Nakladni zavod Matice hrvatske

e. e. cummings

Jestee(t)c.

BILJEŠKA O PISCU

e. c. cummings rođen je 1894. u Cambridgeu u državi Massa­chusetts. Studirao je na Harvardu, a prve pjesme objelodanio je u The Dialu 1920. Od prve knjige pjesama 1923, Cummings je objelodanio: & (1925), je 5 (1926), VV (1931), Ne hvala (1933), Sabrane pjesme (1938), 50 pjesama (1940), 1x1 (1944). XAIPE (1950), Pjesme 1923-1954 (1954), 95 pjesama (1958). 73 pjesme (1963), Izbor pjesama (1965), Sabrane pjesme 1913-1962 (1972). Osim toga, objelodanio je roman Golema soba (1922), kazališne komade Njega (1927) i Djed Mraz (1946), dnevnik Eimi (1933), knjigu predavanja održanih na Harvardu ja šest nepredavanja (1953), te knjigu reprodukcija CIOPW (1931). Od 1919. izlagao je u mnogim galerijama, me­du inima u Painters and Sculptors Gallery u New Yorku, Inter­national Art Gallery u New Yorku, American British Art Cen­ter u New Yorku, Art Center u Chicagu itd. Dobitnik je nagra­de Dial (1925), specijalne Nacionalne nagrade izdavača (1955), nagrade Bollingen (1957) i inih. Osim 73 pjesme i Sabranih p je­sama 1913-1962, posthumno je objelodanjena i knjiga Bajke (1965) i Izabrana pisma (1969). Živio je uglavnom u New Yor­ku i na obiteljskoj farmi u Silver Lakeu u New Hampshireu. Umro je 2. rujna 1962. u New Hampshireu.

E. E. CUMMINGS

NAKLADNI ZAVOD MH O P Ć A K N J I Ž N I C A

SVEZAK ŠEZ D E SET O SM I

U R E D N IK

B R A N IM IR DONAT

IS B N 86-401 0052-7

E. E. CUMMINGS

JESTee(t)c.

Odabrao, presložio i pogovor napisao

MARIO SUSKO

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE Zagreb

1988.

Svako ljudsko biće je u sebi i po sebi neizmjerivo; ali bit njegove ili njezine neizmjerivosti je upravo nje­zina jedinstvenost—ni sva poezija (prošla sadašnja i buduća) ne bi mogla nazna­čiti raznolikosti jastva; i dakle samotranscendentno- sti. [Ove pjesme samo] na­govješćuju tu posebnu svje­snost bez koje nijedan ljud­ski duh nikada ne sanja da će se dići iz takvih netajan- stvenosti kao što su mišlje­nje i vjerovanje i znanje.

e. e. cummings

c. c. cum m ings, Autoportret (ulje na platnu, 1945) M em orial Ari G allery U niversity of R ochester. Snimio David Henry.

1.

mršave svijeće gladuju u tišinismeđi bogsmiješi između zelenodrhtava

dima iz skršenih očiju zvukgušećih prsa i bludnih puzavih

ruku struže grimiznim-rak

obožavateljispružen u trzavoj sjeni leži

jeca

jući pohotno

7

2 .

uzmi O ženo ovo moje tijelo, jer ležalo

jes praznim rukama na vrtoglavim brdima da sanja o tebi,

prihvati ove odlučne nenasićene očišto vidješe

nijemi karneval noćibojenjemrakameteorima

strujeći iz veselih besmrtnih ruku rasprsnuće dopuhnutih zvijezda

(u budućnosti sjetit ćeš se od ove noći začudnih zanosa polagano, u prezasićenom

srcu brze cvjetnostrašne uspomene dići

se, polagano vratiti na

crvene odabrane usne

beskrljušnih vizija)

9

3 .

mjesecsamu modroj noći

zaljubljen u vode drhtav,lelujavo nebo čezne gdje

u napetoj noći bez zvijezda pomazan žarom žuti ljubavnik

stoji u nijemom mrakuvitakižudan

(ponovoljubavi polagano pobirems tvojih tromih usta

treperavicvijet)

10

4 .

kao što jc voda mora divna iz rukubožjih odaslana da na svijetu spava

i zemlja vene mjesec mrvi jedna po jedna zvijezda u prah pretvara

samo voda mora ne mijenja sc iz ruku kola rukama se vraća

i sa snom je . . .

ljubav,lomljenje

tvojedušeo

usne moje

11

5.

ako vjerujem u smrt budi sigurna u ovo to je

zato što si me voljela, mjesecu i sunčevu zalazu zvijezdama i cvijeću zlatnom rastenju i srebrnom opadanju

plimeoseke nisam vjerovao,

jedne noćikad međ prstima je mojim

klonulo sjajno tijelo tvoje kad mi srcepjevalo je između savršenih dojki tvojih

tama i ljepota zvijezda bila na ustima latice igrale pred očima i dolje

u raspjevanim dubinama moje duše dozivalo zeleno—

dolazeće blijedo— odlazeće neopozivo morespoznao sam te smrti.

12

i kadsam pridonio svaku mirisnu noć, kad svi moji dani budu ispred nekog

licasamobijelimiomiris,

iz pepelatadati ćeš se dići i prići joj i skinuti

zloću s lica njezina i sklopit jojusta cvijet novi s

tvojim nezamislivim krilima, gdje prebiva dah svih ustrajnih zvijezda

6 .

slava spala sneba je posljednji besmrtni list je

mrtav i zlatna godina forma lan grč u

prašiniovo je prolaženje svih sjajnih stvaritako i miučtivo

u zemlju prihvat niču, O daj da siđemo

uzmiljeskavi vjetreove krhke krasote odnas zgužvaj ih sakri

u dah svoj odnesi u ništa jer mibismo spavali

ovo je prolaženje svih sjajnih stvari nema zadržavanja nema naknadnih razmišljanja budi uz nas O

14

dušo, jer pravaradosna stopala strahoslobodnai slavomopasanalica

vode nas utrijezanstrm

mrak

15

7 .

volimmisliti da nacvijetu koji si mi dala kad smo se voljeli

dalekopre—minula usta ubavo poljubljena traju.

ako se netko

čudi gladi mojih usana za mrtvom stvari, poučit ću ga šutke doličnim

koracima da lice tvoje traži iusrdno molim, u ime nekih ludih savršenih sati

mrtvih također, da ako dođe primi ga kao ljubavnika nesebično dobro dušna

jer ja ga predajem milosti tvojoj, i jer u vlastitoj zemlji

smrt se on zove.

16

8 .

O DičnaGospo mojeg neurednog divljenja ako sam spjevao krhku neku

pjesmu pod prozorom duše tvoje ta nije kao neke pjesme (pjevači drugi oni vjerni bijahu

mnogim stvarima i koje umiruja katkada odan bijah Ničemu i koje živi

oni volješe zgodanmjesec nikad ništa loše ne rekoše0 ljepušnim zvijezdama i spokojnom složenom

1 očevidnom vjerni bijahui što ja prezirem, iskreno

priznajući da odan bijah samo buci crva. u podesan dan pod neodgovornim suncem)

Dična Gospo brzo uzmikrhku moju neku pjesmu da zajedno gledati možemo

17

kako onkraj zlogukog točnog smiješka mirnog zakutnog opipljivog karnevala života gdje uz normalni

tnapjev mogućih violina plešu uglate kreposti i pravokutni grijesi savršenogestikuliraju ispravne

usrdne usne nepokvarljivcg Ničeg pod dostatnim suncem, u nedovoljnom danu u buci crva

18

9 .

Euffalo Bill iz umro

koji nekad ja haše uljastosrebmog

pastuhai skidaše jednogdvatričetiripet golubovabaštako

Isus

e bio je zgodan muškaraci ono što želim znati jest

kako vam se sviđa vaš plavooki momak Gospodine Smrt

19

10.

moja gospa malene glave

oblika kruške ide kroz ljepljiv sumrak, iznenada

je tri životinje. Mini jaturni struk neprestano

afričkom kretnjom

oglašuje dokonu vatrenu polovinu Djevojke koja (poput

neke uvijajuće zmije prema sebi uvijek i polagano koja zacijelo uvis teče) iskazuje

pozu:da cvrkuće razuzdano

dok se goleme i čvrste noge kreću svečano ko oprezni i bijesni i divni slonovi

(sjedinjena šuštanjem obilnim glatka bedra zamišljenopodsjećaju me na Ženu i

kako izmeđunjenih bokova leži Indija

20

11.

recimoŽivot je starac koji na glavi nosi cvijeće.

mlad momak smrt sjedi u kavani smijćši se,drži novčanicu između palca i kažiprsta

(velim »hoće li kupiti cvijeće« tebi i »Smrt je mlad momak život nosi hlače od velura život tetura,život ima bradu« velim

tebi koja šutiš.—»Vidiš li Život? on je tamo i tu, ili ono, ili ovoili ništa ili starac koji 3 trećine vremena spava.cvijeće mu na glavi, uvijek dovikuje nikomu nešto o les roses les bluets

da,hoće li kupiti?

Les belles bottes — o čuj ,pas cheres«)

i moja draga polagano odgovorila mislim da hoće. Ali čini mi se da vidim nekog drugog

tamo je djeva po imenu Kasnijesjedi pokraj mladog momka smrti,vitka je;voli cvijeće.

21

12.

Proljeće je poput možda ruke(što oprezno dolaziNiotkuda)uređujućiizlog,u koji ljudi gledaju(dokljudi zureuređujući i mijenjajući stavljajući brižljivo nepoznatu stvar tamo poznatu amo) i

brižljivo sve mijenjajući

proljeće je poput moždaRuka u izlogu(brižljivo amotamo pomičući Nove iStare stvari,dokljudi zure opreznopomičući moždadjelić cvijeta ovamo stavljajućiinču zraka tamo)i

ništa ne lomeći

22

13.

Gospo Tišine i7. dražesne krletke tijela tvojega uzletjela je

kroz osjetnunoćtahitra ptica

(nježno nad začudnim licem mraka tvoj glas

raspršujući mirisomobdarenakrilanenadano prati sa stopama sunčev brid

žalačnu ljepotu svitanja)

23

14.

brežuljciko pjesnici navlače grimiznu misao protiv ovog

veličanstvenog vapajadana

mučenog u zlatu,što sada

zgužvanmalaksava.ispuštajući dušu crvenu u mrak

takomrkooki gospodar prolazimirisna vrata

srca mojegaružinuzimacvijet,

koji savršenjeS ubilačkim rukama

24

15.

kao obično nisam ga našao u kavanama, raspušteni- ja atmosfera ulice polažući otupljujuću nesavršenost na takve pohode kakve sumrak spontano neizbjež­nim umorom obodnih prodavačica nelično dopušta dala je blag prvi mig glede njegovih nebrojenih bo­ravišta ljubičasta logika ukinuća demonstri­rajući s vulvertijanskog vrha sposobno tisućljeće lica zahvaćajući se s mojim neobično trenutačnim razumijevanjem izložila njegove hibernacijske obrise,

prijazna golemost besprijekorno šireći učtivost petog sata poslije podne posta znak prisutnosti nje­gove

usput bilo je proljeće u zablaćenoj kanarinčevoj krletci najprostranijeg postojanja.

(kad bi improvizirao o promjeni muskuloznosti na najgrimiznijoj podršci mojega pokrivača škljocaju presudne slave zadane negativnoj šutnji tom pra­starom izlaganju kojeg električna solidnost pamti neke pomno rasipne črčkarije u nedavno otkrivenoj spilji, bančenje geometrijskog raspadanjačemu je moja redovito uzorna soba zauvijek izvrg­nuta njegova Prva riječ odnijela je na sunčano srne- tište zaborava)

sitna prašina uzdižući se tankoćutno ujedinjenju s mojom dušom prisili me da počnem kašljati

, naravno

25

16.

u okrutnoj pojavi petog sata poslije podne otkrivam da se blago rastvaram u ustima New Yorka. Iz­među njegovih gipkih financijskih zuba što delirič- no niču iz samodopadnog zubnog mesa, zalogaj lje- pušno pluta na površini krvoločne pljuvačke indus­trije. taj zalogaj sam ja.

Golemi me obrazi okružuju.

divovska usna resica s nezamjetljivim kretnjama prijeti cjevastoj tami povremeno iz koje odvajajući se u grlo se nespretno zabušuje Jedna pedantna vulgarnost:

kuhana izbirljiva normalna eksplozija; četvrtast ža­mor, dražesna nadutost--

Na mekoj sredini jezika sjedi zgrada Woolwortha nepomućena bljutava kineza oblika pastile ili krhka nasrčuća pilula, prostiraču sličan osjet kojeg brada­vice stručno piju povodljiv okomit okus ove vrpo- Ijeće kocke nesmanjene težine, podupire dok prož­dire postojanu buku prekrasno neizvjesne prodorne algebarske glazbe. Prvi put sortirajući iz ovogprostranog nehajnog nutarnjeg hoda mesa jedno- minutni galop pomne golemosti spojen sam čulnim misticizmom cijelog okomitog bića, vješto konstrui­ran tankoćutnim eksperimentom diva kojeg me ne­pobitna spiralna ludorija spaja s olakšanjima plas­tičnog hipnotizma .ja sam pomno analiziranovim divnim srtanjem uzvinutih usta . . .

vješto

26

posađen na nenadan vršak ogromnog zuba razgle­dam bez straha potpunu važnu profanu mahnitu ne­suvislu gastronomsku tajnu tajni

.život.

