izvješće programa ujedinjenih naroda za razvoj plodno tlo ... and publications... · bijeg iz...

Izvješće Programa UjedInjenIh naroda za razvoj

Plodno tlo za razvojKako najbolje iskoristiti članstvo u europskoj uniji za ruralna područja hrvatske

Izvješće Programa Ujedinjenih naroda za razvoj

Plodno tlo za razvojKako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

2

UNDP ulazi u partnerske odnose sa svim slojevima društva kako bi pomogao izgradnju

nacija koje su sposobne izdržati krizna stanja te pokrenuti i održavati razvoj koji unapri-

jeđuje kvalitetu života za sve. U 177 zemalja i teritorija nudimo globalni pogled i lokalna

znanja kako bismo ojačali ljudske potencijale i pomogli izgradnji otpornih nacija.

Kratki dijelovi ove publikacije mogu se koristiti neizmjenjeni bez autorizacije, uz uvjet

da je naveden izvor. Mišljenja iznesena u ovoj publikaciji ne predstavljaju nužno sta-

vove UNDP-a.

Za izdavača

Program Ujedinjenih naroda za razvoj -

United Nations Development Programme (UNDP)

Autori

Delia Meth-Cohn

Miroslav Božić

Tehničke prilagodbe

Nenad Kocmur

Grafički dizajn

Krešimir Kraljević

Tisak

Printera Grupa d.o.o.

Tiskano u Svetoj Nedelji, Hrvatska

Prvo izdanje 2013.

ISBN: 978-953-7429-48-5

Impressum

3

SADRŽAJPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

Predgovor

Sažetak

Poglavlje 1 Razumijevanje izazova ruralnoga gospodarstva HrvatskeBijeg iz ruralnih sredina: zašto se hrvatsko selo suočava s depopulacijom

Hvatanje ukoštac s nazadovanjem ruralnih sredina

Sredina koja nedostaje: fragmentacija i polarizacija gospodarstava

Visoka koncentracija poljoprivrednih potpora

Izostanak funkcionalnog tržišta poljoprivrednog zemljišta

Problem jaza između proizvođača, prerađivača, trgovaca i potrošača:

Prekinuti vrijednosni lanci u Hrvatskoj

Poglavlje 2 Velika prilika: što bi pristupanje Europskoj uniji moglo značiti za HrvatskuRezultati pregovora s EU: što Hrvatska dobiva, i kako to izgleda u usporedbi s

drugim državama članicama

Hrvatska dosadašnja iskustva u korištenju predpristupne pomoći i njihovo

značenje u kontekstu pridruženja

Zašto se u Hrvatskoj apsorpcija pokazala toliko teškom?

Prijetnje i prilike: razumijevanje učinka pridruženja Uniji na ruralno gospodarstvo

Poglavlje 3 Kako Hrvatska može iskoristiti nove prilike: pet prioritetaZaključak

5

7

913

14

17

18

22

24

Sadržaj

2729

31

33

35

4754

5

PredgovorPromicanje razvoja ruralnih područja predstavlja temeljnu misiju Programa Ujedinjenih naroda za razvoj

(UNDP) u Hrvatskoj još otkako je ta organizacija 1996. godine započela s radom u Hrvatskoj. U početku su

ti napori bili usredotočeni na pomoć u obnovi niza zajednica uništenih ratom, no uskoro su se proširili i na

druge izazove: sve izraženiji tempo depopulacije, krhkost male poljoprivrede, manjak prilika za stvaranje

radnih mjesta u ruralnim sredinama, kao i neadekvatnost dobrog dijela ruralne infrastrukture.

Naglasak u našem radu s vremenom se preusmjerio na pomoć hrvatskim ruralnim područjima kako bi se

ta područja pripremila za nove prilike, i ujedno nadvladala izazove, u kontekstu članstva u Europskoj uniji.

Obećanje golemog povećanja financijske pomoći za ruralni razvoj nakon pristupanja Uniji bilo je iznimno

poticajan faktor. No, kako se dan pristupanja približavao, naši timovi na terenu počeli su upozoravati na

probleme: uz vrlo rijetke iznimke, ruralnim zajednicama nedostajale su informacije, vještine i resursi potreb-

ni za korištenje financijske pomoći Unije, kako bi se poboljšali izgledi tih zajednica, a nacionalne politike i

programi koji bi tim zajednicama mogli pomoći da se pripreme često su kasnili, ili su pak bili nedovoljno

definirani ili previše složeni.

Ta zabrinutost - da bi Hrvatska mogla propustiti priliku koju joj nudi članstvo u Uniji kad je riječ o nadvladava-

nju razvojnog raskoraka u ruralnim područjima - predstavlja ključni motiv pripreme ovog dokumenta. Cilj je

ocrtati izazove koji trenutno opterećuju ruralna područja Hrvatske, objasniti zašto su politike osmišljene kao

potpora malim poljoprivrednicima i njihovim obiteljima često djelovale na njihovu štetu, a ujedno i sugerirati

gdje bi moglo biti nužno promijeniti smjer kako bi se zaustavilo zaostajanje ruralnih zajednica u Hrvatskoj.

Namjera nam je pritom bila potaknuti raspravu koja bi se na temelju kvalitetnih informacija odvijala o ne-

koliko središnjih tema, a ne pripremiti iscrpno istraživanje ili detaljne smjernice o pripremi javne politike.

Imajući u vidu raspon aktera uključenih u ruralni razvoj u Hrvatskoj, izvješće je osmišljeno kao dokument

koji bi trebao biti pristupačan zainteresiranom čitatelju, a ne ograničen na stručnu ili specijaliziranu publiku.

Preporuke u ovom izvješću zasnivaju se na iskustvima Poljske, Slovenije i drugih zemalja koje su u novije

vrijeme pristupile Europskoj uniji, kao i na iskustvima starijih država članica Unije poput Austrije i Italije, koje

dijele neke sličnosti s Hrvatskom.

Autori izvješća su Delia Meth-Cohn, samostalna autorica i urednica sa sjedištem u Beču te već niz godina

suradnica grupacije Economist, i Miroslav Božić, hrvatski stručnjak i konzultant, dugogodišnji pomoćnik

ministra poljoprivrede (od 1997. do 2012. godine) i voditelj radne skupine za poljoprivredu u sklopu hr-

vatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom. Autori su svoje zaključke zasnovali kako na izvornom

istraživanju, tako i na širokom rasponu terenskih razgovora provedenih tijekom proljeća 2013. godine.

Prema izvješću, Hrvatskoj je kao presudan prvi korak potrebno osmišljavanje jasne vizije za budućnost ru-

ralnog gospodarstva, a onda i prikladnih i provjerenih politika kojima bi se tu viziju moglo pretočiti u stvar-

nost. Dosadašnji pristup bio je nejasan i nedosljedan, usredotočeniji na poljoprivredu kao industriju nego

na sudbinu ruralnih zajednica. Taj manjak jasnoće objašnjava, primjerice, zašto su ruralna područja imala

tako malo koristi od značajnih iznosa utrošenih na zaštitu hrvatske poljoprivrede.

No, upozorava se u izvješću, tu viziju nemoguće je oblikovati bez aktivnog angažmana samih ruralnih zajed-

nica, kao i bez spremnosti da se razgovara s ruralnim dionicima i uzmu u obzir njihova gledišta. Uobičajena

pritužba koju su naši autori nebrojeno puta čuli od ustrajnih poduzetnika, koji se bore kako bi unatoč nepo-

voljnim okolnostima ostvarili poslovne pothvate u hrvatskim ruralnim područjima, bila je da na središnjoj

političkoj razini “nitko ne sluša” njihove povratne informacije o tome kako bi se moglo poboljšati javne poli-

tike s ciljem poticanja ruralnog razvoja.

PREDGovoRPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

6

Budući procvat ruralnih područja Hrvatske stoga ovisi o otvaranju istinskog dijaloga između donositelja

javnih politika na središnjoj razini s jedne strane i ruralnih zajednica s druge. To je posve u skladu s istinski

demokratskim i participativnim duhom politike Europske unije za ruralni razvoj. Ujedno se u tome ogledaju

i temeljne vrijednosti UNDP-a, pa se unaprijed radujemo pružanju pomoći gdje god to možemo kako bismo

ostvarili taj cilj.

Željeli bismo zahvaliti mnogim partnerima i sugovornicima koji su odvojili vrijeme kako bi s našim autorima

podijelili iskustva i gledišta, i koji su sudjelovali u preliminarnim raspravama o zaključcima. Ujedno se nada-

mo da će ovo izvješće pružiti doprinos našem zajedničkom cilju da osiguramo svjetliju budućnost ruralnih

područja Hrvatske.

Louisa Vinton

Stalna predstavnica UNDP-a

listopad 2013.

PREDGovoRPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

7

SAŽEtAKPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

SažetakHrvatski građani ponosni su na svoj lokalno proizveden dalmatinski pršut, suhomesnati proizvod ostatku

svijeta poznatiji u svojoj talijanskoj inačici, kao “prosciutto”. No, posebnosti ruralnog gospodarstva Hrvatske

podrazumijevaju da je proizvođačima pršuta nemoguće pronaći dovoljne količine visokokvalitetnog i cje-

novno prihvatljivog svinjskog mesa na domaćem tržištu. Pa je tako glavnina hrvatskog pršuta pripremljena

od uvozne svinjetine.

Kad bi to bila iznimka od pravila, bila bi riječ tek o jednoj od onih čudnovatih pojava od kojih se nacionalne

kulture sastoje. No, teški tržišni poremećaji dovode do toga da Hrvatska mora uvoziti ne samo svinjetinu,

već i mlijeko, govedinu i biljna ulja. To ujedno znači da većina poljoprivrednika djeluje na marginama nepro-

duktivne sive ekonomije. Kako je u okružju malo drugih dostupnih životnih prilika, a infrastruktura propada,

mladi ljudi u velikom broju napuštaju ruralne sredine.

Članstvo u Europskoj uniji, ostvareno u srpnju 2013. godine nakon desetljeća pregovora, nudi Hrvatskoj

jedinstvenu priliku da se izravno pozabavi izazovima svog ruralnog gospodarstva. Pridruženje će Hrvatskoj

donijeti tri velike i neposredne promjene: prvo, preobrazit će se sustav izravnih potpora za poljoprivrednike

i tržišnih intervencija kojima se postupno uklanjaju elementi koji narušavaju tržišno natjecanje te uvode

“zelene” komponente u ove potpore. Drugo, postat će dostupna značajna financijska sredstva kako bi se po-

moglo malim i održivim poljoprivrednim gospodarstvima da se uključe u tržišno gospodarstvo i kako bi se

pružila podrška diverzifikaciji ruralnog gospodarstva. Treće, pružit će se novi zamah zajedničkim akcijama

u ruralnim područjima, pri čemu se stvaraju platforme kojima se okupljaju poljoprivrednici, poslovni akteri,

nevladine organizacije i javni sektor, olakšavajući pritom nastajanje inovacija diljem lokalnih zajednica.

Pridruženje Europskoj uniji dovest će ujedno do veće konkurencije proizvođača u poljoprivredno-prehram-

benom sektoru iz čitave Unije. Neki građani boje se da bi to moglo dovesti do nestanka hrvatskih poljo-

privrednika, čime bi se dodatno pogoršao problem ruralne depopulacije, te se zalažu za nastavak zaštite i

potpore domaćim proizvođačima. No, nedjelotvorne subvencije u kombinaciji s nasljeđem rata – napušte-

nim i miniranim poljoprivrednim zemljištem – stvorile su dobar dio poremećaja koji danas karakteriziraju

poljoprivredno-prehrambeni sektor Hrvatske.

Umjesto da pomažu malim poljoprivredncima da postanu veći, politike subvencija polarizirale su poljo-

privrednu zajednicu koncentrirajući financijsku potporu u rukama relativno malog broja velikih poljopri-

vrednih gospodarstava, pri čemu manji proizvođači ostaju izvan proizvodne ekonomije. Nazadovanje svih

aktera, osim najvećih tržišno orijentiranih poljoprivrednih gospodarstava, dovelo je do smanjenja ponude

i porasta cijena, čime se prekida vrijednosni lanac koji uključuje poljoprivrednike, proizvođače hrane i ma-

loprodajne aktere. Raspad tog ključnog dijela ruralne ekonomije ujedno stvara začarani krug u kojem se

smanjuju šanse za privlačenje ulaganja u diverzifikaciju ruralnih gospodarstava, a mladi ljudi opremljeni

vještinama napuštaju ruralna područja kako bi negdje drugdje gradili svoju budućnost.

U ovom izvješću razmatramo kako Hrvatska može iskoristiti pridruženje Europskoj uniji kako bi izašla iz tog

začaranog kruga i dovela u red osnovne postavke poljoprivredne ekonomije, omogućujući razvoj drugih

aktivnosti. Hrvatska je u pregovorima s Europskom unijom uspjela doći do kvalitetnog sporazuma – pa

je tako samo za ruralni razvoj predviđeno oko 330 milijuna eura godišnje. No, puko postojanje sredstava i

institucija Europske unije neće biti dovoljno. Budu li hrvatski građani željeli iskoristiti prilike koje im pruža

članstvo u Uniji, oni (a ne samo Vlada) morat će djelovati kroz niz velikih i malih koraka kako bi se probili kroz

čitavu mrežu ograničenja koja otežavaju ruralni razvoj.

8

SAŽEtAKPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

U Poglavlju 1 temeljitije se posvećujemo trenutnim izazovima s kojima se suočava hrvatsko ruralno gos-

podarstvo i usredotočujemo se na sličnosti i razlike u odnosu na druge države članice Unije. U Poglavlju 2

razmatramo na koje bi načine pridruženje Uniji moglo utjecati na poljoprivredni i prehrambeni sektor u Hr-

vatskoj te koje bi nove prilike moglo otvoriti u ruralnom gospodarstvu. U Poglavlju 3 usredotočujemo se na

pitanje kako bi Hrvatska mogla iskoristiti nove prilike kako bi se osiguralo da pridruženje Uniji pripomogne

oživljavanju ruralnih područja Hrvatske, pri čemu Vladi sugeriramo pet prioriteta:

1. Uspostavu sveukupnih ciljeva za poljoprivredni sektor i prehrambenu industriju kako bi se osiguralo

da politike budu usklađene s retorikom te da prioriteti budu jasni svima.

2. Pokretanje otvorenog dijaloga usmjerenog na razvoj strateške vizije za uspješno i diverzificirano ru-

ralno gospodarstvo

3. Poticanje stvaranja mreža i zajedničkih akcija među dionicima u ruralnim područjima kako bi se pri-

pomoglo izgradnji prosperitetnih i samopouzdanih ruralnih zajednica.

4. Osiguranje potpore na najvišim razinama odlučivanja koje uključuju niz ministarstava, kako bi se odr-

žao zamah kad je riječ o korištenju sredstava EU i rješavanju velikih prepreka pred ruralnim razvojem.

5. Poboljšanje kapaciteta za apsorpciju sredstava EU i razvoj inovativnih projekata kroz ulaganje u ob-

razovanje i praktičnu izobrazbu ljudi na svim razinama.

Pridruženje Uniji očito će dovesti do novih pritisaka, ali i do novih prilika za Hrvatsku. No, mi smo uvjereni u

to da Hrvatska, prihvaćanjem duha politike ruralnog razvoja Europske unije i provedbom te politike u praksi,

može stvoriti dinamičan poljoprivredni sektor kako na razini industrije, tako i na razini tržišnih niša, kao i u

to da Hrvatska može nadograđivati tu osnovu kako bi razvila uspješne i suvremene ruralne zajednice koje

nude privlačan i održiv okoliš za mlade i obrazovane ljude.

Vlada tu preobrazbu ne može sama pretvoriti u djelo; u tim naporima potreban joj je i angažman aktivnih

partnera iz ruralnih zajednica. Pridruženje Uniji predstavlja savršenu priliku da se pokrene otvorena raspra-

va s dionicima na terenu kako bi se potaknulo stvaranje ruralnih institucija te kako bi se zajednički razvila

strateška vizija za buduće ruralne zajednice u Hrvatskoj, pronalazeći pritom rješenja za izazove s kojima se

te zajednice susreću.

9

PoGlAvlJE 1 - Razumijevanje izazova ruralnoga gospodarstva HrvatskePloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

1RazUmIjEvanjE

Izazova RURalnoga

gosPodaRstva HRvatsKE

10


11


PoglavljE 1 Razumijevanje izazova ruralnoga gospodarstva HrvatskeMnogi hrvatski građani zabrinuti su za budućnost ruralnih regija svoje zemlje, smještenih u zaleđu ljepota ja-

dranske obale i dobrim dijelom karakteriziranih napuštenim kućama, stanovništvom koje stari i siromaštvom.

Moguće je doći u napast i doživjeti te izazove kao nešto jedinstveno kad je riječ o njihovoj naravi i rasponu,

no upravo se u sličnostima i paralelama s drugim državama članicama Unije mogu pronaći najveće lekcije za

sposobnost Hrvatske da se uhvati ukoštac s tim izazovima nakon što je ostvarila članstvo u Uniji.

Hrvatska je manje urbanizirana zemlja od prosjeka Europske unije. Tek 19% građana Hrvatske živi u urbanim po-

dručjima, u usporedbi s 41% građana skupine zemalja EU-27, prema uobičajenoj metodologiji OECD-a kojom se

zemlje prema gustoći naseljenosti dijeli na urbana, ruralna i prijelazna područja. No, to vrijedi i za Švedsku i Dan-

sku, a Hrvatska je pritom bitno više urbanizirana od novih država članica poput Rumunjske, Slovačke ili Estonije.

Pretežno ruralna područja u Hrvatskoj predstavljaju dom za 39% stanovništva – što je više od prosjeka Unije, koji

iznosi 24%, no ujedno slično novijim članicama, a pritom daleko manje od 73% stanovništva koje živi u takvim

područjima u Irskoj, koja ima daleko najveći broj stanovnika nastanjenih u slabo naseljenim ruralnim područjima

zbog snažnog poljoprivrednog sektora koji se sastoji od obiteljskih gospodarstava.1

Hrvatska velika ruralna populacija rapidno se smanjuje. Mlađi i bolje obrazovani hrvatski građani u velikom

broju napuštaju udaljena područja, bježeći iz sela u kojima ne pronalaze ekonomske prilike za sebe. Hrvat-

ski poljoprivredni sektor uglavnom je glomazan i nekonkurentan, pri čemu je 2012. godine apsorbirao 11%

radne snage, što je više nego dvostruko iznad prosjeka skupine EU-27, a pritom predstavlja 2.9% nacional-

nog gospodarstva u 2011. (mjereno kroz bruto dodanu vrijednost poljoprivrede u odnosu na ukupni BDP),

u usporedbi sa samo1.2% udjela tog sektora na razini Europske unije.

No, Hrvatska nije usamljena kad je riječ o problemu anakrone poljoprivrede i zaostajanju ruralnih područja.

Hrvatska poljoprivredna gospodarstva tek su upola produktivna kao europska, usporedimo li ih s prosje-

kom skupine EU-27, no pritom valja uočiti kako je većina novih država članica još manje produktivna, bu-

dući da je prosjek za 12 novih članica Unije u razdoblju od 2004. do 2007. godine ukazao na produktivnost

koja nije dosegnula ni trećinu vrijednosti prosjeka Europske unije. Unatoč tome, produktivnost je u novim

državama članicama u protekle tri godine dramatično porasla, preko 44%, dok je poboljšanje u Hrvatskoj

iznosilo tek približno 11% (vidi prikaz na str.12).

Poljska, Bugarska i Rumunjska dijele izazov velike ruralne populacije koja, međutim, brojčano opada,2 kao

i izazov poljoprivrednog sektora polariziranog na bivše državne kolektivističke kapacitete s jedne strane te

vrlo mala i fragmentirana gospodarstva s druge, pri čemu ova potonja djeluju više u sklopu strategije preživ-

ljavanja nego kao poslovni akteri, a radnici na tim gospodarstvima su neplaćeni članovi obitelji. I tu ruralno

1 Statistički podaci Unije sa stranice http://ec.europa.eu/agriculture/statistics/rural-development/2011/index_en.htm. Izračun u vezi s usporedbom Hrvatske dobiven je na temelju popisa stanovništva 2011. godine, korištenjem metodologije OECD-a.

2 Eurostat 2012. godine, http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-32-11-951/EN/KS-32-11-951-EN.PDF te Eurostat cpc_ecna-brk http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00003&plugin=1 (pristupljeno 10.2.2013.).

http://ec.europa.eu/agriculture/statistics/rural-development/2011/index_en.htm

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-32-11-951/EN/KS-32-11-951-EN.PDF

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00003&plugin=1

12


0

500

1 000

1 500

2 000

2 500

3 000

3 500

RH EU27 EU15 EU12

EUR %

poljoprivredna produktivnost u Hrvatskoj u usporedba sa skupinama eu-27, eu-15 i eu-12

Razine produktivnosti u poljoprivredi: Hrvatska i EU, promjena u brutto dodanoj vrijednosti po jedinici rada (awU), između razdoblja 2010-2012 i 2005-2007

Apsolutna promjena BDv-a: €/AWU

0

0,20

0,15

0,10

0,05

0,25

0,30

0,35

0,40

0,45

0,50

11%

23%

13%

44%

RH EU27 EU15 EU12

Relativna promjena BDv-a, %

Izvor: Analiza autora na temelju podataka Eurostata – osnovne cijene, ožujak 2013.

gospodarstvo zaostaje za ostatkom gospodarstva, a BDP po glavi stanovnika dobrano je ispod nacionalnog

prosjeka – i predstavlja tek jednu trećinu razine koju se može pronaći u urbanim područjima Mađarske, Ru-

munjske i Bugarske.

Valja reći da su izazovi hrvatskog ruralnog gospodarstva naglašeni zbog dodatnog problema koji su jedinstve-

ni za Hrvatsku i uzrokovani uništenjem, premještanjem stanovništva i kaosom rata za nezavisnost od 1991. do

1995. godine. To je utjecalo na otprilike polovicu ukupnog poljoprivrednog zemljišta. Mnoga gospodarstva

napuštena su kako su ljudi bježali; 12.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i dalje je minirano. Tek nekoliko

kilometara od uspješnih turističkih kapaciteta duž jadranske obale nalaze se napuštene kuće i u korov zaraslo

zemljište koje se pretvara u šikare i šume, a tamošnje se zajednice još uvijek nisu oporavile od rata.

U pregovorima s Unijom u vezi s potporama za poljoprivredu, Hrvatska je uspjela uključiti odredbu kojom

se ratom oštećeno poljoprivredno zemljište smatra prihvatljivim za izravna plaćanja ukoliko se bude obrađi-

valo u budućnosti. Složena pitanja vlasništva nad zemljom, problematična politička pitanja i danak vremena

stoje na putu oporavku ruralnih sredina. No, još veću prepreku predstavlja manjak jasne vizije za budućnost

ruralnog gospodarstva u cjelini – a ujedno i najveću prepreku, želi li Hrvatska iskoristiti prilike koje joj se

pružaju kroz članstvo u Uniji.

