U&

U 40

Derrida

U&

U 41

Derrida

DERRIDA, JACQUES 'MOCHLOS; ILI KONFLIKT FAKULTETA'

Priredio: Bender StanislavSa engleskog prevela: Nataša TomanovićFoto: arhiv community art

U&

U 42

Derrida

Ako možemo reći mi (ali nisam li to već rekao?), možda se možemo i zapitati: gdje smo? I tko smo mi na sveučilištu na kojem očito jesmo? Što predstavljamo? Koga predstavljamo? Jesmo li odgovorni? Za što i za koga?1 Ukoliko postoji odgovornost sveučilišta, u najmanju ruku započinje trenutkom kad se potreba da se ova pitanja čuju, da ih se uzme i odgovori na njih, nametne. Ovaj imperativ za odgovaranjem je početni oblik i minimalni uvjet odgovornosti. Ne možemo uvijek od-govoriti i odbiti poziv, zov odgovornosti. Možemo to čak i učiniti bez nužnog utišavanja. Ali sama struktura poziva ka odgovornosti je tak-va – tako prethodi svakom mogućem odgovoru, tako nezavisna, tako nesimetrična u svom dolasku iz drugih unutar nas samih – da je čak i neodgovaranje a priori nabijena odgovornošću. I tako nastavljam: što predstavlja odgovornost sveučilišta? Ovo pitanje pretpostavlja da razumijemo značenje ‘sveučilišta’, ‘odgovornosti’ – barem ako se ova dva koncepta još uvijek mogu razlikovati. Sveučilište, kakva ideja! To je relativno nedavna ideja. Ali moramo iz nje izići, jer je već reducira-na na vlastitu arhivu, na arhivu svojih arhiva, bez da smo mi uspjeli razumjeti što se stvarno dogodilo. Prije gotovo dva stoljeća Kant je odgovorio i to u smislu odgovornosti. Sveučilište, kakva ideja, samo sam se pitao. Nije to loša ideja, rekao je Kant, započinjući Konflikt fakulteta (Der Streit der Fakultäten, 1798.). A sa svojim poznatim humorom, skraćujući mučnu i tešku priču, pretvara se da ovu temu obrađuje kao pronalazak, sretno rješenje koje bi prošlo kroz glavu vrlo maštovite osobe, kao izum vrlo racionalne sprave koju bi neki domišljati poslao državi na patent. A, na Zapadu, država bi usvojila koncept ovog vrlo domišljatog stroja. I mašina bi daleko dogurala. Ne bez sukoba, ne bez kontradikcija, ali možda jednostavno upravo zahvaljujući sukobu i ritmu njegovih kontradikcija. Ovdje je početak ovog kratkog rada koji sam htio pročitati na našoj komemoraciji, s onim osjećajem blage neugode koji se javlja, odgovarajući na čast poziva upućenog od strane nekog prijatelja, netko povede, kao pri-misao, parazita s lošim manirima za stolom. Ali konačno, za ovaj skup, ne radi se o Sokratu, već o Kantu,a on kaže:

Nije loša ideja[kein übeler Einfall]da onaj koji je prvi spoznao i predložio javni način ophođenja s ukupnim znanjem (a osobito glave koje se tome posvete) [eigentlich die derselben gewidmeten Köpfe], u nekakvoj industrijskoj maniri [gleichsam fabrikenmassig], s podjelom rada [durch Vertheilung der Arbeiten] gdje bi na toliko polja znanja koliko ih ima, bilo doznačeno toliko javnih učitelja [offentliche Lehrer], profesori bi bili povjerenici [als Depositeure], koji zajedno tvore neku vrstu zajedničke znanstvene tvorevine [eine Art von gelehrtem Wesen], koja bi se nazvala sveučilištem (ili srednjom školom [hohe Schule]), koji bi imali autonomiju ( jer jedino učeni [Gelehrte] mogu prosljeđivati sposobnost prosuđivanja

na učene kao takve); i zahvaljujući njegovim ustanovama (raznim malenim udruženjima koja okupljaju sveučilišne nastavnike, i tako održava raznolikost osnovnih grana znanja), sveučilište bi bilo priznato [berechtigt: Kant je precizan, sveučilište dobiva legitimno priznanje od moći koja nije njegova] da prima, s jedne strane, stu-dente-naučnike iz nižih školskih razina koji žele doći na viši, a s druge strane, da dopušta – nakon prethodnog ispitivanja i to svojim autoritetom [aus eigner Macht, svojom moći] – nastavnicima koji su ‘slobodni’ (koji se ne izabiru od samih članova) i nazivaju se ‘Dok-torima’, općepriznati rang (koji ima donosi ta diploma) – ukratko dopušta stvaranje [creieren].2

Kant naglašava riječ ‘stvaranje’: to znači da je sveučilište ovlašteno da posjeduje autonomnu moć stvaranja titula. Stil ove deklaracije nije samo stil određenog izmišljenog podrijetla: sretna ideja sveučilišta, koja je jednog lijepog dana, u određenom trenutku, prošla nekome kroz glavu, s nekom vrstom fiktivne mogućnosti godišnjice – čini se da je baš ovo Kant ovim evocirao. Zaista, dalje u tekstu, nakon što napusti retoriku uvoda, njegov prvi potez je stav-ljanje na stranu hipoteze ponešto nasumičnog otkrića, empiričkog, čak i stvaralačkog korijena sveučilišta. Određene umjetne insti-tucije, nastavlja on, za svoj temelj imaju ideju razuma. A sveučilište je ‘umjetna’ (künstliche) institucija takve vrste. Kant započinje podsjećajući na tu činjenicu, zbog onih koji bi je htjeli zaboraviti, vjerujući u prirodnost mjesta i postojbine. I sama ideja vlasti se zasniva na razumu, i ništa u ovom pogledu nije ostavljeno slučaju. On kaže,

Iz ovog razloga mora se reći da organizacija sveučilišta, obzirom na predavanja i fakultete, nije stvar slučajnosti, već da vlast, bez pokazivanja pretjerane mudrosti ili prijevremenog znanja za to, iz određene potrebe koju je osjetila (za utjecajem na ljude kroz razna poučavanja), u stanju da se a priori veže za principe podjele koji se sretno slaže [glücklich] s principom koji je trenutno na snazi.

Kant je vrlo svjestan da je on opravdava, u terminima razuma, ono što je de facto odredila vlast njegovog doba, kao da je slučajno kralj bio filozof. Ovoga je on očito svjestan, obzirom da se odmah ispričava zbog tona, kao da je on takav, poricanja: ‘Ali neću, zbog svega toga,

DERRIDA, JACQUES 'MOCHLOS; ILI KONFLIKT FAKULTETA'

1 Rad Jacquesa Derride je izložen 17 travnja 1980. na Sveučilištu Columbia, na stotoj godišnjici osnutka dodiplomskog studija

2 Immanuel Kant, The Conflict of the Faculties / Der Streit der fakultäten, prijevod Mary J. Gregor (New York: Abaris Books, 1979.), str. 23. Prijevod je prerađen.

U&

U 43

Derrida

govoriti njemu u prilog, kao da je nepogrešiv.’3 Unutar uvodne fik-cije, Kant je povećao broj svojih retoričkih mjera opreza, ili je pak na neki način zagarantirao analogijske izjave s, recimo, stvarnom analogijom: sveučilište je analogno društvu, društvenom sustavu koji predstavlja kao jedan od njegovih dijelova; a nastavničko tijelo predstavlja, na ovaj ili onaj način, cilj i funkciju društvenog tijela – ili, na primjer, industrijsko društvo koje će dobiti, u manje od deset godina, ogromni model Sveučilišta u Berlinu; ovo je, čak i sada, jedna od najimpozantnijih referenci onoga što nam je ostavljeno kao kon-cept sveučilišta. Tu je, nadalje, serija analogija: unutar sveučilišta, znanje se pomalo tretira kao industrija (gleichsam fabrikenmässig); profesori će biti kao povjerenici (als Depositeure); zajedno će tvoriti neku vrstu biti ili zajedničke znanstvene zajednice koja će imati svoju autonomiju (eine Art von gelehrtem gemeinen Wesen… die ihre Autonomie hätte). Što se tiče ove autonomije, fikcija i hipoteza su još uvijek oprezni. Sama po sebi, autonomija je neupitna, opravdana aksiomom koji kaže da samo učeni mogu suditi drugim učenima, tau-tologija koju se može promatrati kao srž znanja, kao znanje znanja. Ipak, kad se radi o pitanju stvaranja javnih titula kompetitivnosti, opravdavanja znanja ili stvaranju javnog efekta ove idealne au-tonomije, tad se, u ovom stadiju, sveučilište više nema potvrdu samo po sebi. Njega potvrđuje (berechtigt) strana koja nije sveučilišna – u ovom slučaju država – i to prema kriterijima koji više nisu nužno ili konačno vezani za znanstvenu kompetenciju, već za određenu mogućnost izvedbe. Autonomija znanstvene procjene možda jest apsolutna i bezuvjetna, ali politički efekt njegove potvrde, čak i pod pretpostavkom da se može strogim mjerama razlikovati, je ipak kon-troliran, mjeren, čak i predviđen od strane moći izvan sveučilišta. Obzirom na ovu moć, sveučilište je u stanju heteronomije, autonomije koja je dana i ograničena, reprezentacija autonomije – u dvostrukom smislu reprezentacije, delegiranjem i teatralnom reprezentacijom. U stvari, sveučilište kao cjelina je odgovorno ne-sveučilišnom tijelu. Kant je znao nešto od toga. A ako nije znao a priori, iskustvo ga je naučilo. Pruski kralj ga je pozvao na poslušnost. U pismu Friedricha Wilhelma predbacuje mu se zlouporaba njegove filozofije deformi-ranjem i krivotvorenjem određenih dogma u Religiji unutar granica zdravog razuma. Možda među nama, 1980., ima nekih koji sanjaju da dobiju takvo pismo, pismo princa ili vladara koje nam omogućava da barem lociramo zakonodavno tijelo i pripišemo cenzuru jed-nostavnim mehanizmima unutar određenog, jedinstvenog, točnog, monarhijskog mjesta. Onima koji sanjaju o tako sigurnoj lokalizaciji, priredit ću zadovoljstvo citiranjem rečenice, za koju je nezamis-livo danas da bi proizišla iz pera Cartera, Brežnjeva, Giscarda ili Pinocheta, ili čak, možda, iz pisma nekog od ajatolaha. Pruski kralj

spočitava filozofu što se ponio na neoprostiv način, doslovno ‘neod-govoran’ (unverantwortlich). Ovu neodgovornost Friedrich Wilhelm analizira u dijeli na dvije skupine. Optuženi se pojavljuje pred dva sudbena tijela. Ima, kao prvo, svoju unutarnju odgovornost, i osobnu obvezu kao učitelj mlađima. Ali je također odgovoran ocu domovine, vladaru (Landvater) čije su namjere su mu poznate i po kojima on stvara zakon. Te dvije odgovornosti nisu oprečne, već su umjesto toga subordinirane unutar istog sustava:

