1

JUGONOSTALGIJA – IVAN RUNJE

Objava Registra hrvatskih branitelja je na razini programa

Memoranduma 2 SANU-a (1)

Peta haaška kolona jaše Hrvatskom

Hrvatska ne može naprijed jer su prisutne dvije političke ideologije, međusobno

suprotstavljene i ideološki nespojive. Jedno je nacionalna prohrvatska ideologija koja je

ostvarene u Domovinskom ratu, a druga je jugokomunistička ideologija sljednica

velikosrpsko-komunističkog Titinog režima. Ta druga bila je za očuvanje Jugoslavije i protiv

stvaranja samostalne Hrvatske i na toj ideologiji danas provodi svoju politiku. Nažalost po

Hrvatsku i hrvatski narod, ti jugokomunistički ideolozi danas su ponovo na vlasti, a rezultate

te vlasti osjeća hrvatski narod. Naime, svi današnji ekonomski problemi, upropašteno

hrvatsko gospodarstvo, nezaposlenost i siromaštvo građana posljedica su velikosrpske

agresije, koju ovi vlastodršci žele prikriti ili barem izjednačiti krivnju, što potvrđuju činjenice

o njihovoj politici i aktivnostima.

Granice Velike Srbije prema Memorandumu SANU-a II.

Objavom Registra hrvatskih branitelja, predsjednik države Ivo Josipović ispunio je uvjete

točku 1. i 6. Memoranduma 2. Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) i tako ispunjava

obećanje Borisu Tadiću za obnavljanje bratstva i jedinstva naših naroda, otklanjanjem

odgovornosti Srbije za agresorski rat protiv Republike Hrvatske. Još je u planu gospodina Ive

Josipovića i gospođe Vesne Pusić da povuku Tužbu protiv Srbije za genocid izvršen tijekom

srbočetničke agresije na Republiku Hrvatsku, pa će time staviti točku na „i“ u otklanjanju

krivnje Srbije za vojnu agresiju i genocid nad Republikom Hrvatskom. Naime, program

Memoranduma SANU-a iz 1986. godine, razrađivao je strategiju raspada SFRJ-a, u cilju

stvaranja velike Srbije. Kako to Milošević nije uspio provesti do kraja, pa je izrađen nastavak

tog programa Memorandumom 2. SANU-a. To znači krivnju Srbije za agresiju na Republiku

Hrvatsku, izjednačiti sa Hrvatskom koja se branila. Krivnja se sigurno ne može izjednačiti,

osim lažima, iskrivljavanjem činjenica i svjesnom antihrvatskom politikom hrvatskog vojnog

i političkog vodstva.

2

Naime, svaki agresorski rat, pa tako i srpsko-četnički, vođen je s određenim ratnim ciljem da

se sačuvaju privilegije koje agresor ima na Hrvatskom prostoru ili da se postojeće privilegije

povećaju po obimu ili prostoru. To je bio osnovni razlog rata Srbije protiv Hrvatske, koja se

branila od te agresije. Svaki obrambeni rat vodi se s razlogom da se ukinu privilegije

okupatora i da se izbori sloboda i ravnopravnost naroda. Cilj hrvatskog naroda bio je da se

oslobodi od stoljetnih velikosrpskih privilegija i torture, i da osigura slobodu, samostalnost i

ravnopravnost hrvatskog naroda s ostalim slobodnim narodima u demokratskoj Europi.

Svakom rodoljubu u Hrvatskoj, nakon izvršene srpsko-četničke agresije trebalo bi biti jasno

tko agresor, i na koga je izvršena agresija. Tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda je u tome

što je jedan dio Hrvata, da bi zaštitili svoje privilegije koje su, u komunističkoj Jugoslaviji,

zajednički uživali sa Srbima, pa su bili, kao i agresor, protiv rasturanja Jugoslavije i protiv

stvaranja samostalne Hrvatske i u tome su njihovi zajednički interesi. Ti interesi Hrvata

jugokomunističke ideologije, onemogućuju Hrvatskoj da se u potpunosti nacionalno, kulturno

i ekonomski oslobodi, pa svojim otporom podržavaju Srbiju da ne bude proglašena agresorom,

već da se krivnja za rat i posljedice rata izjednače s hrvatskim obrambenim ratom. To su

razlozi zašto postojeća Vlada RH i predsjednik države rade na tomu da se krivnja Srbije za

agresiju izjednači sa Hrvatskom koja se branila. Činjenice potvrđuju o kontinuiranoj politici

predsjednika Ive Josipovića, koji ne štiti hrvatske nacionalne interese.

Politički i ekonomski problemi, u samostalnoj Hrvatskoj, odraz su politike koju vodi

predsjednik države gospodina Ive Josipović, i aktualna Vlada Republike Hrvatske na čelu sa

Zoranom Milanovićem.

U svezi politike gospodina Ive Josipovića, profesor političkih znanosti gospodin Zdravko

Tomac kaže da je Ivo Josipović u sto dana svoje vladavine učinio više štete Hrvatskoj nego

Stipe Mesić u deset godina svog predsjednikovanja. Ja sam pokušao naći neke činjenice koje

demantiraju izjavu gospodina Zdravka Tomca, ali u tome nisam uspio. Suprotno mom

pokušaju, utvrdio sam da je cjelokupna politika koju provodi gospodin Ivo Josipović, kao

predsjednik države, preslik velikosrpsko-komunističke politike koja se 45 godina provodila u

Titinoj Jugoslaviji, a u kojoj je učestvovao i Ivin otac Ante Josipović. To potvrđuje da

gospodin Ivo Josipović podržava taj propali velikosrpsko-komunistički režim i svojom

politikom želi ublažiti ili negirati zločine tog režima, kao i zločine velikosrpsko-četničke

vojne agresije na Hrvatsku izvršenu 1991. godine, ili krivnju za velikosrpsko-četničke zločine

izjednačiti sa pojedinačnim zločinima izvršenim u obrani Hrvatske.

3

Naime, hrvatski jugokomunistički ideolozi, kojima je pripadao i gospodin Ante Josipović, od

1945. do 1990. godine, vjerno su služili velikosrpsko-komunističkom režimu i za njega

obavljali sve moguće poslove, pa i one najprljavije. Kako je taj režim poznat po

obespravljenosti hrvatskog naroda, s ogromnim zločinima nad hrvatskim narodom, pa je

cijelo vrijeme trajanja tog komunističkog režima, trebalo zataškavati, prikrivati od javnosti i

negirati njegovo postojanje, pa je sve to podvedeno pod tabu temu, o čemu se nije smjelo

javno govoriti ni pisati, a kamoli učiti kao školsko povijesno gradivo. Danas, na osnovi

istraženih činjenica, o tom velikosrpsko-komunističkom režimu i o ogromnim zločinima nad

hrvatskim narodom koji se više ne mogu skrivati, jer znamo da nam je taj režim ostavio preko

1500 masovnih grobnica s preko 950 tisuća kostura Hrvata, koji vrište i traže otkrivanje istine.

O tim zločinima govore povijesne činjenice. Oni su se sami hvalili o junaštvu partizana, pisali

o tim zločinima kao rezultatima junaštva i vjernosti komunističkoj partiji. Tako, tadašnji

ministar unutarnjih poslova velikosrpski ideolog Aleksandar Ranković, podnoseći izvješće u

Saveznoj skupštini Jugoslavije 1952. godine, navodi: „Kroz naše logore i zatvore od 1945. do

1951. godine, prošlo je 3,777,776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih

neprijatelja iznosi preko 586 tisuća, od čega preko 500 tisuća Hrvata. Dakle, po službenim

podatcima Aleksandra Rankovića, od ukupno likvidirani, 85 posto su Hrvati. Tu treba reći da

u tom Rankovičevom broju likvidiranih nisu oni pojedinačno likvidirani u kolonama smrti,

kao ni oni koji su pojedinačno, ali masovno, iz svojih domova odvođeni u noćnu šetnju, pa ih

„pojeo“ mrak. Te noćne „šetnje“ trajale su godinama, a tu su i one likvidacije po svijetu.

Navest ću samo par primjera svjesno planiranih zločina tog režima nakon

„oslobođenja“ Hrvatske 1945. godine.

Komandanti tih srbočetničkih jedinica, dobili su pismeni nalog – depešu, da prilikom

„oslobađanja“ Jugoslavije, prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenih.

4

To je jasan zadatak što treba činiti s sumnjivim i neistomišljenicima. Isto tako, na prijedlog

velikosrpskog krvoloka Aleksandra Rankovića, 25. svibnja 1945. godine, nakon slavlja

Titinog rođendana, Tito je odobrio Rankoviću da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni 1924.

do 1927. godine, u gradu i okrugu Zagreba. Tako je Ranković na prijevaru pozvao te mladiće

da se jave u Maksimirsku 63, da će biti unovačeni. Zbog straha od učestalih likvidacija, da

spase glavu makar pod crvenom zvijezdom petokrakom, na taj Rankovićev poziv odazvalo se

7800 hrvatske mladeži.

Nakon Nakon „uspješnog“ novačenja, strpali su ih u logor Maksimir i Prečko, a otuda u

grupama i u četveroredima odvođeni u marš smrti, prema logoru Kovin u Vojvodini. Usputna

zvjerstva su bila takva da ih je do logora stiglo svega oko 2200 živih. Zvjerstva su i tamo

nastavljena, tako da ih se u Hrvatsku živi vratilo 58 mladića. Ta srbočetničko-partizanska

horda kada je 9. svibnja 1945. „oslobodila“ Zagreb, iz zagrebačkih 11 bolnica pokupila su

4791 ranjenika i svi su završili u masovnim grobnicama u podnožju Sljemena i mnogim

jamama sve do Sošica. To je kratki prikaz zločina koji su se događali mimo Bleiburga i

organiziranih križnih putova.

Na temu obespravljenosti i likvidacije hrvatskog naroda, na propovijedi 15. kolovoza 2007.

godine, krčki biskup Valter Župan, je izjavio da je komunizam urodio sa oko 100 milijuna

žrtava, da je nacistički vođa Adolf Hitler likvidirao 20,9 milijuna, a Titin komunistički režim,

u maloj Jugoslaviji likvidirao je 1.129.000 neistomišljenika. Ako su po programu Rankovića

u broju likvidirani 85 posto Hrvati, to znači da je taj velikosrpsko-komunistički režim

likvidirao preko 950 tisuća Hrvata.