U ovom poglavlju razmotrit ćemo postojeće stanje stvari kad je riječ o ruralnom gospodarstvu Hrvatske, usre-

dotočujući se na vodeće faktore depopulacije ruralnih područja, uzroke fragmentiranih i polariziranih gospo-

darstava u Hrvatskoj, kao i na ograničenja u vezi s konsolidacijom, poboljšanom konkurentnošću i ekonom-

skom diverzifikacijom u ruralnim područjima. Pritom ćemo se poslužiti iskustvima drugih država članica Unije

kako bismo bacili svjetlo na moguće trendove i prilike te kako bismo identificirali ključna pitanja kojima se

Hrvatska treba pozabaviti.

+ 614€

+2,752€+2,912€

+1,415€

13


broj stanovnika po županijama i promjene između popisa stanovništva 2001. i 2011.

Izvor: http://www.dzs.hr/default_e.htm.

bijeg iz ruralnih sredina: zašto se hrvatsko selo suočava s depopulacijom

Depopulacija predstavlja ozbiljnu prijetnju održivosti niza ruralnih područja u Hrvatskoj. Devedesetih godi-

na prošlog stoljeća dramatične demografske promjene bile su rezultat rata i agresije, pogoršane socijalnom

i ekonomskom dislokacijom u okviru tranzicije nakon rata. No, u proteklom desetljeću pokazalo se da se

rapidna depopulacija nastavlja, s ekonomskom stvarnošću kao pozadinskim pokretačem. Prema popisu

stanovništva iz 2011. godine, porast stanovništva zabilježen je samo u četiri hrvatske županije od ukupno

21 županije: u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, Istarskoj i Zadarskoj županiji. U svih 17 preostalih žu-

panija došlo je do većeg ili manjeg pada broja stanovnika, pri čemu je u 12 županija pad broja stanovnika

premašio 5%, a u četiri županije 10% tijekom jednog desetljeća. Zemlja u cjelini suočila se sa značajnim

padom broja stanovnika od 4,4%, odnosno 300,000 ljudi tijekom proteklog desetljeća.

Županija Stanovništvo Gustoća stanovništva po km2

Promjena stanovništva od 2001. godine, %

Republika Hrvatska 4.284.889 75,71 -3

Zagrebačka županija 317.606 103,79 3

Krapinsko-zagorska županija 132.892 108,13 -6

Sisačko-moslavačka županija 172.439 38,59 -7

Karlovačka županija 128.899 35,55 -9

Varaždinska županija 175.951 139,42 -5

Koprivničko-križevačka županija 115.584 66,12 -6

Bjelovarsko-bilogorska županija 119.764 45,37 -10

Primorsko-goranska županija 296.195 82,55 -3

Ličko-senjska županija 50.927 9,51 -6

Virovitičko-podravska županija 84.836 41,92 -10

Požeško-slavonska županija 78.034 42,81 -9

Brodsko-posavska županija 158.575 78,12 -10

Zadarska županija 170.017 46,63 5

Osječko-baranjska županija 305.032 73,41 -8

Šibensko-kninska županija 109.375 36,65 -4

Vukovarsko-srijemska županija 179.521 73,15 -12

Splitsko-dalmatinska županija 454.798 100,18 -2

Istarska županija 208.055 73,96 1

Dubrovačko-neretvanska županija 122.568 68,82 0

Međimurska županija 113.804 156,11 -4

Grad Zagreb 790.017 1232,48 1

14


Uzrok ove ruralne depopulacije je dvostruk: najizraženiji uzrok jest viša razina migracija u urbana područja i ino-

zemstvo zbog manjka prilika kod kuće, no to je dodatno pogoršano posljedičnim prirodnim smanjenjem broja

stanovnika (više umrlih nego rođenih) u ruralnom području koje je starije od nacionalnog prosjeka zbog većeg

broja mladih ljudi koji odlaze. U popisu stanovništva iz 2001. godine indeks starenja, koji pokazuje omjer osoba

starijih od 60 godina u odnosu na osobe mlađe od 20 godina, iznosio je 95,5 u ruralnim područjima u usporedbi

s 90,7 u Hrvatskoj u cjelini. Najnoviji popis stanovništva ukazuje na pogoršanje trenda koji se tijekom proteklog

desetljeća može uočiti u zemlji u cjelini. Ta dva faktora u kombinaciji dovode do začaranog kruga zaostalosti,

budući da se mlađi i bolje obrazovani stanovnici iseljavaju, dok lokalni prihodi, usluge i infrastruktura nazaduju.

U određenoj mjeri migracija iz ruralnih u urbana područja predstavlja prirodnu posljedicu modernizacije, ka-

ko se ekonomske aktivnosti sele iz poljoprivrede prema proizvodnji i uslugama. U najrazvijenijim zemljama

Europske unije ta dinamika urbanizacije uvelike se, međutim, ispuhala tijekom proteklih nekoliko desetljeća,

a trendovi depopulacije su zaustavljeni ili su se čak obrnuli. U bivšim socijalističkim zemljama koje su danas

nove države članice Unije taj proces odvio se naglo nakon Drugog svjetskog rata, kad su se tradicionalne struk-

ture ruralnih gospodarstava raspale, nakon čega je uslijedila nagla urbanizacija. U Hrvatskoj je taj proces imao

dvije osobitosti koje osvjetljavaju strukturu današnjih ruralnih područja. Prva osobitost bila je manjak manjih

regionalnih gradskih središta koji bi bili u mogućnosti pružiti dovoljno prilika za zapošljavanje, što je imalo za

posljedicu koncentriranje stanovništva u nekoliko većih gradova uz disperziju na niz malih sela, bez stupova

rasta koji bi mogli pružiti radna mjesta ruralnom stanovništvu.3 Druga osobitost, kao u Poljskoj, odnosila se na

koegzistenciju velikih poljoprivredno-industrijskih kombinata (PIK-ova) i kontinuiteta široko rasprostranjenih

malih parcela u privatnom vlasništvu, koje su u nekim slučajevima, radeći na tome kao na dodatnom zaposle-

nju, obrađivali ljudi zaposleni u PIK-ovima, javnim službama i industriji.

Promjene tog modela devedesetih godina prošlog stoljeća dovele su do iskrivljene strukture, čime je pono-

vo pokrenut pritisak ruralnih migracija. Šteta uzrokovana ratom i privatizacija ujedno su dovele do raspada

dobrog dijela lokalne industrije koja nije bila sposobna suočiti se s otvorenom konkurencijom. PIK-ovi su se

morali restrukturirati i konsolidirati, ili pronaći kupce kako bi se natjecali na tržištu. Kad je riječ o zaposlenju,

većini ljudi preostala je njihova zemlja, premala za tržišnu poljoprivrednu proizvodnju, no dovoljno velika za

preživljavanje, te javne službe. Danas obrađivanje zemlje i dalje predstavlja angažman velikog dijela ruralnog

stanovništva, premda je vrlo malo ljudi uključenih u te aktivnosti koji su doista i registrirani kao zaposleni

poljoprivrednici. Golema većina Hrvata koji žive u ruralnim područjima zaposleni su u javnim službama poput

obrazovanja, zdravstvene skrbi, lokalne uprave, željeznica, šumarstva, cestarskih i vodnogospodarskih kom-

panija (što je u dobroj mjeri uzrok velikog broja zaposlenih u javnom sektoru u Hrvatskoj te visokih troškova

plaća), ili pak primaju socijalnu pomoć. Primjerice, u općini Plaški u Karlovačkoj županiji mijene stanovništva

uzrokovane ratom i nazadovanjem ruralnih sredina dovele su do toga da se 78% do 80% stanovništva oslanja

na oblike socijalne pomoći kao glavni izvor prihoda, a mladi ljudi prava su rijetkost. 4

Hvatanje ukoštac s nazadovanjem ruralnih sredina

U takvim okolnostima depopulacija u ruralnim sredinama ne treba nas iznenaditi. Tim više što Hrvatska ni-

kad nije vodila aktivnu politiku ruralnog razvoja, sve dok pristupanje Europskoj uniji, a naročito dostupnost

značajnih financijskih sredstava za regionalni i socijalni razvoj primjenjivih i za ruralna područja, nije silom

stavilo to pitanje na dnevni red Vlade tijekom proteklih nekoliko godina. Ruralni razvoj postao je značajan

stup politika Europske unije. Sam fond za ruralni razvoj trenutno obuhvaća više od 11% ukupnog prora-

čuna, potpore za poljoprivredu iznose 31%, a fondovi za regionalni razvoj koji se koriste u svrhe ruralnog

razvoja pridodaju tome još približno 16%.5 Iako je napredak u državama članicama izrazito neujednačen,

3 Projekcije stanovništva Republike Hrvatske, 2010., DZS, str.13.4 Razgovori s načelnikom, 28. veljače 2013.5 http://europa.eu/about-eu/basic-information/money/expenditure/index_en.htm (pristupljeno 18. veljače 2013.).

15


6 Eurostat (online podaci code urt_e3gdp).

sveukupno gledajući može se govoriti o uspjehu – novac se usmjerava u tvrdu i meku infrastrukturu u ru-

ralnim područjima, uključuju se lokalni akteri u razvoj inicijativa “odozdo prema gore”, a ujedno se stvara

obrazac promišljanja diljem Unije u vezi s prirodom i zahtjevima suvremenog i uspješnog ruralnog gospo-

darstva. Ruralne regije i dalje su siromašnije od urbanih područja, no između 2000. i 2008. godine BDP po

glavi stanovnika rastao je brže u pretežno ruralnim regijama, ostvarivši rast od 34,5%, što je 3,5 posto više

nego u Europskoj uniji u cjelini. Iako je kriza ruralna područja pogodila teže od urbanih, i dalje je tu dobitak

dodatnog rasta.6

Ono što je postalo jasno, naročito tijekom proteklog desetljeća fokusiranog financiranja i razmjene najbo-

ljih praksi u Europskoj uniji, jest da depopulacija ruralnih sredina nije nešto zadano. Premda je udio ruralnog

stanovništva u zrelijim ekonomijama Unije niži nego u Hrvatskoj, raspon koji se može uočiti u tim zemljama

prilično je velik. Primjera radi, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka imaju manje od 20% stanovništva u ruralnim

regijama, Francuska i Španjolska imaju oko 30%, a Austrija i Danska oko 40%. Taj udio ovisi o nizu strukturnih

faktora (prikladnosti zemljišta za poljoprivredu, lokaciji, postojanju manjih gradova u ruralnim područjima,

i tako dalje), no nekontrolirane dugoročne ruralne migracije prije svega su posljedica nedostatka ciljanih i

kvalitetno provedenih politika kako bi se pozabavilo dvama različitim, no međusobno povezanim izazovima.

Prvi izazov jest kako osigurati da poljoprivredni i prehrambeni sektor budu konkurentni i vertikalno integrirani,

kako na domaćem, tako i na izvoznom tržištu. Velika poljoprivredna poduzeća tipično zapošljavaju tek malen

broj ljudi, a povrh toga postoji i čitav niz malih i sve slabijih gospodarstava kojima upravljaju sve stariji poljo-

privrednici, donekle si time osiguravajući preživljavanje u sivoj ekonomiji, što u konačnici uništava sposobnost

ruralnih područja da obrazuju, zapošljavaju i zadržavaju mlade ljude. Kvalitetan i funkcionalan poljoprivredni

sektor malih i srednjih gospodarstava, koji bi bio integriran u lokalni prehrambeni, maloprodajni i turistički

sektor, mogao bi, pa i kad bi bio manji nego što je danas, biti dovoljno lukrativan s poslovnog gledišta kako

bi novoj generaciji pružio potencijal za privlačnu kvalitetu življenja, a ujedno bi mogao i preobraziti područja

koja trenutno zaostaju u područja koja cvjetaju. Tim pitanjem detaljno ćemo se pozabaviti u dijelu koji slijedi.

Drugi izazov, imajući u vidu činjenicu da će se značaj poljoprivrede smanjivati, sastoji se u tome da se osi-

gura sposobnost ruralnih područja za stvaranje zapošljavanja izvan poljoprivrede i sektora javnih usluga,

potičući nastajanje malih poslovnih aktera u područjima kao što su ruralni infrastrukturni kapaciteti, usluge,

rekreacija, turizam, obnovljivi izvori energije i lokalni zanati. U nekim područjima to bi se moglo odnositi na

osiguranje osnovne infrastrukture – kao što su ceste, pristupačne škole, postrojenja za pročišćavanje otpad-

nih voda ili širokopojasne usluge – potrebne kako bi te regije mogle postati sastavni dio suvremene ekono-

mije. No, Hrvatska već relativno intenzivno ulaže u infrastrukturu, pa to u većem dijelu zemlje ne predstavlja

faktor koji otežava rast ruralnog gospodarstva. Drugi ključni aspekt jest uža integracija uspješnih gradova i

njihova ruralnog zaleđa, čime se stvaraju nove mogućnosti u opskrbnom i uslužnom sektoru u selima. No,

premda takav pristup ima smisla u nekim područjima, u Hrvatskoj je relativno malo prosperitetnih regional-

nih urbanih središta koja bi mogla stvarati povoljno gospodarsko ozračje za lokalno stanovništvo.

Stvarna potreba u Hrvatskoj, koja uživa određene strukturne prednosti, uključujući kvalitetno poljoprivredno

zemljište i već snažnu reputaciju u turizmu, jest iskoristiti iskustva iz Europske unije, koja pokazuju da je ključ u

prikladnoj institucionalnoj podršci i izobrazbi kako bi se ljudima u ruralnim područjima pomoglo da razvijaju

zajednička rješenja i stvaraju prilike za gospodarski razvoj u zajednicama u kojima žive. Stvaranje te institucio-

nalne i socijalne okosnice, na temelju lokalne suradnje i uključivanja, presudno je kako bi se osiguralo da rural-

na područja budu sposobna za razvoj održivih lokalnih ekonomija i da postanu integralni dio šire domaće eko-

nomije. Upravo stoga financijska potpora Europske unije za ruralni i regionalni razvoj predstavlja priliku koju

Hrvatska ne smije propustiti ukoliko se želi na proaktivan način pozabaviti problemom ruralne depopulacije.

16


Niz je primjera dobre prakse iz kojih se može učiti. Naročito je Poljska većinu financijske pomoći Unije usmjerila

na svoje iznimno ruralne istočne regije. Premda su tijekom proteklog desetljeća vanjske migracije iz tih regija u

druge države članice Unije bile izraženije nego migracije iz urbanih područja, te su regije ipak uspjele nadvladati

dio ograničenja kad je riječ o problemu usitnjenih i neproduktivnih poljoprivrednih gospodarstava, stvarajući

moćne mreže udruga poljoprivrednika integrirane u izvozne strukture (vidi okvir na str. 17). Ekoturizam je u ne-

kim područjima postao značajan izvor prihoda za poljoprivrednike. Mnoga sela koja su prolazila kroz teške pro-

bleme danas imaju kvalitetno održavane kuće i vrtove, a ljudi se usredotočuju na to kako živjeti bolje, umjesto da

si pokušavaju osigurati puko preživljavanje. U nekim ruralnim područjima u blizini urbanih središta stariji stanov-

nici gradova počinju kupovati nekretnine u svrhu umirovljenja. Migracije iz ruralnih područja nisu prestale, no

stopa depopulacije je ublažena. Začarani krug zaostalosti prekinut je, a Poljska se danas usredotočuje na razvoj

temelja za novo i diverzificirano ruralno gospodarstvo, ugledajući se pritom na zemlje poput Danske i SAD-a te

učeći iz njihovih iskustava stečenih u inovacijskim klasterima, industrijskim parkovima i slobodnim ekonomskim

zonama smještenima i definiranima na način koji dovodi do zapošljavanja stanovnika ruralnih područja.

Irska je kao izrazito ruralna i poljoprivredna zemlja također ostvarila značajne uspjehe kad je riječ o poti-

canju diverzifikacije u ruralnim područjima, kako na samim gospodarstvima, tako i izvan njih, pri čemu je

vodeći faktor bila široka uključenost lokalnih zajednica u sve slojeve donošenja odluka, uz iznimno snažne

potporne institucije. Nadograđujući se na podršku kroz obrazovanje, darovnice Europske unije i praktičnu

izobrazbu, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, nadležno tijelo za razvojna pitanja poljoprivrede i

prehrambenog sektora, dodjeljuje godišnju nagradu za ruralne inovacije, ukazujući tako na primjere malih

ruralnih poslovnih pothvata koji pokrivaju sve sfere, od tehničkih usluga i proizvodnje energije do obrtničkih

prehrambenih proizvoda i poljoprivrednih trgovina.

Nekontrolirana ruralna depopulacija nije sudbina; ona je rezultat manjka usredotočenosti na temeljne uzroke

depopulacije. Uspjeh Poljske u pokretanju obnove istočnih regija zemlje može se zahvaliti jasnoj političkoj

viziji, kvalitetnom korištenju financijske potpore Unije i primjera najbolje prakse iz čitave Unije, kao i provedbi

osmišljenih pristupa na lokalnoj razini, zajedno s ljudima na terenu koji su bili poticani na to i kojima je pru-

žena podrška da se uključe. Financijska sredstva Unije predstavljaju prvi korak prema stvaranju infrastrukture

i podrške koja može dovesti do promjena – no, u korištenju sredstava i unošenju promjena koje dovode do

stvaranja novih radnih mjesta i ekonomskih prilika nužno je da vlada zacrta jasan smjer i osmisli viziju, kao što

je nužna i snažna lokalna uključenost kako bi se nadvladala ograničenja koja sputavaju gospodarski razvoj.

17


Poljska je danas drugi po redu svjetski proizvođač soka od jabuka, odmah iza Kine, nakon što je 2012. godi-

ne pretekla Sjedinjene Države. Ujedno je treći po redu proizvođač stolnih jabuka, nakon Italije i Turske. Izvoz

jabuka iz Poljske utrostručen je tijekom proteklog desetljeća, a ujedno i dalje raste.

Tome nije uvijek bilo tako. Još 2009. godine samo 40% poljskih stolnih jabuka bilo je izvozne kvalitete, a

mali privatni poljoprivrednici mučili su se kako osigurati velike pošiljke jabuka iste sorte i razine kakvoće.

Dio preobrazbe do koje je došlo može se zahvaliti ulaganjima u nove voćnjake, nove sorte jabuka i moderne

metode. No, ključna promjena sastojala se u stvaranju 15 organizacija uzgajivača jabuka, pri čemu svaka

organizacija posjeduje vlastite hladnjače, kamione i uređaje za sortiranje i pakiranje.

Usporedimo to sa situacijom s kojom se suočava gospodarstvo Zvonimira Kovačevića u Islamu Grčkom u

Zadarskoj županiji u Hrvatskoj. Kao izbjeglice iz Vojvodine, gdje su obrađivali 40 hektara, članovi obitelji

Kovačević uspjeli su kupiti odnosno zakupiti 30 hektara zemljišta, na kojem su zasadili breskve, nektarine i

jabuke, te su uložili sredstva u sustav navodnjavanja sa solarnim napajanjem, hladnjaču i uređaje za sortira-

nje. No, kad su pokušali pridobiti druge poljoprivrednike u tom području da udruže snage, što bi im omo-

gućilo da dijele opremu i jeftinije kupuju potrebne materijale za rad, nisu naišli na interes. Premda su marže

koje ostvaruju niske, budući da plodove prodaju veletrgovcima, njihova ulaganja u tehnologiju ukazuju da

je obiteljsko gospodarstvo ipak ostvarivalo rast u dovoljnoj mjeri da preživi. Pritom pomaže i njihov podu-

zetnički duh: prošle godine, zbog prevelike ponude industrijskih jabuka, odlučili su proizvesti sok vlastite

proizvodnje, no morali su odvesti jabuke u Slavoniju kako bi pronašli opremu za proizvodnju soka.

Polazišna situacija Poljske u trenutku pridruženja te zemlje Uniji ne razlikuje se pretjerano od polazišne

situacije Hrvatske, a i nesklonost poljoprivrednika idejama zadruga podjednako je izražena. Unatoč tome,

Poljska je tijekom proteklog desetljeća uspjela iskoristiti sredstva Unije kako bi ulagala u modernizaciju,

a ujedno je i mobilizirala tamošnje poljoprivrednike da zajednički djeluju u okviru udruga proizvođača,

koristeći isti model koji je uspješno pionirski pokrenut među privatnim poljoprivrednicima u talijanskoj re-

giji Trentino, poznatoj po uzgoju jabuka. Hrvatska danas ima pristup najboljim praksama, kao i financijskoj

potpori – no morat će uložiti značajne napore kako bi to provela u djelo.

kako sitna poljoprivreda može funkcionirati: uloga udruga proizvođača

sredina koja nedostaje: fragmentacija i polarizacija gospodarstava

Jedna od najvećih prepreka koje Hrvatska mora nadvladati u razvoju ruralnih područja jest stagnacija struk-

ture poljoprivrednih gospodarstava u zemlji. Slično stanju u nekoliko novih država članica Unije, i u Hrvat-

skoj je većina kapaciteta u obliku poluodrživih malih gospodarstava, uz mali broj bivših zadruga koje su

danas u privatnom vlasništvu i rastu veličinom i snagom. Ono što nedostaje su tradicionalna poljoprivredna

gospodarstva srednje veličine, koja predstavljaju okosnicu europske poljoprivrede.

Od 181.000 gospodarstava u Hrvatskoj, slijedom analize pripremljene za Istraživanje Europske unije o struk-

turi poljoprivrednih gospodarstava iz 2007. godine, 27% gospodarstava generiralo je operativnu dobit od

manje od 1.200 eura godišnje, unatoč tome što pokrivaju jednu petinu zaposlenih u poljoprivredi. Od onih

gospodarstava koje zarađuju više od te granične vrijednosti, 47% imalo je manje od jedne osobe angažirane

na puno radno vrijeme, na 69% gospodarstava obrađivalo se manje od pet hektara, a 58% gospodarstava

18


Površina, ha Broj gospodarstava Zemljište, ha % gospodarstava Zemljište, %

<1 38.884 18.082 26,1 1,8

≥1 do <3 48.833 92.128 32,7 9,1

≥ 3 do <10 45.318 236.284 30,4 23,4

≥10 do <20 8.272 113.180 5,5 11,2

≥20 do <70 6.226 223.564 4,1 22,2

≥70 do <10,000 1.587 285.307 1,05 28,3

≥10,000 3 40.325 0,002 4,0

Izražena dualna struktura hrvatske poljoprivrede predstavlja nasljeđe posebnosti iz socijalističke prošlosti, a tu

situaciju dodatno su zakomplicirali tragični poremećaji tijekom rata. No, ni tijekom zadnjeg proteklog desetlje-

ća nisu ostvarena poboljšanja. Diljem Unije razvidan je trend konsolidacije, naročito kad je riječ o nekim novim

državama članicama, pri čemu je u Bugarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj došlo do oštrog pada broja gospodarsta-

va. U Hrvatskoj preliminarni rezultati popisa poljoprivrednih gospodarstava iz 2010. godine čak daju naslutiti

da broj gospodarstava raste. Premda je riječ o administrativnoj anomaliji prije nego o stvarnom trendu, konso-

lidacija se ne odvija.9 Štoviše, postotak zaposlenih u poljoprivredi i njezin udio u ekonomiji rastu, unatoč tome

što su ti pokazatelji već visoki u usporedbi s drugim zemljama Europske unije.

visoka koncentracija poljoprivrednih potpora

Prethodno opisane osebujnosti uzrokovane su trima nezdravim i neodrživim faktorima. Prvi faktor jest hrvatski

sustav visokih i izrazito tržišno narušavajućih poljoprivrednih subvencija. U većini novih država članica pridruži-

vanje Uniji podrazumijevalo je značajan porast subvencija za poljoprivrednike. U Hrvatskoj, koja može ostvariti

izravna plaćanja u iznosu do 373 milijuna eura godišnje počevši od srpnja 2013. godine ukoliko odluči nadopu-

niti sredstva Unije do dopustivog maksimuma, to bi podrazumijevalo manji pad subvencija za poljoprivrednike,

barem u usporedbi s iznosom isplaćenim 2009. godine kad su izravna plaćanja ukupno iznosila 386 milijuna eura.

