islam - fazlur rahman

7/22/2019 ISLAM - Fazlur Rahman

http://slidepdf.com/reader/full/islam-fazlur-rahman 1/36

1

ISLAM – FAZLUR RAHMAN

MUHAMMED A.S.

Muhame, sin Abulahov, rođen je u čestitoj ali prilično siromašnoj poroici Kurejšija u Mekki 570g. Otac mu je

umro prije njegova rođenja, a majku je izgubio u ranom jetinjstvu. Ogojio ga je amiža Ebu Talib, koji je

uvijek bez voumljenja branio svoga bratida, maa nikaa nije prihvatio islam, o žestokog protivljenjaMekelija, novoj vjeri, islamu. O Muhammeovou životu prije Objave, koju je obio u četresetoj goini, vrlo

malo se zna, izuzev a je bio pošten čovjek besvakiašnjeg moralnog karaktera. Zna se a mu je imudna uovica

Hatiža, petnaest goina starija o njega, povjerila vođenje svojih trgovačkih poslova. Bila je toliko

impresionirana njegovim poštenjem i rugim moralnim kvalitetima te mu je preložila da se uda za njega.

Muhamme je prihvatio tu ponuu, taa je imao vaesetpet goina, i nije se više ženio o iza njene smrti,

kaa je ved imao peeset goina. Također znamo a je Muhammeova moralna osjetljivost bila uzrok njegovih

povremenih osamljivanja u pedini Hira, nealeko o Mekke, gje je provoio uge perioe u promišljanju. Taj

unutarnji proces vjersko-moralnog iskustva dostigao je vrhunac u Objavi, koju je dobio tokom jednoga dubokog

kontemplativnog stanja.

Moderni autori koji se bave genezom i prirodom Muhammedove misije iznose razne pretpostavke. Mnogiukazuju na historijsku činjenicu a je prije pojave islama Arabija prolazila kroz proces religijskog previranja

usljed judeo-kršdanskih uticaja, te a su u tom vrenju neki ljudi, nezadovoljni arapskim paganstvom, ošli o

ieje monoteizma. Iz toga proizilazi zaključak a se Muhammeov oprinos sastojao u snažnom naglašavanju

te ieje. Drugi, koji alje razvijaju tu argumentaciju, kažu nam a je Muhamme, pozajmivši iz jueo -kršdanske

tradicije i neke druge elemente osim monoteizma, izgradio nacionalnu religiju za Arape, kao katalizator novog,

organizovanog i snažnog vala širenja, nakon što su ranije Arapi ugo vremena samo mijenjali boravišta uslje

sve vede suše na Arabijskom poluotoku.

U tim argumentima nema netačnih tvrnji. Međutim, oni ne prestavljaju stvarno objašnjenje ni geneze ni

karaktera islama. Tačno je a su neki ošli o monoteističkog shvatanja religije, ali nema apsolutno nikakvog

razloga vjerovati da je njihov Jedan Bog bio istovjetan Muhammeovom Jenom Bogu. O samog početka

Muhammeov monoteizam bio je povezan sa humanizmom i osjedanjem za ruštvenu i ekonomsku pravu, čijiintenzitet nije ništa manji o intenziteta monoteističke ieje, tako a svako ko pažljivo pročita Objavu Po slaniku

mora odi o zaključka a ta va argumenta prestavljaju izraz jenog istog iskustva. Kur´an o tome kaže (CVII,

1-7): „Znaeš li ti onoga koji Svijet poriče? Pa, to je onaj koji ogoni siroče, i koji ne postiče a se siromah

nahrani. Teško li se nekim klanjačima, onima koji namaz svoj zaboravno i nehajno klanjaju, koji se samo tako

pokazuju, i obročinstvo sprečavaju“.

Taj je elan kasnije rezultirao utemeljenjem islamskog ruštva u Meini. U stvari, komentatori Kur´ana kažu a

su prva dva ajeta navedene sure objavljena u Mekki, a ostali su u Medini. No, izvorna snaga tih ajeta toliko je

snažna, kako po intenzitetu tako i po obimu, a je nemogude otkriti razliku između ta va ijela. Izglea a

Poslanik insistira: Jedan Bog – Jeno čovječanstvo. Prema je, akle, bez sumnje tačno tvrđenje a su vjersko

vrenje i neka vrsta nejasnog monoteizma postojali i prije Muhammeda, nema nikakvog traga nekom

historijskom okazu a je taj monoteizma bio povezan sa pokretom za ruštvenu reformu. Ovo, također, jasno

pokazuje a Muhammeov monoteizam i njegov pokret nemaju ništa, niti su bili uvjetovani, s pustinjskim

životom beuina, nego pretpostavljaju grasku sreinu s ugotrajnom trgovačkom i vjerskom traicijom. Što se

tiče uvjerenja a je islam, po svojoj genezi, bio „nacionalna“ religija Arapa, koja im je avala plašt za njihovu

solidarnost i ekspanziju – o tome de biti govora u narenom poglavlju. Za saa želimo samo pocrtati činjenicu

a ni monoteizam ni osjedaj za ruštveno-ekonomsku pravu nisu specifično mekanske ili arapske odlike, nego

naprotiv, a egalitarizam koji ovaj osjedaj uvjetuje u samoj svojoj priroi, prevazilazi svaki „nacionalni“ ieal.

Suklano traiciji, kaa je Poslanik prvi puta obio Objavu, bili su saopdeni sljeedi ajeti: „Čitaj u ime s vog

Gospoara, Koji stvara, stvara čovjeka o zametka! Čitaj, plemenit je Gospoar tvoj, Koji peru poučava, Koji

čovjeka poučava onome što ne zna. Zbilja, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim vii – a, zbilja, Gospodaru

tvome de se svi vratiti!“.



2

Najranija preanja o Muhammeu ukazuju na činjenicu a se spoznaja pojavljivala, onosno javljala u

vizionarskom stanju ili u nekoj vrsti polusna. Prenosi se a je Poslanik, ispričavši ta saznanja, govorio:“Ona sam

se probuio“. S protokom vremena Objava je češde olazila i Muhamme je poveo snažnu borbu utemeljenu

na svojim uvjerenjima. Predaja jasno pokazuje da su spoznaje utemeljene na Objavi (kada bi utonuo u dublje

slojeve svijesti) obično bile pradene oređenim fizičkim fenomenima. Stoga su neki moerni historičari

pretpostavljali a je Muhamme patio o epileptičnih napaa. No, kaa se bliže ispita, teorija o epilepsiji sesuočava sa primjebama koje nam se čine relevantnim. Takvo stanje pojavilo se prvi put tek kaa je počela

Muhammeova poslanička misija. Taa mu je bilo oko četreset goina, ok u ranijem njegovom životu nema

traga takvim napadima. Drugo, predaja jasno pokazuje da se to stanje javljalo samo prilikom dobivanja Objave,

a nikada nezavisno od toga. Konačno, nije vjerovatno a se neka izrazita bolest kao što je epilepsija ne bi mogla

sa sigurnošdu i bez vojbe utvriti u tako razvijenom ruštvu kao što je mekansko i meinsko.

Gleanje na Poslanika i njegovu poslaničku Objavu prema kojem je stupanj njegove svijesti bio „normalan“

znatno kasnije je formulirala i poržala ortooksija. Pretpostavljalo se a se time garantira, u interesu

osiguranja „objektivnosti“ Objave, javljanje Meleka ili Glasa. Veliki dio Hadisa (tradicije), koji je kasnije postao

opdeprihvaden, prikazivao je Poslanika kako javno govori sa Melekom, čija je pojava bila i slikovito prikazana.

Uprkos činjenici a Kurán proturiječi tom shvatanju kaa kaže „..onosi ga Džibril Vjerni, na srce tvoje, da

bueš onaj koji opominje...“, ta ieja o pojavljivanju Meleka i Objave toliko se ukorijenila u svijesti muslimana

da stvarna slika djeluje kao anatema u odnosu na to.

Muhammeova vjera postepeno je postajala sve oređenije formulirana i u smislu eksplicitnog izražavanja

njenih implicitnih metafizičkih prepostavki, tj. Funamentalne teologije, služedi se metoom argumentacije, i u

smislu kristalizacije osobnih užnosti koje je postavio svojim sljebenicima, kako unutar njih samih, tako i

naspram protivničkih snaga. Hronološki, prvo vjerovanje koje je Kurán širio poslije monoteizma i ruštveno -

ekonomske prave bilo je vjerovanje u Sunji an ili konačnu ogovornost. Čovjek nije samo buntovan, nego je

okorjeli i uporni buntovnik. Stoga mora postojati moralna ogovornost gje nevjernike i zločince očekuje teška

kazna, a pravenicima de biti poarena velika nagraa. U međuvremenu, Poslanikov je zaatak a obznani

svoju poruku i a bez kolebanja opominje, jer „moža de opomena zablujele vratiti“. Pore opomena na

prokletstvo koje čeka nepravene, na šta Kurán i slikovito veoma snažno ukazuje , muslimanima se, kaoosnovna užnost, naređuje obavljanje namaza. Ovje želimo samo istadi činjenicu a je obavljanje reovnih

zajeničkih namaza i prikupljanje milostinje za sirotinju, pore uhovne obrobiti koju pruža pojeincu,

ogromno doprinijelo izgradnji one kohezije duha solidarnosti koji je posebno potreban jednoj mladoj borbenoj

zajednici. To predstavlja opipljivu karakteristiku muslimanske zajednice sve do danas.

Povezujudi ih sa opomenama u Sunjem anu i ajudi historijski kontekst suprostavljanju proganjanju Poslanika

i njegovih sljebenika, Kurán se u nizu prilika vrada na primjere ranijih poslanika: Ibrahima, Nuha, Musaa, Isaa i

tako dalje – kao ljui koji su, također, nailazili na protivljenje, i čije je poruke vedina uvijek očekivala sa

obacivanjem. Kako vrijeme prolazi, te priče se uobličuju i postaju sve potpunije. S obznanivanjem poslanstva

stavljen je i novi teret na Poslanikova pleda, teret uspješnog izvršenja poslaničke misije. Poslanikova zabrinutost

a li de biti jelotvoran bila je tako snažna a se Kurán često iznova vrada toj temi i u mekanskom i u

meinskom razoblju njegovog poslanstva. „Kurán ti ne objavljujemo a se mučiš“; „Pa zar deš ti zbognevjerovanja njihova sebe tugom ubiti ako oni u ovaj govor nede povjerovati“; „Znamo Mi a tebe oista žalosti

to što oni zbore, ali oni zbilja tebe ne poriču, nego oni, zločinitelji, Allahove znakove niječu! A i prije tebe ljudi

su poslanike poricali. I oni su trpjeli što su ih u laž ugonili i na muke stavljali sve otle ok im Naša pomod ošla

ne bi. Nema toga ko de Allahove riječi promijeniti...“

U Mekki Poslanik bijaše okupio oko sebe malu ali oanu grupu sljebenika, ali poslije trinaest goina

neprekidnog pozivanja u vjeru i borbe postalo je jasno da je njegov pokret dospio na mrtvu tačku. Izglealo je

a ima malo nae za skoru pobjeu na okorjelim protivnicima. U to vrijeme naro Meini ošao je u oir sa

Poslanikom i pozvao ga a se preseli u taj gra u svojstvu političkog i vjerskog poglavara. Ne može se stoga

tvrditi da je Poslanik ospio u stanje potpunog beznađa, niti a je u Mekki bio potpuno obačen. Jer a je

njegov ugle bio nizak u ronom mjestu, u tom slučaju građani Meine očito nikaa ga ne bi pozvali a bue

njihov vjerski i politički vođa. Niko ne bira vođe iz sažaljenja prema njima. Zbilja je apsolutno sigurno a je

Poslanikov moralni ugle i ržavnička sposobnost morala veoma snažno uticati na Meinelije. Jer, oni su tražili



3

nekoga ko bi ih mogao spasiti od kobnih trvenja koja su odavno zavladala u njihovom gradu, potkopavajudi

život ljui. Nakon opreznih pregovora sa Meinelijama, Poslanik je napustio Mekku i preselio u Medinu sa

malom ali oanom skupinom sljebenika. Hižra ili preseljenje u Meinu označava početak muslimanskog

kalendara.

U Medini je Poslanik javno proglasio povelju koja Jevrejima kao zajednici garantira religijsku slobodu,

naglašavajudi najtješnju mogudu saranju među muslimanima, rai mira i očuvanja opde zakonitosti i rea,osiguravajudi apsolutni autoritet Poslaniku a olučuje i presuđuje u sporovima. U najkradem vremenskom

roku uspio je uspostaviti jelotvorno bratstvo između muhažira iz Mekke i meinskih muslimana. Postigavši to

Poslanik se okrenuo pridobijanju Mekke, kao glavnog religijskog centra, islamu. Ovo je trenutak u kojem

možemo, s punom opravanošdu, ponovo razmotriti tvrnje prema kojima je Muhamme, obznanujudi islam,

ao Arapima nacionalnu religiju. Tvri se a je Muhamme pošto su ga razočarali Jevreji, koji u Meini nisu

htjeli da ga slijede, okrenuo se protiv njih i poduzeo konkretne korake a „arabizira“ islam, zamjenjujudi

Jeruzalem Kabom u Mekki kao pravcem (qibla) okretanja u namazu i proglasivši hoočašde u Mekku kao

obaveznu užnost za muslimane.

Izbor Jeruzalima izglea a je učinjen u Mekki, i najvjerovatnije u vrijeme kada muslimanima, koji su bili

progonjeni, nije bilo ozvoljeno a u javnosti obavljaju namaz, te im stoga, također, nije opušteno a olaze u

Kabu obavljati molitve. Osim toga, za Medinelije, kao i za sve Arape, centar religijskih amtivnosti bio je hram u

Mekki, a ne Jeruzalim. Iz toga slijei a je prvobitni izbor Jeruzalima izvršen po prinuom, a bi se označila

razlika između pagana i muslimana. O tome nam govori i sam Kur´an:“I Mi promijenismo Kiblu spram koje si bio

ti samo zato a pokažemo na onoga ko de Poslanika slijeiti, i na onoga koji de se svojoj prošlosti vratiti“.

Istina je da je aktivna Poslanikova strategija u Medini imala stvarni cilj da se Mekka pridobije za ideju islama, da

bi se onda iz Mekke krenulo dalje. Prvo Mekka je bila vjerski centar Arapa, a drugo ako bi se Muhammedovo

pleme moglo priobiti za islam, ona bi islam imao veliku poršku, jer su Kurejšije, zahvaljujudi ugleu i svojim

savezima s rugim plemenima, imali veliku mod i uticaj. Ali pore svega ovoga, najhitniji i n ajneposredniji razlog

za Poslanikove mjere protiv Mekelija bilo je neprijateljstvo samih Mekelija prema muslimanima, čak i kaa su

ovi učinili hižru u Meinu. Mekelije ne samo što su zaplijenile imovinu ovih iseljenika nego su napaali i

njihove trgovačke konvoje. Stoga je očigleno a Poslanikove mjere u Meini, usmjerene na vojne operacije,nisu bile svojevoljne, kao što zapani autori misle, nego uvjetovane činjenicom a je postojalo ratno stanje.

Zategnuti onosi i čarke oveli su o prvog žestokog sukoba između muslimana i Mekelija, koji su čuvši za

prijetnju kojoj je bila izložena njihova imudna karavana iz Sirije, olučili a poveu veliku bitku. U mjesecu

ramazanu ruge goine po Hižri, onosno u martu 624g., oko hiljau Mekelija sukobilo se sa tr i stotine

muslimana na Beru, gje su Mekelije pretrpjele težak poraz, a neki njihovi vođi su poginuli. Ubrzo nakon toga

Poslanik je sklopio savez sa pojeinim modnim beuinskim plemenima, koja su vijedi njegov uspon, željela

savez s njim. Odmah poslije bitke na Bedru, Poslanik je napao jevrejsko pleme Kajnuka i prinudio ih na iseljenje

u Siriju, nakon što je otkriveno a sa Mekelijama sarađuju protiv muslimana.

Mekelije su ogorčeni zbog poniženja i poraza koji su pretrpjeli na Beru, sakupili 625g. vojsku od 3000 ljudi i

krenuli na muslimane, koji su ih očekali u ponožju bra Uhu, u blizini Meine. Mekelije su u samom

početku, uprkos svojoj velikoj namodi u brojnosti i naoružanju pretrpjeli težak gubitak. No muslimanskistrijelci, koje je Poslanik rasporeio na bru a pokrivaju krilo, napustili su svoje položaje suprotno njegovim

naređenjima i priključili se bici, iz straha a ne buu isključeni iz ratnog plijena. Mekelije su napali nezaštidena

krila, a muslimani su – pošto je u njihovim reovima nastala panika, pretrpjeli teške gubitke. Čak su se proširile

glasine da je Poslanik, koji je bio ranjen, ubijen. Kasnije su muslimani konsolidovali svoje redove ali Mekelije su

napustile borbu i vratile se kudi. Jevreji koji nisu krili svoje ouševljenje porazom muslimana, bili su još jeanput

napanuti, a pleme Nair oživjelo je istu subinu kao i njegovo sestrinsko pleme goinu ana ranije.

Osvjeočivši se a su muslimani zaobili teške uarce, beuini se prema njima više nisu onosili prijateljski.

Dvije godine kasnije 627g. Medini je zaprijetila velika nevolja. Mekelije su na poticaj Jevreja iz Hajbera, a uz

pomod rugih beuinskih plemena, poigli vojsku o 10.000 ljui, s namjerom a zauzmu Meinu . Poslanik je

nareio a se iskopa jarak ispre izloženih dijelova grada. Mekelije i beduini opsjedali su grad, ali kako se

opsaa užila, među opsjeateljima su se pojavile nesuglasice, pa su postepeno počeli gubiti moral i konačno



4

su se povukli. Odmah poslije dizanja opsade napadnuto je posljednje veliko jevrejsko pleme u Medini, Kurejza.

Ovog puta su Jevreji nemilosrdno pobijeni.

Pre kraj 6.goine po Hižri, početkom 628g. Poslanik je učinio presuan iplomatski korak, utemeljen na

pažljivo sračunatom riziku, nareivši svojim sljebenicima a se upute ka Mekk i da bi tamo obavili umru. Veliki

io javnog mijenja u Mekki o taa je ved bio prešao na njegovu stranu ali još je bila ostala grupa nepopustljivih

koji su htjeli da se silom usprotive njegovom ulasku. Mekelije su najzad poslali delegaciju da bi s njimpregovarala o sklapanju ugovora, koji je kasnije u islamskoj historiji poznat kao „Ugovor na Huejbiji“. Prema

tome ugovoru, Poslanik je morao oložiti obavljanje umre o narene goine. Sljeede goine Poslanik i

njegovi sljedbenici obavili su umru. Mekkeli je su 629g. sudjelovale u jednom sukobu u kojem su njihovi

protivnici bili saveznici muslimana, te su stoga i muslimani morali stupiti u akciju. Poslanik se ulogorio izvan

Mekke, a Mekkelije su pregovarale o mirnoj preaji. Poslanik je proglasio opdu amnes iju za sve svoje

neprijatelje, izuzimajudi iole u Kabi, koji su morali biti uklonjeni sa svojih mjesta. Gotovo čitava Mekka postala

je tako muslimanska. Tokom narene vije goine najvedi io preostale Arabije prihvatio je islam, pretežno

dobrovoljno, dok su Taíf i havazinska plemena to učinili tek poslije žestokog otpora. Poslanik je oreio

Meinu za svoje stalno sjeište. Umro je 8.juna 632g., poslije kratke bolesti koja je ličila na groznicu.

KURÁN

Kurán je podijeljen na poglavlja ili sure; ukupno ih ima 114, vrlo nejenake užine. Rane mekkanske sure su

među najkradima, a one iz kasnijeg perioa su veoma uže. Ajeti u ranim surama olikuju se izvanreno

ubokim i snažnim „psihološkim naponom“; oni imaju karakter kratkih ali žestokih vulkanskih erup cija. Jedan

glas ojekuje iz samih ubina života i silovito se namede Poslanikovom uhu, a bi na nivou svijesti postao

eksplicitan. Ovaj ton postepeno ustupa mjesto, naročito u meinskom periou, jenom tečnijem i lakšem stilu,

uporeo sa proširenjem pravne saržine koja se onosi na etaljnu organizaciju i upravljanje zajenicom –

ržavom u nastajanju. Ovo svakako ne znači a je glas utišan, niti a je njegov intenzitet izmijenjen. Ali zaatak

se izmijenio. O zamaha i impulsa čisto moralnog i vjerskog podsticaja Kurán je usmjeren na građenje

konkretnog ruštvenog sistema.

Sami Kurán jeste za muslimane Riječ Božija (Kalam Allah). I Muhamme je također bio nepokolebljivo uvjerena je primalac Objave o Boga. Glas iz ubine života govorio je jasno, nepogrešivo i autoritativno. O tome

svjeoči ne samo riječ Kurán, koja znači „recitiranje, čitanje“, nego se i u tekstu Kurána na nekoliko mjesta

kaže a Kurán predstavlja verbalno objavljivanje, a ne samo objavljivanje po svome smislu i idejama. U Ku´ranu

je kazano:“Čovjeku nije ato a Allah s njim govori, osim Objavom, ili iza zastora, ili a pošalje poslanika, pa a

objavi ono što On hode, s opuštenjem Njegovim!...Eto tako Mi tebi objavljujemo Riječ Našu“.

Međutim, kaa se u rugom i tredem stoljedu islama pojavila među muslimanima oštra razmimoilaženja i

polemike, jelimično po uticajem kršdanskih oktrina, a koje su se onosile na prirou Objave, nastajuda

muslimanska ortooksija, koja se tek formirala, a u to vrijeme se nalazila u kritičnoj fazi preciziranja svoje tačne

saržine, naglašavala je a je Objava Poslanika olazila izvana kako bi na taj način potvrila njenu

„onostranost“, objektivnost i verbalni karakter. Sam Kurán svakako poržava „onostranost“, objektivnost i

verbalni karakter Objave, ali je jenako, oista, obacio njegovu „ovojenost“ u onosu na Poslanika. UKuránu je kazano:“Donosi ga Džibril Vjerni na srce tvoje, a bueš onaj koji opominje“. No ortodoksiji su (u

stvari čitavoj srenjovjekovnoj misli) neostajali nužni intelektualni instrumenti da bi u svojoj formulaciji dogme

spojila „onostranost“ i verbalni karakter Objave sa jene strane, i njegovu tijesnu povezanost s raom i

vjerskom osobnošdu Poslanika, s ruge, tj. toj je struji neostajala intelektualna sposobnost a kaže a je

Ku´ran u potpunosti Riječ Božja, ali, u konkretnom smislu, također u potpunosti i Riječ Muhammeova. Ku´ran

očigleno porazumijeva i jeno i rugo, jer insistira a je Kurán ošao na Poslanikovo „srce“, pa kako bi ona

mogao biti odvojen od njega? To, naravno nužno ne porazumijeva a Poslanik nije viio i projektirani lik, kao

što to tvri Traicija, ali je zanimljivo spomenuti a sam Ku rán s tim u vezi ne spominje nikakav lik. No,

ortodoksija je putem Hadisa, ili Tradicije, od Poslanika, jednim dijelom prikladno interpretirana, a jednim

ijelom skovana, i putem teološke nauke, zasnovane uglavnom na Haisu, prikazuje Poslanikovu Objavu kao a

je u potpunosti primljena putem uha i ovojeno o njega, ok u meleku ili uhu koji je Poslaniku ošao „na



5

srce“ vii izrazito vanjsku pojavu. Prestava koju savremeni Zapa ima o poslaničkoj Objavi temelji se uglavnom

na toj ortodoksnoj formulaciji, a ne na Kuránu na kojem se, naravno, temelji vjera muslimana.

U prethonom poglavlju izričito smo naglasili a je temeljna politička snaga Kurána moralne naravi; otua

proizilazi i njegov naglasak na monoteizmu i socijalnoj pravi. Moralni zakon je neizmjenjiv, to je Božja

„nareba“. Čovjek ne može onositi niti ukiati moralni zakon; on se mora potčiniti tom zakonu, to se

potčinjavanje naziva islamom, a primjena moralnoga zakona u životu zove se ibaet, ili „služenje Bogu“. No abi se moralni zakon i duhovne vrijednosti mogle primijeniti, moraju biti poznate. Poslanik je, naravno, osoba na

stupnju čiji je opdi karakter i ukupni zbir konkretnog ponašanja veoma superioran u onosu na ostale ljue. To

je čovjek koji je ved ab initio strog prema ljuima i čak prema vedini njihovih ieala i nastoji rekreirati historiju.

Muslimanska ortooksija je logično iz toga izvukla tačan zaključak a na poslanike treba gleati kao na ljue koji

su imuni o ozbiljnih grešaka (oktrina o sačuvanosti o grijeha – ismet). Muhammed je bio takva osoba, u

stvari, jeina takva osoba stvarno poznata u historiji. To je razlog zašto muslimani njegovo cjelokupno

ponašanje smatraju Sunnetom ili „uzornim moelom“. No, moralni zakon i religijske vrijenosti su Božja

naredba, i maa nisu potpuno ientični s Bogom, oni su Njegov io. Kurán je stoga jasno Božiji. Ako je

Muhammed u svojim kuránskim trenucima postajao jeno sa moralnim zakonom, to ipak nikako ne znači a bi

se on mogao apsolutno poistovijetiti ni s Bogom niti s jenim Njegovim ijelom. Kurán to kategorički

zabranjuje i Muhammed je to uporno izbjegavao, a svi muslimani vrijedni tog imena kao najteži grijeh

zabranjuju priruživanje, uspoređivanje nekog stvorenja s Bogom (širk).

