james matthew barrie - petar pan

169
James Matthew Barrie P E T A R P A N 1

Upload: nevena-lakic

Post on 13-Nov-2015

131 views

Category:

Documents


12 download

DESCRIPTION

Roman Jamesa M. Barrie-a

TRANSCRIPT

James Matthew Barrie

P E T A R P A NGLAVA PRVA

PETAR JE DOAO

Svako dijete, osim jednog, odrasta. Za to obino brzo i dozna, a kod Wendy se to dogodilo ovako. Jednoga dana (a bile su joj tada dvije godine), igrala se u vrtu, pa je uzbrala jo jedan cvijetak i s njim otrala majci. Zacijelo je u tome bila ba jako draesna, jer je gospoa Darling stavila ruku na srce i uskliknula: 0, kad bi bar mogla takva ostati zauvijek! To je bilo sve to je o toj temi meu njima bilo izgovoreno, ali je Wendy u tom asu shvatila da e morati odrasti. Poslije druge godine ivota svi to shvate. Druga je godina ivota poetak kraja.

ivjeli su, zna se, na broju 14, i sve dok Wendy nije dola na svijet njezina je mama bila glavna. Bila je to draga dama, romantino ustrojena uma i tako ljupkih, podrugljivih usta. A njezin je romantini um bio poput onih kutijica, spremljenih sve jedna u drugu, to dolaze sa zbunjujueg Istoka, pa kad god otkrije jo jednu, uvijek ih ima jo. A na njezinim je ljupkim podrugljivim usnama bio uvijek jo jedan poljubac koji Wendy nikako da dobije, iako je sasvim sigurno postojao, tako savreno upadljiv u njihovu desnom kutu.

A gospodin Darling ju je osvojio ovako. Dok je jo bila djevojkom, mnoga su gospoda, koja su jo tada bila momci, istodobno otkrila da je vole, pa su sva ta gospoda potrala domu njenu da je zaprose - sva gospoda osim gospodina Darlinga, koji je sjeo u fijaker i tako uletio prvi i osvojio je, Osvojio itavu nju, osim one zadnje kutijice i poljupca. On za tu kutijicu nikad nije ni doznao, a vremenom se prestao truditi i oko poljupca. Wendy je pomiljala da bi taj poljubac mogao osvojiti samo Napoleon, ali ja ga mogu zamisliti samo kako pokuava, da bi potom, tresnuvi vratima, otiao preplavljen bijesom.

Gospodin Darling se pred Wendy hvastao da ga njezina mati ne samo voli, nego i potuje. On je bio jedan od onih dubokoumnih koji se razumiju u obveznice i dionice. Razumije se da to nitko uistinu ne razumije, no kod njega se ipak inilo da nije tako, te bi esto znao rei kako obveznice rastu i dionice padaju, i to bi rekao tonom kojim bi stekao potovanje svake ene.

Gospoa Darling se bila vjenala sva u bijelom, i u prvi je mah savreno, skoro veselo, kao u igri, vodila kune knjige, tako da im ne bi promakla ni jedna prokulica. Vremenom su, meutim, iz njih poele ispadati i itave cvjetae, a na njihovo mjesto dolaziti slike djeice bez lia, a koje je crtala umjesto da zbraja. Bile su to njezine zagonetke.

Najprije je na svijet dola Wendy, a onda je doao John, pa Michael.

Tjedan-dva po Wendynu dolasku na svijet dvojilo se hoe li je moi uzdravati, jer bila su to jo jedna usta koja je valjalo hraniti. Gospodin Darling se gospoom Darling strahovito ponosio, ali je bio i vrlo astan ovjek, pa je zato sad sjedio na rubu njezina kreveta, drao je za ruku i raunao trokove, dok ga je ona gledala ba moleivo. Ona je eljela da pokuaju, pa kud puklo, ali on nije nita rjeavao tako, nego je sve rjeavao olovkom i na papiru, a kad bi ga zbunila opaskama, morao bi opet sve poeti od poetka.

- Molim te, nemoj me prekidati - zamolio bi je tada. Tu imam funtu i sedamnaest, i jo dvije i est u uredu. Mogao bih u uredu preskoiti kavu, to je recimo deset ilinga, pa imamo dva devet i est, to s tvojih osamnaest i tri ini tri devet sedam, to s mojih pet nula nula u ekovnoj knjiici ini osam devet sedam - nemoj se micati - osam devet sedam, zarez i sedam piem dalje - daj uti, to imam I to s onom funtom to si je posudila onom koji nam je zakucao na vrata - mir, mala - zarez i malu piem dalje evo nas, tu smo! - jesam li rekao devet devet sedam? Da, rekoh devet devet sedam, i sad je pitanje, moemo li izgurati godinu s devet devet sedam?

- Naravno da moemo, George - uskliknula je gospoa Darling. Ona je, meutim, bila isuvie sklonjena na Wendynu stranu, a od njih je dvoje on nedvojbeno bio jai karakter.

- Ne zaboravi zaunjake - upozorio ju je on skoro prijeteim glasom, pa hajd sve ispoetka. - Zaunjaci jedna funta, tako sam to stavio, ali bih se usudio kazati, bit e prije trideset ilinga - ne govori - pa ospice jedan pet, rubeola pola gvineje, to daje dva petnaest est - ne mrdaj prstom - hripavac, recimo petnaest ilinga - pa bi tako zbrajao i zbrajao, i svaki put dobivao drugi zbroj, no Wendy je napokon ipak prola, i to nakon to su zaunjaci bili smanjeni na dvanaest est, a ospice i rubeola lijeene zajedno.

S istim je uzbuenjem bio doekan i John, dok je Michael proao za jo tanju dlaku. Obojicu su, meutim, zadrali, pa ste ih uskoro mogli vidjeti sve troje kako jedno za drugim, u pratnji dadilje, odlaze u djeji vrti gospoice Fulsom.

Gospoa Darling je voljela sve raditi ba kako treba, a strast je gospodina Darlinga bila da bude u svemu tono isti kao i njegovi blinji - pa su, naravno, morali imati i dadilju. Kako su, meutim, zbog silnoga mlijeka to su ga djeca pila bili siromani, ta je dadilja bila stroga i besprijekorna njufundlanska kuja. Zvala se Nana i sve dok se nije zaposlila kod Darlingovih nije bila zapravo niija. Ona je, meutim, oduvijek djecu smatrala neim jako vanim, a s Darlingovima se upoznala u Kensingtonskom vrtu, gdje je veinu svog slobodnog vremena troila na zavirivanje u djeja kolica, a zbog ega je nisu mogle smisliti nehajne dadilje, ene koje bi pratila sve do kue i koje su se na nju esto alile svojim gazdaricama. Pokazalo se, meutim, da je ona kao dadilja pravo blago. Kako je samo napeto pratila svako kupanje, i kako se brzo dizala na noge u gluho doba noi ako bi koji od njezinih tienika ispustio i najtii krik. Njezina je kuica, razumije se, bila u djejoj sobi. Nana je bila pravi genij za raspoznavanje kalja, pa je nepogreivo znala kad s njim ne treba imati strpljenja i kad treba staviti arapu oko vrata. Do svog je zadnjeg dana vjerovala u staromodne lijekove, primjerice rabarbarin list, i sve je te novokovane razgovore o kunim klicama i tako dalje komentirala isputanjem prezrivih zvukova. Kad bi djecu pratila u kolu, pa smireno koraala uz nju (kad bi se lijepo vladala), ili je pak gurala natrag u vrstu kad bi skrenula, bila je to prava kola lijepog ponaanja. U dane kad bi John igrao nogomet, nikad ne bi zaboravila na demper, a u zubima bi obino, za sluaj da zakii, nosila kiobran. U podrumu vrtia gospoice Fulsom ima i jedna sobica, ekaonica za dadilje. Te bi ene sjedile u kolskim klupama dok bi Nana leala na podu, no u tome je bila i sva razlika. One su se pretvarale da je i ne vide, smatrajui je osobom nieg drutvenog poloaja, dok je ona opet prezirala njihovo eretanje. Nije voljela da ih u vrtiu posjeuju prijateljice gospoe Darling, ali ako bi ve do toga dolo, najprije bi Michaelu strgnula pregaicu i stavila mu drugu, s modrim gajtanima, dok bi Wendy na brzinu ulickala a Johnu proletjela kroz kosu.

Nijedna dadilja ne bi mogla valjanije obavljati svoj posao, i gospodinu Darlingu je to bilo sasvim jasno, pa ipak bi se gdjekad s nelagodom upitao to o tome priaju susjedi.

Morao je misliti na svoje mjesto u poslovnom svijetu.

Nana ga je, osim toga, brinula i zbog jo neega. Gdjekad bi mu se uinilo da ga ona nedovoljno uvaava.

- Ali ja znam,George, da te ona strahovito uvaava - umirivala bi ga gospoa Darling, pa djeci davala znak da prema ocu budu posebno dobra. Potom bi uslijedio ljupki ples kojem bi se gdjekad smjela pridruiti i Liza, uz Nanu jo jedina njihova slukinja.

Kako bi patuljasta bila u dugoj haljini i sa sluinskom kapicom, iako se bila zarekla, kad se zaposlila, da vie nikad nee ruiti do deset. Ali kako bi samo veselo zahopsali! A najveselija je meu svima bila gospoa Darling, koja bi izvodila piruete tako divlje da bi se od itave nje vidio samo poljubac, i tko bi tada poletio prema njoj, moda bi ga i dobio. Nikada na svijetu nije bilo jednostavnije i sretnije obitelji - sve dok se nije pojavio Petar Pan.

Gospoa Darling je za nj prvi put doula kad je svojoj djeci pospremala glave. Svaka, naime, dobra mati obiava nou, dok djeca spavaju, prekapati po njihovim glavicama te sve dovoditi u red za sljedee jutro, stavljati na pravo mjesto tolike stvari na koje su naila danju. Kad biste samo smjeli ostati budni (to, dakako, nije mogue), vidjeli biste kako i vaa mama ini isto, i zacijelo bi bilo ba jako zanimljivo gledati kako ona to radi. A sve je zapravo vrlo slino spremanju ladica. Vidjeli biste je, pretpostavljam, na koljenima, kako zastaje, obradovana, nad neim, pa se udi gdje je to samo, ma svega ti, dijete pokupilo, pa zatim ide od otkria do otkria, ljupkog i ne ba tako ljupkog, pa dok jedan nalaz prislanja uz obraz kao umiljato mae, drugi urno sklanja s oiju. A kad se ujutro probudite, sve zloestoe i zle strasti s kojima ste legli u krevet, sad su sloene i smanjene, i poloene na dno glave, dok se na vrhu, dobro prozraene, ire one ljepe misli, spremno ekajui da ih stavi na sebe.

Ne znam jeste li ikad vidjeli kartu neije glave. Doktori ponekad crtaju karte drugih dijelova tebe, i ta karta moe biti zaista silno zanimljiva, no pokuaj ih uhvatiti kako crtaju kartu svega to je djetetu u glavi! Jer u njoj ne samo da je sve zbrkano, nego se i stalno vrti u krug. Na njoj ete vidjeti nazupane crte, ba kao na grafikonu tjelesne temperature u bolnici, i to su vjerojatno ceste na otoku, jer Nigdjelija je uvijek manje-vie otok. Na njoj ete tu i tamo ugledati zapanjujue mrlje zapljusnute boje, i koraljno grebenje i elegantni brod na sidritu, i uroenike i samotne jazbine, i patuljke, po zanatu uglavnom krojae, i pilje kojima protjeu ponornice, i kraljevie sa estoro starije brae, i kolibu to ubrzano tone u potpuno rasulo, i siunu staru damu kukastoga nosa. Kad bi to bilo sve, tu kartu i ne bi bilo teko itati, ali su na njoj i prvi dan u koli, i vjera, i oevi, i okrugli ribnjak, i vez, umorstva, vjeanja, odreeni i neodreeni pridjevi, dan u tjednu kad na stol dolazi okoladni puding, stavljanje naramenica, reci riba ribi grize rep, tri penija ako si sam iupa zub i tako dalje. I sve je to ili dio otoka ili pak dio neke druge karte koja probija kroz prvu, i sve je to vrlo zbrkano, napose zato to ba nita ne eli stajati na

miru.

Razumije se da se Nigdjelije znadu meusobno i jako razlikovati. Tako je primjerice u Johnovoj bila laguna preko koje lete flaminga, a on ih skida pukom, dok je u Michaelovoj, zato to je on jo bio jako mali, bio flamingo preko kojeg lete lagune. John je ivio pod prevrnutim amcem na pijesku, Michael u vigvamu, dok je Wendy obitavala u kuici od vjeto zaivena lia. John nije imao prijatelja, Michael ih je imao samo nou, dok je Wendy imala mazu, vuia naputena od roditelja. Ipak su te Nigdjelije, u cjelini gledano, bile meusobno sline kao lanovi iste obitelji, i kad bi sve stale u red, zacijelo biste rekli da imaju pljunuto isti nos, i tako dalje. Na tim arobnim obalama zauvijek su se nasukale korablje zaigrane djece. I mi smo ondje bili, i jo ujemo pljuskanje valova, iako se na te ale vie nikad neemo iskrcati.

