ISKUSTVO: KURS NJEMAČKOG U BEČU NA VWU

U ovom tekstu vam prenosim iskustva sa po mnogima najzahtjevnijeg kursa njemačkog jezika u Beču – Vorstudienlehrgang der Wiener Universitäten ili skraćeno, VWU.

Obzirom da neće svi koji predaju zahtjev za pohađanje kursa njemačkog biti upućeni na ovaj kurs, preporučio bih vam da prilikom predavanja papira za upis na fakultet date do znanja da bi željeli ići na spomenuti kurs, osim naravno ako imate određeno predznanje, ili vam se i onih 2-3 sata dnevno na „Orientu“ čini dovoljno.

Prostorije u kojem se ovaj kurs održava, nalazi se 5-7 minuta od U4 stanice Längenfeldgasse, u ulici Sechshauser Straße i mjesto samo po sebi nije nešto posebno ni lijepo, ali o tom po tom. Ko ne želi gubiti vrijeme u putu, bolje da potraži neki smještaj u blizini, jer onih sat vremena u prosjeku što izgubite u putu u oba pravca može zaista dobro doći za nešto drugo.

Nastava se obavlja u smjenama. U mom slučaju četvrtkom i petkom poslijepodne, a od ponedjeljka do srijede prijepodne. Nastava dnevno traje 5 sati.

Lično kada sam došao tek u Austriju 2010. godine, nisam znao nijednu riječ njemačkog, jednostavno mi se jezik nije sviđao prije toga. U toku 2 semestra provedena na VWU, uspio sam naučiti dovoljno da se sporazumijevam sa kolegama i da razumijem najbitnije stvari na predavanjima. Kurs je za svaku pohvalu, od same zgrade, preko profesora, nastave itd. Profesori su zaista ljudi s iskustvom koji znaju kako navesti učenika da uči jezik. Svaki dan dobivate zadaću, koju bih vam preporučio da redovno radite. Uz to i praćenje nastave možete u dva semestra zaista dobro naučiti. Dobivate i seminare da radite na određenu temu, po jedan u svakom semestru.

U toku semestra imate 3 testa koji utječu na završnu ocjenu. Svaki test dolazi nakon mjesec – mjesec i pol predavanja. Puno se pažnje pridaje gramatici, i bukvalno se pređe skoro svaka oblast gramatike njemačkog, što je za svaku pohvalu. Stalno se organizuju izleti, posjećuju se mnoga mjesta u Beču u grupi. Mnogo se razgovara, pogotovo u drugom semestru.

Što se tiče završnog ispita, EPD-a, teško je pasti, ali se potrudite da dobijete minimalno ocjenu 2, jer će vam to biti najbolja potvrda da ste dovoljno savladali jezik i da možete krenuti na studij. Na EPDu izvlačite 2 teme od ponuđenih 20, a svih 20 pređete u toku drugog semestra. Meni su došle teme „studiranje“ i „ovisnosti“. U komisiji budu vaš profesor i jos jedan njegov kolega i profesor sa fakulteta na koji ćete ići (!), i obično on odlučuje da li je vaše poznavanje jezika dovoljno. Ne brinite ako vam se bude činilo da poslije prvog semestra niste puno naučili. U toku prvog semestra više obratite pažnju na gramatiku. U toku drugog se radi zaista naporno na sticanju rječnika i minimalne su šanse da nećete dovoljno naučiti.

Sve u svemu, preporučio bih svima koji imaju želju da nauče njemački jezik što bolje, a pogotovo onima koji imaju volju, da sve učine ne bi li dobili mjesto na ovom kursu, jer najkraće čime bih ovaj kurs opisao je: ozbiljno učenje njemačkog jezika na zabavan način.

STUDIRAJeu

KOLUMNA: ISKUSTVO BEČKE ŠKOLE (I)

Nisam znala da ću ikada studirati u nekoj zemlji sa njemačkim govornim područjem. Čitav život učim romanske jezike i studirala sam na engleskom. Njemački nikada nije dolazio u obzir, štaviše bio je nepoželjan u mom poliglotskom kurikulumu. Međutim what goes around, comes around (ne znam to još na njemačkom reći). Nakon dvije godine napornog rada po završetku prvog ciklusa studiranja, dobila sam otkaz. Iskreno, nije mi toliko teško pao. Ne stidim se čak ni reći da sam ga isprovocirala. Želim svima da se osjećaju kao što sam se ja osjećala nakon otkaza: oslobođeno. Prvi posao je najteže iskustvo. Napravili su čak i psihološki termin kao olakšicu za bolje razumijevanje tog jadnog stanja: postdiplomska depresija. Stanje gdje se čovjek ne pronalazi i gdje shvati da je nakon 16 godina učenja dobio kaznu, umjesto nagradu. Na posao krenem svaki dan misleći: Bože, hoću li ja ovo raditi do kraja svog života. Osjećaj je: kao da me je neko punim opalio u pluća, izbio mi dah, stao ispred mene i grohotom mi se nasmijao u lice. Poražavajuće.