Ako zasa izostavimo čovjeka, tj. njegovu specifičnu uhovno-moralnu konstituciju, i razmatrimo cjelokupni

preostali io stvorenog kosmosa, tumačenje ta tri suštinska atributa jest a Bog stvara sve i a je u samom činu

stvaranja re ili „nareba“ što stvari oržava u njihovom bitisanju i svrstava u oređeni obrazac, tako a one ne

skredu sa svog preoređenog puta nego, razvijajudi se, sačinjavaju kosmos, a je, konačno, sve ovo Božija

milost; postojanje ne znači osustvo svega pripaajudeg jer bi, umjesto postojanja, moglo također biti čisto,

prazno ništavilo. Doista, najsnažniji utisak koji Kurán ostavlja kao cjelina na čitaoca nije prestava o Bogu koji

promatra, zastrašuje i kažnjava, kao što to, opdenito, smatraju kršdani, niti o Bogu kao Vrhovnom Suiji, kako

Ga vie muslimanski legalisti, nego utisak o Bogu kao ujeinjujudoj i svrsihonoj kreativnoj volji koja u kosmosu

stvara re, svojsta modi i veličanstva, bunosti, pravičnosti i murosti koja se u Kuránu s nevosmislenimnaglaskom pripisuju Bogu, u stvari neposreno proističu iz kreativnog poretka u kosmosu. Kuránski termin emr

vjerovatno je temeljni, najsveobuhvatniji i ujeno onaj koji najrječitije govori o Božijoj priroi Univerzuma, koji

prevoimo kao „re“, „poreak“ ili „nareba“. Svemu što je stvoreno, ipso facto, oijeljen je njegov emr, tj.

vlastiti zakon postojanja, ali je to također zakon kojim se sve integrira u sistem. Taj emr, tj.re ili Božj a naredba,

besprekian je. Termin koji je upotrijebljen a bi se označilo prenošenje emra na sve, uključujudi i čovjeka jeste

wahy, koji smo u prethonom ojeljku preveli kao „Objava“. Kaa je u pitanju neorganska priroa, ona to

treba prevesti kao „usađivanje“. To je zato što, kaa je u pitanju čovjek , koji prestavlja poseban slučaj, njemu

sa visina nije poslat samo emr, nego „uh iz emra“ (ruh min al-amr). Kaa je posrijei čovjek, i priroa i saržina

emra su preobraženi, zato što emr ovje u stvari postaje moralna zapovijest. Emr nije više re, ved nere u koji

tek treba a se unese re. Moralni nere je rezultat jene uboko ukorijenjene moralne činjenice, a a bi se

ona izmijenila, Bog i čovjek moraju sarađivati. Ta činjenica ukazuje a uporeo sa čovjekom postoji šejtan, kojiga neprekidno zavodi.

Kurán zorno prikazuje moralni ualizam u čovjekovu karakteru koji voi moralnoj borbi i ukazuje na

mogudnosti koje posjeuje samo čovjek, ilustrirajudi to vjema veoma efektnim pričama. Prema jenoj, kaa je

Bog namjeravao stvoriti čovjeka kao Svoga namjesnika, meleki su se tome usprotivili, govoredi a de čovjek biti

sklon zlu, a de iskvariti zemlju i prolijevati krv, ok su oni, meleki, u svemu pokorni Volji Božijoj. Bog je na to

ogovorio:“Ja znam ono što ne znate vi“. Prema rugom kazivanju, kaa je Bog ponuio „Polog“ Nebesima i

Zemlji, sva su stvorenja to obila prihvatiti, sve ok se nije javio čovjek i „Polog“ prihvatio, pri čemu se, sa

prijekorom koji nije lišen saosjedanja, kaže...Doista je čovjek nepravean spram sebe i neznalica velika“.

Teško je nadi proorniju i jelotvorniju karakterizaciju čovjekova položaja i njegove krhke i neotporne priroe,

ali njegova urođena smjelost i volja a prevaziđe postojede, ka iealnom, izražava njegovu jeinstvenost i

važnost. Činjenica koja se onosi na šejtana stvara jenu potpuno novu imenziju u slučaju čovjeka. Bog je ao

ljusku ušu naahnuo sposobnošdu razlikovanja obra i zla, ali šejtanovo iskušenje toliko je lukavo i silno a



6

ljui, u pravilu, čak i ne uspijevaju tačno ogonetnuti taj vječni zapis u ljudskom srcu, dok neki, koji uspiju

pročitati ga, nisu njime ovoljno pokrenuti i potreseni. U vrijeme takvih kriza Bog nalazi i oabire neke ljue

kojima šalje meleka, „uha Zapovjesti“, koji je „s Njim“. Zapovjest koja je „s Njim“ toliko je sigurna, toliko

oređena u onome što tvri i negira, a je to oista „Neviljiva Knjiga“, napisana na „Pomno čuvanoj ploči“,

„Glavna knjiga“. Ljui kojima su povjerene te subonosne poruke, za čovječanstvo jesu poslan ici. Kurán koji je

„poslan“ Muhammeu jeste Knjiga koja obznanuje Zapovjest; Muhamme je posljenji poslanik, a Kuránposljednja Knjiga koja je tako objavljena.

Imajudi u viu sve o saa kazano, Kurán prestavlja okument koji o prve o posljenje stranice nastoji

naglasiti sve moralne napetosti koje su potrebne za kreativno ljusko jelovanje. Doista, sreišnje zanimanje

Kurána jest čovjek i njegovo poboljšanje. Stoga je važno a čovjek jeluje u okviru oređenih napregnutosti

koje je njemu stvorio Bog. Prije svega i izna svega, čovjek ne bi trebalo a upane u pogubni zaključak a on

sam može onositi i ukiati moralne zakone „kako mu srce želi“, buudi a je očiglena činjenica a taj zakon

postoji zara njega. Zato Kurán snažno naglašava Božiju apsolutnu namod i veličanstvo. S ruge strane,

čovjeku su, o svih stvorenja, ate najvede sposobnosti i njemu je, o svih stvorenja, povjereno namjesništvo,

koje ostala stvorenja, iz straha nisu smjela primiti. Ponovo je ieja pravičnosti irektno pote kla od ideje

namodnosti moralnog zakona, ieja koju Kurán pojenako naglašava. Kurán isto insistira na osui beznađa i

neostatku povjerenja u Božiju milost, što se karakterizira kao veliko nevjerstvo. Isto važi i za čitav raspon

moralnih napetosti, uključujudi ljusku mod i slabost, znanje i neznanje, trpljenja i osvetu, i tako alje. I, kao što

su čovjekove mogudnosti ogromne, isto su tako, stoga, ogromne i kazne s kojima se čovjek mora suočiti kao

posljedicom svoga grijeha.

Kada se u vidu ima ova slika, onda se vjera u jednog Boga nalazi na vrhu muslimanskog sistema vjerovanja, koji

proističe iz Kurána. Iz ove vjere slijei i vjerovanje u meleke (uhovna bida Božije zapovijesti) kao prenosioce

Božje poruke čovjeku, vjerovanje u poslanike, ljue kojima je povjerena Božija Objava (posljenji u nizu je bio

Muhamme), u istinitost njihovog poslanja, u Knjigu i u Dan polaganja računa.

Kurán naglašava važnost namaza (molitve), zato što „sprječava zlo“ i pomaže čovjeku a prevlaa poteškode,

naročito kaa je povezan sa „strpljenjem“. U Kuránu se ne spominje pet nevnih namaza, mora se naglasiti a

ih je kasnije uveo sam Poslanik, buudi a bi bilo historijski nemogude poržati stanovište a su sami muslimanidodali dva nova namaza trima prvobitno spomenutim u Kuránu. U samom Kuránu se spominju dva jutarnja

namaza i jean večernji namaz, a kasnije je u Meini, oan i „srenji“, ponevni namaz. Ali izglea a je u

kasnijem ijelu Poslanikova života namaz poijeljen na va ijela „naginjanjem Sunca ka nodnoj tmini“, kao što

je podijeljen i podnevni namaz, te je tako dobijemo ukupno pet namaza.

Kurán propisuje i jenomjesečni post, prilično naporno, potpuno apstiniranje o jela i pida, počev o zore pa

do zalaska Sunca. Oni koji su bolesni (ili imaju neke poteškode), osobe koje su na putovanju, mogu ogoiti post

za neko povoljnije vrijeme. Vjeruje se da je Kurán prvi put objavljen u mjesecu ramazanu.

Sve ok je mala muslimanska zajenica boravila u Mekki, avanje milostinje, maa se naglašavala poželjnost

tog čina, smatralo se obrovoljnim arivanjem u interesu obrobiti siromašnijeg ijela Zajenice. Međutim, u

Meini, zekat, ili porez u obrotvorne svrhe, bio je propisan za obrobit Zajenice, a oređeni su i sakupljači

poreza. Toliko je značajan naglasak Kur´ ana na toj temi a se čak namaz rijetko spominje bez zekata. Zabranazelenaštva, čija je moralna osua također počela u Mekki, uslijeila je u viu niza proglasa – u jednom od njih

prijeti se a de Bog i njegov Poslanik povesti rat protiv onih koji se bave lihvarstvom, s obrazloženjem a se

time ug povedava nekoliko puta u onosu na prvobitnu pozajmicu, što se protivi čestitoj trgovini (bayú).

I hoočašde u Mekku učinjeno je obaveznim za svakog muslimana, bar jenom u životu, i to za one koji imaju

srestva, to jest, koji su u mogudnosti ne samo platiti sebi put o Mekke i naza, nego i zbrinuti svoju poroicu

tokom svoga odsustva.

Kurán poziva vjernike a pouzimaju žiha, što znači a preaju „svoju imovinu i sebe na Allahovom putu“,

svrha toga jeste a se „ustale namazi, aje zekat, naređuje obro i zabranjuje zlo“, tj. a se uspostavi islamski

socijalno-moralni poredak. Sve ok su muslimani bili malobrojna progonjena manjina u Mekki, žiha je bio

nezamisliv kao pozitivno, organizirano nametanje islamskog pokreta. Međutim, situacija se u Meini izmijenila,

i o tog vremena ništa, izuzev moža namaza i zekata nije imalo toliki naglasak kao žiha. Ipak, među kasnijim

muslimanskim pravnim školama samo su fanatični harižije proglasili žiha kao jean o „temelja vjere“.



7

Druge škole su umanjile značaj žihaa, iz očiglenog razloga, širenje islama se ovijalo suviše brzo u onosu na

unutarnju konsoliaciju Zajenice po vjeri. Svaka ovažna i ekspanzivna ieologija mora, u oređenoj fazi,

postaviti sebi pitanje koji su uvjeti koegzistencije, ako takvi uvjeti postoje, sa drugim sistemima i u kojoj se mjeri

smije služiti metoama irektne ekspanzije.

Kurán je prvenstveno knjiga vjerskih i moralnih principa. Maa nije pravni okument, on sarži i neke važ ne

pravne izjave, koje su objavljene u toku procesa izgradnje zajednice – ržave u Meini. Zabrana konzumiranja alkohola predstavlja zanimljiv primjer kuránske metode zakonodavstva i osvjetljava stav

Kurána prema prirodi i funkciji samog zakonodavstva. Korištenje alkohola bilo je, očigleno, ozvoljeno bez

ikakvih ograničenja u ranim goinama islama. Ona je zabranjeno a vjernici obavljaju namaz ok se nalaze po

dejstvom alkohola. Kasnije je rečeno:“Pitaju te o vinu i kocki. Ti reci: „U tome voma grijeh je veliki a i neke

koristi za ljue! Ali, grijeh njihov je vedi o koristi njihove“. Konačno je proglašena konačna zabrana na principu

a su alkohol i kocka „posao šejtanski...Šejtan samo hode a među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i

kockom“. To pokazuje a su pravni problemi rješavani postepeno, tj.na eksperimentalan način, kako su se

pojavljivali.

Ipak, najvažniji pravni proglasi i mjere opde reforme proklamirane Kuránom onose se na status žena i ropstvo.

Kurán je ogromno poboljšao položaj žena u mnogo čemu, ali najvažnija činjenica jest a je ženi ata

punopravna osobnost. Za supružnike se kaže a su „ukras“ jeno rugom, ženi su ata ista prava na mužom,

kao i mužu na ženom, izuzev što muž, kao partner koji zarađuje, ima jean stupanj više o žene. Kurán je

strogo regulirao o taa neograničenu poligamiju i ograničio broj žena na četiri, sa napomenom a onaj muž

koji nije siguran a de modi biti jenako pravean prema svim svojim ženama smije se oženiti samo jenom.

Opda logična konsekventnost ovih proglasa jest zabrana poligamije po normalnim uvjetima. No, kao ved

postojeda institucija, poligamija je na pravnom planu prihvadena, uz očiglene smjernice a se kaa ruštveni

uvjeti postanu povoljniji, može uvesti monogamija. Onos Kurána prema instituciji ropstva sličan je njegovom

stavu prema poroici. Kao neposreno rješenje, Kurán prihvata instituciju ropstva na pravnom planu. Nije bila

moguda nikakva alternativa, zato što je ropstvo bilo usađeno u strukturu ruštva. Ako bi se ta insti tucija preko

nodi potpuno likviirala, to bi stvorilo probleme koje bi bilo apsolutno nemogude riješiti, samo kakav sanjar

mogao je objaviti takav vizionarski proglas. Ali u isto vrijeme, poduzet je svaki pravni i moralni napor da serobovi oslobode i stvori ambijent u kojem bi ropstvo moralo iščeznuti. „Roba iz ropstva osloboiti ne hvali se

samo kao vrlina, nego se zajeno sa prehranjivanjem sirotinje i siročai, smatra onom “uzlaznom stazom“ koja

je apsolutno suštinska za čovjekov ho. Doista, Kurán kategorički nalaže muslimanima a robovlasnik, ako se

neki rob ili robinja želi iskupiti iz ropstva, pladajudi u ratama iznos o kojem se može olučiti zavisno o položaja

tog roba (onosno robinje), mora ozvoliti takav ugovor o oslobađanju, i ne smije ga obaciti..“.

Stoga, ovi primjeri, sasvim jasno pokazuju a je, svua gje se očigleno pokazuje uh kuránske legislative koja

je usmjerena ka postepenom uključivanju funamentalnih ljuskih vrijednosti slobode i odgovornosti u novo

zakonoavstvo, ipak taašnje kuránsko zakonoavstvo moralo je jelimično prihvatiti ruštvene obrazce kao

polaznu tačku. To znači a trenutno važede zakonoavstvo Kurána nije moglo biti zamišljeno, prema

intencijama samog Kurána, kao trajno. Ova činjenica nema nikakve veze sa učenjem o vječnosti Kurána, niti sa

učenjem, povezanim sa tim, o verbalnoj Objavi Kurána. Ubrzo su, međutim, muslimanski pravnici i ogmatičaripočeli miješati ta pitanja, pa su se čisto pravne odredbe Kurána tumačene kao a se onose na svako ruštvo,

bez obzira na uvjete koji u njemu vladaju, njegovu strukturu i unutarnju dinamiku.

Kroz stoljeda muslimani su ne samo napisali nebrojeno komentara Kurána iz različitih perspektiva i gleišta,

oista, suprostavljenih tenencija, nego su također razvili nauku kuránse egzegeze (ílm al-tefsir) s njenim

pomodnim granama, uključujudi arapsku gramatiku, leksiografiju, Poslanikovu Traiciju, uzroke i okolnosti

objave ajeta Kurána, i tako alje. Doista, muslimanski znanstvenici tvre, prilično opravano, a sve na uke u

islamu koje nisu potpuno svjetovne uguju svoje porijeklo Kuránu. Kurán je također imao neprocjenjiv uticaj

na razvoj arapske književnosti, te na književni stil, a taj se uticaj oržao o anas. Doktrina o neusporeivosti

(i´žaz) Kurána, ne samo u pogleu saržine nego i u pogleu književne forme, zajenička je gotovo svim

muslimanskim školama, obila je olučujudu ulogu i našla izraz u raznolikim raspravama posvedenim toj temi.

Muslimanska ortooksija uporno se protivila svakom pokušaju a se objavi neki prijevod Knjige na bilo koji jezik

bez arapskoga teksta. To je značajno oprinijelo jeinstvu muslimana koji, iljem svijeta, pet puta nevno, u



8

svojim namazima, uče Kurán na arapskome jeziku. Zara razumijevanja teksta, ozvoljeni su, uz navođen je

orginalnog teksta, prijevodi na lokalne jezike.

Tokom Poslanikova života mnogi su ljui znali napamet Kurán i učili ga u namazima. Također je bio zapisan na

lišdu, kostima, pergamentu i rugom materijalu kojim su raspolagali. Prvi halifa, Ebu Bekr, sakupio je čitavu

Knjigu u jenu cjelinu. Međutim, opdeprihvadeni tekst, verzija Mushafa, atira iz vremena tredeg halife

Osmana, koji je na prijelog obora posebno imenovanog u tu svrhu, kojem je na čelu bio Zejn ibn Sabit, vjerniPoslanikov sluga, također uraio saašnji raspore Kurána, koji je oprečan hronološkom reu i zasnovan je

manje-više na užini kuránskih poglavlja.

Postoje oređeni poaci a su se u prvoj generaciji poslije Poslanika ljui ustezali, pa čak i protivili, bilo kakvom

tumačenju Kurána, ali je taj stav uskoro ustupio mjesto objavljivanju mnogih knjiga sa tumačenjima Kurána.

Osjedala se, akle, potreba za razvojem nekih naučnih instrumenata koji bi služili pradenju razvoja nauke

komentiranja Kurána. Usljed toga je, prije svega, prihvaden princip a je za pravilno razumijevanje Kurána

potrebno poznavanje ne samo arapskoga jezika, ved i arapskog načina izražavanja iz Poslanikova vremena. Zato

su intenzivno njegovani arapska gramatika, leksiografija i arapska književnost. Dalje, zapisani su ogađaji u vezi

s objavljivanjem Kurána nazvani „povoi Objave“, kao nužna pomod u utvrđivanju tačnog značenja Riječi

Božije. Trede, historijskoj traiciji, koja sarži izvještaje o tome kako su oni među kojima se Kurán najprije

pojavio razumjeli n jegove propise i tvrnje, priavan je veliki značaj. Nakon što su zaovoljeni ti zahtjevi, nastao

je prostor za slobodnu igru ljudskog razuma.

HADIS ILI TRADICIJA

Sve ok je Poslanik bio živ prestavljao je jeino religijsko i političko vođstvo za muslima ne, i kroz kuránsku

Objavu i putem svojih riječi i jela. Nakon njegove smrti Kurán je ostao, ali je prekinuto njegovo religijsko,

autoritativno, osobno vođstvo. Prva četverica halifa suočili su se sa potpunom novom situacijom primjenjujudi

u novim okolnostima svoje suove u uhu Kurána i onoga što je Poslanik poučio.

Nareno stoljede (o oko 670-767g., odnosno 50-150g.), tokom kojeg je ošlo o razvoja raznih teoloških sekti i

o prve faze razvoja prava, bio je najznačajniji zara pojave jenog fenomena koji bi se moža najbolje mogao

opisati kao religijska metoologija, u osustvu živog vođstva Poslanika i prve generacije njegovih ashaba. Prvipokazatelj tog fenomena poznat je kao Hais ili Traicija, kasnije prikupljen u serijama o šest zbirki

sastavl jenih u 9st., a koje su prihvadene kao autoritativni rugi izvor saržaja islama, pore Kurána .

Hais (što oslovno znači govor, pripovijeanje, izvještaj) jest, kao što nam je poznato, ogranak iscipline koja

nosi isto ime, a podrazumijeva pripovijedanje koje ime za cilj ati obavještenje o tome šta je Poslanik rekao,

učinio, onosno oobravao ili osuđivao, ili avanje sličnih obavještenja o njegovim ashabima, posebno o starijih

ashabima, i naročito o četverici prvih halifa. Svaki hais ijeli se na va ijela: tekst (maln) samog hadisa i lanac

prenosilaca (isna, sene) s imenima kazivača, koji prate tekst. I klasični i savremeni historičari slažu se a je

Hais s početka bio bez isnaa, koji se vjerovatno pojavio krajem 7st. To je otprilike vrijeme kaa se Hadis

počeo javljati kao formalizirana isciplina. Postoje, međutim, nepobitni irektni i inirektni poaci a je prije

nastanka takve formalne iscipline u 8st. taj fenomen ved postojao najmanje o oko 682 -702g. (60-80g.)

Sasvim je prirono, što se tokom Poslanikova života, koji je bio stup muslimanske zajenice počela razvijatinezvanična traicija. No, poslije Poslanikove smrti Hais je iz nezvaničnog prešao u poluzvanični oblik. Ovim

želim ukazati na činjenicu a su ljui za vrijeme Poslanikova života oista govorili o tome šta je on kazivao ili

činio, ok je poslije njegove smrti taj govor postao promišljen i svjestan tok, buudi a je stasala nova

generacija za koju je bilo prirodno da se raspituje o Poslaniku kao uzoru. No, mora se imati u vidu da je

prirono religijsko usmjerenje Haisa, kao usmenog preanja, koresponiralo s ogovarajudim sunnetom,

religijskom normativnom praksom. Ovo praktično usmjerenje, prije negoli intelektualna raoznalost, posebno u

jenoj Zajenici koja se zapanjujudom snagom, bez preseana, uporeo sa usvajanjem novih elemenata, širila i

postojala sve složenija, govori u prilog činjenici a je to „prenošenje“ bilo manje verbalne priroe, a više imalo

karakter „tihog“ ukazivanja primjerom, in actu. To neverbalno prenošenje, ta „tiha“ ili „živa“ traicija nazvana

je sunnetom. Sunnet oslovno znači „utabana staza“. Sunnet se onosio na Poslanikovo ponašanje i ono što je

on govorio. Ipak aktualna praksa živude zajenice morala je stalno polijegati promjenama putem opuna. U

nekom ruštvu koje oživljava brzo širenje, kao što je bio slučaj sa ranim islamskim ruštvom, stalno su se



9

javljala nova moralna pitanja i nove pravne situacije, uključujudi i gotovo potpuno nov aministrativni sistem.

Na ta moralna pitanja trebalo je odgovoriti a pravne situacije morale su biti razriješene. Buudi a su pravne

situacije i svijest o moralnim i vjerskim pitanjima postojali sve složeniji, pojavile su se kontroverze o vedini

tačaka, a u teološkoj i moralnoj sferi posebno je bilo stranih uticaja. Ipak, bio je sačuvan koncept iealnog

Sunneta, bilo koji novi materijal koji je promišljan ili usvojen, at je kao interpretacija principa Kurána i

Sunneta.Hais je o sreine 9st (3st.) obio efinitivan oblik, stekao gotovo čitav etaljni saržaj i u cijelosti zadobio

svoje područje. Kaa je posrijei saržaj, on potpuno oražava rastude i proturječno mnoštvo religijskih

(akako, i političkih) poglea i mišljenja muslimana tokom njihova prva va stoljeda. S namjerom a se sakupi,

pažljivo ispita, te sistematizira ova ogromna i zapanjujuda građa, oređen broj eminentnih znanstvenika počeo

je putovati širom taašnjeg muslimanskog svijeta. Taj modni pokret poznat je kao „traganje za Haisom“.

Revnosni istraživači išli su o mjesta o mjesta, prikupljajudi građu u neposrenom kontaktu s ljuima. Koncem

tredeg i početkom četvrtog stoljeda nastalo je nekoliko zbirki, o kojih se šest smatra posebno autoritativnim, a

poznate su po nazivom „Šest autentičnih zbirki“. Najvažnija među njima jest Sahih (autentična zbirka)

Muhameda ibn Ismaila el-Buharija (810-870g), koju su muslimani kasnije cijenili kao onu koja je po autoritetu

slijei omah iza Kurána. Omah poslije Buharijevog po značaju slijei Sahih Muslima ibn el -Hažaža (umro

975g.). Četiri preostale zbirke su djela Ebu Davuda (umro 888g.), Tirmizija (892g.), Nesaija (umro 916g.) i Ibn

Maže (umro 886g.).

Do tog vremena je i kritika Hadisa, kako su je poznavali muslimanu bila uvrštena u „haisku nauku“. Ta je kritika

isključivo bila usmjerena ka isnau, odnosno lancu prenosilaca Hadisa. Poduzeto je sistematsko i kompleksno

ispitivanje biografija prenosilaca haisa i njihovih poštenih nakana, a to je poznato kao „znanost o

opravavanju i opovrgavanju“. Klasični muslimanski znanstvenici smatrali su veliki io hadisa sumnjiva porijekla

i izmišljenim, te su kao takvi bili isključeni iz šest kanonskih zbirki, a Buharija i Muslim uključili su u svoja jela

samo one haise koje su smatrali „autentičnim“. O stotina hiljaa haisa koji su bili u opticaju oni su iz dvojili

samo nekoliko hiljada.

STRUKTURA ZAKONAO samog početka historije islama smatralo se a pravo proizilazi ili je sastavni io koncepta Šerijata (Božijom

orebom atog obrasca ljuskog ponašanja). Otua ono mora imati i svoj temelj u Božijoj Objav i. Kurán,

najsavršenija i posljenja Božija Objava čovjeku, mora biti primarni i zbilja jeini putokaz za čovjekov život i

izvor zakona. Doktrina o Poslanikovoj nepogrješivosti formulirana je kasnije. Pore činjenice a je Poslanik

konsultirao svoje ashabe i uprkos tome što su njegove oluke u nekim krugovima osporavane i prema ga je i

sam Kurán poneka kritizirao, njegov religijski autoritet bio je neupitan. Dok je bio živ, taj autoritet bio je

dovoljan za svaku situaciju i u svako vrijeme. No, poslije njegove smrti taj živi autoritet više nije bio ostupan i

morao se formalno preobraziti u oktrinu o sačuvanosti o grijeha. To znači a su sve Poslanikove oluke i

iskazi koji su bili autoritativni za vrijeme njegovog života poslije njegove smrti postali nepogrješivi. Smatralo se

a čovjek koji je primalac Objave Božije ne može činiti velike grijehe, naročito ne u pitanjima morala.

Sunnet se zatim bitno proširio i uključio primjere prve četverice haliha i saglasnosti ashaba ili vedeg broja njih.Oni su poznati kao Sunnet „praveno vođenih halifa“, onosno Sunnet Poslanikovih časnih ashaba. Primjena

ovog termina nije proširena na narene generacije, nego je potpao po okrilje termina ižmaa, onosno

konsenzusa. Nakon razoblja prvih četverice halifa počele su se pojavljivati mnogobrojne razlike u

pojeinačnim pitanjima u pravnom i ogmatskom mišljenju. Svjetovna aministracija emevijskog hilafeta

prepustila je zakonoavne zaatke priznatim vjerskim vođama i pravnicima različitih regija. Pravnici su se

koristili uglavnom metoom osobnog mišljenja, na poacima iz Kurána i Sunneta.