Duboko dolje srtajući pohotni pogledi vodoravnog velikog jasnog zanosa mašu i. bjesne Smijanja suda­raju cereci gurkaju osmijesi probijaju-.duboko u bezrubni sumrak veselje zabija neprekidne trule čav­le ludila(u

Visini mojeg ja ove raznolike nedužne okrutnosti dokinute su jednom prostituiranom okrutnošću tiši­ne, i)još uvijek je 5 sati

zurim samo uvijek u golem kanjon u, golem kanjon, neprestano samo isparava uzdižući mrak zbiljsku ključajuću ljudsku buku probavljivih milijuna kojih je obilna nemarna opscena procesija neprestano nošena kroz tanka zaljubljiva golema jedina usta večeri

I pet je sati

u dugoljastom zraku, iz kojeg visi jedinstvena vrpca svagdanjeg zalaska sunca,

snijeg polagano pripovijeda

17.

ovaj mlad upitnik čovjek

upitnik koji pati od loše probave upitni znak je neobično čarobna osoba

osobno vele

mi što se menetiče oko mi jedino zna dagledenjegove slike

on je mokar san

od Cezannea

28

18.

»bog pa ti ameriko moj ushit zemljo kolonista o i tako dalje reci vidiš li u osvit zemlju moju stoljeća su kako dođu tako odu kraju svojem što i ako treba svim se pitat jezicima čak i gluhonijem sin tvoj dičnom imenu ti klicat boga mu ti boga isusa ti što je ljepše nego lavu slični kada ovi hrabri sretni pali rici klanja jurnuli su silni zar će mutav glas slobode biti?«

Reče to. I čašom vode zali

29

19.

moja draga stara etcetera letka lucy za skorašnjeg

rata mogla bi vam i jest vam rekla upravo za što svi ratu

ju.moja sestra

isabel napravila stotine (istotine)čarapa da nespominjem košulje naušnjake sigurne

od buha etcetera rukavice etcetera, i majka se nadala da

ću umrijeti etceterakao junak dakako očev glaspostajao hrapav dok je govorio kako jelo povlastica i kad bisamo on mogao dotle ja

etcetera u dubokom blatu ležao nepomično et

cetera (san jareći, et

cetera, o Tvojem smiješkuočima koljenima i tvojoj Etcetera)

30

20 .

Međovim

crvenim komadima dana(spram kojih i sasma tiho brežuljci od plavogizelenog papira

goresvijaju ćise-besame-UzzavoJ,u:bol(uspinjućajnas-p-i-r-a1

a i,nestajući)Sotonska i blazirana

crna koza upiljeno luta

Ništa nije ostalo od svijeta nou ovo ništa ii treno perRoma si-gnori?trzaj.ućih.ita

31

21.

hode li mi nekoliko dobrih filozofskih duša iskreno reći što radim na vrhu ovog brijega u Calchidasu, na suncu? dolje na žalu tako daleko ispod mene djevojčica u bijelom

vrti,prevrće;valja na pijesku, preko ove vode,stem boje:smeđe i bijele natiskuju

točkasti milijuni prozora tisuću kuća-Liisabon. Poput štektanja pisaćeg stroja,na poslijepodnev­

nom nebu. netko tjera koze i ovce duž zavoja ceste što uvlači u ružičastu se liticu koja natrag i uvis izranja iz žutozelene vode.

tamo dolje grade kuću kraj mora,u poslije podne.

brzo crvenkast se mrav kreće mojim malim prs­tom.

ptica cvrči u stablu,negdje nigdje i djevojčica u bijelom prevrće na pijesku

Oblaci nada mnom kao mladoženje

Cisti i jasni

(ovdje apsurdno Ja; život, da se zuri i no­si odjeća, potpuno sam lud, iznenada stišćem

svih deset prstiju glasovi se dižu odozdo iz daljine-- utihnjuju.

Sunčano svjetlo,iza mene da znate ima staraca;nekoli- ko,nevjerojatnih,pospanih

32

22.

ganuće ide ispred svega tko sintaksi stvari pažnju poklanja nikad te posve ljubiti neće;

posve lud bitidok u svijetu je Proljeće

moja krv odobrava i poljupci bolja sudbina od mudrosticvijećem svim se kunem gospo. Ne plači -najbolja gesta mojeg mozga manja je od trepeta kapaka tvojih što veli

jedno smo za drugo stvoreni; onda smijeh, opet u moj zagrljaj jer život nije odlomak

1 smrt čini mi se nije zagrada

33

23 .

neki traže da ih bližnji hvale ali ja od drukčijeg koya skladam obline i žute, kutove ii šutnje za cilj pravilniji)

kipar samidioma tijela tvojeg: glazbenik tvojih zglobova; pjesnik koji se samo boji da pogrešno ne prevede

ritam u tvojoj kosi,(vršak prsta svakog način na koji se krećeš)

slika

r glasa tvojeg-- mimo tih elemenata

zamjetljivo ništa nije . . . zato,gospo jesam ja zadovoljan ako i jedna isklesana stvar moja izazove možda tvoju kretnju ili i jedna slika(iz vlastita

razloga)na usnama tiprouzroči tanano majušni smiješak(stidljivoako pjesma mi otkrijejasan zavičaj očijutvoj ih,obdaren sumrakom zelenim)

34

24 .

nasred sobe stoji samoubojica njuši Papirnu ružu smiješi svojem ja

»negdje Proljeće jest i katkada zbiljni su ljudi:zamišljaju negdje zbiljsko cvijeće,ali ja ne mogu jer ako bih

mogao,ono nekako ne bi zbiljsko Bilo«(tako on smiješi smiješak)»ali ja neću

svagdje zbiljski biti tebi u času« taj je plavokos s malenim rukama

»& sve je lakše no što sam mislio da će biti;čak pamteći kako je tko pogledao koga prvo,kojekako plešući«

(mjesec isplivava iz oblaka ura označuje ponoć prst povlači otponac ptica zaliječe u zrcalo)

35

25.

ako ti i ja budeći se

otkrijemo da je(nekako u mraku)ovaj svijet bio Ubran,kao cvijet djeteline,sa zelene livade

bez

vremenosti; mirnookrećući

prema meninagađajući zrcala koja tvoje su oči

Saopćit ćeš više

negoli dvaput sve što jetakonježnodok smo spavali doksmo bili jedno drugo nestalo:ali ja

s blagim

smiješkom na usnama postupno ću ponovo ući u

posebno kraljevstvo

(san)

.dok ne što drugo

36

ljubi mar ljivopamćenje,koje kako savršeno leprša u

beskutnom sutrašnjem danu

37

26 .

s-a-v-c-a-k-k-akoj

i)o ko(mi vid)m sadsesk

SKKAAVACuplja(u-

štoTko):skO

!k:Om po

(sTaJe .VaKaCaKa)

upre(i)ure(sad)denju(je),skakavac;

38

27.

mali čovječe (žurnoodajući neku važnu brigu) stoj stani zaboravi pusti

čekaj

(malo dijete pokušalo je uspjelo nije plakalo je) lezi hrabro

spavaj

golema kiša golemi snijeg golemo sunce golemi mjesec (ulazi u

nas)

3>)

28 .

većina(ljudi

jednostavno

ne mogu) neće(većinaroditelja ljudi ne smije

ne treba)većina ne usuđuje

(nekavrst ljudi maznate ona)nije

&

čak(koji nisunikada živjeli najviše ljudi vazda)ne

umire(postajući posve ukopani nepostajuće pravi

većinom(ljudi

40

29.

ljubav je mjesto & kroz to mjesto ljubavi idu (s radošću mira) sva mjesta

da je svijet & u tom svijetu da žive(vješto sklupčani) svi svjetovi

41

30 .

pazi pazi pazi zato zato zato je(prozirno ii

znanost mora mamiti zakonezvijezdama da uhvati teleskope

)zašto.Postojanje jestrpljenje je strpljivo je(strpljivo

oči svih ovih s rukama što slušaju samo ribari su spriječeni katedralama

42

31.

!crn0naspram

(bez)bojnog neba ?stabla s ko

jih kap

nu

1ist

l:;ne sta je uz VrT ložen

.o

43

32 .

jecaju(jest)ći

ona odmorais

pod kogataj on mjesec opsjena iz

crnog ovog kojeg jedne ulice iskače živ asvijabujajućise svijet

la noć more i ka mo

tunekonesvakoće(plešu)ćehoće&bijaše

44

33.

(hoćeš li učiti jadnika da živi uspravnije od bora)

pitajnju

pitajkad

(pitaj i pitaj i pitaj

opet i)pitaj krhku malu osobu guslajući na kiši

(jesi li poljubio djevojku s bradavicama ko ružičastim naprscima)

pitajnjega

pitajtko

(pitaj i pitaj i pitaj

45

prije i)pilaj jednostavnu ludu stvarraspjevanu u snijegu

46

34,

šestero

je u sobnoj tami oko) pet

(svi plešupjevaju pjevajuplešu svi

troje sus licima od oblaka plešu i trojepjeva glasovima od zemlje i

šestero je u sobnoj tami oko)

pet(šestero u sobnoj) jedan

crven

je i(šestero je u) četiri su

bijela(troje pjevapleše šestero plešepjeva troje svi oko oko svih oblaka pjeva troje i i troje zaplesane zemlje

tri muškarcaižene tri

47

i svi oko svih i svi oko pet svi oko pet oko)

pet cvjetova

(šestero je u sobnoj tami) svih pet je jedan

cvijet pet cvjetova i svi jedan je vatra

48

35.

itko živio u zgodnom kako gradu (amo išo jezik tamo svakom zvonu) proljeće ii ljeto jesen zima neću pjevao je svoje plesao je hoću.

Žene muški(veliki i mali) za tog ikog marit nisu htjeli sijali su svoje nije žnjeli isto sunce mjesec zvijezde ii kiša sve to

klinci su nagađali(al samo neki onda rastom sada su zaboravili ljeto jesen zima proljeće dal bješe) nitko voljela ga više još sa više

kad sa sada stablo lišćem njena radost njegova i tuga tuga njena ptica snijegu i kretnja miru tako njoj je ikog bilo išta svako

neki su oženili se svojom svakom smijali svoj plač i plesali sa taktom (snovi budnost nada onda)rekli svoje nikada otplesali tad snove svoje

sunce kišu zvijezde i mjesec(samo snijeg može počet objašnjavat kako lako dijete zaboravlja da pamti s toliko amo tamo zvona svih tih)

umro je ja mislim itko jednog dana (sagnula se nitko poljubac mu dala) žurna čeljad ukopa ih uporedo malo prema malo bila prema bio

49

sve u svemu tmina prema tmini više sa još sniju san svoj oni nitko itko zemlja prema zemlji želja prema duhu ako prema jeste.

Žene muški(bim i bam i opet isto) jesen zima proljeće ii ljeto žnjeli svoju sjetvu išli svojim došli sunce mjesec zvijezde ii kiša bili

50

36.

otac prošao kroz ljubavne je kobi istosti od jesam imati od dati, jutro pjevao iz svake on je noći kroz dubine on visine znao proći

ovo nepokretno zaboravljivo gdje pogledom on okrenu u sjajno ovdje ono ako(stalan zrak je stidljiv tako) pogledom vrpoljilo i pokretalo

nanovo ko iz nepokopanog koji prvo tko se diže,travanjski mu budi dodir jastva usnula da sudbe vrve duhovne sanjari izdanke da puste

ako neka zašto plakala bi očevi su prsti san joj dali: zalud glas najmanji vikat znao jer on rast je brda osjećao.

Dižući doline mora golemoga otac prošao kroz žalosti veselja; lice zvano mjesec uzdižući, želju kao počinjanje pjevajući

radost pjesma mu i radost čista'tako srce zvijezde s njim se kretat moglo čisto tako sada sada tako jeste zglobovi bi sumraka veselili se

žarki ko sredinom ljeta žarkog duša sunca bit će izvan zamišljenog tako budan(iznad njega beskrajnoga tako silno)san je bio oca moga

51

krv i meso njegovo su to mu bili gladni bi mu hranu svoju jesti dali uzbrdo bi bogalj milju otpuzao samo da mu vidi lice nasmjehnuto.

Prezirući pompu morati i htjeti otac prošao kroz sudbu osjećati; srdžba mu je kao kiša prava bila samilost zelena kao žito bila

blago ruke širit čedno rujanuće neprijatelju i prijatelju neće ko što mudrim on i šašavim je ponudio neizmjerivo je

ponosno i(listopadskom vatrom dozvan)dok se zemlja spušta stazom, tako predan besmrtnome radu stupao je okrenut on mraku

tuga kao kruh mu dobra bila:nikad lažac pogledao ga nije;prijatelj kad neprijatelj bi mu bio nasmijao bi se svijet snijegom on napravio.

Otac prošao kroz njih od nas i svakom novom listu klicao na stablu svakom (dijete svako znalo da proljeće je plesalo kad pjesmu oca začulo je)

neka ubiju tad ljudi koji neće djelit.krv i meso glib i blato bit će, shema mašta,strast pak voljnost.sva sloboda droga koju kupit prodat možeš sada,

52

krađi okrutnosti skloni dobrohotni, srce strahovanju,svijest sumnji, razlikovanju pak bolest istog, slaganju vrhunac jesam ovog

premda glupi oni koje kao bistre osjećamo,gorke kao stvari slatke, crvljivo je manje, umiranje glupo sve što baštinimo,sve što ostavljamo

ništa tako kao istina najmanja — premda zašto ljudi dišu bješe mržnja jer moj otac dušu svoju živio je ljubav potpunost i više no što sve je

37.

zrak,

postajeili

(na)

novo(životu)sada

ta(nije manje ne

go neki:

strah ne većinego

nađa)jestajaćazvije

z.da

54

38.

platon mu je

rekao:nije mogao vjerovati(isus mu je

rekao; nije

htiovjerovatijlao

cezacijelo mu je rekao,i general (da

gospođo) sherman; čak ste mu (vjerovali ili

ne)virekli:ja sam mu rekaojmi smo mu rekli (nije vjerovao.ne

gospodine) trebao je niponiizirani komad željeznice

šesteavenije;posred glave:da

mu kaže

55

39.

ovu revnu neman,neočanstvo,žalit

nemoj. Progres udobna je bolest:žrtva tvoja(sigumo po strani smrt i život)

veličinom svoje sitnosti se igra — oštricu sad slavi britvce elektron pretvara u lanac gorski;leće šire

neželju kroz svinut kadgdje dok ne vrati neželja se nesebi.

