1

Online list članova lokalnog tima ONAuBiH Olovo

Olovski časopis

U novu godinu sa starim navikama, ili ipak ne?!

MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ – kroz historiju Volonterizam Projekat razmjene učenika

Godina I Broj 2 Januar 2014

2

RIJEĈ UREDNICE

Poštovani čitaoci,

Drugi broj našeg časopisa je rađen u vrijeme kada su svi žurili, kada je

svima ponestajalo vremena zbog obaveza koje nisu uspjeli završiti u

prethodnoj godini. Sumnjala sam da moje kolege neće stići sve to

odraditi, međutim nisam opravdala svoje sumnje.

Zahvaljujući, upravo, vašim sugestijama ovaj broj je mnogo kvalitetniji

nego prethodni, ali i lošiji nego naredni, nadam se.

U prethodnom periodu smo svi uvidjeli kako u nama čuče mali novinari

i odgovorno pristupili svojim obavezama.

Šalu na stranu, čitajući ovaj časopis uvidjeti ćete koliko smo posla

odradili ovog puta.

Između ostalog u ovom broju je uvedno par izmjena. Stoga smo uveli

redovne rubriku

„O talentima“ , te rubriku pod nazivom „Historijski kutak“ koja će biti

izuzetno obogaćena različitim historijskim dešavanjima i informacijama.

Iščekujemo vaše komentare, prijedloge i kritike. Pišite nam na našu

e- mail adresu onaubih.olovo@gmail.com.

Veliko hvala svima koji su na bilo koji način pomogli realizaciju ovog

projekta.

Uživajte u čitanju!

Maida Duraković

3

Historijski kutak

Piše: Fadil Hadžiabdić

Srednja škola u Olovu pod nazivom Gimnazija „25. Maj“ osnovana je

15. 06. 1964. godine odlukom Skupštine Olovo broj : 490/64. Skupština

Općine Olovo je odobrila upis dva odjeljenja gimnazije, a kako se

prijavilo 53 učenika, nastavničko vijeće je formiralo dva odjeljenja.

Kao samostalna škola, Gimnazija, je postojala do 1976. godine kada je

odlukom Skupštine Općine Olovo formiran Srednjoškolski centar „25.

Maj“.

Te godine upisana su dva odjeljenja ekonomske tehničke škole za

zanimanje ekonomski tehničar.

Školske 1979./ 80. godine,bivša SFRJ prelazi na usmjereno obrazovanje,

tako da se po novom modelu prvi put upisuju tehničari finalne obrade

drveta, stolari, hidrotermičari i konfekcionari tekstila. Te školske godine

upisana je i posljednja predratna generacija gimnazije.

U narednom periodu, zaključno sa školskom 1991./92. godinom

uglavnom su upisivana odjeljenja drvne, tekstilne, a povremeno

šumarske, mašinske, građevinske i poljoprivredne struke. Škola je u tom

periodu brojala najveći broj učenika i odjeljenja.

Najveći broj učenika njih 829 raspoređenih u 29 odjeljenja, mislimo da

nikada neće biti ponovljen.

1993. godine obnovljen je rad škole u ratnim uslovima. Nastava se

odvijala u selu Ĉuništima u područnoj školi Osnovne škole „Hasan

Kikić“ Solun. Te školske godine ponovno su upisani učenici u

gimnaziju. Školske 1994/95. godine zbog velikog broja upisani učenika

4

nastava se organizovala u centralnoj školi Osnovne škole „Hasan Kikić“

u Solunu.

Tokom rata 1992/95. godine naši bivši učenici činilu su oko 20%

ukupnog broja boraca Olovske brigade. Nekoliko naših učenikad su

nosioci najvećih ratnih priznanja, a među njima i legendarni komadant

Senahid Bolić- Bolo.

U obnovljenu školsku zgradu u Olovu vratili smo se školske 1996/97.

godine i od tada škola nosi naziv Mješovita srednja škola „Musa Ćazim

Ćatić“ Olovo.

