jugoslavija poslije tite – branko salaj
DESCRIPTION
Feljton Hrvatskog FokusaTRANSCRIPT
1
Jugoslavija poslije Tite – Branko Salaj
Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju
Hrvatske (1987. – 1992.)
Za ratove u bivšoj Jugoslaviji krivi su Velikosrbi i Srbija
Prijevod proširenoga izlaganja na panelu ACS-a “Odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske” na
AAASS-konvenciji u Bostonu 13. studenoga 2009.
Predgovor
Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948.
godine do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između
dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila
da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao
uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih,
vjerskih i kulturnih podjela.
Mnogi javni radnici, koji su reformiranu diktaturu doživljavali kao primjer sklada, bili su
iznenađeni ratovima u bivšoj Jugoslaviji tijekom prve polovice devedesetih godina pa su ih
tumačili kao uranjanje u od ranije pretpostavljeni splet nacionalnih mržnji. To je bilo u
suprotnosti s nizom događaja, koji su prethodili ratovima i koji su očito bili neposredni
rezultat ekspanzionističkih radnji velikosrpskog pokreta pod vodstvom Slobodana Miloševića.
Cilj je ovoga eseja da raspravi preklapanje Miloševićevih ciljeva i želje zapadnih sila da
centraliziraju Jugoslaviju. Jesu li te sile tolerirale, a u skrivenom obliku i potpomagale,
usmjerenje Miloševićeva djelovanja, istodobno ga formalno kritizirajući i angažirajući se u
humanitarnim akcijama da bi se ublažile najgore patnje prouzročene tim djelovanjem? Jesu li
te stare predrasude o regiji izrabljene da bi se krivo prikazala stvarna narav rata i na taj način
prešlo preko pitanja političke odgovornosti za krajnji neuspjeh odabrane politike? Jesu li
zapadne sile napravile ozbiljan napor da konsolidiraju mir na Balkanu potporom naprednim
snagama u Srbiji u kritičkom vrjednovanju ideja, koje su tijekom XX. stoljeća pridonijele da
se zapali više ratova (uključujući Prvi svj. rat) i koje su potaknule nedavnu srpsku agresiju na
susjede?
2
Ova pitanja nisu samo od akademskog značenja – neka od stajališta, prema kojima politički
život u današnjoj Srbiji nastavlja gravitirati, uzrokuju dubok nemir među njenim susjedima.
Još više zabrinjuju znaci – često potvrđivani tijekom posljednjih godina – da se u nekim
međunarodnim krugovima na priznanje suverenosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine još uvijek
gleda kao na nešto dvosmisleno, a da se na njihove molbe za ulazak u Europsku uniju
primjenjuju neobično dalekosežni kriteriji i uvjeti.
Autor je zahvalan za niz korisnih sugestija koje su mu u raznim fazama pisanja ovog eseja
pružili Joseph Bombelles, Josip Glaurdić, Josip Šentija i Davor Vidas. Odgovornost za
tumačenja i zaključke je naravno autorova.
1) Pozadina
“Ilss’entretuent” – Međusobnoseubijaju– tako je francuski predsjednik François Mitterrand u
više navrata opisao agresiju srpskih snaga pod Miloševićem na Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu tijekom prve polovice devedestih godina. To je naravno sasvim neprimjeren opis
rata, u kome je jedna od najvećih vojski u Europi napala u početku gotovo potpuno
nenaoružan narod koji jedva da je raspolagao s najosnovnijim lancem zapovijedanja. Naravno,
Mitterrand ne govori prvenstveno o ratu nego o mentalnom stanju regije, kako ga on zamišlja.
Jedan od najpoznatijih američkih novinara i dobitnik Pulitzerove nagrade razradio je istu temu
i još dublje zahvatio u socijalnu psihologiju: Srbi, Hrvatski i bosanski Muslimani nisu izloženi
krvnoj mržnji samo međusobno, nego su joj izloženi i unutar vlastite skupine. Zbog tih krvnih
mržnji uvijek su iznova počinjali grozna zlodjela s teškim posljedicama. To je dio životinjske
naravi i oni nisu znali kako ih ne ponoviti. Zato su, na neki čudan način, željeli da ih drugi
zaustave da ne čine stvari koje su po nekoj vrsti pimitivnog instinkta osjećali da moraju raditi
(David Halberstam, War in a time of peace [2001], str. 354.-5.).
Ti su navodi dobar primjer kako je ne tako davno bilo lako rabiti široko rasprostranjene
predrasude da bi se iskrivio kut gledanja i problemi definirali na način, kojim se izbjegava
racionalna raščlamba i opravdava propust velikih sila da zaustave genocidni i kulturocidni
teror u srcu Europe. Da bi se shvatila zavrzlama, u kojoj su se velike sile našle u bivšoj
Jugoslaviji, potrebno je jasno definirati istinsku narav onoga što se u toj zemlji pokrenulo od
1987. i poslije, te uočiti do koje je mjere unutarnji sukob crpio snagu iz vanjske podrške.
Rat u bivšoj Jugoslaviji je domaćeg podrijetla ali su velike sile snažno utjecale na način kako
se on razvio i (privremeno) završio. Iznenađujuće je da su zapadni mediji, koji su inače
uvelike pratili strahote samoga rata, samo površno propitivali zašto njihove vlade djeluju na
određen način. Pozivima na činjenicu da se sukobi odvijaju u regiji poznatoj kao europsko
bure baruta, i projiciranjem navodnih drevnih mržnji između etnički i vjerski miješanih
populacija, u općoj je javnosti na Zapadu stvoren dojam da je broj raspoloživih racionalnih
alternativa veoma ograničen i da se na službene politike njihovih vlada ne mogu primijeniti
nikakvi uobičajeni kriteriji racionalnog ponašanja.
3
Zapadne aktivnosti na Balkanu privukle su, međutim, mnogo pozornosti politologa i
povjesničara – na kraju krajeva, malo je ovakvih slučajeva, ako ih uopće ima, poslije Drugoga
svjetskog rata da se visoko racionalne i iskusne velike sile do te mjere međusobno počupaju u
regiji kojom, kako se pretpostavilo, vladaju primitivni instinkti. Sada je znanstvenicima pa i
širem općinstvu dostupan velik broj javnih dokumenata, diplomatskih materijala,
obavještajnih izvješća i svjedočanstava najvažnijih domaćih i međunarodnih aktera. Tim
akterima – a valjda i njihovim vladama – bilo je stalo da naknadno predstave svoje verzije
golemog neuspjeha europskih sila i Sjedinjenih Država da balkanske ratove spriječe, odnosno
da ih zaustave, kad su već krenuli.
Diplomatska djelatnost uoči i tijekom ratova 1991. godine, koji su završno doveli do priznanja
Slovenije i Hrvatske, pružaju važne naznake modusa operandi međunarodne zajednice u
regiji. Način kako je ona vrludala raznim formalnim izjavama i djelovanjima, a kakav je bio
podtekst ili pritajeno značenje tih poruka, može poslužiti kao nagovještaj onoga što će se
kasnije pokazati u puno složenijem okruženju Bosne i Hercegovine. U tamošnji su širi
kontekst ušli i problemi kao što su sigurnost međunarodnih snaga koje su imale čuvati mir,
veći broj „zaraćenih strana“, pojava islamskih fundamentalista kao dijela puno šire ugroze
sigurnosti itd. Ipak, logika prividno fatalističkog realizma velikih sila – koji se zapravo svodio
na pouku da se pravo temelji na sili – ostala je ista kao i u ratu u Hrvatskoj u čijem ju je
slučaju jednostavnije pratiti.
Konačno, proces priznanja Hrvatske imao je zanimljiv dodatak koga je vrijedno uočiti:
Zahvaljujući tvrdom inzistiranju osamljene velike sile (Njemačke), i kasnijoj promjeni
američkog stajališta, priznanje je učvrstilo stabilnu demokratsku vlast. Manipulacije velikih
sila, gotovo teleološki fasciniranih jugoslavenskim jedinstvom, bilo ono čak i u velikosrpskoj
varijanti, ostavilo je u Bosni i Hercegovini strukturu vlasti, koja djelomice počiva na
rezultatima genocidnog nasilja i koja je školski primjer nestabilnosti.