Od svih bajnih otoka ba je Nigdjelija najkomotnija i najkompaktnija, ni prevelika ni ratrkana, znate ve, s prevelikim i dosadnim razmakom meu pustolovinama, nego ba skladno zbijena. Kad se danju u njoj igra stolicama i stol-njakom, ona nije ba nimalo strana, ali one dvije minute pred utonue u san, Nigdjelija postaje skoro sasvim stvarna. Zbog toga su i stvorene none svjetiljke.

Povremeno bi za svojih turneja kroz djeje glave gospoa Darling znala naii i na poneto nerazumljivo, a meu svim tim nerazumljivostima najvie ju je smela rije Petar. Gospoa Darling nije poznavala nikoga s tim imenom, no Petar je ipak bio i u Johnovoj i u Michaelovoj glavi, dok je Wendyna bila sasvim iarana njegovim navrljanim imenom. To se ime isticalo jer je bilo ispisano krupnijim slovima no ijedna druga rije, i dok je u nj zurila, gospoi se Darling uinilo nekako neobino puno sebe.

- Da, on je prilino pun sebe - priznala je Wendy nekako alobno. Mati ju je, naime, poela ispitivati.

- Ali, mazo, tko je on?

- Pa on je, zna mama, Petar Pan.

Gospoa Darling u prvi as zapravo i nije znala, ali kad se mislima vratila u djetinjstvo, uspjela se sjetiti Petra Pana za koga se prialo da ivi s vilama i vilenjacima. 0 njemu su kruile udne prie. Jedna je od njih bila da on dijete,ako umre, isprati dio puta da se ne boji. U to je doba i ona vjerovala u nj, ali sada, kad se udala i dola k punoj pameti, vrlo je dvojila da netko takav uope postoji.

- Osim toga - rekla je keri - on je do danas ve sigurno odrastao.

- O, ne, nije on - razuvjerila ju je Wendy povjerljivim glasom - nego je velik ba kao ja. Pritom je mislila da je tako velik ne samo tijelom nego i duhom. Nije znala otkud to zna, nego je naprosto znala da zna.

Gospoa Darling se posavjetovala s gospodinom Darlingom, no on se samo nasmijeio kao da prezrivo otpuhuje. - Pazi to ti velim - odgovorio je - to je neka besmislica koju im je Nana stavila u glavu, ideja kakva moe na um pasti samo psu. Nemoj u to dirati, pa e samo izvjetriti.

Ali to nije izvjetrilo, nego je uskoro taj nezgodni djeak

uspio gospou Darling upravo zapanjiti.

Djeca znadu proivjeti i najneobinije pustolovine a da ih to ba nimalo ne mui. Tako se, primjerice, mogu najednom sjetiti da su prije tjedan dana u umi srela svog pokojnog oca i s njim se poigrala. Ba je tako i Wendy, jednog jutra sasvim usput, razotkrila neto to je roditelje jako uznemirilo. Na podu su djeje sobe otkrili lie kojeg sasvim sigurno nije bilo kad su djeca pola u krevet, to je gospou Darling, dakako, jako zbunilo, nato joj je Wendy uz trpeljiv smijeak rekla:

- Mislim da je to opet bio Petar Pan!

- Kako to misli, Wendy?

- Ba je zloest to za sobom nije poistio odgovorila je Wendy i uzdahnula. Ona je, naime, bila vrlo uredno dijete. Potom je objasnila, kao neto najnaravnije na svijetu, kako vjeruje da Petar ponekad nou doe u njihovu sobu pa sjedne na dno njezine posteljice i zasvira u sviralu. Pritom se naalost nikad nije probudila, zbog ega ne zna otkud to zna, ali zna da zna.

- Ma pria besmislice, zlato mamino. Nitko ne moe

ui u kuu bez kucanja.

- Mislim da on dolazi kroz prozor - odgovorila je Wendy.

- Ljubavi, ta prozor je na drugom katu.

- Mama, nije li lie uz sam prozor?

Tako je doista i bilo. Lie su zaista nali tik uz prozor. Gospoa Darling nije znala to da o tome misli, jer je Wendy sve to izgledalo tako prirodno da naprosto nije mogla tek odmahnuti rukom i rei joj da je sve to samo sanjala.

- Dijete moje - uskliknula je mati - zato mi to nisi

prije rekla?

- Zaboravila sam - odgovorila je Wendy bezbrino. urilo joj se na doruak. - O, zacijelo je sve to samo sanjala.

Ali, s druge strane, ipak je tu bilo ono lie. Gospoa Darling ga je pregledala jako paljivo. Bilo je to bjelogorino lie, ali je bila uvjerena da nije spalo niti s jednog stabla to raste u Engleskoj. etveronoke je obila pod i napinjui oi pri svjetlosti svijee pokuala otkriti trag nepoznatih nogu. Zaruila je araem kroz dimnjak i kucnula o zidove. Kroz prozor je sve do plonika spustila uzicu, i otkrila okomit pad od deset metara, no bez ijednog izboja koji bi olakao penjanje.

Wendy je zacijelo sve to samo sanjala.

Ali Wendy to nije samo sanjala, to se pokazalo ve sljedee noi, one za koju bismo mogli rei da su ba u njoj poele neobine pustolovine nae djeice. Te noi o kojoj govorimo, sva su djeca jo jednom pola u krevet. Sluaj je htio da te veeri Nana ima izlazak, pa ih je okupala gospoa Darling i pjevuila im sve dok joj jedno po jedno nije ispustilo ruku i otklizilo u zemlju sna. Od svih se njih irio takav osjeaj zatienosti i ugode da se nasmijeila vlastitim strahovima te spokojno sjela uz vatru i prihvatila se igle i konca.

Bilo je to neto za Michaela, koji na roendan poinje nositi koulje. Vatra je, meutim, bila topla, i djeja soba blijedo osvijetljena trima nonim svjetiljkama, pa je gospoi Darling izradak domalo pao u krilo. A onda joj se zaklimala i glava, o, i to kako ljupko. Usnula je i ona. Pogledajte ih svo etvero, Wendy i Michaela tu, Johna tamo, i gospou Darling kraj vatre. Trebalo je upaliti i etvrtu nonu svjetiljku.

I dok je tako spavala, usnula je san. Sanjala je da joj se Nigdjelija isuvie pribliila, i kako se s nje uspio osloboditi neobian djeak. On je nije uplaio jer je pomislila kako ga je ve bila vidjela na licima tolikih ena bez djece. A moda bi ga nala i na licima nekih majki. Ali je u snu vidjela kako je on razderao opnu to je zastirala pogled na Nigdjeliju, a onda je vidjela i Wendy i Johna i Michaela kako vire kroz prorez.

Taj bi san sam po sebi bio triarija da usred tog njezina sna vjetar nije otvorio prozor djeje sobe, i da na pod nije skoio djeak. Dopratilo ga je udno svjetlo, ne vee od djeje ake, te stalo letati po sobi kao neto ivo, i ja vjerujem da je ba ono probudilo gospou Darling. Prenula se i kriknula, i ugledala djeaka, i zbog neeg smjesta shvatila da je to Petar Pan. Da smo se tu zatekli vi ili ja ili Wendy, vidjeli bismo da je jako sliio poljupcu gospoe Darling. Bio je to ljupki djeai, odjeven u lie bjelogorice slijepljeno sokovima to se cijede iz stabala, no ipak je kod njega najvie oaravalo to je imao jo sve mlijene zube. Kad je opazio da je ona ve odrasla, iskezio je na nju te svoje biserie.

GLAVA DRUGA

SJENA

Gospoa Darling je vrisnula i ba su se tada, kao na poziv zvoncem, otvorila vrata i u sobu je ula Nana, vrativi se s veernje etnje. Zareala je i skoila na djeaka, no on je bez napora izletio kroz prozor. Sad je gospoa Darling vrisnula jo jednom, ovaj put zbog oaja za njim, jer je pomislila da se ubio, pa istrala na ulicu i potraila djearca, no njega tu nije bilo. A kad je podigla pogled, u crnini noi nije vidjela nita osim, bar je tako pomislila, zvijezde padalice.

Vratila se u djeju sobu i otkrila da Nana dri neto u zubima, neto za to se otkrilo da je djeakova sjena. Kad je skoio prema prozoru, Nana mu je bila za petama. Zakasnila je da ga uhvati, ali njegova sjena nije stigla izai. Prozor se uz tresak spustio i tako je odsjekao.

Budite uvjereni da je gospoa Darling tu sjenu pregledala vrlo pomno, ali je ona bila zaista sasvim obina. Nana se nije nimalo premiljala o tome to bi s tom sjenom bilo najbolje uiniti. Objesila ju je na prozor, ime je htjela rei: - Sigurno e se po nju vratiti. Ostavimo mu je na dohvat ruke da ne uznemiruje djecu.

Naalost, gospoa Darling je nije mogla ostaviti da tako visi s prozora, jer je previe podsjeala na rublje koje se sui, to srozava ugled itave kue. Pomislila je da je pokae gospodinu Darlingu, ali je on upravo zbrajao zimske ogrtae za

Johna i Michaela, a glavu je bio omotao vlanim runikom da razbistri misli, pa bi ga bilo runo smetati. Osim toga, tono je znala to bi rekao:

- Sve je to zato to za dadilju imamo psa.

Odluila je stoga sjenu smotati i paljivo je skloniti u ladicu, te priekati zgodan trenutak da sve kae muu. Teko

meni!

Zgoda se pojavila tjedan dana kasnije, u onaj nezaboravni petak. Naravno da je bio petak.

- Morala sam biti posebno oprezna jer je bio petak -znala bi poslije govoriti muu, dok bi joj Nana moda stajala s druge strane i drala je za ruku.

- Ne, ne - uvijek bi joj odgovorio gospodin Darling - za sve sam ja kriv. To sam uinio ja, George Darling. Mea culpa, mea culpa. - Gospodin Darling je bio klasino obrazovan.I tako su sjedili iz noi u no i prisjeali se tog kobnog petka, sve dok im se u mozak nisu utisnule sve pojedinosti i probile na drugu stranu kao likovi na patvorenom noviu.

- Da barem nisam prihvatila onaj poziv na veeru na

broju 27 - rekla bi gospoa Darling.

- Da samo nisam izlio svoj lijek u Naninu zdjelicu - re

kao bi gospodin Darling.

- Da sam se samo pretvarala da ga volim - rekle bi Nanine vlane oi.

- Moja sklonost zabavama, George.

- Moj kobni smisao za alu, najmilija.

- Moja osjetljivost prema triarijama, mili moj gazda i

gazdarice.

A onda bi se jedno od njih, a ponekad i vie njih, sasvim

slomilo, to bi Nanu navelo na pomisao: - Istina je, istina je, nisu za dadilju smjeli uzeti psa. I tad bi joj mnogo puta ba gospodin Darling prinio rupi oima.

- Taj zloduh! - uskliknuo bi gospodin Darling, a Nanin bi lave bio odjek tog uzvika, no gospoa Darling nikad nije kudila Petra. U desnom je kutu njezinih usana bilo neto to joj je branilo da o njemu runo govori.

Sjedili bi tako u praznoj djejoj sobi i nujno se prisjeali i najsitnijih pojedinosti te strane veeri. A poelo je tako obino, ono kao i stotina drugih veeri: Nana je nalila vodu da se Michael okupa i na leima ga donijela do kade.

- Neu ii spavati - uzviknuo je kao ovjek koji i dalje vjeruje da je u tom pogledu njegova zadnja. - Neu, neu. Nana, pa jo nije ni est sati. O Boe, o Boe, Nana, vie te nikad neu voljeti. Kaem ti da se neu kupati, neu, neu!

A onda je ula gospoa Darling odjevena u bijelu veernju haljinu. Odjenula ju je tako rano jer ju je Wendy jako voljela gledati u njoj, a imala je i ogrlicu koju joj je dao George. Na ruci je nosila Wendynu narukvicu: bila ju je zamolila da joj je posudi. A Wendy je tako voljela majci posuivati narukvicu.

Gospoa Darling je jednom zgodom zatekla dvoje svoje starije djece kako se igraju nje i oca i to u asu Wendyna roenja, i John je ba govorio:

- Drago mi je to vas mogu izvijestiti, gospoo Darling, da ste od sada majka - i to ba tonom kakvim bi se u stvarnom sluaju posluio njen mu.

Wendy je plesala od sree, ba onako kako je to zacijelo uinila i stvarna gospoa Darling.

A onda se rodio i John, i to uz jo malo veu pompu koja mu, smatrao je on, pripada jer je muko, a onda je Michael iziao iz kade i zatraio da se i on rodi, ali mu je John

brutalno rekao da ne eli vie djece. Michael se skoro rasplakao.

- Mene nitko ne eli - rekao je, a to, razumije se, dama u veernjoj haljini nije mogla otrpjeti.

- Ja te elim - rekla je. - Ja elim tree dijete.

- Curicu ili deka? - upitao je Michael, ali bez mnogo

nade u glasu.

- Deka.

I tad joj je skoio u zagrljaj. Bila je to zaista sitnica, nevrijedna spomena, ali moda i ne ba tako sitna s obzirom na to da je to bila zadnja veer to ju je Michael proveo u djejoj sobi.

A onda su se opet poele nizati uspomene.