Mješovitu srednju školu „Musa Ćazim Ćatić“ trenutno pohađa 413

učenika, raspoređenih u 19 odjeljenja i to: gimnazija 9 odjeljenja,

ekonomski tehničar 5 odjeljenja, tehničari finalne obrade drveta 1

odjeljenje, šumarski tehničar 1 odjeljenje, poljoprivredni tehničar 1

odjeljenje, hotelsko- turistički tehničar 1 odjeljenje i frizer- vlasuljar 1

odjeljenje.

U školi je ukupno 53 zaposlenika, od toga 42 profesora i 11 nenastavnih

zaposlenika.

5

U novu godinu sa starim navikama, ili ipak ne?!

Piše: Maida Duraković

Ljudi obično imaju brutalno jaka uvjerenja da su oni bića koja se ne

mogu promijeniti. Neki čak smatraju da je to moguće, ali zvuči

neizvodljivo. Sve se svodi na vjerovanje. Vjerujemo da možemo, ili

vjerujemo da se ne možemo promijeniti. Krivce za to tražimo u brojnim

istraživanjima koja tvrde kako je nemoguće promijeniti živčani sistem.

Ĉak tvrde kako funkcije u mozgu ostaju iste od djetinjstva. Međutim mi

vremenom uviđamo kako zapravo sve leži u vjerovanju u navikama.

Ljudi su bića navika. Navika je „uigrana“ ulogu koja upravlja našim

moždanim sistemom, naročito onim emocionalnim. Navike mogu biti

dobre i loše. Obično dobre navike ostavljamo po strani smatrajući ih

izuzetno korisnim za nas, a loše pokušavamo izmjeniti. Što više

mijenjamo loše navike, stvaramo više samokontrole nad životima.

Ĉinjenica je da bi se neke navike promijenila potrebno je uložiti doista

mnogo snage i volje za samim tim. U takvim situacijama naš mozak često

postaje preopterećen, samim tim mi odustajemo od svega. Šalje nam

informaciju kako je sve to što radimo uzalud. Vrijeme odnosi naše navike

u prošlost, dokaz je to velikog broja psiholoških istraživanja. Naime,

ljudi mijenjaju svoje navike, htjeli mi ili ne to priznati gotovo svakog

novog dana. Svjedoci smo mnogo problema koji nastaju upravo iz

navike. Nekako uvijek uz naviku svi mi imamo običaj staviti brzu hranu,

cigarete, dnevnu dozu kafe i sl. Cigarete nisu ništa drugo, do navika.

Brojna istraživanja pokazuju kako vremenom pušači postaju ovisnici.

Međutim oni su samo osobe kojima je navika postala sastavni dio života,

kao i svima nama uostalom. Većina vas će se zapitati zašto uopće treba

da mijenjate navike? Zašto da mijenjate nešto u svom životu, ako vam

„ide dobro“ ?

Upravo, ta vaša pitanja, su stvar navike. Tražiti uvijek nešto loše u bilo

čemu. Ljudima je to u genima. Jer ljudi su, ipak samo žrtve navika.

6

O talentima

Piše: Adisa Karavdić

U našem gradu imamo mnogo talentovane omladine. Jedna od njih je i

Amra Memagić. Ona je još kao djevojčica počela ispoljavati svoj talenat.

Iako je još uvijek jako mlada nastupala je i pred punom Skenderijom, te

možemo reći da polako gradi svoju karijeru. Pored toga ona je i odlična

učenica. Zato smo odlučili da u ovom broju napišemo nešto više o ovoj

mladoj, talentovanoj djevojci.

LIČNA KARTA:

IME I PREZIME: Amra Memagić

GODIŠTE: 1996

GRAD: Olovo

ŠKOLA: MSŠ „ Musa Ćazim Ćatić“

RAZRED: 3. Razred gimnazije

LJUBAVNI STATUS: Slobodna

1. Na početku, reci nam nešto o sebi.

7

- Ovisna sam o čokoladi i uživam u spavanju.

2. Svjedoci smo da posjeduješ veliki talenat za pjevanje, od koga si

naslijedila?

- Pa iskreno ne znam. U mojoj porodici se niko ne bavi muzikom, niti

pjeva. Otac ponekad malo za svoju dušu i mogu vam reći da nije nimalo

loš, haha.

3. Kada si prvi put nastupila pred publikom?

- Na kraju prvog razreda osnovne škole, koliko se ja sjećam.

