IVAN MERZ

GLASILO POSTULATURE ZA BEATIFIKACIJU DRA IVANA MERZA

Izdaje: Rkt. župni ured Sv. Petra, 41000 Zagreb, Vlaška 93 Uredništvo i postulatura: 41001 — Zagreb, Palmotićeva 31, pp 699

Odgovorni urednik: Božidar Nagy List izlazi povremeno

Pojedini broj 3.— din, godišnja pretplata 8.— din S dopuštenjem crkvenih vlasti

Tisak: IBG — Tiskara »Zagreb«, Zagreb, Preradovićeva 21

BIOGRAFSKI PODACI O IVANU MERZU

1896. 16. XII. — Rođen je u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski oficir i šef željezničke stanice. Tu pohađa gimnaziju (realku) i maturira s odličnim uspjehom.

1914. Nakon mature polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto gdje ostaje samo tri mjeseca.

1915. Upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku.

1916. Polazi na talijansku frontu i ostaje ondje do konca rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski nazor na svijet.

1919. Po svršetku rata dolazi u Beč i započinje studij književnosti na Bečkom sveučilištu.

1920. Dobiva stipendiju iz Francuske, polazi u Pariz gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique.

1922. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji.

1923.—1925. Privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente posljednjih decenija.

1922.—1928. Kroz šest godina svoga boravka u Zagrebu razvija ogromnu apo-stolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj Akciji, budi ljubav i oda-nost prema Papi i Crkvi. Jedan je od suosnivača Hrvatskog Orlovskog Saveza, u kojem vrši dužnost tajnika i potpredsjednika do konca života. Jedan je od najvećih pobornika liturgijske obnove i euharistijskog života u hrvatskom narodu. Sam živi uzornim kršćanskim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom rev-nosti za proširenje Kristova Kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih.

1928. 10. V. — Umire od meningitisa, nakon operacije sinusa, na glasu svetosti. Sahranjen je na Mirogoju u Zagrebu.

1958. 10. V. — Pokrenut je informativni biskupijski proces za njegovo progla-šenje blaženim.

2

IZ DJETINJSTVA IVANA MERZA

Pod konac 19. stoljeća Bosna je postala sastavni dio Au-strougarske Monarhije. To je prouzrokovalo dolazak raznih namještenika, radnika, vojnih lica iz sjevernih dijelova Monarhije. Tako je u Bosnu došao i Ivanov otac, porijeklom iz Češke. Bio je austrijski oficir a u Banjoj Luci dodijeljena mu je uprava željezničke stanice. Ivanova majka već se bila ranije doselila sa svojom obitelji iz Mađarske. Njezin otac bio je trgovac.

Naš se Ivan rodio u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. g. Kod poroda maj-ka je bila oboljela pa je Ivan ostao jedinac. Kršten je na Svijećnicu, 2. veljače 1897. u roditeljskom stanu. Krstio ga je vojni svećenik Petar Andrassy. Iako Ivan ne potječe od roditelja slavenske krvi, kad je od-rastao, on se svjesno opredijelio za pripadnost hrvatskoj naciji.

Njegov znanac iz djetinjstva a ka-snije kolega sa studija, dr. L. Vla-čić pripovijeda o njegovu djetinjstvu: »Ivan je imao djetinjstvo i mladost da si nije mogao bolje poželjeti. Od-gojen u građanskoj obitelji, uvijek elegantno obučen, već je rano vozio bicikl, učio klizanje, kuglanje, igrao šah. Privatno je učio engleski, violi-nu, klavir. Sjećam se s kakovim sam ga divljenjem gledao na teniskom igralištu u boriku blizu kasarne ka-ko još kao dečkić igra tenis s austrij-skim generalima, a lopte im kupe vojnici.«

Ponarastavši igrao se Ivan s drugovima iz boljih ba-njalučkih obi-telji. Nije volio divljih i-gara. Već se u to doba

zapa-ža plemenitost

njegova srca. Prigodom neke svečanosti u obitelji bili su pozvani mnogi odlični uzvanici. Na stolu je bilo nekoliko torti. Dok su se uz-vanici razgo-

varali, mali je Ivo obilazio od torte do torte, okušao svaku, a

onda se ne-opaženo izgubio iz sobe. Doskora se vratio s čitavom četom svojih malih drugova koje je pozvao na torte. Uzvanici su bili razdragani prisutnošću mališana a Ivanova majka dobro ih je počastila.

Jednom je na majčin imendan sa svom ozbiljnošću tražio od oca da iz-vjesi barjak jer je vidio da ga otac za carev dan izvješava na kuću. Kad kuću kitimo za »carev dan«, treba-mo je kititi pogotovo za majčin imen-dan, mislio je mali Ivan.

Prvi je razred Ivan polazio u Ba-njoj Luci, drugi i treći u Prijedoru, kamo mu je otac bio neko vrijeme premješten. Potom su se vratili na-trag u Banju Luku i tu je Ivan na-stavio školovanje do završetka gim-nazije (tadanje realke), gdje je i ma-turirao 1914. g.

Prvu sv. Pričest primio je Ivan u desetoj godini 22. IV 1906. Spomen slika prve sv. Pričesti visjela je do konca Ivanova života nad njegovim pisaćim stolom. (Danas se nalazi u njegovu spomen-muzeju u Zagrebu, Palmotićeva 31). Naredne godine prir

3

IVAN U PRVIM MJESECIMA ŽIVOTA (Do sada neobjavljeni snimak)

IVAN U I. RAZREDU OSNOVNE ŠKOLE

mio je sv. Potvrdu. Njegov vjerouči-telj u Banjoj Luci, vlč. Kaurinović, rekao je jednom zgodom majci da bi Ivan morao postati svećenik jer da u razredu najbolje znade vjeronauk.

Ivan je od svojih roditelja dobio fini građanski odgoj, ali bez posebne religiozne podloge. Rastao je u jed-noj liberalnoj okolini pa nas ne čudi da u svom djetinjstvu i mladosti ne pokazuje posebnu pobožnost što i potvrđuje njegov prof. hrv. jezika dr. Lj. Maraković: »U Merza sve do pred kraj realke (gimnazije) nije bio uopće probuđen smisao za vjeru i vjerski život. Karakteristična je i ta činjenica da je Merz bio jedini đak za čitavog moga rada u Banjoj Luci, kojega sam u 5. razredu morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na do-lično vladanje, jer je poslije Pretvor-be držao ruke na leđima. Većina nje-govih drugova bez sumnje nije bila pobožnija od njega, ali im je bašti-njen osjećaj pijeteta prema svetosti čina bio urođen iz obitelji, u kojima je ljubomorno bila čuvana baština otaca.« (Hrv. prosvjeta, br. 5, 1938.).