A svijet pravljen nije svijet rođen — žali ove jadne,

meso,stablo,zvijezdu i kamen,ali nikad ovog hiperčarobnog i finog

stvora svemoćnog. Mi doktori još znamo

slučaj beznadan kad — slušaj:vraški dobrog svemira tu ima iza vrata;ajmo

56

40 .

jedna(Lebdeći)stiže

(tiha)jedna po(živa) iz(nestaje u

savršeno)nigdje jasne bezimene mitske uzvanice Je

nesporo više koja(i tu koja tamo koja)pada jući(milostivo)dodiruju ubilačke zemlje bilo koje

Tkajući sada jedna po čudu(u sumrakjdola ze sve dok(preko beživotnih

svih imenicajne počne cijela glagolska pustolovina da

bezgranično Raste

57

41.

sve kad bog je stvorit htio veći dah od cirkuskoga šatora je njegov bio tad se zbi početak svega

čovjek hoteć svoje biće zbrisat bio on od bit će uze otkrivši pak zašto samo smrska ga u zato

58

42 .

P—

lutajući na nekom Precimo sumraku vid

jet će š i —nčonog ako

&

tkojetaj

)

više usan nego biti više

jesam nego zamisliti

59

43.

da je zemlja divna ako hladna (moja dična) ljetu dajmo krila

vrijeme je dvoje (jedno nije) blago moje, ljubica kad klije

doba dublje ljubav nego um sav; moja mila(još smo sred aprila)

60

44 .

otvori srce: dat ću ti blago najsitnijeg svijeta komad vječnog uz

bezvršna mlađa od anđela su brda i jekolike šume kulski gradovi (kraljica

pjesnik kralj plutaju niču junaci mjesecazvijezde mreskaju iplivaju cvatovi čovjekajkroz

glazbene sjene dok progonjeni demonima pjene se leopardi sjajni(na krilonogim stopalima strahostvari)

dolaze brodovi odlaze snježno jedreći savršena tišina.Ocean apsolutni,

61

45.

umirati je u redu)ali Smrt

?omalane

bih volio

Smrt kad Smrt bila bi dobra:jer

kad(umjesto da staneš promisliš)

počneš je osjećati,umirati je čudesno zašto? za

to što umirati sa

vršeno je prirodno;savršeno blagorečeno živo(ali

Smrt je strogo znanstvena & umjetna &

opaka & zakonska)

hvala tebi nek je Gospode za umirati

(oprosti nam.o životelgrijeh Smrti

62

46 .

ili tko i tko)

Daljina jeviše mnogo nego sve pravodobnog svemira (bilo i biti će) od divnog

očitog do

Pukog ali jedno malo najviše ruže lako (dok bit će je bilo) može prevaliti ovo

ili ja i ti

63

47 .

dv

a starabi

la je

dnom(in

e vi

še)čovjek

sjede(vidi)sanja

ju

64

48 .

ako se

zelenootvaramalomalobilomnogo i mnogoje

dvaviše ako

se zelena odora0 t v a r a1 dvoje su

divlje jagode

65

49 .

devet ptica(zoreći

kroz zlatni čas)uzliječu: ći

zimskomsu­

mraku (sve zajedno brojno jedno

sujdevetdušaoživljene jednom taj-

nom(uzvinute pogotkom u padu)tih

o! žive umiranje slave

66

50.

(pernatakiša

: sanjar sko polje po nad šume &;

ko može bi

ti!š!

?nitko)

67

51 .

u

Proljeće dolazi(ni tkone pita za ime njegovo)

popravljačstvari

sa željnim prstima(sa. strpljivim očima)o

- ž iv -

ljujući obnavljajući štobi druga-čije miodbaci-

li(i čiji

potočno -jasan cvjetno- mekan cvrkutavo -žustar glas voli

djecui sunčano svjetlo i

brda)u travnju(alkad bi mu lice postaloSmiješak)dolazi

nitkokogćete znati

68

52.

plavo trokutno zašto

sna(suludoočima prozora)može

biti a

ko ni je(pluta o kroz

nikada)zmaj

ko lice djeteta svako ga

djcteta(&

zato nevidljiv(ipak si(bilo tkomi bili)prešao oprezno pre

ko(& ja)nešto

svježije nego život(ili smrt)je na

naj

prljavijt'm

pločniku cvatuća krasota

69

53.

o(li

stP

da)samIjeno

st

70

54.

stajati(sam)u nekom

jesenskom poslijepodnevu: udišući zlosretnu

tišinu;dok

golemi ovaj kako

strpljivi stvor(koji nikad po nikad lišen dana

nijejpo uvijek prima za uvijek

san.znači

okusiti ne(onkraj

smrti i

životajzamislivc tajne

71

55.

srce ovog čovjeka

vjerno je njegovoj zemlji; tako nečiji svijet ne

zanima njega(po

izgleduopipu okusu mirisu & zvuku tišine tko može

pogoditi

to­čnošto život će učiniti)ništa

ne voli

takokako(prvoP

a)snježna pahuljica vi­juga ,naputu u svu

-gdje

12

56.

no i umirati

(kao god plakati i pjevati, ljubavi

i čuditijje nešto

ti si i ja samvježbao toliko dugo da

(da)zaboravim(i duže

draga)našegrođenja zato onogzašlo no sudbina nam jc

rasti(zapamti

ovo draga)ne samogdje god sunce i zvijezde

mjesecjesu jesmo;nego tako đer

nigdje

73

57.

nekad Bijela&Zlatna

dio Praha tratinčica (otrcana sada jadna)

isto tako naša lica

lijer samo kratko

(ruža sadavećjeonda) meso sve je Ako

sve je krv I Kada

74

58.

ne(pčela)po

kretn(u)asi(ovoj)ti(jedinoj)

u(ruži)snu

75

59.

minijatura

n ovaj park je p usti(svi su negdje druga mo osim mene 6 eng

leskih vrabac a)jesen & o va ki

šaovakišaovakiša

76

60 .

tišina

•jegleda n je

ptice:okretan je; rub ,život

a a

(istraga prije snijega

77

61 .

Divno

o beznačeno(ti

ho)pa

clanje (svukuda)snije

Ga

78

62 .

tko(je?su)tko

(dva lica na mračnom prozoru)ovaj otac i dijete mu gledaju pahuljice (padaju&padaju&padaju)

oči oči

zure(u vijekjdok zemlja i nebo čude

sni su sve dok(vi di)s većom više nego najvećom (mala)sada(pleše da odjbijel om(radosti!radosti!radosti)i najbjeljom čude sa sve jesu šutnja jest sva

kazbiljskakrasnoviše-nego-stvar(&pada&)

DijetesvakootacJedne

79

63.

starost stavlja znake Od bij)&

mladost ih skida(staro stviče Ne

Ulaz)&(i) mladost smije (bez dozvole starost

opominje Zabranjen o Prestani Nesmiješ Nemoj

&)mladost nas stavlja pravo kastarosti

80

64 .

smukni u snove inače te krilatica srušit može (stabla su korijeni njihovi i vjetar vjetar je)

u srce se uzdaj svojeako se mora zapale(i živi od ljubavipremda zvijezde idu natraške)

prošlost štujal budućnosti vrata otvori (i smrt vlastitu otpleši na svadbi ovoj)

pusti svijet hulje njegove junake (jer bog voli djevojke i zemlju i dan sutrašnji)

81

65.

laži ne u jedno rađa istine da (koja bezgranično jest po sebi sama)

svjesnim lude čini (poput zimskog mene) umne nikad stvari ljubičici ravne

82

66 .

»no zašto bi«

tajnajvećimeđ

živim se čarobnjacima(kog

ti i ja katkad nazivamo

travanjjmorao često

putapitati»mnogo

ljudi bilo ta

ko(kad cvijećejne vjerojatno (vazda je divno)

ružno«

83

67.

vrijedan ja vidim tako život nije smrti ako (kada)ružama ljepota tužno biva posve pusta

ljudski hoće rod da isti ruži korov mora biti, al će ruže(znano svakom) odgovorit osmijehom

84

6 8 .

tako

je vraški lijepo kad Netko — da; ne

ma veze tko, netko

potpun(po mogućnostiblondinadakako)

ili opet

no dobro tvoj najstariji prijatelj na primjer(ili

;pa

čakrecimonečija žena)

— čini nečini nekaže kaže gleda smiješi se

ili jednostavno Jest ono što te ne čini da izgledaš

85

6 il i 6

naest ili šezdeset 000.000 neki drugi —

neg barem jednom

(po—misli)

Ti

86

69.

osmijeh bez lica(pogled bez ja) pazi dob

ro(nc diraj ništa)jer će ne stat be

šumno(u milu zemlju)& nitko (pa ni mi

sami)neće pamti ti(ni djeli

ć se kund e)gdje što kako

kadatko zašto koji(ili išta)

87

70.

iza podne jedne zime

(u tom času čarobnome jest kad biva ako)

osmom ulicom ja idem kad ti cvijet iskićeni jedan klaun pruži meni.

Nema dvojbe,nitko smotrio ga nije osim

mene;ali zašto?zato

što je točno bio čisto sve(u svemu)čeg se plaše

ljudskemase baš najviše: tajna na što izraz stvaran samo može bit primjenljiv

— to jest,vazda budan čudesno nedjeljiv;

ne sa samo srcem duhom

neg nedvojbeno i dušom — nije tužno šaljiv

(demokratski prepoznatljiv) neg u biti poetičan ili istančano svečan:

88

otmjen klaun nikako prost (nije rulja,nego ličnost)

glasa iz njeg nisi čuo

ali glup on nije bio; šutnja njegova je jastva

bila poput ptičjeg pjeva. Razuman da tartar biva porad tog su maseljudske

tražit znale mjere svjetske — hvala bogu još je luđak

netko da mi da krasuljak

89

71 .

0s Tvar0

ne

Diže se iz

m

SteRi

je n

ije Most

90

72 .

d,r;o:z;d,o;v:isutihisada

.u srebrnoj

nepu —noć— i

san(je)ja

nekotom

je seca

91

73.

mag(snuslična)lica

povećava svaki de minu

tiv pretvara oči

gledno u neobično

sve

dok na ša ja stva jesu

hoćebiti svjeto

(čarobno)

vi

92

74.

štojeputovanje

goregoregore:idenje

doljedoljedolje

sila;ženje čar obno sunce

mjesec zvijezde svi, &

(već i neg najveći čak mogao početi bitijsan ;stvari:i bića kog

O

cean(svagdjeništa

93

tek svjetlo i mrak;tek

nikad zauvijek & kada) sve do jednog budnog

ovdje začudnog najvišeg

sada.s kolikotisuća(stolina)milijuna

UzvikaKojiSuKrila

94

75.

!nadavjera!! život ljubav!

zvona izvikuju zvona (more neba plamti od njihovih glasovajsva

ćebiti i bijaše utopljena začudnim su sada raskošna

zvuka(štočinida ovajkad svijet vijuga

pretvara kuće u ljude i ulice u lica i gradove

u očijnošena zvona klize vrij u

(odozdo ponosno ponizno odozgo) sve svijetle sve stvari plivaju uspinju misli

95

(na doljelagano obarajući sasvim uvisjure kroz milosrdno

sunčanosvjetlojdaprovaleutrijesak jedinstva

san!! veselje istina!!duša

96

ja & ti & je: četvrto nepredavanje

Pisanje je, prema meni, umjetnost; i umjetnici su, prema meni, ljudska bića. Kako ljudsko biće stoji, tako ljudsko biće jest: što ne znači da neka ljudska bića nisu akrobati, dok druga—ali zašto anticipirati Njega ili Djeda Mraza? Dosta je ako se kaže da će se ovaj nepo- eiski sat sastojati samo od rečenica, ogleda i dijelova ogleda, od kojih svi izražavaju uspravno ljudsko biće. Izrazi će biti predočeni kronološki; navest ću kad su objelodanjeni i kako, ostavljajući međutim da sami iz- vučete vlastite (ako ikakve) zaključke [ . . . ]

1922—iz prve moje objelodanjene knjige Golema soba

Ima nekih stvari u koje čovjek nije kadar vjerovati iz jednostavnog razloga što ih nikad ne prestaje osje­ćati. Stvari ove vrste—stvari koje su uvijek u nama i zapravo jesu mi i koje dakle neće biti odbačene ili od­ložene tamo gdje možemo početi razmišljati o njima— nisu više stvari;one,i to mi koje one jesu,jednako je Glagol;jedan JE.

1926—iz, proslova knjizi pjesama naslovljenoj Je 5Pod pretpostavkom da je moja tehnika ili komplici­

rana ili izvorna ili jedno i drugo,nakladnici su me lju­bazno zamolili da napišem proslov ovoj knjizi.

Barem je moja teorija tehnike,ako je imam,daleko od izvorne;niti je komplicirana. Mogu je izraziti s ne­koliko riječi,navodeći Vječno Pitanje I Besmrtni Odgo­vor Burleske,naime »Bi li udario ženu s djetetom?—Ne, udario bih je s opekom«. Poput komičara burleske, ja sam nenormalno naklonjen onoj određenosti koja stva­ra kretanje.

Ako je pjesnik netko,on je netko kojemu napravlje­ne stvari znače vrlo malo—netko tko je opsjednut stva­ranjem ...