4. Imaš li uzora u pjevanju?

- Pa sad... Uzora, u pravom smislu te riječi, nemam. Beyonce je jedna od

onih koje sam oduvijek pratila jer je strašna, ali se ne pronalazim u

njenom stilu.

5. U kojem žanru se najbolje pronalaziš?

-Pop-rock

6. Da li se u skorijoj buducnosti planiraš prijaviti na neki show?

- Za sad nemam u planu.

7. Pjevala si pred punom skenderijom. Kakav je osjećaj izaći pred toliki

broj ljudi i pjevati, pogotvo kada imaš tek 17 godina?

- Malo čudan, ali odličan. Vjerujte, mnogo je lakše nego u svom gradu,

pred svojim sugrađanima.

8. Jesi li radila s kim na svom pjevanju?

- Da. Dvije godine imala sam privatne časove pjevanja kod sopranistice,

docenta na predmetu Glas na Akademiji scenskih umjetnosti, Lejle Jusić.

I mogu vam reći da sam veoma zadovoljna rezultatima.

9. Pored toga sto pjevaš, članica si i upravnog odbora ASUBIH-a. Kako

uspijevaš uskladiti svoje obaveze?

8

- Što se mora nije teško. Meni to stvarno sad za sad ne predstavlja

problem, snalazim se u raspoređivanju vremena i obaveza. Naravno,

desi se ponekad da nešto ne mogu da stignem uraditi, ali vrlo rijetko.

10. Postoji li osoba s kojom bi zeljela snimiti duet?

- Naravno, više njih, ali sačekajte prvo da sama nešto snimim, pa ćemo

onda o tome.

11. Kako i pored svih obaveza uspiješ naći vremena za prijatelje?

- Moji prijatelji se podrazumijevaju pod moje obaveze, tako da su uvijek

tu negdje.

12. Pitanje koje mislim da će zanimati dosta muške populacije: jesi li

slobodna?

- Haha, ma jesam...

13. Na kraju, možeš li poručiti šta mladim ljudima?

- Poručila bih svima, da prvenstveno da budu dobri ljudi koji imaju

snove i ciljeve, a za njihovo ostvarivanje da koriste sva moguća legalna

sredstva koja postoje, te da nikad ne odustaju, jer je to za mene, na kraju

krajeva, smisao čovjekovog postojanja.

I učite, škola je najpreća! ;)

Na kraju, mi Amri želimo svu sreću u nastavku njene karijere i nadamo

se da će ostvariti sve ono što je zamislila.

Amra, sretno!

9

LIČNA KARTA: Piše: Maida Duraković

IME I PREZIME:Almedin Busnov

GODIŠTE: 1996

GRAD: Olovo

ŠKOLA: MSŠ „ Musa Ćazim Ćatić“

RAZRED: 3. razred gimnazije

LJUBAVNI STATUS: Slobodan

Kao što ste već pročitali u narednom članku donosimo priču o mladom

beatboxer-u iz Olova, Almedinu Busnovu.

Izuzetno svestran momak, koji je svoje karijere gradio u fudbalu, košarci,

taekwondo-u, odbojci i naravno beatbox-u.

Trenutno se najviše posvetio odbojci, koju trenira već duži vremenski

period i igra za prvi tim OK „Olovo“.

10

O njegovom uspjehu na tom planu i samom angažmanu u našem klubu

bismo mogli zaista dosta toga napisati. Međutim ovog puta smo se više

bazirali na njegov, zaista fascinirajući talenat, a to je beatbox.

Beatbox je stvaranje muzike pomoću usta. Poenta je stvoriti zvuk što

sličniji onom koji proizvodi neki instrument,ili "skinuti" ritam neke

pjesme. Umješanost umjetnika beatboxanja odlikuje se proizvođenjem

što većeg spektra zvukova tako da bi to što više ličilo pjesmi. U

beatboxanju se ponekad koristi usna harmonika. Beatbox se pretežno

koristi u hip-hop kulturi.

Beatboxanjem, Almedin se bavi ukupno tri godine.

Njegovi uzori su Dave Crowe, Genesis, Joseph Poolpo i mnogi drugi,

svjetski poznati beatboxeri.