- I nisam li ja tada uletio kao tornado? - rekao bi gospodin Darling i osjetio prezir prema samome sebi. I doista je uletio kao tornado.

Ali moda bismo i za nj mogli nai ispriku. I on se bio spremao za zabavu, i sve je bilo savreno u redu sve dok nije doao do kravate. Sad u morati rei neto to e vas stvarno zapanjiti, ali taj ovjek, unato tome to je znao sve o dionicama i obveznicama, nikad nije uspio stei potpunu vlast nad svojom kravatom. Gdjekad bi mu se ona pokorila bez opiranja, no bilo je i zgoda kad bi zbog mira u kui bilo bolje da je progutao ponos i stavio onu ve vezanu kravatu na gumicu.

A ovo je bila ba jedna od takvih zgoda. Uletio je u djeju sobu sa zguvanom malom betijicom od kravate u ruci.

- Dakle, to je bilo, oe dragi?

- to je bilo! - dreknuo je on, i ba se bio zaderao. - Ta kravata nee oko vrata. Nato je postao ba opasno zajedljiv. - Nee oko vrata! Ali oko noge od kreveta hoe! O, da, dvadeset sam je puta vezao oko noge od kreveta, ali oko vrata, nee pa nee! O, Boe, o ne, Boe mi oprosti!

Pomislivi kako sve to na gospou Darling nije ostavilo

dovoljno jak dojam, nastavio je strogo:

- Moram te na neto upozoriti, mama, ako mi se ova kravata ne nae oko vrata, onda ne moemo na veeru, a ako danas ne odemo na tu veeru, onda vie nikad neu otii u ured, a ako vie nikad ne odem u ured, umrijet emo od gladi i nau e djecu baciti na ulicu.

Gospoa Darling je, meutim, i poslije ove tirade ostala

sasvim spokojna.

- Daj, mili, meni da ja probam rekla je, a on ju je zapravo ba to i doao zamoliti, i tako mu je ona svojim finim hladnim prstiima zavezala kravatu dok su okolo stajala djeca i gledala kako se odluuje njihova sudbina. Nekom bi drugom mukarcu bilo krivo to to njoj tako lako polazi od ruke, ali je gospodin Darling za tako neto bio prefin. Nehajno joj se zahvalio i smjesta zaboravio na bijes, da bi ve trenutak kasnije plesao po sobi s Michaelom na pleima.

- Kako smo samo divlje hopsali! - rekla je sada gospoa

Darling, prisjeajui se svega.

- Nae zadnje hopsanje! - zastenjao je gospodin Darling.

- O, George, sjea se kako mi je Michael najednom re

kao: Mama, a kako smo se mi upoznali?

- Sjeam se!

- Bili su tako slatki, o George, je li da jesu?

- I bili su nai, nai, i sad ih vie nema.

Hopsanje se prekinulo kad se pojavila Nana, i onda se gospodin Darling, zle li kobi, s njom sudario, i tako su mu hlae ostale pune dlaka. A te hlae ne samo da su bile nove, nego su mu bile i prve u ivotu s opavom, i stoga se morao ugristi za usnu da mu ne poteku suze. Naravno da ga je gospoa Darling oetkala, ali je on opet poeo priati o tome

kako su ljuto pogrijeili uzevi kuju za dadilju.

- George, Nana je pravo blago.

- Ne dvojim, no ponekad me obuzme nelagodan osjeaj

da ona u naoj djeci vidi tenie.

- O ne, milo moje, sigurna sam da shvaa da ona imaju

duu.

- Pitam se - odgovorio je gospodin Darling zamiljeno - ponekad se pitam. Sad je zgoda, pomislila je ena, da mu kae za onog djeaka. On je na to u prvi as odgovorio samo prezrivim otpuhivanjem, no kad mu je pokazala sjenu, duboko se zamislio.

- Nije od nikog poznatog - rekao je paljivo je pregledavajui - ali se vidi da je vucibatina.

- Sjea se, jo smo o tome raspravljali - ree gospodin Darling - kad je ula Nana s Michaelovim lijekom. Nikad vie, Nana, nee u ustima nositi bocu, i za sve sam samo ja kriv.

Iako je bio prilino jak mukarac, nema dvojbe da se glede tog lijeka ponio prilino budalasto. Ako je gospodin Darling imao kakvu slabost, onda je to bilo uvjerenje da je itav ivot hrabro pio lijekove. I zato je sada, kad se Michael stao izmicati pred licom u Naninim ustima, rekao prijekornim glasom:

- Michael, budi muko.

- Neu, neu! - zloesto je zakriao Michael. Gospoa Darling je izila da mu donese okoladu, a gospodin Darling pomislio da je time iskazala nedostatak vrstine.

- Mama, nemoj ga razmaziti - viknuo je za njom. - Michael, kad sam ja bio mali, ja sam pio lijekove bez rogoborenja. Jo bih i rekao: Hvala vam, mili moji roditelji,

to mi dajete boice da ozdravim.

On je zaista vjerovao da je to istina, ali je u to povjerovala i Wendy, ve u spavaici, pa rekla, da obodri brata:

- Taj lijek, tata, to si ga ti pio, sigurno je bio mnogo odvratniji?

- I te koliko odvratniji - rekao je gospodin Darling hrabro. - A popio bih ga i sada, tebi za primjer, Michael, da nisam izgubio boicu.

Iako se ba ne bi moglo tono rei da ju je izgubio, nego

se usred gluhe noi popeo na kredenc i sakrio je na njemu. On meutim nije znao da ju je ondje pronala vjerna Liza pa je vratila na njezino mjesto kraj njegova umivaonika.

- Ali, tata, ja znam gdje je ona - uskliknula je Wendy, uvijek sretna da moe biti od pomoi. - Ja u ti je donijeti.

I ode prije nego to ju je stigao zaustaviti. Zbog ega mu je istog asa na najneobiniji nain klonulo srce.

- John - rekao je i stresao se - taj lijek je prava gnusoba. Tako odurno sluzav i slatkast.

- Ali tata, sve e biti brzo gotovo - rekao je John veselo, i u taj je hip u sobu utrala Wendy s lijekom u ai.

- Trala sam koliko me noge nose - rekla je zadihano.

- Ma bila si kao vjetar - odgovorio je otac s upravo okrutnom uljudnou, pogaajui je njome kao strelicom. - Prvo Michael - rekao je zagriljivo.

- Prvo tata - odgovorio je Michael, i inae sumnjiave

naravi.

- Od tog u se, da zna, teko razboljeti - rekao je gospodin Darling glasom punim prijeteeg upozorenja.

- Idemo, tata - rekao je John.

- Jezik za zube, John - odbrusio je tata.

Wendy je ostala sasvim zbunjena.

- Mislila sam, tata, da e ti to samo onako.

- Nije stvar u tome - odvratio je on. - Nego je stvar u tome da je u mojoj ai vie nego u Michaelovoj lici. I samo da mu ne prsne srce ponosno. - I to nije poteno; i rei u to makar pukao: to nije poteno.

- Tata, ja ekam - rekao je Michael hladno.

- Ba lijepo od tebe to veli da eka. ekam i ja.

- Tata je sinja kukavica.

- Ne, nego si ti sinja kukavica.

- Ja se ne bojim.

- Ni ja se ne bojim.

- Pa onda, popij.

- Pa mislim, popij ti.

Onda je Wendy na um dola sjajna misao.

- A zato ga ne biste u isti as popila obojica?

- Moe - odgovorio je gospodin Darling. - Michael, jesi

spreman?

Wendy je izrekla to je trebalo, jedan, dva, tri, i Michael je popio svoj lijek, no gospodin Darling je svoj gurnuo iza lea. Michael je ispustio krik bijesa, a Wendy je uskliknula:

- O, tata!

- to ti to znai, O, tata? - zapitao je gospodin Darling. -I dosta svae, Michael. Htio sam ga popiti, ali sam promaio.

Bilo je upravo strano kako ga je svo troje gledalo, ba

kao da ga ne uvaavaju ba nimalo.

- Ma ujte me, svo troje - rekao je on moleivim glasom im je Nana otila u kupaonicu - ba sam smislio silan tos. Izlit u lijek Nani u zdjelicu, i ona e ga popiti, jer e misliti da je mlijeko!

Lijek je imao boju mlijeka, ali djeca nisu imala smisao za alu na oca, pa su ga, dok je sipao lijek Nani u zdjelicu, gledala prijekornim pogledom. - Ba smijeno - rekao je s dvojbom u glasu, a djeca ga se, kad su se vratile gospoa Darling i Nana, nisu usudila prokazati.

- Nana, dobar pas - rekao je i potapao kuju. - Nana,

stavio sam ti malo mlijeka u zdjelicu.

Nana je zavrtjela repom, pritrala lijeku i liznula. A onda pogledala gospodina Darlinga, ali ne bijesno - pokazala mu je onu krupnu crvenu suzu zbog kakve nam se znadu smiliti plemeniti psi, i odvukla se u kuicu.

Gospodin Darling se silno posramio, ali nije elio popustiti.

U jezivoj tiini gospoa Darling je onjuila zdjelicu.

- O, George - rekla je - pa to je tvoj lijek.

- Pa to je bila samo mala ala - zaurlao je, dok je ona tjeila djeake a Wendy grlila Nanu. - Kakva korist od toga - rekao je gorko - to se ja muim kao pseto da u ovu kuu unesem malo veselja.

A Wendy je i dalje grlila Nanu.

- Samo daj - dreknuo je - samo je tetoi! A tko tetoi mene? O Boe, ne, ne! Ja sam ovdje samo da zaraujem kruh, zato bi mene netko tetoio, zato, zato, zato!

- George - rekla je gospoa Darling moleivo - ne tako glasno, ut e nas posluga. Nekako su se bili navikli Liu zvati

poslugom.

- Samo neka uje - odgovorio je on bezobzirno. Dovedi ovamo itav svijet. Ali neu dopustiti da taj pas kraljuje u mojoj djejoj sobi ni jedan jedini sat.

Djeca su zaplakala, a Nana mu je moleivo pritrala, no

on ju je odbio zamahom ruke.

- Uzalud, uzalud - uskliknuo je - pravo je mjesto za

tebe dvorite, i u njemu u te ovaj as vezati.

- George, George - proaptala je gospoa Darling - sjeti

se to sam ti rekla o onom deku.

No on, vaj, ma ni da uje. Bio je odluio pokazati tko je gazda u kui, pa kad Nanu iz kuice nisu mogle izvui naredbe, on ju je izmamio mednim rijeima, pa je grubo zgrabio i izvukao iz djeje sobe. Stidio se to to radi, pa ipak je to uinio. A za sve je bila kriva njegova osjetljiva narav koja je eznula za uvaavanjem. A kad ju je vezao iza kue, nesretni je otac otiao i sjeo u prolaz, zabivi ake u oi.

U meuvremenu je gospoa Darling u neobinoj tiini spremila djecu u postelju i upalila im none svjetiljke. uli su Nanu kako laje, a John je zamrcao:

- To je zato to je vee lancem u dvoritu - ali je Wendy

bila umnija.

- Tako Nana ne laje kad je nesretna - rekla je, jedva i slutei to e se dogoditi. - Ona tako laje kad nanjui opasnost.

Opasnost!

- Wendy, jesi li sigurna?

- O, da .

Gospoa Darling se stresla i prila prozoru. Bio je vrsto zatvoren. Pogledala je van, i no je bila posuta zvijezdama. Napravile su guvu oko kue, kao da bi rado vidjele to e se dogoditi, ali ona to nije opazila, kao to nije opazila ni da su joj dvije manje namignule. Pa ipak joj je bezimeni strah stegnuo srce i natjerao je da krikne:

- Oh, kako bih voljela da veeras ne idem na tu zabavu!

Sad je ak i Michael, koji je ve napola spavao, shvatio

da se mati uznemirila, pa je upitao:

- Moe li nam se, mama, nakon to se upale none svjetiljke, ba ita dogoditi?

- Ba nita, zlato moje - odgovorila je ona - jer to su

oi to ih je mama ostavila da paze na njezinu djecu.

Pola je od kreveta do kreveta i nad njima otpjevala arobnu pjesmicu, a mali ju je Michael obavio rukama.

- Mama - uskliknuo je - tako te volim. Bile su to zadnje rijei to ih je od njega ula; proi e jo dugo prije nego to zauje druge.

Broj 27 je bio tek nekoliko koraka daleko, no bio je napadao sitan snijeac, pa su mama i tata Darling paljivo birali put da ne zamau cipele. Sad su ve bili sami na ulici, a zvijezde su ih motrile. Zvijezde su lijepe, ali one ne mogu aktivno sudjelovati ni u emu, nego tako dovijeka samo gledati. To je kazna to ih je snala zbog neeg to su uinile tako davno da se ni jedna vie ne sjea to je to bilo. I zbog toga su starije dobile staklast pogled, zbog ega rijetko i govore (jer je treperenje govor zvijezda), dok se malene jo ude.

Njihovi osjeaji prema Petru nisu bili ba sasvim prijateljski, jer bi im se on znao nestano prikrasti, zaci im za lea i puhati u njih da se ugase. Ipak su toliko voljele veselje da su se noas nale uza nj, a jedva su i ekale da se odrasli sklone s puta. I tako, im su se na broju 27 iza gospodina i gospoe zatvorila vrata, nebeski se svod uskomeao, i najmanja je od svih zvjezdica na Mlijenoj stazi vrisnula:

- Petre, idemo!GLAVA TREAZA MNOM, ZA MNOM !