Ovdje ćemo najprije ukazati na dokaze da se ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu dogodili kao
nekakva iracionalna eksplozija raspojasanih unutarnjih mržnji unutar zemlje. Naprotiv, oni su
bili rezultat lako prepoznatljive, agresivne kampanje s ciljem stvaranja centraliziranog, od
Srba dominiranog oblika vladavine. Velike sile, uključujući Sjedinjene Države, nisu shvatile
ključnu važnost (kon)federalnog načela za preživljavanje zemlje i suzdržale su se od
učinkovite intervencije kad se to načelo izvrgnulo sve nasilnijim nasrtajima.
Velike su se sile, sa svom svojom političkom i vojnom snagom, zato definitivno našle u
silaznoj diplomatskoj spirali: Uvijek na repu događaja, najprije su inzistirale na centralizaciji,
pa zatim na nešto neodređenijoj jedinstvenosti da bi završile sa zakašnjelim prijedlozima
prvobitne mogućnosti, na labavoj konfederaciji. Činjenica da su velike sile prihvatile da
Srbija primijeni visok stupanj političkog nasilja u zbacivanju (kon)federalnog političkog
sustava bio je važan element u prihvaćanju „ratova za jugoslavensko naslijeđe“.
4
Središnji dio eseja rekonstruira diplomatsku djelatnost tijekom rata u Hrvatskoj i sukoba oko
njena međunarodnog priznanja, koji je uslijedio. Tu se dokumentira sustavno razmimoilaženje
između formalnih kritika Miloševića i tekuće prilagodbe njegovim vojnim osvajanjima i
političkom programu. Samonametnuta odsutnost Sjedinjenih Država iz regije – više formalne
i simbolične naravi nego stvarne – tijekom rata u Hrvatskoj i početnih stadija rata u Bosni i
Hercegovini, razotkrila je, kao i ranije u povijesti, različite interese svjetskih sila u regiji.
U završnom se dijelu eseja raspravljaju mogući razlozi zapadne začaranosti Jugoslavijom,
koja je daleko nadilazila strateške interese s korijenima u blokovskoj podijeljenosti Europe
poslije Drugoga svjetskog rata. Na Zapadu se predano radilo na promoviranju nekritične slike
zemlje, koja je svojom ideološkom supstancijom „pripadala“ drugoj strani. Kada se fikcija
suočila sa stvarnošću, dijelovi su zapadnih političkih elita najlakši izlaz našli u –
diskvalificiranju kritičara.
Politička trgovina i pripreme za poslijetitovsko razdoblje
2) Odbacivanje istinskog federalizma
Ideja jednakosti raznih nacija na teritoriju bivše Jugoslavije, i saveznog oblika države kao
njenog formalnog jamstva, omogućila je komunistima da si prisvoje vodeću ulogu u borbi
protiv okupacije Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata i da se pojave kao konačni
pobjednici. Unatoč temeljnoj ulozi federalnog načela u ponovnom stvaranju jugoslavenske
države, sadržaj je načela često bio predmetom vrućih polemika. Velik se dio Titine vlasti
mogao pripisati njegovoj snalažljivosti u manevriranju između snaga centralizacije (često
predvođenih elementima savezne i partijske birokracije pod srpskom dominacijom) i
predstavnika saveznih republika.
Koliko god je Titi trebala jaka središnja vlast za održavanje diktature i ispunjavanje uloge
tampona između dvaju blokova na europskoj pozornici, čak si ni on kao dominantna
autoritarna pojava nije mogao dozvoliti da dovede u pitanje savezni značaj države koju je
stvorio. Zemlja je odmah poslije Drugoga svjetskog rata i za vrijeme konfrontacije sa
Staljinom bila brutalno centralizirana ali su Tito i neki od njegovih najbližih suradnika
razumjeli da bi, s obzirom na jakost nacionalnih identiteta, svako dovođenje u pitanje
saveznog oblika vladavine rezultiralo opasnim napetostima. Zato je, sve od 1952. godine,
trend, iako oscilirajući tijekom raznih razdoblja, bio jasno u pravcu „federalizacije“.
Kao ilustracija političke trgovine u tom pogledu mogu poslužiti napori tijekom prve polovice
sedamdesetih godina da se zemlja pripremi za posttitovsko razdoblje. Početkom ovog
razdoblja Tito je ponovno zaveo središnju kontrolu relativno liberalnih vodstava po
republikama ali je istodobno dozvolio da jugoslavenski Ustav iz 1974. učvrsti načelo da
nacionalna suverenost počiva u republikama. Pravo na odcjepljenje republika bilo je doduše
bez iznimke sačuvano u svim poratnim ustavima ali je novost bila da su republike formalno
priznate kao zasebni donositelji odluka i, zajedno s predstavnicima dviju autonomnih
pokrajina u Srbiji, kao formalno jednakopravni sudionici kolektivnog vodstva.
5
U biti, Tito je time pokušao sačuvati svoju tvorevinu dozvoljavajući Jugoslaviji da učini korak
iz federacije u konfederalni savez. Važno je primijetiti da je to odgovaralo već postojećoj
konfederalnoj strukturi političke jezgre, Saveza komunista, ostvarenoj još sredinom šezdesetih
godina. Praktično značenje tih promjena ovisilo je o osobnom autoritetu Tite. Kad njega više
nije bilo, formalna su pravila dobila na važnosti.
Poslije Tite, tijekom najvećeg dijela 80-ih godina, dolazilo je do ogorčenih institucionalnih
svađa između centralista i konfederalista. U dva članka u švedskom časopisu za vanjsku
politiku Internationella frågor početkom 1986. ukazao sam na ozbiljnost političkog i
ekonomskog loma između središnje birokracije i republičkih vodstava i upozorio da bi
pokušaji centralizacije mogli uključivati i uporabu armije pod srpskom kontrolom. Ako se to
dogodi, i s obzirom na jakost uključenih nacionalnih identiteta i doktrinu „naoružanog
naroda“, kao iskustva koje je namro partizanski pokret tijekom Drugoga svjetskog rata,
oružani otpor republika bi bio neizbježan.[1]
Ubrzo nakon te najave, sredinom 1986. godine i djelomično pomognut važnom frakcijom
unutar Jugoslavenske narodne armije, Slobodan Milošević je izabran predsjednikom CK
Saveza komunista Srbije. Samo par mjeseci kasnije vodeći dijelovi Generalštaba oružanih
snaga počeli su pripremati državni puč, kako je to kasnije u svojim memoarima opisao njegov
šef, admiral Branko Mamula. Među njihovim prvim koracima bio je naum da pasiviziraju
moguću prepreku puču čvrsto organizacijski povezujući teritorijalne obrane republika
(ponešto slične Nacionalnoj gardi SAD-a) sa centraliziranim vojnim strukturama.
U koraku, koji je bio javno uočljiviji, Srpska akademija nauka i umetnosti objavila je
Memorandum kao platformu velikosrpskog pokreta. Milošević ga je izrabio da do jeseni 1987.
konsolidira svoju poziciju u užoj Srbiji i tada počne svoj pohod da zavlada ostatkom zemlje.
Opsežno izvješće CIA-e od 1. kolovoza 1987. ukazalo je na „skrivene ciljeve“ srbijanskog
vodstva čija „sumnjiva odanost tržišno usmjerenoj reformi“ služi kako bi „iskoristilo
recentralizaciju da ponovno zadobije dominaciju nad ujedinjenom Jugoslavijom.“ Izvješće je
ustvrdilo da „centralisti ne će u bližoj budućnosti uspjeti napraviti veće promjene u političkom
i ekonomskom sustavu Jugoslavije osim ako ne nađu izliku u ozbiljnijim javnim neredima.“[2]
A ozbiljni javni neredi su bili upravo ono, što je Milošević stvorio tijekom idućih dviju godina.
Između 1987. i 1989. on je upravljao serijom izvaninstitucionalnih, militantnih poteza,
kombiniranih s policijskim nasiljem, koji su mu omogućili da preuzme kontrolu nad
6
autonomnim pokrajinama Kosovom i Vojvodinom u Srbiji, kao i nad republikom Crnom
Gorom. Na taj je način stvorena 4:4 pat pozicija u kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije, a
Milošević je naumio zaokružiti svoj pokret centraliziranja ostvarivanjem kontrole nad
ostatkom republika, u prvom redu nad strateški važnima Hrvatskom i Slovenijom. Drugim
riječima, Jugoslavija je postala pozornicom orkestriranog napada na upravo ono temeljno
načelo na kome je počivalo stvaranje države i njeno funkcioniranje nakon Drugoga svjetskog
rata.