97

Neminovna zaokupljenost Glagolom daje pjesniku neprocjenjivu prednost:dok se nestvaratelji moraju za­dovoljiti samo neosporonom činjenicom da je dvaput dva četiri,on se naslađuje neodoljivom istinom(koja se može naći,u skraćenom ruhu,na naslovnoj strani ovog sveska)

1927—Zamišljen Dijalog Između Pisca I Gledatelja, tiskan na ovitku mojeg prvog kazališnog komada Pisac: I?Gledatelj: O čemu je Njega?Pisac: Zašto mene pitate? Jesam li ili nisam stvorio ko­

mad?Gledatelj: Ali zacijelo znate što stvarate—Pisac: Oprostite, gospodine Gledatelju;zacijelo stvaram

ono što znadem.Gledatelj: Što se mene tiče,dragi moj gospodine,nes-

misao nije sve u životu.Pisac: I što se vas tiče »život« je glagol s dva stanja—

aktivnim,činiti, i pasivnim,sanjati. Drugi vjeruju da je činjenje samo vrst sanjanja. Drugi su opet otkrili (u zrcalu okruženi zrcalima)nešto teže od šutnje ali lakše od padanja;treće stanje »života«, koje vjeruje sebi i koje ne može značiti zato što jest.

Gledatelj: Bravo,ali jesu li takve osobe dobre za nešto posebno?

Pisac: Dobre su za ništa drugo osim da hodaju usprav­no u iskrenom otkrivenju fatalnog povratnog.

Gledatelj: I cijeli vaš komad je o jednoj od tih osoba, gospodine Pišće?

Pisac: Možda. Ali(da vam odam tajnu)gotovo se nadam da je moj komad jedna od tih osoba.

1933—iz mojeg ruskog dnevnika EIMI Ne osjećati potpuno znači misliti...

rasti je sudbina.Ljudi se mogu usuditi živjeti,ljudi se mogu poučiti

što je smrt ili sami naučiti;nitko se ne može učiti ras- tenju. Nitko se ne može usuditi rasti. Rastenje je da

98

svaki razlog ili povod ili nerazlog postaje svaki drugi nerazlog ili razlog ili povod. Tu ne postoji nikakav znak, nikakav put,daljina,vrijeme ... Pijan i neuzročan(govo- reći o ciklonu,kazujući kako konačno s iščeznućem čak i nemogućnosti sam je otkrio zapravo samog sebe i ne- nadno postajući ciklon;ne umirući i ne opstajući;Biće) pjesnik Hart Crane bio je kadar pronaći sličnost raste- nja.

[ . . . ]

1938—iz uvoda napisanog za moje pogrešno nazvane Sabrane pjesme; pogrešno u trostrukom smislu, budući da su tri knjige pjesama (naslovljene 50 Pjesama, Jedan Puta Jedan i XAIPE) već objelodanjene nakon ovih Sab­ranih pjesama

Uzmite pitanje biti rođen. Biti rođen,što to znači vcćiniljudi? Pravu katastrofu. Socijalnu revoluciju . .. Većinaljudi zamišlja zajamčeno rodomotporno sigur- nosnoodijelo nerazorive nejastvenosti. Da se većinaljudi može dvaput roditi vjerojatno bi to zvala umiranje —

vi i ja nismo snobovi. Nikada ne možemo biti do­voljno rođeni. Mi smo ljudska bića;za koje je rođenje krajnje dobrodošla tajna,tajna rastenja:tajna koja se događa samo i kad god smo vjerni sebi samima... Život,za vječne nas,je sada ...

Ono što bi njihovo najsintetičnije da ne kažemo prozirno veličanstvo, gospođaigospodin kolektivni em­brio, nevjerojatno nazvalo duh jest hod . . . On je zdravo- kompleksan, prirodno homogen, građanin besmrtno­sti . .. On je malo više od svega,on je demokracija;on je živ:on je mi sami.

... Ništa u što se vjeruje ili sumnja . ..Uvijek lijep odgovor koji postavlja ljepše pitanje

[ . . . ]

Slijedi moj ogled — Anno Domini 1940 — napi­san na molbu gospođice Frances Steloff i objelodanjen u njezinom katalogu Gotham Book Mart naslovljenom Mi modernisti

John,viii,7.

99

Sada da porazgovaramo o nečem drugom. Ovo jc slobodna zemlja zbog obvezatnog školovanja. Ovo je slobodna zemlja zato što nitko nema za jelo. Ovo je slobodna zemlja zato što ni jedna druga zemlja nije bila niti će ikad biti slobodna. Tako, sad znaš a znanje je moć.

Kad sve zbrojiš i oduzmeš,vidiš da jednostavni ljudi vole složene stvari. Ali ono što je neobična podu­darnost jest da osrednji ljudi vole prvorazredne stvari. Objašnjenje ne može biti da jc to zato što su složene stvari jednostavne. Mora biti da je to zato što su osred­nji ljudi prvorazredni.

I tako sipajmo jedni drugima pijeskak u oči i oti­đemo k vragu.

John, viii, 7.

1944 — ogled kao proslov katalogu za moju izlož­bu u Američko-britanskom likovnom centru u New Yorku; ali kojeg predmet nije umjetnost slikanja nego sama Umjetnost. U ovom ogledu četiri riječi — »dobar«, »loš«, »rat«, »mir«, — uvijek su pod navod­nicima.

Jednostavni ljudi, ljudi koji ne postoje.više vole stva­ri koje ne postoje,jednostavne stvari.

»Dobro« i »loše« su jednostavne stvari. Ti bombar­diraš mene = »loše«. Ja bombardiram tebe = »dobro«. Jednostavni ljudi(koji,usput,vode ovaj takozvani svi- jetjznaju to(oni sve znajujdok su komplicirani lju­di — koji nešto osjećaju — goleme, goleme nezna­lice i zaista ništa ne znaju.

Ništa je, za jednostavne upućene ljude, opasnije od neznanja. Zašto?

Zato što osjećati nešto znači biti živ.»Rat« i »mir« nisu opasni,ni živi:nipošto. »Mir« je

nedjelotvornost znanosti. »Rat« je znanost nedjelotvor­nosti. A znanost je znanje, a znanje je mjerenje.

Neznalice zaista moraju biti školovane;to jest,njih se mora prisiliti da prestanu nešto osjećati, da počnu spoznavati ili mjeriti sve. Tada(samo tadajneće ugro­žavati pravo nepostojanje onog što svi jednostavni ljudi zovu civilizacija.

100

Na svu sreću za vas i za mene,necivilizirano sunce tajanstveno sja i na »dobro« i na »loše«. Ono je um­jetnik.

Umjetnost je tajna.Tajna je nešto neizmjerivo.Utoliko ukoliko svako dijete i žena i muškarac

mogu biti neizmjerivi,umjetnost je tajna svakog mu­škarca i žene i djeteta. Utoliko ukoliko je ljudsko biće umjetnost,nebo i brda i oceani i gromovi i lepti­rovi su neizmjerivi;i umjetnost je svaka tajna prirode. Sve što je izmjerivo ne može biti živo;sve što nije živo ne može biti umjetnost;sve što ne može biti umjet­nost nije istinito:i sve što je neistinito ne vrijedi boga­mi ni pišljiva boba . ..

stavka:gajim kompliciranu nadu da izložene slike nisu ni »dobre« ni »loše«,ni miroljubive ni ratnič­ke — da(naprotiv)žive.

1945 — doprinos Charles Normanovu »simpoziju« (koji je rasprodao jedan broj kratkotrajnih novina PM) u vezi s ovom samozvanom svjetskom najvećom i naj- plimenitijom književnom pojavom: koja je upravo do­šla u naš glavni grad, odjevena djelomice u vojničku uniformu i pripravna da je jedina zemlja koja se ikad gradila da se bori za slobodu govora objesi kao izda­jicu.

Ezra Pound — poezija se zbiva kao umjetnost; umjetnici se zbivaju kao ljudska bića.

Umjetnost ne živi u nekoj geografskoj apstrakciji, dodanoj dijelu ove divne zemlje neimaginacijom neži- votinja i posvećenoj propoziciji da je pokolj društvena vrlina zato što je ubojstvo pojedinačan porok. Niti umjetnik živi u nekom soi-disant svijetu,niti u nekom takozvanom svemiru.niti u ikakvom mnoštvu »svjeto­va« ili ikakvom mnoštvu »svemira«. Glede nekoliko tričavih iluzija poput »prošlosti« i »sadašnjosti« i »bu­dućnosti« otvoriti navodnike čovječanstva zatvoriti na­vodnike,ne mogu biti dovoljno velike za nekoliko bili­juna supermehaniziranih podimbecila ali one su daleko premalene za jedno ljudsko biće.

Strogo neograničena zemlja svakog umjetnika je on sam.

101

Umjetnik koji izigra tu zemlju počinio je samo- ubojstvo;čak i dobar odvjetnik ne može ubiti mrtve. Ali ljudsko biće koje je istinito prema samom sebi — tko god ono bilo — je besmrtno;i sve atomske bombe svih antiumjetnika u prostoruvremenu nikada neće ci­vilizirati besmrtnost.

Također 1945 — iz ogleda za antologiju Oscara Williamsa naslovljenu Pjesnici iz rata

kad pobrkate umjetnost s propagandom,brkate čin Boga s nečim što se može otvoriti i zatvoriti poput pipe za toplu vodu. Ako vam riječ »Bog« ništa ne zna- či(ili još manje od toga)s veseljem ću je zamijeniti jednom od vaših omiljenih riječi,»sloboda«. Brkate slobodu — jedinu slobodu — apsolutnom tira­nijom ...

diljem ovog takozvanog svijeta,stotine milijuna rop­skih i drskih nečovječnih nebića marljivo se umotava i razmotava u prosvjećenju propagande. Pa što onda? Ima još uvijek nekoliko uspravnih ljudskih bića u takozvanom svijetu. Ponosno i smjerno velim tim ljud­skim bićima:

»O moji sugrađani,mnogi pošteni ljudi vjeruju u laž. Premda ste pošteni od glave do pete,bojte se i mrzite lažljivca. Bojte se i mrzite ga kad ga se treba bojati i mrziti:sada. Bojte se i mrzite ga gdje bi ga se trebalo bojati i mrzitiru sebi samima.

»Ne mrzite i ne bojte se umjetnika u sebi,moji sugrađani. Stujte ga i volite. Istinski ga volite — ne pokušavajte ga posjedovati. Uzdajte se u nj isto tako plemenito kao što se uzdajete u sutra.

»Samo je umjetnik u vama samima istinitiji od noći.«

1951 — iz ogleda naslovljenog Bilješke i objeloda­njenog u tjedniku Wake

jednakost je ono što ne postoji među jednakima većina ljudi savršeno se boji tišine veliki ljudi pale mostove prije nego što dođu do njih svinjac je moćniji od mačakad Amerikanci prestanu biti što su počinju igrati

jedni druge

102

lažno je slično. Lažni zubiprivatno vlasništvo počelo je onog časa kad je netko

počeo vršiti svoju voljupjesnik je pingvin — njegova krila su za plivanje ljudi koji žive u čeličnim kućama trebali bi privući

munjuulazi rad,sa svrbljivim srcem i dlanom od zlata;vuče

(za nos)čovječanstvo,u sindikalnom odijelu lanac nije ništa slabiji od nedostajuće karike mržnja se hvališe san je majka hrabrostiinteligentna osoba bori se za izgubljenu stvar,shva­

ćajući da su druge samo posljedice promisli dvaput prije nego što promisliš znanje je uljudna riječ za mrtvu ali ne i pokopanu

maštu

I tu je kraj četvrtog sata — ili, točnije, mojeg četvrtog sata; budući da sam (zahvaljujući vama) ja taj koji uči tko sam [ . . . ] '

Iz knjige e. e. cummings, i six nonlectures (The Charles Eliot Norton Lectures, 1952—1953), Cambridge, Mass.: Harvard Universtiy Press, 1981, str. 63—71.

103

e. e. cummings, Zvuk br. 2 (ulje na papiru, oko 1919.) M em orial A rt G allery U n iversity of R ochester.

Snimio David Henry.

POGOVOR

DVA ZA CUMMINGSA

Always the beautiful answer who asks a more beautiful question.

e. e. cummings

1.Ako bismo željeli početi ovaj kratki uvod u cum-

mingsovu poeziju nekim iskazom, mogli bismo kazati da je cummings i danas jedan od najzagonetnijih i najnekonvencionalnijih pjesnika Amerike. Njegove Sa­brane pjesme 1913—1962, objelodanjene 1972, deset­ljeće nakon pjesnikove smrti, sadrže neke od najne- običnijih, najeksperimentalnijih, ali i najliričnijih pje­sama ikada napisanih u povijesti američkog pjesništva, smještenih u dvanaest knjiga pjesama od kojih neke imaju dobrano prozaične naslove, poput 95 pjesama, a neke opet krajnje »ekscentrične«. Spomenimo, pri­mjerice, je 5, naslov knjige iz 1926, koji, kako veli Stauffer, potječe zapravo od antiempirističke predodžbe o istini kao neizmjerivoj tajni, gdje dva više dva nije nužno četiri,1 i to unatoč gotovo »racionalističkim« kla- sificiranjima pjesama u pojedinim cummingsovim knji­gama. Ili pak naslov W [ViVa] iz 1931. ili 1x1 iz 1944. Kad tomu dodamo da je jedna knjiga pjesama naslov­ljena Ne hvala (1935) i da u obliku posvete upućuje na četrnaest nakladnika koji su je odbili tiskati, a sam popis nakladnika ima, prema Triemovoj, oblik vinske čaše,' a prema Kennedyju, urne,' te da se tu nalaze, među inima, Simon & Schuster, Random House, Viking Press, pa i Harcourt Brace, nakladnik cummingsovih Pjesama 1923—1954 i Sabranih pjesama 1913—1962, da prva knjiga pjesama, objelodanjena 1923, ima naslov

Stauffer D. B., A Short History of American Poetry, NewYork: E. P. Dutton & Co., Inc., 1974, str. 294.Triem E., E. E. Cummings, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1969, str. 13.Kennedy R. S., »Proslov«, u No Thanks, New York: Li- veright, 1978, sli. (neoznačeno).