Trenutak poto su gospodin i gospoa Darling izili iz kue, none su svjetiljke uz djeja uzglavlja nastavile gorjeti jasnim plamenom. Bile su to zaista strano lijepe none svjetiljke, pa nam moe biti samo jako ao to nisu ostale budne da vide Petra. Wendyna je svjetiljka, meutim, zamirkala i zijevnula tako jako da su poslije nje zijevnule i dvije druge, pa su se onda, ne stigavi ni zatvoriti usta, sve tri ugasile.

Ali sad se u sobi pojavila druga svjetiljka, tisuu puta svjetlija od nonih, i dok smo ovo izrekli, ona je ve, u potrazi za Petrovom sjenom, prola kroz sve ladice u sobi, prekopala garderobu, iskrenula sve depove. Ali to zapravo i nije bila svjetiljka, nego neto to je stvaralo svjetlo brzim bljeskanjem po sobi, a kad je na trenutak zastalo, mogli smo vidjeti da je to zapravo vila, ne vea od podlanice, no jo u rastu. Bijae to djevojica prekrasno odjevena u bjelogorini list, ista kroja i duboka izreza, kroz koji se njezina pojava razabirala sasvim jasno, a zvala se Tintilinica. Vidjelo se da je pomalo sklona zaobljivanju.

Trenutak poto je u sobu uletjela vila, dah je zvjezdica raskrilio prozor, i u sobu je uskoio Petar. On je Tintilinicu bio ponio komadi puta, i sad mu je ruka bila sva jo musava od njezina praka.

- Tintilinica - zazvao je tiho, nakon to se uvjerio da

su djeca ve usnula. - Tinka, gdje si? Ona je natrenutak zastala u kragu, i to joj se silno svidjelo, jer jo nikad nije bila u njemu.

- O, izdiri iz tog kraga i reci mi zna li gdje li su mi

stavili sjenu?

Odgovorilo mu je najljupkije zveckanje zlatnih zvonaca. Bio je to vilinski govor. Vi ga, obina djeca, nikad i ne ujete, no kad biste ga uli, shvatili biste da ste ga ve uli.

Tinka mu ree da je sjena u onoj velikoj kutiji. Pritom je mislila na kredenc, pa je Petar priskoio ladicama, objema rukama sve iz njih razbacao po podu, onako kako kralj u gomilu razbacuje bakrenjake. Tako se u trenutku ponovno domogao svoje sjene, pa je u silnoj radosti sasvim zaboravio da je Tintilinicu zatvorio u ladici.

Ako je ikada o tome razmiljao, a u to sumnjam, zacijelo je pomislio da e se on i njegova sjena, kad se opet nau jedno drugom u blizini, stopiti kao dvije kapi vode, pa kad se to nije dogodilo, obuze ga silan strah. Pokuao ih je slijepiti sapunom iz kupaone, ali ni to ne dade ba nikakva ploda. Nato Petar zadrhta itavim tijelom, pa sjedne na pod i zaplaka.

Njegovi su jecaji probudili Wendy, pa se uspravila u krevetu. Ugledavi neznanca gdje plae na podu njezine sobe, ne uplai se ba nimalo; naprotiv, to joj se uini na ugodan nain zanimljivo.

- Djeae - ree otmjeno - zato plae?

I Petar je znao biti neobino uljudan, jer je na vilinskim ceremonijama stekao uzviene manire, pa je ustao i lijepo joj se naklonio. To se njoj ba jako svidjelo, pa se i ona njemu lijepo naklonila iz kreveta.

- Kako se zove? - upitao je.

- Wendy Moira Angela Darling - odgovorila mu je ne bez izvjesnog zadovoljstva. - A ti?

-Petar Pan.

Ona je ve bila stekla vrsto uvjerenje da je to zacijelo Petar, ali joj se njegovo ime uini prilino kratkim.

- I to je sve?

- Da - odgovori on prilino odsjeno. Sad mu se njegovo ime po prvi put uinilo nekako kusato.

- Ba mi je ao - ree Wendy Moira Angela.

- Nije ni vano - odgovorio je Petar i progutao slinu.

Upitala ga je gdje ivi.

- Druga desno - glasio je njegov odgovor - i onda ravno

do jutra. - Kako smijena adresa!

Petru je potonulo srce. Sad se i njemu njegova adresa po prvi put uinila smijenom.

- Ba nije nimalo smijena - odgovorio je.

- Hou rei - rekla je Wendy prijazno, jer se prisjetila da je ona tu domaica - tamo ti stiu pisma?

Bilo bi mu drae da ih nije spomenula.

- Ja ne dobivam nikakva pisma - odgovorio je prezrivo.

- Ali ih dobiva tvoja mama?

- Ja nemam mamu - odgovorio je Petar. I ne samo to je nije imao, nego nije osjeao ni najmanju elju da je ima. Smatrao je da ih, kao osobe, silno precjenjuju. Wendy je, meutim, smjesta osjetila da se nala pred tragedijom.

- O, Petre, nikakvo onda udo da plae - rekla je pa ustala iz postelje i pritrala do njega.

- Ne plaem ja zbog majke - odgovorio je on poneto ozlojeeno. - Nego plaem zato to ne mogu prilijepiti sjenu. A osim toga i ne plaem.

- Ona ti je otpala?

- Da .

Tad Wendy ugleda na podu sjenu, a bila je tako musava da joj se Petar strano smilio. - Prestrano! - rekla je, ali se morala nasmijeiti kad je opazila kako je pokuava prilijepiti sapunom. Vidi se, deko!

Ali je na sreu smjesta shvatila to joj je initi.

- Morat emo je priiti - rekla je pomalo zatitniki.

- to to znai priiti? - upitao je Petar.

- Pa ti si ba strana neznalica.

- Nisam.

A ona se upravo naslaivala njegovim neznanjem.

- Ja u ti je priiti, maleni ovjee - rekla je iako joj

je rastom bio ravan, pa izvadila pribor za ivanje i prisila mu

sjenu za stopalo.

- Bojim se da bi te moglo malo zaboljeti - upozorila ga

je.

- Moda, ali neu plakati - odgovorio je Petar koji je u meuvremenu ve stekao uvjerenje da nikad u ivotu nije ni zaplakao, a zamalo se i sjena poela ponaati dolino, iako je i dalje bila malo zguvana.

- Moda sam je trebala izglaati - rekla je Wendy zamiljeno, ali je Petar, kao pravi deko, malo mario za vanjski izgled, i ve je skakao po sobi obuzet divljom radou. No vaj, ve je bio zaboravio da svoju sreu duguje Wendy. Mislio je da si je sjenu bio sam privrstio.

- Kako sam samo pametan - zagraktao je oduevljeno - O, velika sam ja glava!

Srce nas boli to moramo priznati da je kod Petra umiljenost bila jedna od najupadljivijih osobina. Ili, da budemo brutalno iskreni, na svijetu nikad nije bilo djeaka tako punog sebe.

Wendy je, meutim, na trenutak ostala zgranuta.

- Hvalio - uskliknula je, pa dodala upravo jezivo sarkastino: - Naravno da za to ja nisam ba nimalo zasluna!

- A neto malo - odgovorio je Petar nehajno pa nastavio

cupkati.

- Malo! - odgovorila je ona uzvieno. - Ako ti vie nisam potrebna, mogu se bar povui - rekla je i nanajdostojanstveniji nain uskoila u krevet i pokrila lice plahtom.

Da je natjera da podigne pogled, Petar se uini kao da e otii, no kad mu to nije uspjelo, sjede na dno kreveta i lagano je tucne po stopalu.

- Wendy - ree - nemoj se duriti. Wendy, kad sam zadovoljan sobom ja se upravo moram praviti vaan. Ona ga i dalje nije htjela pogledati, iako je otvorila etvere ui. - Wendy - nastavio je Petar glasom kojem se jo nijedna ena nije uspjela oprijeti - Wendy, jedna cura vrijedi vie od dvadeset dekih.

A Wendy je bila ena do svakog centimetra, makar tih centimetara i ne bilo ba jako mnogo, pa je povirila ispod posteljine.

- Zbilja tako misli?

- Najozbiljnije.

- A ja mislim da je to od tebe savreno lijepo izjavila je Wendy - pa u zato opet ustati. Rekla je to pa sjela do njega na rub kreveta. A osim toga mu je rekla da e mu, ako eli, dati pusu, ali Petar nije znao to to znai, pa je s oekivanjem ispruio ruku.

- Nije valjda da ne zna to je to pusa? - upitala je zgranuto.

- Daj mi je pa u znati - odgovorio je on kruto, nato mu je ona, da ga ne povrijedi, dala naprstak.

- A sad - rekao je on - mogu li i ja tebi dati pusu? Nato mu je ona odgovorila pomalo izvjetaeno: - Ako izvoli. Po tom si je pomalo snizila vrijednost jer je prema njemu podigla glavu, ali joj je on samo na dlan spustio dugme napravljeno od ira, pa je Wendy polako vratila glavu u prijanji poloaj, te mu uljudno rekla da e njegovu pusu nositi o laniu oko vrata. A bila je prava srea to je to uinila, jer e joj to poslije spasiti ivot.

Kod ljudi iz naeg drutva uobiajilo se da, nakon upoznavanja, upitaju i za starost, pa je Wendy, koja je uvijek voljela raditi sve ba kako treba, upitala Petra koliko mu je godina. Ali to pitanje ba i nije bilo najsretnije. Bilo je kao onaj pismeni test koji nas pita gramatiku, dok bismo mi radije da nas pita engleske kraljeve.

- To ne znam - odgovorio je on s nelagodom ali znam da sam jo jako mlad. On zapravo o tome nije znao ba nita, nego je o svemu tek nagaao, ali je ipak odluio bubnuti, pa to

bude:

- Wendy, ja sam pobjegao na sam dan svog roenja.

Wendy je to prilino iznenadilo, ali i izazvalo njezino zanimanje. Zato mu je u draesnoj salonskoj maniri, dotaknuvi spavaicu, stavila do znanja da joj moe sjesti blie.

- To je bilo zato to sam uo tatu i mamu objasnio je tiho - kako priaju o tome to u biti kad budem veliki. Sad se ve bio sav zajapurio. - Ali ja ne elim nikada biti veliki - rekao je s bijesom u glasu. - Nego elim zauvijek ostati mali i samo se igrati. I tako sam pobjegao u Kensingtonski vrt i u njemu dugo ivio meu vilama i vilenjacima. Ona mu je uputila pogled pun najiskrenijeg divljenja, i on je pomislio da ga je zasluio svojim bijegom, dok se ona zapravo zadivila njegovu poznanstvu s vilama i vilenjacima. Wendy je bila takva kuna mauhica da joj se druenje s vilama uinilo neim doista prekrasnim. I sad ga je zasula pitanjima o njima, to ga je vrlo zaudilo, jer sve su te vile za nj bile ista gnjavaa, plele su mu se pod noge i tako dalje, tako da se od njih gdjekad morao ak i skrivati. Ipak su mu one, u cjelini gledano, bile drage, pa joj je zato i ispriao kako su nastale.

- Vidi, Wendy, kad se prva beba prvi put nasmijala, njen se smijeh razbio u tisuu komadia koji su se razbjeali, i to je bio poetak vila. Takav je razgovor bio mukotrpan, ali kako je bila kuna mauhica, njoj se svidio.

- I tako bi - nastavio je vedro - svaki djeak i svaka djevojica morali imati svoju vilu ili vilenjaka.

- Morali imati? Ta zar nemaju?

- Ne. Vidi, dananja djeca znaju toliko toga, da uskoro nee ni vjerovati u vile, a svaki put kad neko dijete veli: Ja ne vjerujem u vile, negdje se vila srui mrtva. Tad mu se, meutim, uini da je ve bilo dosta prie o vilama, a osim toga mu najednom prosine da je Tintilinica sasvim utihnula.

- Da mi je znati gdje li se djela - rekao je pa ustao i zazvao Tinku imenom. Wendy je od nenadanog ushita zatreptalo srce.

- Petre - rekla je i grevito ga uhvatila - nee mi valjda

rei da je u sobi prava pravcata vila!

- Ovaj as je bila - odgovorio je on pomalo nervozno. - Moda je ti uje? Sad oboje stadoe oslukivati.

- Ja ujem samo jedno - rekla je Wendy. - Kao nekakvo

zveckanje zvonia.

- Mislim, to je onda Tinka, jer takav je govor vila. Kao

da je sada i ja ujem.

Zvuk je dopirao iz kredenca, i Petru se razvedrilo lice. Nikome lice nije znalo biti radosnije, a smijeh mu je bio najljupkije gugutanje. Smijao se jo onim prvim smijehom.

- Wendy - proaptao je vedro - ta nisam je valjda zatvorio u ladicu!

Pustio je ubogu Tinku iz ladice, i sad se ona razletjela

po sobi sve vritei od bijesa.

- Ne bi smjela tako govoriti - odvratio joj je Petar. -Razumije se da mi je jako ao, ali kako sam mogao znati da si u ladici?