Ta nam činjenica samo još bolje osvjetljava ulogu milosti Božje u Ivanovu životu. Jer ono što je Ivan kasnije postao ne možemo pripisati niti obiteljskom odgoju, niti uticaju sredine u kojoj je rastao, nego u pr-vom redu posebnom Božjem djelova-nju na njegov život, koje ga je uči-nilo putokazom mnogim dušama pre-ma Bogu.

4. SRETAN BOŽIĆ

Svima čitateljima

želi

POSTULATURA

Suvremenici o Merzu

LJUBAV PREMA CRKVI GOVORILA JE IZ SVAKE NJEGOVE RIJEČI

U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom poja-vom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadna-ravnu atmosferu. Jedan od te dvoji-ce bio je dr Ivan Merz.

Bio sam negdje u 7. razr. gimnazije (1922—23) kad sam došao s njim u kontakt. Došao je nekoliko puta k nama u đačku Marijinu kongrega-ciju i držao predavanje o liturgiji. Tu se moglo osjećati kako je on sav uro-njen u liturgiju i kako je liturgija davala hranu njegovom duhovnom životu. Još se danas sjećam kako smo se jednom nakon predavanja u Kon-gregaciji vraćali Palmotićevom uli-com. Nekako je došao govor na Mali oficij bl. Djevice Marije koji sam povremeno znao moliti. Nisam do da-nas zaboravio kako mi je protuma-

— SJECANJE NAŠEG KARDINALA FRANJE ŠEPERA O IVANU MERZU —

čio smisao antifona u Vesperama Ma-log oficija:

1. »Dum esset Rex . . . . « Marija u vječnoj zamisli Božjoj.

2. »Laeva eius .... « Marija u Be tlehemu.

3. »Nigra sum, sed formosa .... « Marija pod križem.

4. »Tam hiems transiit.... « Mari ja na dan Uskrsnuća Isusova.

5. »Speciosa facta es . . . . « Marija u nebeskoj slavi.

Nisam nigdje čitao takva tumače-nja; čini se da je to bio plod njegove meditacije.

U prosincu 1923. pribavio mi je, na moju veliku radost, latinsko-francu-ski »Missel quotidien et Vesperal« od Lefebvre-a, koji mi je omogućio sva-ki dan pratiti sv. misu po liturgij-skim tekstovima (na hrvatskom je tada postojao samo Kniewaldov Mi-sal u I. izdanju).

Zajedno s o. Alfirevićem DI odveo je 27. XII. 1923. grupu kongreganista na »liturgijski izlet« u trapistički samostan u Rajhenburg. Iz Zagreba smo otputovali rano ujutro, a on nam je u vlaku tumačio liturgiju to-ga dana (blagdan sv. Ivana Apostola). U Rajhenburgu smo prisustvovali pjevanoj konventualnoj misi i nekim dijelovima oficija. Kad smo naveče odlazili iz samostana, još smo čuli kako monasi pjevaju »Salve Regina« na kraju Kompletorija.

U đačkoj Kongregaciji je tada vla-dao interes za liturgiju i gregorijan-ski koral. Izdali smo u tom raspolo-ženju nekoliko koralnih napjeva ko-jima smo se služili kod naših po-božnosti. Sveščić je bio umnožen ci-klostilom pod naslovom: »Selecta texta liturgica«.

5

Mene je znao koji puta i zaposliti. Kad je priređivao hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enci-klike Leona XIII. Merz je u svakom slučaju bio »čovjek enciklika«. Za njega je Papina riječ bila svetinja. Insistirao je da se proučavaju Papi-ne enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kad se osporava zna-čenje redovitog Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima a i sve-ćenicima. »Sentire cum Ecclesia«, to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojni-čka poslušnost i pokornost, nego lju-bav prema Crkvi. Ta je ljubav govo-rila iz svake njegove riječi.

Posjetnici bazilike Srca Isusova u Zagrebu iz onog vremena sjećaju se s kakvom je pobožnosti pristupao sv. Pričesti i kako se je, sav uronjen u misterij, vraćao od pričesnog stola.

Jednom sam bio kod njega nakon moje mature, u srpnju 1924. g. Ra-zgovarali smo o nekom planu nekoli-cine studenata da se obnovi duh jed-ne katoličke organizacije. Njegovi se savjeti nisu kretali oko vanjske ak-tivnosti niti oko kakve reorganizaci-je društva. On je tražio u prvom re-du intenzivniji duhovni život kod onih koji žele raditi na obnovi duha. Čuvam danas još bilješke koje sam tada napravio. Evo kakav je plan izradio:

Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasitelja ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na pasivne kreposti); Dođi Duše Pre-sveti, Primi Gospodine, Dušo Kri-stova, Zdravo Kraljice, Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje.

Naveče: Ispit savjesti, Pod obranu se tvoju, psalam Iz dubine za po-kojnike. Tokom dana: misliti češće na du-hovnu misao, krunica, mortifika-cija. To je bio Merčev savjet katoličkom

studentu, laiku. On je to sam sigur-no još u potpunijoj mjeri prakticirao. I tu je, po mom mišljenju, bila taj-na privlačnosti njegove duhovne ličnosti.

Nakon mature poslan sam u Rim na studije. U Rimu sam vidio dra Merza prvih dana lipnja 1925. g. Sta-novao je tada nekoliko dana u Ger-manicumu (bilo je to nakon velikog nacionalnog hodočašća u Svetoj go-dini). Tada sam imao prilike s njim razgovarati o liturgiji u Kolegiju. Kad se vratio u Zagreb, pisao mi je da mu nabavim neke dijapozitive koji su mu bili potrebni za njegov rad među mladima.

Zadnji put sam bio s drom Merzom u mjesecu rujnu 1926. g. Zbog bole-sti bio sam poslan kući na oporavak. Jedne večeri bili smo na dugoj šetnji i usput se navratili u crkvu sestara milosrdnica gdje je čitavu noć bila adoracija za svećenike (kvatreni pe-tak). Razgovarali smo dugo. Teme ra-zgovora bile su dvije: liturgija i spor koji je tada bio u toku unutar kato-ličkih redova.