107

Tulips and Chimneys, kojeg kritičari također različito tumače, od toga da znači »poezija i zbilja«, »lijepo i ružno«, do »djevojke i momci«, očito je da cumingsovc pjesme izražavaju drukčiju svijest pjesnika kako o samoj poeziji, tako i životu uopće.

I jedno i drugo činilo je često puta stanovitu smet­nju u shvaćanju i prihvaćanju cummingsovc poezije. Jer, po vlastitu izboru individualist i nekonformist, pjes­nik kojeg su generacijske kolege bili jedan Wallace Stevens, T. S. Eliot, William C. Williams ili Marianne Moore, cummings nije bio podložan sličnim reagira­njima. Nedvojbeno modernist, kao i ovi, i u mnogom pogledu avangardist, cummings je, k tomu, bio eksperi- mentator i boem. I dok su spomenuti pjesnici uzne­mirivali antimoderniste, nalazeći utočište među zago­varateljima sve određenije Nove kritike, cummings nije mogao očekivati da će njegova gledišta i mnoge teme pjesama naići na potpuno odobravanje, što uostalom potvrđuje i stav R. P. Blackmura. Primjerice, 1931. Blackmur je stavio cummingsa u »anti-kulturnu sku­pinu« pisaca (koja se, prema njemu, u različitim raz­dobljima označavala još i kao futurizam, dadaizam. nadrealizam i tako dalje), pripisujući mu »sentimen­talno nijekanje inteligencije« u korist tvrdnje da je »nerazumljivo jedini predmet vrijedan značajnog isku­stva« (što će, u stanovitu smislu, postati stalno uporište kritike cummingsovc poezije), a njegova »iskrivljenja« u stihovima »nekoj vrsti dječjeg govora«. Zagovarajući u biti »logično« opravdanje pjesničkog izričaja, Black­mur zaključuje da emocija, intuicija, anti-racionalno na kojima cummings gradi pjesme nemaju upravo ono nužno----- objektivnu (sveopću) pjesničku podlogu. Ta­ko, glede emocije Blackmur veli da »emocija koja je imenovana u pjesmi (od strane jednog od njezinih atributa) premašuje njezin ustvrđen izvor (taj isti atri­but)«, a neuspjeh jezičnog pothvata vidi u tomu što je cummings »otišao predaleko* posve izgubio iz vida zna­čenje ----- i to možda zato što je iskustvo koje on po­kušava prevesti u poeziju ostalo osobno i nikada nije bilo objektivno spoznato«.* Bilo bi nedvojbeno pogrešno tvrditi da u Blackmurovoj kritici nema određene toč­nosti, što je možda još jasnije danas kad pred nama stoji cjelokupni cummingsov opus. Naime, mnogi su

zapazili da je cummings bio dobrano neselektivan, da je tiskao pjesme koje vrlo često »ovise« o jednom elementu ili, doista, »subjektivnom« stavu, te je, zbog tog razloga, gotovo sigurno da će svatko naći dovoljan broj pjesama da potkrijepi ovaj ili onaj negativan kri­tički sud. Međutim, cummings je bio svjestan stupica, a zacijelo nije bio pjesnik koji je u vlastitoj pozadini imao prazan prostor. Studirao je na Harvardu, engleski i klasične nauke, govorio je tečno francuski, a dosta je prevodio s grčkoga, cijelog života pokazivao je ne­obično zanimanje za Shakespearea (aluzije na Shake- speareove stihove su česte, kao i varijante tih stihova5), sam je bio slikar (kolekcija u Harvardu, primjerice, ima preko 80 studija i 10 000 crteža) itd. Imajući na umu Blackmurovu kritiku, Kidder upozorava da čitanje cummingsa mora pripoznati da se »možemo približiti biti pjesnikova osjećanja samo ako krenemo od samog ustroja njegove misli onako kako se javlja u uređenju riječi. To uređenje je sve što nam pjesma daje na uvid; ne možemo doprijeti do osjećanja ako zanema­rimo ustroj«.*

Dakako, nije se cummings tek s knjigom Ne hvala suočio s problemom prihvaćanja ili tiskanja njegovih pjesama; Blackmurova kritika je očit primjer. Nepo­sredno pred tiskanje & (1925) i XLI pjesama (1925), cummings je pisao doma: »Prva neće biti potisnuta (zbog opscenosti) samo zato što na njoj stoji 'privatno izdanje’.« Bojazan nije bila neopravdana. Dvadesetih godina cummings je uvelike smatran za eksperimen- tatora, modernistu, ali i senzacionalistu koji, kao ta­kav, očito nije mogao očekivati pozitivna kritička rea­giranja antimodcrnista poput Ivora Wintersa ili Cob- lentza, za kojeg je cummingsova poezija bila »nedovr­šena, perverzna, pokvarena kad nije samo besmislena«.7

‘ Blackmur R. P., »Notes on E. E. Cummings’ Language«, u Form & Value in Modem Poetry, Garden City, N. Y.: Anchor Books, 1957, str. 287—88, 299, 305.

1 v. Kidder R. M., E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, New York: Columbia University Press, 1979, str. 23, 55, 77, 131, 163, 233.

1 Ibid. str. 8.

109

Zapravo, unatoč onima koji su u cummingsovoj poeziji vidjeli mnogo više od sentimentalizma ili pukog eksperi­mentiranja i senzacionalizma, među njima su William C. Williams i Paul Rosenfeld, prave pokušaje formuli­ranja cummingsove vizije i poetskog govora nalazimo tek pedesetak godina, s kritičarima kao što su John Logan, Ralph J. Mills, Robert E. Maurer i drugi. Kas­nije će se pokazati da ono što su mnogi tražili u cum-mingovoj poeziji, »uobičajena sredstva modernista-----jukstapoziciju, samoporugu, povratna značenja, kom­pleksne simbole, učene aluzije«, ne mogu biti kon­stantne vrijednosti te poezije, budući da ona uvelike razvija vlastita sredstva izričaja. Primjerice, cummings veli nadalje Friedman, »jukstaponira riječi i dijelove riječi umjesto slike, anegdote i zgode i glavna njegova ustrojna invencija je tipografska----- ili možda jezič­na ----- prije nego kompoziciona... On narušava gra­matiku i sintaksu mijenjajući red riječi i vrste riječi umjesto da koristi mnoge razine značenja u konotaci­jama riječi... Od dakle teži za simultanošću, i trenu- tačnošću, a ne ironijom i đvosmislenošću«.' Ako ovom dodamo naglašenu crtu mističnog antinomizma u cum- mingsa, koju Waggoner vidi kao emersonovsko nasljeđe, a koja se ogleda u »istoj sumnji u sve moralne propise, posebice ona ne društvene ’urote’ protiv jedinke«,’ neće biti teško razumjeti zašto je cummingsova poezija iz­bila u prvi plan šezdesetih godina kad mladi, kako veli Rexroth, »nastoje stvoriti alternativno društvo. Ne samo da će cummings postati vrlo popularan, nego će i nje­gove sentimentalne pjesme, koje su se činile tako nez- biljnim, održavati sada zajedničke ljudske odnose kul­ture mladih«.10 Ono što je, iz određenog kuta dakako, Blackmur nazvao »anti-kultura« kao da je evoluiralo u

7 v. Baum S. V. ured., E TI: e e c: E. E. Cummings and the Critics, East Lansing: Michigan State University Press, 1962, str. 176.

1 Friedman N., »Uvod«, u E. E. Cummings: A Collection of Critical Essays, ured. N. Friedman, Englewood Cliffs, N. J.: Prentice-Hall, Inc., 1972, str. 4.

' Waggoner H. H., American Poets, New York: A Delta Book, 1970, str. 518.

” Rexroth K., American Poetry in the Twentieth Century,New York: The Seabury Press, 1973, str. 87.

110

novi oblik koji će se, u ovom ili onom smislu, iskazivali kao jedan od aspekata tzv. counter-culture šezdesetih godina.

Noviji tumači cummingsove poezije mogli bi se, općenito gledano, svrstati u dvije skupine. U prvoj su oni koji u cummingsu vide-avangardnog pjesnika, no- vatora, pjesnika koji ruši mnoge konvencije, ustrajnog ckšperinieritatpra. Treba imati na umu da je cummings ušao u književnost neposredno nakon prvog svjetskog rata, u vrijeme kad eksperiment postaje sastavni dio nove svijesti o kompleksnosti svijeta koju ni konven­cionalni (pjesnički) jezik, ni konvencionalni oblik miš­ljenja nije više mogao primjereno iskazati. Za cum- mingsa se pitanje konvencionalnog, konformističkog standarnog pokazuje kao trajno njegovo zanimanje. Čini se da je cummings duboko osjećao da je američki na­čin života dobrano represivan upravo zbog svojih zah­tjeva za konformizmom, što se konačno, a u njegovoj poeziji i nadasve, prenosilo na jezik i kroz jezik u smislu standardizacije ljudskog života, njegove duhovne inertnosti. Otuda, primjerice, cummingsova »opčinje­nost« glagolom.. Glagoli za cummingsa znače, poput snježnih pahuljica u pjesmi »jedna(Lebdeći)stiže«, sve što je aktivno i živo, nasuprot fiksnom i inertnom, označenom uglavnom »imenicama«. Posebno mjesto za­uzima glagol »je« koji označuje kako potvrdu ljudskog postojanja, tako i čovjekovu osobnost.. Tako pahuljica koja dolazi je

savršeno)nigdje jasne bezimene mitske uzvanice Je."

Ili u pjesmi »umirati je u redu)ali Smrt« (CP, 604) koja je u cjelini građena na temelju konvencionalno očekiva­nog, predvidljivog i konačnog, simboliziranog imenicom, i neizmjerivog, živog i nestatičnog, simboliziranog ge- rundom (dying). Kao što Lane veli, »’umirati’ pretpo­stavlja stav o životu, veselo prihvaćanje gubitaka koji nužno prate odrastanje. Doista, na ovoj ravni zbilje, živiti i umirati nisu ništa drugo nego dva načina ime­novanja istog aktivnog procesa«.12 Ne manje poetski uobličen stav imamo i u jednoj od glasovitih cumming- sovih pjesama iz knjige je 5, »moja draga stara etce­tera« (CP, 276). Pjesma čini cummingsov ironijski ko-

11

mentar o životu vojnika na bojištu i percepciji rata doma kao dužnosti koje su svijetle točke odanost i hrabrost i poslušnost. U cijelom tom ironijskom kon­tekstu ključni izraz je, dakako, »i tako dalje«----- pot­puno relativiziran i marginaliziran smisao----- koji pro­lazi kroz različite gramatičke »faze« da bi se na kraju, u završnom odvajanju iluzije i zbilje, u ironijskom smislu, utemeljio kao imenica.” cummingsovo nepovje­renje prema imenicama jasno se vidi u pjesmi o vjetru, u kojoj cummings, pored aluzije na »Kralja Leara«, »fizički« relativizira zbilju imenica u stihu »blow friend to fiend« (CP, 560), uklanjajući poput vjetra jedno slovoiz riječi »prijatelj« (friend----- »r«) i dobijajući takoriječ »neprijatelj« (fiend).

Da ove stvari nisu bile tek puka pjesnikova težnja ka novotarijama ili razlikovanju od drugih dovoljno je pogledati neke od cummingsovih komentara o poeziji

" cummings e. e.. Complete Poems 1913—1962, New York: Harcourt Brace Jovanovich, Inc., 1972, str. 557; nadalje označeno CP s odgovarajućom oznakom stranice.

U Golemoj sobi, cummings veli: »Ima nekih stvari u koje čovjek nije kadar vjerovati iz jednostavnog razlogašto ih nikad ne prestaje osjećati. Stvari ove vrste----stvari koje su uvijek u nama i zapravo jesu mi i koje dakle neće biti odbačene ili odložene tamo gdje možemo početi razmišljati o njima — nisu više stvari; one, i to mi koje one jesu,jednako je Glagol;jedan JE« (The Enormous Room, New York: Liveright, 1978, str. 168). Još 1920. cummings priznaje svoju »neminovnu zaokup- Ijnost Glagolom« i govoreći o dječjoj umjetnosti u Dlalu napominje da su »kuće, stabla, dim, ljudi itd. prikazani kao glagoli, ne kao imenice... Dakle, da bismo cijenili dječju umjetnost, moramo razgoliti jednu po jednu tromu imenicu, kojih gomilanje konstituira mehanizam Normal- nosti, i konačno osloboditi zbiljsko svježe organsko vrpo­ljenje —taj JE« (v. Kidder, E. E. Cummings: An Intro­duction to the Poetry, str. 60).

” Lane G., I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, La­wrence: The University Press of Kansas, 1976, str. 69.

” Kidder upućuje na još jednu stvar u vezi s »i tako dalje«, budući da prva pjesma ciklusa počinje sarkastičnom primjedbom glede lokalnih aluzija u stihovima »the sea­son *tis, my lovely lambs, / of Summer Volstead Christ and Co.« (CP, 266). Summer je bio tajnik Njujorškog društva za borbu protiv poroka (v. E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 71—73).