Kako su na tu pojavu reagirale zapadne sile – i posebice Sjedinjene Države kao njihov moćni
koordinator? Ne shvaćajući koliko je federalna ideja bila bitna za samu opstojnost Jugoslavije,
oni su je očito smatrali prolaznom smetnjom, preprekom na putu ostvarivanja učinkovitosti
(na pr. zauzdavanja galopirajuće inflacije) u nečemu što će ionako na kraju postati jedinstvena
zemlja. Nezadovoljni očiglednom neučinkovitošću države, oni su je željeli centralizirati. To je
zahtijevalo reformuliranje osnovnog ustavnog načela države i izbor vođe, sposobnoga da
ostvari novi poredak.
Bilješke:
1. Uz značajnu pomoć kolaboracionističkog režima nacistički dužnosnici su u ožujku 1942.
izvijestili da je Beograd kao prvi grad u Europi “judenrein”. Do kolovoza 1942. židovski je
problem u Srbiji bio “potpuno riješen” nakon što je 20.000 od 23.000 Židova Srbije bilo
ubijeno, u velikoj mjeri u koncentracijskim logorima oko Beograda. Vidi Martin Gilbert, The
Macmillan Atlas of the Holocaust (New York: Macmillan Publishing Co., Inc., 1982), str. 62
2. Lord Robertson, tada glavni tajnik NATO-a (!), izjavio je na pr. na presici u zagrebačkoj
zračnoj luci 31. svibnja 2002. da se “cijela regija jugoistočne Europe mora ujediniti ili će
propasti u ruševinama”. Zamoljen da obrazloži misao, rekao je da su “kriminalna bratstva ovu
regiju već pretvorila u jednu zemlju u gospodarskom smislu”.
Zapadne sile otvoreno podržavaju Slobodana Miloševića
Amerikanci, Francuzi, Talijani, Nijemci, Portugalci... za centraliziranu Jugoslaviju
U svojim potezima u korist centralizacije Jugoslavije velike su sile početkom 1989. godine
mogle identificirati dva moguća nositelja promjena. Igrom slučaja, obojica su se natjecali za
istu poziciju saveznoga predsjednika vlade: Slobodan Milošević, sa svojim tek providno
maskiranim zahtjevom srbijanske dominacije, i Ante Marković, s etnički neutralnim, tržišno i
reformski orijentiranim programom. Nakon što je dobio osiguranje da će kontrolirati
jugoslavensko ministarstvo unutarnjih poslova i obavještajne službe buduće vlade, Milošević
se povukao iz utrke a Marković je postao predsjednikom vlade sredinom ožujka 1989.
Njegovi prijedlozi gospodarske reforme dobili su formalnu potporu velikih sila, ali su ih one
odbile podržati financijski. Milošević je to ispravno protumačio kao mig u svoju korist i
prihvaćanje u praksi, ako ne i formalno, svoje križarske vojne protiv temelja savezne
strukture.[1]
7
Utjecajni zapadni diplomati, kao Lawrence Eagleburger, opisivali su Miloševića kao borca za
tržišnu ekonomiju u cijeloj Jugoslaviji i, suprotno ponavljanim upozorenjima CIA-e, njegovu
uporabu srpskog nacionalizma kao najobičnije taktičko oruđe. Mnogi su diplomati u
Beogradu u Miloševiću vidjeli jugoslavenskog Gorbačova. To je bilo od velikog praktičnog
značenja za republike koje još uvijek nisu potpale pod njegovo žezlo, naročito za Sloveniju
koja je tijekom 1987.-1989. funkcionirala kao demokratska protuteža Miloševićevoj kampanji.
Slovenci su bili izloženi oštrim napadima iz Beograda, navodno uz određenu potporu Zapada.
U navedenoj doktorskoj dizertaciji dr. Glaurdić spominje da su barem u dva navrata, jednom
u 1988. (slučaj Mladina protiv JNA) te početkom prosinca 1989. beogradski vlastodršci
primili tajne zapadne signale odobrenja za svoje akcije u republici. U potonjem slučaju, u
kome se radilo o primjeni kriznih mjera i intervenciji JNA u Sloveniji, beogradskim je
vođama poručeno da će „Nato odlučiti da sa Zapada ne bude reagiranja“ jer se to „smatra
unutarnjom stvari Jugoslavije.“[2]
To nije u suprotnosti s javnim iskazima službenog stajališta. Još sredinom ožujka 1989. L.
Eagleburger je na svom ispitivanju u američkom Senatu rutinski kritizirao taktičke poteze
srbijanskog vođe ali je to ublažio riječima: „Ni malo ne sumnjam da je Milošević igrač koji je
usmjeren na tržišnu ekonomiju zapadnog tipa... [koji] se koristi srbijanskim nacionalizmom,
potiskivanim tolike godine, djelomice, vjerujem, kao pokušaj da prisili središnju vladu da
ovlada nekim vrlo ozbiljnim gospodarskim problemima.“
U to je vrijeme razgalamljeni srpski nacionalizam u svome odriješenom,
„nepotiskivanom“ obliku sve više prijetio drugim narodima u Jugoslaviji, a gospodarsko
zdravlje federacije bilo mu je zadnja briga! U proljeće 1989. već se održalo stotinjak
nacionalističkih „mitinga istine“ – ključni dio Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ – s
ukupnim sudjelovanjem od oko 5 milijuna ljudi (nazvano „događanje naroda“). Četiri mjeseca
nakon Eagleburgerova svjedočenja, 28. lipnja, Miloševićeva kampanja da organizira Srbe kao
dominantnu snagu centralizirane države dosegla je svoj vrhunac s raspaljenim mitingom
jednog milijuna ljudi na Kosovu Polju (Gazimestan). Samo dva tjedna kasnije Srbi iz
Hrvatske i Bosne i Hercegovine održali su svoj miting blizu grada Knina u Hrvatskoj, u kome
su isticani simboli i parole kao što su „Ovde je Srbija“, „Armija je puna generala a svi su
Srbi“ itd.
8
Nakon Miloševićeve prijetnje s uvezenim političkim nemirima i obilnim znacima urušavanja
komunističkog bloka prema kraju 1989., vodstva Slovenije i Hrvatske su odlučila dozvoliti
slobodne izbore i napustiti Savez komunista Jugoslavije. Nakon što se srušio Berlinski zid
izbori su se održavali u sasvim novome međunarodnom okružju. Ipak, iako je Jugoslavija
izgubila ulogu tampona među blokovima, zapadne su sile iskazivale snažnu potporu
centraliziranijoj državi - sve su bile zabrinute posljedicama nekontroliranog raspada
komunističkog bloka, a neke su se bojale i snage nadolazeće ujedinjene Njemačke i njenog
utjecaja na Balkanu. Pored toga, Sjedinjene su Države bile sve više zauzete Zaljevskom
krizom.
Talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis izjavio je na pr. 27. listopada 1989. da je
njegova zemlja „za jaku i integriranu Jugoslaviju... i ne želi nikakve posebne političke veze s
bilo kojom od jugoslavenskih republika, nego će se uvijek zalagati za jedinstven
jugoslavenski pristup“. Francuski predsjednik vlade Rocard rekao je par dana kasnije da
vjeruje da je „Jugoslavija otišla predaleko u ustavnoj decentralizaciji“. Njemački predsjednik
von Weizsäcker je 5. prosinca izjavio jednom jugoslavenskom izaslanstvu da priželjkuje
centraliziranu Jugoslaviju a povjerenik Europske komisije Matutes tražio je ekonomsku
centralizaciju i „reformu političke strukture koja to prati“.
Prilikom svog posjeta Beogradu krajem veljače 1990. Eagelburger je jugoslavenskim
slušateljstvima kazao da bi „bilo u najvećem interesu ljudskih prava, slobode i tržišne
ekonomije da Jugoslavija ostane ujedinjena“. Međutim, nastavio je, „Sjedinjene se Države
doduše ne zalažu za raspad Jugoslavije ali – ako se on dogodi – ne će imati drugog izbora
nego da to prihvate“.
To je zvučilo kao prilagodba stvarnosti na terenu i kao zakašnjelo otvaranje vrata. Reakcije u
Sloveniji i Hrvatskoj pokazivale su, naime, da je Miloševićev grubi pritisak izazvao suprotne
reakcije i da je raspoloženje u dvjema sjeverozapadnim republikama postajalo sve prkosnije.