Kad sam bio rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, naišao sam u knjižnici Bogoslovskog fakulteta na »Liber usualis« koji je bio Merčevo vlasništvo i u kojem ima mnogo za-nimljivih bilježaka zapisanih njego-vom rukom. Bilo bi zanimljivo teme-ljitije proučiti te bilješke koje su si-gurno plod njegova studija i njego-vih meditacija.

Franjo Kardinal Šeper

ŠTOVATELJI IVANA MERZA! SVOJIM PRILOZIMA POMOĆI ĆETE IZLAŽENJE OVOGA LISTA KAO I

ODVIJANJE POSTUPKA ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM IVANA MERZA. ŠALJITE IH NA ADRESU POSTULATURE. UJEDNO ZAHVALJUJEMO SVIMA KOJI SU NAM DO SADA POSLALI SVOJE DAROVE.

6

Mladi današnjice o Ivanu Merzu

NEŠTO OD NAJDUBLJEG MOJEG JA SE PROBUDILO

Za vrijeme Zagrebačkog velesajma ove jeseni posjetio je naše uredništvo jedan mladić, Hrvat, koji živi sa svojom obitelji već odavno u Italiji. Ime mu je Damir Murković. Nedavno se preko knjiga upoznao s Ivanom Merzom i taj ga je susret oduševio. Došao je pohoditi njegov muzej a potom smo ga otpratili i na njegov grob. Želio je što više čuti i doznati o Ivanu Merzu. Aktivan je kršćanin. U sredini gdje živi posebno se angažirao sa svojim drugovima u brizi oko napuštene djece. Zamolili smo ga da za naše Glasilo napiše nekoliko redaka što ga se to kod Merza tako dojmilo, što ga je oduševilo. Rado se odazvao našoj molbi pa ovdje donosimo njegove riječi:

Dvadeset mi je godina. Radim u jednom poduzeću koje se bavi izvo-zom tehničke robe. Pripadam brojnoj obitelji.

Slobodno vrijeme provodim s na-puštenom djecom. Počeo sam s tim radom prije par godina davajući in-strukcije jednom dječaku. Malo po-malo skupili smo se mi prijatelji, nas preko dvadeset, i angažirali se u to-me poslu; danas smo prisutni kao »grupa« jer, na žalost, takove djece ima i previše. Unatoč tome što smo protiv zavoda kao takvog, mislimo da je danas s našim stvarnim mogućno-stima jedini mogući izlaz biti skupa s djecom i svjedočiti nepravdu nji-hova stanja. Preko tjedna posjećuje-mo ih nekoliko puta. Pomažemo im u školskim zadaćama, pripremamo razne igre, izdajemo male novine itd. Koji puta, uglavnom preko nedjelje, vodimo ih u kino, u kazalište, na šetnju ili na igru. Znamo da je sve to skupa premalo da nekako »podmi-

rimo« dug današnjeg društva u nji-hovu korist, a to je veliko pomanj-kanje roditeljske ljubavi.

Što se mene tiče poslije prilično dosta intenzivnog takvog rada osjetio sam u sebi neko nezadovoljstvo koje bih mogao točnije nazvati »duševna praznina«. Baš u to vrijeme dobio sam na poklon knjigu »Borac s bije-lih planina — Ivan Merz«. Neoče-kivano me iznenadila jer o Ivanu Merzu do tada nisam ništa čuo. Čita-jući knjigu, koju sam »gutao« — ali malo po malo, nešto od najdubljeg mojeg JA se probudilo. Otkrio sam da je prije više od četrdeset godina postojao čovjek koji se nije ustruča-vao propovijedati i svjedočiti Riječ Božju iako je živio u liberalnoj sre-dini. Za mene je to veliki poticaj: ne padati stalno u kompromise, nego nastojati biti dosljedan s načinom ži-vota prožetim kršćanskim duhom za koji sam se odlučio živjeti. Otkrio sam čovjeka s čistim duševnim i tje-lesnim životom bez ikakve dvolično-sti. A to me upozorava na moju ne-strpljivost i naglost. Otkrio sam čo-vjeka koji zna poštivati sve, bez so-cijalnih razlika: roditelje, Papu, sve-ćenike, siromahe itd. To je za mene divan primjer. Pronašao sam čovjeka koji je znao duboko uroniti u litur-giju. To je za mene opomena mojoj površnosti i nemarnosti.

Mogao bih tako nizati dalje. Ali zaustavljam se pred Ivanom kao Apostolom Mladih. Tu mi je on naj-draži. Tu se najbolje razumijemo i takav mi je najbliži.

Ivan-Damir Murković

7

MERZ GOVORI

U VJEČNI RIM

Ulazimo u Svetu godinu 1975. Tisuće hodočasnika spremaju se pohoditi Vječni grad Rim i time očitovati svoju živu vjeru i ljubav prema Crkvi i nje-nom Prvosvećeniku. Prije pedeset godina 1925. prema stoljetnom običaju slavio je kršćanski svijet također Jubilarnu svetu godinu. Bilo je to vrijeme najinten-zivnijeg apostolata Ivana Merza medu hrvatskom mladeži. I on se odaziva po-zivu Crkve. Piše članke o Svetoj godini i sam hodočasti u Rim zajedno s člano-vima Hrvatskog Orlovskog Saveza. Ovdje donosimo u nešto skraćenom obliku njegov članak »U vječni Rim«, objavljen u časopisu »Mladost«, br. 3., 1925., str. 65—67. Iz toga članka vidi se autentični Merz: pun zanosne ljubavi prema Crkvi i Papi, prema svemu što je kršćansko, rimsko, Kristovo!

Sveta godina. Na Badnjak su za-zvonila gotovo sva zvona svih kato-ličkih crkava i navijestila svemu svi-jetu da je započela Sveta godina. I katolici su u svim zemljama zadrh-tali od radosti i puni su nekih veli-kih slutnja: nepregledne će se buji-ce božanskih Milosti odsada lijevati na ljudski rod i obnavljati ga u duhu i istini. Pitali smo se odmah: hoće li novi sretniji život zastrujati u gra-dovima, selima, obiteljima, društvi-ma, narodima i državama?