Almedin smatra kako radom, trudom i zalaganjem može postići sve.

Dokaz za to je i osvojeno prvo mjesto na „Talent show“-u 2013. godine.

Ĉetveročlani žiri je od dvadesetak kandidata upravo njega proglasio

najtalentiranijim.

Naša ekipa mu želi svu sreću svijeta. Nadamo se da će jednog dana

ostvariti svoj san, a mi postati ponosni, kao građani Olova i kao njegove

školske kolege.

11

„Mališani su predstavili igraonicu u

najboljem svjetlu. Pokazali su se kao

jako vrijedni i dobri...“

Piše: Emina Gurda

Igraonica „Suncokret“ je jedna divna ustanova u našem gradu, koja

otvara vrata svima. Trenutno u igraonicu ide trinaest mališana, od toga

tri djevojčice i deset dječaka, uzrasta od tri do pet godina. U ovaj slatki

kutak svi su dobrodošli.

U najveselijem kutku naše općine, sa ovim mališana svakodnevno radi

učiteljica Ramić Amela.. Igraonica Suncokret je osnovana 05.12.2007.

godine, od strane Foruma žena „Sabina Jamaković“, čija je predsjednica

gospođa Vatreš Hasna.

Doprinos igraonici svojim radom dale su mnoge osobe, kao što su :

Adrović Fahrija, Bolić Mirela, Karahmetović Seada, Helja Emina, Ĉakarić

Lamija, Šehić Lejla i Pačariz Amina. Bitno je napomenuti, da je prostor u

kojem se zabavilo mnogo mališana, kroz šest generacija, bez ikakve

naknade, dao Medžlis Islamske zajednice Olovo.

Kroz ovaj veseli kutak, prošlo je mnogo mališana našeg grada. Prva

generacija polaznika Igraonice Suncokret sada je već peti razred i svi su

jako dobro učenici.

Dana, 05. 12. 2013. godine. obilježeno je šest godina postojanja igraonice,

prigodnom svečanosti koju je pripremilo deset mališana i njihova

učiteljica. Da bi svojim roditeljima dokazali da su dobri, oni su vrijedno

radili i trudili se u pripremi ove svečanosti. Mališani su predstavili

igraonicu u najboljem svjetlu. Pokazali su se kao jako vrijedni i dobri,

12

pjevali su i recitovali, svojim mamama i očevima, kao i ostalim

posjetiocima njihove priredbe. Gospodin Hajro Begović iz udruženja

„Osmijeh“ Olovo, je dječiciu nakon priredbe nagradio poklonima za

njhov rad i trud.

Ovdje se svakodnevno djeca igraju, uče da pišu, crtaju, boje. Gledaju

crtiće i uživaju u svom djetinstvu. Zajedno slave rođendane i režu torte.

Ovo igraonica je njihovo malo carstvo. U posjeti igraonice svi zajedno

uživali smo u njihovom društvu, svijetu igre, mašte i bezbrižnih dječijih

trenutaka.

Učiteljica Amela nam je rekla da je bitno istaći da imaju punu podršku

roditelja, ali i da je Igraonica Suncokret, itekako, potrebna ovom gradu.

Ovo je jedino mjesto u našem gradiću koje djecu čini sretnima !

Mališani sa učiteljicom Ramić Amelom

13

VOLONTERIZAM

Piše: Velida Džakmić

Šta je volonterizam ili volontiranje?

Volontiranje se u najširem smislu definiše kao neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva. Ova aktivnost se javlja u raznim oblicima, od tradicionalnih običaja uzajamne samopomoći do organizovanog djelovanja zajednice u kriznim periodima, kao i do pokušaja pomoći u sprječavanju i zaustavljanju sukoba i suzbijanja siromaštva. Volontiranje je dio istorije gotovo svake civilizacije. A kako počiva na ideji da globalno ne završava nego tek počinje sa lokalnim - ono zavrjeđuje i posebnu pažnju društva.

Pažnju koja pravilno usmjerena, može dovesti do širenja pozitivnih ideja i akcija sa lokalnog na istorijski, da ne kažemo civilizacijski nivo.

Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih

14

programa za humanitarnu pomoć, tehničku saradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokratije.