No, realna plaćanja za 2011. i 2012. godinu bila su zbog proračunskih ograničenja značajno niža (u prosjeku oko

26% niža od razine iz 2009. godine). Plaćanja će vjerojatno ostati niža i nakon pridruživanja Hrvatske Uniji, budući

da državni proračun za 2013. godinu daje naslutiti kako se puni dostupni kapacitet neće iskoristiti. Hrvatske pro-

izvodne subvencije često su se politički opravdavale kao oblik potpore malim poljoprivrednicima u nezavidnom

položaju, koji omogućuje tim poljoprivrednicima da zadrže zemlju umjesto da je prodaju onima koji se nastoje

7 Istraživanje o strukturi hrvatskih poljoprivrednih gospodarstava, 2007. http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Farm_structure_in_CroatiaPopis poljoprivrede 2010., provizorni rezultati, Eurostat.

8 Podaci ARKOD/LPIS, 2011.9 http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Agricultural_census_2010_-_provisional_results.

Izvor: izračun autora na temelju podataka Agencije za plaćanja za 2011. godinu.

polarizirana struktura HrvatskiH gospodarstava

bilo je manje ili više održivog tipa, na kojima se proizvodi uglavnom za obiteljsku potrošnju. Čak 97% poljo-

privredne radne snage sastojalo se od članova obitelji.7 Drugim riječima, maksimalno 18% postojećih gos-

podarstava u Hrvatskoj komercijalno je održivo ili uopće aktivno. Podaci agencije nadležne za financijske

potpore Europske unije pokazuju da 90% gospodarstava raspolaže tek jednom trećinom poljoprivrednog

zemljišta. Na drugoj strani skale, 1% poljoprivrednih gospodarstava ima na raspolaganju više od 70 hektara,

no na tih nešto više od 1.500 gospodarstava otpada još jedna trećina zemljišta. Štoviše, najvećih 30 gos-

podarstava u zemlji raspolažu s 10% površine od milijun hektara registriranog poljoprivrednog zemljišta u

Hrvatskoj, pri čemu na najveća tri gospodarstva otpada čak 4% zemljišta.8

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Farm_structure_in_Croatia

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Agricultural_census_2010_-_provisional_results

19


proširiti i komercijalizirati. No, najznačajniji učinak subvencija odrazio se u visokoj i tržišno narušavajućoj razini

potpore velikim poljoprivrednim kompanijama, čime su umjetno povišene njihove ionako visoke stope rasta.

Raspon potpora za velike poljoprivredne kompanije može se vidjeti u usporedbi korisnika izravnih plaćanja

diljem Unije. U Hrvatskoj se 15% plaćanja odnosi na gospodarstva koja godišnje zaprimaju više od 500.000

eura. Gledajući na drugi način, tek 1% korisnika prima 34% ukupnog iznosa izravnih plaćanja – a pritom

samo 0,2% korisnika zaprima 25% iznosa. U Europskoj uniji jedino Češka i Slovačka imaju veći udio plaćanja

skupini s najvećim iznosima potpore, zbog svoje strukture kojom dominiraju vrlo velika poljoprivredna gos-

podarstva. No, diljem skupine EU-27 može se uočiti kako tek 3% svih plaćanja odlazi najvećim gospodarstvi-

ma koja zaprimaju više od 500.000 eura. Usredotočenost Hrvatske na potporu domaćim poljoprivrednicima

i poljoprivredno-prehrambenim proizvođačima pred pridruženje Uniji bio je svjestan izbor politike, usmje-

ren na jačanje domaće proizvodnje hrane kako bi se osiguralo da velike kompanije prežive slobodnu tržišnu

konkurenciju nakon potpunog otvaranja granica. No, “sredina koje nema” u Hrvatskoj zapravo ukazuje na to

da mjere ni približno nisu uspjele stvoriti okosnicu potencijalno održivih obiteljskih gospodarstava u zemlji

i dovesti do smanjenja uvoza hrane; štoviše, učinak im je bio suprotan. Smanjile su kapacitete svih poljopri-

vrednika za rast i opskrbu domaćeg tržišta hranom, osim onih najvećih, time što su ojačale kompanije koji-

ma je i prije toga išlo dobro, a te su kompanije onda mogle istisnuti domaće konkurente skromnije veličine.

Uzmimo primjer hrvatskog svinjogojstva, u kojemu su subvencije do te mjere bile koncentrirane na velike pro-

izvođače da je niz manjih poduzetnika u svinjogojstvu odlučio napustiti sektor. Od 116.000 poljoprivrednika

koji su držali svinje 2009. godine, njih manje od 0,5% dobilo je subvencije za tov i klanje – a samo tri kompanije

primile su gotovo 60% ukupnog iznosa subvencija. Cilj je bio potaknuti poljoprivrednike u svinjogojstvu da

dosegnu dansku razinu konkurentnosti – a rezultat je bio pritisak na sektor i jačanje uvoza. Danas se većina

hrvatskih salama i kobasica, kao i 92% pršuta, proizvodi od uvoznog svinjskog mesa iz Unije.

Vrsta izravnih plaćanja

Korisnici Iznos potpore

Pokrivenost Broj korisnika HRK % Ø HRK/korisniku

Najvećih 1% prima više potpora od najmanjih 50%

Tov goveda

Najvećih 1% 37 116.829.186 69% 3.157.546

Najmanjih 50% 1.836 5.367.272 3% 2.923

Total 3.672 169.950.130 100% 46.283

Krmače

Najvećih 1% 28 15.393.774 49% 548.016

Najmanjih 50% 1.405 4.208.088 13% 2.996

Ukupno 2.809 31.178.874 100% 11.100

Maslinovo ulje

Najvećih 1% 5 1.447.818 48% 286.697

Najmanjih 50% 253 305.002 10% 1.208

Ukupno 505 3.031.295 100% 6.003

Mlijeko *

Najvećih 1% 114 97.276.134 34% 854.199

Najmanjih 50% 5.694 22.204.279 8% 3.900

Ukupno 11.388 287.484.088 100% 25.244

Šećerna repa

Najvećih 1% 10 10.706.955 35% 1.102.673

Najmanjih 50% 486 3.330.620 11% 6.860

Ukupno 971 30.453.736 100% 31.363

Mliječne krave

Najvećih 1% 77 15.308.770 28% 198.403

Najmanjih 50% 3.858 4.429.141 8% 1.148

Ukupno 7.716 54.680.832 100% 7.087

distribucija izravniH plaćanja


Izvor: vlastita analiza na temelju podataka Agencije za plaćanja – prije završnog odobrenja plaćanja, siječanj 2013.* Projekcija za cijelu godinu temeljena na plaćanjima za razdoblje srpanj-prosinac

Slavonija je poznata po kulenu, tradicionalnoj pikantnoj kobasici koja se proizvodi sporim postupkom koji

uključuje samo najbolje dijelove zrele svinje, a na temelju obiteljskih recepata koji se već generacijama

prenose s koljena na koljeno. No, kako su prije nekoliko godina vodeći hrvatski proizvođači mesa počeli

proizvoditi velike količine jeftinijih i nekvalitetnijih verzija te kobasice za masovno tržište, dok su se mali

proizvođači istodobno borili za opstanak, činilo se da bi izvorni kulen mogao i nestati s tržišta.

To je predstavljalo osnovu osnivanja Udruge Slavonski domaći kulen – kulin koja okuplja proizvođače kulena, a da-

nas u svojim redovima ima 132 mala proizvođača iz četiri županije diljem Slavonije. Ključni izazov te udruge danas

je sljedeći: kako doći do dovoljnih količina prikladne svinjetine kako bi se pokrila potražnja, unatoč cijeni od pri-

bližno 30 eura za kilogram kulena. “Sve dok proizvodimo vrhunsku kvalitetu, ne možemo proizvesti dovoljno”, kaže

Zdenko Perakić, član udruge i jedan od njezinih najboljih pet proizvođača. Udruga je danas u završnim fazama

stjecanja statusa “zaštićenog zemljopisnog podrijetla” za tržište Unije, što će im omogućiti ekskluzivno korištenje

naziva Slavonski kulen. Stotinjak proizvođača nada se da će taj status u godinama koje dolaze uspjeti nadograditi

do razine “izvornosti”, ukoliko pronađu dovoljno lokalnih uzgajivača tradicionalne crne slavonske svinje.

Do stvaranja udruge došlo je zahvaljujući zajedničkim naporima nekolicine entuzijasta. Jedan od njih bio je pro-

fesor Damir Kovačić, zagrebački agronom inspiriran načinom na koji mala obiteljska gospodarstva u Austriji i Italiji

postižu uspjehe proizvodeći i tržišno plasirajući visokokvalitetne lokalne prehrambene proizvode. Bio je tu i An-

drija Matić, dinamični vodeći čovjek ureda za poljoprivredu Vukovarsko-srijemske županije, koji je pružio početna

financijska sredstva u svrhu osiguranja logističke potpore za proizvođače kulena, uključujući putne troškove za

trgovinske sajmove u inozemstvu, a naročito je važno bilo osigurati mjesto na kojem su se akteri mogli redovito

sastajati, graditi povjerenje i dogovoriti o tome koja od niza malih varijacija u postupcima proizvodnje treba posta-

ti kodificirani standard za izvorni Slavonski kulen (ili kulin, budući da su se dogovorili kako će usvojiti obje jezične

varijante naziva u svrhu dobivanja zaštićenog statusa na razini Europske unije).

konkurentne niše: vrhunski proizvodi, vrhunske cijene

Vrsta izravnih plaćanja

Korisnici Iznos potpore

Pokrivenost Broj korisnika HRK % Ø HRK/korisniku

Najmanjih 50% prima više potpora od najvećih 1%

Ovce i koze

Najvećih 1% 102 3.453.358 5% 33.714

Najmanjih 50% 5.122 11.838.694 18% 2.312

Ukupno 10.243 67.638.889 100% 6.603

Telad

Najvećih 1% 247 14.976.449 11% 60.604

Najmanjih 50% 12.356 23.399.637 17% 1.894

Ukupno 24.712 134.637.344 100% 5.448

Duhan

Najvećih 1% 11 3.188.138 5% 280.893

Najmanjih 50% 568 6.713.889 10% 11.831

Ukupno 1.135 64.778.271 100% 57.073

20


21

konkurentne niše: vrhunski proizvodi, vrhunske cijene

Dosad je dogovor o tim standardima bio i maksimum uzajamne suradnje koji su poljoprivrednici uspjeli postići. G.

Perakić navodi kako suradničko ponašanje nije prirodni obrazac djelovanja poljoprivrednika, budući da su mnogi

od njih imali negativna iskustva u radu sa zadrugama tijekom niza desetljeća. Unatoč tome, nadvladavanje te re-

zerviranosti u pogledu suradnje moglo bi biti presudno kako bi se poljoprivredne aktivnosti malih gospodarstava,

s dodanom vrijednošću i pripadajućom proizvodnjom hrane, mogle pretvoriti u održive poslovne pothvate, pri

čemu je moguće i stvarati radna mjesta u ruralnim područjima. Poslovne aktivnosti u vezi s kulenom mogle bi tako

biti deseterostruko veće nego što su danas, smatra g. Perakić, pri čemu bi se mogle stvoriti stotine radnih mjesta

za uzgajivače i proizvođače visokokvalitetnog svinjskog mesa. Mogao bi se čak pojaviti interes i među mladima

za vođenje takvih poslovnih pothvata, budu li u tome vidjeli prosperitetnu budućnost. Nasuprot tom primjeru,

velikim slavonskim površinama pod žitom potreban je tek jedan zaposlenik na svakih stotinu hektara.

Tri su područja u kojima bi veća suradnja među poljoprivrednicima mogla imati smisla. Poljoprivrednici žele

imati vlastitu, posebnu klaonicu, u kojoj će vrijediti manje zahtjevni standardi od onih koji vrijede za velike

industrijske klaonice, no u kojoj će se obrada svinjskog mesa ujedno odvijati pažljivije, kako bi se osiguralo da

u mišićnom tkivu ne bude krvi, budući da to čini meso nepogodnim za kobasice vrhunske kvalitete. U drugim

državama članicama Unije postoje iznimke te vrste za manje proizvođače, što odobrava nacionalna vlada,

pri čemu se pažljivo prate veterinarski i higijenski standardi kako bi se osigurala izvozna dozvola. Financijska

potpora Unije mogla bi pripomoći u financiranju male klaonice (bude li vlada surađivala s proizvođačima na

uspostavi posebnih standarda), no poljoprivrednici bi trebali sudjelovati u sufinanciranju troškova.

Drugo područje suradnje bio bi marketing, i to ne samo za uobičajeni izvoz, nego i za “tihi izvoz” – zajedničku

prodaju proizvoda turističkim kapacitetima, u kojima je potražnja za visokokvalitetnim lokalnim proizvodima izra-

žena, kao što su, međutim, izražena i ograničenja u smislu konzistentne opskrbe ovakvom vrstom proizvoda, naro-

čito u velikom opsegu. Dodatno područje suradnje moglo bi se pronaći u zajedničkoj podršci za uzgoj slavonskih

svinja na nekim uključenim gospodarstvima.

Hrvatska ima nekoliko vrlo velikih industrijskih gospodarstava koja će se uspjeti izboriti za svoje mjesto u okviru

konkurencije u Uniji i bez tuđe podrške. No, ujedno ima i tisuće malih proizvođača koji bi mogli ostvariti sjajne

uspjehe u nišama s visokim cijenama proizvoda, pri čemu bi se mogla stvarati radna mjesta, ali i temelji za regene-

raciju ruralnih zajednica – i to tek uz skromnu podršku i ohrabrenje.

Ono što je danas potrebno u kontekstu pridruženja Europskoj uniji jest otvorena rasprava o viziji Hrvatske za

sektor poljoprivrede, kao i o viziji, načelno gledajući, za ruralno gospodarstvo u cjelini. Je li uopće racionalno

pružati podršku malim poljoprivrednicima, i što će se dogoditi ukoliko oni nestanu? Na koji način Hrvatska

može identificirati i podržavati manja gospodarstva koja su sposobna za tržišne aktivnosti? Postoje li niše

vrhunske kvalitete s dodanom vrijednošću u kojima bi se manji hrvatski poljoprivrednici mogli natjeca-

ti kvalitetom? Kako vlada može pomoći poljoprivrednicima da kupuju zemlju, moderniziraju tehnologiju i

ostvaruju rast?

22


izostanak funkcionalnog tržišta poljoprivrednog zemljišta

Jedan važan način kako ostvariti pomak odnosi se na uklanjanje drugog nezdravog uzroka stagnacije – a

riječ je o nepostojanju učinkovitog i transparentnog tržišta zemljišta. Bez mehanizma putem kojeg je mogu-

će otvoreno i po transparentnim cijenama kupovati i prodavati zemljište, aktivnim manjim poljoprivrednici-

ma u Hrvatskoj bit će gotovo nemoguće osigurati pristup zemljištu i širiti se, unatoč velikim površinama ne-

iskorištenog poljoprivrednog zemljišta, dok će neaktivnim poljoprivrednicima biti jednako teško prodavati

zemlju po prikladnoj cijeni. Jedna prepreka tome ogleda se u nesređenim zemljišnim knjigama, pri čemu

je samo manji postotak usklađen s katastrom, dobrim dijelom zbog neriješenog pitanja vlasništva. Druga

prepreka ogleda se u neiskorištenom poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu, preostalom nakon

nestanka PIK-ova prije 25 godina. Oko 30% tog zemljišta i dalje se koristi bez natječaja, što je praksa koju se

tijekom proteklog desetljeća “iznimno” dopuštalo svake godine. Tijekom vremena dio tog zemljišta predan

je na korištenje privatnim kompanijama u vidu koncesija, bez natječaja. Najveća takva kompanija, Agrokor,

preuzeo 2010. poljoprivrednu tvrtku Vupik, dobivši tako mogućnost korištenja oko 7.000 hektara državnog

zemljišta. Ta kompanija već je prije toga, 2005. godine, bila kupila gubitaško i dugovima opterećeno podu-

zeće Belje, što je sa sobom donijelo mogućnost korištenja približno 20.000 hektara, kao i nekoliko drugih

poljoprivrednih kapaciteta.

Prodaja i jednokratna rješenja riješila su jedan problem: što učiniti s velikim gubitaškim i zaduženim gospo-

darstvima i njihovim zaposlenicima – no riječ je o kratkoročnom rješenju koje zapravo otežava dugoročne

probleme. Povrh toga, problematičan je i manjak transparentnosti u većini transakcija dodjeljivanja državnog

poljoprivrednog zemljišta dostupnih podataka o tome koliko je zemljišta koje razine kvalitete dano u zakup ili

prodano, i po kojoj cijeni, kao i o tome koliko je iskoristivog poljoprivrednog zemljišta doista na raspolaganju.

Prema novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, usvojenom u ožujku 2013. godine, vlada je zabranila

daljnju prodaju zemljišta u državnom vlasništvu i oslanja se isključivo o dugoročni zakup, kako bi se izbjegle

špekulacije izvana i navala stranaca na kupnju zemljišta. No, ukoliko se ne provedu podzakonski akti kako je

predviđeno i ne potakne se transparentnost i rast manjih gospodarstava, a ne samo velikih, ovim zakonom

zapravo će se održati zamrznuto nasljeđe socijalizma i pružit će se nepravedna prednost velikim monopoli-

stičkim opskrbljivačima, sprječavajući pritom stvaranje zdravije strukture. Pročišćavanjem zemljišnih knjiga i

rješavanjem vlasničkih odnosa, kao i usmjeravanjem na evoluciju funkcionalnog i transparentnog zemljišnog

tržišta za privatno zemljište i ono u državnom vlasništvu, Hrvatska bi brzo mogla ostvariti pomak u smislu

rješavanja neodrživih gospodarstava i jačanja konkurentnosti aktivnih malih gospodarstava, čime bi se stvorili

solidni ekonomski temelji za ruralne regije, na kojima bi se onda moglo nastaviti s jačanjem diverzifikacije.


23

Kad je Dukat, najveća kompanija za proizvodnju mliječnih proizvoda u Hrvatskoj, u veljači 2013. godine privre-

meno prestala s otkupom mlijeka od niza proizvođača, slijedom otkrivene visoke razine aflatoksina, bio je to tek

najnoviji u seriji udaraca poljoprivrednicima u sektoru mljekarstva koji su ih tijekom proteklih nekoliko godina

brojčano desetkovali. Sam skandal, uzrokovan kontaminiranim krmivom, zastrašio je potrošače i ujedno razotkrio

slabosti u hrvatskom kontrolnom sustavu, što je potaknulo određena poboljšanja. No, za mnoge poljoprivrednike

bila je to kap koja je prelila čašu i dovela do prekida poslovnih aktivnosti.

Namjere su bile dobre. Vladin operativni program za sektor mliječnih proizvoda, uveden 2005. godine, imao je

za cilj potaknuti poljoprivrednike u sektoru da ulažu u modernu opremu i krave kako bi mogli proizvoditi veće

količine mlijeka, čime bi se smanjila potreba za uvozom mliječnih proizvoda, a ujedno povisila kvaliteta na razinu

standarda Unije. U tom procesu Hrvatska bi mogla poticati stvaranje novih velikih mliječnih farmi, umjesto tradici-

onalnih malih gospodarstava koncentriranih u središnjem dijelu zemlje.

Poljoprivrednici su imali pravo na povoljne zajmove za kupnju opreme i grla, kao i do besplatnih savjetodavnih

usluga, na temelju poslovnih planova u kojima su uočljivu ulogu igrale visoke cijene mlijeka (dobrano iznad razina

u Europskoj uniji), kao i visoke subvencije. Neposredni rezultati bili su ohrabrujući. Godine 2003. samo je jedna

četvrtina mlijeka ispunjavala standarde Unije, no do 2009. godine taj se udio povećao na gotovo 80%. Broj dobav-

ljača mlijeka pao je za više od polovice, na 24.000 dobavljača, no zato se količina proizvedenog mlijeka u prosjeku

utrostručila, a Hrvatska je zabilježila vrhunac isporuke mlijeka od 675.000 tona, što je predstavljalo povećanje od

25% u usporedbi s 2003. godinom. Činilo se, barem po podacima, kako su rezultati sjajni. No, nevolje su počele

kad su počele opadati i cijene mlijeka i subvencije, s dolaskom krize koja je utjecala na potražnju diljem Europe.

Odjednom su rate kredita postale veće od prihoda.

Reakcija vlade bila je uvođenje novih intervencijskih mehanizama, s dodatnim plaćanjima za svaku isporučenu

litru mlijeka. No, bez ikakvih ograničenja za ova plaćanja, glavnina od nekoliko stotina milijuna kuna završila je

u najvećim poljoprivrednim kompanijama kojima ta sredstva nisu bila nužno potrebna – a ne kod manjih poljo-

privrednika koji su se mučili u nastojanjima da ostvare rast. Godine 2012. intervencijska plaćanja su zaustavljena,

cijene mlijeka ponovo su pale, mnogi poljoprivrednici krenuli su najprije u štrajk, a zatim put stečaja i slanja krava u

klaonicu. Krajnji rezultat: isporuke mlijeka do 2012. godine pale su za 11% u usporedbi s vrhuncem iz 2009. godine,

unatoč dodatnim subvencijama u razdoblju od 2009. do 2011. godine u iznosu od 642 milijuna kuna. Preostalo je

tek 12.000 dobavljača, samoopskrbnost u sektoru mlijeka pala je s vrhunca od 92% na manje od 90%, a gravitacij-

sko središte mliječne industrije preselilo se iz središnje Hrvatske na velika gospodarstva istočne Slavonije. Osječko-

baranjska županija od 2003. godine gotovo je utrostručila proizvodnju mlijeka.