Termin kijas znači rasuđivanje na osnovu analogije, to jest zaključivanje na temelju atog principa saržanog u

ranijem primjeru u smislu a neki novi slučaj potpaa po isti princip ili je sličan tom primjeru uslje zajeničke

bitne karakteristike nazvane „uzrok“ (illa). Kaa bi se suočilo sa nekim novim ili kompliciranijim pitanjem, onda

bi se ukoliko Kuráb ili Sunnet nisu davali jasan i nedvosmislen odgovor navodio neki ajet iz Kurána ili opdi

princip, ili pak specifičam slučaj iz Sunneta i oluka bi bila onijeta na osnovu tog navoa primjereno

postavljenom problemu.



10

Sreinom 8st/2st. Šafija, sa kreibilitetom prvog pravnika je u rugoj polovini 8st. postavio temelje prava. U

sklau sa Šafijinim prijelogom, četiri osnovna principa prava trebalo je a imaju sljeedi poreak: najprije

Kuránm zatim Poslanikov Sunnet, onako kako je priopden u Haisu, potom ižma Zajenice (ono u čemu se

slaže Zajenica) i najza, napor a se ođe o orginačnog mišljenja (ižtiha) učenih ljui, koji de biti

primijenjen putem kijasa.

Razvijaju se i mnoge pravne škole. Škola koja je bila povezana s imenom Ebu Hanifa (umro 767g.) u Irakunazvana je hanefijskom školom. Nju su razvili i sistematizovali njegova va učenika Ebu Jusuf i Muhame

Šejbani. Tu školu su favorizirale Abbasije, čija je prijestolnica bila u Bagau.

Evzanijinu sirijsku školu koja se više oslanjala na „živu traiciju“ nego na pravni hais, navlaala je ona koju je

osnovao Melik ibn Enes u Meini. Sam Malik je posjedao na Evzaniju u tome što je za osnovu svoga

razumijevanja uzimao oslanjanje na „živu meinsku traiciju“ (Sunnet), ali je pojenako bio nemaran a tu

traiciju poržava ili brani putem Haisa. Malikova škola, ruga je koja se oržala poslije Ebu Hanifine, i obila

je ime po svom osnivaču.

Treda velika škola nazvana je šafijskom, po Muhameu ibn Irisu eš-Šafiju (umro 819g.). Bio je Malikov učenik i

formulirao je principe islamske jurisprudencije u obliku u kojem su se oržali, pri čemu je usmena traicija

smatrana jeinim sestvom prenošenja Poslanikova Sunneta, ok je ižtiha izbačen iz ižmaa.

U 9st. pojavile su se vije nove škole. Prva i jeino uspješna o njih nastavila je provoiti logiku Šafijinog

instistiranja na Haisu u pravnom sistemu o njegovih krajnjih konsekvenci. Osnivač ove škole, nazvane

hanbelijska škola, bio je čuveni alim i voedi traicionalist Ahme ibn Hanbel (umro 855g.). Puritanski pokret na

Arabijskom poluotoku, vehabije crpio je u 18st. svoje oktrine i bio inspirisan hanbelijskim učenjem, onako

kako ga je izrazio čuveni alim i znanstvenik Ibn Tejmija (umro 1328g.). Et -Taberi (umro 922g.) također je

nastojao utemeljiti pravnu školu, ali njegovo jelo u kojem je zapisao svoje principe nije preživjelo.

Ove četiri škole ili četiri mezheba, kako su nazvane, prihvadene su putem ižmaa, i one su međusobno jena

rugu prihvatile kao jenako ortooksne. Danas je hanefijska škola preovlađavajuda u zapanoj Aziji, onjem

Egiptu, Pakistanu i među muslimanima Inije. Malikijska škola prihvadena je u sjevernoj i zapanoj Africi i

gornjem Egiptu, šafijska u Inoneziji i hanbelijska u sjevernoj i centralnoj Arabiji.

ŠERIJAT

Najznačajniji i najcjelovitiji uvi u sagleavanje svrhe islama jest koncept Šerijata, onosno šará (zakonik). Ova

riječ izvorno označava „stazu“ ili „put koji voi ka voi“, tj. ka samom vrelu života. U svojoj religijskoj primjeni,

počevši o najranijeg perioa, ta riječ je značila „put obrog života“, tj. religijskih vrijenosti izraženo

funkcionalno i u konkretnim terminima, a bi se usmjerio čovjekov život.

Suonosni pojam terminu šerijat jeste in, koji oslovno znači „pokoravanje, slijeđenje“. Dok šerijat oređuje

put, pri čemu je njegov pravi subjekt Bog, in znači slijeđenje tog puta, a njegov subjekt jes čovjek.

O samoga početka oređena praktična svrha bila je sastavni io koncepta Šerijata; put koji je Bog oreio, Put

kojem čovjek treba poreiti svoj život kako bi se ostvarila Božija volja. To je praktični koncept koji se tiče

ponašanja uopde. Pri tome, on uključuje sve viove ponašanja – uhovno, mentalno i fizičko. On na taj način

obuhvata i vjeru i praksu: svjeočiti i vjerovati Jenog Jeinog Boga jest sastavni io Šerijata, kao što su to ivjerske užnosti: namaz, post i tako alje. Naalje svi pravni i ruštveni poslovi, kao i ukupno lično ponašanje,

povoe se po Šerijatom kao sveobuhvatni princip svekolikog načina života.

Dva izvora ili dvije metode priznavanje su, u najranijem periodu nakon Poslanika, mjerodavnim za tumačenje

Šerijata. S jene strane, izvor je bila traicija, autoritativna „atost“ to jest Kurán i Poslanikov Sunnet, koji

moraju služiti kao osnova. Ali, buudi a „atost“ očigleno nije mogla biti ovoljna za sve vede potrebe

narednih generacija, drugi princip – ljudska inteligencija i razumijevanje bio je priznat gotovo od samog

početka. Prvi princip nazvan je „naučavanje“ (ilm), a rugi je nazvan „razumijevanje“ (fikh).



11

ŽIVOT MUHAMMEDA a.s. Muhammed Husejn Hejkel

Historičari se nisu složili u pogleu Muhammeovog rođenja, ali vedina njih smatra a se to ogoilo 570g.

Njegov otac se zvao Abullah a majka Amina. Abullah je umro prije rođenja svog sina. Kaa se Amina poroila,

Abdu´l-Muttlibu je odnio svog unuka u Kabu i tamo ga prozvao Muhammed. Ovo ime nije bilo uobičajeno među

Arapima ali je bilo poznato. Potom je vratio ijete majci i čekao uz nju olazak ojilja iz plemena Benu Sa´ kako

bi mogao ureiti a jena o njih brine o novorođenčetu kao što je bila praksa mekelijskih plemida.

Halima es-Sa´dijja je bila dojilja koja je prihvatila da vodi brigu o Muhammedu. Halima je dojila u pustinji

Muhammea vije goine. Čistoda pustinjskog zraka i težina življenja u pustinji oprinosili su Muhammeovom

psihičkom razvoju te njegovom brzom rastu, zravom formiranju i isciplini. Nakon što su se napunile vije

goine, a što je bila prilika a se ijete obije o ojenja, Halima je ovela ijete njegovoj majci, na ubrzo ga je

ponovo vratila sa sobom naza u pustinju a orasta van Mekke klonedi se tamošnjih epidemija. Dijete je

živjelo u pustinji još vije goine igrajudi se slobono na ogromnom pustinjskom prostranstvu po čistimnebom i orastajudi nesputano bilo kakvim psihičkim ili duhovnim elementima.

Do pete goine života Muhamme je ostao živjeti sa plemenom Benu Sa´d u pustinji. Kada se vratio majci u

Mekku, po svoju zaštitu Muhammea je uzeo njegov je Abu´l-Muttalib, koji je bio vlaar Kurejša i

gospodar cijele Mekke. Dje je poklonio unuku puno ljubavi i nježnosti. Jenom prilikom majka Amina ga je

ovela u Meinu, s namjerom a ga upozna sa njenim ajžama, i tom prilikom je pokazala Muhammeu kudu

u kojoj je umro njegov otac i mezar gdje je ukopan. Na povratku iz Mekke, Amina se razbolje i umrije, tako da

Muhammed osta i bez majke. Kada je Muhamme imao osam goina izgubio je još jenu voljenu osobu, svoga

jea. Nakon smrti jea, brigu o Muhammeu je preuzeo njegov amiža Ebu Talib. Ebu Talib je volio svog

bratida, a poštenje, inteligencija, milosrnost i Muhammeova obra narav još su više ojačali Ebu Talibovu

privrženost prema njemu. Čak i kaa je Muhamme imao vanaest goina, Ebu Talib ga nije voio sa sobom na

trgovačka putovanja misledi a je premla a nosi teret pustinjskog putovanja. Tek na insistiranjeMuhammea, amiža mu je opustio a mu se priruži na putovanju za Šam. Na ovom putovanju Muhamme

je zasigurno naučio a poštuje ogromna prostranstva pustinje i sjaj zvijeza koje su sijale u njenoj čistoj

atmosferi. On je morao prodi kroz zemlje Semua, a njegove pažljive uši bile su u prilici slušati razgovore Arapa i

pustinjskih nomaa o graovima i njihovim historijama. Na ovom putovanju Muhamme je, također, morao biti

svjeok šamskim raskošnim zelenim vrtovima koji su morali snažno jelovati na njegovu maštu kaa ih je

poredio sa neplonom suhodom pustinje i planinama koje su okruživale Mekku. U Šamu je Muhame saznao za

bizantsku i kršdansku historiju i čuo o kršdanskim svetim pismima i njihovoj borbi protiv Perzijanaca, koji su

obožavali vatru. Istina, on je tek imao vanaest goina, ali su mu njegova velika uša, inteligencija, zrelost, mod

opažanja, pamdenje i sve ruge vrline omogudile u ranim goinama a pažljivo sluša i zapaža etalje.

Po svojoj prilici, Ebu Talibovo putovanje u Šam nije onijelo puno prihoa. On više nikada nije poduzeo nikakvo

putovanje te se zaovoljio time a ostane u Mekki živedi u sklau sa svojim materijalnim mogudnostima i

brinedi se o svojoj mnogobrojnoj jeci. Muhamme je živio sa svojim amižom, zaovoljan svojom sudbinom.

Tu je Muhamme rastao kao što bi raslo i bilo koje ijete u grau Mekki. Tokom svetih mjeseci on ili bi ostao sa

svojim rođacima ili bi obilazio s njima obližnje pijace u ´Ukazu, Meženni o Zu´l -Mežazu. On bi tamo slušao

recitale pjesama i bio očaran njihovom rječitošdu, erotičnim lirizmom, ponosom i plemidkom lozom njihovih

heroja, njihovim osvajanjima, gostoljubivošdu i velikoušnošdu. Naime, na goišnjoj pijaci ´Ukaz, blizu Mekke,

tokom svetih mjeseci, poete svih plemena takmičile su se u poeziji. Sve što su te posjete nuile njegovoj savjesti

on bi kasnije razmatrao, oobravao bi i ivio se ili bi osuđivao. Također je vagao i stavove kršdane i jevreja

Arapa, i avao im prenost na paganizmom svog naroa, maa ne baš vjerujudi a su njihove tvrnje ist inite.

Tako su Muhammea okolnosti izlagale u mlaosti onome što bi ga moglo pripremiti za veliki an, an početka

Objave, kaa ga je Bog pozvao a prenese Njegovu poruku istine i upute za cijelo čovječanstvo.



12

U Fižarskom ratu, Muhammed se borio uz svog amižu u taa je naučio a se koristi oružjem. Ovaj rat je tako

nazvan jer je vođen tokom svetih mjeseci. Svetost ovih mjeseci narušena je kaa je El-Berrad ibn Kajs el-Kinani

potajno napao Úrvea er-Rehhala ibn Útbu el-Hevazinija i ubio ga. Nakon toga je izbio rat između plemena

Kurejš i Hevazin. Rat je trajao četiri goine i završio je pomirenjem i mirovnim ugovorom. Pleme sa manjim

brojem žrtava platilo bi rugom plemenu krvnu oštetu za žrtve, naoknađujudi time razliku. Kurejšije su platile

oštetu o vaeset ljui. Ne zna se koliko je tačno goina imao Muhamme u toku Fižarskog rata, ali smatrase da je imao petnaest ili dvadeset godina.

Kao što smo ranije rekli, Muhammeov amiža Ebu Talib bio je siromašan i imao je mnogo usta koja je hranio.

Zbog toga je bilo neophono a svom bratidu nađe bolje pladen posao nego što je to pastirski posao kojim se

Muhamme bavio jeno vrijeme. Jenog ana je čuo a Hatiža, kderka Huvjelia, unajmljuje čovjeka iz

plemena Kurejš a rai za nju u trgovini. Hatiža je bila trgovac i običavala je unajmljivati ljue a se cjenkaju i

takmiče na tržištu u njeno ime i nagrađivala ih je ijelom profita. Bila je porijeklom iz plemena Benu Ese a

udajom dva puta u pleme Benu Mahzum postala je veoma bogata. Njen otac Huvjelid i drugi ljudi pomagali su

joj a upravlja velikim bogatstvom. Hatiža je unajmila Muhammeaa obavi za nju trgovinu u Šamu.

Muhammeova vičnost i vjernost su mu omogudile a ostvari veliku obit za Hatižu, i to mnogo vedu nego što

je iko ostvario. Kada se karavana vratila u Mekku, Hatižino zaovoljstvo novim uposlenikom pretvorilo se u

ljubav. Iako je Hatiža imala četreset goina i bila starija o Muhammea, Muhamme se oženio i ovje

počinje nova stranica o Muhammeovom životu. To je stranica o bračnom i familijarnom životu koji mu je,

jenako kao i Hatiži, onio veliku sredu. Hatiža je poarila Muhammeu sinove El-Kasima i Ábdullaha, ali su

oni umrli u jetinjstvu, na veliku žalost njihovog oca. Kderke Zejneb, Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima su

preživjele i Muhammed im je stalno poklanjao svoju ljubav.

Potpomognut brakom koji je upotpunio njegovu rooslovnu čast i osigurao ga obilno svim srestvima,

Muhamme je provoio ane poštovan i omiljen o svih ljui Meke. Uživao je veliki javni ugle.

U to vrijeme Mekelije su bile preokupirane rekonstrukcijom Kabe nakon što je iznenana poplava uzrmala

njene temelje i napravila pukotine u ziovima. Svakom o četiri klana opala je užnost rušenja i ponovne

izgranje jenog o četiri zia Kabe. Kako su se ziovi poizali i kaa je ošlo vrijeme za postavljanje svetog

crnog kamena na njegovo mjesto na istočnom ziu, klanovi su se razišli u vezi s pitanjem ko de imati častpostaviti ga na njegovo mjesto. Razor je bio toliko jak a je skoro ošlo o građanskog rata. Na kraju je

olučeno a onaj koji prvi prođe prođe kroz kapiju Es-Suffe bue arbitar u sukobu. Prvi koji je prošao bio je

Muhamme. Kaa su ga ugleali, rekli su: „Evo ie El-Emin (Istinoljubivi, Vjerni). Mi demo se složiti sa njegovom

presuom“. Shvatajudi, kaa ih je saslušao, a su se suparnici zanijeli strašdu, Muhamme se zamislio i rekao a

mu onesu ooru. Uzeo je ooru koju su onijeli, raširio je po tlu, stavio kamen na nju i ona rekao a

starješine svakog klana uzmu po jean kraj oore. Svi su se složili i zajeno onijeli kamen na mjesto izgranje.

Tu je Muhamme poigao kamen i položio ga na mjesto izgranje. Krvoprolide je tako bilo spriječeno a sukob je

bio riješen. Kurejšije su završile izgranju Kabe, ižudi njene ziove o visine o osamnaest lakata. S namjerom

a bue otpornija, izigli su njen ulaz izna zemlje. U unutrašnjosti Kabe oni su uzigli va paralelna niza o tri

potporna stupa o kojih je svaki poupirao tavanicu a izgraili su i stepenište na sjevernoj strani koje je voilo

do krova. Iol Hubel je smješten unutar Kabe zajeno sa blagom za čiju su sigurnost strahovale Mekelije. Muhamme se pobrinuo a ua svoje kderi za obre muževe. Najstariju Zejneb, uao je za Ebu ´l-Ása, čija je

majka bila Hatižina sestra i koji je bio čestit i uspješan građanin . Ovaj brak se pokazao sretnim uprkos razvodu

koji je uslijeio nakon Zejnebine hižre u Meinu, po pojavljivanju islama. Uao je Rukajju i Umm Kulsum za

Útbu i Útejbu, sinove svog amiže Ebu Leheba. Ovi brakovi nisu potrajali, jer je ubrzo nakon dolaska islama,

Ebu Leheb nareio svojim sinovima a se razveu o svojih žena. Osman se kasnije oženio sa obje, jenom iza

ruge. Fatima koja je još bila ijete, uala se za Aliju kaa je ošao islam. Muhamme je otkupio i roba Zeja

ibn Harisa kojeg je osloboio i usvojio kao sina. On je nazvan Zej ibn Muhamme i živio je po njegovom

zaštitom i postao jean o njegovih najboljih sljebenika i ashaba.

U to vrijeme bio je arapski običaj a oni koji su pobožni i koji razmišljaju posvete jedan period svake godine

povlačenju u obožavanje, asketizam i molitvu. Oni bi tražili nenastanjeno mjesto aleko o ljui gje su se

mogli koncentrisati na svoje molitve. Ta se praksa nazivala tehannus ili tehannuf. Tu je Muhamme našao

najbolje uvjete za zaovoljavanje svoje volje za razmišljanje i meitaciju. Na vrhu planine Hira, vije milje



13

zapano o Mekke, Muhamme je otkrio pedinu koju su savršena tišina i potpuna ovojenost o Mekke činile

savršenom za njegova povlačenja. U toj pedini je Muhamme običavao provoiti cijeli mjesec ramazan. On bi se

zaovoljavao sa najmanjom količinom hrane, koju mu je s vremena na vrijeme onosio luga, i potpuno se, ne

prekian ničim, posvedivao uhovnim traganjima u tišini, samodi i miru.

Muhamme se nije naao a de istinu koju je tražio nadi u pripovijeanjima rabina i svetim pismima monaha,

nego u samom svijetu koji ga okružuje, u nebu i njegovim zvijezama, Mjesecu i Suncu, i u pustinji sa njenimvrelim zrakom ispo brilijantnog Sunčevog sjaja – njenoj neirnutoj čistodi, u moru i njegovim valovima, i u

svemu onome što naglašava ovo postojanje i čini njegovu jenodu bida. Muhamme je težio a otkrije najvedu

istinu u svijetu oko sebe. Težio je a ujeini ušu sa tom istinom i a shvati njenu suštinu. Nije mu mnogo

trebalo a shvati a su razumijevanje priroe, religioznost i posvedenost kakve je imao njegov naro, bile lažne.

Njihovi idoli su bili puko kamenje – nijemo, nemodno i bez mogudnosti razmišljanja. Hubel, El-Lat i El-´Uzza, kao

svaki od idola i statua unutar Kabe ili oko nje, nikaa nisu stvorili ništa poput muhe i nikaa nisu učinili ništa

obro za Mekku. U cjelokupnosti uše i života Muhamme je težio za otkridem istine.

Nakon goina meitacije i preokupacije uhovnim problemima, Muhamme je u snovima počeo a viđa vizije o

istini kojoj je težio. Muhamme je bio uvjeren a je njegov naro potpuno zalutao i a su njihovi uhovni životi

iskvareni iolima i krivim vjerovanjima vezanim za te iole. On je također bio uvjeren a niti kršdani niti jevreji

nisu mogli ponuiti bilo šta što bi spasilo njegov naro o zablue. Bilo je, naravno, nešto istine u onome što

tvre i juaizam i kršdanstvo, ali je također postojala i oređena mjera neistine i iluzije, potpunog paganizma,

za kojeg je bilo nemogude a se složi sa jednostavnom apsolutnom istinom koja je iznad svih neplodnih

ijalektika i uzalunih kontroverzi kojima kršdanstvo i juaizam obiluju. Ova jenostavna, apsolutna istina je

Bog, Stvoritelj univerzuma, osim Kojeg nema drugog boga. Istina je da je Bog Gospodar univerzuma, da je on

Samilosni i Milostivi, i a su ljui ogovorni za svoja jela. Istina je a su raj i pakao istiniti, a de oni koji

obožavaju ruge bogove osim Boga boraviti u paklu i ispaštati vječnu kaznu. Kaa se Muhamme povukao u

pedinu Hira, negje oko svoje četresete goine života, njegova uša je bila potpuno uvjerena u viziju istine

koju je viio. Njegov um je bio pročišden o svih zablua i iluzija. Njegova uša je bila isciplinirana traganjem

za istinom i posvedivanju istini. Njegov cijeli život je saa bio posveden traganju za istinom i posvedivanju istini.

Njegovo cijelo bide je saa bilo orijentirano prema vječnoj istini, a njegov cijeli život bio je posveden traganju zanjenim putem. Molio se svim svojim bidem a Bog spasi njegov naro o zablue i griješenja. U povlačenju se

molio i an i nod i postio je uge perioe vremena. Silazio bi iz pedine u šetnju pustinjskim putevima a zatim se

vradao svom povlačenju, uvijek premišljajudi, razmišljajudi i razmatrajudi. Ovo je trajalo cijelih šest mjeseci

tokom kojih Muhamme nije mogao a se ovoji o toga. Naravno a je bio uplašen. Povjerio je svojoj ženi

Hatiži a je moža čak opsjenut nekim zlim uhom. Njegova voljena i pokorna žena ga je utješila,

posjedajudi ga a je on El-Emin (Povjerljivi), a mu zli uhovi ne mogu upravo pridi zbog njegove vjere i jakog

morala.

Jenog ana, ok je Muhamme spavao u pedini, melek mu je prišao sa listom u ruci. Melek mu je rekao:

“Čitaj, u ime svog Gospoara, Koji stvara, stvara čovjeka o zametka! Čitaj plemenit je Gospoar tvoj, Koji peru

poučava, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.“

Muhamme je učio ove ajete, ponavljajudi ih za melekom koji se povukao nakon što su se ajeti zastalno urezaliu Muhammeovo pamdenje.

Kada se Muhammed vratio kudi zamolio je Hatižu a ga umota u deba. Ona je mogla vijeti muža kako se

trese kao a je imao jaku groznicu. Kaa se smirio ispričao joj je o svom iskustvu i povjerio joj strahovanja a ge

je njegov um konačno izao i a je postao prorok ili opsjenut čovjek. Hatiža je i alje bila isti anđeo milosti,

mira i uvjeravanja kakva je uvijek bila. Kao što je bilo i u ranijim prilikama kaa se Muhamme bojao a je bio

opsjenut đavolom, ona je i saa čvrsto stala uza svog muža. Umiren i zahvalan na njenoj vjeri Muhammed joj

se zahvalio. Zaspao je iscrpljen. Hatiža je bila zabrinuta zbog toga što je tek čula. Bila je okrenuta buudnosti

naajudi se a de njen muž postati poslanik arapskog naroa ugo izgubljenog u zablui. Ona je željela a njen

muž onese narou vjeru istine i pokaže im put obrote i čestitosti. Ali je i strahovala o te buudnosti, bojedi

se za obrobit muža. U mislima su joj bili ogađaji o kojima joj je upravo kazivao i zamišljala je prelijepog

meleka kako se pojavljuje njenom mužu preko neba nakon što mu je prenio riječi Njegovog Gospoara.

Prisjedala se svetih riječi koje joj je Muhamme a.s., proučio nakon što su bile uklesane u njegovo pamdenje.



14

Bilo joj je teško samoj ponositi te nalete brige i nae. Olučila je a to otkrije svom rođaku Vereki ibn Nevfelu.,

koji je bio postao kršdanin i koji je preveo ijelove Evanđelja na arapski. Nakon što mu je ispričala šta je

Muhamme a.s. viio i čuo, on joj je povjerovao, i smatrao a je Muhamme viio velikog meleka koji je

razgovarao sa Musaom. Rekao joj je a je Muhamme sigurno poslanik ovog naroa. Nakon toga se Hatiža

vratila kudi i zatekla Muhammea kako spava. Ojenom je primijetila a trese, uboko iše i znoji. Dok je

otvarao oči, čuo je meleka kako govori: „O ti, umotani! Nodu ustani, osim amlo nodi, polovinu njezinu , ili malo o polovine umanji, ili malo više o nje, i

Kur´an izgovaraj izgovaranjem pažljivim! Jer Mi demo ti zbilja težak rijek slati, a nodu ustajanje osega jačeg je i

izgovora jasnijeg, a anju ti zbilja imaš posla osta“.

Vijevši ga u ovom stanju, Hatiža ga je zamolila a se vrati u svoj krevet i omara. Ali je Muhamme a.s. ustao

i rekao: „O Hatiža, vrijeme spavanja i omora je prošlo. Džibril mi je nareio a opominjem ljue i a ih

pozivam Bogu i da se Njemu klanjaju. Ali koga du zvati? I kode me poslušati?“. Hatiža je pokušala a ga smiri te

uvjeri i ohrabri previđajudi mu uspjeh. Rekla mu je šta je čula o Vereke i primila islam, tj, povjerovala u

njegovo poslanstvo.