Vješanje Hrvata na Trgu Josipa bana Jelačića u svibnju 1945.

Na temu masovnih likvidacija Hrvata, Milovan Đilas, kao glasnogovornik tadašnje politike, je

izjavio: „Hrvate je trebalo likvidirati da bi Jugoslavija mogla živjeti“. (Fokus, 21. 3. 2002.,

Hrvatsko slovo, 28. 9. 2007. i Hrvatski fokus, 13. 5. 2010.). Tako je Milovan Đilas 1979.

godine, za engleski časopis „Enconneter“, izjavio: „Da budem iskren mi nismo shvaćali zašto

Britanci (na Bleiburgu) ove ljude nama vraćaju. Uglavnom to su bili obični seljaci. Oni nisu

nikog ubili. Njihov jedini zločin bio je što strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto

sasvim pogrješno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili

5

što smo ih sve poubijali“. Prema podatcima koje su sami Englezi objavili da su Titi izručili

oko 550 tisuća civila i preko 200 tisuća vojnika. (Fokus, 23. 5. 2002.).

Na temu masovnog pokolja Hrvata u poraću Drugoga svjetskog rata, godine 1959., u gostima

kod Tite na Brijunima, hrvatski kipar svjetskog glasa Ivan Meštrović otvoreno je upitao Titu

zašto su partizani 1945. godine, na Bleiburgu i Križnom putu učinili tolike zločine nad

Hrvatima. Na to mu je Tito odgovorio: „To se nije moglo nikako izbjeći. Trebalo je pustiti da

se Srbi izdovolje“.

Kako i koliko je stvarana mržnja prema hrvatskom narodu govori cjelokupna politika tog

vremena, jer je velikosrpsko-komunistički čimbenik stalno nastojao dokazivati na razini

Jugoslavije, kao i na razini Hrvatske, da su Hrvati zbog postojanja NDH, poraženi, ali da nisu

dovoljno kažnjeni za navodne zločine te da zato Srbi moraju dobivati stalnu zadovoljštinu i

povlastice u svim strukturama vojne, obavještajne, diplomatske, gospodarske i medijske moći.

Da je to tako bilo u praksi govore činjenice tog vremena. Tako na primjer, 1971. godine, u

Željezari Sisak bilo je zaposleno oko 14 tisuća radnika, od kojih su bila 33 direktora. Od ta 33

direktora bio je jedan Makedonac, a svi ostali od one narodnosti čija krvna zrnca se nisu

smjela prebrojavati.

Kako se hrvatsko komunističko rukovodstvo odnosilo prema toj „ravnopravnosti“ Hrvata,

govori podatak o predvodniku hrvatskih komunista drugu Vladimiru Bakariću. Nakon

sjednice Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu 1971. godine, drug Bakarić je došao umiriti

radnika Željezare Sisak, pa im je u svom govoru poručio kako treba gajiti bratstvo i jedinstvo

naših naroda, pa reče: „Oni koji vas prebrojavaju dajte im nogu u dupe i recite im marš van“.

Vrlo „poučno“ za nezadovoljne hrvatske radnike.

Da bi zataškali svoje velikosrpsko-komunističke zločine, to su činili optužujući hrvatski narod

za zločine ustaša u Jasenovcu. Tako su uvećavali broj žrtava Jasenovca do neslućenih visina.

Najniža brojka je bila 700 tisuća, pa sve do milijun i milijun i pol žrtava Jasenovca, ovisno o

vremenu, piscu ili političaru koji je iznosio podatke. Danas oni isti, na spomen području

Jasenovac govore da je likvidirano oko 80 tisuća žrtava od ustaškog režima.

Dr. Franjo Tuđman je pokušao znanstvenim metodama i istraživanjem doći do istine i

demantirati velikosrpske laži o broju žrtava Jasenovca. Tuđman je dokazao da u Jasenovcu

nije stradalo više od 60 tisuća žrtava. Zbog toga što se uopće usudio suprotstaviti tvrdnjama

srbočetničkih ideologa, Tuđman je dva puta osuđivan i odležao u Lepoglavi i Petrinjskoj 12.

Prije toga progona i zatvaranja Franje Tuđmana, 1946. godine, Udba u Krapini obila je

Tuđmanovog oca Stjepana, jer se otvoreno suprotstavio masovnim likvidacijama nevinih

Hrvata. Otac je izjavio da se u partizanima nisu borili za ovakvu Jugoslaviju.

Po jednoj izjavi člana CK SKJ gospodina Josipa Vrhovca, koji je rekao kako prema

podatcima Saveznog zavoda za statistiku u Jasenovcu je likvidirano 49.874 žrtava. I taj

podatak Josipa Vrhovca puno govori o velikosrpskim brojkama ubijenih u Jasenovcu.

Iznošenjem navedenih činjenica nije cilj umanjenje zločina ustaša u Jasenovcu, već

utvrđivanje istine o razmjeru zločina ustaša u odnosu na zločine velikosrpsko-komunističkog

režima.

Tu se vidi kako je velikosrpska politika koristila hrvatske komuniste (antifašiste), da im

vjerno služe i obavljaju sve potrebne poslove pa i one najprljavije, a za to su bivali

nagrađivani dobro plaćenim radnim mjestima i bezbrojnim privilegijama. Danas su to njihovi

6

sinovi, unučad ili ideološki sljednici koji nikako ne mogu prihvatiti samostalnu Hrvatsku, kao

ni njezine nacionalne vrijednosti. Otvoreno se suprotstavljaju istraživanju i obilježavanju

grobišta i stratišta velikosrpsko-komunističkih zločina jer bi tako poljuljali ugled svojih

„antifašista“ i „pošteno“ stečene velike stanove, vile i drugu vidljivu i nevidljivu imovinu i

svoj ugled u društvu. Danas sva ta pokoljenja uživaju u bogatom nasljeđu tadašnjih

bezbrojnih privilegija i hvale se kako njihova imovina nije posljedica krađe, misleći na krađe

ratnih i poratnih profitera.

Sinovi i kćeri jugokomunista ponovno vladaju Hrvatskom (2)

Zločine nad Hrvatima možemo oprostiti, ali ne i zaboraviti

To su razlozi što ni danas, u samostalnoj Hrvatskoj, Hrvati ne vladaju kao što se misli, jer su

Hrvati katolici svoj glas poklonili jugokomunističkim ideolozima. Tako, prije nekoliko godina,

u općinskim strukturama općine Aljmaš, bilo je zaposleno 18 djelatnika, od čega jedan Hrvat.

U Vukovaru najvećoj žrtvi velikosrpske agresije, danas nam u gradonačelničkoj fotelji sjedi

prokomunistički ideolog, zahvaljujući politici „pravde“ koju je, uz pomoć međunarodnih

mentora, kao što je prijatelj Biljane Plavšić Carl Bildt, Milorad Pupovac osigurao da svi

četnici imaju pravo glasa, bez obzira žive li u Vukovaru, u „bratskoj“ Srbiji ili Nizozemskoj i

ostalim odredištima. Danas nam je ministar obrazovanja Hrvata iz one kategorije građana koja

se ponaša krajnje neprimjereno i bahato. To je slika nacionalne svijesti hrvatskog naroda, da

nam politiku vode oni ideolozi koji se ideološki nikako ne mogu odvojiti do voljene im

Jugoslavije i zavoljeti Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku, koju razdiru gdje god stignu, a

stignu i mogu jer su zauzeli sve društvene fotelje gdje se donose odluke gospodarske i

političke prirode.

Carl Bildt

7

Nametnuta krivnja i stigma

Ogromni zločini nad hrvatskim narodom, za vrijeme velikosrpsko-komunističkog režima,

razlozi su postojanja tabu tema, o kojoj se nije smjelo govoriti ni pisati, a to je tema koja je

nepoželjna pa sve do njezinog osporavanja. Zato, po diktatu velikosrpskih ideologa, okrenuta

je ploča o zločinima, tako da su ustaški zločini prikazivani kao najveći zločini Drugoga

svjetskog rata, a hrvatski narod poistovjećen s ustaškim zločinima, te proglašavan proustaški i

genocidni narod, s tim da je ta velikosrpska antihrvatska propaganda proširena po cijeloj

Europi, pa sve do Australije, Amerike i Kanade. Tu stigmu hrvatski narod i danas ispašta

raznim ucjenama preko suda u Haagu, preko ucjena susjeda, uz podršku europskih moćnika,

na čelu s Velikom Britanijom.

Jasno je da nisu svi istaknuti jugo-komunisti bili zločinci, ali su na razne druge načine služili

tom režimu, neki više a neki manje i za to bivali nagrađivani prema svojim zaslugama i

aktivnostima i vjernosti tom režimu.

Što se tiče političkih aktivnosti Ante Josipovića, oca Ive Josipovića, u tom velikosrpsko-

komunističkom režimu, Ivan Zvonimir Čičak, u HTV-ovoj emisiji 5. veljače 2010., kaže da

nitko pa ni Ivo Josipović nije i ne može biti kriv što mu je bio otac, ali kao predsjednik države

ne smije govoriti neistinu. Naime, Ivo Josipović je prethodno izjavio da mu se otac Ante,

1971./1972. godine, povukao u mirovinu i da nije bio aktivan u politici za vrijeme progona

učesnika Hrvatskog proljeća. Čičak na to kaže da je baš tada, nakon 21. sjednice

Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, koja je održana pod vodstvom druga Tite, Ante

Josipović naglo napredovao pa je ispred Izvršnog komiteta SKH, imenovan na čelo

Kordinacijske grupe, kojoj je bio zadatak pravilno i stvarno informirati javnost o toku i

činjenicama karaktera istraga i pripremanja suđenja i koordinirati djelovanje svih faktora koji

se tiče u ovom postupku. Naime, to je vrijeme kada je došlo do općeg progona, masovnih

hapšenja i suđenja učesnika Hrvatskog proljeća. Progon je bio neviđen, jer je oko 32 tisuće

hrvatskih domoljuba završilo po zatvorima, a oko 200 tisuća protjerano s radnih mjesta na

ulicu.