Zahvaljujući problemu s aflatoksinima, taj silazni trend najvjerojatnije se dodatno ubrzao. Sve u svemu, unatoč

iznimno visokoj potpori u prethodnom razdoblju, poljoprivrednici u mliječnom sektoru u Hrvatskoj, već suočeni

s brojnim problemima, suočit će se i s punom snagom konkurencije u vidu ključnih proizvođača mlijeka u Uniji, u

kontekstu najniže razine subvencija u nizu godina, visoke zaduženosti, kao i oštro polarizirane strukture, pri čemu

postoji manji broj velikih proizvođača i velik broj malih proizvođača, s vrlo malo aktera u sredini.

podrška hrvatskoj mliječnoj industriji:dobre namjere, dvojbeni rezultati, bačen novac

24


problem jaza između proizvođača, prerađivača, trgovaca i potrošača: prekinuti vrijednosni lanci u Hrvatskoj

Treći nezdravi element koji utječe na održavanje usitnjene i polarizirane strukture poljoprivrednih gospodarstava

u Hrvatskoj jest jaz između goleme većine gospodarstava i njihovih prirodnih partnera i kupaca: prerađivača po-

ljoprivrednih proizvoda i prehrambene industrije, maloprodajnih aktera, organiziranih tržišta i turističkog sektora.

Manjak višestrukih vrijednosnih lanaca „od farme do stola“ izravna je posljedica dezintegracije PIK-ova, koji su sami

po sebi bili vertikalno organizirani lanci. Kompanije poput Agrokora i Gavrilovića iznova su stvorile te veze kup-

njom pojedinih elemenata u lancu od maloprodajnog sektora do farme, kao i nekih ulaznih elemenata. Taj pristup

funkcionira za one koji su uključeni u lanac, no ujedno isključuje golemu većinu hrvatskih gospodarstava, bloki-

rajući razvoj suvremenijih organizacijskih oblika diljem poljoprivredno-prehrambenog sektora. Lokalna i središnja

vlast pritom pružaju malo podrške u smislu stvaranja novih veza, a isto vrijedi i za prehrambeni i maloprodajni sek-

tor, pri čemu nema ni angažmana samih poljoprivrednika u smislu udruživanja koje bi im omogućilo da postanu

dovoljno snažni i stvaraju te veze „odozdo“.

Jedna posljedica za Hrvatsku jest ta da, unatoč velikom broju poljoprivrednika i visokim subvencijama osmišlje-

nima za poticanje proizvodnje, zemlja svejedno uvozi osnovne namirnice poput mlijeka, mesa i povrća iz Nje-

mačke, Italije, Nizozemske, Austrije (vidi tablicu na str. 25). Prehrambeni neto uvoz među najvišima je u Europi,

unatoč visokom postotku resursa posvećenih u poljoprivredi,10 a situacija bi se mogla dodatno pogoršati nakon

pristupanja Uniji, s obzirom na činjenicu da će izvoz u zemlje u sklopu CEFTA-e, poput Bosne i Hercegovine (na

koju se trenutno odnosi 30% izvoza hrane), biti podvrgnut trgovinskim barijerama, dok će uvoz iz Europske unije

biti posve slobodan.

Hrvatski prerađivači poljoprivrednih proizvoda snažno se oslanjaju na uvezene sirovine, pri čemu je teško

prekinuti taj začarani krug. Kompanije u sektoru proizvodnje hrane žale se da ne mogu pronaći proizvođače

koji bi bili u stanju isporučiti dovoljne količine sirovina koje ispunjavaju standarde Unije. Povrh toga, visoko

porezno opterećenje i visoki ulazni troškovi u Hrvatskoj podrazumijevaju da je uvezena hrana često jeftinija

od hrane koju su hrvatski poljoprivrednici u stanju proizvesti, pridržavajući se važećih standarda.

Čak i tamo gdje se proizvode sjajni proizvodi, ti se proizvodi često se ne prerađuju. Kao primjer možemo

uzeti mandarine iz doline Neretve, koje se u znatnoj mjeri subvencioniraju i prodaju, no ne pretvaraju se

u marmelade, niti se koriste na inovativnije načine, u širokom rasponu proizvoda od slatkiša do krema za

lice. Tržišta za poljoprivrednike niknula su u nekoliko manjih gradova, uz izravnu prodaju proizvoda, no

gledajući u cjelini, urbani potrošači u Hrvatskoj na kraju najčešće kupuju uvozne proizvode lošije kvalitete u

supermarketima, zbog toga što im nisu dostupni lokalni proizvodi.

Međutim, istinska tragedija kad je riječ o vrlo malim i usitnjenim hrvatskim poljoprivrednim gospodarstvi-

ma ogleda se u sljedećem: ukoliko se ta gospodarstva ne integriraju u proizvodne, maloprodajne ili izvozne

lance, nikad neće ostvariti ulogu temeljnih elemenata za obnovu ruralnih područja u Hrvatskoj. Iskoristi li

Hrvatska na kvalitetan način prilike koje joj se pružaju slijedom članstva u Uniji, onako kako je to učinila

Poljska, bit će u mogućnosti usredotočiti se na to da osigura mogućnosti za rast i uspjeh gospodarstava, kao

katalizatora šireg ruralnog razvoja. Ukoliko se o koristima ne promisli dovoljno temeljito, bit će izgubljena

šansa za zaustavljanje ruralne depopulacije i daljnje razgradnje ruralnih struktura. U idućem poglavlju po-

zabavit ćemo se potencijalnim učincima pristupanja Uniji, kao i potencijalom da se iskoristi glavnina prilika

koje se pružaju u ruralnim područjima.

10 Neobičan fenomen da je neka zemlja s visokim udjelom poljoprivrednika u radništvu te visokim udjelom poljoprivrede u BDP-u i isto-dobno i veća neto uvoznica hrane od zemalja s manjim poljoprivrednim sektorom dobro je poznat iz zemalja u razvoju i pokazatelj je manjka učinkovitosti u poljoprivrednom sektoru.

25


Zemlja Izvoz hrane kao % uvoza Neto trgovinska razmjena (USD/stanovniku)

Danska 165 1.174

Nizozemska 165 1.663

Mađarska 159 235

Irska 147 763

Francuska 128 198

Poljska 124 70

Španjolska 120 115

Bugarska 115 44

Litva 114 117

Belgija 112 348

Austrija 96 -56

EU, (isključena unutarnja trgovina) 91 -19

Njemačka 85 -136

Italija 82 -120

Češka 74 -167

Latvija 72 -225

Estonija 67 -333

Grčka 61 -279

Hrvatska 57 -212

Slovenija 57 -511

Rumunjska 55 -111

Slovačka 55 -248

Portugal 53 -361

Finska 48 -423

Švedska 48 -526

Ujedinjeno Kraljevstvo 43 -468

samodostatnost u sektoru Hrane, 2006. – 2010. godine

Izvor: vlastita analiza na temelju podataka organizacije za hranu i poljoprivredu (FAo), obuhvat: poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, ožujak 2013.

U Hrvatskoj se često navodi kako bi poljoprivreda mogla predstavljati drugu ekonomsku okosnicu zemlje nakon

turizma, koji je 2012. godine BDP-u pridonio približno 15,5%.11 Po mišljenju mnogih, riječ je zapravo o roman-

tičnom mitu, budući da su trendovi takvi da se udio poljoprivrede u ekonomiji smanjuje s modernizacijom. No,

turizam i poljoprivreda mogu unatoč tome simbiotski surađivati kako bi se stvarala nova radna mjesta i pristojni

prihodi u ruralnim područjima. Jedan put kako doći do toga jest agroturizam, pri čemu obitelji aktivne u poljopri-

vredi dopunjuju svoje prihode na način da se šire u sektor turističkih usluga – taj pristup dobro se razvija u Istri, a

počinje se kvalitetno razvijati i u Dalmaciji. Jednako važna, no danas ujedno i relativno rijetka, jest bliska tržišna

veza između hrvatskih poslovnih aktera u sektoru turizma s jedne strane: turističkih kompleksa, nacionalnih par-

kova, hotela, i tome slično; te gospodarstava i drugih ruralnih poslovnih aktera s druge strane.

Kako bismo uvidjeli potencijal tog pristupa, možemo razmotriti primjer Nikoline Anić, vlasnice sirarskog

OPG-a Anić iz Krasnog. Gospođa Anić i njen suprug jedini su djelatnici u obiteljskom gospodarstvu koje je

vlasnica razvijala tijekom proteklog desetljeća. Danas imaju 18 krava muzara i proizvode 3.300 kilograma

sira godišnje. Mnoge druge mljekarske farme koje su tijekom proteklog desetljeća zajedno s gđom Anić

sudjelovale u tečajevima na temu proizvodnje sira u međuvremenu su napustile taj vid proizvodnje i vratile

su se na proizvodnju mlijeka, koje ima jasno definirano tržište. No, gospodarstvo Anić oko 60% svog sira

prodaje na samom gospodarstvu, zahvaljujući sjajnom odnosu s obližnjim Nacionalnim parkom Sjeverni

Velebit, iz kojega u obiteljsko gospodarstvo upućuju mnoge turiste.

Usporedimo to iskustvo s iskustvom Mirande Paić, vlasnice Skradinskih delicija, gdje se proizvode proizvo-

di od badema. Gđa Paić dobila je pravo na korištenje etikete “Izvorno hrvatsko”, kao i nagradu za najbolji

suvenir županije 2008. i 2011. godine te nagradu UNDP-a za jedno od najboljih agroturističkih imanja u

Dalmaciji. Poput gospodarstva Anić, i gospodarstvo gđe Paić nalazi se u blizini četiriju nacionalnih parkova

koji, međutim, nisu prepoznali njen proizvod. Nacionalni park Krka, primjerice, godišnje posjećuje 700.000

turista, no ti turisti ne mogu kupiti njezine proizvode unutar parka.

U čemu je problem? Tri su iznimno velika ograničenja kad je riječ o stvaranju kvalitetnih i funkcionalnih

opskrbnih lanaca između malih proizvođača i velikih turističkih organizacija: riječ je o količini, dosljednoj

kvaliteti te cijeni. Učestao prigovor, od kupaca iz nacionalnih parkova do onih iz golemih turističkih kom-

pleksa poput šibenskog Solarisa, jest taj da se mali proizvođači nisu u stanju okupiti kako bi jamčili dovoljne

količine proizvoda. da njihova kvaliteta varira od pošiljke do pošiljke te da su mnogi mali proizvođači ne-

skloni smanjiti cijene za velike narudžbe. Time postaje daleko lakše i jednostavnije uvoziti suvenire iz Kine,

a prehrambene proizvode kupovati od velikih dobavljača (to naročito vrijedi za organizacije u državnom

vlasništvu, poput nacionalnih parkova, koje ujedno moraju ispunjavati pravila o javnoj nabavi).

Unatoč tome, kako pokazuje i primjer sirane Anić, postoje načini kako zaobići ta ograničenja – a tu je uglav-

nom riječ o stvaranju funkcionalnih mreža kako bi se skupine aktera mogle sastati i pronaći rješenja koja kori-

ste svima. Tako, primjerice, menadžer zadužen za pitanja nabave iz Solarisa navodi kako su u tom turističkom

kompleksu shvatili koliko je bitno stranim gostima osigurati dostupnost visokokvalitetnih lokalnih proizvoda,

koje Solaris može brendirati kao vlastite proizvode. Solaris je tako počeo intenzivnije surađivati s lokalnim

proizvođačima, pa je, primjerice, nedavno s MasVinom potpisao ugovor o nabavi ekološkog maslinovog ulja

u bačvama, čime je to gospodarstvo na kojem se proizvodi vino i ulje dobilo pouzdan izvor prihoda, unatoč

nižim cijenama, a gosti turističkog kompleksa zauzvrat mogu uživati u proizvodu koji osvaja nagrade. Ključ ka-

ko stvoriti više rješenja za Hrvatsku koja koriste svima uključenima leži u poticanju stvaranja mreža i platforme

koja će omogućiti kupcima i dobavljačima da nađu zajednički jezik i osmisle kreativna rješenja.

kako bolje iskoristiti turizam: izgradnja veza s ruralnim gospodarstvom

11 Podaci Svjetske banke, lipanj 2013.


26

27


kako bolje iskoristiti turizam: izgradnja veza s ruralnim gospodarstvom 2

vElIKa PRIlIKa: što bI

PRIstUPanjE EURoPsKoj UnIjI

moglo značItI za HRvatsKU

28


29

PoGlAvlJE 2 - velika prilika: što bi pristupanje Europskoj uniji moglo značiti za HrvatskuPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

PoglavljE 2 Velika prilika: što bi pristupanje Europskoj uniji moglo značiti za HrvatskuČlanstvo u Europskoj uniji pruža Hrvatskoj jedinstvenu priliku da se izravno pozabavi izazovima svog rural-

nog gospodarstva. Mnogi građani boje se da bi pridruženje Uniji moglo uništiti hrvatske poljoprivrednike i

proizvođače hrane otvaranjem vrata većoj konkurenciji, čime bi se dodatno pogoršao egzodus iz ruralnih

područja. Stoga ti građani zagovaraju nastavak zaštite i potpore domaćim proizvođačima. No, ta vrsta zašti-

te pridonijela je kontinuiranoj fragmentaciji poljoprivrednog sektora te stagnaciji ruralnog gospodarstva.

Umjesto toga, Hrvatska treba osmisliti svježi pristup stvaranju uspješnog ruralnog gospodarstva.

Pristupanje Uniji donosi i pritiske i poticaje za provedbu takvih promjena. Nema dvojbe da će članstvo u

Uniji uvesti snažniju konkurenciju na hrvatsko tržište, koje je još uvijek relativno zaštićeno. To članstvo ujed-

no će preobraziti sustav izravnih potpora za poljoprivrednike i sustav tržišnih intervencija, uvest će značajnu

razinu financijskih potpora u sferu ruralnog razvoja kako bi se mali i održivi poljoprivrednici uveli u tržišno

gospodarstvo, a ujedno će i podrazumijevati poticanje diverzifikacije ruralnog gospodarstva, uz podršku

akcijama “odozdo prema gore” u ruralnim područjima.

U ovom poglavlju razmotrit ćemo načine na koje bi te promjene mogle utjecati na Hrvatsku, ograničenja

koja valja nadvladati kako bi se iskoristile potencijalne povoljne posljedice pridruženja, kao i pitanje kako

Hrvatska može iskoristiti financijsku potporu, ali i iskustva drugih država članica, kako bi izašla iz začaranog

kruga dugoročnog zaostajanja ruralnih sredina.

rezultati pregovora s eu:što Hrvatska dobiva, i kako to izgleda u usporedbi s drugim državama članicama

Unatoč široko rasprostranjenim dojmovima kako je Hrvatska doživjela neuspjeh u pregovorima za financijsku

potporu Unije, postignut dogovor zapravo je prilično dobar. Štoviše, uzmemo li u obzir veličinu korištenog po-

ljoprivrednog zemljišta, Hrvatska ima na raspolaganju bitno višu razinu kako izravnih plaćanja, tako i financijske

potpore za ruralni razvoj, nego što je to bio slučaj s novim državama članicama koje su se Europskoj uniji pridru-

žile 2004. i 2007. godine, a ujedno je ta razina viša nego što je slučaj s većinom drugih država članica.

Razmotrimo najprije izravna plaćanja poljoprivrednicima, što je u žargonu Unije poznato kao prvi stup Za-

jedničke poljoprivredne politike (ZPP). Maksimalni iznos dostupan Hrvatskoj, uključujući financiranje iz pro-

računa Unije i dopustiva dodatna plaćanja iz hrvatskog državnog proračuna, iznosi 379 eura po hektaru – što

podrazumijeva ukupno 383 milijuna eura izravne dohodovne potpore za poljoprivrednike svake godine (uk-

ljučujući približno 10 milijuna eura za razminirano poljoprivredno zemljište). To je treća po redu razina u Europ-

skoj uniji, pri čemu samo jedna nova država članica, malena Malta, prima više od toga (vidi prikaz na str. 30).

Poput drugih novih država članica u trenutku pridruživanja Uniji, i Hrvatska ima na raspolaganju deseto-

godišnje razdoblje do dostizanja punog iznosa potpore, pri čemu izravna potpora iz proračuna Europskog

fonda za garancije u poljoprivredi (EAGF) počinje s 25% pune razine i doseže 50% godine 2017. te 100%

godine 2022. Većina novih članica dobila je priliku nadopuniti sredstva Unije sredstvima iz državnog prora-

čuna u iznosu od tek 30%, što znači da su poljoprivrednici tijekom prve godine članstva u Uniji mogli primiti

maksimalnu potporu u iznosu od tek 55% definirane ukupne razine potpore. No, Hrvatska u prvoj godini

30


članstva ima pravo nadopuniti razinu potpore do 100% predviđene razine – što je viša razina čak i od izuze-

ća odobrenog Sloveniji, a ujedno i odraz svijesti o tome da su postojeći nacionalni mehanizmi potpora već

bili na visokoj razini te da bi slijedom toga naglo smanjenje subvencija moglo imati štetan učinak.

Hrvatsku se također tretira povoljno i kad je riječ o drugom stupu ZPP-a, fondovima za ruralni razvoj. Riječ

je o mehanizmu koji je u sadašnjem sveobuhvatnom obliku uveden 2007. godine kako bi se potaknulo

šire restrukturiranje poljoprivrednog sektora i ruralnih gospodarstava općenito, naročito u novim državama

članicama i zemljama s velikim udjelom Područja s težim uvjetima gospodarenja u poljoprivredi, najčešće

planina ili otoka (pri čemu Hrvatska ima obilje i jednog i drugog).

Od 2014. godine, kad počinje iduće proračunsko razdoblje Europske unije, Hrvatska će prema predviđanji-

ma primati drugu po visini razinu plaćanja po hektaru u sferi ruralnog razvoja u Europskoj uniji, s izuzetkom

Malte. Hrvatska će primati približno 330 milijuna eura godišnje, što je dvostruko više od prosječnog iznosa

po hektaru koji vrijedi za druge nove države članice te trostruko više od prosjeka za skupinu EU-27 u cjelini.

To slijedi presedan koji je vrijedio za Sloveniju, koja je također ostvarila visoku razinu, kao i za Austriju, zbog

velikih planinskih područja u toj zemlji koja potpadaju pod kategoriju Područja s težim uvjetima gospoda-

renja u poljoprivredi, a na koja odlazi četvrtina sredstava za ruralni razvoj te zemlje.

€/ha

izravna plaćanja eu i potpore ruralnom razvoju za razdoblje 2014.-2020. 12

Izvor: vlastita analiza autora temeljena na proračunskim podacima iz objedinjenog nacrta Uredbe o izravnim plaćanjima nakon 2014. (Council of the EU, 25 September 2013 - interinstitutional. file no. 13294/1/13 Rev 1) i objedinjenog nacrta Uredbe o ruralnom razvo-ju za programsko razdoblje 204.-2020. (Council of the EU, 26 September 2013 - interinstitutional file no. 13349/1/13 Rev 1).

Povrh financijske potpore u okviru Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije, Hrvatska će ujedno

moći pristupati i sredstvima od približno 1,1 milijardi eura godišnje u okviru strukturnih fondova, čija je

svrha poboljšati regionalnu infrastrukturu, prilike za zapošljavanje, zaštitu okoliša te razvoj konkurentnih

i inovativnih malih poduzeća. Značajni iznosi tih sredstava mogu se koristiti za projekte koji pripomažu

stimuliranju ruralnog gospodarstva, kako se to dogodilo u istočnoj Poljskoj.

Sveukupno gledajući, prilika koja se pruža Hrvatskoj za korištenje financijskih potpora Unije u poticanju preo-

brazbe ruralnog gospodarstva veća je nego za druge nove države članice. No, dosadašnja postignuća Hrvatske u

korištenju pretpristupnih sredstava Unije najskromnija su u toj skupini država. Pitanje hoće li Hrvatska biti u mo-

628

0

100

200

300

400

500

600

700

549507

483 472 459 453431

379 378 370 370 356 347 345 336 336 336 335 331 314 310 302 306 293 276 278 266 248 243

Hrv

atsk

a

Irela

nd

luks

embu

rg

Rum

unjs

ka

Cip

ar

Šved

ska

Port

ugal

Uje

dinj

eno

Kral

jevs

tvo

Grč

ka

Poljs

ka

Dan

ska

Špan

jols

ka

Belg

ija

EU 1

2

Mađ

arsk

a

Fran

cusk

a

Aus

trija

Buga

rska

Italij

a

Pola

nd

nje

mač

ka

litv

a

Slov

enija

EU 2

7

Fins

ka

niz

ozem

ska

Potpore za ruralni razvojIzravna plaćanja

Esto

nija

EU 1

5Sl

ovač

ka

latv

ija

12 Podaci za prvoplasiranu Maltu isključeni su iz grafičkog prikaza jer ne bi bile uočljive razlike između ostalih država. Maleni otok, čija je ukupna površina 316 kvadratnih kilometara, trebao bi primiti ukupno 2.079 € po hektaru poljoprivredne površine, od toga 665 € izravnih plaćanja i 1.414 € potpora za ruralni razvoj.

31


gućnosti preobraziti svoje prednosti u konkretne rezultate neće ovisiti samo o sposobnosti zemlje da apsorbira

dostupna sredstva, već i o tome hoće li ih djelotvorno koristiti kako bi se preokrenulo postojeće stanje koje ka-

rakterizira polarizirana struktura poljoprivrede, gradeći time temelje za izraženije raznoliko ruralno gospodarstvo.

Hrvatska dosadašnja iskustva u korištenju predpristupne pomoći i njihovo značenje u kontekstu pridruženja

Pretpristupna sredstva među ostalim su i svojevrsno vježbalište u sklopu kojega zemlje kandidatkinje za član-

stvo u sklopu širenja Unije imaju priliku naučiti kako se pripremaju djelotvorni projekti i kako se stvaraju sustavi

provedbe, što onda omogućuje tim zemljama da iskoriste bitno veće razine financijske potpore koje dolaze s

pridruženjem Uniji. Hrvatska pretpristupna alokacija za ruralni razvoj do kraja 2013. godine iznosila je, primjerice,

tek 8% razine koju će Hrvatska moći koristiti od 2014. godine, a slično vrijedi i za strukturne fondove.

Taj proces praktičnog učenja presudan je iz triju razloga. Prvo, omogućuje lokalnim poljoprivrednicima, duž-

nosnicima i drugim akterima da se upoznaju s načinom na koji funkcionira financijska potpora Europske unije

– s ciljevima, uvjetima i složenim birokratskim zahtjevima u sklopu prijave za dostupna sredstva. Drugo, vlada

na taj način dobiva priliku razvijati konsenzus u vezi sa svojom strateškom vizijom budućnosti ruralnog gos-

podarstva, identificirajući ciljeve koji onda mogu postati sastavnim dijelom detaljnog nacionalnog programa

ruralnog razvoja, prilagođenog nacionalnoj razini, kojim se usmjerava trošenje sredstava Unije.