112

i jeziku i onom što jezik znači u čovjekovu životu; u jednom pismu on veli (što, u stanovitu smislu, kazuje i o njegovu ustrajnom pisanju vlastita imena i prezi­mena malim slovima): »... Glede 'malog' 'Ja': ne čini li vam se značajnim da od sve božje djece na ovoj zemlji samo Englezi i Amerikanci glorificiraju svoj ego tako što zamjenicu pišu velikim slovom, koje je ekvi­valent u francuskome 'je', u njemačkome 'ich', u tali­janskome ’io’?«u cummings je cijelog života bio protivsvih oblika konformizma----- društvenog, političkog,spolnog, pjesničkog itd. U pjesmama se to često puta očituje kroz suprotstavljeni odnos »zašto« i »zato«. »Za­to« podrazumijeva pravila, zakone, primjerice, pjesme »stvori čovjeka,treba li imati« (CP, 420) iil »sve kad bog je stvorit htio«: »čovjek hoteć svoje biće / zbrisat bio on od bit će / uze otkrivši pak zašto / samo smrska ga u zato« (CP, 566), a pravila ukidaju onu temeljnu ljudsku upitanost pred životom, pretvarajući je, nadas­ve, u kvantitativno »much« (riječ za materijalnu udob­nost) i quick« (riječ za brzinu i poslovnost). U kriptičnoj satiričnoj pjesmi »pazi pazi pazi« (CP, 478), cummings veli:

pazi pazi pazi zato zato zato je(prozirno ii

znanost mora mamiti zakonezvijezdama da uhvati teleskope

(zašto. 14

14 cit. u Laneu, str. 121. Usput možemo spomenuti da satira ima određeno mjesto u cummingsovim razmišljanjima, premda većina kritičara smatra da su cummingsove sa­tirične pjesme najslabije u cijelom njegovom opusu. Ipak, poznata cummingsova igra riječi polučuje katkad vrhun­ske učinke upravo u tim pjesmama; primjerice, kad se kao jedan od »zaštitnih znakova« Amerike javlja »Spear­mint / Djevojka S Wrigley Očima« (CP, 230).

113

Analizirajući pjesmu lako što stavlja znake interpunk­cije, Kidder dobija rečenicu: »Pazi na pazi; pazi na zato, zato što je zato. .. zašto.« Cilj cummingsove kri­tike znanosti je upravo u tomu da je za nju »zašto«= = »zato«, što on postiže još jednim obrtanjem »očeki­vanog« u stihovima »znanost mora / mamiti zakone / zvijezdama da uhvati teleskope«. Prema Kidderu, Cum­mings pokazuje da znanost djeluje »u obrnutom smislu; zamislivši neobične zakone da obrazloži nebeski svod, okružuje svoje fantazije privlačnim dokazom (zvijez­dama) da bi uvjerila svijet da gradi još više teleskopa«.15 Za cummingsa, znanost nadasve simbolizira kolektivno iskustvo koje nije ništa drugo nego oblik isključivosti, konformizma i obezličenja; znanost je »zemlja superki- manja« (CP, 544), što znači da ona eliminira individual­nost koja je za cummingsa presudna stvar u shvaćanju čovjeka kao jedinke. U proslovu Sabranim pjesmama iz 1938, cummings piše:

Život,za većinuljudi,jednostavno nije. Uzmite dru­štveni standardživljenja. Sto većinaljudi misli pod »življenjem«? Ne misli življenje. Misli najnoviju i najbližu pluralnu aproksimaciju ppjedinačnoj pret- porođajnoj pasivnosti koju je znanost,u svojoj ko­načnoj premda neograničenoj mudrosti,uspjela pro­dati njihovim ženama (CP, 461).

Znanost u tehnološkom društvu, kako bismo mi danas rekli, omogućuje čovjeku da se igra boga, a to za cumm- ingsa znači apstrahiranje čovjeka iz njegove pojedinač- rie zbilje, odnosno kolektiviziranje njegovih vrijednosti (v. CP, 554). Navodeći stihove »(Dok ti i ja imamo usne i glas / za ljubljenje i pjevanje / kog briga ako neki jednooki kučkin sin / izumi napravu za mjerenje Pro­ljeća?« (CP, 264), Logan napominje da je cummings osjećao da su »strojevi uništili čovjekov osjećaj za njega samoga, da su nekom zamornom retorikom prisvojili sebi kao objekti energiju kojom je čovjek trebao općiti s drugim ljudskim bićima. Nadalje, da bi razvio stro­jeve čovjek je uzdigao vrijednosti tehnologije i znanosti iznad vrijednosti osjećanja«.16

E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 130. Logan J., »The Organ-Grinder and the Cockatoo: An In­troduction to E. E. Cummings«, u Modem American

114

Upravo je ovo postalo odrednica drugoj skupini istraživača i kritičara cummingsove poezije, koja go­tovo svjesno potiskuje eksperiment (cummingsovu no- vatorsku sklonost) u drugi plan. (Možda je razlog tomu i činjenica da su kritičari bili skloni označiti cumming- sovo eksperimentiranje kao »simpatično«, što je zapravo bilo jednako osudi). Tako Sutton veli da je cummings odbacio »formalnu tipografiju i sintaksu (logiku jezika) da bi veličao život osjećanja«.

Cummings se rano vezao za srce i život instinkta i za vjerovanje da se stvaralačka mašta pjesnika ra­dikalno razlikuje od mehanističkog uma znanstve­nika. Dijelio je s Emersonom, Thoreauom i Whit- manom pouzdanje u božansku samodovoljnost je­dinke; za razliku od gotovo svih njegovih suvreme­nika, odbijao je prihvatiti svaku ideju umanjenja ja kao uvjeta života u modernom svijetu. Poput ro­mantičara, vjerovao je da je zbilja podsvjesno ide­alna ili »duhovna« prije nego racionalno ili objek­tivno zbiljska i da se ova dublja zbilja manifestira spontano kroz organske simbole i simboličke for­me.11

Nema dvojbe da cummingsovo ustrajno naglašavanje neposrednosti (intuitivnosti), osjećanja, ljubavi i indi­vidualnosti opravdava takvo gledište. I ne samo u pjes­mama. Tako on u jednom od »nc-predavanja«, govoreći o pjesniku, jasno veli da

ako je poezija vaš cilj, morate zaboraviti sve o kazni i nagradi i sve o tobožnjim obvezama i dužnostima i odgovornostima etcetera ad infinitum i pamtiti sa­mo jedu stvar: da ste vi ta j----- nitko drugi------kojiodređuje vlastitu sudbinu i odlučuje o vlastitu usu­du."

Pjesnik se, kao jedinka, nikad ne smije odreći bitnog uvjeta stvaranja, a to je individualno, intuitivno osje-

Poetry, ured. J. Mazzaro, New York: David McKay Com­pany, Inc., 1970, str. 252. Logan navodi još jedan kurio­zitet: »Cummings nije posjedovao ni televizor, ni radio i nije htio upotrebljavali telefon, premda se upravo dom Cummingsovih mogao pohvaliti uvođenjem prvog telefona u tom gradu! To je ta vrst paradoksa na koju nepre­stano nailazimo kad promatramo ovog pjesnika i njegovo djelo« (str. 253).

115

ćanje života (i jezika). Analitička svijest je ono što zatomljuje, budući da se uvijek oslanja ne na instink­tivno ja, nego na ja kao dio nekog sistema (a to je, prema cummingsu, temeljna oznaka »znanosti«), cum- mings je, veli Lane, znao Emersonovu »glasovitu izreku0 baucima----- kasnije ju je esejist iz Concorda pre­formulirao u 'Glupava dosljednost!’----- i za nj je tako­đer 'beskrajnost osobnog čovjeka’ obuhvaćala svesiste- me«.1’ Zbiljski život je »cijelo istinito beskrajno nepo­sredno nas« (CP, 538), za koje četiri paralelna elementa čine jedinstvo ljudskog bića kao takvog: »nada« = »san«, »vjera« = »veselje«, »život« = »istina« i »ljubav« = »duša« (CP, 841). U ranoj pjesmi »0 mila spontana zemljo« (CP, 46), cumings označuje filozofiju, znanost i teologiju kao »gadne starce koji odvratno nastoje ponovno osvojiti izgubljenu mladost... Njihova specifična zla sadržana su u njihovu naporu da život svedu na apstrakcije, i dodatni napor da život pokore ciljevima čovjeka«." Zem­lja, koja je dio prirodnih procesa, uključuje rađanje i smrt, može samo odgovoriti proljećem, koje je »kon­kretno opće«, a ne apstrahirana vrijednost (kao i smrt koje »naravnost« kategoriziraju, na ovaj ili onaj način,1 filozofija i znanost i religija). Prihvaćanje spontanih (prirodnih) procesa znači afirmaciju života, cumming- sovo »da« za razliku od »ako«, paralelno »je«, odnosno»zato« (v. CP, 578 i CP, 452----- u potonjoj imamomožda jedan od najkarakterističnijih cummingsovih sti­hova: »Is will still occur«). Za cummingsa je to značiloživjeti istinu, a i mnogo više od toga----- biti istinskipjesnik. Istina je ono konkretno, individualno »opaže- no«, oćućujuće, nasuprot kojem stoji racionalistička, konvencionalna ćudorednost.21 U pjesmi »budi ljubavi što kiša je boji;stvaraj« (CP, 372), ove teme stječu se izravno u izjednači van ju života kao istine kao ljubavi * 17

17 Sutton W., American Free Verse: The Modem Revolution in Poetry, New York: A New Directions Book, 1973, str. 89, 88.

17 cummings e. e., 1 six nonlectures, Cambridge, Mass.: Har­vard University Press, 1981, str. 24.

14 I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, str. 4.” Marks B. A., E. E. Cummings, New York: Twayne Publi­

shers, Inc., 1964, str. 70.

116

kao duše kao, konačno, poezije. Poezija je govor srca (neposrednog) i premda »želja i svijet« mogu propasti »jedna pjesma ipak će plivati«.

Ove teme provlače se kroz mnoge cummingsove pjes­me, čak i one koje su snažno obojene »eksperimen­tom«." Uzmimo, primjerice, glasovitu »itko živio u zgod­nom kako gradu« (CP, 515). Već prvi stih otkriva po- maknuće glede riječi »kako«, koje bi normalno mjesto bilo u slijedu »how pretty a town« (»tako lijepom gradu«; usput, »pretty« je riječ koju cummings i dru­gamo upotrebljava da označi nešto nevrijedno i kon­vencionalno), ali upravo taj položaj sugerira temeljnu tematsku razinu pjesme----- ljudi se u tom gradu zani­maju za »kako«, umjesto da život prihvaćaju naravno i spontano. Pjesma počiva na nizu suprotnosti, gdje na jednoj strani imamo dvije jedinke, »itko« i »nitko«, a na drugoj »žene i muškarce« grada koji su »netko« i »svatko«; tj. »itko« i »nitko« su jedinke koje su zbiljske po sebi, izvan statusnog određenja kao »netko« u gradu ili »svatko« (u smislu konformističkog prihvaćanja stvari na predvidljiv način kretanja »jezika« zvona). Ti »netko« i »svatko« su, veli Marks, »prazni konformisti zato što su, zaokupljeni konvencionalnim mjerilima po­našanja i ljudske vrijednosti, izgubili dušu«.25 Za razliku od junaka pjesme, koji je doista živio (lived je, dakako, ključna riječ u pjesmi) i koji je, poput pjesnika, uspio dati apstrakcijama, kako cummings veli u jednom pis­mu, snagu konkretnog:24 »neću / pjevao je svoje plesao je hoću«, ljudi tog grada »sijali su svoje nije žnjeli isto« i »smijali svoj plač i plesali sa taktom . .. / rekli svoje / nikada otplesali tad snove svoje«. Ne samo što »netko« i »svatko« žive u zatvorenom krugu konvencionalnih

11 v. Waggonerovu raspravu u American Poets, str. 518-19 (posebice važnu glede tradicije kojoj, prema njemu, cum­mings pripada).

12 Lane, primjerice, zagovara gledište da cummingsov ekspe­riment proistječe iz njegova strastvenog individualizma; on čini gotovo opsjedajuću ideju da učini svaki mogući sustav nesustavnim. Tako ljubav, osjećanje, zbog njihove individualnosti, čine jedine kategorije u cummingsovu mišljenju.

" E. E. Cummings, str. 40.

117

moralnih vrijednosti (to što posiješ to ćeš i žnjeti), nego je on sačinjen od mjerila kojih je bit negacija života (njihove molitve su normirane). I dok su »netko« i »svatko« neodredivi u smislu vlastite individualnosti, oni su kopije jedni drugih (»bim i bam i opet isto«), »itko« i »nitko« čak i u smrti (kad nailazimo i na pro­mišljenu promjenu vremena pripovijedanja) čine savr­šeno jedinstvo dvije jedinke (»ako prema jeste«). Za razliku od ljudi u gradu koji su otplesali svoj san, tj. prespavali ga, »itko« i »nitko« sniju svoj san (»slept their dream« vs. »dream their sleep«); nadalje, dok su prvi »did their dance«, potonji je »danced his did«. U pozadini odnosa »itko«/»nilko« i »netko«/»svatko« bitnu ulogu imaju djeca, koja, dok su još djeca, prepoznaju ljubav kao takvu, neposrednost života, njegovu pojedi- načnost, ali koja kasnije, kad odrastu, prestaju živjeti intuitivno, prestaju osjećati, zaboravljaju da pamte, bu­dući da postaju dio mjerila, konvencija, apstraktnosti i neindividualnosti.

Imajući na umu tematska određenja cummingsovih pjesama, postaje nam jasno zašto je druga skupina sklona smjestiti cummingsa u onaj tok moderne ame­ričke poezije koji nadasve proistječe iz tradicije roman­tičara, Emersona i Thoreaua. Friedman, primjerice, veli da cummings stoji bok uz bok Coleridgeu i romantičar­skoj tradiciji, jer je za nj »prirodni poredak iznad po­retka koji je stvorio čovjek... I on, poput Coleridgea, vjeruje da ova intuitivna ili imaginalivna sposobnost u čovjeku može izravno opažati ovu natura naturans, i po tomu je on transcendcntalist«.v

Ovo naglašivanje romantičkog, transcendentalistič- kog činilo je možda jedinu valjanu prolustruju blek- murovskom lipu kritike; danas je ono održivo i poradi činjenice da je cummingsova eksperimentalna poezija nedvojbeno izgubila onu izvornu šok vrijednost, da upotrijebimo Staufferov izraz, koju je imala dvadesetih i tridesetih godina kada su cummingsove pjesme za­cijelo činile prvu liniju avangarde, zajedno s Jamesom Joyceom, Gertrudeom Stein i francuskim nadrealistima

v. Friedman N., E. E. Cummings: The Art of His Poetry,Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1960, str. 65.