U našim se dušama ukaza slika divske crkve sv. Petra, u čijoj se sje-ni dostojanstveno šeće bijela pojava Božjega namjesnika, vječno vidljivog zemaljskog Krista. I k tome Pastiru, k tome Učitelju, tomu Kralju hrle nebrojeni puci: hrle mu hladni Ni-jemci, i vatreni Španjolci, ozbiljni Englezi i nestašni Talijani; hrli mu i crnac i bijelac, indijac i malgaš. Svi narodi hrle u Vječni Rim, u tu svoju drugu domovinu da se poklone svo-me Kralju, svome Ocu. Hrle onamo da svemu svijetu, krštenom i nekr-štenom, ispovijede svoju vjeru u Crkvu katoličku, jedinu sveopću Cr-kvu, koju je osnovao Krist i koja će ostati do konca svijeta.

Katolici hrle onamo da ispovijede svoju ljubav k Namjesniku Kristovu, koji kao i sam Bog nepogrešivo tu-mači nauku evanđeosku i koji kao kvasac preporađa ljudski rod.

Katolici hitaju u Rim da sami sebe posvete i da tako obnovljeni u svojoj

8

duši preporode svoje prijatelje, svoje obitelji, svoja društva, svoje narode i države. Jer, badava će čovječanstvo težiti za blagostanjem i mirom, za srećom, ako ne bude ljubav Kristova zaplamtjela u svim dušama.

I tu će unutarnju vatru ljubavi Bogu i bližnjemu dobiti katolici u Rimu. Tamo će vidjeti i sresti one s kojima su još nedavno ratovali i ta-mo će se s njima pomiriti i pobratiti. Tamo će osjetiti da su svi narodi sa-mo braća i sestre u zajedničkoj obi-telji svetoj Crkvi, koje je otac i po-glavica vječni namjesnik Božji, bi-skup rimski.

U Rimu, toj prijestolnici cijelog kršćanskog svijeta, obavljat će se svečana zanosna bogoslužja i tamo će se urnebesnom pjevanom moli-tvom, slikovitim procesijama i mani-festacijama ispovijedati zanos i sre-ća, što Crkva sveudilj raste i pobje-đuje i osvaja. I svi katolici, svi slo-jevi, svi narodi, sva zanimanja, staro i mlado, muško i žensko ■— jednom riječju svi — pristupat će zajednički Stolu Gospodnjem, sjedinit će se s Kristom Bogom u jedno jedinstveno tajanstveno božansko tijelo i molit će ga za sveopći mir svih naroda.

I kamo su u prijašnjim stoljećima hrlili uz velike pogibelji i silne po-teškoće carevi i kraljevi, knezovi i siromasi, obrtnici i seljaci — sav vje-rni narod — kamo je prije jedno šest stotina godina sv. Brigita pješice hodočastila iz Švedske, svladavajući

BAZILIKA SV. PETRA U RIMU

i najteže napore, a kamo se u rujnu ove godine sprema međunarodno or-ganizirana omladina, zar da onamo ne pohrli i hrvatska omladina i ne polete vitezovi Kristovi — hrvatski orlovi?

I čim je stigao službeni dopis na-šeg internacionalnog sekretarijata iz Rima, odlučismo poći u našu prije-stolnicu jednim posebnim hodočaš-ćem, da tako dobijemo najpotpuniji oprost i da nas Krist oslobodi iz ve-riga sotoninih. I na taj način hoćemo i pred ostalim katolicima naše do-movine da istaknemo da su hrvatski orlovi izabrana četa, da su oni avant-garda jedne veličajne organizirane katoličke akcije, koja imade svoje čete i u našim najzabitnijim župa-ma, selima, i zaselcima.

Nama je potrebno da idemo u Rim: hoćemo i mi da se tamo opojimo vjer-skim oduševljenjem, ushićenjem i za-nosom; želimo da u srcima našim sve to žešće usplamti ljubav prema Bogu Gospodu, tvorcu zvijezda i sunca, stvoritelju naših brda i dolina; na-ših rijeka i našega mora, naše domo-vine i naših narodnih kreposti; želi-mo da se u Rimu što čvršće nakale-mimo na Kristu-Bogu; Kristu euha-ristijskom, Kristu stijeni, koji živi u Papama — hoćemo da Duh ljubavi napuni naše duše, da se povratimo u domovinu nadahnuti osvajačkim ža-rom, te da posvuda uzmognemo sijati u duše ljudske ljubav, prema Bogu i svemu onome što se on udostojao stvoriti; da stvorimo u hrvatskim zemljama i među ljudima usred ko-

jih nas je on postavio, jednu kršćan-sku civilizaciju.

I u Rimu ćemo se također moliti za oproštenje naših vlastitih grijeha, naših narodnih grijeha; tamo ćemo se zavjeriti da ćemo se boriti uz ostalo protiv gadnoj kletvi i sramotnom pijanstvu. Molit ćemo se također za našu rastavljenu kršćansku braću — za protestante, pravoslavne i staroka-tolike — da se i oni jednom natrag povrate u krilo svete Crkve katoli-čke. I za muslimane i za pogane, za grešnike i za pokojnike — za sve one koje ljubimo, uspješno ćemo se mo-liti u sretnom Rimu, Rimu papa i apostola, Rimu mučenika i svetaca — Rimu učenjaka, umjetnika, Rimu ra-di kojega je sam Krist postao Rim-ljaninom (Dante).

»Zaista, grad u koji ćete vi doći jest onaj Rim,« dozivlje nas sadašnji sv. Otac Papa Pio XI., »koji je Krist naš Spasitelj izabrao da zauvijek bu-de središtem vjere i sjedištem nje-gova namjesnika, onaj Rim, iz kojeg svijet crpi u potpunoj sigurnosti či-stu nauku Božju i nebesko oprošte-nje. Tu će vas vaš zajednički Otac, koga vi volite i koji vas voli, blago-sloviti; ovdje će vaša pobožnost naći lak pristup starim katakombama, grobovima poglavica apostola (sv. Petra i sv. Pavla), relikvijarima u kojima se nalaze relikvije najslavni-jih mučenika; ovdje će vam biti la-ko da pohodite hramove, koje su po-digli vjekovi u čast Božju i svetaca, ta remek-djela sjaja i umjetnosti, ko-jima se savkoliki svijet divio i koji-ma će se zauvijek diviti.«

9

Novi čovjek u Kristu

MERZ I EUHARISTIJA

Od kada Ivan počinje voditi svoj dnevnik, opaža se kod njega neka posebna sklonost prema sakramentu sv. Euharistije združena s iskrenom vjerom u realnu Isusovu prisutnost. On sve više napreduje u razumijeva-nju toga sakramenta i očituje svoju sve veću čežnju za čestim sjedinje-njem s Kristom po Euharistiji. Lije-pi su opisi koje nam je ostavio u dnevniku bilo da iznosi svoje misli o Euharistiji ili da opisuje svoje doži-vljaje kod sv. Pričesti. Iz njegovih se bilježaka zaključuje da mu je Krist i na iskustven način dao osje-titi milinu svoje prisutnosti u Euha-ristiji.