Zavisno od jačine duha, osjećaj je lakši ili teži (Zavisi kako to odlučimo gledati). Ja sam se opredjelila za neodustajanje. Jednostavno, ako odustanem, znači da bježim od problema ili da bježim čim zagusti, vrijeme je da se počnem ponašati kao odrasli. Tako sam ja sebe ubjeđivala da je to dobro za mene, da je to „čeličenje“.

Da se razumijemo, to nije bilo dobro za mene, to je bilo puko zamajavanje, došlo je do eskalacije, da nije više pod kožu stao nijedan mali stres koji sam doživljavala. Odlučila sam da se vratim u svoju oazu. Studiranju. Svakako mi je to bila želja, usput sam uz posao završila i CISCO akademiju, ali to nije umanjilo apetit za onim završnim brušenjem, fine-tunningom obrazovanja. Ali da ne bih ponavljala istu grešku: bosanska diploma – bosanski poslodavac, odlučila sam se za dalje.

Prva granica, početak evrope iz bosanske perspektive: Beč (a da se ne lažemo, tamo mi je dečko bio). Njemački – nula bodova, fakulteti – svi za deset.

Ako sam uspjela izgurat ovoliko na ovom poslu (iako je bilo strašno), ma mogu ja naučit i novi jezik i upoznat novu kulturu. Uzmem godišnji i krenem kod svog voljenog da ga posjetim i da se raspitam za fakultete. U autobusu – skup koji je sišao sa koride na Čevljanovićima (bila sam tamo jednom, znam tačno kako to izgleda). Postoji autobuska mantra: čim uđeš u autobus, otvori onaj masni burek što si ga kupio u pekari i odmah ga počni jest. Nek svima zamiriše u tih 35 kvadratnih metara, valja ići iz

šeher-Bosne, nek im bar do Beča ostane u nosu. Nije sve tako crno, neki od njih su i zabavljači: puste Jelenu Karleušu sa mobitela da se stopi sa mirisom onog bureka i znaju čak dobacit šalu: „Jooooj kol’ko sam one poli salame poj’ooo ne mrem kokoš u oči pogledat“.

No dobro… Ne znam gdje ti ljudi odu kada dođu u Beč, da li su u nekom paralelnom Beču, gdje im je Aljimi Ameti otvorio buregdžinicu, više takav skup čudnih ljudi nisam nigdje vidjela. Svanuo je dan i percepcija se promijenila. Nisam se osjećala daleko od kuće i nasmiješila sam se kad sam prvi put naletila na natpis na njemačkom koji ne razumijem. Evo ga, problem No.1. Šta ću ja studirat, kad ne znam progovorit na njemačkom. Zar nije lakše da tražim neki master na engleskom i smanjim sebi sve muke ovoga svijeta. Super ideja!

Kako dolazim sa tehničkog univerziteta, bilo je logično nastaviti tim smjerom: TU Wien. Na engleskom je postojao smjer Business informatics. Idealno; na engleskom; nije težak smjer; vrlo lahko ću ja to; ako budem dobra u tome, onda imam veće šanse za posao; mogu se vratit u Bosnu i tamo radit sa ovim smjerom; zvijezde su mi se poklopile!Mislim da je puno ljudi „poletilo“ na isti način kao i ja. Predam papire za zimski semestar 2012. Vratim se kući. Zaključim da ću raditi do septembra. Dvije godine radnog iskustva zvuči dovoljno čeličenja. To se sve dešavalo u martu, imala sam dovoljno vremena za papire. Prvi odgovor je stigao na moju kućnu adresu u Sarajevu: Kada sam jednu rečenicu, onako podugu, ukucala u google translate, umjesto prevoda mi je izbacio: what a f*ck? Zijanio se google translate, šta sam mu dala da prevede. Službeni njemački jezik je bio nemoguć za razumjeti. Svako, ko je pročitao tekst koji je dug tri stranice rekao: ma ovo ništa… bitno ti je da moraš donijeti potvrdu da možeš upisati ovaj master u Bosni. Ha?? Ovdje nemamo tog mastera! Ima na Travničkom univerzitetu, ali koliko je to validno? Snađem se ja, pošaljem potvrdu da mogu upisati i master kompjuterskih nauka i master ekonomije. (Moja mala dosjetljiva pobjeda).