Čičak na ledu zbog istine

Čičak uz to kaže da je tada otac Radimira Čačića, Milan Čačić, bio državni „tužilac“, glavna

osoba za procesuiranje osumnjičenih hrvatskih „nacionalista“. Tada je Dražen Sesardić bio

predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, pa je podnio ostavku na tu dužnost jer nije htio

sudjelovati u progonu hrvatskih domoljuba. Dakle, bilo je svjesnih hrvatskih političara koji su

odbili biti izvršitelji progona i zatvaranja svojih susjeda i prijatelja s radnih mjesta.

Kasnije Čičak kaže: Dobio sam otkaz u Jutarnjem listu nakon što sam napisao da je otac

aktualnog predsjednika Ante Josipović 1972. godine progonio pripadnike Hrvatskog proljeća.

Ante Josipović bio je kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara (Hrvatski

list, 14. travnja 2011. str. 4.). Tu politiku zataškavanja istine, i podvođenje ju pod tabu temu,

danas nastavlja Ivo Josipović, i njegovi istomišljenici u SDP-u, kako skrivanjem istine o

velikosrpsko-komunističkim zločinima, 1945. - 1990., pa tako skrivanje ili umanjivanje istine

i o velikosrpsko-četničkim zločinima za vrijeme vojne agresije na Republiku Hrvatsku, od

1991. – 1995. godine.

8

Ivan Zvonimir Čičak je p(r)otjeran iz Jutarnjega lista zbog istine!

Predsjednik Ivo Josipović bi trebao znati da se više ništa ne može sakriti jer toliko je toga

otkriveno, da danas imamo bezbroj literature s povijesnim činjenicama o mnogobrojnim

zločinima tog velikosrpsko-komunističkog režima. Osim toga, skrivajući zločine

velikosrpsko-komunističkog režima, Ivo Josipović svom ocu stavlja na leđa puno onoga u

čemu uopće nije sudjelovao i s čime nema nikakve veze.

Naime, svi zločini koji su učinjeni ne mogu se ni sakriti ni izbrisati, jer oni ostaju kao

povijesne činjenice. A hrvatski se narod i dalje tretira kao proustaški i genocidni kako u

Europi tako i širom svijeta. Dakle, svaki pokušaj Hrvata da steknu potpunu kulturnu,

nacionalnu i ekonomsku slobodu tretiraju se kao hrvatski nacionalisti koji se tobože vraćaju

ustaštvu, što Ivo Josipović kao predsjednik države sam podržava i potiče, pa je tako, u

izraelskom parlamentu Knessetu, izjavio da u Hrvatskoj još uvijek gmiže ustaška zmija.

Ovakvim odnosom predsjednika države, koji ne priznaje hrvatskom narodu da slobodno

izražava svoje nacionalne osjećaje i nacionalne kulturne vrijednosti, pa ga sam optužuje da je

to vraćanje ustaštvu, to je porazno i sramotno za predsjednika države. To je ujedno negiranje

svega što je stvoreno u Domovinskom ratu i pljuvanje po velikim žrtvama u oslobađanju

Hrvatske od velikosrpske agresije. To je i dokaz da Ivo Josipović izravno štiti i prikriva

zločine komunističkog režima, i danas optužuje hrvatski narod da je proustaški. To je potvrda

postojanja jake jugo-komunističke ideologije u političkom vrhu Republike Hrvatske. Takva

politika ruši sve nacionalne vrijednosti Hrvatske i koči svaki gospodarski i politički napredak

samostalne Hrvatske.

Danas su poznata imena raznih sudionika toga velikosrpsko-komunističkog režima, kao što su

Joža Manolić, Josip Boljkovac, Budo Lončar i mnogu drugi koji bi, po principu da ratni

zločini ne zastarijevaju, trebali biti sudski procesuirani. Međutim, hrvatski narod nema ništa

od toga da se njima sudi i da, kao starci, završe u zatvorima. Hrvatska bi imala koristi da oni

shvate da je Hrvatska postala samostalna, da prihvate činjenice i da se s tim ponose, da

progovore i da kažu da su živjeli u tom velikosrpsko-komunističkom režimu, da su radili po

diktatu velikosrpskih nalogodavaca i da se kaju za učinjena nedjela. Ovako, skrivajući se pod

skute jugo-komunističke bratije koja je na vlasti, na čelu s gospodinom Zoranom

Milanovićem, koji otvoreno kaže da mu je draži i miliji Tito od Tuđmana, ostat će zapisani i

zapamćeni kao organizatori i nalogodavci i izvršitelji mnogi zločina koje možda nisu

organizirali ni učinili.

9

Jugoslavija je bila Velika Srbija

Naime, radi šire javnosti, tu treba reći da je od 1. ožujka 1945. godine, ponovno sva vlast u

rukama velikosrpskih ideologa, kao što je bila od 1918. do 1941. godine. Naime, s tim danom

maršal Tito, sa srpskim generalima osniva četiri jugoslavenske armije i Generalštab sa

sjedištem u Beogradu. Svi komandanti te četiri jugoslavenske armije (Peko Dapčević, Koča

Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin), kao i komesari tih armija su bili velikosrpski ideolozi.

Ako znamo da je tada sva vlast, formalno i neformalno, bila u rukama Jugoslavenske armije i

Generalštaba, tada je sve dalje jasno tko vodi komunističko- centralističku politiku bratstva i

jedinstva naših naroda. Ako je to sve znano, a znano je, tada je tragično za hrvatski narod i

Hrvatsku, da predsjednik Ivo Josipović nastavlja skrivati istinu o velikosrpskim zločinima

tijekom srpsko-četničke vojne agresije na Republiku Hrvatsku, i podržavati velikosrpsku

politiku protkanu lažima i zalagati se za izjednačavanje krivnje agresora s hrvatskim

braniteljima.

Ovih Božićnih dana, 2012. godine, mogli smo se uvjeriti koliko je ojačala četničko-

komunistička oligarhija, koja se otvoreno suprotstavila Katoličkoj Crkvi i hrvatskome

katoličkom puku koji predstavlja 87 posto građana samostalne Hrvatske. Ponašaju se tako

arogantno, jer su se uvjerili da su Hrvati povijesno-politički neuk - nepismen narod, koji ne

može prepoznati zlo od dobroga, što je dokazano na prošlim parlamentarnim i predsjedničkim

izborima. Ti isti hrvatski katolici bili su obespravljeni i proganjani 45 godina, u vremenu

vladavine velikosrpsko-komunističkog režima, a to su zaboravili, pa su „poželjeli“ da im

ministar obrazovanja Hrvata bude ortodoksni predstavnik toga komunističkog režima.

Velika većina Hrvata katolika je nezadovoljna s gospodarstvom i politikom koja se vodi, a ne

zna tko su ti koji uzrokuju takvo stanje. Odgovor je vrlo jednostavan ako se spoznaju

povijesne činjenice o golgoti hrvatskog naroda, u kojem su Hrvati prolazili od 1918. godine

do današnjih dana. Cijelo promatrano razdoblje, hrvatski narod je bio potpuno obespravljen

po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, pod srbočetničkom i partizansko-

komunističkom čizmom, s određenim varijacijama potlačenosti i progona.

Miroslav Krleža

Od 1918. do 1941. godine, hrvatski narod je bio potpuno obespravljen po nacionalnom,

kulturnom i ekonomskom pitanju, pod četničko-velikosrpskom diktaturom. Obespravljenost,

10

progon, kundačenje, zatvaranje i likvidacije Hrvata započela je 5. prosinca 1918. godine, pod

vodstvom orjunaša Grge Anđelinovića, čiji su danas potomci Vesna i Zoran Pusić. To je

ujedno odgovor zašto ti potomci i danas mrze samostalnu Tuđmanovu Hrvatsku.

Kako je hrvatskom narodu bilo prvih deset godina pod velikosrpskom diktaturom u Kraljevini

SHS, (1918. – 1928.), Miroslav Krleža, istaknuti hrvatski književnik, ovako rezimira:

„dvadeset i četiri smrtne presude, preko 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja,

3000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona“. Takav odnos prema

hrvatskom narodu, progon i likvidacije Hrvata, s različitim intenzitetom, nastavljeni su sve do

6. travnja 1941. godine, do raspada prve Jugoslavije. Posebna kulminacija nezadovoljstva

Hrvata uslijedila je nakon atentata na Stjepana Radića 1928. godine i drugih poslanika u

zgradi srbijanske Skupštine u Beogradu.

Kao odgovor na desetogodišnju tiraniju, progon, kundačenje, zatvaranje i likvidaciju Hrvata,

te pljačku hrvatskih građana i hrvatskih dobara, dr. Ante Pavelić, 1929. godine, osnova

Hrvatski oslobodilački pokret – Ustaše s ciljem borbe protiv nesmiljene velikosrpske tiranije

nad hrvatskim narodom. Tek u travnju 1941. godine, nakon raspada prve Jugoslavije, pružila

se prilika da se hrvatski narod oslobodi velikosrpske tiranije, pa dolazi do osnivanja

Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pod nesretnim okolnostima i utjecajem Hitlera, koji je

ustašama nametnuo svoj program progona Židova. Dakle, Ustaše nisu osnovani da nekog

napadaju i ugrožavaju, već da obrane hrvatski narod od nesmiljene tiranije velikosrpske

politike, koja nije prestala ni nakon raspada prve Jugoslavije.

Razdoblje od 1941. do 1945. godine ima svoje tri karakteristike. Prvo je nastavak četničkog

progona i klanja Hrvata, pa četničko-partizanskog progona i likvidacije Hrvata. Druga

karakteristika je u tome što velikosrpski ideolozi vješto pripremaju, putem AVNOJ-a i

ZAVNOH-a, zakonsku podlogu za stvaranje nove Jugoslavije, s glavnim gradom Beogradom.

Treća karakteristika sastoji se u potpunom preuzimanju vlasti od strane velikosrpsko-

četničkih ideologa s 1. ožujkom 1945. godine, osnivanjem četiri jugoslavenske armije s

velikosrpskim generalima i Generalštabom u Beogradu.