Nije, međutim, trebalo dugo čekati na kraj ovog prividnog diplomatskog otvaranja –
Eagleburgerova primjedba protumačena je tek kao naznaka da SAD i NATO ne će rabiti silu
u sprječavanju raspada.
Eagleburger je tom prilikom povjerio američkom veleposlaniku da je ranije možda krivo
prosudio Miloševića, i privatno je u razgovoru s jednim novinarom prosudio da je situacija
„puno gora nego što itko misli [i da će] biti puno krvavije nego što smo
vjerovali“.[3]Opasnost krvoprolića u tom je trenutku mogla doći samo od jedine naoružane
sile u zemlji, JNA, koja je djelovala u okviru Miloševićeve centralizirajuće kampanje. Ipak,
nakon Eagleburgerova povratka u Washington i upravo u trenutku kad se izborni proces u
Sloveniji i Hrvatskoj ozbiljno razmahao, State Department je brzojavom američkim
veleposlanstvima u Europi dao na znanje da se neka vrst opasnosti nazrijeva u slovenskim
izborima jer bi „mogli donijeti vlast onima koji se zalažu za konfederaciju ili čak raspad
Jugoslavije“ a rezultat toga bi bio da bi „jedinstvo vjerojatno trpjelo“.[4]
9
Bilješke:
1. Ovaj i neki od idućih navoda su iz doktorske radnje Josipa Glaurdića: United in Failure,
Foundations of the Post-War Europe and the Dissolution of Yugoslavia, teza, Yale, proljeće
2009., izlazi 2011. kao 'United in Failure: Western Powers and the Dissolution of Yugoslavia',
Yale University Press.
2. Zapravo, bilo je mnogo znakova podrške Miloševiću. Glaurdić spominje na pr.
argumentaciju Iana Traynora u The Guardianu (“A Skipper to Bridge the Gap– Could
Milosevic Steer Yugoslavia to Safety?”, 3 January 1989) kako“ ozbiljnost gospodarske krize
uvjerava regionalne moćnike da ostave postrani svoja neprijateljstva… i dadu zeleno svjetlo
Slobi, kao jakom liku središnje kontrole, da preokrene godine gospodarske paralize i zauzda
praksu regija da osujećuju savezne planove. Quid pro quo bi bilo obećanje Miloševića, kojim
bi omekšao bojazni drugih od srpske hegemonije, dok bi istodobno vratio Srbiju na njeno
zasluženo mjesto, zbog njene veličine, kao najmoćnije od šest republika... State Department...
se oglasio sa zagovorom jake središnje osobe u Beogradu.“
3. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str 81. Bilješka u Jovićevu dnevniku poklapa se, kao
što spominje dr. Glaurdić, s politikom zapadnih sila krajem 1989. Suočen s nasilnom krizom u
Rumunjskoj nakon Caucescua američki je ministar vanjskih poslova James Baker na pr. javno
ustvrdio da se ne bi protivio „kad bi Varšavski pakt osjetio potrebnim da [tamo]
intervenira.“ Nakon što su Sovjeti idućeg mjeseca nasilno intervenirali u Azerbajdžanu
predsjednik Bush je izjavio da se situacija „ne bi baš pojednostavila kad bi vođe drugih
zemalja ponudili masu svojih poduka“.
4. Halberstam, idem, str. 29.
Amerikanci cijelo ljeto 1991. podržavaju Jugoslaviju i
Miloševića
State Department je ostao strogo na liniji jugoslavenskoga jedinstva
Na zatvorenim diplomatskim sastancima, a povremeno i u javnim izjavama, Milošević i
njegovi bliski suradnici sve su otvorenije govorili o namjeravanom oružanom otimanju
teritorija drugih republika. A nakon teške brutalnosti napada na studentske i radničke
demonstracije u Beogradu protiv Miloševićeva gospodarskog programa (9. ožujka 1991.), nije
više čak ni među najneupućenijima moglo biti sumnje tko je negativac na području ljudskih
prava.
Kad je na pr. šef za Europu State Departmenta James Dobbins 27. veljače 1991. u Haagu
urgirao da članovi Europske zajednice jače podupru teritorijalni integritet Jugoslavije,
politički direktor nizozemskog ministarstva Van Walsum mu je spomenuo rastući strah
Europljana da je integritet Jugoslavije „izgubljen slučaj“. EZ „se skanjuje zauzeti previše
čvrstu poziciju jer se ne želi 'unaprijed poistovjetiti sa svim onim sredstvima, kojima bi
Beograd mogao pribjeći da održi jedinstvo zemlje. Na kraju krajeva, većinom su upravo oni s
10
najgorom karticom nepoštivanja ljudskih prava, koji se najjače zalažu za jedinstvo
federacije'.“[1]
No, Amerikanci su i dalje ustrajali da želje za jugoslavenskim jedinstvom ostanu središnja
tema službenih izjava pa je, nakon diplomatskih natezanja, EZ popustio. Neke političare, koji
nisu bili najbolje informirani, nije čak ni trebalo posebice nagovarati. Kad je 4. travnja 1991.
ministarska trojka EZ-a došla u Beograd na jedan u nizu sve češćih i užurbanih posjeta, na
njegovom je čelu bio ministar vanjskih poslova Luksemburga, čovjek koji si je osigurao
mjesto u povijesti diplomacije izjavom, da su republike Jugoslavije premalene da budu
neovisne. Jacques Poos je tada rekao najbližem suradniku Miloševića Joviću da „Europska
zajednica ne samo da ne podržava raspad Jugoslavije“, nego i da „ne će prihvatiti zasebne
pregovore s pojedinim njenim dijelovima, ako bi došlo do raspada“.
Jović se idućeg dana sastao s Miloševićem i dvojicom ključnih generala i zapisao u svoj
dnevnik da je odlučeno da se „prijeđe Rubikon“: „Ne ćemo više tražiti bilo čiju odluku,
poduzet ćemo svaku potrebnu akciju da zaštitimo srpski narod, obavijestit ćemo
Predsjedništvo o svakom događaju, a svatko kome se to ne sviđa može ići kući“.[2]Nakon
manje od mjesec dana, u zasjedi 2. svibnja u Borovu Selu, kraj Vukovara, baš na riječnoj
granici sa Srbijom, 12 hrvatskih policajaca brutalno je ubijeno a 20 ranjeno. Hrvatski je
Rubikon time doista prijeđen.
EZ je, međutim, nastavio svojom starom predanošću da bude jugoslavenskija od samih
Jugoslavena, kako to umjesno zapaža dr. Glaurdić. Predsjednik Vijeća EZ-a Jacques Santer i
predsjednik Komisije EZ-a Jacques Delors došli su 29. svibnja u Beograd i ponudili onome
što je još bilo ostalo od savezne vlade, nekih 4 do 5 milijardi dolara, ako bude ispunjen niz
uvjeta. No, situacija je u tom trenutku već potpuno izmaknula kontroli pa je izaslanstvo naišlo
na jaku oporbu s gotovo svih strana.
Unatoč jakoj plimi protivljenja službenoj politici, u Kongresu SAD-a i u medijima, State
Department je ostao strogo na liniji jugoslavenskog jedinstva, uz jedan dodatni argument.