Poslanik je pozivao Mekelije na istinu. Pozivao ih je a naiđu sebe, a stupe u vezu sa Bogom Koji je stvorio i

njih i njihove roitelje, i a se klanjaju samo Njemu čisto i vjerno. Pozivao ih je a se činedi obra jela približe

Bogu, a pomognu komšiji i putniku, a obiju molitvu mrtvim iolima koje su oni smatrali božanstvima a koji

su bili zanemarivali njihova loša jela i nemoral, kamatu i krađu o siročai. Ali činedi ovo, Poslanik se obradao

ljuima čija su srca i umovi bili tvrđi o kamenja iola kojima su se klanjali. Poslanik je pozivao ljude da razmisle

o nebu i zemlji i svemu što je Bog stvorio; a u svemu tome vie uzvišenost i veličinu i a shvate zakone nebesa

i zemlje. Poslanik je pozivao ljue a se putem molitve Jeinom Stvoritelju svega što postoji, uzignu izna

svega što je loše i bezvrijeno, a sa zaveenim fino postupaju i a ih usmjere na Pravi put, a aju milostinju i

čine obro svakom siročetu i siromašnom.

Ali tvroglave uše, ta surova srca Mekelija, olučila su a ostanu oani vjeri svojih preaka. Oko te vjere su

uspostavili trgovinske onose, što je alo Meki važnost i učinilo je centrom hoočašda.

Poslanik je očekivao a de mu Objava ukazivati na pravac iz ana u an, šta a rai, ali umjesto toga ona je brzo

prestala olaziti. Džibril se ved neko vrijeme nije pojavljivao i samo je bila tišina oko njega. Poslanik se osjedaousamljenim, ovojen o sebe i svoga naroa. Zaprepašden i prepanut a je njegov Gospoar nezaovoljan

njime, vratio se u pedinu Hira. Molio je Allaha, pokušavajudi a Mu se približi. Posebno je želio a znak uzrok

ove božanske nemilosti. Nakon užeg perioa objava mu je ošla. Riječ Božija bila je jasna koliko i ohrabrujuda:

„Tako Mi jutra, i nodi kaa nastupi s tminama – Gospodar tvoj, zbilja, nije te napustio ni omrznuo! Zbilja, Onaj

sv ijet bolji je za tebe o Svijeta ovoga, a Gospoar tvoj tebi de poariti, pa deš zaovoljan biti! Zar te siročetom

ne nađe, pa ti utoičište ae, i siromahom te nađe, pa te bogatim učini! Siroče kaa je posrijei – ne ucvili,

prosjak kada je posrijedi – ne povikni! I o blagoati Gospoara svog kazuj ti“.

Poslanikov strah je iščezao. Bio je presretan ovim najnovijim okazom Božije milosti i klanjao se Bogu i veličao

Ga. Bog je zaštitio Poslanika svog i osloboio ga svake sumnje i straha. O taa više nije b ilo misli o

samoubistvu ved samo o životu posvedenom pozivu ljuima a se vrate Bogu.

Bog je naučio svog poslanika kako a klanja. Poslanik je potom poučio Hatižu i zajeno su klanjali. Nakontoga na islam je prešao i Alija ibn Ebi Talib, koji je još bio ječak. Alija je živio u Poslanikovoj kudi o vremena

kaa je u Mekki bila ekonomska kriza. Prvi čovjek izvan poroice koji je postao vjernik je Ebu Bekr, blizak

prijatelj Poslanika. Ebu Bekr je bio o najplemenitije loze plemena Kurejš i imao je veliko znanje o klanovima i

genealogiji kao i avnoj i bliskoj historiji. Ebu Bekr je počeo pozivati u islam ljue kojima je vjerovao, i oređen

broj njih je prešao na islam. Iz bojazni a ne prouzrokuju neprijateljstvo i mržnju Kurejšija zbog napuštanja

idolopoklonstva, novi muslimani bi krili svoj prelazak. Tri goine ok se islam širio među Mekelijama, muslimani

su se i alje skrivali. U međuvremenu, Kur´an je reovno objavljivan Poslaniku i ovo je učvrstilo muslimane u

njihovoj vjeri i potvrdilo je.

Tri godine nakon što je počela Objava, Bog je nareio Poslaniku a javno poziva u islam. Ta nareba je

objavljane u sljeedim ajetima: „I svoju najbližu robinu ti opominji, i krilo svoje milosti rasprosti onima o

vjernika koji slijee tebe. A ako te slušali ne buu, ti reci: Ja sam čist o onoga što činite vi! (...) Razglasi ono što

ti se naređuje i o mnogobožaca se okreni“.



15

Poslije obradanja svojoj robini Poslanik je uputio poziv svim Mekelijama.

Ebu Leheb i Ebu Sufjan, ugleni članovi plemena Kurejš i gospoari trgovine i zabave, počeli su a osjedaju

prijetnju koju je prestavljao Poslanikov poziv. Olučili su tako a ga počnu ismijavati nazivajudi njegovo

poslanstvo lažnim. Njihov prvi čin bio je a njihovi prijatelji pjesnici napanu Poslanika u svojoj poez iji. Pored

pjesnika, rugi su tražili o Poslanika a urai neko čuo a bi okazao svoje poslanstvo. Podsticani od strane

Kurejšija, svaki klan i pleme počeli su napaati svoje članove muslimane a bi ih ovratili o njihove vjere.Jedan nevjernik bacio je svog abesinijskog roba Bilala na pijesak pod velikim suncem, stavio mu ogroman

kamen na prsa i ostavio ga tu a umre, samo zato što je bio privržen islamu. Ebu Bekr je uspio otkupiti tog roba

i osloboditi ga. Muslimani Arapi su prebijani i bili su maltretirani i izloženi besramnim ponižavanjima.

Mnogi muslimani postali su premet mučenja toliko a im je Poslanik nareio a iu u Abesiniju, kršdansko

kraljevstvo. Prvu grupu koja se iselila sačinjavalo je jeanaest muškaraca i četiri žene. Nakon što su tajn o

napustili Meku, živjeli su u Abesiniji po zaštitom Negusa. Kasnije se još jena veda grupa muslimana iselila u

Abesiniju i tamo živjela sve ok se Poslanik nije iselio u Jesrib (Meinu). Njihovo iseljenje u Abesiniju se obično

naziva „prvo iseljenje u islamu“.

U to vrijeme Omer ibn el-Hattab je bio čovjek o trieset pet goina. Njegov ponos građanina Mekke je

uvrijeđen činjenicom a su strani kralj i njegova zemlja pružili zaštitu mekelijama koji nisu imali ni sigurnost ni

mir u svojim domovima. Poslanik se jenog ana sastao sa rugovima u jenoj kudi u mekanskom kvartu Safa.

Omer je saznao za ovaj sastanak i olučio je a ubije Poslanika i a riješi Kurejšije problema, povrati jeinstvo i

ponovo uvee poštovanje božanstava koja je Poslanik kuio. Kaa je Omer saznao da su njegova sestra Fatima i

njen muž ved prešli na islam, okrenuo se i uputio njihovoj kudi. Ulazedi u kudu primijetio je a slušaju kako treda

osoba uči Kur´an. Oni su sakrili svog gosta. Očigleno ljut Omer je napao i sestru i zeta. Međutim, vijevši

hrabrost svoje sestre koja ga je irnula, nakon što se smirio, zatražio je a vii rukopis iz kojeg su oni učili, čitao

je i na licu mu se viio izraz pokajanja za ono što je olučio. Nakon toga otišao je o Safe, gje je pre

Poslanikom prihvatio islam. Prelazak Omera na islam uvedao je mod muslimana i umanjio mod Kurejšija. Ali u

Mekki je još uvijek bilo malo muslimana i bili su slabiji o Kurejšija.

Kurejšijama je postalo jasno a nikakvo nasilje na Poslanikom i njegovim rugovima nede spriječiti ljue a

prelaze na islam pošto su saa bili u stanju a se oslone na plemensku zaštitu Omera, Hamze, Negusa izAbesinije ili rugih ljui spremnih a ih zaštite. Kurejšije su potom probali rugu strategiju: potpisali su

sporazum o totalnom bojkotu Benu Hašima i Benu Abulmuttaliba, uključujudi zabranu ženibe i trgovine s

njima. Nastojali su na ovaj način izolirati Poslanika i natjerati ova va klana a ga se oreknu, ali islam se i alje

nastavio širiti. Ipak tokom izolacije koja je trajala tri godine Poslanik i njegovi sljedbenici patili su od raznih

oskuica i često nisu imali ovoljno hrane. Dugotrajna blokaa i velike muke koje su im nanijeli Kurejšije učinili

su a vedi broj Mekelija shvati okrutnost i nepravu kojima su njihova brada i rođ aci bili podvrgnuti. Tako da je

ošlo o poništenja ogovora i ozvoljeno je Poslaniku i njegovim sljebenicima a se slobono kredu po Mekki

i a kupuju i proaju kao i obično, iako su suprotnosti i neprijateljstva ostali nepromijenjeni.

Poslije nekoliko mjeseci na Poslanikove brige oane su i vije trageije: smrt Ebu Taliba, njegovog zaštitnika i

smrt njegove žene Hatiže.

Poslanik je nastavio propovijeati svoju vjeru plemenima za vrijeme hoočašda u Mekki ali je išao i u njihovanaselja. Posjetio je plemena Kinda, Sekif, Kelb, Benu Hanife, Benu Amir, svakog u njegovoj provinciji. Ali nijedno

pleme nije pozitivno odgovorilo i svi su odbacili njegov poziv.

Obijanje Poslanika o strane plemena i nasilje Kurejšija povedalo je njegovu izolaciju. Perio ža ljenja za

Hatižom je prošao i Poslanik je mislio o ženibi s naom a nađe utjehu u novom saputniku, a također je bio

mišljenja a de ženiba biti prilika a se ojačaju veze bratstva i obaveze između njega i ranih prelaznika na

islam. Od Ebu Bekra je zatražio ruku njegove kderke Aiše. Pošto je bila mala za uaju, vjeriba je najavljena, ali

je svaba ogođena za tri goine ok Aiši ne bue jeanaest goina. U međuvremenu se Poslanik oženio

Sevdom, udovicom jednog muslimana koji se iselio u Abesiniju i umro po povratku u Mekku.

U ovom periou su se ogoili i Isra i Miraž. Isra je nodno putovanje koje je Poslanik imao iz Mekke o El-

Mesžiu ´l-Aksaa u Jeruzalemu. El-Mi´raž znači Poslanikovo uzizanje na nebo i njegovu posjetu Džennetu i

Džehennemu. U nodi Israa, Poslanik je bio u kudi svoje roice Hin, kderke Ebu Taliba .



16

U to vrijeme iz Jesriba su mnogi ljui olazili u Meinu i tako se upoznali sa učenjem Muhammea a.s. Kako je

vrijeme prolazilo i sezona hoočašda ošla, vanaestero ljui iz Jesriba pošli su u Mekku. Oni su se susreli sa

Poslanikom na Akabi i sa njim postigli sporazum poznat kao „Prvi ugovor na Akabi“ kojim su prihvatili islam.

Nakon ovog ugovora islam se proširio i na Jesrib. Muhamme a.s. je poslao Musába ibn Umejra u Jesrib a ih

podučava Kuránu i pravilima islama. Musáb je stanovao sa muslimanima El -Evsa i El-Hazreža i poučavao ih

Božijoj vjeri i objavljenoj istini a broj vjernika se povedavao svakim anom. Goine 622g. veliki broj hoočasnika iz Jesriba je ošao u Mekku, njih 73. Kada je Muhammed a.s., saznao za

njihov olazak, počeo je razmišljati o zaključivanju rugog sporazuma s njima koji se ne bi ograničavao na

učenja islama objavljena u zanjih trinaest goina. Osim propovijeanja ljubaznosti, uzržavanja i žrtvovanja

pred napaima, vrijeme i njihove trenutne opasnosti pozivale su na savez na osnovu kojeg de muslimani

pomodi jeni rugima u sprečavanju agresije i reagovanja na nju. Drugog ana hoočašda Muhamme a.s. i

vođe ovih grupa sastale su se tajno na Akabi i sklopile novi sporazum.

Poslanik je nareio svojim sljebenicima a krenu sa ensarijama (pomagači) u Jesrib kako bi bili sigurniji.

Nareio je a napuštaju Meku u malim grupama a Kurejšije ne bi posumnjali ili ih napali. Veliki broj muhažira

koji su dolazili u Jesrib učvrstio je i povedao mod muslimana. Kurejšije su se bojale a bi u slučaju a se i sam

Poslanik iseli tamo, narod Jesriba pod Poslanikovim vodstvom ujedinio i da bi mogao napasti Meku ili prekinuti

njihovu trgovačku maršutu o Šama. Na rugoj strani, ako bi Kurejšije i uspjele zaržati Poslanika u Meki i

spriječiti ga a se priruži svojim sljebenicima, ona bi postojala mogudnost a ih naro Jesriba napane u

obrani svog Poslanika. Zbog toga su Kurejšije olučile a nema ruge alternative nego a ubiju Poslanika.

Dogovoreno je a svako pleme pošalje po jenog mlaida i a oni zajeno ubiju Poslanika; za njegovu smrt bi

bili odgovorni svi jenako i osveta Benu Abi Menafa ne bi bila moguda.

Muhamme a.s. je saznao a su Kurejšije skovale zavjeru a ga ubiju. Mlaidi koje je Kurejš spremio a izvrše

atentat blokirali su Muhamme a.s. kudu u toku nodi jer su se bojali a de im on pobjedi. Međutim, te nodi

Poslanik je povjerio svoj plan bijega Aliji ibn Ebi Talibu i rekao mu da se pokrije njegovim zelenim ogrtačem i a

spava u njegovom krevetu. Kurejšije koji su čekali a ubiju Poslanika mislili su, ka go bi pogleali kroz rupu u

vratima, a vie nekoga u Poslanikovom krevetu. Prije zore Poslanik je napustio kudu neprimijeden i zajeno se

sa Ebu Bekrom uputio južno u pravcu pedine Sevr. Južni pravac njihovog putovanja je svakome bio nezamisliv. Niko nije znao njihovo mjesto skrivanja osim Abdullaha, sina Ebu Bekra, i njegovog sluge Amira ibn Fuhejra, koji

im je dostavljao hranu i vijesti iz Meke. Nakon Abullahovog olaska iz pedine, Amir bi ga pratio sa svojim

ovcama i tako skrio njegove tragove. Mlaidi koji su bili izabrani a ubiju Poslanika nastavili su tragati za njima i

bili su ošli blizu pedine. Kaa su vijeli čobana u blizini pitali su ga o Muhammedu a.s. i Ebu Bekru. On je

ogovorio:“Moža su u pedini, iako nisam viio nikoga a ulazi ili izlazi iz nje“. Neki pripanici gruoe Kurejšija

popeli su se o pedine i prvi o njih se okrenuo naza nakon što je viio ulaz u pedinu. Ostalima je objasnio da

je ulaz pun paučine i a ima nekoliko ivljih golubova na pragu i a je očigleno a niko nije mogao udi u pedinu

bez uništavanja paučine i uznemiravanja golubova. Tredeg ana Poslanik i Ebu Bekr su nastavili svoj put prema

Jesribu. Sa uspjesima koje je islam zabilježio u Jesribu, njegovi stanovnici čuvši za Poslanikovo iseljenje iz Meke,

željno su iščekivali njegov olazak. Mjeseca jula Muhamme a.s. sa Ebu Bekrom stiže u mjesto Kuba, oko 10km

južno o Meine, i u njemu ostae četiri ana. Tokom ovog perioda, prije odlaska u Medinu, sagradio je

žamiju a u međuvremenu njegovoj skupini se priružio i Alija ibn Ebi Talib. Prije nego je krenuo iz Mekke Alija

je vratio stvari koje su ostale kod Muhammeda a.s., njihovim vlasnicima.

Kaa je Muhamme a.s. ušao u Jesrib, obavio je namaz u žamiji u olini Ranukna. Muslimani Jesriba olazili su

a vie Poslanika i mnogo uglenih ljui ga je pozvalo a boravi u njihovim omovima. Pošto im se izvinio,

Muhamme a.s. se popeo na svoju evu, pustivši je a slobono ide prema gradu. Poslanikova deva stala je u

vorištu koje je pripaalo voma siročaima iz plemena Benu ń-Nežžar. Tu je eva legla i Poslanik je sjahao.

Dvorište je pripaalo Sehlu i Suhejlu, Amrovim sinovima, kojima je bio staratelj Muaz ibn Afra. Zamo lio je

Poslanika a tu sagrai žamiju i sobu za stanovanje na što je Muhamme a.s. i pristao. Dok je žamija bila

građena Poslanik je bio u kudi Ebu Ejjuba Halia ibn Zeja Ensarije. Muhamme a.s. je i sam učestvovao u

granji žamije kao i ostali muslimani. Nakon izgradnje Muhammed a.s. se preselio u novo zdanje.

U ovo vrijeme u životu Muhammea a.s. počela je nova faza. Ovje počinje politička etapa u kojoj je

Muhamme a.s. pokazao veliku murost i mod rukovođenja, čim je u prvo vrijeme sa iznenađenjem privukao



17

pažnju na sebe a potom stekao poštovanje i uvažavanje. Prva ieja koju je Muhamme a.s. imao na umu bila je

reorganizacija muslimana kako bi se učvrstilo jeinstvo i otklonila mogudnost novih pojela i neprijateljstava.

Radi realizacije ovog cilja tražio je o muslimana a se u ime Boga bratime jeni s rugima kako bi se što čvršde

vezali. Ensarije su svojoj bradi muhažirima pružile veliko gostoprimstvo i čak ijele imovinu s njima.

Poslanikovo politički značajnije ostignude je bilo ostvarivanje jeinstva u Jesribu između plemena El -Evs i El-

Hazrež, kao i uspostavljanje političke strukture u kojoj su Jevreji bili u savezu sa muslimanima.U ovom periou u kojem su se muslimani osjedali sigurnima u svojoj vjeri, propisane su i uspostavljene obaveze

zekata, posta, zakonskih kazni islama. Otkako je Poslanik ošao u Meinu, u vrijeme namaza se naro okupljao

oko Poslanika bez poziva. Kasnije se Poslanik olučio a ezan bue poziv na molitvu. Prvi koji je proučio ezan

bio je Bilal. Bilal se penjao na krov kude koja je bila u blizini žamije i bila je vioka i učio ezan. Tako je ezan

počeo označavati početak namaskih vremena u Meini.

Poslanikovo učenje, primjer i vođstvo imalo je jako ubok utisak na naro. Veliki broj ljui je primio islam i

njihov prelazak je učvrstio i povedao muslimansku mod u Meini. U ovoj fazi Jevreji su počeli preispitivati svoj

stav naspram Poslanika i njegovih ashaba. Oni su s Poslanikom sklopili ogovor i naali se a de biti na njihovoj

strani a bi povedali svoju snagu protiv kršdana. Poslanik je, međutim, postajao jači o kršdana i Jevreja i njegov

uticaj se povedavao. Jevreji su poslali neke o svojih rabina a lažno pređu na islam a bi ušli u muslimanske

reove i vijeda. Dok su glumili pobožnost, zaatak im je bio a izazovu sumnje o Poslaniku među njegovim

naroom. Poslaniku su postavljali pitanja za koja su vjerovali a de uzrmati uvjerenje muslimana i ovesti u

pitanja Poslanikovu poruku. Kada su muslimani otkrili da neki od njih pripremaju zavjeru istjerali su ih iz

džamije. Međutim njihovi napori a poijele muslimane su se nastavili. Pokušavali su a učine a Poslanik

napusti Meinu. Rekli su Muhammeu a.s., a je svaki poslanik išao u Jeruzalem i tamo boravio. Rekli su a ako

je istinski poslanik, on de postupiti kao njegovi prethonici i smatrati Meinu za polaznu stanicu između Meke i

Jeruzalema. Poslanik nije morao mnogo razmišljati a shvati a spletkare protiv njega. Taa, 17 mjeseci nakon

iseljenja iz Meke, Allah je nareio a se u namazu okrede prema Svetoj žamiji, kudi Ibrahima i Ismaila u Meki.

Dok je rat riječima između Poslanika i Jevreja bijesnio, elegacija o šezesetak kršdana iz Nežrana ošla je u

Meinu. Delegacija je počela javnu ebatu sa Poslanikom i ubrzo su se priključili Jevreji, tako da je nastao

ijalog juaizma, kršdanstva i islama. Jevreji su poricali poslanstvo Isa a.s. i Muhammea a.s. i tvrili a je Ezrasin Božiji. Kršdani su branili trojstvo i božanstvo Isaa. Poslanik je pozvao ljue a prihvate jeinstvo Boga i

uhovno jeinstvo čovječanstva. Poslanik je kritikovao i Jevreje i kršdane zbog kompromitiranja monoteističkog

vjerovanja a je Allah jean, zvog mijenjanja Božijih riječi u njihovim svetim knjigama, i zbog tumačenja na

načine koji krše razumijevanje poslanika čija su poslanstva oni prihvatili. Iako u to vrijeme nisu prihvatili islam

kršdani su olučili a se ne suprostavljaju Poslaniku. S ruge strane, muslimanske onose sa Jevrejima ureila je

Medinska povelja.

Po naređenju Poslanika, Abullah ibn Džahš el-Esedi trebao je izvesti jednu ekspediciju. Cilj ekspedicije je bio da

oe u blizinu Mekke, ka Nahliju, i a sazna novosti o Kurejšijama i njihovim pokretima. Međutim, muslimani su

olučili a napanu karavan i a se tako revanširaju za protjerivanje o strane Kurejšija i njihove pljačke

mužahirske imovine. Muslimani su ubili Amra ibn el-Haremija i zarobili vojicu Kurejšija. Kurejšije su proširile

vijest a su Muhamme a.s. i njegovi ashabi ubijanjem, pljačkom i zarobljavanjem prekršili svetinju svetogmjeseca. Jevreji su se također priključili propagani Kurejšija. Taa je Allah ž.š. objavio:“Pitaju te o borbi u

svetom mjesecu. Ti reci: Borba u njemugrijeh je veliki! Ali ovradanje o Allahova puta i nevjerovanje u Njega, i

okretanje od Hrama svetoga, i progon stanovnika njegovih iz njega – to je vedi grijeh ko Allaha. A zlostavljanje

(i poticanje na nere) je gore o ubijanja! A oni de se boriti protiv vas neprestano a vas o vjere vaše ovratili,

ako ikako buu mogli“. Ova objava onijela je muslimanima olakšanje. Džiha ili rat u ime Allaha jasno je

definiran u ajetima koje smo spomenuli a koji su objavljeni u vezi sa Abdullahovim pohodom. Njegovo

efinitivno značenje je boriti se protiv onih koji ovradaju muslimana o njegove vjere i sprečavaju ga a slijei

Allahov put.

Abullahov poho napravio je prekretnicu u muslimanskoj politici prema Kurejšijama, jer je ovim vjema

stranama otvorio vrata a se takmiče za vojnu prevlast kao što su se ranije borile verbalno i iejama. Poslije tog

pohoda muslimani su ozbiljno počeli razmišljati o mogudnosti povratka svoje imovine o Kurejšija silom i

osvajanjem teritorija. Kurejšije su u ovom vijele priliku a cijeli poluotok uzbune protiv Muhammea a.s.



18

Prvi sukob desio se na Bedru. U ovoj bici muslimani su pobijedili. Mnoge vođe Kurejšija bile su ubijene. Ova

velika Bitka na Beru učinila je a se muslimanska vlast uspostavi širom Arabijskog poluotoka i počne

ujedinjenje Arapa pod okriljem islama.

O Boja na Beru Kurejšije se nisu nikako mogle smiriti. Debakl njihovog „Brašnjavavog pohoa“ (iznenanog

napaa na teritoriju u blizini Meinu) i gubitak karavana na tzv.iračkoj ruti, intenzivirale su njihovu ozlojođenost

i usmjerile sva njihova razmišljanja na osvetu za Ber. Kurejšije su započele svoj poho na Muhammea a.s.zajedno sa svojim ženama, saa prevođenim Hinom, najozlojeđenijom ženom koja je na Beru izgubila oca i

brata. Hina je u svom govoru poraz ne Beru pripisala osustvu žena i njihovom uticaju na muževe na vede

požrtvovanje u boju. Na vijest o pokretanju vojske Kurejšija iz Meke i Muhamme a.s. je na čelu svojih snaga

krenuo prema Uhudu. Iskreni vjernici koji su bili sa Poslanikom brojali su 700 ljudi naspram 3000 mekanskih

boraca iz plemena Kurejšija. Muhammed a.s. je svoju vojsku rasporedio na dine u borbene reove. Plašedi se a

bi neprijatelj mogao napasti s leđa, na strani prema planini, nareio je strijelcima a obro čuvaju tu stranu.

Ebu Emir je prvi započeo sukob. Kurejšijske snage žestoko su napale i počeo je opdi sukob među proporcionalno

nejednakim snagama. Među muslimanima jean o najvedih boraca bio je Abu Hamza. On je na Beru ubio

Utbu, Hininog oca, kao i njenog brata. Saa je ona tražila osvetu. Platila je robu Vahšiju a ubije Hamzu i ovaj

je to izvršio, ubivši ga kopljem. Muslimani su u početku bitke, snažnim jurišem uspjeli a savlaaju Kurejšije,

koje su se ale u bijeg. Međutim, kaa su muslimani krenuli za svojim neprijateljima aleko izvan bojnog polja,

oni koji su ostali naišli su na veliki plijen. Tako su mnogi muslimani oustali o potjere za neprijateljem. Strijelci

kojima je Muhamme a.s. nareio a ne napuštaju položaje, posmatrali su poraženog neprijatelja sa paine i

muslimane kako grabe plijen. Ovo je postaklo njihove apetite, i olučili su napustiti položaj u potrazi za

plijenom. Halid ibn el-Velid, komandant mekanske konjice, imao je sada izvanrednu priliku da napadne i

zauzme ovu planisnku padinu na kojoj su bili strijelci. Ostali muslimani zaokupljeni skupljanjem plijena nisu bili

svjesni šta se ogađa. Nakon što je zauzeo padinu Ibn el-Veli je signalizirao Kurejšijama a ponovo napanu, a

on je iz pozaine sa svojom konjicom navalio na muslimane. Poražena mekanska vojska ponovo se sabrala na

njegov poziv, okrenula se i nastavila boj. Vojni poredak muslimana bio je neredu, a njihovo jedinstvo

pocijepano. Stvorio se veliki nere. Konačno, kaa je neko uzviknuo a je Muhamme a.s. ubijen, moral

muslimanskih boraca tako je pao a su se oni borili samo sporaično i besciljno. Muhammed a.s. je bio ranjenali je uspio sa nekolicinom svojih vjernih pratilaca a se povuče prema planini. Nakon što su izmasakrirali tijela

poginulih muslimana i pokopali tijela svojih ljui Kurejšije su se vratile u Meke. Muslimani su se taa vratili na

bojište i pokopali svoje mrtve. Muhamme je našao tijelo svog amiže Hamze i pokopao ga.