Hrvatskom vladaju jugokomunistički sljednici (3)

Jugokomunistički ideolozi u Hrvatskoj podržavaju velikosrpsku politiku izjednačene

krivnje

Razdoblje od 1945. do 1990. godine, poznato je po ogromnim zločinima nad hrvatskim

narodom, iza kojih je ostalo preko 1500 masovnih grobnica, s preko 950 tisuća hrvatskih

kostura koji još danas traže istinu i odgovor zašto su poubijani, zašto tolika mržnja prema

hrvatskom narodu.

Progon, zatvaranje i likvidacija hrvatskog naroda bila je u stoljetnom programu stvaranja V

elike Srbije od 1844. godine, po programu Ilije Garašanina izrečene u njegovom

„Načertaniju“., pa raspirivanje mržnje po programu Nikole Stojanovića od 1902. godine, pa

preko Jovana Cvijića, Stevana Moljevića, sve do Slobodana Miloševića i ostalih velikosrpskih

ideologa. To poslijeratno razdoblje iza Drugoga svjetskog rata, u kojem je vladala

velikosrpsko-komunistička oligarhija, karakterizira to što su, uz četničko-srpske ideologe, u

11

toj vladavini i zločinima učestvovali Hrvatski partizani-komunisti, po Mesiću i Fumiću

„antifašisti“, koji su vjerno služili tom zločinačkom režimu.

Razdoblje od 2000. godine do današnjih dana, karakteristično je po tomu što na vlast dolaze

oni koji su 45 godina vjerno služili velikosrpsko-komunističkom režimu ili njihovi ideološki

sljednici. To su ti koji su, 1990./1991., bili protiv rasturanja Jugoslavije, protiv stvaranja

samostalne Hrvatske, pa danas osporavanju sve Hrvatske nacionalne vrijednosti ostvarene u

Domovinskom ratu, i posebno obezvrjeđuju hrvatske branitelje, koje po njima treba

obezvrijediti i istrijebiti do kraja, da se ne vesele svojim pobjedama u Bljesku i Oluji. Danas

kad pogledamo unatrag, na 1990./1991. godinu, vidimo ideološku poveznicu velikosrpsko-

četničkih ideologa koji su izvršili agresiju na Hrvatsku, i partizansko-komunističkih ideologa

u Hrvatskoj. Kako su velikosrpsko-četnički ideolozi u Srbiji, bili protiv rasturanja Jugoslavije

i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. Isto tako, hrvatski partizansko-komunistički ideolozi

ili njihovi ideološki slijednici, bili su protiv rasturanja Jugoslavije i protiv stvaranja

samostalne Hrvatske.

Dakle, to su razlozi gdje se vidi njihova ideološka poveznica i gdje se nalaze njihovih

zajedničkih interesa u očuvanju Jugoslavije, i ideologije u kojoj su zajednički vladali i uživali

bezbrojne privilegije. I jednima i drugima ne odgovara da se otkriva istina o velikosrpsko-

komunističkim zločinima, nad hrvatskim narodom, učinjenim 1945. – 1990. godine.

Da se radi o zajedničkim političkim interesima, to smo mogli uočiti na mnogo primjera, pa

jedan primjer je i taj što hrvatski jugo-komunistički ideolozi nikad ne optužuju velikosrpsko-

četničkog agresora za agresiju na Hrvatsku 1991. godine, i učinjene zločine s ogromnom

materijalnom štetom hrvatskom gospodarstvu. To je znak da jugo-komunistički ideolozi u

Hrvatskoj, podržavaju velikosrpsku politiku izjednačene krivnje u agresiji na Hrvatsku 1991.

– 1995. godinu.

12

Što se tiče ogromne materijalne štete prouzrokovane srbočetničkom agresijom, kojom je

upropašteno hrvatsko gospodarstvo, te probleme svjesno prebacuju na politiku dr. Franje

Tuđmana i HDZ-a. To su razlozi koji su mnogima nelogični, ali činjenice su nepobitne. To je

ono što hrvatski narod ne vidi i ne prepoznaje protivnike samostalne Tuđmanove Hrvatske.

Da je to tako to potvrđuju mnoge činjenice, među kojima je i objava Registra hrvatskih

branitelja.

Evo primjera dobre „suradnje“ hrvatskih jugo-komunističkih ideologa, koje s hrvatske strane

predstavlja ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić, a drugu velikosrpsko-četničku stranu

predstavlja direktor Dokumentacijsko-informativnog centra „Veritas“ Savo Štrbac iz Banja

Luke. Za tu dobru „suradnju“, kako Predrag Matić kaže u dobroj namjeri, pobrinuli su se

predsjednik Republike Hrvatske gospodin Ivo Josipović i ministar hrvatskih branitelja

Predrag Matić. Tako je 19. prosinca 2012. nastupio dan „veselja“ za Pantovčak i jugo-

komunističku družinu, jer je ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić Fred, kako sam kaže,

svečano objavljuje Registar hrvatskih branitelja, a na osnovi Zakona o hrvatskim braniteljima,

da sve bude „legalno“.

Da je objava Registra hrvatskih branitelja dan zajedničkog „veselja“ to je iz Beograda

potvrdio gospodin Savo Štrbac koji je izrazio svoje zadovoljstvo i pozvao sve hrvatske

veterane da se ugledaju na svoje ministre Predraga Matića i Antu Kotromanovića i objave

cjelovit ratni put, kako bi oni povezali zločine i događaje s određenim jedinicama i

pripadnicima tih jedinica, pa u buduće neće biti počinitelj zločina nepoznat.

Nikako da se Srbi dovoljno zadovolje

- Dobro bi nam došlo kad bi se svi ohrabrili na taj čin, po uzoru na ministra branitelja, obrane

i policije, jer bi to olakšalo identifikaciju počinitelja ratnih zločina nad Srbima. Veritasu i

svima kojima je stalo da se ratni zločini procesuiraju trebali bi ti podatci s obzirom na to da

veliki broj ratnih zločina koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije još nije

otkriven – rekao je Štrbac, dodajući da prema podatcima Amnesty Internationala postoji više

od 500 događaja koji upućuju na ratni zločin nad Srbima, ali se još nalaze u predistražnoj i

istražnoj fazi, pa se postupak vodi protiv nepoznatih osoba.

13

- S obzirom na to da u Hrvatskoj očito nema volje da se ratni zločini istraže do kraja, ovaj

registar pomoći će nama da se to istraži, da povežemo zločine i događaje s određenim

jedinicama i pripadnicima tih jedinica - upozorio je Savo Štrbac. Istodobno, ministar

branitelja Predrag Matić Fred njegovim (Štrpčevim) riječima ne vidi nikakvu prijetnju. Dakle,

ministar Matić se slaže da se „Savo Štrbac i Srbi zadovolje“, kako je 1959. godine, Tito rekao

Ivanu Meštroviću, na njegovo pitanje zašto su partizani izvršili masovni pokolj hrvatskog

naroda na Bleiburgu i Križnom putu.

- Kako u svakom čovjeku želim vidjeti dobro, ja sam tu poruku shvatio dobronamjerno kaže

Predrag Matić. Kako Savo Štrbac spominje da će se iz registra iskristalizirati 500-injak

mogućih optužnica, no ja ne želim licitirati brojevima kaže Predrag Matić. Međutim, svi smo

se složili, i oko toga valjda postoji konsenzus u Hrvatskoj, da je bilo događaja koji ne idu na

čast ni hrvatskim braniteljima ni Domovinskom ratu. Zbog toga netko mora odgovarati, i s

tim se apsolutno slažem – kaže ministar Matić, dodajući da smo, proslavljajući povratak naših

generala, priznali da se nakon Oluje dogodilo i nešto na što nismo ponosni, ali smo isto tako

utvrdili da za to nisu odgovorni Gotovina i Markać.

Potpora pravosuđu

Ministar Matić pritom podsjeća na definiciju bivšeg predsjednika Stipu Mesića da se krivnja

treba individualizirati i da se počinitelji i pojedinci koji su ukaljali odoru i Domovinski rat

trebaju procesuirati, u čemu pravosudna tijela imaju, kaže ministar, njegovu potporu. Ratni

zločini trebaju se kazniti, ali moraju imati ime i prezime. Eto, u tome sam svjetlu vidio

njegovu (Štrpčevu) izjavu, pa ako je Štrbac tako mislio, i ja se s tim slažem. Ne mislim da

njega zanimaju hrvatski branitelji, već zločinci, niti mislim da će objavom registra iz

Beograda stizati tisuće optužnica na račun hrvatskih branitelja, to je smiješno – zaključio je

ministar Predrag Matić (Večernji list, 22. prosinac 2012. str. 10.).

14

Tko ne može bez Srbije taj može bez Tuđmanove Hrvatske (4)

Važna im je samo dobra suradnja sa Srbijom

Da bi se razumjeli razlozi i inzistiranje objave Registra hrvatskih branitelja, potrebno je to

povezati sa sveukupnom politikom kreiranom na Pantovčaku, a o njoj govore povijesne

činjenice.

- Da predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović želi dobru suradnju s „bratskom“ Srbijom,

to je pokazao bezbroj puta i nikad nije Srbiju optužio za agresiju na Republiku Hrvatsku i

posljedice te agresije. Ali zato optužuje Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku kad god mu se

pruži prilika. Evo samo nekoliko naglašenih primjera, uz Registar hrvatskih branitelja.

Franjo Tuđman - čovjek koji je stvorio Hrvatsku

- Ivo Josipović, bezbroj puta je javno podržao komunistički zločinački režim, druga Tite i

crvenu zvijezdu petokraku simbol tog zločinačkog režima. Taj zločinački režim poznat je po

neizmjernim zločinima, ostavio je Hrvatima za dugo sjećanje preko 1500 masovnih grobnica

sa preko 950 tisuća hrvatskih kostura koji danas traže pravdu i istinu.

- Josipović sa svojom družinom istomišljenika, u više navrata posjećivali su četnički

spomenik u mjesto Srbu u Lici, na dan 7. srpnja, dan poznat po četničkom ustanku protiv

hrvatskog naroda 1941. godine.