Treće, taj proces pruža vrijeme za izgradnju institucija koje će pružati podršku provedbi financijske potpore Unije

u djelo – u širokom rasponu od agencije za plaćanja koja nadzire distribuciju izravnih plaćanja i financijske pot-

pore za ruralni razvoj, pa do organizacija koje pomažu ljudima na terenu da se organiziraju, razvijaju kvalitetne

projekte, prijavljuju za financijska sredstva i djelotvorno provode planove. Iznosi pretpristupnih sredstava koji se

u konačnici utroše stoga su manje važni kao određena svota uloženog novca, a bitno su značajniji kao pokazatelj

buduće sposobnosti apsorpcije znatno većih sredstava koja postaju dostupna nakon pristupanja. U slučaju Hr-

vatske pokazatelji su prije pristupanja bili daleko od zadovoljavajućih; stoga je danas, nakon što je članstvo u Uniji

ostvareno, od presudne važnosti raditi na znatnom intenziviranju procesa učenja na sve tri razine.

Hrvatska je prvi put dobila priliku prijaviti se za pretpristupna sredstva 2006. godine, pri čemu je imala na

raspolaganju tek jednu godinu programa SAPARD koji su koristile sve prethodne nove države članice, prije

no što se okrenula programu IPARD, uvedenom u sklopu novog proračunskog razdoblja od 2007. do 2013.

godine, koji je odražavao dotadašnje sveukupne ciljeve i strukturu. Prvih osam bivših socijalističkih zemalja

koje su se pridružile Uniji uspjele su nakon početnih nespretnih koraka apsorbirati praktički 100% alokacija

u okviru programa SAPARD. Bugarska i Rumunjska, koje su se Uniji pridružile 2007. godine, bile su manje

kvalitetno pripremljene te su u prosjeku apsorbirale oko 83% svoje alokacije.

Do kraja 2009. godine Hrvatska je uspjela ugovoriti tek 62% alociranih sredstava u okviru SAPARD-a, a isplatila

je tek 48%. Program IPARD, uveden 2007. godine, s prvom isplatom 2010. godine, suočio se s čak većim poteš-

koćama. Do kraja 2012. godine, prema podacima Agencije za plaćanja, bilo je ugovoreno samo 44% planirane

alokacije, a nakon tri godine provedbe isplaćeno je manje od 12%. Apsorpcija pretpristupnih strukturnih fon-

dova u sklopu instrumenta IPA bila je bolja, no svejedno je do kraja 2012. godine bilo ugovoreno samo 60%

potencijalne alokacije, pri čemu je isplaćeno samo 33%. Ovaj usporeni proces značio je da se značajni iznos

predviđen za pretpristupnu pomoć Hrvatskoj već morao vratiti Uniji: ukupno, 51.5 milijuna € do sad je trajno

„de-komitirano“, prema terminologiji EU; 38.6 milijuna € pod IPARD i 12.9 milijuna € pod SAPARD programom.

Ovaj je iznos veći od ukupnog iznosa od 26.9 milijuna € isplaćenih Hrvatskoj do kraja 2012.

Ono što zabrinjava kad je riječ o djelotvornosti financijske potpore za ruralni razvoj jest činjenica da je veći-

na utrošenih sredstava bila usmjerena na već komercijalizirani poljoprivredno-prehrambeni sektor. U okviru

IPARD-a bilo je ugovoreno 62% sredstava dostupnih za mjere usmjerene na poboljšanje konkurentnosti

poljoprivrednih gospodarstava (poznato kao mjera 101), a isplaćeno više od 20%; za poboljšanje prerade i

32


ipard u Hrvatskoj: mjera 103 (prerada i trženje)

ipard u Hrvatskoj: mjera 301 (ruralna infrastruktura)

ipard u Hrvatskoj: mjera 302 (diverzifikacija)

ipard u Hrvatskoj: mjera 101 (ulaganja u poljoprivredna gospodarstva)

Izvor: vlastiti izračun na temelju plana za IPARD i podataka Agencije za plaćanja, ožujak 2013.tečajna stopa: 1 EUR = 7,45 HRK

Broj projekata

Ukupna javna sredstva, HRK % u odnosu na plan za IPARD

Ukupna ulaganja Iznos potpore

IPARD plan: 2007.-2011. 196 82.096.000 41.048.000 100,0

Primljeno: 2010.-2012. 233 101.347.519 51.020.182 124,3

Odbijeno 72 29.234.158 13.844.665 33,7

Ugovoreno 118 47.985.012 25.290.054 61,6

U obradi 43 21.844.634 11.199.777 27,3

Isplaćeno do 31.12.2012. 47 16.017.707 8.361.213 20,4

trženja prehrambenih proizvoda (mjera 103) bilo je isplaćeno 16%. Do kraja 2012. godine nije bilo izvršeno

nijedno plaćanje za mjere usmjerene na razvoj ruralne infrastrukture (mjera 301), premda je ugovoreno

46%. Kad je riječ o mjerama u sferi diverzifikacije ruralnog gospodarstva (mjera 302), tijekom prve tri godine

provedbe isplaćeno je tek 1% planirane alokacije, a ugovoreno je samo 17% planiranog iznosa.

Broj projekata



IPARD plan: 2007.-2011. 96 142.093.333 71.046.667 100,0

Primljeno: 2010.-2012. 84 93.505.467 46.036.881 64,8

Odbijeno 26 13.258.267 6.645.349 9,4

Ugovoreno 49 66.464.620 33.232.115 46,8

U obradi 9 11.125.619 5.562.809 7,8

Isplaćeno do 31.12.2012. 19 22.153.507 11.076.668 15,6

Broj projekata



IPARD plan: 2007.-2011. 105 27.965.333 27.965.333 100,0

Primljeno: 2010.-2012. 210 105.273.092 101.220.488 361,9

Odbijeno 86 44.175.565 41.124.020 147,1

Ugovoreno 30 12.789.154 12.789.154 45,7

U obradi 94 44.065.267 43.430.320 155,3

Isplaćeno do 31.12.2012. 0 0 0 0,0

Broj projekata



IPARD plan: 2007.-2011. 235 46.917.333 23.458.667 100,0

Primljeno: 2010.-2012. 183 28.865.778 13.862.734 59,1

Odbijeno 37 4.649.857 2.303.696 9,8

Ugovoreno 54 7.961.114 3.980.549 17,0

U obradi 92 15.811.858 7.528.534 32,1

Isplaćeno do 31.12.2012. 5 518.602 259.301 1,1

33


Financiranje za druga dva ključna područja ruralnog razvoja: uključivanje zajednice kroz lokalne akcijske

grupe (program LEADER) te poljoprivredno-okolišne mjere, zaustavilo je Ministarstvo poljoprivrede zbog

nedostatne zakonodavne i institucionalne pripreme. Akreditacija za LEADER u svrhu aktivacije financiranja

tehničke pomoći odgođena je do ožujka 2013. godine, čime je izgubljeno dragocjeno vrijeme za pripremu, a

ujedno se umanjila percipirana vrijednost lokalnih akcijskih grupa.

Sličan poremećaj može se uočiti u prosječnoj veličini projekata koji su dobili potporu. U Hrvatskoj je prosjek

bio golem i iznosio je 255.000 eura, u usporedbi s prosjekom od 42.000 eura u prvih osam bivših socijalistič-

kih novih država članica, odnosno 191.000 eura u Bugarskoj i Rumunjskoj kao zemljama koje su se također

suočavale s poremećajima u sektoru poljoprivrede. Drugim riječima, umjesto da koristi nizu manjih dionika,

financijska potpora dosad je bila neproporcionalno usmjerena na velike projekte za postojeća tržišno ori-

jentirana gospodarstva – čime se u velikoj mjeri negirao učinak učenja, dodatno učvršćujući poremećaje u

ruralnom gospodarstvu, a ujedno je propuštena prilika da se stvore temelji za promjene.

zašto se u Hrvatskoj apsorpcija pokazala toliko teškom?

Ironično je, s obzirom na loše dosadašnje rezultate, da je jedna od najvećih prepreka za apsorbiranje sredstava

Unije bila upravo grozničava usredotočenost da se novac utroši, i u većim iznosima ako je to nužno, baveći

se pritom kratkoročnim izazovima umjesto da se nauče osnove i sustavno izgrade temelji. Štoviše, granična

vrijednost prihvatljivih plaćanja u okviru IPARD-a je povećana, u dogovoru s Europskom komisijom, kad je po-

stalo jasno da bi iskorištenost mogla biti katastrofalna budući da se većina velikih poljoprivrednih kompanija

prijavljivala za mjere 101 i 103, a iznos koji su mogle primiti bio je ograničen. Slijedom toga, iskustva Hrvatske

s pretpristupnim sredstvima uglavnom su razotkrila dugoročne izazove ruralnog gospodarstva, umjesto da se

njima pozabavilo. Kako bi se osiguralo djelotvornije korištenje sredstava kad počnu pristizati značajniji iznosi,

Hrvatska se iznova mora usredotočiti na pripremu temelja.

Na administrativnoj razini to će zahtijevati ulaganja u izgradnju kapaciteta, što se često žrtvuje u sklopu mjera

proračunske štednje. Agencija za plaćanja, kao ključno provedbeno tijelo i za izravna plaćanja i sredstva za

ruralni razvoj, bori se s angažiranjem i zadržavanjem dovoljnog broja osoblja, a slijedom toga postala je usko

grlo u distribuiranju sredstava. Problem ne leži u kompetencijama, već u kapacitetima. Doista, sve nove države

članice prije ili kasnije bi naučile da ulaganja u stvaranje kvalitetno vođene agencije koja nailazi na poštovanje,

kao i u jačanje kapaciteta svih javnih institucija uključenih u rad sa sredstvima Unije, predstavljaju ključ za

uspješnu apsorpciju tih sredstava.

Ta ulaganja ne moraju nužno podrazumijevati veće ukupne troškove. Tijekom proteklog desetljeća admini-

strativna proračunska potrošnja dramatično je porasla (vidi tablicu na str. 34). Subvencije su narasle, pa su

nakon 2009. godine ponovo potonule, no zato su administrativni troškovi, koji su u razdoblju od 2004.-2007.

godine iznosili tek desetak posto proračunske potrošnje na poljoprivredu, kontinuirano rasli do današnje

razine od gotovo četvrtine ukupnih izdataka. Manji dio toga odnosi se na Agenciju za plaćanja, a tu će biti

nužna dodatna ulaganja (uobičajen raspon kreće se od 3% do 7% u odnosu na potpore za poljoprivredu).

No, postoji niz nepotrebnih troškova koji su se gomilali tijekom godina, a ti se troškovi mogu kanalizirati ka-

ko bi se ispunili novi zahtjevi, što Vlada i čini diljem sustava. U skladu s time, danas je presudno osigurati da

svi iskusni dužnosnici i organizacije budu angažirani kako bi se osiguralo djelotvorno korištenje sredstava,

pri čemu se trebaju iskoristiti sva dostupna sredstva za nadvladavanje nedostataka.

34


0

5,0 %

10,0 %

15,0 %

20,0 %

Državni proračun

4,2%

8,3%

18,3%

15,7%

4,9%

Ministarstvo poljoprivrede

(MP)

MP: javne usluge

MP: strukturne

mjere

MP: tržišne potpore

Izvor: analiza autora na temelju podataka Ministarstva financija, svibanj 2013.

Na lokalnoj razini postoje dva ključna faktora koji su obeshrabrili aktere u korištenju sredstava namijenjenih za

ruralni razvoj. Prvi faktor odnosi se na uvođenje jednostavne i izdašne sheme državnih investicijske potpore za

poljoprivrednike, s ciljem da se hrvatski poljoprivrednici zaštite od propasti u kontekstu konkurentskog pritiska

članstva u Uniji, a što se odvijalo paralelno s uvođenjem sredstava SAPARD-a/IPARD-a. Ta potpora, kao što smo vi-

djeli, nije imala željeni učinak jačanja lokalne proizvodnje: umjesto toga, samo su se učvrstile postojeće strukture

i povećala se ovisnost. No, zato je oslabljena motivacija malih poljoprivrednika da se prijavljuju za sredstva koja

su izravno usmjerena na jačanje njihove konkurentnosti i komercijalne orijentacije, kao i na njihovu pripremu za

ispunjavanje europskih standarda u sferi sigurnosti hrane i higijene. Slično nepotrebno preklapanje utjecalo je i

na općine, kojima je bilo lakše prijavljivati se na programe koji su de facto zajmovi Svjetske banke nego za darov-

nice Hrvatskoj u okviru IPARD-a, budući da je time bilo lakše izbjeći zahtjevne procedure pri Agenciji za plaćanje.

Drugi faktor jest niska razina svijesti o potencijalu i stvarnom stanju u vezi s financijskom potporom Unije te

manjak podrške u pristupanju tim sredstvima. Velika mreža agencija i nevladinih organizacija koje su pružale po-

dršku u procesu pristupanja Europskoj uniji u zemljama poput Slovenije i Poljske bila je daleko slabija u Hrvatskoj.

Valja reći da ovi izazovi djelomice imaju veze i s činjenicom da su jednoj zemlji savjetodavne usluge potrebnije

nego skupini zemalja; unatoč tome, Hrvatska je u dobrom položaju da iskoristi iznimno iskusne mreže koje po-

stoje u drugim novim državama članicama, kroz proaktivne twinning projekte i razmjenu najboljih praksi. Na

kraju, financijska pomoć Unije dosad je primarno stizala onima koji imaju „insajdersko“ znanje o procesu. Mnogi

poljoprivrednici i lokalni dužnosnici i dalje nemaju jasnu ideju što je dostupno i kako bi do toga mogli doći.

U pozadini svih tih slabosti može se uočiti manjak strateške vizije budućnosti hrvatskog ruralnog gospodar-

stva. Politika Vlade i odluke u vezi s financiranjem tijekom proteklog desetljeća (pod raznim Vladama) zasni-

vale su se na reagiranju na strukturne izazove – poput povećanja uvoza hrane, ruralne depopulacije, stagna-

cije poljoprivrednog sektora i potrebe da se utroše sredstva Unije – a putem kratkoročnih mjera. Rješenje je

pronađeno u pokušaju da se poljoprivrednicima i poljoprivredno-prehrambenim kompanijama pruži pomoć

kako bi se potaknula proizvodnja u Hrvatskoj. No, ta je orijentacija, s učincima narušavanja tržišta, dodatno

pogoršala probleme. Vrijeme je da se razvije nov i sustavan pristup ruralnom razvoju, koji se zasniva na sluša-

nju iskustava s terena, iz drugih zemalja Unije i raznih ministarstava, kao i na korištenju sredstava Unije tijekom

idućeg proračunskog razdoblja, odnosno tijekom dvaju proračunskih razdoblja.

porast administrativniH troškova u proračunu ministarstva poljoprivrede u razdoblju od 2005. do 2013. godine

35


Kad je Denis Rubić, dalmatinski konzultant odgojen u Njemačkoj, pripremao regionalnu strategiju za brdska pod-

ručja u zaleđu Splita, uočio je golem poslovni potencijal višanja sorte maraska. Ta se sorta u Dalmaciji uzgaja više

od 500 godina, a predstavljala je profitabilan biznis za mnoge ljude, pokorivši svjetska tržišta kroz slavni maras-

chino koji i dan danas proizvodi kompanija Maraska u Zadru. Nasuprot uobičajenim brigama zbog novih konku-

renata iz Unije koji će navodno preplaviti tržište, moglo se uočiti da potražnja za višnjama maraske i dalje daleko

premašuje ponudu, pri čemu je jako malo tradicionalnih proizvoda od maraske – poput džemova, suhih višanja ili

likera – uopće moguće kupiti. Kad se tome pridoda ekološka poljoprivreda i mogućnost agroturizma, s kućama za

odmor i lokalnim proizvodima poput meda i sira, g. Rubić je u tome uočio neodoljivu poslovnu nišu.

To je bio početak projekta Terra Marascae, koji danas uključuje 50 hektara voćnjaka, s 25.000 stabala zasa-

đenih na kamenom terenu Šestanovca – većinom na dugoročnoj koncesiji državnog zemljišta. Rubić nije

znao puno o voćarstvu kad je počeo s radom, no zato je u tom području bilo mnogo ljudi koji ta znanja po-

sjeduju. Ono što je on znao bilo je kako organizirati, financirati i marketinški razglasiti projekt. Zahvaljujući

profesionalnoj pozadini u konzultantskim uslugama, uspio je doći do financijske potpore u okviru IPARD-a

za proširenje voćnjaka, a u budućnosti se planira prijaviti i za sredstva za izgradnju kuća za odmor i objekata

za prodaju proizvoda. Kad bi se suočio s problemima, razgovarao bi s ministarstvom. Marketinški poticaj

ostvario je razradom koncepta “kumova” – zainteresiranih ulagača diljem svijeta koji sponzoriraju stabla,

šire informacije o projektu među drugima i tako donose financijsku pomoć i buduće klijente, a zauzvrat

dobivaju proizvode od maraske, s vlastitim etiketama s potpisom. Među kumovima su i njemački i japanski

veleposlanik u Hrvatskoj. Japanski veleposlanik sudjelovao je u otvaranju druge faze voćnjaka, a njegovi

zemljaci rado dolaze uživati u cvjetanju voćaka u Dalmaciji zajedno s mnogim drugim gostima.

No, jedan od najtežih zadataka g. Rubića sveo se na to kako navesti poljoprivrednike među susjedima i lokalne

hotelijere da ga ne doživljavaju kao konkurenta, već kao partnera s vještinama i kapacitetom koji može prido-

nijeti i njihovu uspjehu. Rado bi vidio mnoštvo plantaža i tvornica kako niču u regiji i vraćaju sortu maraske na

staze stare slave, stvarajući radna mjesta, pružajući kanal za svakojake lokalne proizvode i usluge, pokazujući

usput da i poljoprivreda može biti profitabilan biznis. “Želim pokazati da je to moguće”, kaže on.

otvaranje tržišnog potencijala u ruralnim područjima: Terra Marascae

prijetnje i prilike: razumijevanje učinka pridruženja uniji na ruralno gospodarstvo

Pridruženje Europskoj uniji je ostvareno, no i dalje nije sasvim jasno, naročito poljoprivrednicima i lokalnim duž-

nosnicima, kakva je zapravo narav prijetnji i prilika koje iz toga proizlaze. Najočitija pozitivna promjena koju član-

stvo u Uniji donosi ruralnom dijelu Hrvatske ogleda se u povećanju iznosa dostupnih financijskih sredstava Unije

do ukupno 3,6 milijardi eura u razdoblju od 2014. do 2020. godine, pri čemu je oko 330 milijuna eura godišnje

namijenjeno isključivo za mjere ruralnog razvoja. Pokušavajući apsorbirati ta sredstva u okviru djelotvornih pro-

jekata, Hrvatska će moći iskoristiti dva ključna nova područja ulaganja.

Prvo područje, poznato pod nazivom poljoprivredno-okolišne mjere, rezultat je svijesti da poljoprivrednici igraju

važnu ulogu u očuvanju prirode, no potencijalno i u šteti koju priroda trpi. Poljoprivrednike stoga treba potaknuti

da igraju pozitivnu ulogu, ukoliko to podrazumijeva dodatne troškove ili donosi niže prihode, pri čemu im treba

platiti premiju za podržavanje usluga ekosustava mimo zahtjeva samog poljoprivrednog rada. Konkretni primjeri

uključuju izbjegavanje intenzivnog korištenja umjetnih gnojiva, herbicida i pesticida kako bi se zaštitila voda,

tlo i bioraznolikost; zaštitu zemlje od erozije; uzgoj rijetkih/tradicionalnih pasmina i sorti; održavanje planinskih

36


pašnjaka ili sijanje trave na obradive površine. Austrija je pionir u Uniji u korištenju tih mjera od pridruživanja

1995. godine. Tri četvrtine poljoprivrednika koristi tu vrstu potpora, pri čemu je prosjek plaćanja 2011. godi-

ne iznosio 4.790 eura po gospodarstvu, što je ukupno iznosilo 549 milijuna eura, uključujući sufinanciranje.13

Gotovo polovica tog iznosa dolazi iz dodatnih kompenzacijskih financijskih mehanizama dostupnih poljopri-

vrednicima koji rade na teškim (uglavnom planinskim) lokacijama, poznatim kao Područja s težim uvjetima

gospodarenja u poljoprivredi. Slijedom toga, dohodak kućanstva u kategoriji planinskih gospodarstava danas

iznosi oko 80% prosječnog dohotka poljoprivrednih gospodarstava, što je porast u usporedbi s vrijednošću od

60% tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Okvir Područja s težim uvjetima gospodarenja u poljopri-

vredi trenutno se revidira kako bi se usredotočilo na objektivniju (i restriktivniju) definiciju Područja izloženih

prirodnim ograničenjima za poljoprivrednu aktivnost (Areas facing Natural Constraints, ANCs), no vjerojatno

je da će mnogi hrvatski otoci i planinska područja biti uključeni.

Važnost poljoprivredno-okolišnog financiranja za Hrvatsku je dvostruka. Prvo, time će se potaknuti nov i

sveobuhvatniji način pristupa ruralnom razvoju i poljoprivredi, s više naglaska na ekološku poljoprivredu

male i srednje razine, povezanu s turizmom i rekreacijom, što će povoljno djelovati i na pitanja poput depo-

pulacije ili marginalizacije.

Ekološka poljoprivreda i dalje je vrlo malen sektor u Hrvatskoj i odnosi se na tek 2,4% ukupnog korištenog

poljoprivrednog zemljišta, što je nešto više od jedne trećine razine u skupini zemalja EU-27 (vidi tablicu na

str. 37). Kako bi se uočio potencijal tog sektora, dovoljno je pogledati Austriju. Otkako je tamo prije 20 go-

dina pokrenuto prvo ekološko poljoprivredno gospodarstvo, financijska potpora Unije korištena je kako bi

se ta zemlja pretvorila u vodeću europsku silu u tom sektoru, u kojoj je 16% poljoprivrednih gospodarstava

certificirano kao ekološka gospodarstva, kao i 20% poljoprivrednog zemljišta. Glavni supermarketi, uklju-

čujući diskonte, imaju u ponudi vlastite, marketinški izrazito pokrivene i brendirane ekološke proizvode iz

domaćeg uzgoja, čime se stvara opskrbni lanac zahvaljujući kojem je malim gospodarstvima i jednostav-

no i relativno isplativo odlučiti se na ekološku proizvodnju. Austrijske turističke agencije ujedno promiču

agroturističke kapacitete s ekološkim proizvodima, čime se poljoprivrednicima u toj vrsti proizvodnje pruža

dodatni izvor prihoda. Potrošnja ekološke hrane iznosi 118 eura po osobi godišnje, pri čemu je velika veći-

na te hrane domaće proizvodnje. U Hrvatskoj potrošnja iznosi tek 14 eura po osobi, a polovica tog iznosa

odnosi se na uvoznu hranu.