118

(i nc samo pjesme, nego i crteži i kazališni komadi; primjerice, komad »Njega« stoji u najboljoj tradiciji kazališta apsurda). U svakom slučaju bilo bi nedvojbeno pogrešno ako bismo ova dva pristupa smatrali za isklju­čiva glede tumačenja cummingsove poezije. Postavlja­jući pitanja jesu li cummingsove pjesme pjesme radi­kalnog moderniste koji uživa u tipografskim zagonet­kama, interpunkcijskim ispuštanjima, igri riječi itd. ili pak pjesme vječnog romantičara, zaljubljenika u pri­rodu, organsku cjelovitost, Lane odgovara cummingso-vim protupitanjem na slično dihotomno pitanje----- azašto ne oboje?" Općenito gledano, mogli bismo kazati da se modernost e. e. cummingsa sastoji u njegovu naporu da revitalizira ne samo jezik poezije, nego i sam način poetskog mišljenja, sam predmet poezije. Marks napominje, ne bez razloga, da je i u sonetima cummings nastojao vidjeti koliko može biti netradicionalan unutar tradicionalne forme.-’7 Jedno je sigurno, cummings je pjesnik koji je prihvatio izazov da poezija čini poseban oblik mišljenja, u koji čitatelj može proniknuti samo ako se odrekne uobičajene logike i poretka stvari, na­dasve kao biće koje opći, za koje je jezik stvaranje i stvaranje jezik. Bio je svjcsan da je takva poezija živo- tvorni dio samoga čovjeka, ako čini izričaj vlastita nje­gova smisla postojanja. I zbog tog razloga, cummings je znao da će čitatelji morati »učiti« čitati njegovu poeziju, jer samo ako u njoj budu otkrili njegovo po­jedinačno samosvojno ja bit će kadri razumjeti vlasito pojedinačno ja: »Pjesme koje slijede su za tebe i zamene i nisu za većinuljudi----- nema koristi graditise da su većinaljudi i mi slični« (CP, 461).

2 .

Prevođenje cummingsove poezije zacijelo može či­niti neskromnu pustolovinu, a prevodilac se u stanovitu smislu osjećati kao umišljeni kopist koji pokušava sje-

15 »The Meaning of Cummings«, u E. E. Cummings; A Col­lection of Critical Essays, str. 47.I Am: A Study of E. E. Cummings’ Poems, str. 4. v. E. E. Cummings, str. 135.

119

diniti elemente jednog Breughela i Klea. On taj svoj napor može označiti jedino kao transponiranje pjesama u drugi jezični ključ, nadasve kao pokušaj poostvariva- nja izvorne jezične zbilje. Nedvojbeno, cummingsove pjesme jesu prevodive, na prvi pogled pogotovu one koje su u okviru »normalnih« jezičnih odnosa i znače­nja, pjesme koje, štoviše, upotrebljavaju tradicionalnu formu balade, rondela ili vilanela. Problem nastaje kad cummings stvara višeznačne vizualno-jezične odnose, kad tradicionalnu formu čini netradicionalnom itd. Jer, kako, primjerice, prevesti riječ koja djeluje kao pri­djev i kao prilog, ili riječ koja je pridjevski dio glagola i, istodobno, dio razložene imenice. Katkad cummings ne samo da dislocira sintaksičke ili gramatičke odnose, nego i samo »biće« riječi da bi došao do krajnje nje­zine značenjske nedjeljivosti. Zbog tog razloga, možda je neuputno prevoditi (presložiti je, dakako, primjere­niji izraz) one pjesme koje se bave krajnjim moguć­nostima poetskog jezika, budući da se u samom procesu transponiranja gubi bit izvornosti eksperimenta. Nemo­guće je, primjerice, transponirati popularni izraz za Božić, X-mas (Christmas), i dobiti značenje »eks-gospo- dara« u stihovima

a thrown a-wayX-mas)ter (CP, 632)

koji, poput odbačenog božičnog drvceta, postaje sve­žanj slave. Pjesma je građena na odnosu tajanstvenog u samom Kristu, dio riječi mys-ter-i-ous također ide uz X-mas)ter, i ironijskom svođenju Kristove slave (wisp A of glo- / ry) na neodređenu zamjenicu it koja se odnosi na božično drvce. Možemo sa sigurnošću ka­zati da je, glede aktualiziranja poetskog izričaja u dru­gom jezičnom ključu, ova pjesma neprevodiva.

Prevodilac cummingsove poezije mora dakle poći od jedine dostupne mogućnosti----- mogućnosti tran­sponiranja jezično-poetskog učinka njegove poezije u poetski model drugog jezika. U stanovitu smislu, trans­poniranje cummingsove poezije čini ispitivanje----- bo­lje rečeno, subjektivno promišljanje----- fleksibilnosti

120

samog prevodioca i poetskih mogućnosti jezika u koji se ona transponira. cummings nedvojbeno čini isti ta­kav pokus s vlastitim jezikom. Najdostupnija metoda mogla bi biti da se istraži njegov ustroj, da se prodre u jezičnu slojevitost kao što slikar prodire u zbiljnost boje pomoću razlučivanja i slaganja pigmenata, cum- mingsov poetski jezik uvelike ovisi o vizualnom i sluš- nom elementu; sam pjesnik je kazao da bi volio živjeti u Kini gdje je slikar pjesnik i, mogli bismo dodati, obr­nuto, gdje je pjesnik slikar, cummings se cijelog života bavio odnosom između poezije i likovnih umjetnosti. »Niz njegovih pjesama«, veli Kidder, »bavi se vizualnim idejama u jezičnom smislu----- ne samo transkripci­jama vizualnih modela (što je uobičajeni postupak u poeziji), nego pokušajima da artikulira vizualno mišlje­nje i unese u poeziju estetska načela slikara«.*' Pjesma se u cummingsa često puta temelji na vizualnom re- konstruiranju raščlanjenih dijelova riječi, a i samog ustroja riječi, primjerice u 100k (»gledati«), gdje istica­nje 00 stvara, usporedno sa značenjem, vizualni dojam očiju. Slične postupke imamo i u cummingsovim slika­ma, u smislu zvučnog dojma vizualnog; neke njegove slike imaju naslove kao što je »Buka br. 13« ili »Zvuk br. 5«. I kao što je u slikama pokušavao stvoriti vizualni učinak zvuka, tako je i u pjesmama često puta nastojao polučiti zvučni učinak vizualnog, kao u razbijanju riječi soft (»mekan«), gdje »f« samo po sebi nosi »značenje« mekoće (u prijevodu ovo se možda dade polučiti dru­gim vizualno-zvučnim učinkom, tj. riječju »tih«, od­nosno »š«):

who could be

so!f!te . .. (CP, 653)

cummings je, napominje Marks, »upotrebljavao inter­punkciju i prored da izvuče posebne učinke iz vremen­skog ili vizualnog momenta u jeziku«.” Ono što je mož­da ovdje bitno naglasiti jest da svi ti učinci nikada nisu

121

bili sami sebi svrha (bez obizra jesu li katkada bili ma­nje ili više uspješni); za cummingsa su oni integralni dio značenja pjesme. Tako u pjesmi »Buffalo Bill iz« (CP, 60), u kojoj cummings govori o izgubljenom američ­kom mitu, paralelno biblijskom, prored koji narušava normalno sintaksičko uređenje — Buffalo Bill is de­funct, odnosno, Buffalo Bill’s defunct, a u cummingsa Buffalo Bill 's — izravno kazuje o značenjskoj poruci same pjesme. (Takvom »metodom« cummings traži od čitatelja da registriravši narušenje vizualnog počne raz­mišljati o njegovom »značenju«.) U pjesmi

Ka

leaffa

11

s)one1iness (CP, 673)

mi imamo tipografsko-vizualni učinak pada lisat u obrta­nju položaja slova af u fa u riječima leaf i falls. Imeni­ca »list« potpuno se obrće u glagol »padati« koji »pre­uzima« njezinu zbilju podvostručenjem slova 1, inače

11 E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 3.M E. E. Cummings, str. 121. Marks također skreće našu po­

zornost na Činjenicu da ovakva cummingsova zanimanja nisu bila svojstvena samo njemu. »Cummingsov rad u sli­karstvu, kao i poeziji, bio je paralelan poeziji Marsdena Hartleyja i Maxa Webera, koji su u biti bili slikari. Char­les Demuth pokušao je prevesti u vizualni jezik bitnu zbi­lju proze Henryja Jamesa. Slično, Roy Harris pokušao je prenijeti Walta Whitmana u glazbeni izraz« (str. 92). Ana­lizirajući pjesmu »is« (CP, 463), Sutton veli da čitatelji, »spajajući vremenske i prostorne elemente, polučuje više- dimenzionalno shvaćanje pjesme usporedivo s višedimen- zionalnim učincima kubističkog slikarstva« (American Free Verse, str. 91).

122

najznačajnijeg u cijeloj pjesmi: 1-ea-f : f-a-11. I zvučni učinak u cijelosti odgovara vizualnom, budući da se dva f »spajaju« u jedno. Je li moguće polučiti približan uči­nak kad se pjesma presloži na hrvatskosrpski?

o(li

stP

a

da)samljeno

st

Nije, u vizualno-značenjskom smislu, cummings, prim­jerice, polučuje još jedan takav učinak uskladbom slo­va »1« s numeričkim znakom »jedan« koji je također sa­držan u riječi I-ONE-liness. U presloženoj pjesmi mi imamo proces transponiranja osjećanja vezanog za pad lista (naglašeni slijed »s-t-p«) u ljudsko osjećanje (kraj­nje »st«). Iza tri »varijante« čitanja, »o [uzvično] list pada«, »o list pada sam« i »list pada osamljeno«, otkri­vamo bitni smisao pada, »osamljenost«. Govoreći o ure­đenju pjesme, Kidder ukazuje na to da cummings ostva­ruje dvostruki učinak, kako fizičke, tako i duhovne sa­moće. Ali, dodaje on, »razbijanjem 'osamljenosti' i ume­tanjem kratke rečenice o listu, [cummings] je učinio da riječ za ljudsko stanje sadrži prirodnu sliku. Izbor je važan: list koji pada ne sadrži osamljenost. . . Stanje uma—osamljenost—je to koje sadrži i otuda određuje vanjsko i objektivno stanje«.”

cummings istinski vjeruje da čitatelj u procesu čita­nja treba imati (u stanovitu smislu, rekonstruirati) sam proces stvaranja; u tom smislu, tipografsko-vizualni

“ E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 200-01.

123

učinci često puta služe u svrhu »re-komponiranja« glo­balnog značenja riječi. Zbog tog razloga, cummingsove pjesme nisu obezličene pukim tehničkim postupcima, prigovor koji Pearce upućuje,'1 budući da je upravo suprotno na djelu, pjesnikov napor da iz riječi oslobodi vlastitu njihovu zbilju koja se ne dobija slojevitošću značenja, nego prepoznavanjem mogućih živih jezičnih odnosa u samom ustroju (»zbilji«) riječi. Primjerice, ri­ječ nowhere (»nigdje«) ostvaruje svoju moguću zbilj­nost i kroz now here (»sad tu«), pa čak i kroz latentno he (»on«), tako da »nigdje« sadrži neposrednu, »usađe- đenu« konotativnu opreku »sada tu« u sebi samoj (v. CP, 676); dakle, ne u onom što se obično uzima kao kompozicioni poetski element, u sintaksičkim i grama­tičkim suoznačenjima (premda je i to neposredno pri­sutno u cummingsa), nego u razlučivanju kompozicio- nih elementa sintaksičkih ili gramatičkih odnosa—cum- mings tako često puta gradi pjesmu unutar pjesme s prividno dislociranim sintaksičkim odnosima da bi is­tražio imeničko-pridjevske odnose nasuprot glagolsko- •priložnim. U pjesmi

silence

.isalooking

bird: the

turning;edge, of life

(inquiry before snow (CP, 712)

ing oblici ne čine samo sintaksički dane slojeve, turning može stajati kao imenica, a i kao pridjev the turning edge of life); kao participi s dvostrukom ulogom, gla-

v. Pearce R. H., The Continuity of American Poetry, Prin­ceton, New Jersey: Princeton University Press, 1967, str. 364.

124

golskom i pridjevskom, oni čine udaljavanje od nepo­srednog, individualnog postojanja riječi. Interpunkcij­ski znaci su ovdje integralni, značenjski dio pjesme. Mogli bismo kazati da je sve ono što slijedi iza točke apstrahiranje iz neposredne zbilje riječi (čak i u smislu pomaka egzistencijalnog »je« iz sintaksički ovisne ime­nice); dvotočka, točka zarez, zarez i na kraju nezatvo- rena zagrada upućuju na »gubljenje« riječi iz njezine konkretne zbilje u sveopćem očekivanju snijega.

Sve ovo kazuje da cummings ima za cilj nešto više od pukih sintaksičkih ili pak tipografskih učinaka; on doista istražuje mogućnosti poetskog govora. To se vidi i u njegovu raščlanjivanju i zgušnjavanju riječi. On kat­kad raščlanjuje riječ da bi dobio nove odnose značenja, a katkad je opet zgušnjuje da bi polučio jedinstvo vizu­alnog ili zvučnog i ortografskog svojstva značenja. Pri­mjerice, zgušnjavanjem oh i old (»star«) mi umjesto oh old song imamo ohld song; istom metodom ortografske invencije u razlučivanju ustrojnog potencijala riječi, cummings pretvara always (»uvijek«) u al[l]Ways.