»U nedjelju je sv. Pričest. Ne mo-gu shvatiti da će Krist, Bog-Stvori-telj, Onaj, za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretanje svemiru, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdi-je, da Krist kome su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i dje-cu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgova-rati sa mnom čovjekom za koga sa-mo ja pravo znadem. Po tome baš vidim da je to On, jer pokazuje u to-me svoju neizmjernu ljubav.« (Dnev-nik, Beč — 27. siječnja 1915.)

»Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh — Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav — nama daje. Ne može se iz-reći što se osjeća, kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom, za Bogom — Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. I svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju, jed-nim pogledom, jednim ništa. I opet teži i usuđuje se tražiti ono, što sluti da je kao iza nekog zastora u duši što katkad svoju zraku baci i rasvi-jetli stanovitu stranu nutrine vrhu-

10

naravskim sjajem. To bi htio čovjek u svojoj veličini. Htio bi biti ne-tije-lo i spojen s tim Sjajem.« (Dnevnik, Beč — 24. studenog 1915.)

»Kad bih se sastao s kakvim bez-vjercem, ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Što više: kad sam gdje-god u vedroj, svjetloj, sunčanoj pri-rodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, kojeg sada nemam, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče . . . . « (Dnevnik, Banja Luka — 27. prosin-ca 1915.)

Dolaskom u Zagreb njegova se lju-bav pram Euharistiji sve više ra-splamsava. Svaki dan prima sv. Pri-čest. Mladež među kojom je djelovao nastoji što više potaknuti na euhari-stijski život. I svojim člancima želi oduševiti čitatelje na često primanje sv. Pričesti.

U članku »Duhovna obnova po li-turgiji« opisuje Ivan kakvo treba biti naše prisustvovanje sv. misi: »Budite uvjereni da je sv. misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno re-kao da želi da ga blagujemo kod svake sv. mise. . . . Budimo suvremeni katolici, postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša sjedinjuje sa samim Bo-žanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. liturgije. Sve veličan-stvene molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tijekom da-na moraju biti kristocentrični; mo-raju biti usmjereni prema tom jedi-nom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispu-

njava naša zadnja svrha i postajemo dionicima same biti Božje« (Luč, br. 1, str. 17, 1924).

O Ivanovoj l jubavi i š tovanju presv. Euharistije uvjerljivo nam svjedoče njegovi prijatelji i znanci. Idući Zrinjevcem s njim u društvu primijetili su kako nekome skida še-šir. Upitan koga to pozdravlja odgo-vorio bi: »Zar ne znaš da se nalazimo vis-a-vis crkve u Palmotićevoj uli-ci?!«

Učenici i profesori na gimnaziji, gdje je Ivan službovao, često su ga vidjeli kako pod odmorom zalazi u zavodsku kapelicu na kratak pohod presv. Oltarskom Sakramentu.

»Kad sam došao na studij u Za-greb« — pripovijeda dr. S. Š., »išao sam s drugim kolegama jutrom na sv. misu i Pričest u crkvi Srca Isu-sova. Tu smo redovito nalazili dra Merza kako sabrano prisustvuje sv. misi i svaki dan se pričešćuje. Kao studenti već smo se bili počeli kole-bati da li bismo išli svaki dan na sv. misu, ali nas je Merčev primjer tako učvrstio u dotadašnjoj praksi te ni-smo više pomišljali da odustanemo od svakodnevnog polaska u crkvu. Kad ovaj profesor, naš stariji kolega iz organizacije, može svaki dan na misu i pričest, zašto ne bismo mogli i mi mlađi!«

Bartul Blašković, rodom sa Hvara, pripovijedao nam je slijedeće: »Bili smo još mladići kad je Merz dolazio k nama na Hvar. Prikupljao nas je i često nam znao govoriti o vjeri, crkvi, papi... Još sada mi je živo pred očima kako sabrano kleči pred oltarom presv. Euharistije u hvar-skoj katedrali i adorira sav uronjen u molitvu. Kroz cijeli život njegov me je primjer poticao da se po do-lasku u crkvu najprije poklonim Isu-su u presv. Oltarskom Sakramentu.«

Ing. Ljudevit Zechner iz Bjelovara, Ivanov prijatelj još iz Banja Luke piše u svome listu od 7. X. 1970. pi-scu Merčeve biografije: »U ljetu 1916. opet sam se našao zajedno s Ivanom u školi za rezervne oficire austrougar-ske vojske u Mürzzuschlagu (Štajer-ska). On je tada bio gotovo već izgra-

đen čovjek. Dnevno smo bili zajed-no, vodili smo razgovore o svim mo-gućim temama — o umjetnosti, mu-zici, o književnosti, o religiji, itd. Za kratko vrijeme stvorila se oko njega cijela grupa istomišljenika iz našeg vojničkog kruga. Bilo nas je npr. koji nisu redovito išli u crkvu na sv. misu, međutim on nas je potaknuo te je naša grupa počela ići na ne-djeljnu sv. misu. . . . Koncem 1916. g. završili smo oficirsku školu i oče-kivali odlazak na bojište. Svi smo bili puni straha, neizvjesnosti i ne-mira, dok je Ivanov mirni i stalože-ni duh djelovao na nas kao tješitelj, pa smo se njegovim nagovorom svi mi koji smo činili njegov krug, pred polazak ispovjedili i pričestili.«

»Smatrao sam ga ne samo svojim prijateljem, nego i duhovnim vo-đom« — izjavio je sada već pokojni svećenik sa Hvara don Mate Blaško-vić u prvoj Merčevoj biografiji. »Jed-nom mi je posluživao kod sv. mise. K a d s a m m u p r u ž i o s v . P r i -č e s t , p r i č i n i l o m i s e d a m u s l i c a i z l a z e n e k e z r a k e , t a k o j e ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija . . . . Nikada ne-ću zaboraviti te minute otkrivenja! Oh ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram, govorio sam u sebi vra-ćajući se sav uzbuđen s njime u sa-kristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio . . . « Tri dana prije nego je pošao na operaciju, pisao je Ivan don Mati opširno pismo o književnosti i 0 knjigama koje mu je preporučivao za njegovo daljnje književno usavr šavanje. Pri koncu pisma dodao je: »Međutim, skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati I voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo pomagati čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se ba viti knjigom i umjetnošću samo toli ko koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljepote ___ « (22. IV 1928.)