SAD je tada bile uvelike bio angažiran na podržavanju predsjednika Gorbačova, a smatralo se
da Sovjeti gledaju na politiku Zapada spram Jugoslavije kao najavu politike spram vlastite
11
zemlje. Da bi se do kraja ukazalo na dalekosežne posljedice takve osjetljivosti, rabila se čak i
zloguka nuklearna argumentacija. Jedan dužnosnik State Departmenta rekao je, pokušavajući
zakočiti kongresne aktivnosti u korist Slovenaca i Hrvata: „Nemojte iz toga praviti veliku
stvar. Srbi pokušavaju držati zemlju na okupu... Nemojte razbijati [Jugoslaviju] jer će [ljudi u]
Sovjetskom Savezu to iskoristiti kao model. 'Posljedice sovjetskog razlaza bi mogle biti
nuklearne'“.[3]
Takvo je stajalište dovodilo do negiranja jugoslavenske stvarnosti, što je katkad podsjećalo na
mjesečarenje. U lipnju 1991. pukovnik Ratko Mladić, koji će četiri godine kasnije pobiti 8000
muslimanskih muškaraca u Srebrenici, imenovan je zapovjednikom JNA garnizona u Kninu i
tamo počeo seriju operacija etničkog čišćenja hrvatskih sela. Otprilike istodobno američki
veleposlanik Warren Zimmermann sastao se s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom
Tuđmanom, koji je na sve strane bio okružen četvrtom najvećom armijom u Europi, sa
zemljom gotovo prepolovljenom u dva dijela i u kojoj je broj ljudskih žrtava rastao, da bi mu
rekao da SAD ne će podržati – „militarizaciju [njegove republike]“.[4]
Dvadeset prvoga lipnja 1991. – par dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske –
američki ministar vanjskih poslova James Baker posjetio je Beograd i učinio posljednji
pokušaj proboja s neuspjelom politikom „jedinstva kroz demokraciju“ u situaciji u kojoj je
jedini moćni igrač na lokalnoj pozornici jasno nudio „jedinstvo kroz rat“. U zasebnim
sastancima s jedanaest najvažnijih aktera Baker se zalagao za svoj koncept, kritizirao
Miloševića i ostvario najveći pritisak na – Sloveniju i Hrvatsku! Nakon što je otišao potpuno
obeshrabljen („Nemamo pseta u ovoj utrci“) u Jugoslaviji je bila zapamćena jedino njegova
javna izjava ponovljene podrške SAD-a jedinstvu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, što
je općenito protumačeno kao „zeleno svjetlo“ Jugoslavenskoj armiji da krene i djeluje – na
Miloševićevoj strani.[5]
Teren je tako pripreman za rat u punom obujmu i rat se zbio. Unatoč teškoj kongresnoj kritici
službenog stajališta, Bushova administracija nastavila je svojom potporom jedinstvu
Jugoslavije, ali se odlučila povući s pozornice u relativnu izolaciju i prepustiti svojim
europskim partnerima da preuzmu inicijativu i odgovornost. Europljani nisu morali dugo
čekati na svoj prvi ispit.
U potezu, sračunatom da mu vrati praktički izgubljen autoritet, a možda i potaknut
Bakerovom ohrabrujućom predstavom, premijer Ante Marković reagirao je na slovensku
proklamaciju neovisnosti i 26. lipnja zapovjedio JNA da uspostavi saveznu kontrolu
prijelaznih točaka međunarodne granice na slovenskom tlu. Preostali jugoslavenstvujući
dijelovi Generalštaba počeli su provoditi operaciju, ali je ona ubrzo zaglibila zbog vlastite
dezorganizacije, odlučnog slovenskog otpora i kontrazapovijedi Miloševića, koji je ranije
dozvolio Sloveniji da ide svojim putem. Taj se rat, kratak kakav je već bio, ubrzo pretvorio u
usputnu fusnotu. Diplomatski skup, na kom je dogovoren izlaz iz slovenske epizode
(Brijunski sporazum 7. 7. 1991.), bio je prvi u nizu europskih posredničkih konferencija
posvećenih nastavku – krvavom ratu u Hrvatskoj i, poslije, jednom još krvavijem, u Bosni i
Hercegovini.
12
Naprijed izloženi prolog tzv. ratovima o jugoslavenskoj sukcesiji pokazuje da su oni bili
neposredni rezultat nasilne kampanje, koju je Milošević u vrijeme mira programirao protiv
samih temelja federacije. Pokazuje se također da su vanjske sile od samoga početka imale
dovoljno informacija, da shvate prirodu prijetećeg sukoba koji se zakuhavao i da su mogle, da
su htjele, spriječiti Miloševićeve djelatnosti. Svjetske su sile tolerirale njegove velikosrpske
ambicije zato jer nisu shvaćale, ili se nisu brinule, koliko je ključna bila važnost federalizma,
ako se željelo da Jugoslavija u novim svjetskim okolnostima, poslije pada Berlinskog zida i
urušavanja SSSR-a, preživi pod nečim što bi koliko-toliko bilo blizu demokratskom ustroju.
Sjedinjene Države imale su određenih razloga da budu istinski zabrinute za mogući učinak
postupnog nestanka Jugoslavije na situaciju u SSSR-u. Sigurno su imale i pune ruke posla s
ratom protiv Iraka. No, upornost kojom se State Department držao svoje početne pozicije,
govori u prilog tezi da je krajnji cilj Miloševića – centralizacija – prilično blizu koincidirao s
onim što se smatralo prvim korakom u eliminaciji federalnih neučinkovitosti u državi-
štićeniku.
Bilješke:
1. Norbert Both: From Indifference to Entrampment. The Netherlands and the Yugoslav
Crisis 1990-1995, Amsterdam 2000, str. 83
2. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str. 317, prema Glaurdić,idem, str. 210
3. Mark Almond, Europe’s Backyard War: The War in the Balkans (London: Heineman,
1994), 45, vidi Glaurdić, idem, str. 255
4. Zimmermann, idem, str.160 (hrvatsko izdanje)
5. Dugogodišnjisavjetnikzavanjskupolitiku britanskogpredsjedništvavladei predsjednik
Obavještajne koordinacije prisjećasedaje“ glas za jugoslavensko jedinstvo u toj fazi
značio odobrenje pokušaja Jugoslavenske armije da silom slomi pokret otcjepljenja.
6. “ SirPercyCradock, InPursuit of BritishInterests: Reflectionson ForeignPolicyunder
Margaret ThatcherandJohnMajor (London: J. Murray, 1997), 186 Zamjenik britanskog
minstra vanjskih poslova Mark Lennox-Boyd izjasnio se 27. lipnja u parlamentu UK u
istom duhu: „Jugoslavenska savezna vojska mogla bi, prema ustavu, imati ulogu u
uspostavi reda ako dođe do civilnih nemira širokih razmjera“, Hansard, 27. lipnja 1991.
Oba navoda u Glaurdić, idem, str. 247, 256.
Pogrješna američka potpora Ante Markovića
U Londonu i Parizu su igrali na Miloševićevu kartu
Objavljena (činjenično često netočna i emocionalno tegobna) sjećanja tadašnjega američkog
veleposlanika Warrena Zimmermanna svjedoče o razlikama u pristupu raznim akterima na
jugoslavenskoj političkoj pozornici.[1]Dok Miloševića opisuje kao ljigavog lažljivca i
političkog kameleona koji se bori za vlast, drugim riječima kao karikiranog političara, u slici
13
novoga hrvatskog vođe Tuđmana gotovo je nazočna mržnja a opisuje ga kao bjesomučnog
nacionalistu, gotovo s crtom ludila, koji svoj uspon može zahvaliti financijskoj pomoći
emigrantskih sredina. Slovence se optužuje zbog „egoizma“ jer „u svojoj želji da napuste
Jugoslaviju nisu uzeli u obzir 22 milijuna neslovenskih Jugoslavena“ pa zato „snose velik dio
odgovornosti za krvoproliće [koje je uslijedilo]“.
Čak i uz takvoga nepouzdanog predstavnika Sjedinjene Države su u tom razdoblju pokazale
barem neki angažman, koliko god usmjeren u krivom pravcu, u drami svoga jugoslavenskog
štićenika pa su formalno pružile potporu ing. Anti Markoviću. Na američku sugestiju da
Europa financira njegove reforme dvije politički vodeće sile, Velika Britanija i Francuska su,
figurativno govoreći, slegle ramenima. One su zadržale poziciju pasivnog čekanja, jer se
činilo da vrijeme igra za Miloševića i njegov centralistički projekt. Samo je britanski
veleposlanik Peter Hall bezuspješno pokušao uvjeriti Foreign Office da bi prednost trebalo
dati labavoj konfederaciji.
Prvi slobodni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. doveli su na vlast demokratske
stranke koje su inzistirale na obrani svojih nacionalnih suvereniteta. Suprotno očekivanjima
zapadnih diplomacija – ali u skladu s procjenama CIA-e koje su im stajale na raspolaganju –
novi su vođe, međutim, bili voljni ostati u jugoslavenskoj konfederaciji. Jedna od
Tuđmanovih inicijativa nakon izbora u Hrvatskoj bio je pokušaj da sa srpskom manjinom
postigne dalekosežan sporazum o diobi vlasti, pokušaj koji se činio obećavajućim dok nije
zaustavljen na izričitu Miloševićevu naredbu. Često se uostalom ne zamjećuje činjenica, da se
nakon prvih demokratskih izbora u hrvatskome Saboru našlo više Srba, nego što je bio njihov
udio u pučanstvu.
