanje, naročito uz komentar svjedoka (... ..“ a i drugi, ako su pametni, neće dizati cijene“ ).

Međutim, i pored toga se Sudu postavilo pitanje ima li izjava svjedoka značenje razmjene informacija s ciljem ograničenja tržišnog natjecanja ili je to jednostrana izjava poduzetnika slijedom čega treba ocijeniti njeno značenje u konkretnom činjeničnom sklopu. Tužitelji osporavaju izjavi značenje razmjene informacija s obrazloženjem da taj pojam uključuje određenu interakciju sudionika odnosno reciprocitet u ponašanju. Prema praksi Europskog suda, reciprocitet u ponašanju ne znači samo otvorenu komunikaciju, izričiti pristanak nego i prešutni pristanak odnosno suglasnost, s time što se zahtijeva jasan dokaz o prešutnoj suglasnosti. Odnosno, ako se radi o jednostranoj izjavi poduzetnika potrebno je da se adresati jasno ograde čim se za to steknu uvjeti, kako se njihovo ponašanje ne bi tretiralo kao prešutna suglasnost.

Tuženi je povezanost navedene izjave s postupcima tužitelja našao u sadržaju zapisnika Udruženja sa sjednice 19. ožujka 2013., što bi, imajući na umu navode svjedoka i stranaka da se o cijenama nikada ne raspravlja na sjednicama, upravo upućivalo na zaključak da se u konkretnom činjeničnom sklopu može govoriti o komunikaciji sudionika i time povezanom krugu dokaza koji potvrđuju tezu o razmjeni informacija o cijenama i usklađenom djelovanju tužitelja.

Međutim, Sud, za sada, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ne može bezrezervno prihvatiti izvedeni zaključak tuženoga. Navedena sjednica se vodila pod predsjedanjem novoizabranog predsjednika uprave ACI-a i Udruženja, pa je u okviru rasprave o 2. točki dnevnog reda što se odnosila na pripremu sezone 2013. g. u djelatnosti marina bilo govora o provedenoj anketi u veljači 2013. Anketom su prikupljeni podaci o tijeku priprema hrvatskih marina za nadolazeću sezonu (odgovorilo 38 marina koje čine 85% ukupnih kapaciteta), govorilo se o ulaganjima za pripremu turističke sezone, povećanju kapaciteta, politici cijena, planiranom porastu fizičkog prometa i planiranom rastu financijskog prometa te statistici za 2012. prema izvorima Državnog zavoda za statistiku. Gledajući na sadržaj zapisnika sjednice od 19.ožujka 2013., iako je bilo govora o politici cijena, proizlazi da su konstatirani podaci o već formiranim cijenama za sezonu 2013. pa sam za sebe, po ocjeni Suda, nema dokaznu snagu koju mu pridaje tuženi.

Vezu navedenog dokaza kao potvrde ranije razmjene ranijih informacija Sud ne može, za sada, prihvatiti kao nespornu, jer utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku ne daje podloge za zaključak da su svi sudionici sastanka 25. listopada 2012. upoznati sa spornom

informacijom-izjavom svjedoka na način da imali mogućnost reagirati i ograditi seod izjave. Svi sudionici sastanka, osim Tehnomonta d.d., poriču da su je čuli, i HGK koja je po prirodi stvari morala za nju znati, ali im je trebala biti pružena mogućnost da se ograde od nje po primitku zapisnika sa sjednice. Upravo potonju činjenicu, dostavu zapisnika sa sjednice, tuženo tijelo nije u postupku utvrdilo, niti osim saslušanja stranaka, provodilo dokaze na tu okolnost. Da je odgovarajućim dokazima o (elektronskoj) dostavi nesporno utvrđen primitak zapisnika, prigovori tužitelja su mogli biti u potpunosti otklonjeni a kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja zapisnik od 19. ožujka 2013. ne može se sa sigurnošću povezati sa sadržajem sjednice od 25. listopada 2012. u dijelu i na način što se tužiteljima stavlja na teret.

Na osnovi izloženoga Sud ne nalazi da postoji osnova u utvrđenom činjeničnom stanju da se postupanje tužitelja na navedenoj sjednici nedvojbeno uzme kao razmjena informacija izvršena u cilju ograničavanja tržišnog natjecanja.

U odnosu na navode tužitelja da su imali formirane cjenike prije sporne sjednice Vijeća Udruženja, a što bi svakako imalo utjecaja na odluku radi li se u predmetnom slučaju o kartelu, Sud također nalazi da je činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno. Tuženi je naime naveo da se isto nije bilo moguće provjeriti zbog nedostatka konkretnih materijalnih dokaza što međutim ne odgovara u cijelosti sadržaju spisa predmeta. U spisu tuženog nalazi se dokumentacija tužitelja Marine Hramina d.o.o. dostavljena uz očitovanje od 20. lipnja 2014. na Obavijest AZTN-a o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od svibnja 2014. kojom se dokazuje donošenje odluke o cijenama za 2013. i predaja cjenika u štampu znatno prije održane sjednice od 25. listopada 2012. Stoga, iako cjenik nije javno objavljen, ako je dostavljena dokumentacija vjerodostojna, potvrđuje osnovanost prigovora tužitelja pa u ponovljenom postupku i navedene dokaze treba uzeti u obzir.

