jakov jukić odnosno Željko mardešić i empirijska sociologija religije

51

Kljune rijei: empirijska sociologija religije, Jakov Juki

Uvod

Autorima koji se bave izuavanjem religije s razliitih je aspekata poznato da se Jakov Juki nije bavio empirijskim istraivanjima toga kompleksnog fenomena. Potpisuje samo jedan tekst u koautorstvu koji se bavi analizom empirijskih podataka1. No, imao je izvanredan i kontinuiran uvid u sve relevantne teorijske i empirijske radove u podruju istraivanja religije, te je svoja razmatranja i analize o religiji u suvremenosti temeljio podjednako na jednima i drugima.

Kontinuirano je, meutim, bio i izrazito kritian kad su u pitanju teorijske rasprave i razliito poimanje religije te empirijska istraivanja. Za tu su njegovu poziciju, ini mi se, bitne dvije odrednice. Jedna je njegovo samoodreenje u kontekstu znanosti o religiji, a druga njegovo poimanje religije.

U radu se raspravlja o doprinosu Jakova Jukia poimanju i kritici empirijske sociologije religije. U veini svojih knjiga, od Religije u modernom industrijskom drutvu, do posljednje objavljene za njegova ivota, Lica i maske svetog, on se, u manjem ili veem opsegu, dotie ove tematike. Naime, iako je esto koris-tio rezultate empirijskih istraivanja u

svojim iroko tematiziranim teorijskim razmatranjima o religiji, u njegovim radovima prisutan je i kritiki odmak od nekih aspekata empirijske sociolo-gije religije. Ta su njegova razmatranja uvijek poticajna za svakoga tko se bavi kompleksnim podrujem religije, a posebno su bliska onima koji religiju i empirijski istrauju.

Jakov Juki odnosno eljko Mardeii empirijska sociologija religije

Dinka Marinovi Jerolimove-mail: [email protected]

UDK: 2 (316.286)Izvorni znanstveni lanak

Primljeno: 15. studenoga 2008.Prihvaeno: 5. veljae 2009.

1 G. RPI, J. JUKI, Alternativna religioznost, Bogoslovska smotra, (1998), 4, 589-617.

Nova prisutnost 7 (2009) 1, 51-58

52

No prije nego to to razloim, iskazala bih svoju privrenost autorima, kakav je bio i Jakov Juki, koji se ne libe iznositi osobne stavove i osobne prie u svo-jim radovima. Ne samo stoga to to itanje njihovih djela ini zanimljivijim i ivotnijim, ve i stoga to itatelju daje osobitu perspektivu za razumijevanje tekstova. To su autori koji upravo s ciljem boljeg razumijevanja svojih radova nastoje iznijeti svoj znanstveni i metodoloki credo, odnosno pretpostavke od kojih polaze2, neki intelektualnu tradiciju koja ih je oformila kao znanstve-nika ili strunjaka, neki, pak, pojedine autore, ili djelo koje je na njih ostavilo neizbrisiv trag. Autobiografske crtice u kojima se saima takvo pisanje esto su mnogo zanimljivije od nekad gotovo suhoparnih znanstvenih analiza i otkrivaju neto to inae ne bismo mogli deifrirati, ili to moda samo nasluujemo. Tako na primjer Rodny Stark jedan svoj znaajni rad zapoinje eksplikacijom osobnog intelektualnog razvoja i utjecaja djela Karla Poppera (osobito eseja Philosophy of Science: A Personal Report iz 1957. godine) na nje-govo koncipiranje teorije racionalnog izbora nasuprot teoriji sekularizacije.3 S druge strane, neke takav pristup odbija jer nalaze da nije prikladan, odnosno da mu nije mjesto u znanstvenom diskursu. Ako nita drugo, njih provocira na polemiku, to moe biti vrlo poticajno.