Ponos i osnova mnogih nevladinih organizacija, profesionalnih udruženja itd., predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju zajednice i društva u kojem egzistiraju.

Šta motiviše ljude da nude svoje usluge sopstvenom voljom bez ikakve nadoknade ili sa nadoknadom koja isključivo pokriva troškove njihovog volontiranja (troškovi ishrane, smještaja, puta, itd.)?

Dva američka psihologa, Klej i Snajder, napravili su listu šest glavnih motivacionih faktora volontiranja:

1. Vrijednosti - Nekim ljudima volontiranje omogućuje da djeluju u skladu sa ličnim uvjerenjem o važnosti pomaganja drugima.

2. Razumijevanje - Za druge, volontiranje ima funkciju propitivanja i shvaćanja, gdje kroz volontiranje oni zadovoljavaju želju da razumiju ljude kojima pomažu, organizaciju za koju volontiraju ili same sebe.

3. Karijera - Nekim ljudima volontiranje omogućuje da nauče nove vještine koje im mogu pomoći u pronalaženju zaposlenja ili u razvoju karijere.

4. Društvo - Za neke volontiranje predstavlja uspostavljanje novih društvenih kontakata i susretanje novih i zanimljivih ljudi.

5. Poštovanje - Volontiranje može pomoći osobi da podigne svoje samopoštovanje čineći da se bolje osjeća sama sa sobom.

6. Zaštita - Volontiranje može poslužiti pojedincima/kama da pobjegnu od negativnih osjećaja krivnje ili usamljenosti.

Mi volontiramo, pridružite nam se!

15

„Svi smo mi različiti, ali u suštini isti!“

Piše: Maida Duraković

12.- og decembra 2013. godine , u prostorijama MSŠ „Musa Ćazim Ćatić“ održana je prezentacija na temu „Razmjena učenika AFS- a“.

AFS u Bosni i Hercegovini djeluje preko svog Predstavništva u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Udruženjem građana „Interkulturni susreti u Bosni i Hercegovini“ (UG ISU BIH) koje organizuje i sprovodi AFS programe na području BiH. UG ISU BIH sa sjedištem u Sarajevu i lokalnim odjeljenjima u Sarajevu, Banjaluci, a uskoro i u Tuzli, je nevladina, neprofitabilna, stranački i vjerski neorijentisana organizacija zasnovana na volonterizmu koja u saradnji sa AFS-om organizuje međunarodne programe razmjene učenika i volontera u cilju unaprjeđenja interkulturalnog učenja i tolerancije među mladima. UG ISU BIH kao inicijativa sa djelovanjem počinje krajem 2001. godine, a upisano je u Registar udruženja kod Ministarstva pravde BiH 2004.godine. U proteklih 11 godina, UG ISU BIH je u saradnji sa AFS-om organizovao učešće u AFS jednogodišnjim i tromjesečnim programima razmjene u inostranstvu za 135 učenika iz BiH, a od 2009.godine počinje i AFS program ugošćavanja učenika iz inostranstva u BiH, te je do danas ugošćeno 24 učenika iz Brazila, Belgije, Ĉeške, Italije, San Marina, Meksika, Njemačke.

16

Tom prilikom volonteri lokalnog odjeljenja u Sarajevu Muamer Isanović, Šejla Ivojević, Nihada Višća i Sylvie su ugostile učenika iz Turske koji se trenutno nalazi u Bosni na razmjeni, a zove se Metahan. Metahan je ispričao svoje iskustvo razmjene učenika. Napustio je fakultet, da bi došao ovamo. Mislio je sa u turska i bosanskohercegovačka kultura slične, međutim sa ovog, sadašnjeg, aspekta tvrdi kako su poprilično različite. Sylvie, volonterka lokalnog odjeljenja AFS-a dolazi iz Hamburga, Njemačke. U našoj zemlji je najviše fascinira opuštenost. Kaže kako joj zaista prija ta tišna. Navodi da joj ništa nije naporno. Detaljnije informacije o samoj razmjeni možete naći na njihovoj web stranici http://www.afs.ba/.

Za kraj Metahan je poslao divnu poruku svima nama:

„Svi smo različiti, ali u suštini isti!“

AFS projekat razmjene učenika je idealna prilika da upoznate nove ljude

i nove kulture.