U junu već šaljem sve dokumente sa njihovim dopunama. Odgovor trebam čekati 8-10 sedmica, međutim, prošao je raspust, prošli su godišnji odmori, odgovora ni na mapi. Nastala je predpostdiplomska panika. Toliko stvari mi ovisi od odgovora: Moram znati na vrijeme, moram se organizovati, dati otkaz, moram odraditi otkazni rok, toliko stvari moram da završim, zašto ne dolazi to pismo??

Bila je radna subota (sve su bile radne), i živci su jednostavno prestali da pulsiraju, isto kao aparat koji pokazuje otkucaje srca pa stane. Sve je postalo ravno do mora. Šta da radim ako dobijem odbijenicu, koliko još mogu da izdržim na ovom odvratnom poslu. Previše pitanja koja nisu više stala pod kožu. Tako mrzovoljnoj, nije mi puno trebalo da se posvađam sa kolegicom sa posla. Ona me je tužila mladom direktoru koji je na mene stavio svo breme krivice. Poznate stare poslovice: Ko prvi direktoru, njemu nema ukora, tj, uvali drugog da izvučeš sebe. Tako sam ja popila sav ukor svijeta, i onda me je prevrnulo. Sljedećeg što se sjećam jeste da sam spustila slušalicu i da sam osjetila snažan adrenalin od svađanja.

Nakon tri dana, mladi direktor nije dolazio u moju kancelariju. Pred kraj vremena trećeg dana dolazi email: „Razmislio sam dobro nakon incidenta u subotu. Mislim da je vrijeme da potražiš nove izazove van ove firme.“ Pošteno. Osjetila sam se lakšom za tonu i po. Sad me ništa ne sprječava da odem u Austriju na studij, samo da hoće doći to pismo. Navečer tako omamljena, još uvijek u šoku od svega što se dešavalo, javljam se svom dragom dečku preko skajpa. Nakon mog objašnjenja, šta se sve desilo i kako je to dobra stvar, jer me sad ništa ne spriječava da studiram, on je promijenio izgled u

sablasno. Dubokim i tihim glasom je jedva izustio: „Naida, ne mogu da te lažem, dobila si odbijenicu sa faksa, prevelika je razlika u bodovima, ovdje više traže ekonomiju nego informatiku.“…

Šta sad? U isti dan i otkaz i odbijenica. Zaista, šta sad?? Da li postoji psihološki termin za ovu situaciju?? Post-otkaz-i-odbijenica-u-isti-dan sindrom?

Skupim tako svoje ostatke i krenem u potragu za novim masterom. Posao nije dolazio u obzir, srećom, prijavljena sam kao tehnološki višak i primala sam nadoknadu sa biroa, taman do novog mastera. Nisam mogla razmišljat o tome ko me je više izradio: TU Wien, što su čekali zadnji trenutak da me odbiju pa nisam stigla upisati novi master ili moja jezičina koja više nije izdržala svezana pa sam dobila otkaz. Više nisam razmišljala da li će master biti na engleskom, sve je bilo previše dobro da bi bilo istinito, jednostavno niko nije tolike sreće.

I nastupajuća potraga na masteru je imala druge parametre, ustvari jedan jedini: KOLIKO IMAM RAZLIKE ECTS BODOVA!!! Taj master je bio Medieninformatik, kurikulim je izgledao veoma interesantan. Dobro, učit ću njemački, potrudit ću se, ako ništa školovanje je besplatno. Eto to mi je utjeha. Iskreno ne znam da li je STUDIRAJeu portal bio moj blagoslov ili moje prokletstvo. Prvo što sam pročitala nakon što sam lajkovala stranicu: loše vijesti, školarina je dupla za studente BiH. Kao da mi zvijezde pokušavaju reći: „E ne’š se izvući lahko, pa makar!“ Mogu li biti veći peh od ovoga ikako. Dosta što gubim godinu i što sam prešišala 25 godina pa umjesto 5000,00 Eura na računu moram imati 7538,00 Eura. Šta trebam da uradim da bar nešto krene lakše. Jedna prijateljica mi je rekla veoma utješnu stvar: „možda, što je teže doći do cilja, onda je bolji ishod na kraju!“ Moja verzija toga je: „e mislila si da ćeš proći gu*ovače, eto ti sad!“

Ovaj put, papiri nisu bili problem: diplome, transkripti ocjena, potvrda da sam učila njemački (to sam radila u međuvremenu), potvrda da mogu upisati taj master. Ready, steady, go! Potvrda je u početkom januara došla: moram učiti njemački i imam 5 predmeta razlike za polagat. Ma briga me, samo da je pozitivno! Spakujem kofere, arrivederci Sarajevo, odoh u Beč da predam papire i da se „školam“.