U tom smislu sasvim kratka osobna pria kao osvrt na kontekst u kojemu sam se prvi puta upoznala s djelom Jakova Jukia. Naime, krajem 1970-ih i poetkom 1980-ih godina na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, nije se jo predavala sociologija religije. Za moju i meni bliske generacije, nedostatak obrazovanja iz tog znaajnog podruja nadoknadio je poslijediplomski studij Sociologija religije organiziran u prvoj polovici 1980-ih na istom fakultetu, koji je pohaao neuobiajeno velik broj studenata. Mnogi od njih su magistrirali, znaajno iznad prosjenog broja prijanjih studija, a kasnije i doktorirali u tom podruju. Za taj je studij prije svega bila karakteristina interdisciplinarnost, a potom i otvorenost prema razliitim teorijskim orijentacijama u prouavanju kompleksnog, viedimenzionalnog fenomena religije i religioznosti, odnosno nereligioznosti i ateizma. Osim predavanja iz povijesti, filozofije, psihologije i sociologije religije, sluali smo i predavanja politologa, ak i diplomata u Vatikanu, a takoer i teologa. Posljednji su, osim kao predavai, bili znaajno zastupljeni i u ispitnoj literaturi, kao npr. pokojni profesori Vjekoslav Bajsi i Tomislav agi Buni. Upravo u tom kontekstu i na tom studiju nezaobilazno je bilo djelo Jakova Jukia, koje je objedinjavalo gotovo sve navedene karakteristike i koje su citirali svi autori koji su tada pisali o religiji na prostoru bive drave i gotovo svi bili su predavai na spomenutom studiju. U to vrijeme to se osobito odnosilo na njegovu knjigu Religija u modernom industrijskom drutvu u kojoj

2 . UNJI, Otpori kritikom miljenju, Zagreb, Radna zajednica RK SSOH, 1989, 11. 3 R. STARK, Bringing Theory Back In, u: Lawrence A. Young (ur.), Rational Choice Theory

and Religion, New York, Routledge, 1997, 3.

D. Marinovi Jerolimov: Jakov Juki i empirijska sociologija religije

53

su bile zastupljene glavne teme s podruja poloaja religije u suvremenosti, gledane kroz prizmu sekularizacije.

Upravo stoga to sam se s pseudonimom eljka Mardeia prvi puta susrela kroz njegovo djelo i pod tim imenom ga kao znanstvenika upoznala i kontinu-irano itala, stavila sam njegov pseudonim kao homage u naslov ovoga rada. Posebno stoga to je i sam istaknuo u predgovoru knjizi Lica i maske svetog kako je taj pseudonim poeo rabiti, sada tome ima ve 40 godina, stavivi na lice jedinu masku to (je) s ponosom i radou nosim.4

Poimanje i kritika empirijske sociologije religije u radovima Jakova Jukia

Po mojem miljenju za Jukia i njegovo djelo znaajno je i bitno njegovo samoodreenje kao religioznog sociologa religije, koji je, kao to je sam istaknuo, doslovce razapet izmeu tih dviju jednako zahtjevnih vjernosti, znanstvene i vjernike, zbog ega se osjeao stavljenim na velike kunje i uvuen u nepremostive prijepore.5 O tome je napisao i sljedee: Da bi socio-log uspjeno istraivao religijske injenice, mora se istodobno u njih iskreno uivjeti i ostati spram njih krajnje objektivan. To esto ne ide skupa. Sociolog se ne smije ponaati kao vjernik, barem dok ispituje svoj predmet zanimanja, jer bi tim inom prestao biti sociolog. S druge pak strane, od njega se trai da istinski i do kraja razumije ono to vjernici osjeaju i iskazuju: mora u isti mah biti nepristran i dobrohotno suivljen s religioznou vjernika koju istrauje. Ako religiju mrzi ili prezire nee od nje nita shvatiti, ako je odve uvaava, nee od istraivanja imati nikakve koristi.6

Juki je sebe esto odreivao i kao religiologa, to je, prema mojemu miljenju, tonije. Ne treba posebno isticati koliko se vjeto kretao kroz razliita podruja od filozofije, etnologije, psihologije, povijesti, sociologije, fenomenologije do komparativne religije u nastojanju da razumije i objasni suv-remena religijska zbivanja. Kao religiozan religiolog na kraju je to uvijek stavljao u kontekst kranstva odnosno krana vjernika kakvi bi oni trebali biti, to ni u kom sluaju nije umanjilo vrijednost njegovih analiza. Upravo suprotno. To mu je omoguilo da uz zauzetost ozbiljnoga drutvenog religiologa kako je elio da ga se shvati7, ima i pogled iznutra.

4 J. JUKI, Lica i maske svetog, Zagreb, Kranska sadanjost, 1997, 11. 5 Isto, 8. 6 J. JUKI, Budunost religije, Split, Matica hrvatska, 1991, 23. 7 J. JUKI, Lica i maske svetog, Zagreb, Kranska sadanjost, 1997, 11.


54

Obilje teorijske i empirijske grae, u koju je na nekoliko svjetskih jezika konti-nuirano imao irok uvid, omoguilo mu je da o fenomenu religije i religioznosti, no takoer i nereligioznosti, odnosno religiozne ravnodunosti kompetentno donosi utemeljene zakljuke i kritike objekcije. Kontinuirano je iznosio svoj stav o kompleksnosti i sloenosti religije i religioznosti i potrebi da se one istrauju s vidova razliitih znanosti o religiji u koje je u velikoj mjeri imao uvid, iitavajui ih za veinu kojoj nedostaje takva irina i erudicija.