Wendy ga nije sluala.

- o, Petre - uskliknula je - kad bi bar na trenutak stala da je mogu pogledati!

- One jedva da ikad i miruju - odgovorio je, ali ju je Wendy ipak na trenutak vidjela kada je to romantino stvorenje na asak predahnulo na satu s kukavicom. - O, ba je slatka! - uskliknula je, iako je Tinkino lice jo bilo izoblieno od bijesa.

- Tinka - obrati joj se Petar prijazno - ova dama veli da bi te eljela za svoju vilu.

Nato joj Tintilinica odgovori ba bezobrazno.

- to je rekla? - upitala je Wendy.

Petar joj je morao prevesti.

- Ona ba nije jako pristojna. Veli da si gnusna klipaa,

i da je ona moja vila.

Pokuao ju je razuvjeriti.

- Tinka, ta i sama zna da ne moe biti moja vila, zato to sam ja gospodin a ti dama.

Nato Tinka odgovori ovim rijeima:

- Magare glupi - i nestade u kupaonici.

- To je sasvim obina vila - objasnio je Petar kao da se ispriava. - A zove se Tintilinica zato to krpi kotlove i lonce.

U tom su asu ve bili skupa u naslonjau, i Wendy ga je obasula novim pitanjima.

- Ako sad vie ne ivi u Kensingtonskom vrtu...

- Ponekad i ivim.

- Ali gdje si uglavnom sada?

- S izgubljenim djeacima.

- Tko su sad pak ti?

- To su djeca ispala iz kolica dok je dadilja gledala na drugu stranu. Ako ih u roku od sedam dana nitko ne potrauje, otpremaju ih u Nigdjeliju radi smanjenja trokova. A ja sam im kapetan.

- Sigurno je jako veselo!

- I jest - odvratio je lukavi Petar - ali smo prilino usamljeni. Jer vidi da nemamo enskog drutva.

- Zar meu njima nema ba nijedne curice?

- O, ne, jer su curice, zna, tako pametne da i ne ispadaju iz kolica.

To je Wendy silno polaskalo.

- Zna - rekla je - ti o nama curicama govori ba krasno, a John nas, to je ovaj tu, ba prezire.

U odgovor Petar ustane i udarcem noge izbaci Johna iz kreveta, sa svom posteljinom; jedan udarac i gotovo. Wendy se to, za prvi susret, uinilo malo preslobodnim, pa mu jepoprilino zaarenim glasom rekla da nije kapetan i u njezinoj kui. John je, meutim, nastavio na podu spavati tako

spokojno da ga je u tom poloaju i ostavila.

- Ipak znam da si mi time htio ugoditi - rekla je i malo se smirila - pa mi stoga smije dati pusu. Na trenutak je, naime, posve zaboravila da on o tome ne zna nita.

- Znao sam da e traiti da ti je vratim - rekao je po

malo gorko i pruio joj naprstak.

- O, Boe - rekla je pristojna djevojica Wendy - nisam

mislila pusu, nego naprstak.

- A to je to?

- Ovo - rekla je i poljubila ga.

- Vrlo neobino! - rekao je Petar vrlo ozbiljnim glasom.

- A sad da ja tebi dam naprstak?

- Ako hoe - odgovorila je Wendy, ali joj je glava ovaj

put ostala sasvim uspravna.

Nato ju je Petar naprstkovao, no ona ba u taj as cikne.

- to je bilo?

- Kao da me netko povukao za kosu.

- To je zacijelo Tinka. Ne sjeam se da je ikad prije bila tako zloesta.

I doista, Tinka je opet stala letati na sve strane i pritom

se sluiti vrlo uvredljivim izrazima.

- Veli mi, Wendy, da e ti to napraviti svaku put kad mi dade naprstak.

- Ali zato?

- Tinka, zato?

Nato Tinka opet odgovori: - Budalo glupa. Petar to nikako nije mogao shvatiti, ali zato jest Wendy, koja se, meutim, pomalo razoarala kad joj je Petar priznao da je na prozor njezine sobe sletio ne da je vidi, nego da uje prie.

- Ja, shvaa, ne znam ba nijednu priu. A ne zna ih ni itko od izgubljenih djeaka.

- To je savreno prestrano - ree Wendy.

- A zna li - upita Petar - zato laste grade gnijezda pod strehama? Zato da sluaju prie. O, Wendy, tvoja ti je mama priala tako krasnu priu.

- Koju to?

- O kraljeviu koji nije mogao pronai damu sa stakle

nom papuicom.

- Petre - rekla je Wendy uzbueno - to je bila Pepeljuga, i on ju je naao, i poslije su ivjeli sretno sve dok nisu umrli.

Petra je to toliko razveselilo da je ustao s poda, na kojem su sjedili, i pohitao do prozora.

- Kamo e? - uskliknula je, a zle je slutnje obuzee.

- Idem ispriati drugim dekima.

- Nemoj ii - zazvala ga je moleivo. - Petre, ja znam tolike prie.

Ba su tako glasile njezine rijei, te je stoga sasvim neosporno tko je tu koga prvi doveo u napast. Nato se on vratio, a u oima mu je bio izraz tako gramziv, da ju je morao upozoriti, ali nije.

- O, prie koje bih mogla priati drugim dekima! - uskliknula je, a onda ju je Petar uhvatio i stao vui prema prozoru.

- Daj me pusti! - zapovjedila mu je Wendy.

- Wendy, daj molim te, poi sa mnom da pria drugim dekima. Njoj je, naravno, bilo jako drago to je to moli, ali je ipak rekla:

- O, ljudi, ne mogu. to bi rekla mama! A osim toga ne

znam ni letjeti.

- Ja u te nauiti.

- O, to bi ba bilo fino.

- Nauit u te kako da skoi vjetru na lea, pa idemo.

- Oo! - uskliknula je ona silno ushieno.

- Wendy, Wendy, umjesto da spava u tom svom glupom krevetu, mogla bi sa mnom letjeti svijetom i priati zvijez dama svakojaka uda.

- Oo!

- A osim toga, tu su i sirene.

- Sirene! S repom?

- S tako dugim repovima.

- Oh - uskliknula je Wendy - da mi je vidjeti sirenu!

Sad je on postao upravo zastraujue lukav.

- Wendy - rekao je Petar - koliko bismo te svi mi potovali. Ona se od muke poela vrpoljiti itavim tijelom. Kao da se svim silama trudila ostati s nogama na zemlji. Ali on

prema njoj nije imao milosti.

-Wendy - rekao je taj lukavac - mogla bi nas uvee ak i sve pokrivati.

- Oo!

- Nitko nas jo nikad nije uveer pokrio.

- Oo - rekla je, a ruke su joj se same pruile prema njemu.

- A mogla bi nam i krpiti odjeu, i ivati nam depove. Jer ih nitko od nas nema.

I tko bi se tome mogao oprijeti?

- To je zaista upravo strano predivno! - uskliknula je. - Petre, a bi li mogao nauiti letjeti i Johna i Michaela?

- Ako hoe - odgovorio je ravnoduno, a ona je pritrala Johnu i Michaelu te ih prodrmusala.

- Probudite se - uskliknula je - doao je Petar Pan i on e nas nauiti kako se leti.

John je protrljao oi.

- Onda u ustati - rekao je, ali je, dakako, ve bio na podu. - Hej - rekao je - ve sam ustao!Do tada je ve bio ustao i Michael, a pogled mu je bio otar kao no sa est otrica i pila, ali im je onda Petar najednom dao znak da uute. Na licu im se pojavila ona strana proraunatost djece koja oslukuju zvukove iz svijeta odraslih. Sve je postalo mirno kao sol. I onda je najednom sve bilo u redu. Ali ne, stanite! Nita vie nije bilo u redu. Nana, koja je svu veer oajniki lajala, ukazujui na opasnost, sad je utihnula. I ba su tu utnju i bili uli.

- Gasi svjetla! Skrivaj se! Bre! - uskliknuo je John, pa

za itave te pustolovine prvi i jedini put preuzeo komandu.

I tako, kad je ula Liza, nosei u rukama Nanu, djeja je soba opet izgledala kao ona stara, i bila je sva u mraku. I ovjek bi se mogao zakleti da je troje njezinih zloestih stanovnika aneoski disalo u snu. A zapravo su se djeca iza zavjesa na prozorima samo pretvarala da to ine. Liza je bila ba zlo raspoloena, jer je ba bila u kuhinji i mijeala boini puding, kad su je od njega - i to jo s groicom prilijepljenom za obraz - odvukle Nanine besmislene sumnje. Pomislila je kako bi malo mira mogla dobiti samo ako Nanu na trenutak otpremi u djeju sobu, dakako kao zarobljenicu pod paskom.

- Evo, sumnjiava betijo - rekla je ne alei ba nimalo to je Nana pala u nemilost - zar nije sve u savrenom redu? Sva tri mala anelka spavaju u svojim posteljicama. uj ih samo kako njeno diu.

Sad je Michael, osokoljen uspjehom, izdahnuo tako glasno da su ih skoro otkrili. Nana je shvatila o kakvom je disanju rije, pa se pokuala istrgnuti iz Lizina zagrljaja.

Ali je Liza bila tvrda.

- Nana, dosta vie toga - rekla je strogo pa je izvukla iz sobe. - Upozoravam te, zalaje li jo samo jednom, idem ravno gospodinu i gospoi, pa kad ih dovedem sa zabave, o, kako e te tada gospodin iibati, a i pravo je.

Ponovno je zavezala nesretno pseto, no mislite li da je Nana prestala lajati? Da dovede gospodina i gospou sa zabave? Ta ba je to i eljela. I mislite li da je marila za to hoe li je iibati, samo ako su djeca, stavljena joj na brigu, sigurna? No Liza se naalost vratila svom pudingu, a Nana, videi da se od nje ne moe nadati nikakvoj pomoi, poela je potezati i potezati lanac sve dok ga napokon nije prekinula.

Trenutak kasnije ve je uletjela u blagovaonicu na broju 27 i podigla ape prema nebu, to je bio njen najdojmljiviji nain izraavanja. Gospodin i gospoa Darling smjesta su shvatili da se u djejoj sobi dogaa neto strano, pa su i ne pozdravivi domaicu izletjeli na ulicu.

U meuvremenu je, meutim, prolo ve deset minuta otkako su tri mala nitkova podmuklo disala iza zavjese, a i Petar Pan je uspio obaviti ve dosta toga.

No vratimo se u djeju sobu.

- Sve u redu - objavio je John pa iziao iz skrovita. - Dakle, Petre, ti zbilja zna letjeti?

Petar mu se nije potrudio odgovoriti, nego je samo obletio sobu, osvojivi usput i okvir kamina.

- O, kolosalno! - rekoe John i Michael.

- O, predivno! - uskliknula je Wendy.

- O da, ja sam divan, o da, upravo predivan! rekao je Petar i opet zaboravivi na ponaanje. Letenje im se sad uinilo upravo veselo jednostavnim, pa su pokuali poletjeti najprije s poda a zatim i s kreveta, no svaki bi put, umjesto prema gore, krenuli prema dolje.

- uj, kako ti to radi? - upitao je John i protrljao koljeno. Imao je vrlo razvijen smisao za praktino.

- Samo neka ti misli budu divne i krasne - objasnio je Petar - pa e te one dii u visine.

Zatim im je jo jednom pokazao.

- Kad leti kao lud - rekao je John. - Ne bi to mogao jo jednom ali sasvim polako?

Sad je to Petar izveo i brzo i polako.

- Wendy, shvatio sam! - uskliknuo je John, ali je uskoro otkrio da zapravo nije. Nitko od njih nije mogao poletjeti ni centimetra, iako su ak i Michaelu usta bila puna uzvika, od kojih Petar nije razumio ni A ni B.

Razumije se da se to Petar s njima samo poigravao, jer nitko zapravo ne moe letjeti dok ga ne zapuhnu vilinskom prainom. Jedna mu je ruka, meutim, kako ve rekosmo, na svu sreu bila njome zamazana, pa je na svo troje puhnuo malo praine, a to je urodilo upravo sjajnim plodom.

- Sad samo ovako migoljite ramenima - rekao je - pa

idemo.

Svi su sad ve stajali na krevetcima, i onda je srani Michael krenuo prvi. On to zapravo i nije htio, ali je ipak krenuo, i u hipu se prenio na drugi kraj sobe.

- Letim! - zavrisnuo je jo u zraku.

Tad je krenuo i John, pa se s Wendy naao kraj vrata kupaone.

- O, prekrasno!

- O, super!

- Vidi me, vidi me!

- Vidi me, vidi me!

- Vidi me, vidi me!

U eleganciji se letenja nisu mogli ni izdaleka mjeriti s Petrom, jer su se i protiv volje pomalo ritali, no glave su im se ljuljukale uz sam strop, a to moe biti ljepe od toga? Petar je u prvi mah pruio Wendy ruku, ali ju je odmah morao povui, toliko je time ogorio Tinku. I tako su ili gore-dolje, pa u krug i u krug. Kao da su na nebu, to ree Wendy.

- Sluajte - uskliknuo je John - a zato da svi ne odemo

van?Razumije se da ih je Petar ba na to i elio namamiti. Michael je bio spreman: elio je vidjeti koliko e mu trebati da prevali milijardu milja. Wendy se, meutim, nekala.