11

Bibliografija pismenih radova Ivana Merza

Nastavljamo s objavljivanjem bibliografije pismenih radova Ivana Merza koju smo započeli u prošlom broju. U ovome donosimo popis njegovih članaka koje je objavio o Papi i Rimu:

RIM — PAPINSTVO Vječni Rim — Papa. — Za vjeru i dom, br. 12, 1925.

Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu. Iz misijske izložbe. — Za vjeru i — Mladost, VII. 1923. dom, br. 10, 1925.

U vječni Rim. — Mladost, br. 3, 1925, Orlovi u Rimu. — Nedjelja, 29. XI. str. 65—67. 1925.

Vječni Rim — Katolička Akcija. — Suze Sv. Oca. — Kat. tjednik, br. 51, Za vjeru i dom, br. 1—3, 1925. 1926., str. 9.

Vječni Rim — Sveta Godina. — Za Njegovoj Svetosti Papi Piju XI. — vjeru i dom, br. 4, 1925. Za vjeru i dom, br. 2, 1927.

Vječni Rim — Školstvo. — Za vjeru Papina država. — Kat. tjednik. 26. i dom, br. 5—8, 1925. VI. 1927.

Stari Merzovi suradnici polako odlaze:

+ DON FRANO VUČETIĆ

U Dubrovniku je 4. studenoga umro don FranoVučetić u 95. godini života i 70. godini svećeništva. Sa-hranjen je na groblje Boninovo. Sprovod je vodio dubrovački biskup dr. Severin Pernek koji je prije sprovoda odslužio sv. misu i održao prigodnu homiliju. Od pokojnika su se nad grobom oprostili u ime sve-ćenstva mons. Karlo Capurso, te u ime katoličkih svjetovnjaka, surad-nika i prijatelja Ivo Arnerić. Još je govorio prof. Job i jedan mještanin njegove rodne Vele Luke.

Pokojni mons. Frano Vučetić rođen je 26. V. 1879 godine u Veloj Luki na otoku Korčuli. Prvu sv. misu či-tao je 1904. godine u Rimu. Službo-vao je u raznim mjestima Dubro-vačke biskupije. Od 1. I. 1925. posta-je rektor Biskupske kurije u Dubrov-niku. Radi u sjemeništu kao zamje-nik upravitelja, a kasnije dugo go-dina kao upravitelj. Uređuje glasnik sv. Terezije od Malog Isusa, koji je između dva rata izlazio u Dubrovni-ku. Nakon što je Papa Pijo XI. upu-

12

tio poziv na rad u Katoličkoj Akciji prvi se među svećenicima Dubro-vačke biskupije tom pozivu odaziva. Surađuje s našim blagopokjnim Dr. Ivanom Merzom u organiziranju ka-toličke orlovske omladine. Bio je du-go vremena predsjednik dubrovačkog okružja te katoličke omladinske or-ganizacije.

Godine 1947. napustio je svoje mi-lo sjemenište i svoj dragi Dubrovnik. Strpljivo podnaša sve kušnje, koje su mu urodile Božjim blagoslovom, jer se povratio s popravljenim zdrav-ljem i doživio duboku starost.

Za svoj vrlo aktivan rad stekao je zaslužno priznanje crkvenih vlasti, i primio visoko odlikovanje. Već 1930. bio je imenovan počasnim kanoni-kom Stolnog kaptola u Dubrovniku, 1941 komornikom Sv. Stolice s pra-vom na naslov Monsignora, a godine 1961. sv. otac papa Ivan XXIII Dobri imenovao ga je svojim kućnim pre-latom.

I. A. Dubrovnik

Obljetnica dra Ivana Merza u Zagrebu

ČOVJEK KAKVOG TRAŽI II. VAT. SABOR

I ove godine svečano je komemo-rirana 10. svibnja obljetnica smrti dra Ivana Merza u Zagrebu. Sveča-na koncelebrirana sv. misa služila se u zagrebačkoj katedrali. Sv. misu predvodio je biskup Alfred Pichler iz rodnog mjesta dra Ivana Merza — Banja Luke. Koncelebriralo je tri-naest svećenika uz asistenciju bogo-slova zagrebačkog Teološkog fakul-teta koji su pod misom i pjevali. Brojni štovatelji dra Merza prisu-stvovali su svečanosti. Biskup Pichler izrekao je prigodnu propovijed. U propovijedi je istaknuo, povezavši Evanđelje toga dana s Ivanom Mer-zom, kako je Merzu Krist bio put, istina i život. Između ostalog rekao je: »Merz je Krista stavio u sred svo-ga života. Kod njega se osjećalo da je kršćanin i kad se šali, i kad voli djevojku, i kad ide u rat, i kad trgu-je, i kad je profesor. Iznenadila me jedna činjenica kad sam pred neki dan opet pročitao njegov životopis. Otkrio sam da je Merz upravo onaj čovjek kakvog traži II. vat. sabor. Među koncilskim dokumentima ima jedan dekret o apostolatu laika. Ivan je bio laik. O tom istom predmetu govori 2. dogmatska konstitucija, o crkvi. Tu su o vjernicima laicima iz-nesene zapravo sasvim nove nauke. Jedan kršćanin ne smije u svom kršćanstvu ići smjerom da nasljedu-je recimo svece pustinjake, svece sve-

BISKUP PICHLER GOVORI U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI

ćenike ili svece biskupe i svece ča-sne sestre. Ne! On mora imati svoju svjetovnjačku svetost. On mora na svom radnom mjestu zračiti Krista; na svom godišnjem odmoru zračiti Krista; u svom razgovoru, zabavi, ra-zonodi, poslu, svugdje. On mora po-svetiti ovaj vanjski svijet, kamo sve-ćenik uopće ne može stići. On mora nastojati da tu zavlada pravičnost, ljubav, poštenje, dok ne bude Krist sve u svemu. I shvatio sam da je Ivan Merz izvanredno suvremen čo-vjek. Kad svijet dobro shvati dekrete II. vat. sabora, tada će tek dr. Merz postati poznat i biti još suvremeniji«.