Srpski je vođa, međutim, nastavio sa svojim programom, ojačan šutećom potporom
međunarodnih čimbenika. Nakon što je namjera da se centralizira cijela Jugoslavija postala
neprovedivom, Milošević je već sredinom 1990. godine prešao na velikosrpsku opciju, koju je
trebalo ostvariti nadmoćnom vojnom silom, rabeći naoružane srpske manjine kao isturene
odrede u teritorijalnim osvajanjima i oslanjajući se na doktrinu etničkog čišćenja, staru preko
150 godina.[2]
14
Sredinom kolovoza 1990. Miloševićev je šef sigurnosti imao ključnu ulogu u provedbi
ustanka etničkih Srba u hrvatskome gradu Kninu s većinskim srpskim stanovništvom.
Srpskim ekstremistima je podijeljeno oružje a hrvatske policijske helikoptere na putu za Knin
zaustavilo je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i prisililo ih na povratak u Zagreb. Taj se
obrazac ponovio tijekom idućih par mjeseci: ekstremistički elementi unutar srpske zajednice,
uz hrabrenje i potporu agenata, poslanih od beogradskih tajnih službi, kao što je bio na pr.
međunarodno traženi gangster i (kasnije) ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, preuzeli su
kontrolu niza općina, gdje su Srbi bili u većini, i organizirali ih u otpadničku regiju pod
čvrstim nadzorom Beograda.
JNA se rutinski, a zapravo pasivno, postavljala između lokalnih ekstremista i hrvatske policije.
Prekinute su glavne prometnice i kanali komunikacija između sjeverne i južne Hrvatske.
Istodobno – krajem jeseni 1990. – sve aktivniji generali JNA stvorili su čak vlastitu političku
stranku na saveznoj razini i učestalo pokušavali uvući sovjetski vojni establishment i njegov
glavni stožer u pripreme puča. Novi demokratski ustav, prihvaćen 21. prosinca 1990. ostavio
je otvorenu mogućnost da suverena Hrvatska, unatoč atmosferi vojnih prijetnji i otvorenih
napada na teritorijalni integritet Republike, ostane u jugoslavenskoj konfederalnoj uniji.
Referendum u Sloveniji dva dana poslije podržao je neovisnost ako se u razdoblju od šest
mjeseci ne nađe zadovoljavajuće rješenje u jugoslavenskoj konfederaciji.
Sve je to imalo malo učinka na velikosrpsku kampanju: Par dana kasnije, svojedobni
„zagovornik tržišne privrede“ Milošević je, da bi financirao svoj program, ilegalno prisvojio
svotu u visini od preko 2,6 milijardi njemačkih maraka, odnosno polovicu novca koji je
savezna Narodna banka trebala preko godine dana emitirati za cijelo područje
Jugoslavije.[3]U siječnju 1991. srpski je vođa zatim učinio taktički iskorak prema slovenskom
vodstvu – prihvatio je pravo Republike Slovenije da se izdvoji, a kao protuvrijednost dobio je
izjavu Slovenaca da razumiju interes srpskog naroda da živi u jednoj državi.
Tada je došao red na Hrvatsku da tijekom dramatične prve polovice 1991. godine osjeti punu
snagu Miloševićeve represivne sile. Dva su se dramatična pokušaja vojnog puča izjalovila ali
su oni, uz druge uznemirujuće pojave, dovoljno uznemirili zapadne političare da
diplomacijom učestalih putovanja u Beograd pokušaju primiriti stvari.[4]Njihova je opća
poruka, međutim, ostala nepromijenjena – potencijalno kritična spram Miloševića, ali bez
iznimke osuđujući one koji su mu se usprotivili. Ipak, jačanje diplomatskih aktivnosti dalo je
vladama neke nove spoznaje, ako im već nisu za oko zapela obavještajna izvješća, ili
medijske reportaže.
Bilješke:
1. Glaurdic, idem, str. 129
2. Warren Zimmermann: Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers –
America’s Last AmbassadorTells What Happened and Why. New York: Times Books, 1996
3. Mirko Grmek, Marc Gjidara, Neven Šimac: «Le Nettoyage ethnique – Documents
historiques sur une idéologie serbe» [1993] Editions Fayard (Paris), obnovljeno izdanje 2002
15
Edition Seuil, hrvatska verzija Etničko čišćenje-povijesni dokumenti o jednoj srpskoj
ideologiji, izdanja Globus 1993.
4. Znakovito je za stanje potpune razvlašćenosti, u koje je potonuo premijer Marković, da je
on za tu operaciju saznao tek tjedan dana kasnije.
Francuzi i Englezi su gledali samo svoj interes – Hrvati su
im smetali
Uloga novoujedinjene Njemačke promijenila je cjelokupnu europsku geopolitičku kartu
3) Svađa europskih sila – pod američkom prismotrom
Europske su sile ušle u jugoslavensku diplomatsku zavrzlamu svaka sa svojom listom
prioriteta, koji su ostali prilično nezamijećeni dok su slijedili američku liniju. Kad su bili
ostavljeni da se osove na vlastite noge i kad su se našli pod pritiskom, nije potrajalo dugo da
se pojave razlike. Katkad se gotovo činilo da se famozno, više od stoljeća i pol staro Istočno
pitanje, kako podijeliti sfere interesa u balkanskoj praznini stvorenoj povlačenjem
Otomanskoga Carstva, ponovno pojavilo na diplomatskom dnevnom redu Europe. Naravno,
interesi su sada bili druge naravi i složeniji nego prije, ali povijesne usporedbe, točne ili
(uglavnom) krive, često su se pojavljivale u državničkim razgovorima.[1]
Sveobuhvatni cilj ponovnog ujedinjenja Njemačke, konačno ostvaren u travnju 1991., bio je
snažno pretpostavljen cjelini njemačke vanjske politike. Tek kad je on ostvaren, druga su se
vanjskopolitička pitanja mogla početi vrjednovati po vlastitim zaslugama. Jugoslavija je bila
visoko na listi prioriteta: Njemačka je iz raznih razloga bila najpouzdaniji i najizdašniji
podržavatelj Jugoslavije tijekom cijeloga poratnog razdoblja ali je i vrlo detaljno pratila što se
događa u zemlji i pribojavala se napetosti, koje je stvarao Miloševićev siloviti i ekspanzivni
srpski risorgimento.
U internim diplomatskim raspravama tijekom početnog razdoblja potpore jedinstvu
Jugoslavije pod američkim nadzorom, neki su njemački predstavnici potiho spominjali da bi
trebalo dati prednost demokraciji. Specifično njemačko stajalište počelo se, međutim,
16
oblikovati tek sredinom 1991. godine. Zemlja je u svojim naporima ujedinjenja snažno
zagovarala doktrinu nacionalnog samoodređenja pa je to sve više igralo važnu ulogu i u
njenom pozicioniranju spram međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske. Bio je to i
rezultat medijskog pritiska i velikih simpatija spram žrtava krvoprolića koje je počimalo u
Hrvatskoj i o kojima je svjedočila velika hrvatska dijaspora. Vlada je bila suočena i s vrlo
realističnom perspektivom da će Njemačka biti preplavljena stotinama tisuća izbjeglica.
Na kraju priče, Njemačka je za svoju poziciju o priznanju nezavisnosti Slovenije i Hrvatske
morala platiti visoku diplomatsku cijenu. Zemlja se našla na marginama međunarodnog
djelovanja u Bosni i Hercegovini, sve dok nije zabljesnula u 1994. godini, kad je utrla put
Washingtonskom sporazumu, kojim je završen hrvatsko-muslimanski/bošnjački sukob. I
Britanija i Francuska su se u početku protivile njemačkom ujedinjenju, pribojavajući se
njegovog učinka na odnos snaga u Europskoj zajednici. Moglo se, naime, očekivati da će
njemačko gospodarstvo djelovati kao snažan magnet za istočno- i srednjoeuropske zemlje i
pomaknuti centar političke gravitacije prema Istoku.
Jugoslaviju se svojedobno smatralo dijelom cordon sanitaireom, stvorenog na Mirovnoj
konferenciji u Versaillesu, nakon Prvoga svjetskog ata, kako bi se spriječilo potencijalno
njemačko nadiranje prema Istoku, Drang nach Osten. U podijeljenoj Europi poslije Drugoga
svjetskog rata Jugoslavija je postala tampon između dvaju suprotstavljenih blokova. Kada se,
međutim, sovjetsko carstvo počelo urušavati, činilo se da se i francuska i britanska politika
vraćaju svojim starim strateškim zamislima, ali preinačenima u skladu s novim pristupom
integracijama.