Analiza u okviru UNDP-ova projekta COAST, usmjerenog na promicanje zelenog ruralnog razvoja u Dalma-

ciji, rezultirala je procjenom da bi se u ekološkoj poljoprivredi i s njom povezanoj proizvodnji tradicijskih

proizvoda moglo stvoriti tri do četiri tisuće novih radnih mjesta, s dodatnih tri do četiri tisuće novih radnih

mjesta u agroturizmu i avanturističkom turizmu, čemu valja pridodati dodatnih 2.000 potencijalnih radnih

mjesta u ekološkom ribarstvu i povezanim uslugama.

Drugi razlog zašto je poljoprivredno-okolišno financiranje ključno odnosi se na činjenicu da ono – pod

pretpostavkom da se provede na odgovarajući način – predstavlja najdjelotvorniji način apsorpcije velikih

iznosa sredstava. Tome je tako zbog činjenice da su procedure poljoprivrednicima jednostavnije tamo gdje

se pristup zasniva na ispunjavanju konkretno definiranih kriterija, poput ekološke proizvodnje, djelovanja

u Područja izloženih prirodnim ograničenjima za poljoprivrednu aktivnost, ili u područjima koja potpadaju

pod ekološku mrežu Natura 2000 i koja Hrvatska ima obvezu održavati u dobrom okolišnom stanju. Oko

40% ukupne površine Hrvatske postat će sastavni dio mreže Natura 2000.

13 http://www.lebensministerium.at/en/fields/agriculture/Rural-Development/Agrenvironprogramme.html (pristupljeno 18. ožujka 2013.).

http://www.lebensministerium.at/en/fields/agriculture/Rural-Development/Agrenvironprogramme.html

37


2011. * 2005. Promjena udjela: 2011./2005.

Rang

godine

2011.

Zemlja Ukupna površina pod ekološkim kulturama (Ha)

Udio u ukupno iskorištenom

poljoprivrednom području 2011. (%)

Udio u ukupno iskorištenom poljoprivrednom području 2005. (%)

Promjena udjela

(% poena)

Indeks (2005.=100)

1 Austrija 542.553 18,9% 14,7% 4,2 129

2 Švedska 480.185 15,7% 7,0% 8,7 225

3 Estonija 133.779 14,1% 7,2% 7,0 197

4 Češka 460.498 13,1% 7,1% 6,1 186

5 Latvija 184.096 10,1% 6,8% 3,3 148

6 Slovačka 166.700 8,6% 4,6% 4,0 186

7 Italija 1.096.889 8,5% 7,3% 1,2 117

8 Grčka 309.823 8,4% 7,6% 0,8 111

9 Finska 188.189 8,2% 6,5% 1,7 127

10 Španjolska 1.803.661 7,5% 3,1% 4,3 239

11 Slovenija 32.149 7,0% 4,6% 2,4 153

12 Njemačka 1.015.626 6,1% 4,7% 1,3 128

13 Danska 162.173 6,1% 4,9% 1,1 123

EU - 15 7.483.282 5,9% 4,1% 1,8 143

14 Portugal 210.981 5,8% 6,2% -0,4 94

15 Litva 152.305 5,4% 2,3% 3,2 239

EU - 27 9.604.798 5,4% 3,5% 1,9 154

EU -12 2.121.516 4,1% 1,9% 2,2 217

16 Belgija 55.304 4,1% 1,7% 2,4 245

17 Poljska 609.412 4,1% 1,0% 3,1 406

18Ujedinjeno Kraljevstvo

638.528 3,7% 3,5% 0,3 108

19 Francuska 977.234 3,3% 1,9% 1,5 179

20 Luksemburg 3.614 2,8% 2,5% 0,3 110

21 Cipar 3.184 2,6% 1,0% 1,6 266

22 Nizozemska 47.205 2,5% 2,5% 0,0 100

23 Hrvatska 32.036 2.4% 0,3% 2,1 1.006

24 Mađarska 124.402 2,3% 2,2% 0,1 106

25 Rumunjska 229.946 1.6% 0,6% 1,0 256

26 Irska 47.864 1.1% 0,8% 0,3 140

27 Bugarska 25.022 0.5% 0,1% 0,4 655

28 Malta 23 0,2% 0,1% 0,1 147

Izvor: analiza autora na temelju podataka agencije EURoStAt za EU-27, za Hrvatsku: podaci DzS i Ministarstva poljoprivrede, rujan 2013.

* Podaci za Cipar, Irsku i luksemburg odnose se na 2009. godinu; za Portugal i Grčku za 2010. godinu

područja pod nasadima u ekološkom uzgoju u ukupno korištenom poljoprivrednom području (uaa)

38


Lokalna akcijska grupa Vallis Colapis, koja okuplja sedam općina u sjevernom dijelu Karlovačke županije, jedna je od naj-aktivnijih lokalnih akcijskih grupa u Hrvatskoj, no i ona se muči u nastojanjima da ostvari korist od sredstava Unije. Pokre-nuta je 2009. godine kao pilot projekt, no nakon dvije godine postalo je jasno da će na regulacijski okvir za akreditiranje LAG-ova još valjati pričekati. Vodeći čovjek LAG-a, Milan Medić, uspio je dobiti dovoljno neovisnih sredstava na lokalnoj razini - od poduzeća i slovenskih partnera sa sredstvima Unije namijenjenima prekograničnoj suradnji - kako bi osnovao ured u Ozlju i zaposlio još dvije osobe povrh niza volontera. LAG se počeo fokusirati na mobiliziranje mladih ljudi kako bi se uključili u društvene i kulturne projekte.

Godine 2012. g. Medić je nakon daljnjeg kašnjenja akreditacije odlučio pokrenuti društveno poduzeće s deset partnera, inženjera iz tog područja koji su se bili preselili u Zagreb kako bi pronašli posao, no željeli su se vratiti. Organizirano kao zadruga, poduzeće se fokusira na korištenje biomase, malih hidroenergetskih postrojenja i solarnih ploča u svrhu proi-zvodnje energije iz obnovljivih izvora.

Kad je Ministarstvo poljoprivrede sredinom 2013. godine napokon akreditiralo prvu skupinu od 30 LAG-ova, činilo se kako su dani borbe prošli - no sustav i dalje ne funkcionira kako je zamišljeno. Sredstva za svaki odobreni LAG dostupna su od Vlade, no pritom je nužno osigurati predfinanciranje za sve troškove. Hrvatske banke odbijaju davati zajmove za predfinanciranje ukoliko LAG-ovi ne dobiju jamstva od općina. No, lokalnim vlastima nije dopušteno pružati jamstva nevladinim organizacijama. Milan Medić se, međutim, ne predaje. Uvjerio je Karlovačku banku da napravi iznimku i orga-nizaciji Vallis Colapis odobri manji kredit bez jamstva, a danas surađuje s Ministarstvom financija i Ministarstvom poljopri-vrede kako bi se kroz HAMAG, agenciju za malo gospodarstvo, uvela shema automatskih jamstava za LAG-ove. Ujedno se nada da će LAG-ovi do sredine 2014. godine uspjeti krenuti u akciju kako je to bilo i zamišljeno.

lokalna akcijska grupa u akciji: Vallis Colapis

Drugi novi aspekt financijske potpore za ruralni razvoj jest program LEADER: riječ je o okviru utemeljenom na

pristupu “odozdo prema gore”. U početku, 1991. godine, bila je riječ o vrlo maloj pilot inicijativi s ciljem jačanja

ruralnih zajednica u Irskoj uključivanjem lokalnih dionika, poljoprivrednika, poduzetnika i lokalnih dužnosni-

ka, u proces donošenja odluka kroz lokalne akcijske grupe (LAG-ove). Taj pristup pokazao se toliko popular-

nim da se tijekom programskog razdoblja od 2007. do 2013. godine pretvorio u mainstream kroz programe

ruralnog razvoja za države članice i zemlje u pretpristupnom procesu, a tijekom programskog razdoblja Unije

od 2014. do 2020. godine predviđena je evolucija tog pristupa u fleksibilniji mehanizam, “Lokalni razvoj vođen

lokalnom zajednicom” (Community-Led Local Development, CLLD), koji će omogućiti zajedničko financiranje

u sklopu ruralnog razvoja i raznih strukturnih fondova, s fokusom na konkretne regije.

LAG-ovi mogu igrati mnoge uloge, od toga da osiguraju koncentraciju na konkretna lokalna pitanja koja

se ne smije ignorirati, pa do pripreme inovativnih projekata za korištenje i razvoj ruralnih resursa. U nekim

zemljama, poput Škotske, Italije i Nizozemske, LAG-ovi imaju pravnu osobnost i ključni su akteri u sferi ru-

ralnog razvoja te upravljaju sredstvima i pružaju financijsku pomoć. No, u većini zemalja, a i Hrvatska je

krenula tim putem, sredstva su centralizirana, a zadatak LAG-ova jest mobilizirati lokalno stanovništvo u

definiranju prioriteta, pripremi projekata i prijavljivanju za fondove, što omogućuje akterima da ostvare

samoodrživost. Tako su, primjerice, u Poljskoj mnogi LAG-ovi uspjeli organizirati male poljoprivrednike u

privatnom sektoru, koji su bili podjednako sumnjičavi prema ideji zadruga kao i hrvatski poljoprivrednici,

da ustroje udruge proizvođača koje će imati mogućnost jeftinije kupovati ulazne resurse, dijeliti opremu i

zajednički prodavati robu maloprodajnim akterima i prehrambenim kompanijama. LAG-ovi su se pokazali

presudnima u uspostavi obrazovnih shema kojima se žiteljima u selima pomoglo da tijekom zimskog razdo-

blja razvijaju vještine, a u nekim primjerima bili su zaslužni i za organiziranje kulturnih događanja koja služe

mobiliziranju zajednica, poticanje interesa mladih i stvaranje novih poslovnih prilika.

39


lokalna akcijska grupa u akciji: Vallis Colapis

U Hrvatskoj, slijedom tranzicije iz socijalizma, pretrpljene ratne štete i desetljeća daljnjeg zaostajanja i depopulacije

u nizu ruralnih područja, mnoge zajednice pate od osjećaja rezignacije i često ovise o središnjoj vlasti kad je riječ

o osmišljavanju rješenja za njihove probleme. LAG-ovi mogu biti važan element u nadvladavanju te letargije, a u

novije vrijeme osnovano je više od pedeset takvih grupa (vidi kartu). No, dugo čekanje na zakonski okvir iscrpilo je

energiju mnogih hrvatskih LAG-ova, pa tako neke akcijske grupe i nemaju drugu ulogu nego da služe kao forumi

za razgovore s lokalnim načelnicima, šireći pritom skepticizam kad je riječ o zamisli da potencijal te vrste aktivnosti

“odozgo prema gore” posluži kao dio rješenja za revitalizaciju hrvatskog ruralnog gospodarstva. Naročito su po-

duzetnici skloni slegnuti ramenima kad im se spomenu LAG-ovi. Prva skupina od 30 LAG-ova konačno je dobila

akreditaciju Ministarstva poljoprivrede, pri čemu su LAG-ovi tijekom ove godine primili financijska sredstva od

900,000 kuna po grupi, no malo ih je uspjelo pokrenuti projekte zbog zahtjeva predfinanciranja. Budući da se

sudionici bore s prilagodbom regulacijskom okviru, došao je trenutak da svi akteri promisle o ulozi i ograničenjima

LAG-ova te da jasno komuniciraju u vezi s onim što je moguće i onim što je potrebno.

lokalne akcijske grupe (lag-ovi) u Hrvatskoj

Izvor: http://www.hmrr.hr/hr/leader/hrvatski-lagovi/

Pristupanje Uniji ujedno dovodi i do uvođenja daleko predvidljivijeg oblika izravnih plaćanja poljoprivrednicima,

uz daleko manje narušavanje okvira za rad. Hrvatska je proteklo desetljeće provela u pokušajima da svoje sustave

subvencija uskladi sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom Europske unije, u kojoj se favorizira dohodovna

podrška nevezana uz proizvodnju konkretnih proizvoda, a na temelju poštivanja propisanih standarda. No, kao što

smo vidjeli, strahovi da će doći do dramatičnog pada proizvodnje, u kombinaciji s lobiranjem samih poljoprivred-

nika, doveli su do toga da je učinak reformi često bio poništen kratkoročnim i izvanrednim mjerama usmjerenima

na podršku konkretnim proizvodima i proizvođačima. Slijedom toga, djelomično razdvajanje subvencija od kon-

kretne proizvodnje uvedeno je tek 2009. godine, a 2011. godine samo je jedna trećina subvencija bila proizvodno

nevezana potpora, u usporedbi s 90% na razini Europske unije.

40


No, što će uvođenje takvih nevezanih plaćanja značiti za hrvatske poljoprivrednike i njihov sektor? Poljoprivrednici

su se tijekom protekle godine već morali hvatati ukoštac sa značajnim smanjenjima nacionalnih subvencija, pri

čemu je dio nevolja uzrokovan i nepredvidljivošću tih subvencija – s obzirom na učinak izvanrednih mjera i prora-

čunskog manjka. Sustav subvencija u okviru ZPP-a zasigurno nije u skladu s najboljim međunarodnim praksama

u sferi učinkovite poljoprivrede. Unatoč tome, riječ je o pravilima koja su značajno bolja od onoga što je tijekom

proteklog desetljeća provedeno u Hrvatskoj, a poljoprivrednici u okviru tog pristupa mogu računati na veću razinu

predvidljivosti nego u okviru često nasumičnih i retroaktivnih odluka donesenih u novije vrijeme. Uvođenje ZPP-a

u Hrvatskoj moglo bi stoga smanjiti utjecaj lobista iz pojedinih sektora i skupina te proširiti i više ujednačiti finan-

cijske potpore diljem čitavog poljoprivrednog sektora.

Neke od promjena predstavljanih u financijskom paketu ZPP-a za razdoblje 2014.-2020. omogućuju vladama po-

ticanje stvaranja srednje velikih obiteljskih farmi i udruga proizvođača. Na primjer, vlade će na raspolaganju imati

opciju smanjenja (preko obveznih najmanje 5%) najvećih mogućih iznosa koji se mogu isplatiti bilo korisniku po-

ljoprivrednih osnovnih plaćanja nakon odbitka troškova plaća, preko praga od 150.000 eura, i time učinkovito spri-

ječiti da većina sredstava završi kod bogatih velikih poljoprivrednih subjekata. Još jedna promjena vodi stvaranju

pojednostavljenog sustava za manje isplate malim i ranjivim poljoprivrednim gospodarstvima, kako bi se podržala

postojeća poljoprivredna struktura malih farmi u Uniji bez nepoželjnih učinaka na konkurentnije strukture.

Otvorena javna rasprava o budućem obliku hrvatskih poljoprivrednih gospodarstava i ruralnog gospodarstva

itekako je potrebna, na temelju kvalitetnih informacija, budući da članstvo u Uniji ne donosi samo financijska

sredstva, nego i niz nezanemarivih prijetnji koje zahtijevaju organizirane korake. Za početak, Hrvatska je izgubila

povlašteni status koji je prije pristupanja uživala u trgovinskoj razmjeni s Unijom u sferi poljoprivrednih i prehram-

benih proizvoda. Tijekom proteklih sedam godina Hrvatska je imala koristi od asimetričnog sporazuma o slobod-

noj trgovini, čime su proizvođači dobili slobodan pristup tržištu Unije, no uz zadržavanje nameta u rasponu od

10% do 100% kako bi se zaštitile domaće industrije poput vinarstva, proizvodnje maslinovog ulja, mlijeka i jaja.

Do srpnja 2013. godine dvije trećine hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog uvoza iz Unije bilo je podložno

značajnoj razini zaštitnih mehanizama. Danas toga više nema. Otvorila su se vrata španjolskim, talijanskim i grčkim

proizvođačima maslinovog ulja koji u donjem dijelu tržišta mogu ponuditi jednu litru djevičanskog maslinovog

ulja za samo četiri eura što je, po prilici, upola manje od cijene hrvatskog maslinovog ulja. Unatoč vrhunskoj kva-

liteti, cijene su visoke, a potrošnja po glavi stanovnika je niska. Slično tome, hrvatski vinari neće se suočiti samo s

konkurencijom iz čitave Unije, nego i sa širim rasponom vina za razne ukuse i džepove, pri čemu će valjati voditi

računa i o bitno nižim cijenama za jeftiniji portfelj vina iz novog svijeta. U proteklom desetljeću već smo svjedočili

tome kako je uvozno vino zauzelo 10% domaćeg tržišta – a bez usredotočenosti na visoku kvalitetu, tržišne cijene

i potražnju na strani kupaca, taj udio će i dalje rasti.

Sudeći po iskustvima deset novih država članica koje su se pridružile Uniji 2004. godine, neposredan učinak član-

stva uključuje oštar rast izvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda u Uniju, no uz još oštriji rast uvoza. Premda je

stanje u trgovanju poljoprivrednom robom 2005. godine u tih deset zemalja bilo dobro, uz ostvaren manji suficit,

značajan uvoz gotovih prehrambenih proizvoda doveo je do toga da je ukupni deficit skočio za 20%.

Kad promatramo prosjeke u okviru statistike o produktivnosti, hrvatska poljoprivreda čini se relativno sla-

bom – donekle boljom od poljoprivrede u nizu novih država članica, no ujedno i značajno slabijom od naj-

produktivnijih poljoprivrednih sektora u Uniji. No, ti statistički pokazatelji prosjeka (kao što je slučaj i u veći-

ni novih država članica) relativno su besmisleni, budući da, primjerice, objedinjuju vrlo mala gospodarstva

na rubu održivosti, koja posjeduju par voćaka i svinja te anakronu tehnologiju, s golemim poljoprivrednim

gospodarstvima koja zapošljavaju vrlo malen broj ljudi, no zato proizvode tone i tone žitarica ili mlijeka.

Jasno je da će se mnoga mala gospodarstva morati promijeniti kako bi postala produktivna, no postavlja

se pitanje koliko su konkurentna velika hrvatska industrijska gospodarstva i poduzeća u prehrambenom

sektoru – te kako će na njih utjecati pridruženje Uniji?

Trenutno su bez premca najuspješnije poljoprivredno-prehrambene izvozne poslovne kategorije u Hrvatskoj

šećer i duhan – i jedno i drugo je profitabilno, rast ostvaren u proteklih nekoliko godina bio je snažan, a udio u

bruto dodanoj vrijednosti Unije u poljoprivredi znatno im je viši od prosjeka za zemlju od 0,88% (vidi tabelu).

Proizvodi izraženijeg profila, poput vina ili maslinovog ulja, imaju vrlo skroman udio na tržištu Unije. Proizvođači

tih proizvoda mogu preživjeti, pa čak i uspješno poslovati na osnovi tržišnih niša, no ne i na industrijskoj osnovi.

koliko je konkurentna hrvatska poljoprivredno-prehrambena industrija?

Sektor Udio Hrvatske (%) u brutto dodanoj vrijednosti EU (%)

Udio Hrvatske u brutto dodanoj vrijednosti viši od prosjeka hrvatske poljoprivrede

Duhan 4,76

Šećer 1,66

Žitarice 0,98

Udio Hrvatske u brutto dodanoj vrijednosti niži od prosjeka hrvatske poljoprivrede

Vino 0,72

Ovce i koze 0,68

Stoka 0,56

Perad 0,49

Svinje 0,48

Mlijeko 0,41

Maslinovo ulje 0,29

Ekološka poljoprivreda* 0,33

Poljoprivredno zemljište** 0,77

Poljoprivredni proizvod *** 0,78

Dodana vrijednost u poljoprivredi(GVA) *** 0,88

Radna snaga na farmama(AWU) **** 1,85

Izvor: analiza autora temeljena na različitim statističkim izvorima, srpanj 2013.* Udio u poljoprivrednom zemljištu ** Korišteno poljoprivredno zemljište (UAA) u 2011.*** Poljoprivredni proizvod i brutto dodana vrijednost – prosjek između 2005. – 2012.**** Godišnja jedinica rada u poljoprivredi - prosjek 2005. – 2012.


41

produktivnost Hrvatske poljoprivrede u usporedbi s eu-27

42


Šećer je najznačajniji izvozni poljoprivredni proizvod u Hrvatskoj, koji donosi 150 milijuna dolara godišnje. Tri kom-

panije u sektoru šećera pokrivaju 30% poljoprivredno-prehrambenog izvoza u Europsku uniju, zapošljavaju 800

stalnih radnika, a i dodatne radnike na sezonskoj osnovi, te surađuju s s više od 1.000 uzgajivača šećerne repe.

Prinosi su relativno niski, sa 7,8 tona šećera po hektaru, no proizvodni troškovi dovoljno su niski da Hrvatska u

tome bude konkurentna. Riječ je o održivom biznisu u okviru iznimno zaštićenog jedinstvenog tržišta Unije,

na kojem je cijena europskog šećera i dalje značajno viša od svjetske tržišne cijene, uz ograničenja uvoza.

No, članstvo u Uniji donosi značajne izazove. Spektakularan uspjeh Hrvatske u novije vrijeme, s više od

jedne milijarde eura izvoza tijekom proteklog desetljeća, bio je rezultat neizvjesnog statusa zemlje kandi-

datkinje za članstvo – na taj način otvoren je pristup tržištu Unije, pri čemu se i dalje uživala zaštita od uvoza

iz Unije. Kao zemlja članica, Hrvatska danas ima proizvodnu kvotu približno 17% do 18% nižu od razine pro-

izvodnje prije ulaska u EU, a morati će plaćati Uniji 12 eura po toni u vidu proizvodnog nameta povezanog s

kvotom. Povrh toga, njezin ključni rival u proizvodnji šećera, Srbija, i dalje može uživati status koji je u novije

vrijeme ojačao hrvatsku šećernu industriju.

Akterima u tom sektoru jasno je da će se morati limitirati razinu poslovanja u godinama koje dolaze. No,

ujedno će se morati pronaći način kako održati interes hrvatskih poljoprivrednika za uzgoj šećerne repe.

Unatoč solidnoj zaradi, sve je manje interesa za ugovore o uzgoju: proizvodnja je skupa u usporedbi s dru-

gim kulturama, potrebna je značajna razina znanja da bi se ostvarili pristojni prinosi, a ujedno postoji i rizik

od suše u pogledu proizvedene količine, budući da šećerna repa zahtijeva velike količine vode. Godine

2012. tako je zbog suše došlo do 40-postotnog smanjenja prinosa šećerne repe.

Sektor šećera predstavlja hrvatsku pretpristupnu priču o uspjehu. No, ukoliko se uspjeh želi osigurati i nakon pri-

stupanja Uniji, valjat će se usredotočiti na izobrazbu poljoprivrednika, osuvremenjivanje tehnika navodnjavanja,

kao i na nove tehnologije kojima se mogu povisiti prinosi. I duhan je iznimno značajan sektor, s 85 milijuna dolara

izvoza cigareta, kao i iznimno velikim udjelom od 4,8% na duhanskom tržištu Unije. Očito je da će Hrvatska trebati

uravnotežiti svoju politiku javnog zdravstva s poljoprivrednom politikom, no pritom joj je potrebna i strategija želi

li u idućih nekoliko godina izbjeći radikalnu promjenu proizvodne strukture u regijama u kojima se uzgaja duhan.