Bitka na Uhuu omogudila je nemuslimanskim elementima Meine i njene okolice a se usue izravno

suprostaviti Muhammedu. Prva vijest o pokretu neprijatelja koja je doprla do Muhammeda bila je da Tulejha i

Seleme, Huvejliovi sinovi i vođe plemena Benu Ese, organizuju svoje pleme i njihove nepreijatelje a

napadnu Medinu. Međutim, Poslanik je poslao 150 boraca u pravcu neprijatelja i oni su ih uspjeli iznenaiti i

poraziti. Neprijatelji su bili poraženi i u strahu bježali. Uskoro je u Meini izbio sukob između Jevreja i

muslimana. Dvaeset ana i nodi bitka je bješnjela na ulicama Meine. Na kraju su Jevreji bili prisiljeni a

napuste četvrti koje su naseljavali u Meini. Njihov vođa Hujejj ibn Ahtab poveo je izbjegličku kolonu koja se

skrasila negje u Šamu. Meina je ponovo bila mirna nakon iseljavanja Jevreja. Muslimani se više nisu plašilimunafika, a muhažiri su bili sasvim zaovoljni novim posjeima zemlje koje su obili. S ruge strane, i ensarije

su bile sretne što više nisu morali a izržavaju muhažire.

Uskoro je ponovo o Meine stigla vijest o mobilizacija Kurejšija. Kurejšije i njihovi saveznici stigli su na Uhu u

nai a de se tamo suočiti sa muslimanima. Razočarani što se muslimani nisu pojavili, oni su n astavili put

Meine, gje su se, na veliko iznenađenje našli pre nepremostivim kanalom oko graa. Nisu se naali takvoj

odbrani. Njihova armija se ulogorila u dolini zvanoj Rume dok su se snage Gatafana i njihovih saveznika ulogorili

u dolini Zenebu Nekama. Muhammed je sakupio 3000 muslimana na obroncima planine Sal´u Medini. Samo je

kanal bio između njega i neprijatelja. Ubrzo su Ebu Sufjan i njegovi saveznici bili uvjereni a de morati postaviti

dugotrajnu opsadu Jesriba prije nego ga mogu napasti. Nakon nekoliko uzalunih napaa i pokušaja a se

izazove razor među muslimanima u Meini, Kurejšije su pritisnute hlanodom i nezaovoljstvom ugotrajnom

opsadom povukle su se u pravcu Meke, a sa njima i njihovi saveznici. Nakon povlačenja Kurejšija, Poslanik je

olučio a se obračuna sa Jevrejima iz plemena Benu Kurejza u Meini, zbog izaje. Opda invazija je počela.



19

Opsaa je trajala vaeset pet ana i nodi. Nakon preaje, pripanici jevrejskog plemena Benu Kurejza, kao i

što su to učinili ranije pripanici Benu ´n-Naira iselili su se iz Meine u Šam.

Nakon Bitke na rovu i uništenja Benu Kurejze, situacija se u Meini stabilizovala u korist Muhammea i

muslimana. Arapska plemena su se tako bojala muslimana a su mnoge Kurejšije počele misliti a je moža

bol je za njihovo pleme a su zaključili mir sa Muhammeom.

Prošlo je šest goina o iseljenja Poslanika i njegovih ashaba iz Meke u Meinu. Tokom tog perioa, oni sustalno bili zaokupljeni ratovima i sukobima. Usput, islam je sticao nove pristalice, ali i mod. Poslije prve goine

nakon Hižre, Muhamme a.s. je promijenio pravac okretanja u namazu o Mesžiu ĺ -Aksaa ka Haremu u

Mekki. O kako se Muhamme iselio iz Meke, muslimanima je bilo zabranjeno o strane Kurejšija a uđu u

Džamiju. Tokom šest goina muslimanima je bilo onemogudeno a ispunjavaju svoju vjersku obavezu. Mnogi

muslimani su čeznuli a posjete Kabu i obave haž. Jenog ana, kaa su se okupili u žamiji Poslanik ih je

obavijestio o snu kojeg je imao o tome a de udi u svetište u Meki, obrijani, nenaoružani i bez straha za svoju

sigurnost. Muhamme je najavio a de hoočašde u Mekki biti u mjesecu ´l-ka´de. Svoje izaslanike je poslao u

plemena, muslimanska i nemuslimanska, pozivajudi ih a sa muslimanima uzmu učešda u posjeti Božijem

svetištu u sigurnosti i miru. Cilj mu je bio da cijeli poluotok zna da je njegova ekspedicija u svetom mjesecu bila

samo rai hoočašda a ne osvajanja Meke. Kaa su Kurejšije saznale a se Muhamme i njegovi rugovi

približavaju Mekki rai hoočašda, osjetili su strah i počeli se pitati a li to Muhamme igra saa ratnu igru

protiv njih kako bi ušao u Mekku nakon što oni i njihovi saveznici nisu uspjeli udi u Meinu. Brzo su mobilizirali

vojsku i u mjestu Zu-Tuva vojska je zauzela položaje kako bi zaustavila muslimansko napredovanje ka Mekki. Po

dolasku na plato El-Huejbijje muslimani su se zaustavili. Kurejšije su se povukle u Mekku, pošto su smatrali a

de Muhamme a s juga napane Meku. Kurejšije su muslimanima poslale izaslanike. Ispitivanje

Muhammedovih namjera ih je uvjerilo a nije ošao boriti se, ved a oa užnu počast mekanskom Svetištu.

Delegacija se vratila u Kurejš i savjetovala a se muslimanima opusti a izvrše svoju vjersku namjeru.

Međutim pustiti Muhammea a uđe u Mekku, ponukalo bi ostala plemena a zaključe a su Kurejšije

poražene i njihova pozicija na Poluotoku bi bila teško uzrmana. Stoga, insistirali su Kurejšije, oni moraju

ustrajati na oržanju svoga ugla i prestiža. Uslijeili su pregovori i u martu 628g. potpisan je sporazum.

Sporazum je previio a de Muhamme i njegovi rugovi napustiti regiju Meke te goine bez izvršenja svojihvjerskih obrea, a a de to uraiti sljeede goine, udi u gra i ostati u njemu tri ana nosedi samo sablje u

koricama. Muhammed i muslimani vratili su se sa Hudejbijje u Medinu tri sedmice nakon potpisivanja

sporazuma sa Kurejšijama.

Nakon sporazuma sa Kurejšija, Muhamme je olučio a se zaštiti i sa sjevera. Muslimani su opsjeli Hajber, u

kojem su živjeli Jevreji. Jena po jena utvra postepeno je padalu u ruke muslimana. Padom Hajbera, jevrejska

mod više nije prijetila islamu ili muslimanima. Nakon toga, Muhamme šalje razna izaslanstva susjenim

zemljama i njihovim vlaarima pozivajudi ih a pređu na islam ili na savezništvo. Svi izaslanici su se ži vi vratili u

Meinu sa ogovorom koji im je bio povjeren. Neke o poruka su bile grube, ali ih je vedina bila blaga i

prijateljska.

Poslanikovi biografi se razilaze oko pitanja zabrane alkohola. Neki tvre a se to eslilo 4.goine po Hižri.

Vedina, međutim, smatra da se ona desila iste godine kada i sporazum na Hudejbijju. Svrha zabrane alkohola

bila je čisto ruštvena, nevezana za učenje o Božijem jeinstvu kao čisto teološkoj oktrini. Dokaz za to je

činjenica a je Kur´an o tom problemu šutio skoro vadeset godina od Muhammedovog izbora za poslanika.

Kaže se a se Omer ibn el-Hattab raspitivao o pijenju vina i molio Boga da muslimanima otkrije Svoju volju u

tom pogleu, te a je u vezi sa tim njegovim nastojanjima objavljen ajet:“Pitaju te o vinu i kocki. Ti reci:U ovome

vome grijeh je veliki a ima i neke koristi za ljue! Ali grijeh njihov vedi je o koristi njihove..“ . Uprkos

upozorenju koje je ošlo u ivim ajetu, muslimani koji su bili navikli piti alkohol nisu prestajali. Neki o njih bi u

pijanom stanju klanjali a a nisu znali šta govore. Kasnije je načinjen oatni korak u pravcu zabrane alkohola

kada je objavljen ajet: „O vjernici! Ne približavajte se namazu kaa ste pijani, sve ok ne buete šta govorite

znali..“. O tog ana, Poslanikov telal u grau bi pre namaz obznanjivao: „Neka pijani ne prilaze namazu“.

Uprkos ovom novom ograničenju alkohola, Omer je nastavio a moli Boga a pošalje još jasniju objavu o tome.

Osobno, Omer je bio protiv alkohola jer su Arapi pili često otle a su gubili pristojnost; jeni ruge napaali i

tukli se. Desilo se a je na nekoj svabi kojoj su prisistvovali i ensarije i muhažiri, jean muhažir nazravio u



20

čast superiornosti svoje grupe na onom rugom. Jean ensarija pojenako pijan, okrvavio mu je nos uarivši

ga glavom. Po uticajem alkohola, vije grupe su se posvađale, potukle i izazvale svaku vrstu mržnje jena

prema drugo j. Tim povoom Bog je objavio:“O vjernici! Doista su vino, i kocka, i kumiri, i strelice za proricanje,

ružne stvari, posao šejtanski! Svega toga se klonite abiste postigli što želite. Šejtan samo hode a među vas

neprijateljstvo i mržnju ubaci vinom i kockom, pa hodete li vi s tim prestati“. Na dan objave ovih ajeta i

uspostave zabrane alkohola, Enes, proavač alkohola i krčmar, prolio je sav alkohol koj je bio u njegovomposjedu. Drugi koji nisu bili sretni zbog najnovojeg zakona pitali su:“Može li alkohol biti stvarna opačina kaa su

ga uživali šehii Uhua i Bera? Ogovarajudi im, Bog je objavio sljeedi ajet:“Nije vjernicima ni

obročiniteljima grijeh a nešto pojeu i popiju ako se onog što je među njima zabranjeno čuvaju i ako vjeruju i

dobra djela čine, te ako se Allaha boje, i vjeruju, zatim grijeha klone i obro rae. A Allah voli obročinitelje“.

Prošla je čitava goina o Sporazuma na Huejbejji. Muhamme i njegovi ashabi su saa bili sloboni udi u

Mekku i posjetiti Kabu pod uvjetima tog ugovora. Poslanik je zato obznanio ljudima da se spremaju posjetiti

Kabu. Više o 2000 ljui oazvalo se na Muhammeov poziv. Priržavajudi se oreaba Sporazuma na

Huejbejji, niko o njih nije nosio nikakvo oružje, osim sablji u koricama. Muhamme se pribojavao prevare.

Zato je opremio stotinu konjanika i za komandira im odredio Muhammeda ibn Meslemu. Naredio im je da

izvie teren kojim su muslimani trebali naidi, ali a ne kroče u svetu teritoriju oko Mekke. Nareio im je a

skrenu u obližnju olinu čim stignu do kanjona Ez-Zehran. Muslimani su pred sobom tjerali kurbane, a cijelu

povorku prevoio je Muhamme jašudi svoju veu po imenu El-Kasva. Kurejšije su saznali za olazak

muslimana, pa su napustile grad kako je sporazum zahtijevao. Sa svojim porodicama sklonili su se u brda oko

Mekke gje su za tu svrhu postavili šatore. Muslimani su ušli u gra bez otpora. Kaa su muslimani završili

tavaf, obilazak oko Kabe, Muhamme a.s. poveo ih je ka Safi i Mervi (Dva brežuljka u Meki između kojih je

Hažera trčala nekoliko puta u potrazi za voom svog oženjelog sina Ismaila). Seam puta je na svojoj kamili

prešao razaljinu između ova va brežuljka, kako su i Arapi običavali činiti, a ona se uputio ka Mervi a tamo

zakolje svoj kurban. Potom je obrijao svoju glavu i tako upotpunio obavezu umre ili malog hoočašda. Ujutro,

muhamme a.s., ušao je u Kabu i tamo ostao o pone. Uprkos činjenici a je Kaba bila prepuna iola, Bilal se

popeo na nju i proučio ezan nakon čega je hiljae muslimana, prevođeno Poslanikom, klanjalo podnevni

namaz oko Svetog hrama. U Mekki su muslimani ostali tri dana, i tokom tog perioda nijedan Mekelija nije ostaoniti olazio u gra. Muslimani su šetali graom bez ikakvih problema, a mnogi muhažiri su posjetili svoje stare

kude. U Meki se Muhammed a.s. želio oženiti sa Mejmunom, čime je htio a svoju ženibu iskoristi za

učvršdivanje međusobnog razumijevanja između njega i Kurejšija koje je bilo utemeljeno na Huejbijji.

Muhamme je pozvao Kurejšije a prisustvuju svabi, međutim, oni su to obili, i tražili su a se Muhamme

rži ogovora i a nakon tri ana napusti Mekku. Muhamme nije oklijevao a postupi kako su tražili jer je to

bilo u sklau sa sporazumom i napustio je gra. Mejmuna se muslimanskoj povorci priružila ko Sarifa izvan

Mekke, gje se Muhamme njome oženio. Muslimani su se vratili u Meinu, a Muhamme nije ni najmanje

sumnjao a je hoočašde koje su on i njegovi rugovi upravo obavili ostavilo najbolji mogudi pozitivan utisak na

Kurejšije i sve Mekelije. Nareni ani su potvrili Muhammeova očekivanja. Mnoge Mekelije su počele

prelaziti na islam, a među njima je bilo i istaknutih Kurejšija.

Znajudi a je vrijeme na njegovoj strani, Muhamme se nije žurio a zauzme Mekku. Šam i njegove susjeneteritorije bile su prvi cilj njegove misije izvan Arabijskog poluotoka. Kao uzrok pohoda na Mu´tu bilo je ubistvo

muslimanskog poslanika kojeg je Muhammed poslao biznatskom guverneru Busre. Taj pohod je bio najava

zauzimanja Šama, koje se esilo kratko nakon Poslanikove smrti. 629g. ili 8g. po Hižri 3000 muslimana

sukobilo se sa brojnom bizantijskom vojskom. U bici su poginula tri komandanta muslimanske vojske, Zejd ibn

Haris, Džafer ibn Ebi Talib i Abullah ibn Revaha. Nakon toga na čelu muslimanske vojske bio je Hali ibn el -

Velid, nedavni prelaznik na islam iz Mekke, pobjednik bitke na Uhudu. Halid jeprihvatio komandu, uprkos

raspau muslimanske vojske i njenom rasulu. Koristedi se svojim velikim vojničkim iskustvom, prvo je zatražio

od muslimana da reorganizuju svoje redove i ponovo okupe svoje snage. opustio je samo sitne okršajesa

neprijateljem kako bi obio na vremenu. Hali je pažljivo sastavio svoj plan: jean io ljui je poslao nazad

raspoređujudi ih na takav način a se sljeedeg jutra činilo a snažno pojačanje stiže iz Meine da pomogne

muslimanima. Varka je uspjela. Imajudi na umu svoje gubitke i žestok otpor muslimana prethonog ana,

Bizantinci su olučili napustiti bojno polje. Muslimani, zaooljni neprijateljskim povlačenjem, također se



21

povukoše prema Meini. Bila je to bitka u kojoj muslimani nisu pobijedili, ali ni izgubili. Haos i nesigurnost koji

su vlaali Bizantinskom imperijom ohrabrivao je ljue a prelaze na islam tako a se javljao sve vedi broj

muslimana u ovom poručju.

Sada se Muhammed okrenuo zauzimanju Mekke. Pokušaji Ebu Sufjana, koji je ošao u Meinu a prouži

mirovni ugovor propali su jer Muhamme nije želio a ga primi. Mobilizirana muslimanska vojska krenula je

prema Mekki olučna a osloboi taj gra. Ta armija je brojala više vojnika nego je Me ina ikada prije vidjelabuudi a su se plemena Sulejm, Muzejna, Gatafan i rugi priružili muhažirima i ensarijama u toliko velikom

broju i s takvom opremom a su napunili pustinjska prostranstva. Muhamme je jahao na čelu armije. Njegova

najveda briga je bilo zauzimanje svetog hrama bez nepotrebnog prolijevanja krvi. Kada je vojska stigla do Mekke

njen broj popeo se na 10.000. El-Abass i Ebu-Sufjan su primili islam i muslimanska vojska je bez borbe ušla u

Mekku. Kurejšijama je bilo oprošteno, a ona je Muhamme ušao u Kabu. Ioli su oboreni i uništeni, kao i slike

na ziovima. Časna kuda je očišdena. Kaa je Kaba bila očišdena Bilal je proučio ezan i vjernici prevođeni

Muhammedom a.s. klanjali su namaz. Muhamme se u Mekki zaržao petnaest ana tokom kojih je

organizirao upravu graa i ljue poučavao islamu.

Nakon zauzimanja Meke, muslimani su se u kanjonu Hunejna sukobili sa plemenima Hevazin i Hunejn. Pobjeda

nije lako ostvarena i muslimani su platili visoku cijenu. Djelimična naknaa za visoku cijenu pladenu ljuskim

životima bila je nesumnjiva namod koju su muslimani stekli pobjeom. Malik ibn Avf, vođa neprijateljskog

saveza, bijaše se sklonio u Taif. Tako su muslimani imali puno opravanje za svoj sljeedi pouhvat. Gra Taif,

glavno sjeište plemena Sekif ukazivalo se pre Muhammeom i njegovim rugovima kao sljeedi cilj.

Nakon opsade Taife, Poslanik se vratio u Medinu.

Deseta goina po Hižri nazvana je „Goinom izaslanstva“. Nakon pohoa na Tebuk i povlačenja Bizantinaca

pred muslimanskom vojskom mnoga plemena su saa tražila zaštitu po Muhammeom i prihvatala islam.

Tome je oprinosilo i to što što su znali a de Muhamme potvriti svakom vođi ili vlaaru pravo na vlast i

suverenitet pod uvjetom da prihvati islam.

Dok su delegacije dolazile u Meinu jena za rugom i mjeseci prolazili, ošlo je opet vrijeme za hoočašde.

Poslanik je ao uputu Ebu Bekru a prevoi hoočašde umjesto njega. Ebu Bekr se uputio u Mekku sa tri

stotine muslimana. Postojala je bojazan a de još mnogo goina nevjernici nastavljati a hoočaste Sveti hram ia se miješaju sa muslimanima u vjerskim obreima. Da bi to spriječio, Poslanik je poslao Aliju ibn Ebi Taliba u

Mekku a se priruži Ebu Bekru i obrati hoočasnicima na Arefatu. Dobio je užnost a obznani zapovijei

Boga i Njegovog Poslanika. Kaa su se hoočasnici okupili na Mini, Alija je ustap i oržao govor, citirajudi

Kurán. Tako je objavljena sura Tevbe (Berae). Nakon što je završio kazivanje Kurána, nastavio je ovim

riječima:“O, ljui, nijean nevjernik nede udi u Džennet; nijean iolopoklonik nede o ove goine pa naalje

obaviti hoočašde; i nijenom obnaženom čovjeku nede biti opušteno a obilazi Svetu kudu. S kim go je

Poslanik potpisao ugovor, poštivade ga o ugovorom utvrđenog roka“. Alija je ljuima obznanio ova četiri

propisa a zatim proglasio četiri mjeseca opdeg mira i amnestije tokom kojih je svako mogao sigurno a se vrati

kudi. O taa nijean mnogobožac nije obavio hoočašde niti je i jean obnaženi čovjek obišao oko Svetog

hrama. S ovim danom, bila je uspostavljena islamska ržava. Objavljivanje sure Et-Tevbe (Pokajanje) djelovalo

je na ona plemena koja su se omišljala a prihvate islam a to učine, jer im se u protivnom objavljivao rat.Vedina njih je prihvatila islam izuzev nekolicine malobrojnih. Nevjernici su shvatili a se njih ovo idolopoklonstvo

mora okončati i slali su svoja poslanstva u Meinu.

Dvadeset petog dana mjeseca ´l-kaé esete goine po Hižri, Poslanik je krenuo na hažž, u pratnji svih

svojih žena, a pratilo ga je ogromno mnoštvo ljui, prema nekim historičarima 90.000, a prema nekima 114.000

ljudi. Krajem dana stigli su u Zu´l-hulejfe i tu prenodili. Sljeedeg jutra Poslanik se je pripremio za sveti obre, a

tako isto i ostali muslimani. Svi su poskiali ojedu i ogrnuli se sa po va komaa nešivenog bijelog pla tna. Na

taj način iskazali su apsolutnu jenakost u islamu. Nakon molitve, ovaj svečani poho nastavljao se u pravcu

Mekke. Kaa je kolona stigla u mjesto Sarif, na polovini puta između Mekke i Meine, Muhamme je rekao

svojim rugovima:“Oni o vas koji nisu poveli kurbane sa sobom mogu obaviti umru. Ali oni koji imaju, moraju

obaviti haž u cijelosti“. Kolona je nastavila poho i stigla u Mekku četvrtog ana mjeseca zu ´l -hižže. Po

olasku, Poslanik je praden muslimanima požurio u Harem-i Šerif. Otišao je do Crnog kamena i poljubio ga.

Zatim obiđe oko Svetog hrama seam puta, tri ubrzanim korakom, upravo onako kako je to uraio tokom umre.



22

Zatim je zastao kod Mekami-Ibrahima i pomolio se. Vrativši se o Crnog kamena, još ga je jenom poljubio,

napustio poručje Hrama i uputivši se prema brežuljku Es-Safa obavio sa´j između tog brežuljka i brežuljka

Merve (Sa´j je ubrzano hoanje između va spomenuta brežuljka. Ovaj io hoočašda je posjedanje na

Hažerino beznaežno trčanje po istoj ruti u potrazi za voom za njenog sina Ismaila). Zatim je objavio

hoočasnicima a oni koji nemaju kurban skinu ihram i obre hoočašda priveu kraju. Osmog ana zu ´l -

hižže, Muhamme je otišao na Minu i tu proveo cio an i nod. Za to vrijeme tu je klanjao sve propisanenamaze. Sutradan, po objavljivanju jutarnje molitve, Muhammed se na svojoj kamili uputio prema brdu Arefat

uz pratnju svih hoočasnika. Nekim svojim rugovima naložio je a mu poignu šator na istočnoj strani bra na

mjestu zvanom Namirah. Kaa je sunce prešlo zenit, zamolio je da mu osedlaju kamilu, uzjahao je i nije se

zaustavljao ok nije stigao u olinu Úrane. Upravo na tom mjestu, Poslanik je glasno oržao svoju hutbu.

Sa Arefata Poslanik je prešao na Muzelifu i tu konačio. Sutraan je prvo posjetio hram El-Mešár, a zatim se,

iudi za Minu, zaustavio i bacio kamenčide na mjesto koje simbolizira Šejtana. Kaa je stigao u šator žrtvovao je

63 kamile, po jenu za svaku goinu života. Potom je obrijao glavu i objavio a je završen obre haža.

Kaa je Oproštajni haž završen esetine hiljaa ljui hoočasnika počelo se vradati kudi.

Ubrzo nakon povratka sa haža Muhamme a.s. se razbolio i umro o groznice. Ljui u Meini su bili zatečeni

njegovom smrdu. Omer je uvjeravao ljue a Muhamme a.s. nije mrtva nego a je otišao u posjet Bogu i a de

se vratiti za 40 ana kao i Musaa a.s. Međutim, kaa se prisutnima u žamiji obratio Ebu Bekr svima je bilo

jasno a Muhammea a.s. više nema. On se obratio muslimanima kratkim govorom:“O ljui, ako ste obožavali

Muhammea, ona znajte a je Muhamme mrtav. Ali ako ste obožavali Boga, ona znajte a je Bog živ i a ne

umire“. A ona je proučio kuránski ajet:“Muhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa

ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svoj im pređašnjim stopama vratili? A ko se vrati stopama svojim

pređašnjim, Allahu taj nikakve štete nede učiniti, a Allah de zahvalne nagraiti“. Kaa je čuo Ebu Bekra a citira

spomenuti kuránski ajet Omer je pao na zemlju. Uvjerenje a je Božiji Poslanik zaista mrtav oborilo ga je s

nogu. Kuránski citat koji je Ebu Bekr proučio uvjerio je muslimane a de njihova privrženost Bogu Koji nikaa

ne umire više nego naoknaiti Muhammeovu smrt.

Nakon Poslanikove smrti, muslimani su za svog halifu izabrali Ebu Bekra. Smatrali su da ga je sam Poslanik

oabrao, jer je još ok je bio živ, Ebu Bekru nareio a prevoi muslimane u namazu umjesto njega. Nakonporške Omerove izboru Ebu Bekra za halifu i ostali su se zavjetovali na lojalnost Ebu Bekru. Nakon izbora Ebu

Bekra, ashabi su ošli u Poslanikovu kudu a pripreme njegovu ženazu i ukop. Problem mjesta ukopa je riješio

Ebu Bekr kaa je kazao a je čuo Poslanika a se poslanici kopaju tamo gje umru. Poslije toga više nije bilo

rasprave o ovom pitanju. Nakon toga je klanjan ženaza-namaz za Poslanika. Poslanik je ukopan u utorak

uveče, 14. Rebiú ´l-evvela, va ana nakon njegove smrti, 10.goine po Hižri.