- Jedna od teži optužbi, gdje Josipović izjednačava Tuđmanovu i Miloševićevu politiku, kada

je, 14. travnja 2010. godine, u Sarajevu izjavio: „Politike koje su devedesetih, bilo iz

zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BH podjela, posijale

su u BH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je i Hrvatska svojom politikom

u devedesetim godinama tome pridonijela, što je takva hrvatska politika doprinijela

stradanjima ljudi, podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba u kojem odlučno

treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena i hrabro kročiti novim putem“. Ovakav napad na

hrvatsko vojno i političko vodstvo iz 1991., godine, konkretno je napad na prvoga hrvatskog

predsjednika dr. Franju Tuđmana koji je sve svoje snage usmjerio u obranu Hrvatske i

stvaranja samostalne Hrvatske. Po izjavi Ive Josipovića, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo

Tuđman krivo je procijenio sve moguće dotadašnje prijetnje Hrvatskoj, pa i one iz

15

Gazimestana, gdje se okupilo preko dva milijuna srbo-četničkih ideologa koji su bili spremni

na klanje po Hrvatskoj, te raznih „jogurt“ i „balvan“ revolucija po Srbiji i Hrvatskoj.

Na ovakve lažne i štetne izjave po samostalnu Hrvatsku, koje je gospodin Josipović dao u

Sarajevu, javio se lider bosanskohercegovačkih Muslimana Sulejman Tihić koji je rekao da

nije bilo Hrvatske u BiH bi bilo puno gore, jer je Hrvatska vojska obranila i BH. Ovakvom

izjavom Tihić se izravno suprotstavio Josipovićevim optužbama protiv Tuđmana i

njegove politike.

Zoran Milanović u Beogradu - može i bez hrvatskih simbola

- Nakon javnih osuda Josipovićevih izjava koje je dao u Sarajevu, Josipović ponavlja svoj

stav i kaže: „Ostajem pri žaljenju zbog pogrješne politike koja je pridonijela stradanju u BiH,

a i stradanju hrvatskog naroda. Da je ta politika išta vrijedila, broj Hrvata u BiH ne bi bio

prepolovljen“. Da Josipović išta drži do samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu i

do žrtava hrvatskih branitelja, tad ne bi davao takve izjave u kojima izjednačava politiku

Slobodana Miloševića i dr. Franje Tuđmana.

- Josipovićevu izjavu izrečenu u Sarajevu, iskoristio je i ministar vanjskih poslova Srbije Vuk

Jeremić koji je 5. svibnja 2010. godine, na sastanku Jadransko-jonskog vijeća u Anconi

izjavio: „ohrabruju nas izrazi dubokog žaljenja zato što je politika pod Tuđmanom dovela do

patnje i podjela u Bosni“.

- U to vrijeme, predsjednik Josipović na veliko prijateljuje s tadanjim predsjednikom Srbije

Borisom Tadićem koji, ohrabren Josipovićevim prijateljstvom, tada izjavljuje: „Bilo bi loše za

odnose sa Republikom Hrvatskom da se Ante Gotovina oslobodi zbog nedostatka dokaza“.

Na takvu izjavu Josipović ne reagira, što znači da isto misle, već pojačava prijateljstvo s

Tadićem. Kako Josipović prihvaća Tadićeve napade na Hrvatsku, a time i izjednačavanja

16

krivnje agresora i hrvatskih branitelja, tada Tadić ohrabren Josipovićevim držanjem, kaže:

„Hrvati i Srbi jednog dana imat će zajednički pisati udžbenik povijesti“. Žalosno ali istinito,

jer je to pljuvanje po Franji Tuđmanu i žrtvama hrvatskih branitelja, koje Josipović provodi s

Tadićem.

Vrijeme idile - Boris Tadić i Ivo Josipović u Beogradu

- Kada su izrečene oslobađajuće presude u Haagu kojima su oslobođeni krivnje generali Ante

Gotovina i Mladen Markać, Ivo Josipović, očito nezadovoljan oslobađajućom presudom,

izjavljuje: „Nužno je dalje raditi na učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina kao preduvjetu

mira i pravednosti na ovom području“. Dakle, potrebno je procesuirati što više hrvatskih

branitelja kako bi zadovoljili Srbe i tako osigurati mir na ovim prostorima. Očito da Josipović

ne želi razlikovati agresiju od obrane, pa je tako suglasan sa velikosrpskom politikom

iskazanom u Memorandumu 2. SANU-a.

- O jednoj nekorektnoj politici Ive Josipovića prema hrvatskim nacionalnim vrijednostima,

odgovor je dala Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) „Iustitia et pax“ na

odlikovanje novinara Drage Hedla istaknutog mrzitelja Katoličke Crkve i kardinala Alojzija

Stepinca, pa traže povlačenje odluke o odlikovanju Hedla. Izjava Komisije objavljena je 8.

prosinca 2011. godine i glasi: „Komisija „Iustitia et pax“ izražava nezadovoljstvo i duboku

zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom

Međunarodnog dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića za osobit ljuski i profesionalni

doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine

odlikovao novinara Dragu Hedla, osobu koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja

svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U

svojim napisima iz tog vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca „krvnikom

među svecima“ stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza.

Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako

ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno

osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikad nije dokazano da je bila

ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje. Poseban razlog za zabrinutost izaziva

činjenica da demokratski izabrani Predsjednik Republike Hrvatske, koji je dužan brinuti se za

poštivanje prava svih, ali i za poštivanje povijesne istine i njezino otkrivanje, odlikovanje

17

dodjeljuje onima koji su u komunizmu, a i nakon njegova pada, iskrivljavali i zatomljivali

činjenice i istinu.

Pozivamo Predsjednika Republike Hrvatske da iz moralnih razloga povuče dodijeljeno

odlikovanje i još jednom preispita svoju odluku da se takvo odlikovanje dodjeljuje bilo kojoj

osobi koja se u vrijeme komunizma ogriješila o poštivanje temeljnih ljudskih prava. Takva

vrsta kršenja ljudskih prava ne zastarijeva i ne može se opravdati nekim drugim pozitivnim

djelima, a takav odabir osoba dovodi u pitanje važnost i značenje samog odlikovanja ako se

koristi kao sredstvo za prekrajanje onoga čega bi trebalo biti znakom, a to je istina“ (Glas

Koncila 18. prosinca 2011.).

- Ivo Josipović odlikovao je i ispostavu Save Štrpca udrugu „Documenta“ i njezinu

predsjednicu Vesnu Teršelić poznatu po aktivnosti u progonu hrvatskih branitelja. Ta

komunističko-četnička bratija, pod vodstvom šefice udruge „Documente“ Vesne Teršelić i

ideološkog prijatelja joj Zorana Pusića, održala je sastanak u Novinarskom domu u Zagrebu,

tijekom ožujka 2012., s ciljem dogovora o daljnjem progonu hrvatskih branitelja. Taj sastanak,

svojom nazočnošću uveličali su Branko Horvatin, predsjednik Vrhovnog suda RH, koji je

rekao da su naučili „preparirati“ svjedoke te Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik – tužitelj,

koji je priznao da nije poštivao Zakon o ništetnosti i da ga je „bajpasirao“, te Ivo Josipović,

predsjednik države RH, koji provodi pritisak na pravosuđe i time čini kazneno djelo. Sastanak

su svojom nazočnošću uveličali i Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu,

Milorad Pupovac, Veljko Džakula, Zoran Pusić, Biljana Pusić, te Paul Vandoren kao šef

Delegacije Europske unije, više stranih diplomata, predstavnici Haaškog suda, te Stela

Ronner-Grubačić, kuma Miloševićevog savjetnika za vanjsku politiku i supruga beogradskog

novinara Bratislava Brace Grubačića, koja je i nizozemska veleposlanica u Hrvatskoj. Bili su

tu i Josipovićevi savjetnici Dejan Jović i Saša Perković i dosta druge pročetničko-

komunističke čeljadi.

Da bi se u potpunosti razumjelo program okupljanja članova udruge „Documente“, kao

progonitelja Tuđmanove samostalne hrvatske i njezinih branitelja to pobliže objašnjava Mirko

Sjekavica ispred Pusićevog GOLJP-a, koji kaže: „Bez utvrđivanja kaznene odgovornosti

Vladimira Šeksa, Davora Domazeta Loše, Ivana Jarnjaka, Mate Laušića i drugih osoba na

najvišim vojnim i političkim funkcijama zbog propuštanja sprječavanja i kažnjavanja svojih

podređenih u počinjenju zločina, ne može doći do potpune i cjelovite katarze društva koje bi

trebalo preuzeti dio odgovornosti za zločine počinjene u njegovo ime“. Na tu provokativni

izjavu, novinar Hrvatskog lista Tomislav Jelić doviknuo je: Zaboravili ste Franju Tuđmana!

Na to Sjekavica, gledajući u svoje papire, mirno odgovori: „Eh, da, hvala što ste me

posjetili“ (Hrvatski list, 22. 3. 2012.).

Brojni grijesi predsjednika Ive Josipovića (5)

Izjednačavanje srpskoga sustavnog zločina na Ovčari s pojedinačnim hrvatskim

zločinom u Paulin Dvoru na tragu je Memoranduma SANU-a

Jedan od istaknutiji mrzitelja dr. Franje Tuđmana i svega što je on stvorio u Domovinskom

ratu je Zoran Pusić, koji ispred svoje udruge Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP)

svojedobnoje tražio od Komisije za imenovanje ulica i trgova u gradu Zagrebu da promijeni

ime ulice koja nosi naziv ratnog ministra Gojka Šuška, optužujući Šuška za neke zločine u

18

Borovu Naselju nad srpskom „nenaoružanom nejači“. I za to kaže da ima svjedoka u Josipu

Boljkovcu. Očito da i predsjednik Ivo Josipović isto misli kao Zoran Pusić, kad na takve

izjave nikad nije reagirao.

Ivo Josipović, predsjednik RH

Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Ivo

Josipović izjavljuje: “U Hrvatskoj još nitko nije osuđen za ratne zločine počinjene u akciji

Oluja… ti su zločini bili u nadležnosti suda u Haagu. Dakle, mi smo skupljali dokaze, mi smo

zatražili i podatke od Haaškog suda i zločini će se istražiti, to budite sigurni“. Dalje Josipović

govori: „Nužno je dalje raditi na učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina kao preduvjeta

mira i pravednosti na ovom području“.