Morate priznati kako ste se neodgovorno [wie unverantwortlich] ponijeli prema svojoj obvezi učitelja mladih [als Lehrer der Jugend] i prema namjerama našeg vladara [landesväterliche Absichten] koje su vam dobro poznate. Od vas tražimo najsavjesnije izvješće [doslovno, preuzimanje odgovornosti, Verantwortung] a potom očekujemo, da bi se izbjeglo nezadovoljstvo, da više nećete činiti te greške, već, kako i priliči vašoj odgovornosti, koristiti svoj ugled i talent za bolje provođenje svrhe vladavine; u protivnom, ukoliko se vaš neposluh nastavi, poduzet ćemo mjere koje za vas neće biti povoljne.4

Kant citira ovo pismo i opravdava se nadugo i naširoko, u Predgov-oru i nakon Predgovora djelu Konflikt fakulteta. Što god netko mislio o njegovom sustavu opravdavanja, nostalgija koju možemo osjetiti zbog ove situacije proizlazi vjerojatno iz ove vrijednosti odgovornos-ti: mislilo se da postoji odgovornost, barem za uzimanje – za nešto, i pred nekim određenim nekim. Mogao si se pretvarati da znaš kome se obraćaš, a filozofija je makar mogla pozirati u pogledu odgovor-nosti. To prozvano tijelo – država, vladar, narod, znanje, aktivnost, istina, sveučilište – je zauzimalo mjesto u diskursu koje je zagaran-tirano, odlučujuće i, u svim značenjima te riječi, ‘reprezentirajuće’; a uobičajeni kodeks bi bio garancija, barem na povjerenje, minimalne mogućnosti prijevoda za svaki mogući diskurs u tom kontekstu. Možemo li to danas reći?

Možemo li sebe razumjeti, na način da raspravljamo o odgov-ornosti koja priliči sveučilištu? Ne pitam se možemo li proizvesti ili jednostavno izgovoriti koncenzus po tom pitanju. Prije svega pitam se možemo li reći ‘mi’ i zajedno raspravljati, zajedničkim jezikom, o općim oblicima odgovornosti na ovom području. U ovo nisam siguran i tu leži boljka, bez sumnje teža od bolesti ili slabosti. Možemo ovo proživjeti na manje ili više živoj razini, ili kroz patos

3 Ibid.4 Ibid, str. 11

U&

U 44

Derrida

koji na površini može varirati. Ali nedostaju nam kategorije preko kojih možemo ovu boljku analizirati. Historijski kodovi (i, a foritori, historijsko datiranje, reference na tehnička zbivanja ili politiku, na velike nemire, npr. 1968.), filozofski, hermeneutički, politički kodovi, itd., ili čak kao izvedbeni instrumenti odlučivanja, kodovi općenito – se ovdje čine nemoćnima. To je jedna irelevantnost koda koja može ići ruku pod ruku s najvećom moći, koja leži, vjerojatno, u samom izvoru boljke. Jer ako je kod sigurno problematičan, onda ćemo se mi na sveučilištima bolje osjećati u svojoj koži, bez obzira na nesrazmjer položaja ili kontradikciju interesnih sila. Ali mi se loše osjećamo u vlastitoj koži, tko bi se usudio tvrditi suprotno? A oni koji se sami sa sobom dobro osjećaju, možda skrivaju nešto, i pred samima sobom i pred drugima.

Proslavljajući godišnjicu osnutka sveučilišta, ako zanemarimo sekundarne ciljeve koji dolaze pri takvim prigodama, moramo pret-postaviti potvrdu,

Obnavljanje obveze i, još dublje, vlastitu legitimizaciju, vlastitu afirmaciju sveučilišta. Upravo sam izgovorio riječi ‘vlastita afirmaci-ja’. Što se tiče sveučilišta, čujemo ga jednom, kao prijevod i referencu. To je naslov Heideggerovog slabo prihvaćene rasprave povodom preuzimanja dužnosti rektora na Sveučilištu Freiburg-im-Breisgau, 27. svibnja 1933., Vlastita afirmacija njemačkih sveučilišta (Die Selbstbehauptung der Deutchen Universität). Ako se ovdje usudim prizvati taj veliki duh i čudni događaj, to nije samo iz razloga što bi se time okoristio kao izlikom za odavanje počasti Sveučilištu Columbia, za dobrodošlicu koju je priredila intelektualcima i pro-fesorima koje je iznjedrila nacistička Njemačka. Iz tog razloga, bez obzira kako to netko prosuđivao u okvirima političkih okolnosti (što je nužno jako kompleksna procjena, u koju se ovaj put neću upustiti), Heideggerova rasprava o vlastitoj afirmaciji njemačkog sveučilišta bez sumnje predstavlja, u smjeru Konflikta fakulteta i velikih filo-zofskih tekstova koji se tiču Berlinskog sveučilišta (Schelling, Fichte, Schleiermacher, Humboldt, Hegel), zadnja velika rasprava u kojoj zapadno sveučilište pokušava duboko razmišljati o svojoj srži i svo-jem cilju u smislu odgovornosti, sa stalnom referencom prema ideji znanja, tehnologije, države i nacije, do granice na kojoj memorijalno okupljanje misli da iznenadni znak prema potpuno drugoj, užasnoj budućnosti. Iako nisam u mogućnosti potkrijepiti ovu hipotezu, čini mi se da je Heidegger, nakon ove rasprave konačno ide dalje od granica ovog, još uvijek klasičnog poimanja sveučilišta, onog koji ga je vodio u Što je metafizika? (1929.) ili barem onog koji okružuje sveučilište – kao zajednički interes i snažan kontakt s državom, s javnošću, sa znanjem, s metafizikom i tehnologijom – se njemu čine sve manje i manje sposobne pogoditi važniju odgovornost, onu koja, prije nego li mora odgovarati znanju, moći, ili nekoj drugoj odrednici, ili odgovoriti kao biće, ili određeni objekt u očima određenog sub-jekta, mora prvo odgovoriti biću, zbog poslanja prema biću, i mora razmisliti dobro o ovoj zajedničkoj odgovornosti.

Ali, opet, koliko god da je to meni bitno, danas ne mogu istraživati ovaj put. Pokušat ću, recimo, zadržati konstantnu, iako prikrivenu i neizravnu, vezu s ovom potrebom. Kad netko danas na sveučilištu izgovori riječ ‘odgovornost’, više ne znamo s kojim ga konceptom još uvijek možemo regulirati. Neodlučni smo između najmanje tri hipoteze.

1. Možemo se baviti odgovornošću kao isključivo akademskom temom. Mogli bismo iskpati taj arhivirani topos, čiji kod više neće biti naš, u potpunosti u skladu s proslavom, s rođendanom. U svrhu školske vježbe, mogli bismo, kao povjesničari ili filolozi, iskititi

temu s cvijećem retorike, odajući počast svjetovnim institucijama koje, iako ne u potpunosti kroz svoj vijek, upravo iz tog razloga, nisu zastarjele. Jednom riječju, nisu puno. Unutar ove hipoteze, ove o komemorativnom estetizmu i njegovim pretpostavkama luksuza, zadovoljstva i očaja, mogli bismo još uvijek pretpostavljati da su zbivanja prošlog stoljeća, osobito nedavnog poslijeratnog doba, uništili samu aksiomatiku rasprave o odgovornosti – ili, još bolje, rasprave odgovornosti. Sam subjekt neće više, individualni ili skupni, biti pozvan na odgovornost.

2. Druga hipoteza, ta o tradiciji potvrde: možemo se sjetiti da prije nešto više od jednog stoljeća, u vrijeme kad je Columbijin diplomski studij osnovan, pitanje znanja za što, za koga, profesor, fakultet, itd. su odgovorni, je bilo postavljeno unutar filozofske, etičke, pravne i političke problematike, unutar sustava implicitne procjene, unutar aksiomatike, koja preživljava u srži netaknuta. Možemo postaviti sekundarne adaptacije kao način razjašnjavanja transformacija koje se pojavljuju u određenom periodu.

3. Zadržavanjem vrijednosti i značenja, ideja odgovornosti bi morala biti ponovno elaborirana unutar potpuno nove problematike. U vezama sveučilišta s društvom, u proizvodnji, strukturi, pohran-jivanju i prenošenju znanja i tehnologije (znanja kao tehnologije), u političkim stupovima znanja, u samoj ideji znanja i istine, leži dolazak nečeg u potpunosti drugog. Odgovoriti, odgovoriti o čemu, i kome, jest pitanje koje je možda življe i legitimnije nego ikad. Ali «što» i «tko» se moraju promišljati u potpunosti drukčije. I (zanim-ljiviji logični zaključak) mogli bi, čisto iz takve različitosti, navesti nas da se upitamo što su nekada bili, taj «tko» i taj «što».