Valja navesti, bez obzira na odluku u meritumu, da prigovore stranaka vezano uz mjerodavno tržište Sud ne nalazi osnovanim. Imajući na umu odredbu članka 7. ZZTN-a i odredbe Uredbe o načinu i kriterijima utvrđivanja mjerodavnog tržišta ("Narodne novine" 9/11.) pravilnim se nalazi utvrđeno mjerodavno tržište u proizvodnom smislu kao tržište pružanja usluga najma veza u marinama, a u zemljopisnom smislu tržište Republike Hrvatske. Prigovori tužitelja vezani za određivanje mjerodavnog tržišta u proizvodnom smislu, a s obzirom na raznolikost plovila kojima pružaju uslugu veza i drugih sadržaja koje određene marine pružaju kao i osobnih preferencija korisnika, nisu od utjecaja za odluku o utvrđivanju mjerodavnog tržišta. Ovo iz razloga što je tuženi uzeo, pri utvrđivanju kriterija za određivanje mjerodavnog tržišta, cijene dnevne i godišnje usluge veza brodica do 10, 12 i 14 metara kao zajedničke svim marinama. Time su vrednovani podaci o uslugama koje sve marine obavljaju pa se ne mogu prihvatiti prigovori da se radi o tendencioznom utvrđivanju činjeničnog stanja. Također nisu od utjecaja navodi pojedinih tužitelja da se ne radi o uslugama najma veza već0 vezu kao ostavi jer se u bitnom radi o usluzi koju tužitelji pružaju i za koje se plaća odgovarajuća naknada.

Mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu pravilno je određeno kao područje Republike Hrvatske kao zemlje s nevelikom udaljenosti pojedinih marina, uz što se prihvaća1 stanovište da kod utvrđivanja kartelnih sporazuma, za razliku od drugih povreda ZZTN-a strogo određivanje mjerodavnog tržišta nije neophodno.

Nisu prihvatljivi niti prigovori tužitelja Marine Šibenik d.o.o. s obzirom na njeno nesudjelovanje na navedenoj sjednici. Nije sporno da navedeni tužitelj ima iste članove uprave kao i Marina Dalmacija d.o.o. i Marina Borik d.o.o. Prema odredbi članka 422. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" 111/93. - 34/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13. i 110/15.) uprava društva s

ograničenom odgovornošću vodi poslove društva. U okviru poslova društva članovi uprave odobravaju i budžete koji sadržavaju cijene vezova, pod kontrolom su poduzetnika Dogus Marina Croatia d.o.o., te se smatraju jedinim gospodarskim subjektom u smislu propisa o zaštiti tržišnog natjecanja.

Prigovori vezani uz odgovornost HGK, odnosno eventualnu potrebu da se kao stranka uključi samo Udruženje nautičkog turizma (marina) HGK koje djeluje pri Županijskoj gospodarskoj komori u Rijeci osnovano su otklonjeni jer je tuženi pravilno stavio naglasak na ulogu HGK kao udruženja poduzetnika koji je zakonom osnovan kao samostalna stručna poslovna organizacija svih pravnih osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost sa zadaćom strukovnog povezivanja i organiziranja članica radi unapređivanja njihovog rada i poslovanja, te ima posebnu ulogu u osiguravanju zakonitosti rada svojih članica. S tim u vezi nije prihvatljiva teza HGK da ima isključivo tehničko organizacijsku ulogu u održavanju sjednica Udruženja nautičkog turizma, upravo s obzirom na zakonom i statutom namijenjenu joj ulogu.

Na osnovi svega izloženog Sud ocjenjuje da je ispitivanjem zakonitosti osporenog rješenja kao i temeljem rezultata provedenog sudskog postupka utvrđeno da je osporeno iješenje zasnovano na, za sada, nedovoljno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je ukazano presudom slijedom čega se nije mogla preispitati ni pravilnost primjene materijalnog propisa.

U ponovljenom postupku, tuženi će otkloniti propuste na koje je ukazano ovom presudom, provođenjem odgovarajućih dokaza, pridržavajući se pravnog stava izraženog u presudi.

Valja završno navesti da nije osnovan prigovor tužitelja Marina Punat d.o.o. vezan uz članak 6. ZUS-a (omogućavanje očitovanja na navode drugih tužitelja dostavom svih tužbi i odgovora) s obzirom da mu je omogućeno očitovanje na navode odgovora tuženog tijela na njegovu tužbu. Tužitelj u ovom sporu ima isti položaj kao i drugi tužitelji a ne položaj zainteresirane osobe u postupku koji bi mu davao pravo na uvid u tužbe svih tužitelja.

Na osnovi izloženog Sud, usvajajući tužbene zahtjeve kao osnovane, poništava osporeno rješenje i s obzirom na prirodu upravne stvari predmet vraća na ponovni postupak tuženome, u smislu odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 17. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća Jasminka Jenjić,v.r.