Dakle, ako za Haaški sud nije bilo zločina u Oluji, a Josipović ih želi dodatno istražiti i

procesuirati, to puno govori o Josipovićevom shvaćanju obrambenog Domovinskog rata. To

sve znači da bi Hrvatska svakako morala suditi svojim braniteljima kako bi „zadovoljili Srbe“,

kao što je radio Tito 1945. godine za žrtve Bleiburga i Križnog puta. To je očiti dokaz politike

izjednačavanja krivnje u agresiji s onima u obrani. To je dokaz da Josipović ne želi razlikovati

agresiju od obrane, s određenim ciljem. Sve su to aktivnosti Ive Josipovića koje vode k

izjednačavanju ogromnih zločina u agresiji i eventualnih zločina u obrani.

Koliko je Josipović ideološki uključen u želji za progon hrvatskih branitelja dokazuju njegove

razne aktivnosti. Tako, je svojedobno Ivo Josipović požurio svojom izjavom da će pokrenuti

istragu protiv vojnog orkestra „Sveti Juraj“, jer su nastupili na dobrotvornom koncertu „za

istinu“ u Splitu u lipnju 2010. godine, gdje se prikupljao novac za obranu generala Antu

Gotovinu i ostale generale. Tu svoju prijetnju Josipović nije izvršio, povukao se nakon

reagiranja hrvatskih branitelja, ali je dovoljno pokazao što misli o onima koji žele pomoći

hrvatskim generalima. To je nastavak politike koju je vodila mrziteljica Hrvata i Franje

Tuđmana tužiteljica suda u Haagu zloglasna Carla del Ponte.

Ivo Josipović boraveći u Vukovaru, gdje je primio predsjednika Srbije Borisa Tadića pa ga

poveo i na Ovčaru, tada su mu okrenule leđa majke nestalih i poginulih hrvatskih branitelja

čime su pokazale što misle o Josipovićevoj politici u odnosu na žrtve Domovinskoga rata, a

posebno žrtve Vukovara. Josipović je s Tadićem obišao Ovčaru i Paulin Dvor i tako

izjednačio ratni zločin srbočetničkog agresora u Vukovaru s dvadesetak ubijenih Srba u

Paulinom Dvoru. Tako je svjesno pokazao kako ignorira ogromne zločine nad Vukovarom

19

tijekom srpske agresije i izjednačava ih sa pojedinačnim zločinima u obrani. Tako je svjesno

pokazao da nastoji izjednačiti sustavne srpske zločine s hrvatskim pojedinačnim zločinima

tijekom obrane od te iste srpske agresije.

Ivo Josipović suglasio se s Borisom Tadićem da obmani cijelu hrvatsku javnost kada je Tadić

dolaskom u Vukovar izjavio da je donio ratnu dokumentaciju bolnice u Vukovaru. Kasnije se

ispostavilo da to nije točno jer je donio prijeratnu dokumentaciju bolnice. To što je Tadić

donio to je protokolom usuglašeno, pa Josipović ne može reći da nije znao što nam Tadić

podvaljuje hrvatskoj javnosti.

Ivo Josipović teško je optužio Hrvatsku izjavom u izraelskom Knessetu, da u Hrvatskoj još

gmiže ustaška zmija. Da u Hrvatskoj još ima ustaša i ustaštva, to smo bezbroj puta čuli u

srbijanskoj retorici. Sada smo doživjeli i da predsjednik RH Ivo Josipović u izraelskom

parlamentu posvjedoči kako je u Hrvatskoj i danas prisutna „ustaška zmija koja je oslabjela,

ali je još uvijek tu“, pa tako ponovno optužio hrvatski narod. Tom prilikom Josipović kaže: „u

iskrivljenim umovima ustaša, nearijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša

– morali su biti izbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini

odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom

činjenicom da je – stavljajući na stranu slavni antifašistički otpor – bilo pripadnika našeg

naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti.

Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i

drugi samo zbog toga što oni jesu ili zastupaju“. „Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali

je još uvijek tu. Naša djeca trebaju znati što je dobro, a što je zlo, što je pravo, a što krivo. To

je mjesto gdje počinje istinska pravda“, dodao je on.

Ako Ivo Josipović smatra da naša djeca trebaju znati što je dobro, što je zlo, što je pravo, a što

krivo, trebao bih omogućiti našoj djeci da uče hrvatsku stvarnu povijest o strašnim zločinima

komunizma, istinu o Bleiburgu i Križnom putu iza kojih je ostao trag od 1500 masovnih

grobnica sa oko 950 tisuća kostura Hrvata. To je bila i ostala tabu tema za hrvatski narod

zahvaljujući jugo-komunističkim ideolozima kojima pripada i Ivo Josipović.

Ivo Josipović, kao predsjednik države i Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova,

otvoreno se zalažu za povlačenje tužbe protiv Srbije za zločine i genocid nad hrvatskim

narodom učinjen za vrijeme srbočetničke vojne agresije na Hrvatsku.

Ivo Josipović sukreator je zakona o progonu, procesuiranju i zatvaranju hrvatskih branitelja, a

taj zakon se zove Deklaracija o suradnji sa sudom u Haagu, donijeta od koalicije Račan,

Tomčić, Budiša 14. travnja 2000. godine na Hrvatskom državnom saboru.

Milorad Pupovac, čelnik Srba u Hrvatskoj reče: „Svaki častan čovjek koji je bio u hrvatskoj

uniformi treba dobiti priliku da sa svojih leđa skine teret koji mu je natovaren – teret mržnje

prema Srbima“. Naknadno Pupovac reče i ostade živ: „Vodi se kampanja 'Hrvati žrtve – Srbi

zločinci'“. Po Miloradu Pupovcu hrvatski vojnici trebali bi skinuti teret što su Hrvatsku branili

i obranili od njegovih ideoloških prijatelja koje je uvijek podržavao. Po Pupovcu, hrvatski

branitelji bi trebalo biti jednako krivi za to što su se branili od klanja i branili svoju Domovinu,

kao što je krivnja njegovih ideoloških prijatelja iz Srbije koji su izvršili agresiju na

nenaoružan hrvatski narod, palili, pljačkali, i masovno ubijali Hrvate. Hrvatski branitelji koji

su branili svoju Domovinu, kao srbočetnici koji su izvršili agresiju na Hrvatsku, pa bi tek

tada Pupovac bio zadovoljen.

20

Svojedobno, dok se vodio kazneni postupak protiv hrvatskog generala Branimira Glavaša

kojeg je zbog štrajka glađu Hrvatski sabor oslobodio pritvora da se može braniti sa slobode,

tada su Zoran Pusić i Vesna Teršelič podnijeli ustavnu tužbu protiv Sabora što je donio takvu

odluku.

Razne izjave Milorada Pupovca, Zorana Pusića, Vesne Teršelič i ostale antihrvatske jugo-

komunističke bratije dokaz je prešutne potpore Pantovčaka i Banskih dvora takvoj politici.

Zoran Pusić - čovjek koji je zadužen za razbijanje hrvatskoga jedinstva

Sve navedeno su dokazi kakvu antihrvatsku politiku vodi predsjednik države Ivo Josipović i

cijela jugo-komunistička bratija na čelu s Zoranom Milanovićem. Sve što je Ivo Josipović

izjavio i učinio tijekom svoga predsjednikovanja ide u prilog izjednačavanja krivnje

srbočetničkog agresora s hrvatskom obranom. To se vidi iz teksta zacrtanim u Memorandumu

SANU-a broj 2, pa zato prikazujem cjelokupni tekst tok velikosrpskog dokumenta.

Dobrica Ćosić

21

Drugi Memorandum SANU-a u praksi

Točno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja prvog Memoranduma Akademije nauka i

umetnosti Srbije (1986. godine), koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i

krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala“, u akademskim nacionalističkim

krugovima u Beogradu „patentiran“ je njegov nastavak - Memorandum II. čiji su strateški

ciljevi gotovo identični sa „prethodnikom“ iz 1986. godine, dakle velikosrpski, s tim da je

način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i „bitke koje

mogu biti i oružane“.

Velikosrpski ideolozi iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), nakon izgubljena

četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), donijeli su Memorandum-2, koji ima za cilj da,

u devet točaka razrađuje ostvarenje onog što je izgubljeno ili nije ostvareno u srbočetničkom

agresorskom ratu protiv Hrvatske. U tom Memorandumu -2, velikosrpski ideolog otac prvog i

drugog Memoranduma Dobrica Ćosić kaže: „Srbi su u XX. vijeku izgubili su četiri rata

(Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu,), ali u XXI. vijeku trebaju gledati kako se „u miru

dobivaju izgubljeni ratovi“. Tu Ćosićevu izjavu je nadopunio Ljubo Tadić, (otac tadašnjeg

predsjednika Srbije Borisa Tadića), koji kaže: “Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih

zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te

krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali

definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.

Hrvatske političke elite u srbijanskom zagrljaju (6)

Program, strateški ciljevi i metode sadržane u SANU-ovom Memorandumu 2

1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i

montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je

uravnopravan položaj sa državama u okruženju

2. Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim

pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike

srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu

3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi

najavljenih pred međunarodnim sudovima

4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz

okruženja

5. Inzistirati na zatvaranju Haaškoga tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred

domaćim pravosuđem

6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i

slabiti oštricu optužbi protiv Srbije

7. Pomagati odcjepljenje Republike srpske

22

8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji

srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu

9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje

Islamske zajednice u Sandžaku.

Po važećem međunarodnom pravu svaka država štiti vlastite nacionalne probitke pa na to

pravo ima i Srbija, no nekoliko točaka novog Memoranduma izravno se odnosi na Hrvatsku, a

i sukladne su sveukupnom djelovanju Ive Josipovića i Borisa Tadića na primjeru povlačenja

hrvatske tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu moglo bi se

zaključiti kako je vrh hrvatske politike prihvatio dijelove Memoranduma 2.

Memorandum SANU-a 2 nastavlja tamo gdje su ovi izgubili

Memorandumske nakane potvrđuje i suđenje hrvatskom branitelju Veljku Mariću u Srbiji, a

medijsko – politička kampanja da se hrvatski pravoslavci na brojidbi pučanstva očituju kao

Srbi samo upućuje na to kako su memorandumski planovi duboko zahvatili hrvatsku javnost.