Bi li ove tri hipoteze iscrpile, u načelu, sve mogućnosti tipičnog propitivanja o odgovornosti sveučilišta? U ovo nisam siguran, ništa u ovoj domeni ne čini mi se sigurno. Sve se čini opskurnim, zagonet-nim, istodobno zastrašujući i zastrašen, na mjestu gdje je opasnost danas najviše koncentrirana. Zapadno sveučilište je vrlo suvremen constructum ili umjetna tvorevina, i mi već sad shvaćamo da je njegov model gotov: označen konačnošću, kao što je, postavljanjem njegovog postojećeg modela, između Konflikta fakulteta (1798.) i osnivanja Sveučilišta u Berlinu (10. listopad 1810. završni dio zadatka je bio povjeren Humboldtu), smatralo se da ga vodi razum, nekom vezom, drugim riječima, s beskonačnošću. Sljedeći ovaj model, makar u osnovnim odlikama, svako veliko zapadno sveučilište je, između 1800. i oko 1850. bilo na neki način reinstitucionalizirano. Između tog trenutka i osnivanja Columbijinog dodiplomskog studija, vrijeme koje je prošlo je bilo kraće nego između prošlog rata i sadašnjih dana. Kao da, s malim zakašnjenjem, slavimo rođendan modernih sveučilišta općenito. Bilo da se radi o godišnjici ili o sveučilištu, sve se to odvija, kako bi rekli na francuskom, jako brzo. Za mene to potiče ideju ponovnog otvaranja pred vama Konflikta fakulteta, jer čini se da je fatum odgovornosti zapisan tamo u korijenu, u samom praskozorju suvremenog sveučilišta, u njegovom pred-posvećenom diskursu. Zapisan je jezikom koji je od Kanta dobio svoju prvu veliku ilustraciju, svoju prvu konceptualnu formalizaciju napora i posljedica. Tu, nama na raspolaganju, nalazimo neku vrstu rječnika i gramatike (strukturalni, generativni i dijalektički) za najkontradiktornije diskurse koje možemo razviti oko – i do neke razine i unutar – sveučilišta. Ovo ne nazivam Kodeksom, baš zato jer je Konflikt fakulteta smješta Kodeks i pisani Kodeks (Gesetzbuch)5

5 Ibid, str. 36.

U&

U 45

Derrida

unutar čvrsto ograničenim i određenim dijelom sveučilišta, unutar fakulteta koji se nazivaju ‘višim’ – u biti instrumentima vlasti (fakultet teologije, prava i medicine). Ako Konflikt fakulteta nije kodeks, to je makar snažni pokušaj formalizacije i diskurzivne štednje termina, osobito fromalnog prava. I ovdje Kantovska misao pokušava se domoći čiste legitimizacije, čistoće prava, razuma kao suda posljednje nade. Jednakost između razuma i pravde, kao «prava» i «pravde», u ovome nalazi svoju najimpresivniju prezent-aciju. Za nas ipak najčešće i u još uvijek dominantnoj maniri, diskurs odgovornosti priziva, na način koji nazivamo tautološkim, čisto etički – sudbeno tijelo, čisti praktični razum, čistu ideju prava, i sukladno s tim odluku čisto egologijskih tema, svijesti, namjere kojoj se mora odgovoriti, u odlučnim terminima, pravom i pred pravom. Na ovome insistiram: to je kod nas najčešći i pretežno, iako ova veza nije neraskidiva za cijelu vječnost. To nije prirodno, to ima povijest. Možemo bez sumnje zamisliti rastapanje vrijednosti odgovornosti relativiziranjem, sekundarizacijom i postizanjem efekta subjek-tivnosti, svijesti ili namjernosti; možemo bez sumnje decentralizirati subjekt, kako se to lako kaže, bez ponovnog ispitivanja veze između, s jedne strane, odgovornosti, a s druge, slobode subjektivne svijesti ili čistoće namjernosti. To se stalno događa, i uopće nije zanimljivo, obzirom da ništa u prethodnoj aksiomatici nije promijenilo: poričemo aksiomatski en bloc i održavamo ga na životu, s manjim preinakama de rigueur i dnevnim kompromisima kojima nedostaje snage. Preslikavajući na taj način, djelujući u najvišoj brzini, ne doživljavamo se i nismo odgovorni za ništa: ni za ono što se događa, ni za razloge nastavljanja preuzimanja odgovornosti bez koncepta. Obrnuto, zar ne bi bilo zanimljivije, iako teže i možda nemoguće, razmišljati o odgovornosti – pozivu koji zahtjeva odgovor – ne više kao nečem što prolazi, u krajnjoj liniji, kroz ego, kroz namjeru «ja mislim», kroz subjekt, ideal odlučnosti? Zar ne bi bilo više ‘odgov-orno’ pokušati razmišljati o temeljima, u povijesti Zapada, na kojima su pravno – egologijske vrijednosti odgovornosti određene, održane, nametnute? Možda sad postoji fond ‘odgovornosti’ koji je odjednom ‘stariji’, a – u tolikoj mjeri da se nanovo shvaća, kroz nešto što bi netko nazvao krizom odgovornosti u njezinom pravno – egologijskom obliku i idealom odlučnosti – da tek treba doći, ili, ako vam je tako draže, ‘mlađi’. Na ovom mjestu je možda prilika za zadatak razmišljanja koji će doći, na ovoj razini; predstavljanje odgovornosti sveučilišta, onoga što ona jest ili će tek postati, kao posljedica potresa koje više ne možemo skrivati od sebe, čak i onda kad još uvijek imamo problema s njihovim analiziranjem. Je li moguća nova vrsta odgovornosti sveučilišta? Pod kojim uvjetima? Ne znam ništa o ovome, iako znam da već i oblik mog pitanja još uvijek poštuje klasični protokol, točno kantovskog tipa: postavljanjem pitanja na ovaj način, postavljam se kao povjerenik i čuvar odgovoran za tradicionalnu odgovornost. Kant nam u stvari predstavlja uvjete pod kojima je racionalno sveučilište, prema njemu, moguće. Čitajući danas njegova djela, primjećujem njegovo jamstvo i njegovu potrebu, jednako kao što bi se netko divio strogoći plana ili strukture kroz rušenje nenaseljene građevine, a tko se ne može odlučiti je li građevina u ruševinama ili jednostavno nikad nije postojala, i kojoj je jedina svrha koju je imala zaštita diskursa njezinog neuspjeha. To je ta doza nesigurnosti s kojom čitam Kanta, ali poštedjet ću vas daljnje rasprave o patosu ove nesigurnosti, isprekidanom očaju, napornoj ili ironičnoj tjeskobi, svakodnevnim kontradikcijama, želji za izazovom i ratovanjem na više frontova odjednom, da bi se spasilo i riskiralo, itd. Iz dubine ove nesigurnosti još uvijek vjerujem u zadatak drugog diskursa odgovornosti sveučilišta. Ne radi se o

obnavljanju ugovora u njegovom starom ili jedva obnovljenom obliku; ali obzirom, uzevši u obzir u potpunosti druge oblike, znam da ništa nije jasno, suvislo ili presudno, ili hoće li takvi oblici ikad postojati, ili ima li sveučilište kao takvo budućnost, ja i dalje vjerujem u zanimanje svjetla u ovoj domeni – i u diskurs dosezanja novih razina problema sutra. Taj je problem dužnost, ostaje nam kao naslijeđe, nečeg što još uvijek ne znam, rada ili promišljanja, netko je možda nekad rekao, a ja to ne kažem samo kao član sveučilišta. Nije sigurno da sveučilište samo po sebi, iznutra, po samoj svojoj ideji, je jednak ovom zadatku ili ovom dugu; a to jest problem, prijelom u sustavu samog sveučilišta, u unutarnjoj suvislosti njegovog koncepta. Jer možda ne postoji unutrašnjost samog sveučilišta, ni unutarnja suvislost njegovog koncepta. Zbog toga spominjem ovaj problem, i kao osoba sa sveučilišta, koja se brine da ne zaniječe svoje članstvo (obzirom da bi razumljiv stav, za nekoga tko na ovoj razini odbija obvezu, u prvom redu zapravo znači povlačenje), ali isto tako i kao ne-član osjetljiv na činjenicu da danas sveučilište samo po sebi ne može osvjetljavati, ili predstavljati samo sebe, ili se pretvoriti u jednu od svojih reprezentacija kao mogućeg objekta svoje pažnje. S pogledom na ovu drugu odgovornost, riskirat ću svoj prilog, koji je skroman, uvodni, a prije svega štedeći vrijeme koje ovdje imamo na raspolaganju, koje nitko pristojan ne bi smio trošiti bez veze. Obzirom na ekonomiku i retorička ograničenja, sam sebi postavljam sljedeće pravilo: pokušati djelomično prevesti Konflikt fakulteta, a pod naslovom uvodnog ili paradigmatskog eseja, priznavajući tako neka mjesta koja je nemoguće prevesti. Po time obuhvaćam sve što nas više ne dodiruje i što je ostalo izvan uporabnom konteksta našeg doba. Pokušat ću analizirati te neprevodive čvorove; i dobrobiti koje očekujem – ako ne tijekom ovog kratkog pokušaja, onda barem u sustavnom istraživanju ovakve vrste štiva – će biti inventar, ne samo onoga što je nekad bilo i čega više nema, ili određenih kontradikcija, zakona sukoba, ili antinomija sveučilišnog razuma, već onoga što može prevazići samu dijalektičku racionalnost. A neprevodivost s kojom se susrećemo može biti znak nesposobnosti sveučilišta da samo sebe shvati kao u čistoći svoje nutrine, ili da prevede i prenese vlastito značenje. A to je nešto što je možda prisutno od njegovih početaka. Hoće li danas biti dovoljno pričati o kontradikciji sveučilišta? Nije li osnovni interes kantovskog teksta priznanje konflikta na razini same unutrašnjosti sveučilišta? Kant predviđa njegov neizbježni povratak, potrebi koja je na nekoj razini transcen-dentalna i temeljna. On klasificira različite tipove i mjesta kontra-dikcije, pravila povratka, oblike njegovih legalnosti i ilegalnosti. A on želi, pod svaku cijenu, uspostaviti pravo i razabrati, odlučiti između legalnih i ilegalnih konflikata, koji će podijeliti fakultete sveučilišta. Kantova osnovna briga je legitimna za nekoga tko je nakanio donijeti prave odluke: a to je pronalaženje strogih granica sustava kojeg nazivamo ‘sveučilištem’. Ni jedan diskurs neće bit strog ako ne započnemo definiranjem jedinstva sustava sveučilišta, drugim riječima, definiranjem granice između onoga što je unutar, a što izvan granica sveučilišta. Kant želi analizirati konflikte koji priliče sveučilištu, konflikte koji proizlaze između različitih dijelova tijela i moći sveučilišta. Ovdje se prvenstveno misli na fakultete. On želi opisati proces tih unutarnjih kontradikcija, ali uz to i klasifici-rati, postaviti hijerarhiju, arbitrirati. Ali prije nego predloži opću podjelu nastavničkog tijela i prije nego definiramo dvije glavne kategorije fakulteta, viših i nižih, koji se mogu sučeliti jedni s drugima, Kant se susreće s prvom, ako ne i pred-prvom, teškoćom, koju mi danas osjećamo više nego on. Kao što bi se moglo očekivati, ova poteškoća uključuje definiciju određene okoline koja je s