Ako je šećer najviše reguliran poljoprivredno-industrijski sektor u Uniji, duhan je najkontroverzniji. Prije

samo pet godina, uzgajivači duhana u zemljama poput Grčke i Italije uživali su potporu u vidu visokih sub-

vencija, no te su subvencije za uzgoj duhana pod pritiskom zdravstvenog sektora zamijenjene značajnim

godišnjim kompenzacijskim isplatama za one koji ga prestanu uzgajati. Mnogi poljoprivrednici napustili su

tako duhan kao kulturu koja zahtijeva značajan utrošak vremena, što je dovelo do pada od gotovo jedne tre-

ćine proizvodne razine u Uniji tijekom razdoblja od samo pet godina. To je pak dovelo do kolapsa u nekim

područjima Grčke, gdje je duhan činio trećinu lokalne ekonomije – a budući da je riječ o kulturi koja uspijeva

na pjeskovitom i manje kvalitetnom tlu, nije je jednostavno zamijeniti alternativnim kulturama.

Promjena politike na razini Unije značajno je povećala konkurentsku prednost Hrvatske, naročito s obzirom na či-

njenicu da Hrvatska ima domaće proizvođače cigareta, kao i uzgajivače duhana. Unatoč relativno niskim subven-

cijama u Hrvatskoj, proizvodnja je bila stabilna, a kvaliteta se u novije vrijeme poboljšala. S visokom potražnjom

na razini Unije i niskom razinom konkurencije, izvoz je rastao. Učinak članstva u Uniji neće biti trenutačan. U prvi

tri godine Hrvatska će imati na raspolaganju tranzicijsko razdoblje tijekom kojeg će moći zadržati nacionalne

subvencije. No, godine 2016. preostat će u najboljem slučaju samo kompenzacijske isplate, na razini od 40% po-

stojećih razina subvencija, neovisno o tome hoće li poljoprivrednici uzgajati duhan ili neće. Bez dobrog planiranja

i poticanja diverzifikacije na kulture poput aromatičnog bilja, koje također može rasti na pjeskovitom tlu i za koje

se može koristiti slična oprema za sušenje, Hrvatska bi se mogla suočiti s istom vrstom problema kao i Grčka, kad

poljoprivrednici odluče iskoristiti dostupna sredstva, no bez ulaganja mukotrpnog rada.

I šećer i duhan zahtijevat će organizirane korake kako bi se održala vodeća uloga tih kultura. No, u području

žitarica, naročito pšenice i kukuruza u kojima je Hrvatska tradicionalno neto izvoznik, velika gospodarstva u ze-

43


mlji, naročito u Slavoniji, mogla bi imati koristi od pristupanja Uniji. Najveća prednost članstva bit će viša razina

predvidljivosti za poljoprivrednike i trgovce. Kako bi bio profitabilan, uzgoj žitarica zahtijeva značajnu razinu ula-

ganja, naročito u objekte za skladištenje. No, tijekom proteklih šest godina povrat na ta ulaganja bio je ugrožen

nametanjem čestih izvoznih opterećenja i do 40%, čime se domaćim proizvođačima de facto nametnula zabrana

izvoza. S članstvom u Uniji ta zabrana više neće biti moguća, budući da Europska unija smatra kako ograničenja

koja se nameću u doba suše s ciljem osiguranja sigurnosti hrane u konačnici štete i proizvođačima i potrošačima.

PROSJEČNI GODIŠNJI IZVOZ: razdoblje 2009. –2012.

Poredak Naziv proizvoda Količina (t) Vrijednost (USD) Udio (%)

1 Šećer 186.140 151.474.289 10,1

2 Cigarete 7.106 84.569.120 5,7

3 Pšenica 270.329 65.755.087 4,4

4 Prehrambeni pripravci – drugo 22.123 61.273.093 4,1

5 Umaci i pripravci (VEGETA i ostalo) 17.257 57.422.362 3,8

6 Tuna 2.736 56.351.053 3,8

7 Kukuruz 204.425 42.452.543 2,8

8 Pivo 52.856 38.656.525 2,6

9 Voda, uključujući mineralnu vodu s dodatkom šećera

72.990 30.856.819 2,1

10 Pripravci za hranu za dojenčad 6.256 30.771.405 2,1

11 Svježa riba za preradu 8.637 27.328.281 1,8

12 Čokolada, bez punjenja 4.399 25.175.967 1,7

13 Pripravci za stočnu hranu 30.883 24.430.375 1,6

14 Soja 47.557 24.285.105 1,6

15 Vafli i oblatne 8.189 24.102.914 1,6

16 Juhe 4.934 22.416.167 1,5

17 Sjemenke suncokreta 43.662 22.148.365 1,5

18 Slani inćuni 6.407 20.043.276 1,3

Najvećih 18 izvoznih proizvoda u hrvatskom izvozu – ukupna vrijednost 809.512.744 54,2

Drugi proizvodi u poljoprivredno-prehrambenom izvozu

683.216.844 45,8 49,1

Ukupna vrijednost poljoprivredno-prehrambenog izvoza

1.492.729.588 100,0 100

Izvor: analiza autora na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku (HS-6 carinska razina, listopad 2013.).

glavni Hrvatski poljoprivredno-preHrambeni izvozni proizvodi

Zahvaljujući pomaku s nacionalnih subvencija na proizvodno nevezana plaćanja, za poljoprivrednike ko-

ji imaju na raspolaganju dovoljne zemljišne i skladišne kapacitete dodatno će porasti inicijativa za uzgoj

pšenice i kukuruza – pri čemu je obje kulture lako uzgajati u hrvatskoj klimi, a pritom je na 160 hektara

potrebna samo jedna osoba zaposlena na puno radno vrijeme. Kad više ne bude razlike između plaćanja

za poljoprivrednike u radno intenzivnom uzgoju stoke i poljoprivrednike s poljima pšenice, vjerojatno će

doći do pomaka prema takvim vrstama žitarica, kako se to dogodilo u drugim novim državama članicama.

Premda bi to mogla postati svijetla točka hrvatske poljoprivrede, učinak na dostupnost radnih mjesta u ru-

ralnim područjima bit će negativan, ukoliko se novi resursi ne budu uložili u modernizaciju i diverzifikaciju.

44


Drugu veliku prijetnju predstavlja kraj slobodne trgovine u okviru Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj

trgovini (CEFTA). Kad se Slovenija 2004. godine pridružila Europskoj uniji, značajno je opao izvoz iz Slovenije

u zemlje u sklopu CEFTA-e, poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije, čime se otvorio novi tržišni udio za

hrvatske i srpske proizvođače koji su ostali izvan Unije. Danas se Hrvatska suočava s istim problemom. Prije

članstva u Uniji, poljoprivredni izvoz u države članice CEFTA-e iznosio je oko 45% ukupnog poljoprivrednog

izvoza, a samo 41% izvoza išlo je u Uniju. Štoviše, poljoprivredni proizvodi činili su 23% izvoza Hrvatske u CEF-

TA-u, što je bilo približno triput više od udjela u izvozu u Uniju. Samo Bosna i Hercegovina zauzimala je udjel

od preko 30% u ukupnom prehrambenom i poljoprivrednom izvozu Hrvatske, uz značajan trgovinski suficit.14

S uvođenjem uvoznih carinskih tarifa, cijene otprilike jedne trećine hrvatskih proizvoda u Bosni i Hercegovini

mogle bi narasti 10% do 20%, održe li se postojeće profitne marže. Unatoč prednosti koja proizlazi iz kvalitete

brandova hrvatskih kompanija, time će vjerojatno Srbija imati najviše koristi od promjena. Nekoliko velikih hr-

vatskih kompanija, poput Dukata i Gavrilovića, već je odgovorilo na prijetnju i kupilo proizvodna postrojenja u

Bosni, s ciljem da zadrže tržišni udio, no ulazni resursi i rad koji budu koristili pogodovat će bosanskoj ruralnoj

ekonomiji, a ne hrvatskoj.

Treća prijetnja manje je jasno definirana, no i dalje značajna. Mnoge nove države članice, a naročito Mađarska

i Slovenija, suočile su se s radikalnim padom uzgoja stoke nakon pristupanja Uniji, budući da su poljoprivred-

nici izgubili subvencije izravno povezane s uzgojem stoke. Izdvajanje izravnih plaćanja i njihovo poveziva-

nje s veličinom zemljišta potaknulo je poljoprivrednike da se prebace na žitarice, pri čemu su uz minimalna

ulaganja mogli povećati prihode. Izravna plaćanja u Europskoj uniji često pogoduju žitaricama time što se

zanemaruju posebnosti sektora uzgoja stoke; ravnoteža se nastoji postići pomoću sredstava za ruralni razvoj

kojima se sufinanciraju ulaganja potrebna za ispunjavanje standarda Unije i tržišno natjecanje u uzgoju stoke.

No, složenost procesa prijave i odgođene novčane naknade potaknule su brz izlazak malih poljoprivrednika iz

sektora. Slično bi se moglo dogoditi i u Hrvatskoj, unatoč konkurentnim prednostima kad je riječ o junetini, za

kojom je potražnja u Uniji i dalje velika, kao i kad je riječ o rijetkim pasminama poput crnih slavonskih svinja ili

buše – premda su neke zemlje, poput Poljske, uspjele spriječiti kolaps pomažući malim poljoprivrednicima da

pristupaju sredstvima Unije i sufinanciraju ih.

Kako bi se pozabavili tim prijetnjama, poljoprivrednici i prehrambeni sektor u Hrvatskoj trebat će pažljivo raz-

motriti pitanje kako povećati učinkovitost, definirati prikladne cijene i pronaći prikladne distribucijske kanale.

Velike poljoprivredno-prehrambene kompanije na tome već rade. Nekoliko poduzetnički nastrojenih novih po-

ljoprivrednika također razvijaju inovativne niše i postupno počinju pronalaziti načine kako iskoristiti činjenicu

da milijuni turista svake godine dolazi u Hrvatsku – u obliku “tihog izvoza”. No, istinski je potrebno pozabaviti se

onim malim vlasnicima zemljišta koji bi mogli voditi održiva gospodarstva, uz širenje, komercijaliziranje i moder-

nizaciju, ne oslanjajući se pritom isključivo na poljoprivredu kao izvor sredstva na život, no svejedno pristupajući

tome kao poslovnom pothvatu. Kako bi se to ostvarilo, tim ljudima nije potrebna zaštita od snaga konkurencije,

no zato im jest potrebna institucionalna pomoć, pomoć u vidu javnih politika te financijska podrška. Ukoliko to

dobiju, mogli bi stvoriti poslovne pothvate koji bi mogli postati osnova uspješnog ruralnog gospodarstva koje se

zasniva na poljoprivredi, no može se širiti i u druga područja. Ukoliko pak to ne dobiju, mnogi će nestati tijekom

idućeg desetljeća, zajedno s poljoprivrednicima na poluodrživim gospodarstvima.

Kako bi pružila pravu vrstu podrške, Vlada mora raditi na razvoju dvije vještine koje dosad nisu bile potrebne.

Prva vještina odnosi se na jasno i precizno razumijevanje načina na koji Europska unija funkcionira, kako bi se

osiguralo da se hrvatski građani doživljavaju kao akter u Bruxellesu i u odnosima s drugim državama članicama

– a ne kao žrtve odluka Unije. Novije dvojbe u pogledu implikacija koje proizlaze za Hrvatsku slijedom toga što

14 Na Srbiju te Bosnu i Hercegovinu odnosi se 85% ukupnog izvoza hrane, no carinsko opterećenje neće u tolikoj mjeri porasti u Srbiji zbog veće liberalizacije te zemlje u odnosu na Europsku uniju, pa će ovo pitanje utjecati samo na približno 20% izvoza u Srbiju.

45


su Italija i Slovenija dobile status zaštićene oznake podrijetla (PDO) za prošek i teran dobro oslikavaju taj izazov.

Među dužnosnicima je vladala nesigurnost u pogledu toga je li Hrvatska propustila priliku ostvariti pravo na

korištenje tih naziva ili nije. To je stvorilo neopravdan strah i ozlojeđenost među proizvođačima, a Hrvatskoj

je otežalo položaj kad je riječ o aktivnoj borbi u Bruxellesu ili pregovaranju kako bi se s Italijom i Slovenijom

pronašlo rješenje koje bi zadovoljilo sve strane.

Druga vještina odnosi se na sposobnost kultiviranja živog i poštenog dijaloga sa svim dionicima. Time bi se

osiguralo donošenje odluka na temelju kvalitetnijih informacija, a ujedno bi se osiguralo i institucionalno

pamćenje, što bi Hrvatskoj pružilo znatno jaču osnovu za djelovanje u Uniji, pri čemu bi se moglo istinski štititi

najbolje interese hrvatskih proizvođača i zemlje u cjelini. Mnoge pogreške iz proteklog desetljeća potekle su

iz odluka donesenih “odozgo prema dolje” u vezi s poljoprivredom, pri čemu za mišljenje nisu bili pitani oni s

većom razinom znanja i uvida, niti se takve poticalo da otvoreno kažu što misle.

Zajednička poljoprivredna politika Europske unije pruža solidnu institucionalnu i financijsku osnovu upravo

za vrstu podrške koja je potrebna hrvatskim ruralnim područjima: povećanje financijskih sredstava za ruralni

razvoj, podršku za organizacije koje djeluju odozdo prema gore, kao i više transparentnosti i predvidljivosti

u vezi sa subvencijama. No, kako bi se ostvario maksimalni učinak, od vlade se zahtijeva da surađuje sa svim

dionicima kako bi se uklonile prepreke restrukturiranju poljoprivrednog sektora te osigurao sveobuhvatan

pristup diverzificiranju ruralnog gospodarstva kako se ono ne bi pretjerano oslanjalo o poljoprivredu. Postoji

mit koji se i dalje održava, kako bi se prepuštanjem više poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu na

korištenje moglo stvoriti desetke tisuća radnih mjesta. Stvarnost je, međutim, da velike poljoprivredne kom-

panije zapošljavaju vrlo malo ljudi u ruralnim područjima, te da će mali poljoprivrednici dolaziti do sredstava

za život kroz kombinaciju poljoprivrede, turizma i drugih izvora prihoda. Kako bi se stvorila uspješna ruralna

područja, bit će potreban konkurentniji poljoprivredni sektor, no ujedno i bitno širi napori da se u ruralna po-

dručja uvedu i turizam, proizvodnja malih razmjera te usluge.

46


Krenete li razgovarati s velikim kupcima maslinovog ulja, mesa i višanja u Hrvatskoj, postat će vam jasno da su hrvatski poljoprivrednici na raskrižju, premda mnogi od njih možda toga nisu ni svjesni. S pristupanjem Europskoj uniji, hrvatska poduzeća u sektoru proizvodnje hrane i pića usredotočuju se na to kako najbolje obraniti postojeća tržišta i proširiti se na nova. A pritom stotine malih, izoliranih poljoprivrednih partnera od kojih kupuju proizvode sačinjavaju tržište na kojem i kvaliteta i količina znaju biti nepredvidljivi, a cijena često nerealna.

Rješenje za neke od tih kompanija bilo bi stvaranje stabilnijih tržišta, kroz uvoz proizvoda za obradu i osiguranje vlastitih sirovina u učinkovitijem i bolje kontroliranom okolišu, a pritom bi se i neke prerađivačke kapacitete (kao i nabavu ulaznih materijala), tamo gdje je to potrebno kako bi se zadržala tržišta, moglo preseliti u inozemstvo. Ta-ko, primjerice, Gavrilović kao najveći hrvatski proizvođač mesnih prerađevina uvozi većinu svinjetine potrebne za najznačajnije proizvode kompanije, nakon što je prestao surađivati s polovicom prijašnjih dobavljača koji nisu bili u stanju uložiti u nužne veterinarske standarde, a ujedno je zatvorio malu klaonicu svinja jer je bila premalena da bi bila održiva. Kompanija je nedavno ujedno dio proizvodnih kapaciteta preselila u Bosnu i Hercegovinu, kako bi zadržala tamošnje tržište (i proširila se dalje na istok) nakon što Hrvatska postane članica Unije i time izgubi povla-štene trgovinske uvjete. No, u Gavriloviću su prije četiri godine ujedno počeli razvijati vlastitu poljoprivrednu pro-izvodnju, i nakon eksperimentiranja s raznim područjima danas se primarno fokusiraju na uzgoj stoke, budući da imaju ugovore o opskrbi lanca restorana McDonald’s te žele kontrolirati kvalitetu sirovina. U Gavriloviću smatraju da bi mogli obraditi četverostruko više stoke nego što je to danas slučaj, pa pokušavaju surađivati s malim poljopri-vrednicima na području Banovine u vezi s tim – no pritom nailaze na velik izazov kako uvjeriti te poljoprivrednike da trebaju ulagati u proizvodnju, međusobno surađivati i učiti o novim i učinkovitijim metodama.

Srž problema sastoji se u tome što mali poljoprivrednici uglavnom ne doživljavaju svoj rad kao poslovni pothvat. Maraska u Zadru, koja proizvodi maraschino i sokove, na sličan se način žali na svoje dobavljače – pa se tako često može čuti sljedeće: “Oni jednostavno trebaju odlučiti je li poljoprivreda biznis, ili nešto čime će se baviti u slobodno vrijeme.” Poput Gavrilovića, i Maraska je proteklih godina ulagala u razvoj vlastitih kapaciteta, pa su se u kompaniji okrenuli razvoju plantaža kako bi osigurali više standarde za proizvode koji im donose dodanu vrijednost. Danas imaju 212 hektara razminiranog zemljišta s 95.000 stabala višanja koja se postupno bliže zrelosti. I dalje surađuju s približno 300 malih poljoprivrednika iz tog područja, koji u Maraski imaju zajamčeno tržište za svoje višnje – no kompanija će uskoro pokrivati vlastite potrebe za višnjama i bez njih.

Dobavljači su uglavnom stariji od 60 godina, a malo ih je koji su dovoljno zainteresirani da sudjeluju u sastancima, pa čak i kad je riječ o pregovorima o cijeni. Mladi ljudi ne preuzimaju gospodarstva, pa Maraska procjenjuje da se najviše 20% gospodarstava uopće može smatrati poslovnim akterima u bilo kojem smislu.

Kad Maraskine vlastite plantaže dosegnu zrelost, kompanija planira otvoriti industrijske kapacitete za obradu vi-šanja vanjskih dobavljača u Zadru i prerađivati ih u koncentrat ili ih zamrzavati. Trenutno se najbliže postrojenje za proizvodnju koncentrata nalazi u Zagrebu, a kapacitete za brzo zamrzavanje moguće je pronaći u Slavoniji, pri če-mu ni jedno ni drugo nisu održive opcije za osjetljivo voće. Kompanija nastoji doći do sredstava Unije kao pomoći u ulaganju, no ujedno pokušava i uvjeriti poljoprivrednike da se udruže i zajednički kupe opremu za berbu, što bi im poboljšalo učinkovitost i povrat uloženog, budući da će plodovi imati nisku otkupnu cijenu u svrhu industrijske obrade. Ta oprema ujedno bi se mogla koristiti i za berbu maslina, što bi omogućilo još jedan izvor prihoda. No, entuzijazam za osnivanje udruge proizvođača bilo koje vrste prilično je nizak.

Jasno je da hrvatski poljoprivrednici na poluodrživim gospodarstvima u idućih nekoliko godina više neće imati tržište. Ili će postati poljoprivrednici iz hobija, ili će početi komercijalizirati svoje aktivnosti. Financijskim sredstvima Unije mogu se podržati napori onih koji žele ostati u poljoprivredi i modernizirati se. Stoga valja pokrenuti široku raspravu o potrebi za promjenama i prilikama koje postoje na tržištu, u kombinaciji s podrškom javnih politika kako bi se stvorilo funkcionalno tržište zemljišta, potaknulo suvremene oblike suradnje poljoprivrednika te pružilo obrazovanje i praktična izobrazba u svemu od knjigovodstva do modernih poljoprivrednih metoda. Hrvatski gra-đani često se žale kako su u protekla dva desetljeća izgubili nacionalnu industriju; sad je trenutak da se pobrinu za to da ne izgube i poljoprivredu.

obiteljska gospodarstva: prionimo na posao

47


obiteljska gospodarstva: prionimo na posao 3KaKo HRvatsKa

možE IsKoRIstItI novE PRIlIKE: PEt

PRIoRItEta

48


49

PoGlAvlJE 3 - Kako Hrvatska može iskoristiti nove prilike: pet prioriteta PloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

PoglavljE 3 Kako Hrvatska može iskoristiti nove prilike: pet prioriteta Hrvatsko ruralno gospodarstvo nalazi se na raskrižju. Danas, kad je pridruženje Uniji stvarnost, ruralno gospodar-

stvo ima priliku iskoristiti veću razinu financijske pomoći, fokusirane politike ruralnog razvoja i iskustvo drugih

država članica, kako bi se pozabavilo dugoročnim izazovima koji su pred njim. Ujedno će se suočiti i sa snažnim

prodorom konkurencije u kojem će postati nemoguće održati široko rasprostranjenu poluodrživu poljoprivredu

u sferi sive ekonomije. U najboljem scenariju, Hrvatska će uspjeti iskoristiti priliku koja se pruža članstvom u Uniji

kako bi stvorila učinkovitiji i kvalitetnije usmjeren poljoprivredni sektor, utemeljen u ruralnom gospodarstvu koje

se sve više diverzificira. U najgorem scenariju, suočit će se s ubrzanom depopulacijom u ruralnim područjima,

kako poljoprivreda bude slabila, a bez drugih ekonomskih prilika koje bi se mogle razviti.

Kako bi se usmjerila u pravcu prvog scenarija, Hrvatska treba poduzeti niz manjih inicijativa, iako će se one

na svakom koraku sučeljavati s postojećim interesima i institucionalnom inercijom. No, te promjene su po-

trebne, i to ne samo za dobrobit ruralnih područja, nego i zato da bi se u zemlji u cjelini ponovo potaknuo

rast, kako bi se osiguralo da zemlja u Europskoj uniji ostvaruje napredak. Kako bi se krenulo u tom smjeru,

postoji pet prioritetnih područja za politiku Vlade.

definirati sveobuhvatne ciljeve za poljoprivredu i industriju hrane, kako bi se osiguralo da javna politika bude usklađena s retorikom te da prioriteti budu jasni svima

Poljoprivredna politika Hrvatske progutala je milijarde kuna u obliku subvencija i administrativnih troš-

kova, no nije uspjela prevladati izazove na koje se često reagiralo kratkoročno. Umjesto toga, postojala je

tendencija da se zacementiraju nezdrave strukture, slijedom čega je Hrvatskoj postalo teže natjecati se u

okviru Europske unije. Dobar dio problema odnosi se na manjak jasnih dugoročnih ciljeva, što se prikriva

nejasnom retorikom u vezi s ruralnim područjima. Danas su Hrvatskoj potrebni jasni odgovori na neka

ključna pitanja – ili u najmanju ruku otvorena rasprava o njima:

Može li poljoprivreda doista postati drugi stup hrvatskog gospodarstva poput turizma, kako se to često

tvrdi? Pogledamo li čak i najkonkurentnije države članice Unije, uočit ćemo da poljoprivreda igra daleko

manju ulogu u zapošljavanju i BDP-u nego u Hrvatskoj. Stoga cilj ne može biti da poljoprivredni sektor

raste ekonomskom važnošću i postane značajan izvor novih radnih mjesta. No, kako bi, onda, trebao

izgledati istinski konkurentan poljoprivredni sektor, i kojim koracima bi ga se moglo ostvariti? Kako bi Hr-

vatska mogla osigurati opskrbu visokokvalitetnom hranom lokalne proizvodnje? Treba li Hrvatsku brinuti

rast uvoza hrane? Kako bi mogla funkcionirati simbiotska veza s turizmom? Bi li ekološka poljoprivreda

mogla postati važan faktor koji pruža prilike za razvoj šireg turističkog sektora i koji proizvodi prehrambe-

ne proizvode visoke cjenovne razine? A ukoliko je odgovor na to pitanje pozitivan, koliko bi velika takva

poljoprivreda trebala ili mogla biti u Hrvatskoj?