- Sirene! - rekao je Petar jo jednom.

- Oo!

- A ima i gusara.

- Gusari - uskliknuo je John i dohvatio svoj nedjeljni eir. - Idemo odmah.

I ba su u tom trenutku gospodin i gospoa Darling urno, skupa s Nanom, s broja 27 hitali kui. Potrali su na sredinu ulice da pogledaju prozor djeje sobe. I da, jo je bio zatvoren, no soba je upravo plamtjela svjetlom, i pri svemu ih je tome najvie privukao pogled na sjene na zavjesama, tri mala lika u spavaicama, kako krue i krue, i to ne na podu nego u zraku.

Ali ne tri, ve etiri!

U drhtavici otvorie ulina vrata. Gospodin Darling bi bio poletio gore, ali mu je gospoa Darling dala znak da bude tih. Pokuala je ak utiati i hod vlastita srca.

Hoe li do djeje sobe stii na vrijeme? Stignu li, koliko e se svi tome veseliti, a i mi emo olakano uzdahnuti, ali i ostati bez prie. S druge pak strane, ako i ne stignu, ja sveano obeavam da e ipak na koncu sve ispasti dobro.

A do djeje bi sobe stigli na vrijeme da ih nisu motrile

zvjezdice. I zato su jo jednom puhnule i raskrilile prozor, i tada je najmanja meu njima uskliknula:

- Petre, opasnost!

I tada je Petar shvatio da vie ne smije izgubiti ni aska. - Idemo - viknuo je zapovjedniki i smjesta se digao u no, a za njim smjesta i John i Michael i Wendy. Gospodin i gospoa Darling i Nana u sobu su upali prekasno. Ptiice su ve bile odletjele.

GLAVA ETVRTA

LET

Druga desno i onda ravno do jutra. Bio je to, kako je Petar rekao Wendy, put do Nigdjelije; pa ipak je ak ni ptice, opremljene kartama u koje bi pogledavale u zaklonjenim kutovima, ne bi po takvim uputama znale nai.

Petar je, shvaate, rekao prvo to mu je puhnulo u glavu. Njegovi su mu suputnici u prvo vrijeme vjerovali naslijepo, i tolika bijae njihova radost letenja da su rasipali vrijeme u kruenju oko crkvenih zvonika i svih drugih visokih objekata na koje bi naili putem, a koji su im nadraivali matu. John i Michael su se utrkivali, i Michael je bio bri.

Sad su se s omalovaavanjem prisjeali toga kako su jo ne tako davno smatrali da su ne znam to samo zato jer mogu letati po sobi.

Jo ne tako davno. No kako davno? Kad su te misli poele ozbiljno uznemiravati Wendy, ve su letjeli preko mora. John je smatrao da je to ve njihovo drugo more i trea no. Ponekad je bilo tamno, a ponekad svijetlo, onda bi bilo jako hladno, a onda opet i pretopio. Jesu li zaista ponekad osjeali glad ili su se samo pretvarali, zato to ih je Petar hranio na tako nov i zgodan nain? On bi naprosto krenuo za pticom koja bi u kljunu nosila hranu prikladnu za ljude, pa im je oteo, a onda bi ptica krenula na nj, pa je otela njemu. I tako bi se miljama veselo nahincavali, te se napokon rastali uz uzajamne izraze naklonosti. Wendy je, meutim, pomalo zabrinuto opazila da Petar, po svemu sudei, i ne opaa da je taj nain stjecanja kruha svagdanjeg pomalo neobian, te da za druge i ne zna. Ali se zato sasvim izvjesno nisu pretvarali da im se spava, jer bi zaista osjetili pospanost. A to je bilo opasno, jer im bi zakunjali smjesta bi propali u dubinu. A u svemu je bilo najstranije to je to Petru bilo smijeno.

- Eno ga, opet pada! - uskliknuo bi veselo kad bi Michael najednom opet propao kao kamen.

- Spasi ga, spasi ga! - zavapila bi Wendy pri pogledu na

strahotu okrutnoga mora u velikoj dubini. Napokon bi se Pe tar ipak sunovratio iz visina, pa uhvatio Michaela trenutak prije udara u more, a izveo bi to izvanredno ljupko. Ipak je pritom uvijek ekao sve do u zadnji as, i dojam je bio da ga vie zanima vlastita vjetina negoli spaavanje ljudskoga ivota. A osim toga je i jako volio raznovrsnost, pa bi mu za bava koja bi ga u jednom trenutku sasvim zaokupila ve sljedeeg znala postati sasvim nezanimljivom, tako da je uvijek ostajala mogunost da e te, kad sljedei put propadne, pustiti da padne.

On je pak mogao spavati i u zraku a da ne padne. Okrenuo bi se na lea i nastavio lebdjeti, no to je mogao djelimice i zato to je bio tako lagan da bi, kad biste mu prili s lea i samo puhnuli, odmah poletio bre.

- Budi malo pristojniji prema njemu - apnula je Wendy Johnu kad su se igrali - slijedi vou.

- Onda mu reci da se prestane praviti vaan - odgovorio

je John.

Kad bi se igrali - slijedi vou - Petar bi poletio tik uz vodu i u prolazu svakom morskom psu dotakao rep, ba onako kao to na ulici prelazimo prstom po ipkama eljezne ograde. Oni u tom slijeenju ba nisu imali mnogo uspjeha, pa se on moda i stvarno pravio vaan, napose s obzirom na to to se stalno osvrtao da vidi koliko im je repova promaklo.

- Morate biti fini prema njemu - utuvljivala je Wendy brai u glavu. - to bismo radili da nas ostavi?

- Mogli bismo se vratiti - odgovorio je Michael.

- A kako bismo bez njega uspjeli nai put?

- Onda bismo, mislim, mogli i produiti - rekao je John.

- John, to i jest ono najstranije. Morali bismo nastaviti, jer ne znamo kako da stanemo.

I to je bila istina, jer im je Petar zaboravio pokazati kako

se zaustavlja.

John je meutim rekao da bi, kad bi se i dogodilo ono najgore od najgoreg, trebali samo produiti ravno naprijed, pa kako je Zemlja okrugla, nakon nekog bi se vremena zacijelo vratili na vlastiti prozor.

- A tko bi nam, John, nabavljao hranu?

- Ja sam, Wendy, onom orlu iz usta sasvim elegantno oteo zalogaj.

- Iz dvadesetog pokuaja - podsjetila ga je Wendy. No ak i da smo se ve izvijestili u skupljanju hrane, vidikako se, kad njega nema u blizini da nam prui ruku, jo zalijeemo u oblake i druge stvari.

I doista su se stalno u neto zalijetali. Sad su ve znali snano letjeli, iako su se i dalje i suvie ritali, no kad bi pred sobom ugledali oblak, to su se vie trudili da ga zaobiu to su se u nj sigurnije zabijali. Da je Nana bila s njima, zacijelo bi do sada Michaelu ve bila stavila zavoj oko ela.

Petar na trenutak nije bio s njima, pa su se gore, onako preputeni sami sebi, osjeali prilino usamljeno. On je bio toliko bri od njih da bi znao u trenutku odjezditi i izgubiti se iz vida, radi neke pustolovine u kojoj oni nisu sudjelovali. Samo bi se stutio odozgo, prtei od smijeha zbog neeg smijenog to je rekao zvijezdi, ali bi pritom ve i zaboravio to je to bilo, ili bi se pak digao iz dubine, posut i slijepljen ljuskama sirene, a ipak ne bi znao zasigurno rei to se zapravo dogodilo. A to je zaista jako ljutilo djecu koja jo nikad nisu vidjela sirenu.

- A ako ih on tako brzo zaboravlja - glasno je razmiljala Wendy - kako onda moemo oekivati da e se sjeati nas? I doista, ponekad kad bi se vratio, ne bi ih se vie sjeao, ili bar ne dobro. Wendy je u to bila uvjerena. Vidjela bi kako mu se u oi vraa prepoznavanje u trenutku kad bi im se spremao rei koliko je sati i produiti. Jednom mu je ak morala rei kako se zove.

- Ja sam Wendy - rekla mu je srdito. Njemu je bilo jako ao.

- Sluaj, Wendy - apnuo je - kad god vidi da te poinjem zaboravljati, samo mi ponavljaj Ja sam Wendy pa u se sjetiti.

Dakako da takvo rjeenje nije nimalo zadovoljavalo. Ipak, da se nekako iskupi, pokazao im je kako da se oprue na jakom vjetru koji ide njihovim smjerom, i ta je promjena bila tako ugodna da su to iskuali nekoliko puta i otkrili da tako mogu spavati bez opasnosti. Zapravo bi spavali i due, ali bi Petru spavanje brzo dodijalo, pa bi dreknuo svojim kapetanskim glasom: - Miimo se odavde. I tako su se, uz povremeno kokanje, no u cjelini gledano u stalnom ludiranju, primakli Nigdjeliji. Jer dok su do nje stigli, na nebu se ve mnogo puta izmijenio Mjesec, a pritom su, tovie, manje-vie stalno ili skoro ravno, i to moda ne toliko zbog Petrova i Tinkina vodstva, koliko zato to ih je otok poao potraiti.

A samo zahvaljujui tome ovjek i moe ugledati njegove arobne obale.

- Evo ga - rekao je Petar mirno.

- Gdje, gdje?

- Kamo pokazuju sve te strelice.

I doista, milijun je zlatnih strelica pokazivalo djeci na otok, a sve ih je usmjeravao njihov prijatelj Sunce, jer je eljelo da budu sigurni u put prije nego to ih napusti preko noi.

Sad su se i Wendy i John i Michael u zraku propeli na prste da bace prvi pogled na otok. Moda e zazvuati neobino, no prepoznali su ga smjesta, pa su ga, sve dok se na njih nije spustio strah, stali pozdravljati, i to ne kao neto o emu su dugo sanjali i sad to napokon ugledali, nego kao poznatog prijatelja u iji se dom vraaju nakon praznika.

- John, evo i lagune.

- Wendy, vidi kornjae kako zakapaju jaja u pijesak.

- Ma mislim, John, ja vidim i flaminga sa slomljenom nogom.

- Vidi, Michael, tamo je i ona tvoja pilja.

- John, a to je ono u grmlju?

- To je vuica sa svojim vuiima. Wendy, ja mislim da je ono onaj tvoj mali vui.

- A tu je i moj amac, John, s probijenim bokovima.

- Ne, nemogue, zna da smo ga spalili.

- Ali to je ipak on. Hou rei, John, vidim i dim iz indijanskog tabora.

- Gdje? Daj pokai, a ja u ti po tome kako se dim vije rei jesu li na ratnoj stazi.

- Eno tamo, odmah preko Tajanstvene rijeke.

- Sad vidim. Da, jasno je da su na ratnoj stazi.

Petru je bilo pomalo krivo to toliko znaju, no ako je elio njima vladati, onda mu je pobjeda ve bila nadohvat ruke, jer zar vam ne rekoh da se na njih brzo spustio strah? A pojavio se kad su se izgubile strelice i otok ostavile u tami.

U staro bi se doba Nigdjelija, kad god bi dolo vrijeme za poinak, uvijek poela doimati pomalo mrano i opasno. Na njoj bi se poeli uzdizati i iriti neistraeni dijelovi; po njima bi se poele micati crne sjene; rika bi grabeljivih zvijeri sad postala sasvim drukija, ali je od svega bilo najgore to bi izgubili sigurnu uvjerenost u pobjedu. I tada bi im bilo ba drago to u sobi gore none svjetiljke. Bilo bi im drago ak i kad bi Nana rekla da je ono tamo samo okvir kamina, a da je Nigdjelija samo plod mate.

Naravno da je Nigdjelija u to doba doista bila samo to. Ali sad je bila sasvim stvarna, i nije bilo nonih svjetiljaka, i iz trenutka je u trenutak postajalo sve mranije; a Nana, tko zna gdje si sada?

Do tada su letjeli iroko razmaknuti, no sad su se svi skutrili oko Petra. Njegovo se nehajno dranje napokon izgubilo, oi su mu se krijesile, a kad god bi ga dotakli, kroz tijelo bi im proao drhtaj. Sad su ve letjeli nad stranim otokom, i to tako nisko da su nogama grebli vrhove kronji. U zraku nisu vidjeli nita strano, ali su ipak napredovali polako i muno, ba kao da si probijaju put protiv nekakve neprijateljske sile. Ponekad bi ostali visjeti u zraku sve dok je Petar ne bi istukao akama.

- Ne ele da sletimo - objasnio je.

- Tko to? - proaptala je Wendy i sva se stresla.

Ali on to nije znao ili bar nije elio odgovoriti. Tintilinica mu je spavala na ramenu, no sad ju je probudio i poslao na elo.

Ponekad bi pak zastao u zraku, pa paljivo oslunuo s rukom na uhu, i onda bi se opet zapiljio u dubinu oima toli sjajnim da e, inilo se, njima u tlu prosvrdlati dvije rupe. Kad bi sve to obavio, nastavio bi put.

Njegova je hrabrost bila upravo zapanjujua.

- Izvolite li odmah krenuti u pustolovinu - nehajno je

upitao Johna - ili biste radije prije popili aj?