U&

U 46

Derrida

unutrašnjošću povezana sličnošću, sudjelovanjem i parazitiranjem, koja može dovesti do zlouporabe ovlasti, ispada koji pripada svijetu politike. Dakle, vanjština sa sličnošću. Može imati tri oblika. Samo jedan od njih za Kanta predstavlja problem. Prvi je organizacija znanstvenika u akademije i udruženja. Te ‘radionice’ ne pripadaju sveučilištu. Kant je bio za njihovo spominjanje. On ne predviđa nikakvu suradnju, nikakvo slaganje, nikakav konflikt između sveučilišta i ovih znanstvenih udruženja. A oni ne predstavljaju, kao što to ne čine privatni amateri koje u istom odjeljku spominje, stanje stvari u znanosti. Ove institucije, koje su također jedna od posljedica razuma, igraju bitnu ulogu u društvu. Ipak, danas – a ovo je prva prepreka u prevođenju kantovskog teksta u našem političko – epistemološkom prostoru – može doći do ozbiljnog natjecanja i graničnih konflikata između nesveučilišnih centara istraživanja i sveučilišnih fakulteta, koji odjednom tvrde da provode istraživanja i prenose znanje, da produciraju i reproduciraju znanje. Ova pitanja više nisu izolirana niti ograničena kad uključuju i politiku znanst-venih istraživanja, uključujući sve znanstveno – tehnološke strate-gije (vojne, medicinske ili neke druge, koje imaju takva ograničenja i kategorije koje u današnje vrijeme više nisu primjerene), sve informacijske tehnologije unutar i između država, itd. Cijeli prostor je otvoren za analizu ovog konteksta ‘izvan’ sveučilišta, koji je za Kanta ‘akademski’. U doba Kanta ‘izvan’ bi se smatralo nešto na rubovima sveučilišta. To više nije tako sigurno, ni jednostavno. Danas je, u svakom slučaju, sveučilište ono što je na rubu. Barem su određeni odsjeci sveučilišta reducirani na taj položaj. Država više ne povjerava određena istraživanja sveučilištu koje nije u stanju prihvatiti strukture ili kontrolu tehnološko – političkih uloga. Kad se dijelovi znanja više ne mogu povećati vježbanjem i ocjenjivanjem, a što jest svrha sveučilišta, tada je čitava arhitektura Konflikta fakulteta u opasnosti, a time i zadovoljavajući sporazum između kraljevske vlasti i čistog razuma. Reprezentacija ovog modela ostaje gotovo ista na cijelom Zapadu, ali veza s izvorom moći, istraživanjima koje ona povjerava istraživačkim akademijama i institutima, u mnogome se razlikuje od države do države, od režima do režima, od jedne do druge nacionalne tradicije. Ove razlike nastaju intervencijama od strane države, te od strane javnog ili privatnog kapitala. Ne mogu ne imati odjeka u istraživačkoj praksi i stilu. Određene teme i vrste istraživanja napuštaju sveučilišta. Ponekad, kao u nekim istočnjačkim državama, sveučilište je potpuno usredotočeno na reprodukciju znanja. Država mu je oduzela pravo na istraživanje, to je pravo rezervirano za akademije na kojima nema nastavnika. Ova pojava nastaje većinom iz izračuna tehnološko – političke isplativosti, koju zadaju većinom države, nacionalne (ili međunarodne), državne (ili među državne) kapitalističke sile. Možemo zamisliti kako se to događa s pohranjenim podacima, ili izradom baza podataka, kad se član sveučilišta mora odreći svake svoje uloge ‘čuvara’ ili ‘skrbnika’ znanja. Ova je uloga u svakom slučaju jednom predstavljala osnovnu misiju sveučilišta. Ali kad knjižnica više nije idealan oblik arhiva, kad sveučilište više nije središte znanja, više svoje subjekte ne može podizati kao pred-stavnike tog središta. A obzirom da se sveučilište, uslijed zbog strukture ili zbog povezanosti s prošlim oblicima, ne može okoristiti određenim vrstama istraživanja, ili sudjelovati u njima, ili ih prenositi, osjeća se ugroženo sa određenih pozicija oko sebe; ugroženo razvojem znanosti, ili, a fortiori, pitanjima iz znanosti i o znanosti, ugroženo onim što doživljava kao marginu koja ga proždire. Jedinstvena i nepravedna prijetnja, obzirom da se u samoj konsti-tuciji sveučilišta znanost nalazi u samom temelju. Pa kako ta

prijetnja može ugroziti sveučilište, njegov tehnički razvoj, do granice na kojoj više nitko ne može razlikovati znanje od moći, razum od umijeća izvedbe, metafiziku od tehničke vičnosti? Sveučilište je (gotov) proizvod, gotovo bih ga mogao nazvati djetetom nerazdvojnog para, metafizike i tehnologije. Ili je sveučilište makar omogućilo prostor, ili topološku konfiguraciju, za takvog potomka. Paradoks leži u tome da, u trenutku kad takav potomak zauzme mjesto koje mu pripada, a sveučilište postane malo i staro, njegova ‘ideja’ će zavladati svugdje, više i bolje nego što je ikada. Ugrožen, kako sam to rekao prije nekoliko trenutaka, marginom koja ga proždire, obzirom da nesveučilišna istraživačka udruženja, javna, službena i ina, mogu stvarati prostore unutar samog sveučilišnog kampusa. Određeni članovi sveučilišta tu mogu odigrati neku ulogu, iritirajući pripad-nike nastavničkog tijela kao paraziti. Tragom sustava pravih granica sveučilišta, Kant je imao namjeru locirati sve oblike parazitiranja. Htio je da moć to dokine – legitimno, legalno. Sad se mogućnost takvog parazitiranja pojavljuje gdje god postoji jezik, koji bi se također mogao nazvati javnom domenom, publiciranjem, publicite-tom. Želja za kontrolom parazitiranja ne znači isključenje istog.

Još uvijek se nalazimo na pragu Konflikta fakulteta. Kant je imao više poteškoća držanjem druge kategorije izvan sveučilišta. Ali u samom imenovanju, ovaj je put vrlo obziran prema političkim ra-zinama. To ima veze s ‘pismenom’ klasom: die Litteraten (Studierte). To nisu znanstvenici u pravom smislu riječi (eigentliche Gelehrte), ali poučeni na sveučilištima, postaju službenici vlasti, pomoćnici diplomacije, instrument moći (Instrumente der Regierung). U velikoj mjeri zaboravljaju čemu ih se poučavalo. Država im daje položaj i moć zbog njih samih, ne zbog znanosti: «Ne», kaže Kant, «za dobrobit zanosti.» Ovim bivšim studentima daje naziv ‘biznismeni, tehničari znanja’ (Geschäftsleute oder Werkkundige der Gelehrsamkeit). Nji-hov utjecaj na javno je službena i legalna (aufs Publicum gesetzlichen Einfluss haben). Predstavljaju državu i zadržavaju strahopoštovanje i moć. U primjerima koje Kant navodi, čini se da se ‘biznismeni’ znanja poučavaju na tri fakulteta koji se nazivaju ‘višima’ (teologija, pravo, medicina). Oni su svećenici, suci, liječnici, koji nisu obrazovani na fakultetu filozofije. Danas, da bismo bili sigurni da postoji klasa koju možemo definirati kao biznismene ili tehničare znanja, morali bismo dodati puno širu listu i broj čimbenika – s vanjske strane, na granici, na sveučilištu. Tu spadaju svi odgovorni ljudi u javnoj i privatnoj administraciji sveučilišta, svi ‘donosioci odluka’ po pitanju proračuna i raspodjele i dodjele sredstava (birokrati u ministarstvu, ‘skrbnici’, itd.), svaki činovnik koji radi na publiciranju i arhiviranju, svaki urednik, novinar, itd. Je li danas, iz razloga koji imaju veze sa strukturom znanja, nemoguće strogo razlikovati znanstvenike od tehničara znanosti, jednako kako je teško razlikovati znanje i moć, granice unutar kojih je Kant htio sačuvati građevinu sveučilišta? Na ovo pitanje ćemo se vratiti. Kant uvijek problem elaborira kao ‘utjecaj na svekoliku javnost’. Biznismeni znanosti su moćni zato jer su izravno povezani sa svekolikom javnošću, a ona se sastoji ne od neznalica, kako se taj izraz često prevodi, već, kako Kant okrutno kaže, od ‘idiota’ (Idioten). U stvari, obzirom da se za sveučilište smatra da nema moć samo po sebi, Kant apelira na vlast, da ovu klasu biznismena drži u redu (in Ordnung), obzirom da u svakom trenutku mogu uzurpirati pravo na prosudbu, pravo koje pripada fakultetima. Kant od vladajuće moći traži da sama stvori uvjete protuteže moći, da sama osigura vlastita ograničenja i sveučilištima, kojima nedostaje moć, da garanciju mogućnosti upotrebe slobodne procjene u odlučivanju između točnog i netočnog. Vlada, i snage koje ona predstavlja, ili koje predstavljaju nju (u civilnom društvu), bi tre-