Sustavni napadaji na Katoličku Crkvu kao još jednu preostalu ustanovu u Hrvatskoj otkrivaju

memorandumski duh politike začete u Londonu, kojoj se zbog blokade Hrvatskom ulasku u

EU nedavno usprotivio i poljski premijer Donald Tusk, upitavši Britance: „Može li mi netko

objasniti zašto bi Hrvatska patila zbog (libijskog čelnika Moamera) Gadafija“. (H. Slovo, 15.

travanj 2011., str. 5.).

Savjetnici predsjednika Ive Josipovića

Svoju anacionalnu, antihrvatsku ideologiju gospodin Ivo Josipović pokazao je i preko svojih

savjetnika. U savjetničkim kabinetima gospodina Josipovića uglavnom su

ortodoksni jugokomunistički ideolozi raznih boja, bez ikakvih hrvatskih nacionalnih interesa.

Jedan od savjetnika predsjednika Ive Josipovića je Budimir Budo Lončar komunistički

23

ideolog, kao oznaš na području Zadra, proganjao je hrvatske domoljube. Isti je bio savjetnik i

veleizdajniku Stipi Mesiću. Taj Budo bio je u Titinoj Jugoslaviji ministar vanjskih poslova, a

preko svojih međunarodnih veza, 1990./1991. godine, inzistirao je da se Hrvatskoj nametne

embargo na uvoz oružja, kako se ne bi mogla braniti od velikosrpskog agresora.

Branitelj Veljko Marić treba biti najveća briga predsjednika Ive Josipovića

Predsjednik Ivo Josipović uvijek je svirao u jugo diple!

Savjetnica Ive Josipovića je i Zrinka Vrabec-Mojzeš, urednica na Radiju 101. Taj Radio 101

poznat je po svemu što u svezi hrvatskim nacionalnim predznakom, od prvog hrvatskog

predsjednika dr. Franje Tuđmana, i onoga što je stvoreno u Domovinskom ratu. Tako, 1999.

godine, kada se doznalo da je dr. Franjo Tuđman bolestan te da je došlo do krvarenja u

trbušnoj šupljini, odmah idući dan voditeljica Mojzeš pita jednog slušatelja zna li kakvim se

poslom danas bavi Ankica Tuđman. Kako je slušatelj zatečen pitanjem, ona mu sa

podrugljivim smijehom odgovara „Ona danas radi krvavice“, aludirajući na to što je Tuđman

bolestan i krvari. (H. list, 4. 3. 2010.).

Dejan Jović, Zrinka Vrabec-Mojzeš i Saša Perković

24

Savjetnik mu je i Saša Perković sin poznatog udbaša Josipa Perkovića za kojim je raspisana

međunarodna tjeralica zbog organiziranja ubojstava hrvatskih domoljuba po svijetu, a

posebno u Njemačkoj gdje je ubijen Stjepan Đureković i nekoliko drugih rodoljuba. Za

Josipom Perkovićem je raspisana međunarodna tjeralica, a sadašnja prokomunistička vlada ga

štiti i ne želi ga izručiti. To su razlozi zbog kojih Njemačka vlada otežava ulazak Hrvatskoj u

EU jer traže njihova izručenja, a komunistička bratija ih godinama stavlja u zaštitu, bez obzira

što Hrvatska za to ispašta. (H. slovo, 5. 8. 2011., i H. list, 3. 1. 2013.).

Jedan od ideološki uvjerenih jugokomunističkih ideologa, kao Josipovićev glavni analitičar je

Dejan Jović koji žali što nije stvorena „jugoslavenska nacija“ i zajednička „jugoslavenska

kultura“. Za ratove na ovim prostorima, po njemu su krivi pojedini nacionalizmi, a tako nema

ni agresije. U službenom listu Instituta za sigurnosne studije EU-a napisao je kako će

„umjereni nacionalisti“ kad Hrvatska uđe u EU, nastojati odvojiti Hrvatsku od „ostatka

Balkana“, napose Srbije. Tako kaže kako je proteklih 20 godina „stvoren mit o Domovinskom

ratu“, pa on sa svojom ideologijom savjetuje predsjednika Josipovića.

Na pitanje je li ispravno što Srbija planira rehabilitirati ratnog zločinca Dražu Mihailovića,

čije jedinice su samo u Zabiokovlju poklale 270 Hrvata, Josipović kaže „Vjerojatno ćemo

izraziti svoje neslaganje s tim, ali radi se o unutarnjoj stvari Srbije“ (H. list, 22. ožujak 2012.).

Ivo Josipović, s ostalim četničko-komunističkom družinom, iz kruga Milorada Pupovca i

Hrvatske vlade, svaku godinu 27. srpnja, svojim prisustvovanjem, uveličavaju dan sjećanja na

četnički ustanak protiv hrvatskog naroda. Da gospodin Josipović ozbiljno misli, pa jednom

reče da je crvena zvijezda petokraka koja lijepo stoji na kapi titovki kao simbol slobode,

bratstva i jedinstva. Taj simbol komunističkih zločina osudila je Skupština EU-a i cijeli

civilizirani svijet, kao simbol zločina, a Josipović to slavi i tako poručuje hrvatskom narodu

kako je u zabludi što osuđuju velikosrpsko-komunistički režim u kojem je njemu i ostalim

istomišljenicima bilo lijepo.

Ivi Josipoviću glavna je briga kako se sprijateljiti s agresorom i na taj način izjednačiti krivnju,

suglasno Memorandumu 2. Istodobno Srbi su svi složni da lažu, da ne priznaju agresiju i

genocid koji su činili susjedima. Ne samo to, oni su Memorandumom 2, dokazali da nisu

25

odustali od agresije, ali traže način kako da to ostvare bez oružja. Otac predsjednika Srbije

BorisaTadića sudionik je izrade Memoranduma 2, SANU-a, a Ivo Josipović ne može bez

Srbije.

Stjepan Mesić je otvoreno pljuvao po dr. Franji Tuđmanu, a Josipović ga obezvrjeđuje s

bijelim rukavicama. Tako, kod polaganja vijenaca i paljenja svijeća zaslužnim građanima

Hrvatske na Mirogoju, Ivo Josipović kao predsjednik samostalne Hrvatske, prvo položi

predstavniku jugokomunističkih ideologa Ivici Račanu koji je bio protiv stvaranja samostalne

Hrvatske, i ostalim, a kao zadnjem prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, kako

bi formalno ispunio tu državničku obvezu. Na taj način želio je pokazati da je kulturniji od

bivšeg predsjednika Stipe Mesića, koji nikad nije položio vijenac i odao počast dr. Franji

Tuđmanu, jer to je slijed njegove politike mržnje prema Tuđmanu, kad je jedini od državnih

dužnosnika odbio biti član počasne straže kod odra pokojnog predsjednika i odbio biti u

pogrebnoj povorci kod ispraćaja na posljednji počinak na Mirogoju. Tako Josipović formalno

izvršava dužnost državnika, a u stvari je popljuvao Tuđmana kao i Mesić samo na jedan

podliji način. Osnovni cilj ovakve suradnje s velikosrpskim agresorom je da se sa Srbije skine

odgovornost za agresiju te da se izjednači krivnja zločina u agresiji s onim pojedinačnim u

obrani. To je pljuvanje po žrtvama hrvatskih branitelja koje su pale u obrani svoje Domovine.

Zoran Milanović i Vlada „hrvatska“ koju vodi

Vlada ne brine o razvoju Hrvatske, to su pokazali u odnosu prema programu izgradnje

Pelješkoga mosta. Kada su došli na vlast s velikim oduševljenjem su izjavljivali kako se most

ne će graditi. Tada su govorili kako će se Pelješac povezati s kopnom trajektima jer to je puno

jeftinije. Poduzimali su sve moguće mjere da se izbjegne gradnja mosta i da se Dubrovnik

poveže s maticom Hrvatskom izgradnjom ceste preko teritorija BiH. To je pokazatelj

ideološkog nasljeđa svojih očeva koji su svjesno izbjegavali bilo kakav ozbiljniji razvoj

Hrvatske, da ne bi nedostajalo novaca za razvoj bratske Srbije, Đerdapa, pruge Beograd – Bar

i slične infrastrukturne objekte. Zato su im očevi uspjeli za 45 godina vladavine u Hrvatskoj

izgradili 40 km auto ceste od Zagreba do Karlovca. A ova Tuđmanova Hrvatska, u ratu i

poraću, tijekom 15-ak godina, izgradila je preko 1200 km najmodernijih cesta, s preko 30

kilometara modernih cestovnih tunela i toliko vijadukata.

Kao iz topa - Tito, a ne Tuđman

26

Ti Hrvatski komunistički ideolozi genski su naslijedili odbojnost prema hrvatskim

nacionalnim vrijednostima ponašaju se kako su se ponašali njihovi očevi. Hrvatski

jugokomunistički ideolozi „antifašisti“, trebali bi se ugledati u slovenske partizane –

sudionike NOB-a. Kad se radi o slovenskim nacionalnim interesima tu su Slovenci jedinstveni

bez obzira na generacijske i ideološke razlike. Slovenija je uvijek na prvom mjestu. Još bolji

je primjer Srbija. Oni su izgubili četiri rata, kako samo kažu, ali ne prestaju u borbi za

širenjem velikosrpskih interesa zacrtanih još u Načertaniju Ilije Garašanina. Oni su

jedinstveni, bilo da se radi o orjunašima, žandarima, četnicima, partizanima, uvijek im je

glavni interes Velika Srbija. Na žalost, tako se prema Hrvatskoj mogu ponašati jer već cijelo

stoljeće u Hrvatskoj imaju svoju petu kolonu. U pravi je bio A. G. Matoš, koji je prije

stotinjak godina izjavio da Hrvatska ima više izdajica nego cijela Europa zajedno.