Dok su Britanci bili čvrsti zagovornici NATO-a pod bliskim nadzorom SAD-a, Francuzi su se
zalagali za Zapadnoeuropsku uniju kao posebni europski vojni identitet, u kome bi oni
dominirali, s obzirom na ustavne odredbe koje su Njemačkoj priječile vojnu djelatnost u
inozemstvu. Razlike u pristupu imale su neke neposredne učinke na njihovo pozicioniranje u
jugoslavenskoj krizi – dok su Francuzi željeli koristiti jedinice WEU-a kao silu razdvajanja
„zaraćenih strana“, više-manje da oslabe hrvatske opcije, Britanci su se protivili svakoj vojnoj
nazočnosti, smatrajući da je JNA dovoljno jaka da obavi svoju zadaću.
Kao tradicionalno centralizirane države, i Francuska i Britanija su se razlikovale od
poslijeratne federalne Njemačke. Prijeteći raspad Jugoslavije, iako nije predstavljao naročitu
opasnost za njih same, svakako nije ocijenjen kao dobrodošao primjer za Europu. Njihove je
osjećaje u tom pogledu dijelilo i više drugih važnih europskih zemalja, koje su inzistirale na
teritorijalnom integritetu kao apsolutnom načelu, suprotstavljenom nacionalnom
samoodređenju. Ono što su, čini se, bile početne njemačke inicijative da se rasprave ta dva
načela, Francuzi su protumačili kao konkretan prijedlog priznanja Slovenije i Hrvatske.
Blizak suradnik francuskog predsjednika Mitterranda (i kasnije ministar vanjskih poslova)
Hubert Védrine tvrdi da su se Španjolska, Velika Britanija i Italija („da ne spominjemo druge“)
protivile onome, što on naziva „prijedlogom“ njemačkog ministra Genschera 23. lipnja 1991.
Kada se par dana poslije, na sastanku Vijeća EZ-a 29. lipnja, suočio sa sličnom inicijativom
17
kancelara Kohla, da se rasprave načela, predsjednik Mitterrand je ispisao listu 17 mogućih
europskih sukoba oko novih nacija i starih gložnji oko granica, a to je kasnije rabio da bi ih
„na karti pokazivao svojim suradnicima i posjetiteljima“.[2]
Nizozemska, koja je predsjedala EZ-om tijekom sudbonosne druge polovice 1991., imala je
zato tešku zadaću da nađe zajednički nazivnik europske akcije u Hrvatskoj. Osim toga, kako
je poslije jedan nizozemski diplomat napisao u svojoj doktorskoj dizertaciji, „u 1991.
zapadnoeuropski političari i diplomati nisu gledali na Hrvatsku sa simpatijom, ili jedva s
većom simpatijom od one koju su rezervirali za Srbe. Posebice su Nizozemci bili pod
utjecajem Drugoga svjetskog rata, tijekom koga je nacistička Njemačka tijekom pet godina
okupirala Nizozemsku i poubijala najveći dio njene židovske populacije. Desetljećima nakon
rata među Nizozemcima su vladali duboki protunjemački osjećaji. Fašistički hrvatski ustaški
režim bio je lojalan saveznik nacističke Njemačke... ostavština Drugoga svjetskog rata
utjecala je na prosudbe ljudi o pravednom pristupu srpsko-hrvatskom sukobu“.
Bilješke:
1. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd spominje na pr. da mu je francuski
ministar vanjskih poslova Dumas još početkom srpnja 1991. pripomenuo kako je “sve ovo
samo nastavak 2. svj. rata” a da je predsjednik Mitterrand par mjeseci kasnije zakročio još
dublje u povijest kako bi pomogao obnovi Velike Alijanse: „Mais vous comprenez, Monsieur
le Ministre, c'est Quatorze encore une fois“ [“Ali, znate, g. ministre, to je opet iznova 1914.”],
misleći time na britansko-francuski savezništvo protiv Njemačke u 1. svj. ratu. Douglas Hurd,
Memoirs, London: Little, Brown and Company, 2003., str. 448.
2. Hubert Védrine, Les mondes de François Mitterrand. A l'Elysée 1991.-1995., Fayard 1996.,
str. 606.-607.
Slobodan Milošević i dalje koristi razjedinjenost članica
EZ-a
George Bush u Rimu poziva Europljane da mu daju zeleno svijetlo
18
Shvaćajući da međunarodno priznanje nije pred vratima, Hrvati su počeli primjenjivati novu
taktiku i uspjeli zauzeti neke velike vojarne i skladišta strjeljiva JNA. Osnovno naoružanje, do
kojeg se došlo na taj način, moglo se unatoč embargu donekle kompletirati uvozom.
Stabilizacija crta bojišnice i slabljenje morala jedinica JNA pridonijelo je da njemačke
inicijative za priznanje Hrvatske budu shvaćene ozbiljnije. Nizozemsko se predsjedništvo
željelo približiti njemačkim pogledima, ali je moralo biti oprezno da ne otuđi francusko-
britanski savez.
Nizozemci su ubrzo iskusili da se ni Nijemce ne može uzeti olako, s obzirom kako se različite
teme i interesi miješaju i ukrućuju u specifične pregovaračke platforme.[1]To ilustrira i neke
od kriznih slučajeva i širih strateških igara koje su povremeno utjecale na proces traženja mira
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Nizozemsko je predsjedništvo EZ-a 30. rujna pretrpjelo ozbiljan udarac u pitanju koje mu je
najviše značilo, kad su svi partneri EZ-a (osim Belgije) odbili nacrt sporazuma o svojoj
budućoj političkoj uniji. Suprotno očekivanjima čak je i Njemačka odbila podržati
predloženu mješavinu federalnih ideja za jednu političku i gospodarsku uniju i prijedloga na
području obrane, bliskih NATO-u. Nizozemska se odjednom našla izolirana i zaključila da bi
si mogla pomoći približavanjem njemačkim pozicijama u Konferenciji. Uspjela je tada
izboriti krajnju vremensku granicu od dva mjeseca za dogovor-ili-priznanje, što je s
vremenom odigralo važnu ulogu u konačnom rješenju predmeta. Drugi nizozemski potezi,
uključivši direktivu zamjenika predsjednika Konferencije, veleposlanika Henryja Wijnaendtsa,
dok je Carrington bio odsutan, podvukli su važnost ovog vremenskog ograničenja.
Kad je oštriji pristup počeo dominirati, s ozbiljnim pritiscima na Miloševića da prihvati ideju
priznanja i da povuče JNA, SAD su se na kratko pojavile na pozornici i, u pokušaju da vrate
sat unatrag, čak omogućile nešto što je bilo blizu preceduralnog puča unutar Konferencije.
Unatoč značajnog protivljenja Kongresa, stajališta Bushove administracije nisu se mnogo
promijenila nakon što je prepustila teren Europljanima. Pokušavajući 17. listopada razuvjeriti
utjecajne senatore glede njihovih inicijativa u korist priznanja, šef za Europu State
Departmenta Ralph Johnson je smatrao potrebnim osvježiti čak i staru Mitterrandovu misao:
„Svjetska zajednica ne može zaustaviti Jugoslavene da se međusobno ubijaju dok su oni
odlučni da s time nastave“. [2]
Otprilike istodobno Lawrence Eagleburger se sastao s jugoslavenskim veleposlanikom
(lojalnim tzv. krnjem Predsjedništvu SFRJ, u sastavu Srbija, njene dvije autonomne pokrajine
i Crna Gora) i rekao mu da su vladi SAD-a poznati Miloševićevi planovi i nastojanja da
ostvari Veliku Srbiju. Kazao je veleposlaniku da SAD nema namjeru kazniti srbijanskog vođu
s ničim težim od gospodarskih sankcija koje će biti primijenjene tek kad se njegov projekt
zaista i ostvari. Eagleburger je uvjeravao veleposlanika da Sjedinjene Države nemaju namjeru
pomoći Sloveniji ili Hrvatskoj na bilo koji način i da su predsjednik, njegov savjetnik za
nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft i ministar vanjskih poslova Baker odlučni u
odbacivanju svih kongresnih pritisaka da se politika promijeni.[3]
19
Brojne i snažne argumentacije uglednih senatora, kao Ala Gorea, da se priznaju nove države
koje su nastale iz Jugoslavije, bile su potpuno zanemarene. Govoreći 25. listopada u
američkom Senatu Al Gore je na pr. rekao: Sve u svemu, vrijeme je da naša zemlja, koja je
odigrala tako važnu ulogu u stvaranju Jugoslavije na kraju Prvoga svjetskog rata, sada uzme
vodstvo u odbacivanju toga neuspjelog pokusa... Jugoslavija je stvorena kao odgovor na
Wilsonovo načelo samoodređenja. Ona je SAD-u bila vrijedna kao brana protiv sovjetske
agresije. U njoj se sada više ne ogleda koncept samoodređenja nego naprotiv iskrsava
imperijalizam u svoj svojoj aroganciji. Ona više ne služi bilo kakvom geostrateškom cilju
SAD-a. Naprotiv, ona je sada rasadnik nevolja, koje će pratiti Sjedinjene Države Amerike još
jedan cijeli naraštaj, ako sada ne poduzmemo mjere da sredimo situaciju (Preneseno iz
Glaurdić, idem, str. 358.).