U&

U 47

Derrida

bala stvoriti zakon kojim ograničava vlastiti utjecaj, ponuditi izjave u kojima će se obvezati na iskazivanje istine, ili čak ‘praktičnog’ tipa (koje uključuju slobodno prosuđivanje), jurisdikciji sveučilišta dati ovlasti, a nečemu unutar samog sveučilišta, vidjet ćemo, onome što je konačno najslobodnije i najodgovornije u pogledu istine: filozof-skom fakultetu. Načela ovog zahtjeva se mogu činiti pretjeranima ili elementarnima – jedno ili drugo, ili jedno i drugo – i već u doba Friedricha Wilhelma nije bilo šanse da se ona primijene, ne samo zbog empirijske organizacije, koja je naknadno mogla postati jedino gora. Danas moramo zamisliti kontrolu koju je imala sveučilišna kompetencija (a u posljednjoj razini filozofska kompetencija) nad svakom izjavom od strane birokrata ili subjekata koji izravno ili neizravno predstavljaju vlast, dominantne snage u zemlji, kao i one nad kojima se dominira, u svakom slučaju, dok one teže prema moći i pridonose političkoj ili ideološkoj raspravi. Ništa joj ne može pobjeći – ni jedno mjesto u novinama ili izdavaštvu, na radiju ili televiziji, u javnom građenju karijere, u tehničkoj administraciji znanja, u svakom segmentu između istraživanja poznatog kao ‘temeljnog’ i njegove građanske, političke, medicinske, vojne, itd. ‘primjene’, u svi-jetu učenika i nesveučilišne nastave (predavači u osnovnoj i srednjoj školi, o kojima Kant, koliko to god čudno bilo, na ovom mjestu nema ništa za reći), iznad svega ‘donositelji odluka’ u pitanjima birokracije i sveučilišnih financija, itd. Ukratko, trebali bi moći koristiti svoje znanje javno, bez da smo, pravno, mete ‘cenzure fakulteta’, kako to Kant doslovno kaže. Ovaj sustav izgleda i bio bi najgora tira-nija ukoliko 1) moć rasuđivanja i odlučivanja ne bi bila definirana hvalevrijednim i odgovornim služenjem istini, i ako 2) nije lišena, u načelu i strukturi, svake izvršne vlasti, svake prisile. Njezina moć prosudbe je teoretska i diskurzivna, te je ograničena na teoretski dio diskurzivnog. Sveučilište postoji da bi iznijelo istinu, da osuđuje i kritizira, u najstrožem smislu te riječi, a pogotovu da razabire i razlučuje između istine i laži; a kad je pozvano također između pravednog i nepravednog, moralnog i nemoralnog, naravno, ukoliko impliciramo razum i slobodu prosudbe. Kant u stvari postavlja ovaj zahtjev kao uvjet za borbu protiv ‘despotizma’, počevši s onim što može kontrolu unutar sveučilišta dati u ruke izravnim predstavnic-ima vlasti, koji su članovi visokih škola (teologije, prava, medicine). Mogli bismo do u beskonačnost prevoditi ovu matricu, ovaj model, kombinirajući njegove elemente u različite oblike modernih društava.

Iz ovoga bismo legalno mogli izvući kontradiktorne procjene. Kant sveučilište, koje je jamstvo za većinu totalitarnih oblika društva, definira kao mjesto krajnje liberalnog otpora bilo kakvoj zlouporabi vlasti, otpora koji možemo promatrati i kao najstrožim i najnemoćnijim. Zapravo, njegova moć je ograničena na moć-razmišljanja-i-rasuđivanja, moć-govorenja, iako ne nužno govorenja u javnosti, obzirom da bi to uključivalo i djelovanje, izvršnu moć koju sveučilište nema. Kako je u jednom te istom modelu moguća kombinacija tako kontradiktornih stvari? Kakav je to model koji dopušta takvo što? Na tako zahtjevno pitanje ovdje mogu tek skici-rati odgovor. Pretpostavke Kantovih ograničenja se naziru od samog početka, ali danas su više nego očite. Kant, kako sam kaže, razlikuje odgovornost prema istini i odgovornost prema djelovanju, koje dijeli linearna granica, nedjeljiva i stroga crta koju nije moguće prijeći. Da bi to uspio mora jezik podvrgnuti određenom djelovanju. Jezik je element koji je zajednički obama sferama odgovornosti, element koji negira tako strogu podjelu između dva prostora koje Kant pod svaku cijenu želi razdvojiti. To je element koji otvara vrata svakom obliku parazitiranja. Na neki način, u Konfliktu fakulteta Kant govori samo o jeziku, i upravo između dva jezika, jeziku istine i jeziku

djelovanja, onom teoretskih tvrdnji i onim izvedbenim (u većem dijelu jezikom naredaba), on želi povući crtu razgraničenja. Kad govori o ‘manifestaciji istine’,’utjecaju na ljude’, tumačenju svetih tekstova u teološkim terminima, ili u filozofskim terminima, Kant govori isključivo o jeziku. A opet konstantno briše iz jezika ono što probija granice koje kritičareva kritika navodno zadaje fakulteti-ma, unutrašnjosti fakulteta i, kao što ćemo vidjeti, unutrašnjosti i vanjštini sveučilišta. Kant pokušava – kao što je djelokrug val-janog filozofskog projekta i potreba za prosudbom koja je sposobna donijeti odluku – ograničiti nered, parazitiranje, dvosmislenost i neodlučnost koji su proizvod jezika. U tom je smislu potrebu filozofije najbolje predstavlja informacijska tehnologija koja, iako se danas čini da izmiče kontroli sveučilišta – Kantovim rječnikom filozofije – ona je njegov proizvod i najvjerniji predstavnik. To je samo na prvi pogled paradoksalno i upravo sučeljavanjem sa zakonitostima ovog očitog paradoksa bi bila najveća odgovornost, ukoliko bi to uopće bilo moguće, sadašnjice. Sposobnost parazitiranja unaprijed postoji u prirodnom jeziku, te je uobičajena i na sveučilištu i izvan njega. Element javnosti, nužni karakter javnosti kod samog diskursa, oso-bito u obliku arhiviranja, određuje neizbježni locus dvosmislenosti, koji bi Kant htio dokinuti. Odatle iskušenje preoblikovanja diskursa u suzdržani, sveučilišni, kvazi-privatni jezik. Da univerzalni jezik nije u opasnosti od dvosmislenosti, onda ga se ne bi trebalo publici-rati, popularizirati ili objelodaniti širokoj javnosti, što će ga nužno pokvariti. U svom odgovoru pruskom kralju Kant se brani na sljedeći način:

Kao učitelj naroda, nisam, u svojim pisanim djelima, a osobito u knjizi O vjeri u granicama, itd., došao u sukob s ni jednim vrhovnim ili vladajućim ciljem koji je meni poznat, drugim riječima nisam nanio nikakvu štetu javnoj vjeri ove zemlje; to je već jasno iz same činjenice da se knjiga ne dodiruje te teme na bilo koji način, obzi-rom da je za javnost nečitljiva i zatvorena (knjiga), tek rasprava između znanstvenika, kojoj javnost ne pridaje značaj; a da bude jasno, na samim fakultetima ostaje da je javno prosuđuju, najbolje što mogu, i po znanju i po savjesti; samo su imenovani javni učitelji (iz škola i sa katedra) obvezni ishodom ovakve rasprave, obzirom da ih državne vlasti mogu kazniti za javne istupe.6

Dakle, autoritetu nije podložno samo znanje, već objavljivanje znanja. Ograničenje objavljivanja, da bi se sačuvala strogoća dis-kursa, tj. racionalni, univerzalni i nedvosmisleni diskurs, u znanosti i savjesti _ to je dvosjekli mač, zahtjev koji je sam sebi kontradik-toran, kao da je, već u Kantovom tekstu, neprevodiv sa sebe na sebe. Ovaj kontradiktorni zahtjev u Kantovo vrijeme nije bio ispunjen. Može li se ispuniti danas, kad se polja publiciranja, arhiviranja i obrade medija šire tako strelovito? Gdje je početak publiciranja? Na ozbiljnoj i bitnoj razini postoji i nešto više. Sam koncept sveučilišta Kant je izradio na mogućnosti i nužnosti jezika na čisto teorijskoj osnovi, potaknut isključivo potragom za istinom, u formi koju bismo danas nazvali čistom tvrdnjom. U Kantovom modelu ovom idealu su garancija čist zdravi razum, preskriptivne izjave, postulat slobode s jedne strane, a s druge vrlina de facto političkog autoriteta, koji je u načelu vođen razumom. Ali ovo ni na jedan način ne isključuje izvedbenu strukturu, u načelu, iz jezika kojim Kant upravlja obama konceptima, konceptom sveučilišta i onim što je u njemu nezavisno,