Wendy je hitro odgovorila - najprije aj - i Michael joj je zbog toga zahvalno stisnuo ruku, ali je John, od njega hrabriji, zastao.

- Kakvu to pustolovinu? - upitao je oprezno.

- Dolje u pampi, tono pod nama, spava gusar rekao mu je Petar. - Ako vam je po volji, moemo se spustiti i ubiti ga.

- Ja ga ne vidim - rekao je John nakon duge stanke.

- Ja ga vidim.

- A to - upitao je John pomalo promuklim glasom - ako se probudi.

Nato je Petar odgovorio upravo zgranuto.

- Pa ne misli valjda da bih ga ubio na spavanju! Prvo bih ga probudio, pa tek onda ubio. Tako ja to uvijek radim.

- uj, zar si ih ve puno ubio?

- Na tone.

Nato je John odgovorio - o, super - ali je ipak zakljuio da bi prije popio aj. Upitao je ima li sada na otoku puno gusara, a Petar je odgovorio da se ne sjea da ih je ikad bilo toliko.

- I tko im je sada kapetan?

- Kuka - odgovorio je Petar, a dok je izgovarao tu mrsku mu rije, lice mu je postalo vrlo strogo.

- James Kuka?

- On .

I onda se, svega mi, Michael rasplakao, a ak se i John poeo zagrcavati u govoru, jer su svi dobro znali kakav ga bije glas.

- On je Crnobradom bio notromo- proaptao je John napuklim glasom. -1 najgori od svih. Kolovrat se od svih ljudi boji samo njega.

- To je taj - ree Petar.

- A kako izgleda? Je li velik?

- Manji nego to je bio.

- Kako to misli?

- Otfikario sam mu komadi.

- Ti!

- Da, ja - odgovorio je Petar otro.- Nemoj se odmah vrijeati.

- No dobro.

- No, velim, koji komadi?

- Desnu ruku.

- Onda on sada i nije za borbu?

- O, da bar nije!

- Ljevak?

- Sad umjesto desne ruke ima eljeznu kuku, i njome

te kida.

- Kida!

- Kad ti velim - ree Petar.- Da .

- Reci Da, da, gospodine.

- Da, da, gospodine.

- A sad - nastavio je Petar - svaki djeak koji poda mnom slui mora mi neto obeati, pa mora i ti.Nato John problijedi.

- A to je, ako u otvorenom boju naie na Kuku, da e mi ga prepustiti.

-To obeavam - odgovorio je John vjerno.

Na trenutak su se osjetili manje nestvarno jer je s njima letjela Tinka, a u njezinu su se svjetlu uspijevali razabrati. Ona naalost nije mogla letjeti sporo kao oni, pa je oko njih kruila i kruila, pa su se gibali u njezinoj aureoli. Wendy se to ba svidjelo, no onda je Petar ukazao i na lou stranu.

-Ona mi veli - ree - da su nas gusari opazili jo prije mraka pa izvukli Veliku rokalicu.

- Veliki top?

- Aha. I ako vide njezino svjetlo, i ako naslute da smo u blizini, naravno da e udariti po nama.

- Wendy!

- John!

- Michael!

-Petre, daj joj reci da se smjesta odmakne - kriknula

su uglas tri glasa, ali Petar ni da uje.

- Ona misli da smo se izgubili - odgovorio je on odluno - i jako se uplaila. Ta ne mislite valjda da bih joj rekao da ode, i to sasvim sama, kad se toliko boji!

Krug se svjetla na trenutak prekinuo, i neto je Petra utipnulo sitno i s ljubavlju.

- Onda joj reci - rekla je Wendy preklinjuim glasom - da bar ugasi svjetlo.

- Ali kad ne moe. To je moda jedino to vile ne mogu. Svjetlo se gasi samo kad ode na spavanje, isto kao i kod zvijezda.

- Onda joj reci da smjesta zaspe - gotovo je zapovjedio

John.- Ali ona ne moe spavati osim kad joj se spava. To je samo jo jedno to vile ne mogu.

- A meni se ini - progunao je John - da od svega na svijetu samo to dvoje neto vrijedi.

Sad je i njega neto utipnulo, ali bez imalo ljubavi.

- Kad bi bar netko od nas imao dep - rekao je Petar - mogli bismo je ponijeti u njemu. Oni su, meutim, bili otili u takvoj urbi da se sad meu svo etvoro nije naao nijedan dep.

No onda je doao na sretnu zamisao. Johnov eir! Tinka je pristala da put nastavi u eiru pod uvjetom da ga dre u ruci. Ponio ga je John, makar se ona bila ponadala da e to uiniti Petar. Uskoro ga je, meutim, preuzela Wendy jer je on Johna u letu tuckao po koljenu, a to e, kako emo uskoro vidjeti, dovesti do nevolje, jer je Tintilinici bila mrska i pomisao da bi Wendy zbog iega morala biti zahvalna.

Crni je cilindar potpuno skrivao svjetlo. Nastavili su let u tiini. Bila je to najtia tiina to su je uli u ivotu, a remetilo ju je tek daleko ljapkanje. Petar je objasnio da su to divlje ivotinje na pojilu, a onda se zaulo i nekakvo struganje, koje je moglo nastati i trenjem grane o granu, no Petar ree da to zapravo crvenokoci bruse noeve. No onda je ak i taj um utihnuo. Michaelu je ta samoa bila upravo strana.

- Kad bi bar odnekud doao nekakav zvuk! - uskliknuo

je.

Njegovu zahtjevu smjesta bi udovoljeno, jer je zrak proparao najstraniji prasak to ga je uo u ivotu. To su gusari

na njih ispalili Veliku rokalicu. Njegova je rika odjeknula brdima, i svi ti odjeci kao da su divlje zakriali: - Gde li su, gdje li su, gdje li su?

I tako je itava ta uasnuta trojka u trenutku nauila kakva je razlika izmeu otoka toboe i istog tog otoka na javi. Kad se nebo napokon opet smirilo, John i Michael nali su se sami u mraku. John je instinktivno gazio zrak, a Michael je, ne znajui ni sam kako to ini, plutao u visini.

- Jesi li pogoen? - proaptao je John drhtavim glasom.

- Jo se nisam prepipao - odgovorio mu je Michael aptom. Mi danas znamo da nikog nisu pogodili. Petra je, meutim, vjetar to ga je stvorio pucanj odnio daleko nad puinu, dok je Wendy otpirio uvis u drutvu samo Tintilinice.

I za Wendy bi bilo jako dobro da je u tom asu ispustila

sesir. Ne bih znao rei je li to vili najednom palo na um ili je to ve prije smislila, samo znam da je Tinka najednom iskoila iz eira i poela Wendy vabiti na put propasti.

Tinka nije bila ba sasvim zla, odnosno, bolje reeno, tog je asa bila ba isto zlo, dok bi s druge strane ponekad opet bila samo dobro. Vile moraju biti jedno ili drugo, jer su tako malene da u njima naalost istodobno ima mjesta za samo jedan osjeaj. Ipak se mogu i mijenjati, samo to ta promjena mora biti potpuna. A u tom je asu ona bila ispunjena ljubomorom na Wendy. To to je rekla svojim ljupkim zveckanjem, to Wendy, dakako, nije razumjela, a ja bih rekao da je u tome bilo i runih rijei, makar sve i zvualo sasvim prijazno, a osim toga je i letala naprijed-natrag, to je oito znailo: -Idi za mnom i sve e biti u redu.

I to je sirotoj Wendy preostalo? Zazvala je Petra i Johna i Michaela, a odgovorili su joj samo podrugljivi odjeci. Ona jo nije znala da je Tinka mrzi onom vatrenom, sasvim enskom mrnjom. I tako je, sva smetena, i posrui u letu, pola za Tinkom ususret svojoj kobi.

GLAVA PETA

OTOK IZ SNA NA JAVI

Nigdjelija je osjetila da joj se Petar vraa pa se probudila u ivot. Bilo bi ispravnije da smo se posluili pluskvanperfektom, pa rekli - bila osjetila - ali ovako bolje zvui, a tako bi to rekao i Petar.

Kad njega nema na otoku je obino mirno. Vile i vilenjaci ujutro ostaju sat due u krevetu, divlje se ivotinje skrbe oko mladunadi, crvenokoci se pretrpavaju est dana i noi, a kad se izguljeni djeaci sretnu s gusarima, onda jedni drugima samo pokau dugi nos. Ali kad osjete da dolazi Petar, koji ne moe ni smisliti mrtvilo, svi se opet pokrenu. I kad bismo sad prislonili uho na zemlju, uli bi kako itav otok kuha ivotom.

A te su veeri glavne snage na otoku bile rasporeene kako slijedi. Izgubljeni djeaci su krenuli u potragu za Petrom, gusari su krenuli u potragu za djeacima, crvenokoci su krenuli u potragu za gusarima, a divlje su zvijeri krenule u potragu za crvenokocima. I svi su oni kruili i kruili otokom, a da se nikad nisu i sreli, jer su svi kruili istom brzinom.

I svi su osim djeaka bili edni krvi. I njima je ona u pravilu bila draga, ali su noas krenuli pozdraviti svoga kapetana. Broj se djeaka na otoku, dakako, stalno mijenjao, ve prema tome kako koji pogine i tako dalje, a kad se uini da su djeaci poeli rasti, to je inae strogo protiv pravila, Petar ih prorijedi. U ovom ih je trenutku bilo estoro, ako Blizance brojimo kao dvojicu. A sad zamislimo da smo leglimeu sladornu trsku te da ih motrimo kako se uljaju jedan po jedan, svi s rukom na nou.

Petar im je svima rekao da ne smiju ni najmanje sliiti na njega, te su stoga svi odjeveni u koe medvjeda koje su sami ubili. U njima su tako okrugli i paperjasti da se pri padu zakotrljaju. Zbog toga im je hod svima postao vrlo siguran.

Prvi pred nama prolazi Bezubi, nipoto najmanje hrabar no u toj junakoj druini svakako najnesretniji. On je doivio manje pustolovina od svih ostalih zato to se velika zbivanja stalno dogaaju ba kad on skrene za ugao. Sve je tiho, i on odluuje iskoristiti trenutak da skupi nekoliko suharaka za vatru, a kad se vrati, svi ostali briu krv. Zbog te mu se zle kobi na licu ustalio izraz stalne blage sjete, no to ga nije ispunilo gorinom nego mu ublailo narav, tako da je on doista najsmjerniji od svih djeaka. Ubogi prijazni Bezubi, noas ti iz zraka prijeti opasnost. Pazi da ti se ne ponudi pustolovina koja e te, ako je prihvati, baciti u najdublji jad. O, Bezubi, vila Tinka, koju je noas uhvatila zloestoa, za svoj naum trai orue, a vjeruje da bi se od svih djeaka ba ti dao najlake navui. uvaj se Tintilinice.

Kamo sree da nas je mogao uti, ali mi zapravo i nismo

na otoku, te on stoga prolazi kraj nas i grize nokte.

Zatim dolazi Fifi, veseo i nonalantan, a za njim Pihpih, koji sa stabala odsijeca svirale i ushieno plee po vlastitoj svirci. On je od svih njih najumiljeniji. Pihpih vjeruje da se sjea vremena prije svog nestanka, tog doba sa svim njegovim manirima i obiajima, zbog ega mu se nos postavio uvredljivo uzdignut poloaj. Rudli je etvrti. On je nestako, a kako je, kad bi Petar rekao strogo: - Neka istupi onaj koji je to uinio - svoju osobu morao izruiti ve toliko puta, on sad na tu zapovijed istupa bez razmiljanja, bio kriv il nekriv.

Napokon evo nam i Blizanaca, koje ne moemo opisati zato to bismo pritom zacijelo opisali krivog. Petar zapravo nije nikad ni shvatio to su zapravo ti Blizanci, a kako njegova druina nije smjela znati nita to i on ne zna, ta su se dvojica o sebi uvijek izraavala krajnje neodreeno, te se trudila ostaviti to bolji dojam naprosto tako to su se stalno drali zajedno, i kao da im je zbog toga bilo malo neugodno.

Djeaci nestaju u tmini, a nakon stanke, ali ne duge, jer

se na tom otoku sve odvija vrlo ustro, njihovim tragom evo nam gusara. ujemo ih jo prije nego to smo ih ugledali, jer ih stalno prati uvijek ista grozna pjesma:

Forca di' ga, forca, ju-hu,

Gusari svi na more! I ako nas

metak rastavi krut, Vidimo se

dolje.

Druina opakijeg izgleda nikad nije stajala poredana ni pod samim vjealima. A evo nam, malo ispred ostalih, gdje stalno prigiba glavu tlu i oslukuje, lijepog Talijana Cecca. Silne su mu ruetine gole, u uima mu za ures panjolski cefkini od osam reala, a slavu je stekao krvavo izrezbarivi svoje ime na lea zatvorskog guvernera u Gau. Divovski je crnac iza njega promijenio mnoga imena otkako je odbacio ono kojim zagasite majke na obalama Guadjo-moa jo plae djecu. A evo i Billa Jukesa, istetovirana do zadnjeg centimetra, onog Billa Jukesa koji je od Flinta naMoru dobio est tuceta prije negoli je ispustio vreu dukata, kao i Cooksona, za koga vele da je brat Crnog Murphvja (no to nikad nije dokazano); tu je i Gentleman Starkev, bivi portir u privatnoj koli, zbog ega i danas ubija s vrlo profinjenim stilom; te Skvlights (Morganov Skylights); te notromo, Irac Smee, veliki veseljak koji je ve mnogog proburazio bez nekog posebnog povoda, i jedini otpadnik od Anglikanske crkve u Kukinoj posadi, i Noodler, s rukama posebno sklonim zabijanju noa u lea, i Robert Mullins i Alf Mason i mnoge druge vucibatine koje ve dugo poznaju i boje ih se na itavom podruju Kariba.