23

UVOD U ISLAM

Dr.Muhammed Hamidullah

SADRŽAJ KUR´ANA

Kur'an je, prema islamu, Božija Riječ a sam Kur'an stalno ponavlja a ga vjernik mora učiti anju i nodu, kaa

go to može. Poslanik Muhame a. s. je toplo preporučio a se čitav Kur'an prouči jenom semično. To jedovelo do njegove podjele na sedam dijelova nazvanih manzili. Kur'an ima 114 poglavlja, nazvanih sure od kojih

svako ima oređeni broj stavaka nazvanih ajeti. U arapskom manzil označava stanicu nakon nevnog

putovanja; sura znači ograđen prostor, soba, a korijen ava, iz kojeg je izveana riječ ajet, znači podi na

spavanje. Stanica, soba, postelja, to su tri elementa putovanja bilo duhovnog bilo tjelesnog. Putnik koji

poduzima dugo duhovno putovanje treba da se zaustavi na nekoj stanici nakon dnevnog putovanja, treba sobu

i postelju a se omori prije aljeg putovanja slijeedeg ana u svom vječnom putu prema Vječnosti i

Bezgraničnosti.

KONCEPCIJA ŽIVOTA

Životna sposobnost jenog ruštva, jenog naroa, jene civilizacije, zavisi u velikoj mjeri o filozofije koju to

ruštvo, taj naro, primjenjuje u životu i o načina na koji je primjenjuje. U primitivnom ruštvu, animalni

čovjek de misliti samo na sebe i svoje bliske rođake. Ali u svakom obu istorije, koje je čovjeku poznato, susredu

se ljudske grupacije koje se razlikuju od drugih.

S druge strane, civilizacija jedne izvjesne grupacije ne znači a se ostatak čovječanstva nalazi u primitivnom

stanju ivljaštva. Tu se rai, u najboljem slučaju, o jenoj relativnoj prenosti u onosu na ruge grupacije, koje

su, zavisno o svog stupnja, raspoređene na ljestvici civilizacije. Često se postavlja i pitanje: zašto jean naro

poslije naglog uspona pada u relativno bijedno, ako ne i skoro barbarsko stanje?

Po mišljenju Ibn Haluna, biološki zakon bi bio glavni uzrok paa civilizacije. Na kraju oređene generacije, rasa

se istroši, i a bi se obnovila, potrebna je promjena, barem upravljača. Ta teorija, koja se bazira na rasi, može

uzbuiti etničke civilizacije i religije koje ne prihvataju nove pristalice. S tog stanovišta, islam može izbjedi

proces ekaencije; on ima pristaše u svim rasama, i nastavlja a napreuje, manje ili više, svua u svijetu. Štaviše, islam je, po opštem priznanju, uspio a zbriše, gotovo potpuno, rasne prerasue unutar svoje zajenice,

što mu ozvoljava a i u vođenju njega samog prihvati bez oklijevanja bilo koju rasu. Sistematska emancipacija

robova, koju nalaže Kur'an, aje nam o tome jasan primjer: poznate su u islamskoj istoriji generacije kraljeva,

koje potječu o tek oslobođenih robova.

Život ili smrt jene civilizacije može isto tako zavisiti o karaktera njenog osnovnog učenja. Ako ono poziva

svoje pripanike a se oreknu svijeta, uhovnost de učiniti sigurno ogroman napreak, ali rugi (fizički)

elementi čovjeka, njegovo tijelo, njegove intelektualne sposobnosti, it. nede izvršiti nikaa svoje prirone

funkcije i propašde prije nego što se razviju. Ako civilizacija stavlja akcenat jeino na materijalni aspekat, čovjek

de učiniti napreak u izvjesnim omenima, na štetu rugih sektora, a civilizacija de se moža čak pretvoriti u

bumerang i prouzrokovati svoju sopstvenu smrt. Materijalizam najčešde prouzrokuje egoizam, neostatak

poštovanja za prava rugih. On stvara neprijatelje koji samo čekaju svoju šansu; rezultat je međusobno

satiranje. Poznata je priča o va razbojnika koji su bili zaplijenili neko blago: jedan od njih se vratio u grad da

kupi hranu, a rugi je sakupljao rva a načini ognjište, ali svaki potajno oluči a se osloboi rugoga, a bi

sam koristio svo ukrađeno blago; onaj koji je išao na pijacu, zatrovao je hranu, njegov rug napravi zasjedu i na

povratku ga ubi; ali kaa je on probao hranu, nije mnogo kasnio a mu se priruži na onome svijetu. Još jean

neostatak može uplivisati na civilizaciju: ako ona uopšte ne posjeuje sposobnost za razvoj i prilagođavanje

prilikama, njeno učenje, ma kako savršeno bilo u jenom istorijskom kontekstu, nede biti tako i u rugom, i

teško onima koji su tu zarobljenici! Evo jenog usputnog primjera: u oba kaa nije bilo električnog

osvjetljenja, ponuiti svijedu sigurno je bilo jelo pobožnosti u bogomolji gje se molitva obavlja nodu. Nema

razloga a se ne vjeruje a jean takav akt pobožnosti, učinjen o strane jenog po-kajnika, može a briše

grijeh učinjen prema Bogu ili prema čovjeku. Ali, u naše vrijeme još uvijek nastavljati sa paljenjem jene ma lesvijede na mjestu koje je blještavo osvjetljeno elekričnim sijalicama, nije li to suvišno razbacivanje?



24

ISLAMSKA IDEOLOGIJA

Poznato je a je eviza islamaa obrobit na ovom svijetu i obrobit u vječnosti (kur'anska formula). Ova eviza

vrlo jasno odbacu je ekstremne i oprečne koncepcije ultra-spiritualista (koji žele potpuno obaciti svijet) i ultra-

materijalista. Ovu formulu može primijeniti ogromna vedina čovječanstva, koja nastoji istovremeno razvijati i

tijelo i uh, stvarajudi jenu sklanu ravnotežu, potpuno ljudsku. Islam je insistirao ne samo na ta dva vida

egzistencije, nego i na njihovom uzajamnom opunjavanju, tako a jean ne bue žrtvovan u korist rugoga. jelo učinjeno jeino u ime Boga ima uvijek vostruku vrijenost: ono onosi uhovnu korist, a da ne bude

izgubljeno ništa o materijalne koristi. Sa ruge strane, nešto učinjeno u materijalne svrhe može postidi svoj

cilj, ali uhovna korist ostaje potpuno izgubljena. Sjetimo se čuvene Muhameove a. s. izreke: »Uistinu,

vrijednost ljudskog postupka je prije svega u namjerama i pobudama.«

Ali šta je sa jelima čisto zemaljskim, kao što su porez ili ratna obaveza? Plada se porez ržavi, ali u islamu ta

“ruštvena obaveza” je jean o pet temelja vjere jenako važan kao i vjerovanje, namaz, post i hoočašde.

Islam ujeinjuje u jeno uhovno i zemaljsko. Pladajudi porez, vjernik ne vrši prvenstveno jean zaatak ili

obavezu; on traži prije svega Božiju naklonost. Kaa je to osjedanje obaveze pladanja poreza prihvadeno kao

jena sveta stvar, kao užnost prema Bogu kome ništa nije sakriveno i koji je, štaviše, u mogudnosti a nas

igne iz mrtvih i traži a Mu položimo račun, lahko je shvatiti koliko pažnje i savjesnosti vjernik može priavati

izvršavanju te užnosti. Također, rat je zabranjen u islamu, izuzev »borbe na Božijem putu«, to jest one o koje

vojnik ne očekuje nikakvu materijalnu korist; u tom slučaju borac je sposobniji, a usre jene borbe na život i

smrt, ostane čovječan. Prouhovljavajudi zemaljske užnosti, islami teži a učvrsti uhovne vrijenosti čovjeka

koji taa ne slijei više samo interes jenog materijalnog cilja, nego jeino teži Božijem zaovoljstvu. Veliki

mističar Gazali nije ni u kom slučaju pretjerao kaa je rekao a, ako neko posti i moli se zbog pokazivanja, a je

to širk (politeizam), jer on obožava sebe, a ne Boga. Mogu se, isto tako, ispunjavati svoje bračne užnosti, a a

to ne bue prvenstveno iz uživanja, nego iz želje a se ispuni jeno jelo koje Bog traži, jeno pravo supruge,

jena istinska užnost muža, i to je taa pobožnost, i taj akt pobožnosti zaslužuje naklonost i nagrau Božiju.

Potvra ove sveobuhvatne koncepcije života je činjenica a Kur'an vrlo često upotrebljava vostruku formulu:

»vjerujte i činite obra jela«; puko bavljenje vjerom, bez primjene i prakse, nema mnogo vrijednosti. Vršenje

obrih jela bez vjerovanja u Boga je, sa stanovišta ruštva, sigurno poželjnije o vršenja zla, ali, u uhovnompogleu, jeno obro jelo bez vjerovanja ne može onijeti spas na onome svijetu.

Misliti samo na sebe, to nije ljuski, to je životinjski; misliti i na potrebe rugih, nakon što žmo zaovoljili svoje

sopstvene potrebe, to je normalno, to je ozvoljeno; ali Kur'an pohvaljuje one među ljuima koji »aju

prenost rugima, čak i ako su i sami potrebni« (Kur´an, 59:9). Očigleno, to je samo preporuka, a ne i obaveza

prosječnog čovjeka: ako se to ne čini, nede biti smatran krivcem, griješnikom. U isti re preporuka spaa i

čuvena Poslanikova izreka: »Najbolji među ljuima je onaj koji čini obro rugima«.

Može se smatrati karakteristikom islama ovaj poziv Kur'ana: »... a o obročinstvima tvog Gospoara

pripovjeaj.« Božiji Poslanik to objašnjava na jean vrlo ekspresivan način: »Bog voli vijeti na Svom robu

učinak Svoga obročinstva.« Ciljao je na jenog o svojih prijatelja, koji je, iako bogat, ošao njemu u veoma

bijenom stanju. Na pitanje Poslanika, čovjek je ogovorio a on to ne čini iz škrtosti, nego iz pobožnosti, jer

voli više siromasima nego sebi. Muhame a. s. mu je na to stavio primjebu a avanje ima granicu koja ne

treba prelaziti mjeru. Kur'an (28:77) nalaže: »I ne zaboravi tvoj uio na ovome svijetu« (nemoj zanemariti svoje

sopstvene poslove). Islam ne ozvoljava a čovjek prestane raiti i postane parazit: naprotiv, on treba

upotrijebiti sve svoje sposobnosti a bi iskoristio to što je Bog stvorio, i treba zarađivati toliko koliko je mogude:

ono što prelazi naše sopstvene potrebe, treba idi u korist onih kojima neostaje neophono. Poslanik je rekao

bez uzržavanja: »Bolje je a vaše bližnje ostavite u blagostanju, nego a oni i buu primorani a mole pomod

drugih«.

Islamsko vjerovanje ima posebno obilježje: vjeru u apsolutno jeinstvo Boga; on je propisao jean način

molitve i obožavanja koji ne ozvoljava ni slike ni simbola. Bog je ne samo transcendentalan i nematerijalan,

van svakog fizičkog poimanja, nego je On također svugje prisutan i svemogud. Onosi između čovjeka i

njegovog Stvaraoca su irektni i lični, bez potrebe za posrenikom. I najsvetije osobe, kao što su pejgamberi,

samo su voiči, poslanici. Na poje-incu je a učini izbor: on je ogovoran irektno pre Bogom.



25

Po islamu, ne postoji prvobitni grijeh. To bi bilo nepraveno. Ako je Aem zgriješio, to ne može povudi za

sobom ogovornost ljui koji su ošli poslije njega, jer je svaki čovjek ogovoran samo za svoja jela. Čovjek

zbog svoje slabosti može učiniti grijeh prema Bogu ili prema rugim stvorenjima. Svaka greška ima, u pravilu,

ogovarajudu kaznu, ali islam, zna i za mogudnost opraštanja. Sačinjavaju je kajanje i popravljanje. Šteta

učinjena ljuima treba biti naknađena koliko je to mogude; žrtva može oprostiti, bez naknae ili uz popravljanje

otične stvari (ili njene vrijenosti) ili na neki rugi način. Što se tiče grijeha prema Bogu, čovjek može zaslužitioslobođenje iskrenim kajanjem ili obivanjem oproštaja o strane Boga. Ali, islam ne prihvata a Bog treba a

kažnjava neužnog a bi ao oproštaj krivim pokajnicima, jer bi to pretpostavljalo nepravu.

DRUŠTVO

Razvijajudi ko ljui osjedaj ličnosti, islam isto tako zahtijeva a se oni osjedaju kao članovi zajenice kojoj

pripaaju. To se vii u svim njegovim propisima, vjerskim kao i svjetovnim. Vršenje salata je uglavnom

kolektivno. Hoočešde je još očitiji primjer, jer se vjernici, koji putuju sa svih strana svijeta, susredu na jenom

istom mjestu. Kolektivni aspekt posta se očituje u činjenici a se on oržava istovremeno za vjernike čitavog

svijeta. Potreba za jednim halifom, obaveza pladanja poreza - zekata, namijenjenog za zajedničke potrebe, it.

sve to upuduje na jean isti zajenički cilj. Razumije se a u kolektivnoj soliarnosti postoji jena sila koju ti isti

ljui pojeinačno nemaju.

Iz razloga poznatih samo Njemu, Bog je različito obario pojeince: voje jece istog para, va učenika istog

razreda, nemaju uvijek iste kvalitete ili sposobnosti. Sva zemljišta nisu isto plona. Klime se također razlikuju.

Dva stabla iste vrste ne rađaju isto po količini i kvalitetu. Svako bide, svaki io jenog bida ima svoje osobitosti.

Izvlačedi zaključak iz te prirone činjenice, islam potvrđuje istovremeno izvornu jenakost sviju, i iniviualnu

različitost: svi su stvorenja istog Gospoara, a za obivanje Božije naklonosti nije olučna materijalna

superiornost. Jeini kriterij veličine pojeinaca je pobožnost. Konačno, život na ovom svijetu je prolazan i trcba

da postoji razlika u ponašanju između čovjeka i životinje.

NACIONALNOST

Islam obija a u »rođenju« (porijeklu) vii osnovu za soliarnost među ljuima. Oanost robini i ronomkraju je prirodna, ali interesi same ljudske rase iziskuju trpeljivost prema drugim grupacijama. Nejednaka

pojela prironih bogatstava na zemlji čini svijet međuzavisnim. Neminovno proizilazi a treba slijeiti geslo

»živjeti i pustiti ruge a žive«, inače bi beskonačne krvne osvete završile uništenjem i jenih i rugih.

Nacionalnost osnovana na jeziku, rasi, boji kože ili mjestu rođenja je oviše primitivna; ima tu nešto fatalnosti,

o bezizlaznosti, nešto gje čovjek nema nikakvog izbora. Islamska nacija je progresivna i zasniva se jeino na

izboru pojeinaca, jer nui jeinstvo za sve one koji vjeruju u zajeničku ieologiju, bez obzira na rasu, jezik ili

mjesto obitavanja. Buudi a se potčinjavanje ili pokoravanje rugih isključuje, asimilacija ostaje jedini pravilan

put. No islamska ideologija je vanreno jasna u toj asimilaciji. Ne samo a ona ostvaruje sintezu između

tjelesnih i uhovnih potreba nego ona, gotovo jeina među »velikim« religijama, ozvoljava toleranciju. Islam

objašnjava a Bog šalje neprestano svoje glasnike, u raznim vremenskim epohama i različitim naroima (što

znači samo snagu obnavljanja, oživljavanja i očvršdivanja Božanske objave, vječne, ponavljane toliko puta, ostrane tolikih poslanika). Islam zabranjuje svaku prisilu u izgrađivanju vjerovanja; i, ma kako to ne vjerojatno

izgledalo, on se obavezuje - kao vjerskom užnosti - na davanje autonomije nemuslimanima, u srcu same

islamske ržave.

ČOVJEK I NJEGOVA VJEROVANJA

Osnovni islamski princip o tom pitanju saržan je u slijeedem kura'nskom ajetu (2/256): »U vjeri nema

prisiljavanja - pravi put se jasno razlikuje o zablue! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha - rži se za

najčvršdu vezu, koja se nede prekinuti. - A Allah sve čuje i zna.« U tome se sastoji samilost, čak žrtva, a se rugi

vode i da se vodi borba za razbijanje zabluda drugih ljudi, bez prisiljavanja u ma kom obliku. Eto takav je stav

islama.

Islam stavlja naročito jak naglasak na činjenicu a je čovjek sastavljen o va elementa, o tijela i uha, i a ne

smije zanemariti jedan od elemenata u korist rugog. Posvetiti se jeino uhovnim potrebama značilo bi težiti



26

a postanemo meleki (a Bog je ved stvorio meleke). Posvetiti se isključivo zaovoljavanju tjelesnih potreba

značilo bi a smo se spustili na nivo životinje, biljke, ako ne na nivo đavola (a Bog je stvorio ruga bida koja

imaju tu funkciju). Cilj stvaranja čovjeka sa njegovom vostrukom priroom, materijalnom i uhovnom, nede

biti ostignut ako čovjek ne zarži harmoničnu ravnotežu između potreba svoga tijela i potreba svoga uha.

Jenom prilikom na pitanje »Šta je to vjera?« Muhame a. s. je ogovorio: »Da vjeruješ u jenoga Boga, u

Njegove meleke, u Njegove objavljene knjige, u Njegove poslanike, u Posljenji an (an oživljenja i suđenja) i uBožije oređenje obra i zla«. Istovremeno je Muhame a. s. objasnio šta to znači praktično pokoravanje Bogu .

BOG DŽ.Š.

Arapska riječ za jeinog Boga je Allah, koja nema ni ženski ro ni množinu. Najobičniji čovjek, čak najprimitivniji

i nepismen, zna a ne može stvoriti samoga sebe, a je potrebno a postoji Tvorac svih nas, čitavog svijeta.

Ateizam ne zaovoljava tu logičku potrebu. Vjera u više bogova povlači za sobom slijeedi zaključak: pojelu

vlasti između raznih bogova, čak rat između njih.

Lahko možemo zapaziti a je sve što se nalazi na svijetu međusoobno ovisno. Na primjer, čovjeku je potrebna

pomod biljaka, metala, životinja i čak zvijeza, isto kao što je svakome o njih potrebna pomod rugih na ovaj ili

onaj način. Pojela božanske modi tako postaje neizvoiva. U svojoj opravanoj brizi a ne pripišu zlo Bogu,

izvjesni mislioci su poželjeli a imaju va boga, jenoga za Dobro, a rugoga za Zlo. Ali postavlja se pitanje a li

ta va boga jeluju u ogovoru ili između njih olazi o sukoba? U prvom slučaju božansko vojstvo postaje

suvišno, ako bog Dobra oobrava boga Zla, on postaje njegov saučesnik pa vojstvo upropaštava njegov vlastiti

cilj. U rugom slučaju, može se pretpostaviti a de bog Zla češde biti pobjenik i a de navlaati boga obra.

Zar se akle može vjerovati u boga koji bi bio slabid, pobijeđeni? Osim toga, zlo je relativna stvar; nešto što je

zlo u onosu na jenoga, postaje obro u onosu na rugoga, a pošto apsolutno zlo ne postoji ne može se zlo

pripisivati Bogu. Samo monoteizam, čist i bez primjese, može zaovoljiti razum. Bog je jean, ali može a

postupa na sve načine. Oatle mnogostrukost njegovih atributa. Bog je ne samo stvoritelj, nego i gospoar

sviju: On vlaa nebesima i Zemljom; ništa se ne krede bez Njegova znanja i Njegove ozvole. Božiji poslanik

Muhame a. s. kaže a Bog ima eveeset evet »najljepših« imena koja ogovaraju za njegovih eveeset

devet atributa. Iz toga slijei a različite osobe različito poimaju Boga; jean fi lozof ne zamišlja ga na isti načinkao običan čovjek. Vrlo je dobro poznata lijepa pričica o slonu i grupi slijepaca; oni nikaa nisu bili čuli ništa o

slonu. Kaa je on jenoga ana ošao u niihovo selo, svaki o njih prišao je neobičnoj životinji. Jean je uspio

da stavi svoju ruku na surlu slona, drugi je dodirnuo uho, tredi nogu, četvrti rep i tako alje. Kasnije su oni

izmijenili utiske i svaki je opisao slona na svoj način i prema vlastitom oživljaju, tako a je slon izgleao kao

povijen stub (surla), kao krilo (uho), kao glačani kamen (kljove), u obliku tankog valj ka (rep)... Svako je bio u

pravu, ali niko nije znao čitavu istinu koja se nalazila van njihove sposobnosti zapažanja. Ako slijepce iz ove

priče zamijenimo sa tražiteljima neviljivog Boga, lahko demo sebi prestaviti relativnost istine pojeinačnih

ljudskih iskustava. Jean mističar iz prvih ana islama primijetio je: »Postoji istina o Bogu koju poznaje čovjek sa

ulice, postoji ruga koju poznaju upudeni, treda koju posjeuju naahnuti Božiji poslanici, i napokon istina koju

poznaje sam Bog.

MELEKI

Bog je neviljiv i nalazi se s one strane svake fizičke percepcije. Bilo je akle potrebno a se stvore srestva

oira između Boga i čovjeka. Bez toga, čovjeku ne bi bilo mogude a sluša Božansku volju. Bog je stvorio ne

samo naše tijelo, nego i naše sposobnosti, koje su tako različite i koje toliko mogu a se razvijaju. On nam aje

intuiciju, moralnu svijest kao i ostala srestva pomodu kojih se oržavamo na pravome putu. Ljuski uh

sposoban je za vije vrste inspiracije, za obru i za lošu inspiraciju. Iz sreine običnog svijeta, obri ljui su

sposobni a katkaa prime loše inspiracije (iskušenja), kao što su loši ljui u mogudnosti a obiju obra

naahnuda. Naahnuda čovjek može obiti i s rugih strana osim o Boga, kao što na primjer loši posticaji

dolaze o sotone. Božjom milošdu ata je mod našem razumu a razlikuje ono što je uzvišeno i ostojno a

bue primijenjeno, o onoga što je đavolsko i što treba izbjegavati.

Bog je transcenentan, kao što veli Kur'an (6/103): »Ljuski poglei ne mogu o Njega oprijeti, ali On dopire

o svih poglea; On je blag i o svemu obaviješten«. Bog je također svua prisutan, vječan, kao što kaže Kur'an



27

(50/16): » ... Mi smo čovjeku bliži nego njegova vratna žila«. Ali nikakav fizički oir nije mogud sa Njim. Zbog

toga anđeo - riječ koja kao i njen islamski ekvivalent melek znači glasnik - prestavlja Božijeg glasnika koji služi

kao posrenik, kao prenosni kanal Božanske obavijesti Njegovom ljuskom vjesniku-poslaniku. Niko drugi osim

pejgambera ne prima takvu Objavu preko Božijeg glasnika, meleka.

Prema Kur'anu, Božiji glasnik koji onosi Objavu Poslaniku zove se Džibril koji u etimološkom smislu znači

»Božija mod«. Kur'an također govori o meleku Mikailu, ne navoedi njegove funkcije. Čuvar Džehenema jeMalik (doslovno: gospoar). Kur'an govori i o rugim melekima ne navoedi njihova imena niti atribute, ali oni

svi izvršavaju naređenja Gospoara. Prema islamskom shvatanju, Džebrail, koga Kur'an naziva također Ruhul

Emin, uh ostojan povjerenja, ima položaj izna svih ostalih meleka. Po riječima Muhamea a. s. saznajemo

a se ovaj melek, Džebrail, nije pojavljivao Božijem Poslaniku uvijek u istom obliku. U jenoj preaji koju

prenosi Ibn Hanbel spominje se da se jednoga dana pred grupom ljudi Muhamedu a. s. pojavio neki nepoznat

čovjek i postavio mu nekoliko pitanja - o kojih i neka koja smo spomenuli u ranijem tekstu, nakon čega je

otišao ne ostavljajudi za sobom nikakav trag. Više ana iza toga Pejgamber govori svojim rugovima: »Uvjeren

sam a čovjek koji mi je onoga ana postavljao pitanja nije bio niko rugi nego Džebrail, koji je ošao a vas

pouči o vašoj vjeri. A ja ga nika kao taa nisam tako kasno prepoznao«.

Način kako je objava olazila može se okučiti iz sljeedih izvještaja u kojima je sam Poslanik (ili nje govi

sljedbenici) to opisao: »Ponekad mi objava dolazi kao udarci zvona - a to je za mene najteži oživljaj - a kada to

prestane, uboko u svom sjedanju zaržavam urezano sve što je rečeno; a poneka mi se melek pojavljuje u

obliku ljuskog bida, govori mi i ja zapamtim što on kaže« (Buharija). Ko Hanbela isti izvještaj glasi: »Čujem

zvučne uarce, a zatim tišina; nema slučaja objave ka se ne bojim a de me uša napustiti.« Njegovi ashabi

iznose svoja zapažanja kao: »Ka go bi mu ošla objava, obuzela bi ga neka vrsta nepokretnosti.« (Ibn Hanbel).

Ili: »Ka go bi olazila objava Božijem Poslaniku, bio bi u nekom posebnom stanju kao a je opijen«. (Ibn Sa').

Ili: »Objava mu ođe jenog vrlo hlanog ana, a kaa je to prošlo čelo Poslanikovo bilo je orošono graškama

znoja« (Buharija). Ili: »Jenom kaa je ošao trenutak (objave), on je zaronio svoje lice (u ojedu?) i gle, lice

Poslanika pocrvenje i on zahrka; uskoro to stanje prođe.« (Buharija). Ili: »Ka go bi ošla objava, on je trpio i

njegovo lice bi potamnjelo.« (Ibn Sa'). Ili: »Ka bi mu ošla objava čuli bismo u njegovoj blizini nešto kao

zujanje pčela.« (Ibn Hanbel i Abu Nu'aim). Ili: »Poslanik je trpio veliki bol ka bi mu ošla objava i običavao je amiče usnama.« (Buharija). Drugi izvještaji govore a bi taa on imao osjedaj velikog tereta pa kažu: »Viio sam

Poslanika kaa mu je ošla objava ok je bio na evi; eva poče a pjeni o kaa mu je ošla objava ok je bio

na evi; eva poče a pjeni o bijesa i a se propinje tako a sam pomislio a de noge polomiti. Zapravo, eva

bi poneka sjela, a poneka pokušavala tvroglavo a stoji, sa nogama ukočenim kao kolci, a to je trajalo sve

ok nije prošlo stanje (objave) a znoj kao graške orosio njegovo čelo« (Ibn Sa´). Drugi izvještaji glase: »Objava

mu je jenom ošla ok je stajao na propovjeaonici u žamiji i on je ostao nepokretan«. (Ibn Hanbel).