6 Kant, Konflikt fakulteta, str. 15

U&

U 48

Derrida

konkretno, kako ćemo to vidjeti, ‘niži’ fakultet, fakultet filozofije. Mene vodi ova ideja izvedbenosti, ne zato jer je osobito jasna ili dorađena, već jer naznačuje bitnu temu rasprave koje smo sudi-onici. Govoreći o izvedbenosti, mislim na izvedbenost, ili izvedbu, tehničkog sustava, mjesta na kojem se više ne razlikuje znanje od moći, kao u Austinovskom shvaćanju jezičnog procesa, koji nije samo tvrdnja, opis, govor, već je u stanju objavljivati i transformirati, na sebe sama, pod određenim uvjetima, situacije o kojima govori (na primjer, osnivanje dodiplomskog studija – ne danas kad to možemo konstatirati, već prije stotinu godina, unutar jako određenog kon-teksta). Zanimljive i zainteresirane rasprave koje se sve više i više razvijaju oko ove interpretacije izvedbene moći jezika, su povezane, makar na neki podzemni način, s neophodnim političko-institucio-nalnim ulozima. Ove se rasprave podjednako razvijaju na odsjecima za književnost, lingvistiku i filozofiju; i po sebi, po obliku svojih tvrdnji, nisu samo teorijske ni samo izvedbene. Postoje razne vrste izvedbe, a postije agnostički i nametnički pokušaji interpretiranja izvedbene snage jezika, politiziranja i upotrebe istog. Filozofija i politika - ne samo opća politika, već politika poučavanja i znanja, politički koncept sveučilišne zajednice – su svaki put u to uključeni, bilo da smo svjesni te činjenice ili ne. Ne govorim samo o djelima za koja moramo preuzeti političko-administrativnu odgovornost: zahtjevima za stipendiju i dodjelom istih, organizacijom poučavanja i istraživanja, dodjeli titula, a posebno o velikoj količini procjena, implicitnih i definiranih, kojima se podvrgavamo, od kojih svaka ima svoj aksiomatski i politički utjecaj. Ne, ne mislim samo na ovo, već i na koncept znanstvene zajednice, na sveučilište koje bi moralo biti čitljivo u svakoj rečenici predavanja ili seminara, u svakom pisanom radu, čitanju ili interpretaciji. Na primjer – a mogli bismo davati primjere u nedogled – interpretacija teorema, pjesme ili bilo čega sličnog se može izvesti tek istodobnim postavljanjem institucio-nalnog modela, ili konsolidacijom postojećeg koji tu interpretaciju omogućava, ili sklapanjem novog prema kojem ćemo se ravnati. Bilo na deklarativnoj ili skrivenoj razini, takav prijedlog zahtjeva da se politika interpretativne zajednice okupi oko teksta, ili oko globalnog društva, građanskog društva sa ili bez države, vjerodos-tojnog režima koji će omogućiti popisivanje te zajednice. Usuđujem se ići i dalje: svaki tekst, svaki element korpusa reproducira, u preskriptivnom ili normativnom obliku, jednu od nekoliko opomena: skupite se prema tom-i-tom pravilu, po tom-i-tom planu, toj-i-toj topografiji uma i tijela, i napravite tu-i-tu vrstu institucije kao biste me pročitali, pisali o meni, napravili tu-i-tu vrstu razmjene ili hijerarhije da biste me interpretirali, procjenjujte me, sačuvajte me, prevedite me, nasljeđujte me, dopustite da živim dalje (überleben ili forleben u smislu koji Benjamin daje tim riječima u djelu Auf-gabe des Übersetzers). Ili obrnuto: ako me interpretirate (u smislu dešifriranja ili izvedbene transformacije) morat ćete ustanoviti neku vrstu institucije. To je pravilo teksta općenito – ne odnosi se samo na ono što nazivamo pisanim djelima u knjižnicama ili na računalne programe – pravilo koje ovdje ne mogu pokazati, već ga moram uzeti kao pretpostavku. Nadalje, osoba koja interpretira nikad nije pasivni subjekt te opomene, njegova izvedba će napraviti jedan ili više mod-ela zajednice. Različite za istu osobu – iz jednog trenutka u drugi, iz jednog rada u drugi, iz jedne situacije ili strateške procjene u drugu. To je odgovornost osobe koja interpretira.

Kad, na primjer, na seminaru pročitam rečenice iz zadanog teksta (Sokratov odgovor, izvadak iz Kapitala ili knjige Finnegans Wake, odjeljak iz Konflikta fakulteta), ne ostvarujem prethodni kontakt. Mogu napisati i pripremiti za potpisivanje novi ugovor s institucijom,

između institucije i dominantnih struja u društvu. I ta je operacija, kao i svaka druga vrsta pregovora, je trenutak za bilo kakav oblik strateškog manevra.

Kant je htio napraviti crtu razgraničenja između mislilaca na sveučilištu i biznismena znanja ili činovnika vlasti, između onog unutarnjeg i vanjskog koji su najbliži sveučilišnom okruženju. Ovom crtom Kant je morao priznati, a ne samo zaobilaziti granicu i institucije. To nadilazi fakultete, i upravo je tu mjesto konflikta, neizbježnog konflikta. Ta granica je bojno polje. Kant se poziva na de facto organizaciju, od koje traži ne da se transformira, već da analizira vlastite uvjete isključivo prosudbenih mogućnosti. Kant ra-zlikuje dvije klase fakulteta: tri viša i jedan niži. I bez bavljenja ovim golemim problemom, požuruje se pojasniti da je ova podjela i njezina nakana (tri viša fakulteta i jedan niži) djelo vlade, a ne znanosti. Ipak tu podjelu prihvaća, čak ju pokušava opravdati vlastitom filozofijom i nagraditi taj factum sudbenim garancijama i racionalnim idealima. Fakulteti teologije, prava i medicine se nazivaju ‘višima’ jer su bliži moći vlasti, a tradicionalna hijerarhija smatra da moć treba biti viša od ne-moći. Točno je da Kant kasnije ništa ne skriva; njegov vlastiti politički ideal preferira određeni obrat ove hijerarhije:

Tako bi mogli konačno vidjeti da posljednji postaje prvi (niži fakultet postaje viši fakultet), ne demonstracijom moći [ ja sam stavio naglasak na ovom mjestu, a Kant s ovim obratom ostaje vjeran apsolutnoj distinkciji između znanja i moći], već davanjem savjeta [a savjet kako ga on vidi nije moć ] autoritetu (vlasti) držeći da je to, sloboda filozofskog fakulteta i pogled koji ima, bolji način postizanja cilja prije nego čisto pokazivanje vlastitog apsolutnog autoriteta.

Kantov model u ovom slučaju manje sliči na filozofa-kralja iz Platona, a više na određenu praktičnu mudrost britanske parlamen-tarne monarhije, koji je spomenut u dugačkoj, zabavnoj fusnoti ‘Opće podjele fakulteta’.7 Obzirom da se obrat ovog ideala nije dogodio, a stvari stoje kako stoje, viši fakulteti su oni koji školuju kadar za vlast i za sve ono što pomaže vlasti da ostvari svoj ‘najjači i najdugotrajniji utjecaj’ na široku javnost. I tako vlast kontrolira i nadzire te više fakultete koji je direktno predstavljaju, čak i onda kad ona izravno ne poučava. Njezina sankcionira doktrine, i može zahtijevati da se neke dokinu, a neke unaprijede, bez obzira na njihovu istinitost. Ovo je i dio ugovora između viših fakulteta i vlasti. Ukoliko, recimo to usput, se držimo samo ovog Kantovog kriterija (predstavljajući interese državne moći i silama koje je podupiru), hoće li nas danas umiriti granice između viših fakulteta i onih drugih? I možemo li ograničiti više fakultete, kao prije, na teologiju, pravo i medicinu? Nećemo li neke dijelove tog interesa i tog iskaza moći naći kod nižeg fakulteta, o kojem Kant kaže da bi trebao potpuno neovisan od vlasti? Prema Kantu bi niži (filozofski) fakultet bi trebao biti u stanju slobodno poučavati o čemu god želi, bez da se ikome ispovijeda, vođen isključivo zanimanjem za istinu. A vlast bi trebala suzdržati od djelovanja, kako bi rekao Montesquieu, u ime ove slobode, čak bi ih trebala i garantirati. Kant kaže da bi vlast trebala imati i interesa za to, jer bez slobode istina se ne može pokazati, a svaka vlast bi trebala biti zainteresirana za iskazivanje istine. Sloboda nižeg fakulteta, iako apsolutna, je sloboda prosudbe i unutar-sveučilišnog govora, sloboda da se kaže ono što jest, kroz većim dijelom teoretske prosudbe. Samo unutar-sveučilišni govor (teoretski, prosudbeni,

7 Ibid, str 59, 27

U&

U 49

Derrida

konstatirajući) se smatra priznanjem ove apsolutne slobode. Članovi ‘nižeg’ fakulteta kao takvi ne smiju i ne mogu naređivati (Befehle geben). Vlast, kao najviša instanca, ugovorom ima pravo pomoću ugovora kontrolirati i cenzurirati svakoga tko u svojim izjavama nije konstruktivan ili tko nije, u određenom smislu riječi, reprezentati-van. Razmišljajte o finoći u našoj sadašnjoj interpretaciji nekon-struktivnih izjava i utjecaju koji bi ona imala na koncept sveučilišta i njegovih veza s građanskim društvom i državnom vlašću! Zamislite obuku koja bi trebala biti rezervirana samo za cenzore ili stručnjake vlasti. Gdje bi se takvi stručnjaci trebali školovati? Na kojem fakultetu? Nižem ili višem? I tko bi o tome trebao odlučiti? U svakom slučaju, iz važnih razloga, danas na raspolaganju nemamo istinu o izvedbenom jeziku, ili bilo kojoj legitimnoj doktrini o toj temi. Što iz toga proizlazi? Svaka rasprava na temu govorenja (odnosi između aktivnosti jezika i istine, postupci jezika i namjere, ‘ozbiljnog’ i ‘neozbiljnog’, ‘fiktivnog’ i ‘nefiktivnog’, ‘normalnog’ i ‘parazitskog’ jezika, filozofije i književnosti, lingvistike i psihoanalize, itd.) ima političko-institucionalne uloge koje više ne trebamo skrivati od sebe. O tome se brine moć i nemoć akademskog diskursa, ili istraživačkog diskursa općenito. Podjela između dvije klase fakulteta mora biti čista, nastupna i stroga. U načelu ne dopušta nejasnoće na grani-cama, ne dopušta parazitizam. Od tud neumorno, očajničko, da ne kažemo ‘herojsko’ Kantovo nastojanje da izbriše sudbene granice: ne samo između odgovornosti koje ima svaka od dvaju klasa fakulteta, već i među vrstama sukoba koji se nužno pojavljuju među njima. Klasna borba fakulteta je neizbježna, ali pravnici će i dalje suditi, razlučivati i diskriminirati, na način koji je odlučan, odlučujući i kritički, između legalnih i ilegalnih sukoba. Prva granica između kasa fakulteta ocrtava granicu između djelovanja i istine (izjava ili prijedlog s vrijednosnim kriterijem istine). Niži fakultet je potpuno slobodan što se tiče pitanja o istini. Ni jedna moć ne bi trebala ograničavati slobodu prosudbe. Bez sumnje se može povinovati praktičnim doktrinama koje zadaje vlast, ali nikad ih ne bi trebali uzimati kao istinite uslijed diktata moći. Baš slobodu prosudbe Kant uzima kao osnovni uvjet autonomije sveučilišta, a taj osnovni uvjet nije ništa drugo doli filozofija. Autonomija je filozofski razlog, dok god sama sebi osigurava vlastito pravo, pogotovo istinu. Iz tog se razloga niži fakultet naziva filozofskim fakultetom; bez odsjeka filozofije na sveučilištu nema sveučilišta. Koncept universitas je više od filozofskog koncepta istraživačke i obrazovne institucije; to je koncept same filozofije, poput Razuma, ili više načela razuma kao institucije. Kant ovdje govori ne samo o fakultetu već i o ‘odsjeku’; ukoliko će postojati sveučilište, mora se ‘osnovati’ ‘neki takav odsjek’ (gestiftet). Iako inferiorna u moći, filozofija bi morala kontrolirati (controlliren) sve druge fakultete po pitanjima koja proizlaze iz istine, koja je ‘prva po redu’, kao što je korisnost usluga vlasti, koja je ‘druga po redu’.8 Da bi bit sveučilišta, osobito filozofije, trebala također zauzimati posebno mjesto na karti sveučilišta, ili da bi filozofija sama za sebe trebala predstavljati posebnu vrstu kompeten-cije – to stvara ozbiljan problem. Schellingu, na primjer, nije promaklo, i zbog toga je prigovorio Kantu u jednom od svojih Vorlesungen über die Methode des akademishen Studiums (1802). Prema njegovim riječima, ne može postojati poseban fakultet (a prema tome ni sila, Macht) za filozofiju: « Nešto što je sve, ne može, upravo iz tog razloga, biti nešto posebno»9 To je paradoks sveučilišne topologije da fakultet koji je nositelj teoretskog koncepta sveukup-nosti sveučilišnog prostora dobiva posebno prebivalište, i postaje subjekt, unutar tog prostora, političkog autoriteta drugih fakulteta i vlasti koju predstavljaju. U načelu, ovo je shvatljivo i racionalno tek