Kao što je običaj već desetak go-dina tako je i ove godine proslavlje-na obljetnica smrti dra Ivana Merza 10. svibnja u crkvi oo. kapucina u Osijeku.

Proslava je uveličana iscrpnim predavanjem dra Ladislava Vlašića

IZVJEŠTAVA DUBRAVKA TOMIČIĆ

koji je osobno poznavao dra Ivana Merza. Stilom pristupačnim svima rasvijetlio je Merčev lik čovjeka od djetinjstva do smrti te čovjeka za-ljubljenika u Kristov križ i žrtvu.

Predavač je istaknuo kako je kod Merza posebno uočljiva na djelu mi-

13

PROSLAVA GODIŠNJICE IVANA MERZA U OSIJEKU

lost Božja koja ga je unatoč liberal-nom odgoju preobrazila u novog čo-vjeka. Usporedivši njegovu svetost sa svetošću sv. M. Terezije rekao je: »Čast veličini sv. M. Terezije, koju je čitav katolički svijet objeručke prigrlio kao sveticu, ali usuđujem se reći da je svoju svetost Merz posti-gao u težim i nepogodnijim uvjetima. Iz kakove samo liberalne, iako gra-đanski odlične okoline postaje veli-kan duhovnog života! Izrasti iz ta-kove okoline u tolikog katoličkog diva nije mogao svojim vlastitim si-lama. Eto to je ono po ljudski sude-ći nerazumljivo za Merza. Ali mi ka-tolici vjerujemo u milost Božju, čiji su putovi za nas nedokučivi. Ta mi-lost Božja posebno je takla našeg Merza jer bez nje ne bi bilo moguće razumjeti njegov život i veličinu.

Usput je predavač spomenuo još drugih dvoje Banjalučana koji su ži-vjeli i odgojeni u sličnim okolnosti-ma kao Merz a postali su uzorni kršćani. Bili su to dr. Srećko N., ad-vokat i M. Laufer, koja je postala ka-snije karmelićanka. I njih je preda-vač osobno poznavao. U kratkim cr-tama iznio je pred slušatelje glavne momente iz njihova života. Rekao je:

»Njih je sve troje Božja desnica jednostavno istrgnula iz njihove mla-ke, liberalne iako otmjene sredine i odlučno presadila u Božji cvatući vrt. Ovu pobožnu trojku Banja-Luke na čelu s Merzom naveo sam stoga da se bolje osvijetli lik našega Mer-za. Sve troje rasli su u istim liberal-nim okolnostima i sve troje je takla kao Savla milost Božja i pozvala ih pod svoj skut.«

Predavač se potom osvrnuo i na druge kršćanske velikane Bosne i Hercegovine kako laike tako i sveće-nike koji su neustrašivo svjedočili svoju vjeru i onda kad je bilo teško, i kad je trebalo svoj život žrtvovati, postavši tako svjetlo vjere budućim naraštajima. Zaključio je taj dio ri-ječima: »Eto sve sam to nabrojio, da se vidi kako Katolička crkva u svim vreme-nima, u svim sredinama i u svim na-rodima obiluje mnogim izuzetnim svetim osobama. Od svih pobrojanih

14

Herceg-Bosanaca ipak se ističe naj-krupnija, najsvetija, najintelektual-nija, duhovno najizgrađenija, ja vje-rujem i najotmjenija figura našeg dragog Merza. Svakako se po školo-vanosti, načitanosti, zbilji katoličkih nazora, filozofskoj izobrazbi i potpu-noj odanosti Bogu nitko ne može s njime mjeriti. Bio je sav katolik, sa-liven iz jednog komada. U svom du-gom životu poznavao sam mnogo lju-di i žena zaista svetog i neporočnog života. Bili su iz raznih sredina, ali između njih sviju kao div iskače Merz.«

Nakon predavanja jedna djevojka je pročitala pjesmu Mire Preisler »Naš dobri brat« a druga je izrekla kratku zahvalu dru Merzu što nam je pokazao svu slast euharistijskog blagovanja, svu životnu snagu bo-žanske mane, svu ljepotu prijatelj-stva s dobrim Pastirom, Mističnim Kristom.

Pokretač ovakvog svečanijeg obi-lježavanja smrti našeg velikog čovje-ka dra Ivana Merza, apostola laika, sjajnog uzora mladeži, u ljubavi pre-ma euharistiji, Papi, bližnjemu, kri-žu, čistoći i žrtvi, jest grupa djevo-jaka ove kapucinske crkve koja je slijedeći Ivanov primjer, krenula ci-lju na koji smo svi pozvani — sveto-sti po svakodnevnom sjedinjenju s Isusom u euharistiji, sjedinjenju po molitvi, žrtvi, odricanju i apostolatu.

ZAGREBAČKI VJERNICI PRI SV. MISI U KATEDRALI PRIGODOM MERCEVE

OBLJETNICE

IZ PISAMA NAŠIH ČITATELJA

Gospodine urednice! — Prije par mje-seci dopao mi je u ruke časopis »Ivan Merz«. Moram Vam priznati da sam tom prilikom prvi puta čuo za to ime i za tog čovjeka koji je živio i umro na glasu svetosti... Obratio sam mu se za pomoć pošto sam u to doba polagao ne-ke vrlo važne ispite na fakultetu. Nje-govom pomoću sam te ispite i položio. Zbog toga bih Vas zamolio da u rubrici »Uslišanja — zahvale« objavite moju zahvalnicu.

Davor Leborić, Zagreb.

Poštovani urednice! — S velikim ne-strpljenjem očekujem svaki broj lista o Ivanu Merzu. Redovito u njemu na-lazimo toliko toga lijepoga o čovjeku kojega neobično cijenim. U posljednjem broju pored ostalog posebno me je za-interesirao intervju sa studenticom He-lenom. . . . Željela bih se s njom upo-znati. Mislim da bi jedna drugoj mogle puno pomoći u nastojanjima i ostvari-vanju cilja. Unaprijed hvala! Srdačno Vas pozdravlja studentica

Lj. K., Zagreb. (Molimo ovu studenticu da nam još jed-nom pošalje svoju punu adresu. — Uredništvo.)