Kakvu strukturu bi trebao imati poljoprivredni sektor? Je li dovoljno oslanjati se o velike poljoprivredne

kompanije, ili je važno osigurati opstanak održivih obiteljskih gospodarstava? Što treba učiniti kako bi se

promijenila današnja struktura? Kako bi se najbolje moglo pomoći velikom broju poljoprivrednika s polu-

1.

50


održivim gospodarstvima koja neće biti u mogućnosti opstati? Kako bi Hrvatska na najbolji način mogla

razviti okosnicu poljoprivrednih gospodarstava srednje veličine? Kako Hrvatska može osigurati da manji

poljoprivrednici budu u mogućnosti zaraditi pristojan dohodak? Kako bi se najbolje mogle raspodijeliti

subvencije da bi se ostvarili ti ciljevi? Kako se točno “zelena” filozofija Unije uklapa u budućnost hrvatskog

poljoprivrednog sektora?

Što Vlada može učiniti kako bi pomogla obnovi veza u vrijednosnom lancu “od farme do stola”?

Koje alate Vlada ima na raspolaganju kako bi pružila poticaj ustrojavanju udruga proizvođača i nad-

vladala otpor koji prema tome postoji, s ciljem da manji poljoprivrednici ostvare veću kupovnu i

prodajnu moć? Kako Vlada može osigurati otvorenu konkurenciju za proizvođače u maloprodajnim

lancima, unatoč vertikalno integriranoj vlasničkoj strukturi? Kako bi se mogle ojačati veze turistič-

kih kompleksa i lokalnih proizvođača hrane?

Postavljanjem jasnih ciljeva vlada će biti u mogućnosti komunicirati o prioritetima sa svim dionicima,

izbjegavajući pritom žestoke reakcije na konkretne izazove koji se budu pojavljivali, iluzorna očekivanja i

manjak nade, a ujedno će se moći bolje razvijati konsenzus za rad na teškim strukturnim ograničenjima,

poput pitanja vlasništva nad zemljom. Vlada bi tako ujedno mogla preciznije razumjeti učinak promjena

u poljoprivrednom sektoru na radna mjesta, pa time i na trendove ruralnih migracija.

pokrenuti otvoreni dijalog usmjeren na razvoj strateške vizije za uspješno i diverzificirano ruralno gospodarstvo

Nejasnoće u vezi s ulogom i budućnošću malih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj igrale

su značajnu ulogu u sveukupnoj stagnaciji ruralne ekonomije. Široko rasprostranjena nemehani-

zirana poluodrživa gospodarstava koja muku muče s preživljavanjem tjeraju mlade, poduzetnički

nastrojene i bolje obrazovane ljude da napuštaju ruralna područja kako bi zaradili za život negdje

drugdje. No, iako moderni i održivi poljoprivredni poslovni akteri mogu predstavljati osnovu revita-

lizacije ruralnih područja, nikad sami po sebi neće moći stvoriti dovoljno radnih mjesta i vrijednosti

kako bi obrnuli trendove ruralne depopulacije i zaostajanja. Štoviše, poljoprivreda će u budućnosti

imati sve manji značaj kao izvor prihoda, kako je to slučaj u svim razvijenim zemljama. Ključno pita-

nje za Hrvatsku bit će maksimalno iskoristiti sredstva Unije kako bi se stvorio širok raspon modela i

opcija za diverzificiranje ruralnih ekonomija.

Prva faza diverzifikacije temeljit će se na postojećim resursima – stvaranjem prilika za razvoj ruralnog

turizma povrh obalnih atrakcija Hrvatske; razvijanjem niša prehrambenih proizvođača visoke razine, spo-

sobnih da kroz poslovnu suradnju opskrbljuju velike kupce; proizvodnjom obnovljive energije iz bioma-

se, sunčeve energije, energije vjetra i malih hidroenergetskih postrojenja. To se već događa, no na skro-

man i izoliran način, uglavnom uz vodstvo pionira s malo podrške i puno prepreka pred sobom. Sada je

potrebna vrlo široka rasprava o onome što je moguće, potaknuta na nacionalnoj razini, no pod vodstvom

regionalnih i lokalnih tijela koja mogu mobilizirati ljude i generirati konkretne i provedive ideje.

No, ujedno je presudno i to da ta rasprava ode korak dalje od razmatranja kratkoročnih prilika. Postoji

istinska potreba da se razviju strateške vizije o tome kako bi ruralna područja općenito mogla izgleda-

ti u budućnosti, analizirajući iskustva regija u drugim državama članicama. Ujedno postoji i potreba

za konkretnim programima za konkretna područja, razmatrajući pitanje gdje će ta područja biti za

dvadeset godina – što podrazumijeva identifikaciju ulaganja, naročito u dugoročno obrazovanje i

praktičnu izobrazbu potrebnu za ostvarivanje tih programa i uspostavu prioriteta.

Bi li, primjerice, dijelovi ruralne Hrvatske mogli postati europsko središte avanturističkih sportova, s

centrima kompetencije, cjelogodišnjim turizmom i drugim povezanim uslugama? Bi li područja pod

2.

51


šumama mogla postati središnja točka okupljanja kad je riječ o proizvodnji energije iz biomase? Bi li

pojedina područja Hrvatske mogla imati prednost u sferi solarne energije? Postoje li inovativne indu-

strije ili napredne usluge koje bi mogle pružati nova radna mjesta ukoliko bi se u manjim gradovima

u blizini ruralnih područja osnovali klasteri ili industrijski parkovi? Postoje li snažnije poduzetnički ori-

jentirani načini kako pristupiti zapošljavanju u javnim službama, primjerice kroz osnivanje ureda u

ruralnim područjima u sklopu razvoja i diverzifikacije tih područja?

Presudno je to da se strateška vizija treba odražavati u nacionalnom okvirnom dokumentu za ruralni

razvoj, kojim Vlada definira parametre za alociranje sredstava Unije i uspostavlja kriterije za ostvarenje

svojih primarnih ciljeva. Prvi nacrt, pripremljen početkom 2013., bio je nefokusiran i šablonskog ka-

raktera, s popisom 19 područja inicijativa prihvatljivih za financiranje i bez jasno određenih strateških

ciljeva. Od tada učinjen je samo ograničen napredak prema realističnijim prioritetima. Prvi neformalni

komentari Europske komisije na Vladin nacrt strategije upozoravaju da analitička podloga za 19 pri-

oritetnih područja nije dovoljno razvijena. Ono što posebno zabrinjava kod tako izravne kritike je da

ona sugerira kako još postoji duboko nerazumijevanje osnovne svrhe Strategije. Stoga postoji rizik da

će priprema prihvatljive strategije trajati mjesecima, odgađajući pritup Hrvatske sredstvima za ruralni

razvoj. Kako bi se poboljšali budući nacrti, preporuka je Ministarstvu poljoprivrede da otvori istinski

dijalog s ljudima koji zarađuju za život u ruralnim područjima, u nastojanju da se izgradi istinski kon-

senzus oko realističnih i važnih prioriteta.

poticati nastajanje mreža i zajedničkih akcija među ruralnim dionicima kako bi se pomoglo razvoju uspješnih i samopouzdanih ruralnih zajednica

Uspješna revitalizacija ruralnih područja u konačnici ovisi o ljudima koji odluče ostati u njima, vratiti

se ili preseliti u njih, kako bi tamo zarađivali za život, unatoč tome što imaju i druge mogućnosti na

raspolaganju. Industrijska osnova koja je svojedobno pružala radna mjesta u ruralnim područjima

uglavnom je nestala, no dijelove te osnove moglo bi se obnoviti zajedno sa suvremenim uslužnim

poslovnim pothvatima, ukoliko ljudi budu mogli stvarati prilike za sebe i druge. To zahtijeva među-

sobnu suradnju, kao i suradnju s postojećim poslovnim akterima, na inovativne načine.

Povrh ekonomske suradnje, obnova uspješnih ruralnih zajednica uključuje i organiziranje druš-

tvenih i kulturnih aktivnosti, od glazbenih festivala do sportskih i literarnih događanja koja mogu

udahnuti život u neko područje i održati interes mladih za ostanak. Nacionalna vlada može pružiti

poticaj tome tako da uklanja ograničenja i potiče razvoj mreža, no bez mobilizacije lokalnih ljudi u

administraciji, poslovnom sektoru, poljoprivredi, obrazovanju i drugim organizacijama u zajednici,

nacionalna politika ruralnog razvoja mogla bi dovesti do bujanja ovisnosti i zahtjeva za zaštitom,

umjesto do razvoja kreativnosti i poduzetništva.

U praksi, ta vrsta sudjelovanja “odozdo prema gore” uključuje stvaranje demokratskih platformi koje

su u stanju angažirati i okupiti razne aktere kako bi se artikulirala ruralna pitanja i potaknule zajednič-

ke akcije. Takve platforme zahtijevaju osnažene i proaktivne lokalne dužnosnike koji mogu razumjeti i

reflektirati konkretna važna lokalna pitanja i prilike, a ne generički pristup koji bi bio prikladan za bilo

koju ruralnu zajednicu. No, ujedno je presudno i to da procesom ne upravljaju isključivo lokalni duž-

nosnici, niti da oni budu vlasnici procesa – umjesto toga, trebaju biti tek jedan od dionika uključenih

u analizu potreba i prilika te zajedno s drugim akterima razvijati ideje i projekte.

Lokalne akcijske grupe, koje danas pokrivaju tri četvrtine područja Hrvatske, bit će važan alat u

poticanju suradnje odozdo prema gore. No, kako bi bile učinkovite, moraju postati nešto više od

foruma za razgovore i utjecati na stvaranje širokog raspona samoodrživih poslovnih pothvata,

društvenih i kulturnih inicijativa te udruga proizvođača koje i same postaju novi akteri. Time će

3.

52


se nadvladati neaktivnost koja je tijekom protekle dvije godine regulacijske neizvjesnosti mučila

mnoge LAG-ove. Sada kad postoji i okvir i početna financijska sredstva, važno je da vlada pokaže

podršku i poticaj za sudjelovanje dionika po načelu odozdo prema gore kao način hvatanja ukoštac

s izazovima na lokalnoj razini.

Još jedno ključno područje zajedničkih aktivnosti jest pronalaženje načina kako nadvladati prepre-

ke s kojima se suočavaju mali poljoprivrednici kad je riječ o sudjelovanju u nabavi, proizvodnji i/

ili trgovanju, kako bi mogli preživjeti. Vlada može u tome igrati ulogu kroz popratne usluge, obra-

zujući proizvođače o uspješnim poslovnim modelima koji se primjenjuju drugdje, osiguravajući da

zakonodavstvo pogoduje ili olakšava rad udrugama proizvođača te pomažući da se stvore mreže

koje bi mogle dovesti do veće suradnje. Zadruge u Hrvatskoj mnoge ljude često podsjećaju na

prošlost; unatoč tome, zadružno i suradničko ponašanje bit će presudno kako bi se u budućnosti

stvorio održiv poljoprivredni sektor.

osigurati potporu s najviših razina, kako bi se održao zamah kad je riječ o apsorpciji sredstava i kako bi se nadvladale značajne prepreke pred ruralnim razvojem koje uključuju niz ministarstava

Hrvatska se borila s apsorpcijom pretpristupnih sredstava Unije, tako da je presudno da usvoji lekci-

je država koje su se u novije vrijeme pridružile Uniji o tome kako djelotvorno trošiti sredstva. Jedan

ključan faktor u tome jest liderstvo na vrhu kad je riječ o praćenju potrošnje (i djelovanju ukoliko

dođe do kašnjenja), kao i kad je riječ o koordinaciji niza ministarstava i dijelova sustava koji mogu

blokirati napredak.

Uspjeh Poljske u korištenju novca iz Unije djelomice se može pripisati tome što je odgovornost za

plaćanja prebačena na lokalnu razinu (što nema smisla učiniti u maloj zemlji poput Hrvatske), no

ujedno je presudno ovisio i o pritisku iz Ministarstva regionalnog razvoja koje je bilo ustrojeno s

jedinim ciljem: da se iskoriste prilike za hvatanje koraka s drugim zemljama Unije koje su proizašle

iz dostupnih sredstava, bez naslijeđenih birokratskih opterećenja. Premda je i nekoliko drugih mi-

nistarstava bilo uključeno u donošenje odluka o sredstvima za ruralna područja, prije svega mini-

starstva zadužena za resore poljoprivrede, ruralnog razvoja, financija i rada, upravo je ministar za

regionalni razvoj imao zadatak koordiniranja i komuniciranja na tu temu, s posebnim fokusom na

ključni zadatak: revitalizaciju istočnih ruralnih područja Poljske.

Kad se Bugarska 2007. godine pridružila Uniji, isprva nije uspjela imenovati ministra koji bi na vi-

sokoj razini bio odgovoran za apsorpciju sredstava, i u tom se procesu suočavala s problemima.

Zemlja se uspjela pokrenuti u pravom smjeru tek kad je premijer imenovao zamjenika premijera

kao osobu odgovornu za trošenje sredstava. U Sloveniji je nakon pristupanja Uniji vodeću ulogu

u vezi s tim preuzeo premijer osobno. Na kraju svakog sastanka vlade pobrinuo bi se za to da svi

ministri zajednički raspravljaju o tome koliko sredstava uspijevaju apsorbirati i gdje se nailazi na

neuspjehe, pri čemu su uočavane prepreke i inzistiralo se na tome da se te prepreke rješavaju – a to

je često zahtijevalo suradnju niza ministarstava, što nacionalnim vladama uvijek predstavlja izazov.

Kako bi se pozabavilo ključnim preprekama poput vlasništva nad zemljom i kako bi se potaknuo ra-

zvoj ruralnog poduzetništva, to će zahtijevati dobru suradnju i komunikaciju među ministarstvima

i unutar njih, kao i snažan i trajan pritisak s vrha. Pritom nije važno hoće li ulogu praćenja stanja i

uklanjanja ministarskih prepreka preuzeti sam premijer (kao u Sloveniji), jedno ministarstvo (kao u

Poljskoj), ili osoba na novoustrojenom položaju visoke razine (kao u Bugarskoj). Važno je da treba po-

stojati jasna svijest o ulozi i autoritetu nadležne instance, kako bi i Hrvatska mogla iskoristiti prednosti

koje proizlaze iz jedinstvene prilike pristupanja Uniji i udahnuti život u svoja ruralna područja. No, pri-

4.

53


tom je presudno uočiti da ruralni razvoj ne može tek tako biti pokriven ovim ili onim ministarstvom,

ili ovom ili onom funkcijom, budući da je riječ o temi koja zahtijeva konkretnu pozornost – drugim

riječima, između ministarstava se treba odvijati otvoreni dijalog i redovita suradnja.

poboljšati kapacitet za apsorpciju sredstava i razvoj inovativnih projekata ulaganjem u obrazovanje i praktičnu izobrazbu ljudi na svim razinama

Koliko god bio važan politički zamah s vrha, on neće biti djelotvoran u osiguranju apsorpcije sredstava

bez značajnog ulaganja u poboljšanje institucionalnih kapaciteta i ljudskih resursa te bez fokusiranja na

ta pitanja. To vrijedi za sve razine, od Agencije za plaćanja koja odlučuje o prijavama za sredstva Unije i

upravlja izravnim plaćanjima, pa do popratnih usluga, konzultanata i samih stanovnika ruralnih područja.

Agencija za plaćanja ima pred sobom težak zadatak. S jedne strane, Ministarstvo poljoprivrede suo-

čava se s čestim promjenama osoblja. To prisiljava Agenciju za plaćanja da upravlja politikom i tumači

je, umjesto da je tek djelotvorno provodi. S druge strane, Europska unija postrožila je svoje već ionako

složene birokratske zahtjeve slijedom iskustava s Rumunjskom i Bugarskom, u kojima su, prema doj-

movima s terena, izraženi problemi bili korupcija i površan karakter propisa o trošenju sredstava, uz

nisku razinu povjerenja. Zbog toga je presudno da Agencija za plaćanja održi reputaciju kvalitetnog i

transparentnog tijela s gledišta Unije. No, zbog postojećeg stanja, Agencija se na terenu pretvorila u

usko grlo i jedva uspijeva djelotvorno upravljati zadacima koji stoje pred njom. Umjesto da se proces

prijavljivanja olakša, ljudi koji nemaju na raspolaganju konzultante boje se uopće ući u birokratsku

noćnu moru prijavljivanja za sredstva i naknade.

Kad je riječ o ubrzavanju financiranja, rješenje ne leži u srozavanju standarda ili u tome da se pokušaju

progurati veliki jednokratni projekti, jer to bi bilo kontraproduktivno. Postoji potreba za kvalificirani-

jim osobljem i izobrazbom, no ujedno, što je presudno, i za djelotvornijom organizacijom upravljanja,

s vodstvom koje je politički neovisno i koje se bira isključivo na temelju iskustva i sposobnosti, a ne na

temelju političke pripadnosti.

Povrh kapaciteta same Agencije, postoji potreba i za većim kapacitetima na lokalnoj i savjetodavnoj

razini. Poduzetnici se žale na savjetnike koji bi trebali pomoći, no nemaju prave informacije. Regio-

nalne agencije često se doživljavaju kao akteri koji osiromašuju tržište u potrazi za stručnjacima, a da

pritom nisu u stanju razvijati djelotvorne projekte i pravilno ih prijavljivati. Jedan od mogućih načina

kako pružiti informacije o tome što je moguće bio bi da se institucionalizira praćenje i prilagodba naj-

bolje prakse iz drugih država članica, naročito Poljske, Slovenije, Austrije i Italije, koje su se svojedobno

bavile sličnim izazovima ili pronalazile obećavajuća rješenja.

Kao ključna institucija odgovorna za ruralni razvoj, Ministarstvo poljoprivrede i samo treba jačati ka-

pacitete kako bi pratilo napredak na terenu i redovito prilagođavalo pristup slijedom intenziviranja ra-

zvoja, ovisno o tome što je u danom trenutku potrebno ruralnim područjima. Sve nove države članice

podcijenile su pritisak na administrativne kapacitete koji dolazi s upravljanjem sredstvima Unije, tako

da je presudno ozbiljno se usredotočiti na razvoj upravljačkih i kontrolnih kapaciteta – a ne čekati do

posljednjeg trenutka, kao u slučaju sredstava za LEADER.

Ministarstvo će ujedno trebati osigurati pružanje sustavne pomoći na terenu, pri čemu aktere u ru-

ralnim zajednicama valja obavješćivati o tome što mogu učiniti sa sredstvima Unije, pomažući im da

pripremaju projekte i pružajući im potporu u vezi s zajmovima za premošćivanje i sufinanciranjem.

Bez toga, Hrvatska će i u budućnosti imati premalo kvalitetno pripremljenih projekata za financiranje

u okviru ruralnog razvoja.

5.

54

zAKlJUČAKPloDno tlo zA RAzvoJ - Kako najbolje iskoristiti članstvo u Europskoj uniji za ruralna područja Hrvatske

ZaključakČlanstvo u Europskoj uniji donijet će ruralnim područjima Hrvatske nove pritiske i nove prilike. I jedno i

drugo pruža šansu vladi da se distancira od ruralne politike koja je uglavnom povećala strukturne slabosti i

dovela do široko raširene rezignacije pred mnoštvom malih i velikih izazova. Usvoji li Hrvatska duh politika

ruralnog razvoja Unije, uz provedbu tih razvojnih politika u praksi, mogla bi stvoriti dinamičan poljopri-

vredni sektor i na razini industrije i na razini niša, ujedno nadograđujući tu osnovu kako bi razvila uspješne i

moderne ruralne zajednice koje nude privlačan i održiv okoliš mladim i obrazovanim ljudima. Dapače, može

se reći da je Europska unija upravo u ruralnim područjima postigla neke od svojih najvećih uspjeha kad je

riječ o poboljšanju kvalitete svakodnevnog života.

Vlada tu preobrazbu ne može ostvariti sama. Ona treba postaviti dugoročne ciljeve (i osigurati da ih ne

potkopavaju postojeće interesne grupe), kao i kratkoročne prioritete. Ujedno se, korak po korak, mora po-

zabaviti preprekama koje stoje pred promjenama u ruralnim područjima, od vlasništva nad zemljom do

djelotvorne administracije koja djeluje na temelju kvalitetnih informacija i prijateljski je nastrojena prema

korisnicima, naročito kad je riječ o korištenju sredstava Unije. No, kako bi se stvorile samopouzdane i uspješ-

ne ruralne zajednice u kojima ljudi mogu živjeti od poljoprivrede, turizma i drugih poslovnih aktivnosti, vla-

di su potrebni partneri iz ruralnih zajednica: aktivne institucije koje okupljaju dionike kako bi se identificirale

potrebe i težnje te kako bi se zajednički radilo na njihovu ostvarenju.

Pristupanje Uniji savršena je prilika za pokretanje otvorene rasprave s ruralnim dionicima, kako bi se po-

taknuo nastanak potrebnih institucija i kako bi se zajednički razvila strateška vizija za buduće ruralne za-

jednice u Hrvatskoj, koja se odražava u nacionalnom Planu ruralnog razvoja, s dodijeljenim financijskim

sredstvima za prioritete i osmišljenim idejama za konkretna područja.

Ukoliko vlada osigura da hrvatske ruralne zajednice počnu doživljavati same sebe kao integralan dio mo-

derne ekonomije i društva, i kao aktere koji definiraju i provode vlastita rješenja za izazove s kojima se

suočavaju, iskoristit će priliku pristupanja Europskoj uniji kako bi se nadvladao začarani krug zaostajanja

ruralnih sredina.

Program Ujedinjenih naroda za razvoj Ured Stalne predstavnice u Hrvatskoj

Radnicka cesta 41/VIIIHR-10 000 ZagrebEmail: [email protected]

izvješće programa ujedinjenih naroda za razvoj plodno tlo ... and publications... · bijeg iz...

Documents