pod uvjetom da je vlast inspirirana razumom. Doći će do neizbježnih konflikata, konflikata koje čak i Kant naziva ‘legalnima’. Kako je to moguće? Čini se da je to uslijed paradoksalne strukture granica. Iako im je namjera razdvajanje moći znanja i djelovanja od istine, razli-kuju setove koji su svaki put daju sve od sebe, pokrivajući svaki put cijelo od onoga od čega su trebali percipirati samo dio pod-seta. A cjelina tvori skriveni džep u unutrašnjosti svakog dijela pod-seta. Uviđamo kako je teško razlikovati unutarnji od vanjskog dijela sveučilišta, a potom unutra, razlikovati dvije klase sveučilišta. Ipak, nismo završili s unutarnjom podjelom. Filozofski fakultet se dalje dijeli na dva ‘odsjeka’: povijesnih znanosti (povijest, geografija, lingvistika, društvene znanosti, itd.) i čisto racionalne znanosti (čista matematika, čista filozofija, metafizika prirode i morala); čista filozofija je, s unutarnje strane takozvanog filozofskog fakulteta, još uvijek samo dio cjeline čija ideja je bez daljnjega jamstvo. Ali dok god je historijska, pokriva također i domenu viših fakulteta. «Filozofski fakultet», kaže Kant, «može stoga zahtijevati od svih disciplina da podastru soje istine na uvid.»10 Uslijed ovog dvostrukog preplav-ljivanja sukobi su neizbježni. I moraju se ponavljati na svakom fakultetu, obzirom da je filozofski fakultet sam po sebi djeljiv. Ali Kant također želi uspostaviti granicu između legalnih i nelegalnih sukoba. Ilegalni sukob samo proturječi, javnosti, raznim mišljenjima, osjećajima i određenim inklinacijama. Iako uvijek sadržava utjecaj na javnost, takav konflikt ne može koristiti sudskoj ili racionalnoj arbitraži. Bavi se u prvom redu zahtjevom javnosti, koja smatra da je filozofija glupost, pristupa višim fakultetima i znanstvenim bi-rokratima u potrazi za vlastitim zadovoljstvom, prečicama i odgov-orima u obliku gatanja i magije. Ljudi traže pametne vođe (kunst-reiche Führer), ‘demagoge’. A članovi viših fakulteta, kao što su teolozi, mogu jednako kao i birokrati koji su se školovali na tim fakultetima, zadovoljiti te prohtjeve. U slučaju nelegalnih sukoba, prema Kantu filozofski fakultet kao takav uopće nije u stanju za takvo što. Rješenje može doći odozgo – ovaj put, opet, od strane vlasti. A ako se vlast ne umiješa, ukoliko se zauzme za određenu stranu, time osuđuje filozofski fakultet, što bi značilo dušu sveučilišta, na smrt. Ovo Kant naziva ‘herojskim’ načinom – u ironičnom značenju herojske medicine – koja krizu rješava smrću. Netko bi mogao doći u iskušenje i nepromišljeno priznati smrt filozofije, kojoj mi ostali iz

8 ‘Dok viša sveučilišta obećavaju da je vast druga po važnosti. Možemo uzeti kao sigurnu izjavu teološkog fakulteta da je filozofski fakultet njegova rukotvorina (iako ostaje pitanje je li učenik učitelju lučonoša ili skutonoša) [ob diese ihrer gnädigen Frau die Fakel vorträgt oder die Schleppe nachträgt], pod uvjetom da ga se ne zaustavlja i ne ušutkava. Baš zbog njegove skromnosti – činjenice da je slobodan, da oslobađa druge, da pronalazi istinu na dobrobit svih znanosti i da je daje višim fakultetima da je koriste kako žele – vlasti mora odati priznanje da je bez sumnje nezamjenjiva.’ Drugi odjeljak, ‘Koncept i podjela nižeg fakulteta’, ibid., str. 45

9 Do razine koju znanost zauzima, kroz i u svakoj državi, jedna vrlo objektivno postojanje, i do razmjera da postanu snaga [Macht], veza koju stvara svaka ponaosob se naziva fakultetom. Što se tiče njihovih međusobnih odnosa – a ovdje je komentar zaista nužan, obzirom da nas Kant u svome djelu Konflikt fakulteta napada da smo se ovim pitanjem bavili posve jednostrano – jasno je da bi teologija, kao znanost u kojoj se objektivizira srž filozofije, trebala zauzimati prvo i najviše mjesto; u tolikoj mjeri da je idealna moć [Potenz] viša od stvarne, slijedi da je pravni fakultet iznad medicinskog. Što se tiče filozofskog fakulteta, naša je teza da nema I ne smije biti nečeg takvog, a dokaz leži u jednostavnoj činjenici da nešto što je sve, iz tog samog razloga, ne može biti određeno nešto.’ Friedrich Schelling, Vorlesungen über die Methode des akademischen Studiums (Jena: University of Jena, 1802.)

10 Kant, Konflikt fakulteta, str. 45

U&

U 50

Derrida

nekoliko zapadnih zemalja, osobito iz Francuske, protivimo.11 Ali stvari u Kantovoj shemi nisu tako jednostavne. Kantu je ilegalni konflikt na drugom mjestu interesa: stavljanje individualnih inklinacija i određenih interesa u igru, to je pre-racionalno, navodno prirodno, i izvan institucionalno. To zapravo nije sveučilišni sukob, bez obzira na njegovu težinu. Kant dugačke analize posvećuje legalnom sukobu, koji se zaista javlja iz sveučilišnih razloga. Ovi sukobi neizbježno dolaze iznutra, uvodeći na scenu prava i odgovor-nosti. Prvi primjeri koje Kant donosi – oni koji ga vizualno najviše zaokupljaju – spadaju pod sveto, pod vjeru i iskupljenje; filozofski fakultet ima odgovornost ‘da javno istraži i prosudi’, hladnog razuma, podrijetlo i sadržaj određenih navodnih temelja doktrine, a da ga ne zastraši svetost samog objekta, za koji nešto osjećamo i za koji smo jasno odlučili (entschlossen) povezati ovaj osjećaj s koncep-tom.12 Takav sukob (npr. sa višim fakultetom teologije) ponovno uvodi osjećaje ili povijest u kontekst u kojem nema mjesta ničemu doli razumu; još uvijek u sebi štiti nešto prirodno, obzirom da se opire razumu izvana. Još uvijek je to parazitiranje ilegalnog na legalnom. Ali Kant to ne želi priznati. On zamišlja instance unutarn-je arbitraže, gdje bi kaznu i zatvor proglašavao sudac razuma u pogledu ‘javne prezentacije istine’ (öffentliche Darstellung der Wahrheit). Ovo bi suđenje i presuda trebali ostati unutar sveučilišta i nikad ne bi trebali izići pred nekompetentnu javnost koja bi ih opet pretvorila u nelegalni sukob, rastavila na proste faktore, ni pučkim tribunima, osobito onima koje Kant naziva Neologistima (Neologen), ‘čije se ime, kojeg se s pravom gnušamo, krivo tumači, kad se nekritično daje svima koji predlažu novine za doktrine i formulae (kao, zašto se stari načini uvijek smatraju boljima?)’.13 To se događa jer bi po pravu morali ostajati internim problemom, jer ovi sukobi nikad ne bi smjeli uznemirivati vlast. Ipak, Kant je dužan priznati da ovaj je sukob beskonačan i prema tome nerješiv. To je borba koja konačno destabilizira režime odsjeka, stalno propitkujući granice tamo gdje bi Kant pronalazio antagonizme. Kant i nadalje usavršava ovaj antagonizam konflikta fakulteta, tvrdnjom da ‘to nije rat’ (kein Krieg), te predlaže parlamentarno rješenje: kaže da bi viši fakulteti trebali zauzimati desnu stranu sabora znanosti i trebali definirati pravila vlasti. ‘No, u slobodnom sustavu vlasti, kakav mora postojati kad se radi o istini, mora postojati i oporbena stranka (lijeva strana), a ta strana pripada filozofskom fakultetu, jer bez njegove strogog istraživanja i primjedaba vlast ne bi bila informirana na pravi način o stvarima koje joj idu u prilog ili koje je kude’. Tako bi, u konfliktu iz čisto praktičnih razloga, sudska istraga i formalni naboj suđenja bili povjereni filozofskom fakultetu. Ali po pitanju sadržaja, koje se tiče jednog od najvažnijih pitanja čovječanstva, preliminarna saslušanja su odgovornost viših fakulteta, osobito teološkog fakulteta (vidi ‘Zaključenje mira i rješenje konflikta fakulteta’).14 Ipak, unatoč ovom parlamentarnom rješenju, Kant mora priznati da konflikt ‘nikad neće završiti’, te da ‘filozofski fakultet iz tog razloga uvijek treba biti naoružan’. Istina koju on štiti će uvijek biti ugrožena ‘jer se viši fakulteti nikad neće odreći želje za vlašću i dominacijom (Begierde zu herrschen).15 Ja odrješito i odlučno prekidam sve veze, sveučilišta su spremna za zatvaranja, već je kasno, prekasno za Kantov diskurs, a to je ono što sam i htio reći. Ali znajte da je ono što slijedi, o čemu nisam govorio, je najzanimljiviji i najneformalniji dio. Bavi se stvarnim sadržajem konflikta između teologa, jurista, liječnika i tehničara ili birokrata koje obučavaju. Znam da ste se cijelo vrijeme pitali gdje ja pripadam, koju stranu zauzimam u svim ovim suko-bima, 1) desno od granice, 2) lijevo od granice, ili 3) najvjerojatnije, kako bi to mnogi (s pravom ili ne) pretpostavili, da sam neumorni