U početku svoje misije običavao je glasno ponavljati, u toku objave, ono što mu je objavljivano, ali uskoro, ok

je još bio u Meki, napustio je ovu naviku istovremenog ponavljanja nego je ostajao miran do kraja stanja

objave, a zatim bi saopštavao Božiju Objavu svome pisaru a je zapiše (kao što je rečeno u Kur'anu (75/16): »Ne

izgovaraj Kur'an jezikom svojim a bi ga što prije zapamtio, Mi smo užni a ga saberemo a bi ga ti čitao.« I na

rugom mjestu (20/114): »I ne žuri sa čitanjem Kur'ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi i reci:Gospoaru moj, Ti znanje moje proširi.« A kaa bi se Poslanik vratio u svoje normalno stanje, iktirao bi svojim

pisarima io Kur'ana koji je upravo bio primio a bi ga objavio muslimanima i umnožio primjerke. U svom El-

Mab'as vel -magazi , Ibn Ishak kaže: »Ka go bi io Kur'ana bio objavljen Božijem Poslaniku, on bi to prvo

recitirao muškarcima, a zatim ženama.

OBJAVLJENE KNJIGE

Formula vjere koju je učio poslanik Muhame a. s. govori o Knjigama a ne o Knjizi, što bi se u ovom posljenjem

slučaju onosilo jeino na Kur'an. Kur'an navodi i priznaje Ibrahimove listove (Abrahamove), Musaov Tevrat

(Mojsijevu Toru), Davuov Zebur (Daviove Psalme) i Isaov Inžil (Isusovo Evanđelje) kao knjige objavljene o

Boga. Istina je a anas nema više traga o »Ibrahimovim listovima«. Poznata je tužna istorija Musaove Objave

kako je više puta bila uništena o strane neznabožaca (Vavilonaca, Rimljana it.). Što se tiče Isaa on nije imao

vremena a reiguje ili iktira ono što je propovijeao. Njegovi učenici i njihovi nasljenici su sakupili njegova



28

kazivanja i prenijeli ih potomstvu u velikom broju recenzija, od kojih se vedina očuvala i smatra se apokrifima.

Kako bilo da bilo, u okvir muslimanskog vjerovanja spada i dogma-šart a se vjeruje ne samo u Kur'an nego i u

Objave koje su ošle i ostalim pejgamberima. Glasnik islama nije govorio poimenice o Bui i o osnivačima

brahmanizma. Prema tome muslimani nisu ovlašteni a kategorički govore o Božanskom porijeklu hinuskih

Veda; ali oni ne mogu ni kategorički obaciti mogudnost a su one zasnovane na Božanskoj objavi - kako to

tvrde brahmani - i a su oživjeli subinu sličnu Musaovom Tevratu. To znači a ni Kina ni Grčka niti ma kojaruga zemlja na svijetu nije isključena o mogudnosti a se u njoj pojavio Božiji poslanik i a su joj objavljene

Božanske knjige.

ESHATOLOGIJA

Poslanik Muhame a. s. tražio je također o svojih učenika a vjeruju u Sunji an. čovjek de biti oživljen nakon

smrti i Bog de mu suiti za ono što je raio za vrijeme zemaljskog života, pa de ga nagraiti za obra jela a

kazniti za loša. Jenoga ana Ovaj svijet de biti srušen po naređenju Božijem, i nakon izvjesnog vremena, Onaj

koji nas je stvorio prvi put, vratide nas ponovo u život. Dženet-Raj kao nagraa i Džehenem-Pakao kao kazna

prestavljaju simbolične nazive, čiji je zaatak a nam prestave na razumljiv način stanje koje se ne može

izraziti pojmovima ovozemaljskog života. Kur'an (32/177) o tome govori na slijeedi način: »Niko ne zna koliko

je raosti njima pripremljeno kao nagraa za njihova jela«. I također (9/72): »Vjernicima i vjernicama Bog je

obedao bašče koje obiluju tekudim voama - oni de tu vječno stanovati - i prijatne vorove u rajskim baščama.

Ali Božije zaovoljstvo aleko je veda nagraa i o samih rajskih bašči. To je veliki uspjeh«. Vii se a je

zaovoljstvo Božije našim jelima najveda nagraa. Na jenom rugom mjestu (10/26) Kur'an tvrdi: »Oni koji

čine obročinstva imat de obročinstva, i više o toga«. Muslim et-Tirmizi i rugi stručnjaci za Hais kazuju a

je Poslanik imao običaj a se poziva na ovaj ajet kaa bi govorio kako de nakon Raja pobožnima najveda i

posljednja nagraa biti viđenje Boga. A što se tiče Dženeta o tome postoji čuvena izreka Poslanika Muhamea

a. s.: »U Dženetu ima takvih stvari kakve nikaa nisu niti viđene očima, ni čuvene ušima, niti zamišljene ljuskim

umom«. A što se tiče onoga što je vede i o samog Dženeta Muslim i rugi saopštavaju Poslanikove riječi:

»Kaa oni koji to zaslužuju uđu u Dženet Bog de ih upitati: treba li vam još nešto što bih vam Ja mogao ati?

Svako de se začuiti i nede znati šta a zaželi. Taa de sam Bog preuzeti inicijativu i skinude Svoj veo, i ništa što je ranije obiveno nede biti tako ragocjeno kao što je gleanje (i posmatranje) našega Gospoara«. To je ono,

veli Muhame a. s., na što aluira kur'anski ajet (10/26) »imat de obročinstva i više o toga«. U jenoj rugoj

verziji koju prenose Buharija i Muslim čitamo: »osim Njegova plašta veličanstvenosti (ria el kibrija) ništa nede

odvajati Boga od pogleda ljudi«. Drugim riječima, mogudnost a se posmatra Bog prestavlja najvišu i is-tinsku

nagradu vjerniku, a odnosi se na one koji su sposobni da shvate i ocijene apstraktne pojmove o onome svijetu.

Čovjek se krede prema Bogu, prema Beskonačnom, a na tom putu su Dženet i Džehenem samo usputne stanice.

U svjetlosti takvog tumačenja, koje se bazira na autoritetu samoga Božijeg Poslanika, treba shvatiti sve ono što

neprekino opisuju Kur'an i Hais za običnoga čovjeka, u pogleu Dženeta i njegovih raosti i Džehenema i

njegovih strahota. Ti opisi koriste se nazivima premeta koji nas okružuju na ovome svijetu: ima vrtova i pot oka

u Dženetu irna lijepih i mlaih hurija, ima dilima, raskošne ojede, bisera, ragog kamenja, voda, piča i svega

onoga što bi čovjek mogao a poželi. A u Džehenemu ima va-tre, zmija, ključale voe i rugih mučenja; postojitakođer i leeno ojeljenje, a ipak nede biti umiranja! Sve ovo lahko se razumije kaa se pomisli a ogromnu

vedinu čovječanstva čine obični ljui, skromnoga znanja i obrazovanosti; a Božija Objava mora biti razumljiva i

običnom čovjeku. Neophono je a se govori svakome prema njegovoj sposobnosti razumijevanja i prema

njegovoj inteligenciji. Jenoga ana Muhame a. s. je govorio svojim rugovima o Dženetu i njegovim

raostima (među ostalim i o njegovim letedim prijestoljima). Jean beuin se poiže 1 upita: »A a li de tamo

biti i kamila?« Božiji poslanik se nasmiješi i ljubazno ogovori: »Bide svega što buemo željeli«. Kaa Kur'an

govori o Dženetu i Džehenemu to mu je srestvo a uvjeri ljue a voe pravean i čestit život i a !u putem

istine. On ne priaje nikakav značaj etaljima, ne tumači a li se tu rai o mjestima i o stanjima. To nas ne treba

dalje interesovati.

Ne treba ni spominjati a je Dženet vječan. Kaa čovjek u njega jenom uđe on iz njega nede više biti

ostranjen ni iz kakvog razloga. Kur'an je potpuno kategoričan u tom pogleu (15/48). Jeni de u njega udi

omah, rugi de uže ili krade vrijeme morati a borave u Džehenemu prije nego zasluže a uđu u Dženet. Ali,



29

postavlja se pitanje a li je Džehenem vječan za nevjernike. U ovom pitanju mišljenja muslimanskih teologa se

razlikuju, ali vedina ih tvri na osnovu izvjesnih kur'anskih ajeta (4/38 i 4/116), a de Bog - ako to hode -

oprostiti sve grijehe i prekršaje izuzev nevjerovanja u Boga, i a je kazna za ovaj posljenji grijeh vječita. Drugi

opet teolozi misle da de i kazna za nevjerovanje modi a se završi jenoga ana bezgraničnom milošdu Božjom. I

oni svoja shvatanja baziraju na nekim kur'anskim ajetima (na pr. 39/35, 111/107). Mi nemamo potrebe da

nastavljamo tu diskusiju. Nadajmo se u milost Gospodara.

PREDOREĐENJE I SLOBODA VOLJE

U svome izlaganju vjere, Poslanik Muhame a. s. tražio je napokon a se vjeruje u preoređenje

(predestinaciju - kaer) svega, i obra i zla, o strane Boga. Da li to znači a je sve preoređeno za čovjeka, ili

pak ta tvrnja znači samo to a je Bog Onaj koji presuđuje a li je neko jelo obro ili zlo? Drugim riječima,

ništa nije obro niti loše samo po sebi, nego je to samo zbog toga što ga Bog smatra takvim. Čovjekova je jeina

užnost a se striktno priržava te orebe. Istinu govoredi, tu postoji ilema za teologa. Ako on iz-javljuje da

je čovjek ogovoran za svoja jela, to nede biti u sklau sa preoređenjem njegovih jela. Isto tako, ako on

tvri a čovjek slobono vrši svoja jela, namede se zaključak a Bog nema modi na onim što de čovjek učin iti,

pa čak ni a ne zna što de on činiti. U protivnom, ako su sva čovjekova jela preoređena, kako ga smatrati

ogovornim za ta jela? Oba rješenja su jenako teško prihvatljiva. Hodemo a Bogu pripišemo ne samo

pravenost, nego i svemod i sveznanje. Poslanik Muhame a. s. ismijava tu iskusiju koja ne može imati izlaza, i

on je izričito zabranio svojim učenicima a na nju trade vrijeme, oajudi: »naroi koji su vam prethoili zalutali

su zbog te iskusije«. On uz svo poštovanje Boga priznaje i Njegovu osobinu svemodi-sveznanja, ali istovremeno

tvri a de čovjek biti ogovoran za svoja jela. On nede a povezuje jeno sa rugim. U neku ruku on tu

iskusiju smatra isto onako besciljnom kao što je i rasprava a li je starija kokoš ili jaje.

Osim toga, dobro i zlo samo su relativni pojmovi. Vuk lovi zeca a se nahrani. Ono što je obro (oržanje) za

jednoga, zlo je (smrt) za rugoga. Zato ono što nam se esi kao zlo, zlo je samo zato što ga naša priroa takvim

naziva. Eto, upravo iz toga razloga je potrebno da Bog odredi za koga neki akt treba da predstavlja dobro, a za

koga zlo.

VRŠENJE VJERSKIH DUŽNOSTI

Islam ie za tim a formira cjelinu, koja obuhvata čitav život i ne zanemaruje niti jeno poručje čovjekove

djelatnosti. Osim toga, on nastoji da uskladi sva ta poručja. Ta briga za »centralizacijom« ima za posljeicu a

sve vjerske užnosti služe istovremeno i za obro tijela i za obro uha. Predanost Bogu (islam) se sastoji u

tome a reovno obavljamo namaz, oržavamo goišnji post, obavimo haž (hoočašde) i ajemo zekat -

porez. »Namaz je stub vjere» rekao je Muhame a. s.. Kur'an o tome govori na više o sto mjesta, i aje

namazu razne nazive: salat (paanje ničice), ua, (poziv, molitva), zikir (sjedanje), tesbih (slavljenje), ibaet

(pokoriti se) it. U svome nastojanju a na zemlji ostvari atmosferu carstva Božijeg, islam je za svaki an

propisao pet zajeničkih salata: treba se obaviti prije izlaza sunca, početkom i pre kraj poslije poneva, uveče i

u toku nodi. To zahtijeva a za nekoliko minuta, za svaki namaz, napustimo sve materijalne interese, da bismo

izrazili osjedanje pokornosti i zahvalnosti našem Stvoritelju. Ponevni salat pretvara se svakog petka u semičnisalat koji je svečaniji i značajniji, gje imam otičnog mjesta oržava govor prije obavljanja namaza. Islam je

ustanovio va blagana u toku goine: jean na kraju mjeseca posta, i rugi za vrijeme obavljanja haža u

Meki. Svaki o ova va blagana obilježava se i specijalnim namazom koji se oaje uz reovnih pet namaza.

Ljudi se okupljaju ujutro na kolektivni namaz, nakon čega imam rži hutbu. Postoji još jean salat, koji nije

obavezan za sve ljude, a obavlja se pred pokopavanje mrtvoga. Da bismo pokazali poštovanje prema nekome,

poižemo se i okredemo prema njemu. Koga još više poštujemo, mi mu se klanjamo i sagibamo glavu kao izraz

poštovanja, a vrhunac poniznosti i poštovanja je sagibanje glave - u kojoj je u najvišem stepenu koncetrisano

»ja« i naša svijest - tako a čak otaknemo tle ispre onoga koga poštujemo... Kako čovjek vrhunac svoga

uhovnog razvoja može ostidi samo postepeno, očevino je a takav uspon mora imati tri etape: potpuni salat

sastojade se o tri položaja, to jest: stajanje, sagibanje i stavljanje čela na tlo u prisustvu Božijem - a sve to da

bismo postigli potrebno uzizanje uše, kako bismo osjetili Božansku uzvišenost i ljusku poniznost pre

Bogom«. (Hužetullah al Baligah, io I, Glava: »Tajne molitve«).



30

U jenom poglavlju (22:18) Kur'an govori slijeede: »Nisi li viio a pre Bogom paa ničice sve što je na

nebesima i što je na zemlji, i sunce, i mjesec, i zvijeze, i planine, i rvede, i životinje, i veliki io ljui?«

Obavljanje islamske molitve ujedinjuje u sebi oblike molitve svih stvorenja: »sunce, mjesec i zvijezde« stalno

ponavljaju akt dizanja i spuštanja; planine ostaju uspravne, životinje ostaju naklonjene. Znamo a rvede nalazi

svoju hranu pomodu korjenja: to jest, »glave« rveda paaju ničice stalno. Voa čisti (misli se na abest); a

prema kur'anskim riječima (13:13) »grom izražava slavu svome Gospoaru«. Ptice u lijetu obožavaju Boga(Kur'an 24:41) kao što to trebaju činiti i ljui kaa se mole zajenički Bogu. Kao što se sjena (Kur'an 13:15)

izužuje i skraduje u toku svoga bitisanja (svoje molitve, svoje poslušnosti Bogu) svakonevnog, tako se i čovjek

rži uspravno, savija na ruku’u i paa na sežu pre Bogom. Islamska molitva prestavlja akle sintezu raznih

oblika ivljenja Bogu, koji ivno voe ka željenom cilju. Možemo se sjetiti a je islamska riječ za »bogosluženje«

»ibadet« koja ima isti korijen kao »ab« tj. rob. Drugim riječima, obožavanje je ono što rob rai, služba koju

gospoar traži o njega. Bog traži o bra a stoje, o životinja, ptica a ostanu pognute, a o biljaka a ostanu

ispružene pre Njim i to je njihovo služenje, njihovo obožavanje. Svakome ono što mu ogovara i što njegov

Gospoar želi o njega. Naravno i čovjeku ono što mu olikuje kao racionalnom bidu, najistaknutijem o svih

stvorenja, kao Božijem namjesniku.

Abest kao ritualno pranje i fizičko čišdenje je preuvjet valjanosti namaza kao što demo kasnije vijeti. Jena

izreka Poslanikova objašnjava njegovo značenje. Za ovo ritualno čišdenje treba oprati šake, usta, nos, lice, ruke,

glavu, uši i stopala. Njihovo pranje nije samo vanjska čistoda; to je kajanje za prošlost, a oluka za buudnost.

Kajanje spira prošle grijehe a oluka kroz traženje pomodi o Boga tiče se onoga što tek treba a ođe u životu;

a ovo se onosi na naše glavne organe jelovanja. Šake napaaju, usta govore, nos miriše, lice ili pojava zlorabi

ugle i ispoljava utjecaj i pritisak, ruke rže, glava misli i spletkari, uši slušaju, stopala iu putem zla koji je Bog

zabranio. Da ne govorimo o seksualnom grijehu kojeg se treba otarasiti i prije uzimanja abdesta, a svakako se

treba očistiti i nakon obavljanja prirone nuže. U nužniku kažemo: »Bože, očisti moje srce o voličnosti, a

moj spolni organ o sramnih jela i razvrata. Namjeru uzimanja abesta izražavamo riječima: »Neka je hvaljen

Bog koji je stvorio vou čistom i čistedom«. Kaa peremo lice, molimo Boga: »Prosvijetli moje lice na Sudnjem

Danu, a ne zamrači ga«, ko pranja ruku: ”Iskoristi me u obrim jelima, a ne u lošim, aj mi spisak mojih jela

na Sunji Dan u esnu, a ne u lijevu ruku i olakšaj mi obračun, a ne otežaj ga.” Za glavu: »Uči me korisnomznanju« za uši: »Daj mi a slušam Tvoju riječ Tvog Poslanika«, a za stopala: »Učvrsti moja stopala ko prelaska

izna Pakla i neka ne posrnu na an kaa de stopala Tvojih prijatelja ostati čvrsta, a stopala Tvojih neprijatelja

posrtati«.

Zna se a je pet svakonevnih salata naređeno muslimanima u vrijeme mi`raža. Muhame a. s. je, pore

ostaloga, izjavio a je salat svakog vjernika njegov vlastiti uspon, gje se on nađe u prisustvu Božijem. To nije

bez razloga: pogleajmo šta čini musliman za vrijeme svoga namaza. Prvo on stoji, iže ruke i izjavljuje: »Bog je

najvedi«. Tako se čovjek oriče svakoga rugog osim Boga i povrgava se volji jeinog Gospoara. Nakon što je

izrekao pohvale u slavu Gospoara, on se osjeda tako skroman pre Božijim veličanstvom, a se saginje i povija

glavu u znak poštovanja, izjavljujudi: »Slava mome Gospoaru koji je jeini veličanstven«. Zatim se on ispravlja i

zahvaljuje Bogu što ga je voio, on zatim razmišlja, ushiden je veličinom Božjom o te mjere a osjeda potrebu

a pane ničice i stavi svoju glavu na tle, u svojoj poniznosti, i tom prilikom on govori: »Slava mome Gospoaru,koji je jeini uzvišen«. On ponavlja te čine kao a hode a navikne svoje tijelo na uhovnost, tako a i ono

postepeno postane dostojnije a bue preveeno iz svijeta materije u više sfere u Božije prisustvo. Tu, on

pozravlja Boga, i prima ogovor na svoj pozrav. Naime, on se za tu izmjenu pozrava služi istim formulama

koje se onose na mi`raž, na uspon, na susret Muhamea a. s. sa Bogom. »Pozravi Bogu, blagoslovljeni i čisti

- mir na tebe, o Poslaniče, i Božije milosrđe i blagoslov - mir na nas i na one Njegove robove čije su uše čiste«.

Bez materijalnih simbola, vjernik - a tako kažemo - vrši svoj uspon ka Bogu. To je bio uhovni aspekt namaza.

Koristi o njega su mnogostruke, čak i sa materijalne tačke gleišta: namaz pet puta nevno okuplja stanovnike

jenoga kvarta, aje mogudnost rasteredenja o nekoliko minuta, usre monotonih užnosti svakonevnog

rada svakog pojedinca, okuplja i najznačajnije kao i najskromnije članove zajenice u punoj jenakosti (jer

rukovoilac toga mjesta mora biti prevonik namaza, a u prijestolnici, u centralnoj žamiji, mora to biti lično

šef ržave). Tako imamo prilike a susredemo ne samo ruge članove zajenice, nego i ogovorne funkcionere

mjesta, pokrajine ili ržave. Prilazimo im irektno, bez formalnosti i bez zapreka. Islamski namaz ima akle



31

solino građenu strukturu, zamišljenu tako a vjernici oko sebe osjedaju vlaavinu Božiju. Tu postoji skoro

vojnička isciplina. Na poziv muezina, svijet žuri na mjesto zajeničkog sastanka, postavlja se u reove iza

imama, vrši zajeničke pokrete sa ostalima, savršeno ujenačeno i složno. Osim toga, vjernici sa svih tačaka

zemaljske kugle u namazu se svi okredu prema jenoj centralnoj tački, Kabi, Božijoj kudi u Meki. To posjeda na

jedinstvo svjetske zajednice, bez klasnih, rasnih ili regionalnih razlika.

Najbolji salat - u kome su svi uslovi forme ispunjeni – jeste namaz u žemaatu (kolektivni namaz). U slučajunemogudnosti a se vrši takav namaz, svako, bio on maškarac ili žena, obavlja ga sam za sebe. U svakom

slučaju, ko pet nevnih salata rai se ipak o užnosti koja je minimalna: u vaeset četiri sata treba ovojiti

vaeset i četiri minute, približno, a bi se provelo u prisustvu Božijem. Ali, istinu govoredi, vjernik mora misliti

na Boga svakog trenutka: u sredi, kao i u nesredi, kaa rai, kaa leži, kaa obavlja neke ruge poslove. Kur'an

nam o tome kaže (3:190-1): »Ljudi obdareni razumom sjedaju se Boga stojedi, ležedi i razmišljaju o stvaranju

nebesa i zemlje: Gospoaru (kažu oni), ti nisi uzalu stvorio sve ovo«. Bog je povrgao univerzum u korist

čovjeka. Ali to uživanje mora biti pradeno zahvalnošdu i poslušnošdu, a ne pobunom protiv Boga, niti

nepravom prema rugim bidima i stvorenjima. Post traje čitav mjesec ana. Zna se a se islam priržava

mjesečeve goine. Dešava se akle a ramazan paa u svako goišnje oba: jesen, zimu, proljede, ljeto. I čovjek

se navikne na ta odricanja kako za vrijeme teških vrudina, tako i za vrijeme žestoke hlanode. Post, uhovna

isciplina, mora se obavljati u uhu poslušnosti prema Bogu. Ako o posta, kao uostalom i o namaza, imamo

materijalne koristi (u higijenskom, i drugom pogledu), u biti je post ipak, na prvom mjestu, vjerska užnost,

uhovna vježba koja čovjeka približava Bogu. Ko bi postio na osnovu preporuke ljekara ili iz nekih rugih

ovosvjetskih razloga, bio bi aleko o toga a je izvršio svoju islamsku obavezu. Kao i ko salata žene ne smiju postiti za vrijeme svoga mjesečnog pranja it., ali s tom razlikom a se ovako

izgubljeni dani moraju napostiti u drugo vrijeme.

Posjetimo uzgre a je Božiji Poslanik zabranio neprekian post čak i onima koji bi iz svoje vjerske revnosti

htjeli da to vrše kao uhovnu vježbu, tražedi tako što više blagoslova. On je rekao: »Ti imaš užnost i prema

samom sebi«. Pore obaveznog posta za vrijeme ramazana, može se - po vlastitoj volji - postiti od vremena do

vremena. Kod ovih dobrovoljnih postova, Poslanik je preporučio a se posti va ana uzastopce. Sa meicinske

tačke gleišta konstato-vano je da stalni post postaje navika koja nema isti efekat kao povremeno prekidanjeustaljenog načina života; i a post krai o mjesec ana nema velikog učinka, a post iznad 40 dana pretvara se

u naviku.

Riječ »haž« oslovno znači istovremeno kretanje (prema Gospoaru), i napor a se savlaa nešto (u ovom

slučaju samoga sebe). Traicionalno se ta riječ prijevoi kao »hažiluk« (hoočašde), iako to nije pravo značenje

riječi »haž«. Haž je treda vjerska užnost muslimana. Obavezno je za svakog sljebenika islama, muškarca i

ženu, a jenom u svome životu pođe u Meku, a tu učini veliki »napor« a sebe utopi u Božjoj volji i svemodi.

Oni koji ne raspolažu materijalnim srestvima za taj put, oslobođeni su o njega.

Obrei haža su ukratko slijeedi: na granici svete teritorije oko Meke ostavlja se obična ojeda, a bi svi

hoočasnici obukli jenaka va komaa platna - pregaču i prostrani ogrtač preko ramena, uniformu koja je

obavezna samo za muškarce - i gologlavi, oni de pokušati a zaborave sami sebe u nekoliko ana haža. Krede

se prema Arefatu, periferiji Meke, a bi se proveo jean an u razmišljanju. Pre veče polazi se oatle i krede upravcu Meke, nod se provoi u Muzdelifi, a u rano jutro dolazi se na Minu koja je sasvim blizu grada Meke. Tu

se ostaje tri ana, za koje vrijeme se svakog jutra bacaju kamenčidi, što simbolično prestavlja kamenovanje

šejtana. U vremenu o ta tri ana proveena na Mini obavlja se žrtvovanje ovna i vrši se kratka posjeta grau

kako bi se obavili ritualni obilasci oko Kabe i u trku seam puta prešao prostor između va brežuljka naprama

Kabi, koji se zovu Safa i Merva. Svi ti obrei imaju svoje značenje čiju simboličnu pozainu ajemo u aljem

tekstu. Kaa su izgubili mjesto u Dženetu, Aem i Hava su bili zalutali, međusobno su se tražili, i po Božjoj

milosti su se našli na brežuljku Arefat. Iz zahvalnosti i poštovanja prema Bogu, potomci Aema i Have okredu se

prema Njemu, nastoje da zaborave na sebe i a se utope u Božansko prisustvo, a Ga zamole za oprost grijeha

iz prošlosti, i za uputstvo i pomod u buudnosti.