A usred svih njih, najkrupniji i najcrnji u tom crnom drutvu, bakario se James Kuka, ili, kako se potpisivao, Jas. Kuka, za koga vele da je jedini ovjek kojega se boji i Morski Cook. A lei on na lealjci u grubim kolima koja vuku i guraju njegovi ljudi, a umjesto desnice na ruci mu eljezna kuka kojom ih svako malo potie da ubrzaju korak. Taj se strani ovjek prema njima odnosio kao prema psima i kao psima im se i obraao, a oni ga sluae ba kao psi. Vanjtina mu je pak bila mrtvaki sablasna i crnoputa, a kosa razdijeljena u duge vitice, koje se iz blizine doimahu crnim svijeama, te mu lijepom licu davahu neobino prijetei izraz. Oi su mu imale modru boju nezaboravka, i bile pune duboke sjete, osim u asu kad bi u nekog rinuo svoju kuku. U tom bi se trenutku u njima pojavile dvije crvene toke i jezivo zasjale. U njemu se jo bilo sauvalo neto velikako, pa bi imao izvjesnog stila ak i pri porenju ljudi, a govore i da je pripovjeda na glasu. Nikad nije bio zlokobniji nego u trenucima najvee uljudnosti, to je vjerojatno i najpouzdaniji dokaz plave krvi; a elegancija njegova izraavanja, ak i kad bi psovao, nita manje od otmjenosti njegova dranja, govorili su da je drugog kova od svoje posade. Bio je to ovjek neukrotive hrabrosti, i vele da se od svega gnuao samo pogleda na vlastitu krv, gustu i neobine boje. Odjeom je donekle oponaao ruho povezano s imenom Karla Drugog, jer je u nekom ranijem razdoblju svoje karijere uo da je izgledom neobino slian zlosretnim Stjuartima. U ustima je pak drao cigarpic izraen po vlastitom nacrtu, a zahvaljujui kojem je mogao odjednom puiti po dvije cigare. Nedvojbeno je ipak od svega na njemu najjezivija bila njegova eljezna panda.

A sad da ubijemo jednog gusara, isto da vidimo kako to Kuka radi. U tu nam svrhu moe posluiti recimo Sky-lights. Gusar se u prolazu nespretno oee o nj i izneredi mu ipkani ovratnik. Izlijee kuka, uju se paranje i krik, a onda gusari nogama odgurnu tijelo, i mimohod se nastavlja. Pritom nije ak ni izvadio cigaru iz usta.

Takav je taj strani ovjek protiv kojeg se postavio Petar Pan. Hoe li ga nadvladati?

A tragom gusara, uljajui se neujno ratnom stazom, nevidljivom neiskusnom oku, dolaze crvenokoci, i svaki od njih ima otvorene etvere oi. Svi su naoruani tomahavcima i noevima, a gola im se tijela prelijevaju bojama i uljem. Oko struka su im nanizani skalpovi, ne samo gusara nego i djeaka, jer to su crvenokoci iz plemena Malopanita, koje ne smijemo brkati s dobroudnim Delavarima i Huronina. A na njihovu elu, na sve etiri, migolji Silna Velika Mala Pantera, junak od toliko skalpova da mu oni u njegovu sadanjem poloaju poneto smetaju u hodu.

A zalaznicu pak, a to je najopasnije mjesto, uva Vuja Jabuica, ponosno uspravna i kraljevna po krvi. Ona je najljepa meu zagasitim Dijanama i ljepoticama plemena Malopanita, naizmjence koketna, hladna i puna ljubavnog ara. Nema tog junaka koji to jogunasto stvorenje ne bi htio za enu, no ona je put k oltaru zaprijeila bojnom sjekiricom.

Pogledajte samo kako bez i najmanjeg uma prelaze preko otpalih granica. Od svih se zvukova uje samo njihovo donekle teko disanje. injenica je da su svi jo pomalo debeli nakon tekog obderavanja, ali e to vremenom pomalo skinuti. U ovom trenutku, meutim, ba im od toga prijeti najvea opasnost.

Crvenokoci odlaze kao to su i doli, kao sjene, i uskoro njihovo mjesto zauzimaju zvijeri, silna i arolika povorka: lavovi, tigrovi, medvjedi i bezbrojna druga manja divlja stvorenja koja pred njima bjee, jer na tom blaenom otoku sve vrste zvijeri, a napose sve ljudoderke, ive kao ruka i rukavica. I sve idu isplaena jezika, jer su noas ba ogladnjele. A kad su prole, pojavljuje se i zadnji lik, divovski krokodil. A ubrzo emo vidjeti i koga to on trai.

Prolazi i krokodil, ali se uskoro opet pojavljuju djeaci,

jer se ta povorka mora beskonano nastavljati sve dok neka druina ne zastane ili ubrza ili uspori korak. A onda e se vrlo brzo svi baciti jedni drugima na grlo.

A svi oni otro motre pred sebe, no nitko od njih ne sluti da im za petama pue opasnost. To nam govori koliko je taj otok stvaran.

Iz tog su pokretnog kruga najprije ispali djeaci. Bacili su se na suho lie nedaleko svog podzemnog doma.

-Kako bih volio da se Petar vrati - rekli su svi nervozno,

iako su svi visinom a jo vie irinom bili vei od svog kapetana.

-Samo se ja ne bojim gusara - rekao je Pihpih tonom zbog kojeg nije postao svaijim miljenikom. Ali tada ga je moda uznemirio neki daleki zvuk, jer je brzo dodao: - Ali bih ipak volio da se to prije vrati, da nam kae je li uo to novo o Pepeljugi.

Sad poee o Pepeljugi, a Bezubi izjavi kako je uvjeren

da joj je njegova majka jako sliila. O svojim su majkama smjeli priati samo kad Petra nije bio kod kue, jer je on tu temu zabranio kao blesavu.

- Od mame se sjeam samo toga - rekao im je Fifi - da je esto govorila tati: Oh, kako bih voljela imati vlastitu ekovnu knjiicu. Ja ne znam to je to ekovna knjiica, ali bih joj je volio dati.

Dok su tako priali, u daljini su zauli nekakav zvuk. Vi

i ja, jer nismo divlja umska stvorenja, ne bismo na njihovu mjestu uli nita, ali oni su uli, i bila je to jeziva pjesma:

Ju-hu, ju-hu, ivote na:

St'jeg lubanja i dvije kosti.

U veseli sat konop na vrat,

Morskome dnu smo gosti.

I najednom izgubljenih djeaka - ta gdje su? - nije vie

ni bilo. Ni zeevi ne bi iezli tako brzo.

A ja u vam rei gdje su sada. S iznimkom Fifija, koji je izletio u izvidnicu, svi su ve u svom domu pod zemljom, u prelijepom stanu koji emo uskoro moi ba dobro razgledati.

No kako su u nj uli? Jer nigdje se ne vidi nikakav ulaz, pa ak ni hrpe granja ispod koje bi nam se, da je maknemo, ukazao ulaz u pilju. Pogledajmo, meutim, malo paljivije, pa emo opaziti sedam velikih stabala, i u upljem emo deblu svakoga od njih ugledati rupu veliku kao djeak.

To je sedam ulaza u podzemni dom koji Kuka ve tolike mjesece uzalud trai. Hoe li ga noas otkriti?

Kad su se gusari primakli, hitro je oko Starkevjevo opazilo Fifija kako nestaje u umi, i pitolj mu je smjesta bljesnuo. Ali ga je za rame uhvatila eljezna panda.

- Kapetane, daj me pusti - uskliknuo je izvijajui se.

I sad po prvi put ujemo i Kukin glas. A bio je sasvim

crn.

- Prvo spremi pitolj - rekao je prijetei.

- Bio je to jedan od onih djeaka koje toliko mrzi. Mo

gao sam ga na mjestu ubiti.

- Da, i praskom privui crvenokoce Vuje Jabuice. Ba ti se ostaje bez skalpa?

- A da poem za njim, kapetane - upitao je bijednik Smee - i pokakljem ga Ivicom Vadiepom? Smee je za sve imao neko lijepo ime, pa mu je njegova kratka sablja bila Ivica Vadiep, jer bi je u rani redovito zavrtio. Mogli bismo usput spomenuti jo mnogo drugih ljupkih Smeeovih navada. Tako bi on primjerice, poto bi nekog ubio, brisao naoale a ne oruje.

- Ivica je vrlo tiho mome - podsjetio je Kuku.

- Ne sad, Smee - rekao je Kuka mrano. - On je samo jedan, a ja bih rado sruio zlo na svih sedam njihovih glava. Svak na svoju stranu i potraite ih.

Sad su se gusari izgubili izmeu stabala, pa su kapetan

i Smee na trenutak ostali sami. Kuka je teko uzdahnuo, i ja ne znam to mu bi, moda je to bilo i zbog tihe ljepote veeri, ali u tom ga je trenutku obuzela elja da svom vjernom notromu povjeri priu o svom ivotu. Govorio je dugo i arko, ali o emu, to Smee, koji je bio ba jako glup, nije shvatio ba nimalo.

Najednom mu je uho uhvatilo rije Petar.

- Ali vie od svega - rekao je Kuka sa silnim arom - elim njihova kapetana Petra Pana. Ba mi je on odsjekao ruku. Prijetei je zavitlao kukom. - Dugo ve ekam da se ovime rukujem s njim. O, rasporit u ga ko abu.

- Pa ipak - ree Smee - esto sam te uo gdje govori kako ta kuka vrijedi kao dvadeset ruku, mislim za eljanje kose i druge kuanske poslove.

- To da - odvratio je kapetan - da sam majka, molio bih se da mi se djeca raaju s ovim a ne ovim pa bacio ponosan pogled na eljeznu aku i prezriv na onu drugu. A onda se opet namrtio.

- A Petar mi je bacio ruku - rekao je i sav se stresao - nekom krokodilu u prolazu.

- Poesto sam ve opazio - odgovorio je Smee tvoj udni strah od krokodila.

- Ne od svih krokodila - ispravio ga je Kuka - nego ba

od tog jednog krokodila. Snizio je glas. - A njemu se moja ruka, Smee, tako svidjela, da me od tada stalno prati, od mo ra do mora i od kopna do kopna, i ne prestaje se oblizivati na ostatak.

- To bi se na neki nain - rekao je Smee - dalo shvatiti i kao kompliment.

- Bez kojeg bih radije bio - progunao je Kuka kenjkavo.

- I stoga hou Petra Pana, onoga koji je toj zvijeri nadraio eludac na mene.

Sjeo je na veliku gljivu, a u glasu mu se pojavila drhtavica.

- Smee - rekao je promuklo - taj me je krokodil ve mogao uloviti, ali je sretni sluaj htio da je progutao i sat koji u njemu ide tik-tak, i zato, prije nego to se doulja, ja zaujem kucanje sata i odskoim. Nasmijao se, iako nekako uplje.

- Ali jednoga dana - rekao je Smee - sat e stati, i onda si gotov.

Kuka je navlaio suhe usne.

- Da - rekao je - toga me najvie i strah.

Ali otkako je bio sjeo, osjeao je nekakvu udnu toplinu.

- Smee - rekao je - ta je sjedalica vrela. Skoio je. - Sree ti lude, na proklete sprude, ja gorim!

Pregledali su gljivu, s veliinom i vrstoom nepoznatom na kontinentu. Pokuali su je iupati, i ona im se, jer je bila bez korijenja, smjesta nala u rukama. A to je bilo jo udnije, najednom se poeo dizati dim. Dva su se gusara pogledala.

- Dimnjak! - uskliknuli su u glas.

I doista, otkrili su dimnjak podzemnog doma. Djeaci bi ga, naime, kad bi se neprijatelj pojavio u blizini, obino zaepili gljivom.

A iz njega nije prokuljao samo dim. Prokuljali su i djeji glasovi, jer su se djeaci u svom skrovitu osjeali tako sigurno da su veselo avrljali. Gusari su to smrknuto posluali, pa vratili gljivu na njezino mjesto. Zatim su se osvrnuli i opazili rupe u sedam stabala.

- Jesi ih uo kako vele da Petar Pan nije kod kue? - proaptao je Smee poigravajui se Ivicom Vadiepom. Kuka je kimnuo glavom. Ostao je tako dugo stajati, izgubljen u mislima, a onda mu je crnoputo lice napokon obasjao smijeak od kojeg se gruala krv. Smee je to jedva doekao.

- Raspori svoj plan, kapetane - uskliknuo je gorljivo.

- Vratiti se na brod - procijedio je Kuka polako kroza zube - pa ispei kola velik i slastan, zamamne debljine i posut zelenim eerom. Dolje je zacijelo samo jedna sob