Zaista, ovaj link treba pozlatiti: Korak po korak kroz birokratiju u Beču. Naučila sam ga napamet i „iskustvo iz sjećanja“ nekih studenata je bilo pobijeno informacijama sa ovog linka. Prvi dan sam ušla u tu ogromnu zgradu TU Wien-a i izgubila se, naravno. Iako sam učila njemački, totalno sam nesigurna da počnem konverzaciju. Riječi se jednostavno ispletu i zacrvenim se, dok sam skontala šta se dešava, počnem mumljat i one najjednostavnije riječi ne izlaze iz glave. Udahnem punim plućima i zaustavim prvu osobu: „Studienabteilung bitte“ i onako slegnem ramenima, kao „gdje sad?“ Momak se samo nasmješio i pokazao prstom iza mene. Ogromna tabla sa informacijama i strelicom Studienabteilung! A dobro. Brzo dođem na red i teta me pita: jesam li popunila online registraciju i da li imam sequence number. Naravno pričamo na engleskom. Ne pada mi na pamet da mumljam kao neandertalac i da trošim i njeno i svoje vrijeme. Dobijem uplatnicu za kurs VWU, yess, svi pričaju da je tamo bolje, ali on košta 434,00 Eura, sa obradom banke: 437,00 Eur. Još se mora kešom platiti. Pokušam se napraviti pametna pa sa mobitela se prijaviti, međutim, ne može. Taj dan je već propao, pola dvanaest, ne mogu više nigdje stić. Naravno odem u H&M i checknem malo sniženja. Moram i ja sebi dati oduška od napornog dana birokratije (a samo platila kurs).

Kući sam se bez problema registrovala, naravno postoje i informacije na engleskom pa sam se dobro snašla. Upload slike je bio super varijanta, stanem uz zid i sama sebe slikam. Sutra rano, krećem u studentsku službu i predajem svoj sequence number, pasoš, uplatnicu i bescheid. Zauzvrat, gle čuda

dobijem još jednu uplatnicu. 17,50Eur na kojoj piše pin i broj accounta preko kojeg se logujem. To je dosad potrošenih: 455,50 Eura. Slikam se i to je dodatnih 6 eura, znači: 461,50.

Sljedeći dan krenem u lokalni MA i tamo sa pasošem i popunjenim papirom dobijem Meldezettel, nikakav problem, mogao mi je bilo ko ono potpisati, imala sam takav osjećaj, sve je prelagano prošlo. U banci me dočekaju sa velikim smješkom, vide eto studenta, eto pologa para. Tu mi traže Meldezettel, pasoš i sliku. Ja tu položim 7540,00Eura, što znači dosad potrošenih: 8001,50 Eura. U WGK nisam uspjela završiti svoje osiguranje, jer nisam imala potvrdu da sam upisana na kurs. Šarm, ubjeđivanje, moljakanje, izgleda ne pali kod Bečkih birokrata. Final frontier: MA35, nakon što sam dobila broj i potrebne papire za popuniti na Anmeldung šalteru, uputim se na 5. Sprat. Već je red da se uđe u lift, a kamoli da se dođe na red. Mislila sam nema šanse da ću to danas stići završiti. Iako je na tabli pisalo 102 broj, a ja sam bila 147, nekim čudom sam nakon 20 minuta došla na red. Kopiran pasoš, kopirani pečati na pasošu, kopiran meldezettel, kopiran bescheid, Studienblatt, Studienbastatigung, potvrda o nekažnjavanju, rodni list, ugovor o stanu, potvrda o plaćene zadnje dvije kirije, račun sa banke, dokaz o pologu, jedna slika. Osiguranje mogu dostaviti naknadno. (Preporučujem sve ovo navedeno kopirano da ponesete puno sitna da možete kopirati u njihovim prostorijama 0,10Euro po kopiji.) Onda odem na 6. Sprat uplatim 100Eur (i još 5 eura za kopije, jer onaj aparat guta kovanice), potrošenih: 8106,50Eura. Sada opet čekam… nešto, što sam se dobro istrenirala raditi u Beču i zaista vjerujem: što je teži cilj, bolji je ishod (i skuplji).

Naida Čomaga23.01.2013. Wie