Što se tiče kamenovanja šejtana, sjetimo se kako je Ibrahim tvrio a ne voli nikoga rugoga kao Boga, ali kaa

ga je Bog stavio na iskušenje i zatražio o njega a kao okaz te svoje ljubavi zakolje svoga sina ljubimca, a

Satana tri puta dolazio da ga odvrati od toga čina - govori se da se to zbilo na Mini - Ibrahim je svaki put otjerao



32

šejtana bacanjem kamena. Taj njegov gest simbolično se ponavlja u znak olučnosti protiv šejtanskih iskušenja

života. Posjetu Božjoj Kudi lahko je objasniti: a bi pokazao svoju poslušnost čovjek k njoj ie s punim

poštovanjem i poniznošdu. Prema jenom vrlo starom običaju, okretati se oko nekoga znači pripremati se a se

žrtvujemo za njega, jer je on premet naše ljubavi i oanosti. Crni kamen zahtijeva a se posebno spomene rai

brojnih pogrešnih shvadanja u vezi s njim. To nije meteor nego Crni kamen. Njegov praktični značaj je a označi

početnu tačku ko obilaženja, a svojom bojom je upaan na zgrai. Drugo, taj kamen se ne obožava, nitimuslimani paaju na sežu u smjeru ovog kamena, pošto se paa ničice prema svakom ijelu Kabe, a vrlo

često se okrede u smjeru rugih ijelova zgrae a ne prema Crnom kamenu (Hažer-el-esve).. Možemo se

prisjetiti a su Karamiti, kaa su 318. po hižri / 930. go. nove ere) opustošili Meku, onijeli Crni kamen u

svoju zemlju kao plijen i on je tamo ostao punu 21 godinu. U toku ovog odsustva Crnog kamena, ni jedan

musliman se nije okretao prema mjestu gdje je on bio (u Omanu) nego su se svi i dalje okretali prema Kabi u

Meki. čak ni zgraa Kabe nije bitna: ako bi se okretali na primjer rai opravke ili rekonstrukcije, muslimani bi se

okretali prema istom mjestu bez obzira a li je Kaba sa svojim Crnim kamenom tamo ili ne. Kao što je rečeno,

praktičan značaj Crnog kamena, je a označava tačku o koje počinje i na kojoj završava obilaženje; ali on isto

tako ima i simboličan značaj. U jenom haisu Poslanik ga je nazvao »Božijom esnom rukom« i ne bez razloga.

Zaista, tamo se postavlja ruka ko zaključivanja ugovora i Bog tu prihvata našu obavezu oanosti i poslušnosti.

U kur'anskoj simboličnoj terminologiji, Bog je suveren - kralj i On ima ne samo Svoju riznicu i Svoje armije nego i

Svoje kraljevstvo; u kraljevstvu postoji metropola (Umm'el-kura) a u metropoli naravno dvorac (Bejt-Allah-

Božija kuda). Ako poanik želi izjaviti svoju lojalnost, on treba a ie o kraljevske palače i a osobno zaključi

ugovor o odanosti. Desna ruka neviljivog Boga mora simbolično biti viljiva. To je Hažar -el-esved, Crni

kamen, u Kabi. Ostaje čin trčanja seam puta između brežuljaka Safe i Merve. Preaja veli, kaa je Ibrahim

ostavio svoju ženu Hažeru sa ojenčetom Ismailom, na taa pustom mjestu gje se nalazi anašnja Meka, i

kaa je rezerva voe bila iscrpljena, Hažera je u svojoj majčinskoj ljubavi trčala esno i lijevo a nađe voe za

svoje ženo ijete. Taa poče šikljati izvor Zemzem. Taj njen gest se ponavlja a bi se pokazalo poštovanje

prema majčinskoj ljubavi i zahvalnosti prema Božijem milosrđu. Socijalni značaj haža nije ništa manje

značajan: svjetsko bratstvo muslimana ovje se manifestuje na očevian način: vjernici, bez razlike na rasu,

jezik, naciju i klasnu pripadnost, olaze ovamo po svojoj obavezi, međusobno se miješaju u potpunom bratstvui jenakosti, zajeno žive u pustinji i zajenički obavljaju svoje vjerske užnosti.

Danas obični ljui po zekatom porazumijevaju oređeni postotak o nagomilanog novca koji treba dati

siromašnim svake goine. Ali u Kur'anu, u haisu i u praksi prvih stoljeda islama,; zekat (isto tako nazvan

saakat i hakk)1 označavao je sve vrste poreza koji je primala muslimanska ržava o poanika muslimana:

porez na poljoprivredne proizvode, na korištenje ranog bogatstva, na komercijalni kapital, na staa omadih

životinja koji pasu na javnim pašnjacima, na nagomilani novac u gotovom it. U početku su svi ovi porezi bili

pladeni irektno vlai, ali je kasnije, za vrijeme svoje vlaavine, halifa Osman olučio a muslimani mogu porez

na gotovinu davati direktno korisnicima koji su spomenuti u Kur'anu (9:60) bez posredstva vlade.

Kur'an priznaje da je bogatstvo bitno sredstvo opstanka čovječanstva. Zato nas ne treba čuiti a je Poslanik

pladanje poreza vlai poigao na nivo temelja vjere i jenog o četiri osnovne vjerske obaveze, zajeno sa

namazom, postom i hažom. U islamu se porez ne aje upravljaču graa za njegov lični luksuz i taštinu, negosamo ono što mu pripaa, kao pravo koje izvire iz zajednice.

Osim toga, kao što smo ved naveli, muslimanska ržava je obavezna a u goišnjem bužetu previi srestva

za pomaganje robova u svojim granicama, u cilju njihovog oslobađanja. Cilj legal -nosti ropstva ne sastoji se u

tome a iskorištavamo nesretno bide koje je isto kao i mi. Daleko o toga. Njen cilj je u prvom reu u tome a

se osigura krov nad glavom ratnim zarobljenicima koji su sve izgubili i koji se, ma iz kog razloga, ne mogu vratiti

u svoju domovinu. Na drugom mjestu, nastoji se za tim a se oni ogoje i a im se pruži najbolja prilika a

prihvate kulturu, u islamskoj sreini, i po božanskom vlašdu. Robovi se jeino obivaju zakonitim ratom koji je

objavila vlaa islamske ržave. Privatni pljačkaški pohoi, upai na tuđu teritoriju za kinapovanje ljui, ili čak

prodaja djece od strane roditelja, nemaju apsolutno nikakvu zakonitu osnovu.

NJEGOVANJE DUHOVNOG ŽIVOTA – TESAVVUF



33

Pod misticizmom islam podrazumijeva ispravnost u vje-rovanju, poboljšanje vjerskih obrea, izbor Poslanikovog

života kao primjera koji treba slijeiti u svima životnim situacijama i izvršavanje užnosti koje je propisao islam.

Misticizam nema nikakve veze sa postizanjem modi a se upoznaju neviljive stvari, a se prave čua, a se

namede volja rugim ljuima pomodu misterioznih psihičkih srestava. On također nema ništa zajeničkog sa

asketizmom, mučenjem samoga sebe, zatvaranjem u samostan, meitacijama i osjedajima koji slijee iz

isposništva (koji mogu biti pokatkaa srestvo ali nikaa cilj), niti sa nekim vrstama vjerovanja u Božije Bide(panteizam i druga). U neostatku boljeg izraza, može se redi a je misticizam metoa najboljeg ličnog

ponašanja: način na koji se postiže kontrola na samim sobom, iskrenost, ostvarenje stalnoga prisustva Boga u

našim jelima, napor a volimo Boga, sve više i više. Poznavanje neviljivih stvari, čak iako je to za neke ljue

mogude, kao rezultat nekih uhovnih vježbi, nije poželjno za mistika, jer su to Božije tajne: njihovo prerano

otkrivanje može čak biti pogubno za čovjeka. Zato se mistik ne služi tim sposobnostima, čak i ako mu uspije a

ih razvije. Njegov cilj ostaje uvijek čišdenje vlastitog uha, kako bi postao što ugoniji i raži svome Stvoritelju.

Mistici preporučuju naročito četiri uslova: jesti manje, spavati manje, govoriti manje i idi u ruštvo što manje.

Treba međutim napomenuti a »manje« ne znači potpuno oricanje: ono je katkaa nemogude (kao ko jela i

spavanja), a uvijek je nepoželjno, u svemu je potrebna umjerenost. Jesti rai oržavanja života, a ne živjeti da bi

se jelo. Jesti a bi se imalo snage za izvršavanje volje i naređenja Božijih, to je čak akt pobožnosti. Smanjiti

ishranu i oslabiti otle a nam se smanji uhovna sposobnost, to bi bio grijeh. San potreban za oržavanje

zravlja prestavlja užnost za čovjeka; ali suviše ugo izležavanje slabi naš uhovni rast. Spavati manje, to ne

znači provoiti vrijeme u vedem zarađivanju za život, nego a bi se našlo više vremena a se posvetimo

provođenju života u pobožnosti i ibaetu. Govoriti manje, to znači smanjiti broj banalnih riječi, znači potpuno

izbjedi, ako je to ikako mogude, svaku lošu riječ. Ljui često imaju običaj a rugima aju obre savjete, a

istovremeno zaboravljaju a ih prvo primijene u svome životu. Obilaziti manje ljue, to znači: ne idi im bez

potrebe. Ali vršiti usluge rugima, baviti se obavljanjem stvari kojima je zaovoljan naš Gospoar, to su

čovjekova kretanja koja su za pohvalu. Ipak ne treba zaboraviti da se potrebe pojedinaca razlikuju prema

stepenu njihova razvitka. Ne daje se iskusnom učitelju isti savjet kao i nekom mlaome početniku. Posjedivanje

ljui izaziva iskušenja, uzrokuje gubljenje ragocjenog vremena, i često je razlog a zaboravimo važnije i

korisnije obaveze. Možemo oati i peti savjet: trošiti manje, mislimo na luksuz, na koketiranje, na ličnozaovoljstvo, novac tako ušteđen, mogao bi se koristiti za svrhe koje su nam rage, ali za koje, uz naše

potrošačke navike, nemamo novaca. Ovih pet savjeta može prestavljati pet principa ekonomičnosti islamu,

kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu.

Među ostalim možemo još spomenuti asketski život, mučenje samoga sebe i razmišljanje naročito o smrti i o

Sunjem anu. Za islam, takvi postupci nisu cilj, nego samo srestva, i to privremena i prolazna, koja pomažu

a čovjek zagospoari sobom i a se savlaa. Sve što mi sebi ozvoljavamo u životu, ijeli se na nužnost i na

luksuz. Nikaa ne možemo sebi zabraniti ono što je nužno, jer to bi značilo samoubistvo. Samoubistvo je u

islamu vjerski zabranjeno, jer mi ne pripadamo samima sebi, nego Bogu. A uništiti nešto prije nego se iscrpilo,

znači suprotstaviti se Božanskoj volji. Što se tiče luksuza, ukoliko on nede postati cilj našeg života, ozvoljen je .

Život jenog erviša, jenoga mistika počinje kajanjem za prošle grijehe i popravljanjem, koliko go je to

mogude, šteta koje je učinio rugim ljuima. Bogu pripaa pravo a oprosti greške učinjene prema Njemu, aliza neprave načinjene stvorenjima ne prašta Bog nego ta stvorenja. Molitve Bogu čovjeka ne oslobađaju

grijeha učinjenih prema Božijim stvorenjima. Tek nakon toga može se krenuti stazom koja voi ka Bogu.

OSNOVE MORALA

Skoro čitav ljuski život sastavljen je o jela čije je obro i zlo relativno. Zato je Muhame a. s. često posjedao

a de »ljuska jela biti suđena prema namjerama“. Jednom drugom prilikom Muhamed a. s. je rekao:

»Vrhunac murosti jeste strah o Boga, tj. pobožnost«.

U jednom divnom ajetu (17:23-39) Kur'an je naredio mu-slimansko j zajenici slijeede: »Vaš je Gospoar

naredio da se ne klanjate nikome osim Njemu, da lijepo postupate sa svojim roditeljima; i kad jedno od njih ili

oboje sustigne starost ko tebe (čovječe), nemoj im pokazivati a ih prezireš, nemoj im činiti prekora. Govori im

sa poštovanjem. Bui ponizan i pun nježnosti prema njima i upravi Bogu ovu ovu: Bože moj, smiluj se na njih,

kao što su oni imali milosti prema meni ka su me njegovali u vrijeme moga jetinjstva«.



34

»Daj svojim bližnjima što im pripaa (po čovječnosti), a tako isto siromahu i putniku, ali ne bui rasipnik.

Raspikude su, uistinu, brada šejtana. Šejtan je neblagoaran prema svome Gospoaru.« »Ne veži sebi o vrat

svoju ruku (ne bui tvrica), niti je sasvim otvaraj a ne navučeš na sebe prijekor ili siromaštvo. Uistinu, Bog

obilje aje kome On hode, a katkaa i oskuicu. Doista, on je obaviješten o stanju Svojih robova i vii ih«.

»Nemojte ubijati svoju jecu iz straha a ne osiromašite. Mi hranimo i njih i vas. Zaista, ubijati njih užasan jegrijeh«. »Izbjegavajte blu, jer je to stina stvar i hrđav put!« »Nemojte ubijati čovjeka, čije vam je ubistvo Bog

zabranio, osim kaa na to imate pravo. Što se tiče onoga ko bi bio nepraveno ubijen, Mi smo njegova bližnjega

ovlastili a traži pravu; ali neka on ne prelazi granicu ubijajudi sobom, jer je ved i zakonom potpomognut.«

»Ne irajte u imanje siročeta, osim za njegovo obro (u cilju a ga umnožite), ok go on ne oste o punog

uzrasta«. »Ispunjavajte svoje obaveze, jer de se o obavezama tražiti račun«.»Kad mjerite ispunite mjeru kako

treba i vagajte bez zakianja. To vam više vrijei i to je za buudnost bolje«. »Ne miješaj se u ono što ne

poznaješ. O sluhu, viu, srcu, o svemu tome dete bez sumnje polagati račun«. »Nemoj po zemlji oholo hoati:

sigurno je ti nedeš nikaa rascijepiti, niti deš ikaa biti visok kao bra koja te okružuju«. »Sve je to ružno i Bogu

mrsko. Eto šta je tebi Bog otkrio o murosti! I još, pore Boga ne stavljaj ruge bogove, jer deš biti bačen u

Džehenem proklet i ponižen«. Ove zapovijei, uporeive sa onim što su ate Musau, ali obuhvatnije o njih,

objavljene su Poslaniku za vrijeme mi'raža.

»Obožavajte Boga i ne priružujte Mu nikoga«. »Ukazujte obrotu vašim očevima i majkama, vašim sro -

nicima, siročaima, siromasima i komšijama bližnjim i aljnjim, i onima s kojima vas neka stvar zbližava, putniku

i robovima«. »Zaista Bog ne voli čovjeka ohola i slavohlepna: on ne voli one koji škrtare i koji rugima

preporučuju škrtarenje i pažljivo kriju ono što im je Bog ao Svojom milošdu. Mi smo nevjernima pripremili

strahovitu kaznu. (On ne voli one) koji milostinju dijele samo radi svoje slave, a oni ne vjeruju u Boga i u

posljenji an. Ko go ima đavola za ruga, taj ima hrđava ruga« .

GRIJEH I NJEGOVO ISPAŠTANJE

Islam dijeli grijehe u vije velike kategorije: one koji su počinjeni protiv Božijih prava (nevjerovanje,

zanemarivanje salata, it.) i one koji ugrožavaju prava rugih ljui. Samo se po sebi razumije a ne pripaaBogu a prašta grijehe koje je čovjek počinio prema rugim ljuima, to pravo pripaa povrijedenoj osobi i

nikome rugom. Ali, nanosedi zlo nekom rugom stvorenju, čovjeku, životinji, it., vrši se ustvari vostruko

zlojelo: ne samo protiv onoga ko je njegova neposrena žrtva, nego i protiv Boga, jer zločinačko ponašanje

prestavlja kršenje Božanskih propisa. Zato ko neke neprave ili zlojela počinjenog prema nekom bidu,

potrebno je ne samo pokušati a se popravi šteta vradajudi žrtvi na-silja ouzeto pravo, nego također moliti

oprost od Boga. Čovjek treba a koristi sve što je Bog stvorio, ali u pravoj mjeri, bez rasipništva.

Ima više načina a se popravi greška počinjena prema rugima: katkaa je ovoljno a se o njih zatraži oprost,

i sve je uređeno. Drugi put, trebade a se vrati neko uzurpirano pravo, a se naoknai ono što se ne može

vratiti itd.

Da se bue strpljiv prema rugima i a se prašta jeste plemenita osobina na kojoj je islam uvijek insistirao.

Hvaledi tu osobinu Kur'an kaže (3:133-4): »Truite se a zaslužite milost Božiju i naselje u Dženetu koji je

prostran kao nebesa i zemlja i pripremljen za one koji se Boga boje, za one koji milostinju daju, kad su u izobilju

i ka su u oskuici, koji svlaavaju svoju sržbu i koji praštaju rugima, jer Bog zaista voli obročinitelje«.

Preporučuje se praštanje, ali (imajudi u viu običnog čovjeka) ozvoljava se i omaza. Takvo je značenje, među

ostalim, i ovoga ajeta (42:40): »Zlo se vrada jenakom mjerom. Međutim, onome koji prašta i miri se sa svojim

protivnikom, kod Boga je njegova nagrada«. Bog je neuporeivo više milostiv o najblažeg čovjeka.

Dva kur'anska ajeta ade islamsku prestavu o obroti Božijoj: a) »Ne, Bog nede oprostiti ako Mu se priružuju

ruga božanstva. On de sve rugo oprostiti kome On htjene.« b) » ... o Moji robovi! Vi, koji ste nepravedno

postupali prema samima sebi, ne očajavajte u milosti Božijoj. Uistinu, Bog oprašta sve grijehe. On je beskrajno

milostiv i praštač.« (34:53)

Ako se ljui oreknu nevjerstva i ako se okrenu prema Bogu i zamole ga za oprost, mogu se naati a de biti

milosran prema njima. Čovjek je slab i često mijenja svoje oluke: pravo kajanja može uvijek a izazove Božiju

milost.



35

Ne postoji nikakav način a se obije Božiji oprost preko rugih ljui: potrebno je a se obratimo irektno

Bogu, potrebno je da mu izrazimo iskreno kajanje »licem u lice« (munažat), Njemu koji sve zna i o koga ne

možemo ništa a sakrijemo. »Božija ljubav prema Njegovim stvorenjima preko sto puta je veda o majčine

ljubavi prema njenom djetetu«, rekao je jednom Poslanik. Drugom prilikom Poslanik Muhamed a. s. je rekao:

»Bog je milosrđe poijelio na sto ijelova, o kojih je On sam zaržao 99,a jean io je razijelio na sva živa

bida na Zemlji; međusobno milosrđe među stvorenjima je istog porijekla“. Kur'an (11:114) bez sumnjenajavljuje: »Uistinu obra jela brišu zla.« Milostinja i milosrđe su neosporno preporučeni, ali ipak oni ne

pribavljaju automatski Božanski oprost za neki grijeh; oni su međusobno neovisni i Bog ima apsolutnu slobou.

ZABRANE

Kur'an često upotrebljava va karakteristična izraza a bi označio obro i zlo: ma'ruf, koji označava (obro),

koje poznaje čitav svijet i koje kao takvo prihvata čitav svijet, a znači »priklaan«; munker, što znači

»neuobičajen«, (zlo) koje poznaje čitav svijet, i koje kao takvo smatra čitav svijet, a znači: za osuu. Drugim

riječima, Kur'an ima povjerenje u ljusku prirou, u njen zrav razum: nikaa nede postojati jenoušnost u zlu,

makar ga neki i činili. Kur'an svoje vjernike naziva »najboljom zajenicom« (3:110) i to objašnjava na slijeedi

način: jer »vi naređujete a se rai ono što je obro (ma'ruf) a zabranjujete ono što je zlo (munker) i vjerujete u

Boga«. Jean rugi pasus (103:13) još je izričitiji: »Kunem se vremenom; čovjek je zaista na gubitku; osim onih

koji vjeruju (u jednoga Boga) i čine obro i jeni rugima preporučuju pravičnost i strpljivu istrajnost«.

Ali postoje također i narebe koje se tiču raznih loših jela. Kao što je ved rečeno, postoje jela koja su pradena

nekom sankcijom, nekom javnom kaznom i djela za koja se kaže a de ljui za njih biti kažnjeni na onome

svijetu: javna vlast ne bavi se ovim posljenjim jelima izuzev u slučajevima koji su izvanreno teški.

U svome čuvenom govoru na Oprosnom hažu, Poslanik je izjavio a ne smije biti pogaženo pravo čovjeka ni u

jenoj o tri kategorije prava: ličnosti, imetka i časti. Naime, kazneno pravo islama imalo je to u viu, i prema

tome glavni zločini su slijeedi: ubistvo, tjelesne povree, blu i brakolomtsvo (to su zločini protiv ličnosti);

krađa, razbojništvo (napa na imetak); klevetanje nečijeg poštenja i pijenje alkoholnih pida (povrea časti). Ti

zločini kažnjavaju se na slijeedi način:

Za nejela protiv ličnosti, previđena je omaza: život za život, oko za oko, zub za zub. Barem u principu. Jeruzima se u obzir pobua: a li je jelo učinjeno namjerno ili samo slučajno? Osim toga, postoji mogudnost a

žrtva (ili pak njeni nasljenici) može a prihvati novčanu oštetu ili čak a oprosti počinjeno nejelo. Ako je

suski okazano a je zločin učinjen namjerno, javna uprava nema pravo a oprašta; to pravo pripaa samo

žrtvi počinjenog zlojela.

Sasvim je rugačiji slučaj blua i brakolomstva: sporazum oštedenih strana ne ublažava težinu jela. Poslanik je

na taj način uspio a razvije pojam prave i samokritike u srcu svojih drugova - koji su više voljeli a buu javno

kažnjeni na ovome svijetu nego na onome svijetu - koji su dolazili sami od sebe Poslaniku da mu priznaju neki

počinjeni grijeh i traže a buu kažnjeni. (Po pitanju seksualnih ispaa, kaa postoji sporazum obiju strana,

teško je a se bez njihovog priznanja nađe konkretan okaz. Ovje se najbolje osloniti na vjeru sljebenika

islama). Da bi smanjio njihova iskušenja, islam je pouzeo i ruge mjere preostrožnosti: zabranio je miješanje i

nekontrolisane susrete omladine oba spola, ukoliko nisu bliski srodnici. Tu spada i preporuka pokrivanja lica kad

žena izlazi na ulicu ili se susrede sa strancima. Mjesto a privlači ljubavne poglee stranaca svojom koketerijom,

užnost je muslimanke a čuva svoju ljepotu i privlačnost samo za svog muža. Veo ima i ru -gih prednosti za

ženu. Poznata je velika razlika u tenu žena koje, na primjer, rae na polju i onih koje nisu izložene suncu.

Poznata je isto tako razlika između vanjskog i unutarnjeg perja ko ptica. U stvari veo čuva uže vremena Zar i

svježinu kože. To se jasno može vijeti upoređujudi kožu lica ili ruku sa rugim ijelovima tijela koji su obično

pokriveni ojedom. Veo nipošto ne znači izvajanje iz ruštva, ali svakako umanjuje iskušenje koje bi moglo

privudi strane. Usput sipomenimo da nema zakonske kazne za zanemarivanje ove kur'anske preporuke.

Karakteristično je za islam a je previio zakonsku kaznu za klevetanje žena u pogleu njihove čenosti. Ako

želimo a optužimo neku ženu, moramo navesti okaze koje su smatra valjanim. Ako to nismo u mogudnosti,

sve klevete koje pogaaju čast neke žene, najstrožije se kažnjavaju.



Zabrana pijenja alkoholnih pida spaa u najpoznatije karakteristike islama. Islam je ovu zabranu uveo u

etapama: »Oni te pitaju o vinu i hazarnim igrama; reci im: u njima je veliki grijeh i neke koristi, ali grijeh je vedi

o koristi« (2/19); »O vjernici, Ne približujte se salatu ok ste pijani, pričekajte ok buete razumjeli riječi koje

govorite« (4/43); i napokon: »O vjernici! vino, igra, ioli, kockanje, to je zablua, jelo šejtanovo. Čuvajte se te

zablue a biste bili svjesni. Đavo samo nastoji a ubaci među vas zavau i mržnju vinom i igrom i a vas

zapriječi o spominjanja Boga i o namaza. Hodete li se vi prodi toga?« (5:90-91).Za vrijeme svoga života Poslanik je kažnjavao sa četreset uaraca bičem one koji bi prekršili tu zabranu. Halifa

Omer je uvostručio tu kaznu, govoredi a pijanstvo ovoi o bestinog brbljanja kojim se može okaljati čast

žena. Pošto se po Kur'anu previđa kazna o 80 uaraca bičem za uvreu časti žena, Omerov je zaključak a se

i pijenje alkoholnih pida mora kazniti istom kaznom. Kakav ogroman gubitak bi bio izbjegnut i u koliko omova

bi se vratio mir kaa bi se ljui počeli uzržavati o alkoholnih pida koja su toliko opasna kako za zravlje tako i

za moral. Među jelima koja su prepuštena slobonoj ocjeni suije, naveimo hazarne igre svih vrsta

(ubrajajudi tu i lutriju, klađenje na trkama itd.). Lutrije nacionalnog značaja izazivaju postepeno neravnotežu u

nacionalnoj raspojeli obara zemlje, a ta neravnoteža izaziva ekonomske nevolje, pa čak i političke.

U svojoj brizi a očisti ruštvo – a naročito javnu upravu – o korupcije, Poslanik je upotrijebio najstrožije

izraze, govoredi:“Onaj ko prima, kao i onaj ko aje poklon (mito) idi de u pakao“.

U pogleu onosa sa rugima, Poslanik je rekao:“Niko između vas nije vjernik, ako svome bratu (prijatelju) ne

želi isto ono što želi i sebi samome“.

POLITIČKI SISTEM ISLAMA

islam - fazlur rahman

Documents