»............... Primila sam Glasilo Postula ture »Ivan Merz«. Mene je već 1. broj lani oduševio svojim sadržajem, a Ivan Merz postao mojim pomoćnikom pri svakoj potrebi i nevolji. Zato ja i uz ostale svoje »pomoćnike« dosta lako

provodim svoje staračke dane a da ni jedan dan ne odležim u krevetu zbog bolesti.... «

Marija Kaučić, Zagreb

Velečasni oče! — Imao sam običaj po-sjetiti grob Ivana Merza kad god bih došao u Zagreb. Bio sam član Orlovske organizacije od 1927. god. Čitao sam njegovu Zlatnu knjigu i upoznao vred-note te knjige i čovjeka koji ju je na-pisao. Sada imam 81 godinu. 1956. po-sjetio sam njegov grob. Odjednom osje-tim jaki miomiris. Kontrolirao sam cvi-jeće koje je ondje bilo ali miris nije do-lazio od njega, niti sa susjednih grobo-va. Zaključio sam da to može biti samo nadnaravan znak. Od onda kad god mi-slim na Ivana Merza, sjetim se toga doživljaja jer je na mene ostavio du-boki dojam. Čvrsto sam uvjeren da je to bio znak s neba onkraj groba ... Pre-poručam se Ivanu Merzu u jednoj po-trebi. Bila Božja volja!

Jalžabetić Petar, Ferdinandovac

Poštovani Oče! Ima već duže vremena kako se spremam da Vam pišem i da Vas izvijestim o mom zdravlju. Moja noga nije još ozdravila, ali mi je puno bolje. Još uvijek se molim dru Ivanu Merzu i nadam se da će rana zacijeliti, ako bude Božja volja. Vjerujem da će mi Ivan pomoći, jer sam toliko dobila duhovne utjehe da Vam to ne mogu opisati... Kad god mu se uteknem za pomoć, odmah mi pomogne upravo vid-ljivo i opipljivo ...

Ankica Luić, G. Andrijevci

USLIŠANJA - ZAHVALE

Zahvaljujemo Ivanu Merzu na uslišanoj molbi. — Obitelj A. Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć na maturi. — Lj., Zagreb. Zahvaljujem dru Merzu na uslišanoj molbi. — Baraga Fany, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu za sretno po-ložene ispite. — A. S., student, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu za postignuti dobar uspjeh u školi. — Franka Je-lavić, 5. r. osn. šk., Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu što je pomo-gao mome sinu da ne izgubi vjeru i da

se sredio u životu. — Marija Babić, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi je spasio sina od teškog poroka. — Tere-zica Mandić, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu na dvjema velikim milostima, koje sam primila po njegovom zagovoru. — K. M., Krk Na uslišanoj molbi zahvaljujem Ivanu Merzu. — Jandrilović Anka, Sibinj. Za milost koju mi je isprosio dr Ivan Merz te ozdravio moga sina i time spa-sio njegovu obitelj, duboko se zahva-

15

ljujem i dalje preporučam. — Z. M.. Zagreb. Zahvaljujem dru Merzu na pomoći pri-likom uspješno položenih ispita. Obećao sam da ću se zahvaliti i ovom prilikom to činim. — Davor Leborić, student, Za-greb. Javno se zahvaljujem Ivanu Merzu na dobivenoj milosti nakon obavljene de-vetnice njemu u čast. — Marija Šegota, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć prilikom polaganja stručnih ispita. ■— Antonija Štivojević, Zagreb. Zahvaljujem Ivanu Merzu što mi je omogućio hodočašće u Lurd. — Mladen Štulić, učenik, Zagreb. Zahvaljujemo Ivanu Merzu na postig-nutom uspjehu u školi, čime nam je bi-

lo omogućeno hodočašće u Lurd. — Željko Horvatić i Davor Horvat, učeni-ci, Zagreb. Šaljem jedan dolar za zakladu dra Iva-na Merza kao izvršenje jednog zavjeta. — Barica Belušić, Buenos Aires, Argen tina. Zahvaljujem Ivanu Merzu za uslišanje. — M. R., Lobor. Zahvaljujem Presv. Srcu Isusovu i dru Ivanu Merzu na primljenim milostima u raznim zgodama života. I u buduće se preporučam. — Knezović Elvira, Zagreb.

Zahvaljujem se Blaženoj Djevici Mariji i sv. Antunu na uslišanoj molitvi. I dalje im se preporučam za sreću i zdra-vlje i dobar uspjeh u školi. — Šafai Vera, Kalić—G. Kotar.

Iz Postulature

Promjena datuma Merčevog četvrtak od početka 1975. na drugi četvrtak u mje-secu

Do sada se svakog prvog četvrtka u mjesecu služila sv. misa u bazilici Srca Isusova u Zagrebu za što skorije pro-glašenje blaženim dra Ivana Merza. Uprava bazilike zamolila je da se ta sv. misa prenese na koji drugi dan zbog slijedećeg razloga: već se godinama u bazilici na prvi četvrtak naveče obavlja pobožnost sv. ure kao priprava za prvi petak. U posljednje vrijeme sv. ura je spojena sa sv. misom pa se tako ne mo-že dati posebna važnost sluzi Božjemu Ivanu Merzu kod propovijedi pod sv. misom. Zato će se od početka 1975. sv. misa za što skorije proglašenje blaže-nim sluge Božjega dra Ivana Merza služiti u drugi četvrtak u mjesecu na-veče u 19 sati.

Biografije i sličice Ivana Merza Kod Postulature mogu se dobiti slije-

deće štampane stvari o Ivanu Merzu: B Nagy: BORAC S BIJELIH PLANI-

NA — IVAN MERZ. Biografija. Za-greb, 1971. cijena 40 din. 372 str.

B. Nagy: PRIJATELJ MLADIH — IVAN MERZ. Skraćena biografija. Zagreb, 1974. džepni format, 130 str. cijena 17 din.

Sličice Ivana Merza s devetnicom i bio-grafskim podacima. cijena 0,50 din.

Do sada izašli brojevi Glasila Postula-ture. Narudžbe se šalju na adresu: POSTULATURA IVANA MERZA, 41001-Zagreb, Palmotićeva 31, pp 699

OBAVIJEST PRETPLATNICIMA Zbog općeg povišenja troškova tiska cijenu našem Glasilu. Pojedini broj sta-

primorani smo od iduće godine povisiti jat će 3 dinara.

ŠTOVATELJI IVANA MERZA! MOLITE SE IVANU MERZU! PREPORUČAJTE SE U NJEGOV

ZAGOVOR! OBAVLJAJTE DEVETNICE NJEMU U ČAST DA POSTIG-NETE POTREBNE MILOSTI! POTAKNITE I DRUGE DA SE MOLE!

O dobivenim milostima neizostavno obavijestite Postulaturu

16