parazit koji se nasumično kreće, prelazeći s jedne na drugu stranu granice i natrag, u želeći (nitko nije u to siguran) biti posrednikom koji pokušava uspostaviti vječni mir, ili želeći ponovno započeti sukobe i ratove sveučilišta, jer mu je zlo od početaka s apokalipsom i eshatologijom. Sve tri hipoteze, čiju vjerojatnost prepuštam vama, se odnose na sustav granica koju predlaže Konflikt fakulteta, i sve su tri još uvijek sputane njime. Moja će odgovornosti biti, bez obzira na posljedice, postaviti pitanje pravde pravu: što daje legitimitet ovom pravno-racionalnom i političko pravnom sveučilišnom sustavu? A odgovor ne može biti jednostavno legalan ili jednostavno nelegalan, jednostavno teoretski koji konstatira, jednostavno praktičan ili izvedbeni. Ne možete ga smjestiti ni unutar niti izvan sveučilišta. Ovaj odgovor i odgovornost u pogledu takvog temeljnog pitanja može se poimati samo u terminima osnutka. Osnutak prava nije ništa manje ili više pravna ili sudska stvar, od osnivanja sveučilišta. Ukoliko ne može postojati čisti koncept sveučilišta, ne može postojati ni čisto racionalni koncept sveučilišta. A to je posljedica činjenice da je sveučilište utemeljeno. Čin utemeljenja nikad se ne može shvatiti samom logikom stvari koju utemeljujemo. Utemeljene prava nije pravna stvar. Izvor načela razuma, koji je impliciran u izvoru sveučilišta, nije racionalan. Utemeljenje sveučilišta kao institucije nije sveučilišna stvar. Možda proslava godišnjice utemeljenja jest, ali samo utemeljenje nije. Iako takvo utemeljenje ne mora biti, ipak ne proizlazi iz internog legaliteta koji postavlja. I dok se ništa ne čini filozofskijim od utemeljenja filozofske institucije, bilo da se radi o sveučilištu, školi, ili odsjeku filozofije, utemeljenje filozofske institucije ne može biti već unaprijed strogo filozofska stvar. Govorimo o tome da odgovornost utemeljenja leži u načinu i postupku djelovanja – koji nisu samo jezično djelo, u najužem smislu riječi. Ova posljednja oprečnost (konstatirajući/izvedbeni) još uvijek je jasno uvjetovana filozofsko- sveučilišnim zakonom – drugim riječima razumom – koji je ovdje izazvan. Takav izazov ne pripada samo filozofskom okružju, i više nije teorijsko pitanje u maniri Sokrata, Kanta, Husserlea i drugih. Postat će nerazdvojno s novim činom osnivanja. Živimo u svijetu u kojem je nužno zasnivanje novih zakona, osobito novih sveučilišnih zakona. Nazvavši ih nužnima rekli smo istodobno da moramo preuzeti odgovornost, novu vrstu odgovornosti, i da je ova vrsta temelja već dobrano na putu. Kako se mi odnosimo prema stvaranju novog zakona? Ovaj će novi temelj isposlovati kompromis s tradicionalnim pravilima. Tradicionalna bi pravila trebala stoga omogućiti podršku za skok na drugo mjesto na kojem će temelj stajati, ili ako želite neku drugu usporedbu osim one sa skakačem koji postavlja pravilno nogu prije nego li skoči – ili ‘dočekivanje izazova na jednoj nozi’ (prenant appel sul un pied), kako se to kaže na francuskom – onda bi teškoća bila u pronalaženu prave poluge, kako bi to Grci najbolje rekli mochlos. Mochlos bi bila drvena greda, poluga za pomicanje brodova, zasun na vratima, nešto čime možemo nešto poduprijeti ili pomaknuti. Kad se neko pita kako se kretati po povijesti, moralu ili politici, najveće neslaganje i odlučivanje manje veze ima sa samim ishodom nego sa polugom. Na primjer, opozicija desnog i lijevog, u osnovnom parlamentarnom

11 Vidi, npr. radove i napore GREPH (Groupe de Recherches sur l’Enseignement Philosophique) u Qui a peur de la philosophie?(Paris: Flammarion, 1977)

12 Kant, Konflikt fakulteta, str. 5513 Ibid. str 57.14 Ibid. str. 57 – 58. po pitanju sadržaja vidi str. 111.15 Ibid., str. 55

U&

U 51

Derrida

smislu, je vjerojatno u velikoj mjeri, ako ne i u potpunosti sukob između nekoliko strategija političkog mochlos. Kad sam prije nekoliko trenutaka upitao kako bismo se trebali odnositi prema utemeljenju novih pravila, citirao sam, što ste zasigurno primjetili naslov jednog Kantovog rada (1786) (Kako se odnositi prema mišljenju? Was heisst: Sich im Denken orientieren?). Ovaj esej, između ostalog govori o paradoksu simetričnih objekata kako je to opisano u drugom eseju iz 1768. (Temelji za razlikovanje mjesta u prostoru: Von dem ersten Grundre des Unterschiedes der Gegenden in Raume). Opozicija lijevog i desnog ne proizlazi iz konceptualne ili llogičke odreženosti, već iz osjetilne topologije, koja se odnosi na stajanje ljudskog tijela u prostoru. Ovo je očito povezano s definici-jom i percepcijom lijeve i desne strane. Brzo ću se udaljiti od opisivanja hoda, ali kao što nas Kant uči, sveučilište mora moći hodati na obje noge, lijevoj i desnoj, i svaka od njih mora podržavati onu drugu dok čini sljedeći korak da bi napredovali. To uključuje hodanje na dvije noge, dvije noge u cipelama, obzirom da se odnosi u instituciju, u društvo i kulturu, ne samo na prirodu. Samim tijekom rasprave, koju je prije dvije godine upravo na ovom mjestu održao moj eminentni kolega, profesor Meyer Schapiro, pozvan sam dotaknuti se teme nekih cipela kod Van Gogha. To se, prije svega tiče Heideggerove interpretacije slike iz 1935. Znajući da baš te dvije cipele čine par, ili dvije lijeve cipele, ili dvije desne, pojašnjenje ovog pitanja mi se uvijek činilo jako važnim. Bavljenje sukobom filozof-skog i medicinskog fakulteta, i nakon pričanja o snazi ljudske duše da pobjedi vlastite morbidne osjećaje, nakon što smo prošli prehranu, hipohondriju, spavanje i nesanicu, Kant nastavlja dalje, nudeći sljedeće priopćenje, kojem neću pridodati, iz poštovanja prema vašem snu, ni jednu jedinu riječ. Samo sam stavio naglasak na riječi mochlos ili hypomochlium:

Obzirom da je nesanica nedostatak slabe starije dobi, lijeva je strana općenito slabija od desne, vjerojatno sam i ja prije nekih godinu dana osjetio jedan od onih napada sličnih grču i neke jako osjetljive podražaje…morao sam…konzultirati liječnika…uskoro sam se odlučio na moj Stoički lijek, fokusiranja misli na neki neutralan predmet… (na primjer, Ciceronovo ime, koje budi mnogo asoci-jativnih ideja…).16

A aluzija na slabost lijeve strane mozga traži sljedeću opasku:

Nekad se govorilo da su vježbanje i rani početak uvježbavanja jedini čimbenici koji određuju koja će strana čovjekovog tijela biti slabija ili jača, što se tiče vanjskih odlika – hoće li u borbi sablju držati u lijevoj ili desnoj ruci, hoće li konjanik u brzini na konja skočiti s lijeve ili desne strane, itd. Ali ova tvrdnja je netočna. Iskustvo nas uči da ako uzmemo mjeru za izradu cipela s lijeve noge, i ako lijeva cipela savršeno pristaje, onda će desna zasigurno biti pretijesna; i ne možemo za ovo kriviti roditelje, što nas nisu bolje naučili kad smo bili djeca. Prednost desne noge nad lijevom također možemo vidjeti iz činjenice da, ukoliko želimo prijeći jarak, težinu premještamo na lijevu nogu i desnom preskačemo; drugačije riskiramo upadanje u jarak. Činjenica da se pruske dječake poučava da kreću lijevom no-gom govori u prilog, prije nego li suprotno, ovoj tvrdnji: oni ovu nogu stavljaju naprijed, poput hypomochlium, da bi desnu mogli koristiti za inerciju napada, koji izvode desnom.17

16 Ibid, str. 193.17 Ibid, Redundancija. Spomenimo ovdje Polifema. Mochlos je

također naziv za ‚kolac’, drvenu gredu koju je Odisej prvo stavio u vatru i potom ju zabio kiklopu u oko (Odiseja, poglavlje 9)