S pravom se postavlja pitanje dokle će hrvatskim jugonostalgičarima biti važnija Srbija od

Hrvatske. Trebamo li stvarno čekati još daljnjih 20-ak godina da se priroda pobrine i ukloni s

ovih prostora jugokomunistički kukolj. Teško je očekivati bilo kakvo ekonomsko i političko

poboljšanje, ako nam uz predsjednika države, politiku Vlade RH vodi ortodoksni

jugokomunistički ideolog Zoran Milanović koji na novinarsko pitanje „tko mu je draži i miliji

Tito ili Tuđman“ bez razmišljanja kaže Tito. Istodobno sva sredstva javnog informiranja su u

rukama te komunističke oligarhije, a predsjednik Ivo Josipović, raznim kadrovskim

trgovinama s Milanovićem, osigurao si je da ravnatelj HRT bude njegov kadar, pa tako računa

na još jedan petogodišnji mandat. Što će ostati iza prvog njegovog mandata to već vidimo, a

iza drugog mandata pitanje hoće li ministar obrazovanja Hrvata, dobiti ovlasti da smjenjuje

hrvatske biskupe i kardinale, što Mesiću, uz niz pokušaja nije uspjelo.

Vidimo da se Katolička Crkva malo probudila, ali prekasno, jer Hrvatska se zacrvenila na

svim razinama privrednog, političkog i informativnog odlučivanja. Dakle, ispunila se želje

gospodina Ive Josipovića, kada je u predizbornim aktivnostima obećao svojim biračima da će

cijela Hrvatska pocrveniti.

Što poručiti gospodinu Ivi Josipoviću kao predsjedniku Republike Hrvatske za njegove

zasluge koje je uložio za dobrobit hrvatskog naroda. Te zasluge sigurno ne smiju biti

zaboravljene, ako ih nezahvalni hrvatski narod zaboravi, kao što je zaboravio što su mu dobra

učinili „antifašisti“, ali zato imamo tu povijest koja ništa ne zaboravlja. Povijest je dokazala

da dugo pamti, pa je tako u svojoj memoriji zadržala djela „antifašista“ na Bleiburgu i 45-

godišnjim križnim putovima Hrvata. Tako će djela Ive Josipovića biti upisana u hrvatsku

povijest, pa neka naši potomci uče. To je gospodin Ivo Josipović zaslužio kao i mnogi

velikani poput „maršala Tite“ i grofa Karolyja Khuen-Hedervaryja. I jedan i drugi brinuli su o

dvojezičnosti, brinuli su se o Hrvatima kao nezreloj naciji, da budu pod nadzorom susjeda i da

im pravni sustav uređuju ideološko-pravni stručnjaci iz Srbije, a za te „stručne“ usluge davali

su im ekonomske i političke povlastice. Tako su, uz pomoć „naprednih“ Srba i jedan i drugi

uspijevali učvrstiti svoju vlast, što Hrvati nisu znali cijeniti.

Kako su određene zasluge „druga maršala Tite“ i Khuen-Hedervaryja ostale zapisane u našoj

povijesti, pa tako i ove današnje ni bi smjele biti zaboravljene. Zasluge za narod ne smiju se

zaboraviti, neka naši potomci uče kako se Republika Hrvatska stvarala, rastvarala,

rasprodavala, kako se uvodila nova pravila pravopisa i školskog odgoja mladih Hrvata, kako

se njezino rukovodstvo borilo za napredak bratskih odnosa sa susjednim državama, pa ako

treba i pod uvjetom da se žrtvuju vlastiti junaci. Nadajmo se da će sve biti uredno zapamćeno

i zapisano.

27

Zašto nam je tako? Zato što i dalje vladaju jugokomunisti (7)

Prije su bili povlašteni Srbi, a danas i Srbi i komunisti

Na postavljena pitanja - zašto nam je tako - odgovor daju povijesne činjenice o aktivnosti pete

kolone. Tragično ali istinito, hrvatski narod doveo je na vlast jugo-komunističke ideologe, one

koji su bili protiv razbijanja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske. To su sinovi,

kćeri i ostali ideolozi onih koji su od 1945. do 1990., progonili Hrvate kao katolike, poručili

im da više nema Boga, zabranjivali bogoslužje, zabranjivali crkveno vjenčanje i crkveno

krštenje djece, proganjali i zatvarala kardinala Alojzija Stepinca, negirali sve što simbolizira

hrvatski nacionalni identitet.

Kao primjer zašto su se Hrvati progonili i zatvarali, dovoljno je spomenuti tekst jedne stare

hrvatske pjesmu „Vilo Velebita“, koja je prvi put izvedena 1882. godine, koja govori o

ljepotama hrvatskom Velebita, a jugokomunistički ideolozi su ju proglasili ustaškom, a za

njezino pjevanje završavalo se u komunističkim kazamatima od godinu do čak sedam godina

zatvora, ovisno o sucu i razdoblju i sličnim prilikama.

Progon Hrvata bio je nemilosrdan. Taj velikosrpsko-komunistički režim iza sebe je ostavio

preko 1500 masovnih grobnica u kojima se nalazi preko 1.129.000 raznih neprijatelja režima,

što na propovijedi 15. kolovoza 2007. godine, kaže krčki biskup Valter Župan. Po ključu

velikosrpskog zlotvora Aleksandra Rankovića da su od likvidiranih preko 85 posto su Hrvati,

dakle preko 950.000 ubijenih su Hrvati, što potvrđuje i Milovan Đilas koji kaže „Hrvate je

trebalo likvidirati da bi Jugoslavija živjela“.

Milan Ivkošić kaže da se djeca komunizma ne odriču ni Tite ni povlastica. Oni su zauzeli

fotelje Ustavnoga suda, Vrhovnog suda, Državnoga sudbenog vijeća, Državnoga odvjetništvo,

policije, HRT-a, Vlade, državne uprave i kompletnoga hrvatskog gospodarstva. To potvrđuje

da nam se vratila 1945. s nekim izmijenjenim varijacijama. Ostale su mnoge sličnosti, pa tako

nije bilo poželjno, čak strogo kažnjivo prebrojavanje krvnih tjelešaca, na što je danas jako

osjetljiv ministar obrazovanja Hrvata Željko Jovanović. Mađari, Česi i ostale nacionalne

manjine moglo se nesmetano prebrojavati, ali svete krave nikako. Očito da Jovanovića, kao i

tada privilegiranu čeljad, smetalo je prebrojavanje krvnih tjelešaca radi otkrivanje istine. Tako

napr., u ta bajna vremena velikosrpsko-komunističke „demokracije i ravnopravnosti“, od

tadašnjih oko 11 posto Srba, bilo ih je preko 75 posto u policiji, a slična situacija je bila u

cijeloj državnoj upravi i ostalim dobro plaćenim radnim mjestima i funkcijama, s bezbrojnim

privilegijama, koja su bila rezervirana za biranu čeljad. Tako na primjer, u Željezari Sisak, od

14.000 zaposlenih bila su 33 direktora. Od ta 33 direktora bio je jedan Makedonac, a sve

ostalo one nacionalnosti čija se krvna tjelešca nisu smjela prebrojavati.

Tako i u ovoj samostalnoj Hrvatskoj, prije nekoliko godina u općini Aljmaš, bilo je zaposleno

u općinskim strukturama 18 ljudi od čega „čak“ dvojica Hrvata. To su sve razlozi zašto je

opasno prebrojavanje krvnih tjelešaca, zašto ti jugokomunistički ideolozi i danas neizmjerno

vole i veličaju druga maršala Titu. Tako ovih dana Rajko Ostojić ministar zdravlja (ne

hrvatski zdravstva), kao kandidat SDP-a za gradonačelnika Zagreba, kaže da je drug Tito

povijesna ličnost. Kako povijest ne poznaje ni stričeve, ni prijatelje, ni kumove, pa tako nije

zaobišla ni druga maršala Titu. Ali ta povijest nije zaobišla ni ostale povijesne „ličnosti“ kao

što su drugovi Josif Staljin, Mao Ze Dong, Pol Pot i ostale ličnosti poznate po

„demokraciji“ koju je drug maršal Tito priuštio hrvatskom narodu.

28

Gospodin Ivo Josipović na komemoraciji žrtvama u Jasenovcu 12. svibnja 2013. kaže da

svaka žrtva ima pravo na dostojan pokop, sjećanje i pijetet, pa se svaku godinu trebamo sjetiti

tih zločina kako se ne bi ti zločini ponovili. To je dobra poruka za sve, ali ne vrijedi na

zvjerski likvidirane Hrvate na Bleiburgu i Križnom putu. Ta gospoda s Pantovčaka, Banskih

dvora i Hrvatskog sabora na sve moguće načine ignoriraju ogromne hrvatske žrtve, a tu svoju

prokomunističku drskost pokazali su i ukidanjem pokroviteljstva nad žrtvama Bleiburga i

Križnog puta.

Pravilo pristojnosti kaže da o mrtvima sve najbolje. Mi možemo govoriti sve najbolje i o

pokojnom Borisu Špremu, ali povijest je ta koja nikome ne oprašta. Povijest kako je

nemilosrdna i koja će u svoj tefter zapisati da je pod predsjedanjem Šprema Sabor ukinuo

pokroviteljstvo na žrtvama Bleiburga. Sve dotle dok Ivo Josipović i ostali Josipovići s

Pantovčaka i Banskih dvora budu prikrivali istinu o zločinima nad hrvatskim narodom, ne

može se očekivati mir na ovim prostorima, pa tako politički ni ekonomski napredak

samostalne Tuđmanove Hrvatske. Ti isti ideolozi nagrađuju protuhrvatsku udrugu

„Documentu“ kao ispostavu „Veritasa“ Save Štrbca, koji brinu kako procesuirati što više

hrvatskih branitelja i ušutkati nezadovoljne.

Ti isti, za upropašteno hrvatsko gospodarstvo optužuju prvoga hrvatskog predsjednika dr.

Franju Tuđmana, pripisujući upropašteno gospodarstvo pretvorbi i privatizaciji, a nikad ne

spominju velikosrpskog agresora koji je uzročnik svih zala na ovim prostorima. Ti isti

ignoriraju zločine i genocid nad hrvatskim narodom izvršen srbočetničkom agresijom, a

glavna im je preokupacija kako povući tužbu protiv Srbije za izvršeni genocid i skinuti

krivnju sa Srbije ili barem izjednačiti krivnju. Gospoda s Pantovčaka i Banskih dvora, trebaju

znati da će i njihova imena ostati zapisana u hrvatskoj povijesti i to velikim - crnim slovima.