17

Kolumna

Moj grad Piše: Maida Duraković

U ovom gradu sam rođena i odrasla. Koliko, toliko stasala u djevojku

koja jasno razlikuje da i ne, dobro i loše. U ovom gradu, upravo ovdje,

sam kovala planove, idealizirala sve što je bilo moguće i zamisliti, sanjala

kako ću od svega ovog stvoriti nešto bolje za djecu koja odrastaju baš kao

i ja.

Djecu koja imaju sve, a nemaju ništa. Najgore je osjećati se nebitnim, potpuno zapostavljenim. Najgore je osjetiti bol i razočarenje u slučaju kada nakon uspjeha ne dobijete aplauz ljudi od kojih to očekujete. Mnogo je mladih koji dijele mišljenje samnom. Danas je bitan izgled i status roditelja. I da, zaboravih najvažnije, „jakna“! Jakna mora biti Terranova ili Fishbone, inače to nije jakna, to je „krpetina“.

Ironije na sve strane. Pričamm o gradu, koseći to s temom jako, pa slobodno mogu reći, bolnog odrastanja u malim sredinama. Onako, momački me zaboli, kada vidim da neko drugi u mom gradu dobije podršku, a ja ne. Boli me to što se moji ideali ruše zbog ljudi koji nikada nisu sanjali. Nisu nikada poželjeli biti drugačiji, učiniti i sebe i ljude oko sebe drugačijima. Kao da oni nikada nisu bili dječaci koji od plastičnog autića, zamišljaju pravi, pravcati automobil. Prave se važni, pa roditeljima ispiše mozak pričajući o onome što će postati. Sada su oni ispunili svoje ciljeve i oni se više ne sjećaju plastičnih autića,

18

jer sada imaju bezbroj onih pravih automobila, da te glava zaboli. Jednostavno oni su zaboravili ono što su bili.

Ja samo želim promijeniti sve ovo. Znam da nikada neću zaboraviti svoje snove, ni onda kada polovinu njih ispunim... Znam, jer će uvijek ostati hrpa bijelog, ispisanog, papira u drvenoj kutiji ispod ormara. Ĉuvam ih, da se nekad, za par decenija, sjetim svega što sam htjela promijeniti u svom gradu. Da izgradim mali kutak za mlade, prvi je cilj. Eh... Odmah me na početku prekinû riječima : „Odakle ti pare za to? Znaš ti šta je to? Koliko je to nezahvalan i odgovoran poduhvat?“ I šta ću?! Pognem glavu, pa kad kući dođem zapišem ideju. I tako danima, mjesecima, godinama...

Pišem svoje snove, ideje, zamisli, ko zna, možda ispod ovog asfalta, dok ne stave još jedan sloj preko, nađem čarobni štapić, pa okrenem prema svom gradu. I ne znam kako da završim, ni kako da nastavim. Moj grad se ne može opisati bez sarkazma i ironije. Zato završavam negdje između toga. Dovoljno je da se razumije, a sasvim malo da iščita.

Ko je odrastao u malim sredinama, znati će o čemu govorim.

Ja samo previše volim ovaj grad da bih pisala loše o njemu, s druge strane, mrzim ljude u njemu, da bih pisala dobro o njemu. Tu negdje... Između svega toga, stoji jedna prosječna djevojka koja želi promjene. Tu negdje između grada i ljudi u njemu stojim ja! Ne pripadam nigdje, živim kao na klackalici.

„Istina, uvijek ima izuzetaka. “ Ovom izrekom završavam, mada ova tema zauvijek ostaje nedorečena.

19

Fotografiše: Beridan Ajla

„Olovo, na tri rijeke čaršijo...“

20

21

Osobe koje su marljivo radile, lektorisale, fotografisale i pisale za ovaj

broj su:

Aida Hodžić Džana Ećo Zlatan Karić

Suljo Sarajlić Ajla Beridan Emina Gurda

Adisa Karavdić Emin Višća Fadil Hadžiabdić

Hamza Hadžiabdić Dženan Dedić Nedžib Gurda

Vahida Balta Maida Duraković Velida Džakmić

22

23

24