Naglaavao je da upravo nedostatak jedne opeprihvaene definicije religije svjedoi o toj sloenosti. O tome je esto pisao, saevi probleme definiranja religije oko tekoa koje dolaze od objekta (dakle mnotva razliitih sadraja koje religija pokriva), od subjekta (osoba koje vjeruju i to vjerovanje iskazuju) i od metode (dakle znanstvene metode koja se koristi u istraivanju). Naime, kako teologija, filozofija, povijest, fenomenologija, etnologija, sociologija i psi-hologija razliito odreuju religiju, tako se i njihove metode razlikuju u skladu s tim odreenjem i istrauju religiju s razliitih vidova.

Te probleme Juki nadilazi kategorijom svetog, koje se u modernom drutvu, kako on slikovito kae, doslovce rasprilo na sve strane i vie ne stoluje jedino u crkvenim ustanovama.8 Posebno se to odnosi na nove religij-ske pokrete, sekte i svjetovnu religioznost u kojima ima toliko toga to je teko podvesti pod tradicionalne nazive. Za razliku od religije koju bi, smatra Juki, trebalo vezivati uz kranstvo, velike povijesne monoteizme i crkvene ustanove svih vrsta, procesima sekularizacije sveto nije dotaknuto te je u usponu. Stoga se, zakljuuje Juki, sveto sa svojom irinom i raznovrsnou sadraja jasno odvojilo od kranstva i tako oslobodilo pojam religije od nasljea kranskog etnocentrizma i crkvenog odreenja svetoga.

Ti zakljuci proizali su iz opsenog uvida u teorijske i empirijske radove, izmeu ostaloga i sociologije religije. Tu je Juki znao biti vrlo kritian, osobito prema svim oblicima redukcionizma, a posebno prema pozitivizmu. Takoer je otro kritizirao razdoblje u kojemu je prevladavala kvantitativna empirijska sociologija religije, smatrajui je nepogodnom za istraivanje fenomena religije i osobito injenicu to je prvenstveno usmjerena na crkvenu religioznost. Objekt njegove kritike, dakle, bila je ona empirijska sociologija religije koja je sav religiozni ivot vjernika pokuala pretvoriti u postotke, oblikovati u indekse, izraunati u odnose, ucrtati u grafikone, izraziti u usporedbama i uvrstiti u tablice9. Zbog toga rascjepa i, prema njemu, ak nepremostivog ponora izmeu takvog empirijskog pristupa u sociologa i samosvojnog doivljaja svetoga u vjernika, upozorio je na zanimljivu pojavu oboavanja brojeva. To je, kao i uvijek, slikovito saeo: Ima dakle, jedna drevna religija brojeva, a ne samo

8 Isto, 59. 9 J. JUKI, Budunost religije, Split, Matica hrvatska, 1991, 24.


55

jedan moderni svjetovni jezik brojeva o religiji.10 To je do krajnosti izveden stav o iskljuivom koritenju kvantitativnih podataka iz anketa u istraivanju religioznosti.

Pratei razvoj kvantitativnog empirijskog istraivanja religioznosti, od jedno- ili dvodimenzionalnog, kad se vjera u Boga ili posjeivanje crkve koris-tilo kao jedini (ili kasnije kombinirani) indikator religioznosti, do sloenog viedimenzionalnog, isticao je kako je u suvremenoj sociologiji s vremenom prevladalo uvjerenje da je bilo kakva jednodimenzionalna mjera religioz-nosti nuno nedovoljna, jer ako i nije lana, iskrivljuje mnoge vane razlike izmeu ljudi s obzirom na ono to smatraju da je religioznost i izraavanje svoje privrenosti religijskoj grupi i njezinu ideolokom sustavu.11 Dakle, ne moe se rei da Juki nije uvaavao rezultate empirijskih istraivanja. On ih je koristio i u svojim analizama. Prisjetimo se samo itavog niza podataka koje je koristio u opisu suvremene religijske situacije jo u knjizi Religija u modernom industrijskom drutvu.12 Opisujui sekularizaciju prvenstveno kao dekristijanizaciju tu navodi niz simptoma kojima to argumentira: pad vjerske prakse, apstraktnost i beivotnost religije, disolucija dogmatskog sustava, vjera ena, djece i staraca koji su najbrojniji posjetitelji crkava, kriza moderne obitelji koja se odraava i na vjerski odgoj, vjera bogatih i nevjera siromanih, vjera bez crkava i sveenika, nespremnost crkve za urbanu revoluciju, nerazumlji-vost religijskog jezika, te sukob tehnikog i religioznog mentaliteta. Mnogi od tih nalaza mogu se prepoznati i u dananjem suvremenom kontekstu osobito zapadnoeuropskih, a mnoga i europskih drutava openito. Opisujui religijsku situaciju u Europi na prijelazu tisuljea, Grace Davie, pozivajui se na evropska empirijska istraivanja vrijednosti na primjer ukazuje:

da se, unato injenici da ukupni podaci prikrivaju znatne razlike, broj sveenika u Istonoj i Zapadnoj Europi smanjuje, dok njihova prosjena dob raste, te da postoji znaajan broj upa koje nemaju stalne sveenike;da su spol, dob, obrazovanje, zanimanje, te neto kompleksnija socijalna klasa imbenici koji i dalje znaajno utjeu na religioznost europskog stanovnitva: religiozniji su stariji (pri tome se posebno, s aspekta budunosti, naglaava da manja religioznost mlaeg stanovnitva nije rezultat ivotnog ciklusa, ve trend) te ene; na Zapadu u crkvu vie odlaze relativno dobro obrazovani stanovnici i pripadnici graanskih zanimanja, dok u Srednjoj Europi u crkve vie odlazi manje kolovano,

10 Isto, 24.11 Isto, 20.12 J. JUKI, Religija u modernom industrijskom drutvu, Split, Crkva u svijetu, 1973.


56

seosko stanovnitvo; kad su pak u pitanju vjerovanja, za Zapad je karakteristina povezanost vee razine obrazovanja i nevjerovanja i prihvaanja alternativnih ideologija i vjerovanja, dok je kod skromnije obrazovanih najizrazitiji fenomen vjerovanja bez pripadanja itd.13

Meutim, ono to je Juki s pravom kritizirao jest iskljuiva okrenutost empirijskim kvantitativnim podacima, koji esto samo fragmentarno zahvaaju kompleksnost religioznosti, kreui se tako samo na povrini. Njemu je bliska bila ona sociologija religije koja objedinjava teorijski i metodologijski plura-lizam, kao i ona koja njeguje interdisciplinarnost. S pravom je bio izrazito kritian prema shvaanju da se samo s razine drutvenih znanosti moe sve rei o religiji. U tom je smislu poznat njegov zakljuak kako budunost pri-pada samo onoj sociologiji religije koja uspije izbjei trostrukoj opasnosti: da ne postane ideologijom, da se ne pretvori u idolatriju brojeva i da prestane prekoraivati vlastite graniceto nee biti lako ostvariti, ali u znanosti nije toliko vano dosegnuti ciljeve koliko u dosljednosti hodati prema njima.14

Umjesto zakljuka

Na kraju bih se u svjetlu ovog kratkog i svakako nedovoljno iscrpnog uvida u Jukieva razmatranja empirijske sociologije religije osvrnula na sociologiju reli-gije u Hrvatskoj. Svakako ne pripadam sociolozima koji misle da je sociologija religije u Hrvatskoj poela ab ovo poetkom devedesetih. Upravo su istraivanja Sociokulturni razvoj, provedena u Institutu za drutvena istraivanja u Zagrebu 1984, 1989, 1996. i 2004. godine u kojima je istraivana i religioznost s neko-liko bazinih indikatora, (a 2004. daleko opsenije) omoguila evidentiranje promjena, tj. znaajan porast religioznosti u postkomunistikom tranzicijskom razdoblju. Na to su ukazali i podaci iz istraivanja religioznosti u zagrebakoj regiji iz 1972, 1982. i 1999. godine. Kako su komparativni longitudinalni podaci u sociologiji, uz one kros-kulturalne, najvredniji, zanimljivi e biti komparativni podaci iz meunarodnog europskog istraivanja Aufbruch I, (kod nas prove-deni pod vodstvom P. Araia 1990) koji su sada ponovljeni i koji e omoguiti i uvid u promjene u vremenskoj perspektivi. Obilje empirijskih podataka koji su metodom ankete prikupljeni u podruju zagrebake regije i Hrvatske u tranzicij-skom razdoblju, kao to su Moral i religija u Hrvatskoj, u realizaciji Katolikog bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, zatim istraivanje religioznosti u zagrebakoj regiji 1999. i u Hrvatskoj 2004. godine u realizaciji Instituta za