Ako ovo uzmemo kao dio istraživanja općeg pojmov­nog organiziranja jezičnog modela, kojim pjesnik ispitu­je kompleksnost samog poetskog kazivanja, cummings također razbija zamršene (ili često puta konvencional­ne) jezične odnose i pravila, težeći gotovo »djetinjastoj« jednostavnosti i čistoći jezika. Kao što je ljubav, tj. os­jećanje, intuitivno doživljavanje svijeta jedino načelo čovjekova ponašanja, tako je i jezik za cummingsa na­dasve stvar osjećanja, neposredan doživljaj čovjekova iskazivanja, koji jezična mjerila odbacuju kao raciona­lizirano stanje života, cummings često puta vidi jezik na način na koji dijete doživljava; ono na nj reagira intuitivno, praveći analogije koje su gramatički i logički neopravdljive. cummings će tako zatvoriti nepravilan glagol dodavanjem ed (runned); umjesto nepravilne komparacije more beautiful, imamo beautifuler, ili komparaciju participa, havingest, koja ne samo da mi­jenja normalnu funkciju riječi, nego, u konkretnom slu­čaju, otvara jeziku jednu ovu dimenziju, dimenziju ne­posrednog zaključivanja koje sc temelji na posebnoj lo­gičkoj »usporedbi«, having s pridjevom living.

Izjednačavanje jedne vrste riječi s gramatičkim po­tencijalom druge ili davanje jednoj vrsti gramatičko

125

obilježje druge dio su širokog opsega funkcionalnih po­maka u cummingsovoj poeziji; primjerice, pretvorbe zamjenica, priloga u imenice (when is now and which is who (»kad je sada i koji je tko«); CP, 630). cummings također pretvara imenice u priloge, river+ly, moon+ +ly; dodavanjem drugog sufiksa, ness, dobijamo neo­bične imenice, nearishness, sustainingness itd. Prefiks un, upotrebljen umjesto očekivanog im ili in (unpreci- sely) ili ispušten tamo gdje bi se normalno našao, the / most not imagined life (CP, 450) ili pak u funkciji not (him shall untouch; CP, 402), ima za cilj, kako veli Ire­ne Fairley, da »stvori pojmovno intenzificiranje, kao i estetsko naglašavanje«.” Ono što cummings polučuje jest jezik pjesme u njegovoj izvornoj stvaralačkoj slo­bodi, jezik oslobođen »pravila« koji, na taj način, oslo­bađa samu pjesmu, cummings očito ne želi da jezik bude sredstvo i »proizvod« pjesme, u smislu da dovrše­na pjesma čini dovršen jezični izričaj. Jezik, u stanovitu smislu, uvijek transcendira samu pjesmu, te tako proši­ruje njezinu dvodimenzionalnu zbilju. Tako zamišljena pjesma vidi u riječima dio evolucijskog procesa poezije i same zbilje. Kao što veli Friedman, cummings je osje­ćao da transformirati riječ znači biti na putu transfor­miranja svijeta.” Trans-formirati riječ za cummingsa znači proniknuti u konkretnu njezinu zbilju i istražiti mogućnost njezina »ponašanja«. To »ponašanje«, stup­njevi općevnih svojstava riječi, čine zbilju same pjes­me, jedinstvo apstraktnog i konkretnog. Tako u pjesmi o listu koji pada cummings »definira« osjećanje osam- ljenosti »ne pomoću konvencionalne usporedbe (osam- ljenost je kao list koji pada), nego pomoću spajanja apstraktne riječi, osamljenost, i konkretne radnje, pa­danje«.55 Ne samo da »osamljenost« određuje objektivno stanje, kako veli Kidder, nego se postavlja u napeti o- nos prema njemu; »neostvarena« usporedba omogućuje izravan odnos (kao »je«) fizičke i psihičke zbilje, zbiva­nja i stanja i, u poetskom smislu, supstancije, tj. sadr­žaja, i forme. Forma je promišljeno protustavljena sup­stanciji, što se vidi i iz odnosa loneliness i oneliness.

” Fairley I., e. e. cummings and ungrammar, New York: Watermill Publishers, 1975, str. 8, 9 i dalje.

126

Tako u ovoj na prvi pogled jednostavnoj pjesmi cum- mings pokazuje da je »tehnička« inovacija integralni dio »supstancije« pjesme, da jezična inovacija otkriva bit mogućeg poetskog govora.

Shvaćanje jezika i osjećanje jezika, jezična forma i jezična supstancija, čine temeljnu značajku cumming- sove poezije. U stihovima pjesme »quick i the death of thing / glimpsed« (CP, 634) ili him did an archer spy (CP, 360), cummings želi pokazati da jezik nije povijes­no omeđena građa koje su sintaksički odnosi stvar ovog ili onog vremena, ove ili one konvencije. Ova dva prim­jera, koja čine sintaksički otklon, u prvom imamo per- mutaciju subjekt-objekt-glagol, u potonjem objekt-gla- gol-subjekt-glagol, kao i složenija permutacija glagol- -subjekt-objekt (Were your eyes:lost,believing;hushed with when; CP, 432), činili su normalnu i prihvatljivu pojavu u staroengleskom." Sintaksički otklon i brisanje nisu samo izvor kohezivnosti u cummingsa,” nego i bit­ne semantičke vrijednosti pjesme. Tako u stihovima The is blond / with small hands (CP, 338) the zahtijeva ime­nicu, koja, usput kazano, postoji u pjesmi, »samouboji­ca«; ali, nama je jasno zašto je cummings ispušta. The određuje, ali određeni već postaje neodređeni, što pot­vrđuje i stih u kojem se umjesto povratne zamjenice himself (»samome sebi«) samo-ubojica smiješi svojem (drugom, nekom) ja (smiling to a self). U tom smislu, sintaksičkim otklonom i brisanjem cummings izravno polučuje semantičku obavijest. (The se također može tumačiti kao gledanje odraza iz zrcala: »taj je plavokos / s malenim rukama«.)

Tvrdnja da cummings istražuje mogućnosti poetskog kazivanja mogla bi se proširiti kvalifikacijom da on is-

'* »The Meaning of Cummings«, u E. E. Cummings: A Col­lection of Critical Essays, str. 53.

15 Eckley W., Guide to e. e. cummings, Columbus, Ohio: A Bell and Howell Company, 1970, str. 18.

“ Vidi izvrsnu raspravu Irene Fairley u e. e. cummings and ungrammar, str. 90—95.

' Ibid. str. 123.'* U konkretnom primjeru oko registrira silvery kao sil +

very, što znači da mora doći do »konstruiranja« riječi, tj. do rekonstruiranja značenja; kod čitanja naglas to bi podrazumijevalo: sli (stanka/naglasak) very.

127

li »a« sanja »the of moon« ili »a the of moon« sanja. Dakako, ove i ine dvojbe ostaju ma kako željeli preslo- žiti pjesmu, ma kakav prijevod imali. Teškoća je možda i u tomu što cummingsov jezik često puta pretpostavlja posebnu vrst denotativnosti, koja se pokazuje kao ishod »analiziranih« mogućnosti kontativnosti (ono što smo označili kao ustrajne razine riječi); jer, kako tumačiti razbijanje riječi nightmare (»noćna mora«) u night i mare nego da se drugi dio ne denotira i kao »more« (CP, 493)? U tom smislu, premda transponiranje cum- mingsovih pjesama u drugi jezik treba zadržati bitne učinke izvornika, očito je da ono, upravo poradi pomaka u odnosima konotativne i denotativne razine, konotativ- nih mogućnosti unutar same riječi, samog ustroja riječi drugog jezika (ulaznog jezika), ne može u cijelosti odgo­varati nekom strožijem zahtjevu prijevoda kao takvog. Međutim, ako uspije zadržati minimum pjesnikove na­kane, a katkad s kontekstualnim i jezičnim podudara- njem otvori čak neke nove vidike, onda ono može imati svoje opravdanje, budući da se bavi jezičnim i značenj- skim mogućnostima prijevodnog jezika, a time i prob­lemom prirode i dosega poetskog govora. Ako tako pro­matramo prevođenje pjesama e. e. cummingsa, onda ćemo možda i zagovarati gledište da ga nismo potpune iznevjerili.

" E. E. Cummings: An Introduction to the Poetry, str. 225.

130

KAZALO

mršave svijeće gladuju u /lean candles hun­ger in/ .......................................................... 7

uzmi 0 /consider 0 / ....................................... 8mjesec /there is a / .................................................10kao što je voda mora divna /as is the sea

m a r v e lo u s / ....................................................... 11ako vjerujem /if i b e l i e v e / ................................... 12slava spala s /the glory is fallen out of/ . 14volim /i l i k e / ........................................................160 Dična /O D i s t i n c t / .......................................... 17Buffalo Bill iz /Buffalo B ill’s / . . . . 19moja gospa malene glave /my smallheaded

p e a rsh a p e d /....................................................... 20recimo / s u p p o s e / ................................................ 21Proljeće je poput možda ruke /Spring is like

a perhaps h a n d / ..........................................22Gospo Tišine /Lady of Silence/ . . . 23brežuljci /the h i l l s / .................................................24kao obično nisam ga našao u kavanama /as

usual i did not find him in cafes/ . 25u okrutnoj pojavi petog sata poslije podne

/a t the ferocious phenomen of 5 o'clock/ 26ovaj mlad upitnik čovjek /this young ques­

tion mark m a n / ..........................................28»bog pa ti ameriko moj ushit /next to of

course god america i f ................................... 29

131

moja draga stara etcetera /my sweet oldetcetera/ ............................................. 30

Mcđ / A m o n g / ............................................. 31hoće li mi nekoliko dobrih filozofskih duša iskreno reći /will out of the kindness of their

hearts a few philosophers tell me/ . 32ganuće ide ispred svega /since feeling is first/ 33neki traže da ih bližnji hvale /some ask praise

of their fellows/ ................................ 34nasred sobe /in a middle of a room/ 35ako ti i ja budeći se /if you and i awakening/ 36 s-a-v-c-a-k-k-a /r-p-o-p-h-c-s-s-a-g-r/ 38mali čovječe /little m a n / ..........................39većinafljudi /mostfpeople/ . . . . 40ljubav je mjesto /love is a place/ . . 41pazi pazi pazi /beware beware beware/ . 42!crn / ! b l a c / .............................................. 43jecaju / m o a n / ....................................... 44(hoćeš li učiti /(will you teach a/ 45šestero / s i x / .................................................... 47itko živio u zgodnom tako gradu /anyone

lived in a pretty how town/ . . . 49otac prošao kroz ljubavne je kobi /my father

moved through dooms of love/ . . . 51zrak, / a i r , / .................................................... 54platon mu je /plato t o l d / ............................55ovu revnu neman, neočanslvo, žalit /pity this

busy monster,manunkind,/ 56jedna(Lebdeći)stiže /one(Floatingly)arrive/ 57sve kad bog je stvorit htio /when god decided

to i n v e n t / ..............................................58P- / a - / ........................................................... 59da je zemlja divna /yes is a pleasant country/ 60otvori srce: /open your heart:/ . . . . 61umirati je u redu) ali Smrt /dying is fine)but

D e a t h / .................................................... 62

132

ili tko i tko) /or who and who)/ 63dv /tw / ..................................................... 64ako sc /if t h e / ............................................... 65devet ptica(zoreći /nine birds(rising/ . 66(pernat / ( f e a / ........................................ 67u / i n / ....................................................................68plavo trokutno zašto /blue the triangular

why/ ............................................................. 69o(li / l ( a / ....................................................................70stajati(sam)u nekom /to stand(alone)in some/ 71srce ovog čovjeka /this man’s heart/ 72no i umirati /but also dying/ . . . . 73nekad Bijela&Zlatna /once White&Gold/ 74ne(pčela)po / u n ( b e e ) m o / ...................................75mini / d i m / ..............................................................76tišina / s i l e n c e / .......................................................77Divno / B e a u t i f u l / ................................................ 78tko(je?su)tko /who(is?are)who/ . . . . 79starost /old age s t i c k s / ..........................................80smukni u snove /dive for dreams/ 81laži ne u jedno /out of the lie of no/ 82»no zašto bi« /»but why should«/ . . . 83vrijedan ja vidim tako /i shall imagine life/ 84tako / i t ’s / ..............................................................85osmijeh bez /a grin without a / 87iza podne jedne zime /one winter afternoon/ 880 / n / .....................................................................90d,r;o:z;d,o;v:i /t,h;r:u;s,h;e:s/ . . . . 91mag(snuslična)lica /mi(dreamlike)st/ 92što /what i s / ....................................................... 93Inada / I h o p e / ....................................................... 95ja & ti & je: četvrto nepredavanje . . . 97Pogovor: dva za cum m ingsa ..................................105

133

Izdavač: Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 — Za izdavača: Marija Peakić-Miku- ljan — Idejno rješenje opreme Alfred Pal — Crtež na korici Zlatko Kauzlarić-Atač — Tehnički urednik: Boris Kreber — Tisak: NIŠRO »Prosvjeta«, Bjelovar, Vladi­mira Nazora 25 — Naklada: 1.000 primjeraka — ISBN

86-401-0052-7

NAKLAD NI ZAVOI MATICE HRVATSK

O P Ć A K N J I Ž N I C A

Pavao Pavličić DUNAV (proza)

Scipio Slataper MOJ KRAS

(proza)

Donald Barthelme OTĆARAVANJA

(pripovijesti)

Željko IvanjekANTOLOGIJA AMERIČKE KRATKE PRIČE

(proza)

Thomas De QuinceyISPOVIJESTI JEDNOG UŽIVATELJA OPIJA

(proza)

Tonko Maroević BIKOVA KOŽA

og pjesništva)

ČE

E