13 G. DAVIE, Religija u suvremenoj Europi. Mutacija sjeanja, Zagreb, Golden marketing Tehnika knjiga, 2005, 93-95.

14 J. JUKI, Budunost religije, Split, Matica hrvatska, 1991, 28.


57

drutvena istraivanja u Zagrebu, te spomenutog Aufbrucha, zasigurno nisu mogli cjelovito zahvatiti religijski fenomen. Nije im to bila ni namjera. Svima koji istraujemo religiju poznato je da jednom metodom, s aspekta jedne discip-line, pa niti jednim istraivanjem nije mogue cjelovito istraiti neki fenomen, pogotovo ne tako sloen kao to je religija. Navedena istraivanja svakako su osigurala mnotvo podataka o tradicionalnoj crkvenoj religioznosti koja je u nas i najrasprostranjenija. Ti podaci i njihove analize govore kako o drutvu u kojemu religija egzistira, tako i o religijskim promjenama u kontekstu dubokih drutvenih promjena, to je i primarni cilj sociologijskih istraivanja zahvatiti drutvene korelate religijskog fenomena. No, pri tome je bitno imati svijest ne samo o granicama sociologije kao discipline u tumaenju religioznosti i nere-ligioznosti ve i prednostima i nedostacima pojedinih metoda istraivanja.15

Treba, meutim, naglasiti da unato nekim ogranienjima, kvantitativni podaci prije svega doprinose sagledavanju suvremenih religijskih promjena.

Ono to sigurno vrijedi koristiti iz Jukieva uvida je:

potreba daljnjeg razvoja i podizanje razine kvantitativnih istraivanja u nas, gdje smo na dobrom putu ivee koritenje kvalitativnih metoda istraivanja kao to su opservacija sa sudjelovanjem, dubinski interview, biografska metoda, itd.

Ove posljednje nenadomjestive su i neophodne za cjelovitiju sliku kako tradicionalne crkvene religioznosti, tako i manjinske i necrkvene religioznosti (Marinovi Bobinac, 1995) odnosno onih slojeva religioznosti, ili nereligioznosti koji nisu dostupni anketnim upitnicima.16

Uz iznimku istraivanja Male vjerske zajednice u Zagrebu iz 1988. i 1990. godine17, takva su istraivanja u nas u zaetku i to je put razvoja sociologije reli-gije u nas. Za to imamo i dovoljan broj institucija i dovoljan broj sociologa.

U tom emo se poslu sigurno vrlo esto vraati knjigama Jakova Jukia, i nalaziti inspirativnima gotovo sve njegove tekstove. Ako pritom budemo bar dijelom razvijali osobinu koja je krasila toga iznimnog sociologa religije i iznimnog ovjeka (rijetku kod ljudi uope), a to je samokritinost i spremnost da o svojim nedostatnostima, ogranienjima, osobnoj jednadbi i ponekom

1.

2.

15 O tome piu i sljedei autori: J. A. BECKFORD, Social Theory and Religion, Cambridge, University Press, 2003, M. McGUIRE, Religion: The social Context, Belmont, California, Wadsworth, 2002, . UNJI, Znati i verovati, Zagreb, Kranska sadanjost, Stvar-nost, 1988.

16 A. MARINOVI BOBINAC, Necrkvena religioznost u Hrvatskoj. Drutvena istraivanja 20 (1995) 6, 853-866.

17 Projekt je realiziran u Institutu za drutvena istraivanja u Zagrebu.


58

sirenskom zovu otvoreno progovori, moemo s nadom gledati u budunost religije u Hrvatskoj.

Pritom gledajui ovjeka koji je (unato razdobljima rezigniranosti zbog stanja ne samo u religioznosti, ve i ljudskosti uope u modernom industrijskom i postindustrijskom drutvu) iznad svega zraio blagou i nadom prema mojemu poimanju istinskoga kranina.

Summary

Jakov Juki alias eljko Mardei and the empirical sociology of religion

The paper discusses the contribution by Jakov Juki to the comprehension and criticism of the empirical sociology of religion. In most of his books, star-ting with Religion in a modern industrial society until the last book published during his life Faces and masks of the holy, he touches on these topics to some smaller or higher level of degree. Namely, although he has often used results of empirical research in his broadly thematic theoretical deliberations on religion, a critical detachment to certain aspects of the empirical sociology of religion is also present in his work. Those deliberations are always incentive for those who deal with complex areas of religion and they are especially close to those who research religion empirically.

Key words: empirical sociology of religion, Jakov Juki


jakov jukić odnosno Željko mardešić i empirijska sociologija religije

Documents