Milošević je, međutim, istog dana – još uvijek samouvjeren da može ostvariti svoje vojne
ciljeve, i informiran o Eagleburgerovim uvjeravanjima da će njegovo djelovanje biti
tolerirano – konačno odbio plan, koji je Carrington podnio u ime Konferencije EZ-a i koji je
bio prihvaćen od drugih republika, da se Jugoslavija transformira u konfederaciju.
Na negativno stajalište američke administracije možda je djelomice utjecala bojazan glede
zanimanja Nijemaca za francuske ideje o jačanju separatnog europskog obrambenog identiteta.
Amerikanci su se zabrinuli da bi se jačanje Zapadoeuropske unije moglo negativno odraziti na
NATO. Dva tjedna poslije, 7. studenoga, iritirani predsjednik Bush je u obraćanju skupu
NATO-a u Rimu rekao: „Dragi prijatelji, ako je vaš konačni cilj da se sami pobrinete za
vlastitu obranu, vrijeme da to kažete SAD-u je – danas.“
Očito je, međutim, da je stajalište Bushove administracije o Jugoslaviji u prvom redu
potjecalo iz snažnog unutarnjeg lobija. Ministar Baker je bio do te mjere dezinformiran o
„jednodušnom protivljenju priznanja“ u EZ-u da je čak pokušao o tome uvjeriti njemačkoga
ministra vanjskih poslova Genschera.[4]Katkad su se stari prosrpski senzibiliteti Lawrencea
Eagleburgera i nekih drugih u vanjskopolitičkom establišmentu pojavljivali u javnim
medijima. On sâm je na pr. bio citiran u beogradskom tjedniku Vreme (11. studenog):
„...meni se osobno čini da bi sve uključene strane već jednom trebale shvatiti da sve one
podliježu krivnji... agresivni postupci Srbije protiv drugih potpuno su neprihvatljivi SAD-u.
No moram odmah pridodati da ne mislim da bi se samo Srbiju trebalo držati odgovornom za
današnju situaciju. Vjerujem da to mišljenje dijeli i moja vlada.“
Bivši ministar vanjskih poslova SAD-a i Eagleburgerov raniji mentor, Cyrus Vance, koga je
glavni tajnik OUN-a Perez de Cuellar početkom listopada imenovao za svoga Specijalnog
izaslanika u Jugoslaviji, smatrao je da je „u uvjetima općeg rješenja neopravdano i
kontraproduktivno izlučiti jedino Srbiju za osudu i kažnjavanje“ te je urgirao države EZ-a da
povuku svoje prijetnje protiv Miloševića čak i nakon što je on opetovano odbio njihove
prijedloge.[5]
20
Improvizirana američka predstava u Rimu odmah je utjecala na način kako je EZ definirao
svoju pregovaračku poziciju na marginama sastanka 8. studenoga. Suptilne ali važne
promjene ukazivale su na početak povratka na staro stajalište neodređene ekvidistancije spram
„strana u sukobu“, kao i povratak staroj ideji, da bi se nove države mogle priznati samo kao
dio općeg rješenja. Da se je to provelo, Miloševiću bi bila otvorena opcija da odlučuje kako i
dokle će nastaviti sa svojim oružanim osvajanjima.
Bilješke:
1. Autorovo vlastito iskustvo
2. Norbert Both, idem, p. 123.-131.
3. U.S. Department of State Dispatch, Vol. 2, No. 42, 21 October 1991.
4. Glaurdić, idem, str. 358.-359., temelji se na Jović, idem, 395.-397.
5. James A. Baker with Thomas M. DeFrank, The Politics of Diplomacy: Revolution, War,and
Peace 1989.-1992. (New York: Putnam’s, 1995.), 638; kao i Libal, Limits of Persuasion, 71.,
naveden u Glaurdić, idem, str. 354.
François Mitterrand: Srbi su ti koji znadu upravljati
Jugoslavijom
Početna teritorijalna osvajanja JNA i lokalnih pobunjenika u Hrvatskoj oduševljeno
dočekana u Londonu i Parizu
Ovo znakovito prisjećanje pokazuje do koje su mjere u to vrijeme ne samo općinstvo nego i
važni europski političari i mediji bili dezinformirani o jakosti antifašističkog pokreta koji se,
doduše pod komunističkim vodstvom, u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj borio protiv vladajućih
ustaša. Broj hrvatskih partizana, poginulih tijekom Drugoga svjetskog rata bio je dvostruko
veći od ukupnog broja poginulih članova pokreta otpora u Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj i
Norveškoj zajedno.[1]
Polazeći od početne tzv „jednakosti pristupa“ (pojma koga su Britanci i Francuzi voljeli rabiti
i primjenjivati na situaciju koja je u svakom pogledu bila nejednaka), Nizozemci su postupno
krenuli prema određenoj selektivnosti, iskazanoj u prijedlozima mjera da se zaustave napadači.
Glavna nizozemska preokupacija bila je obraniti ugled svog predsjedanja i jedinstvo EZ-a, a
unutar toga okvira dogodilo se par oštrih zaokreta, od početne ideje u srpnju 1991. da bi se
jugoslavenski problem mogao riješiti pomoću promjena granica, što je bio glavni srbijanski
zahtjev, do protu-Miloševićevskih inicijativa u korist europske vojne intervencije par mjeseci
kasnije.
Unatoč duboke podijeljenosti među Europljanima, Nizozemci su ostvarili određeni
diplomatski napredak, na pr. proširivši na Hrvatsku djelovanje promatračke misije EZ-a, koja
21
je početno trebala nadgledati povlačenje JNA iz Slovenije. Misija je bila locirana u Hrvatskoj
i počela skupljati podatke već sredinom srpnja ali je na prihvaćanje njezine djelatnosti u
Hrvatskoj sa strane Miloševića trebalo čekati do 1. rujna. Iako je Srbija formalno bila izvan
rata, ona je njime upravljala do te mjere da je Milošević tada bio, i ostao, tijekom iduće četiri
godine, priznat kao čovjek čije je odobrenje bilo potrebno za praktički svako rješenje, do koga
bi međunarodna zajednica došla u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Najvažnije postignuće tijekom nizozemskog predsjedanja bilo je, međutim, sazivanje
početkom rujna 1991., Konferencije EZ-a o Jugoslaviji, kao tijela za diskusije o postojećim
razlikama između velikih sila i točke za pregovore sa „zaraćenim stranama“, pod
predsjedanjem bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova lorda Petera Carringtona.
Kao što je sažeo dr. Glaurdić, „dok je Njemačka u Konferenciji vidjela instrument za uredan i
mirni razlaz jugoslavenske federacije i ostvarenje sustava manjinskih i ljudskih prava u svim
uskoro neovisnim republikama, za Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo Konferencija je bila
sredstvo da se sačuva barem neka sličnost zajedničke jugoslavenske države na najvećem
mogućem teritoriju.“[2]
Na kakvu su vrst zajedničke države mislili, može se zaključiti iz dvaju (od mnogih dostupnih)
navoda. U intervjuu Le Mondeu 13. rujna 1991. predsjednik Mitterrand nije mogao odoljeti
poniranju u povijest: „Želio bih [vas] podsjetiti... na Bismarckov odgovor na pitanje, zašto
nije, nakon što je 1866. pobijedio Austro-Ugarsku u bitci kod Sadowe, podijelio tu monarhiju,
kako se to dogodilo 1918. Bismarckov je odgovor bio: 'Austro-Ugarska zna kako se odnositi
spram Južnih Slavena. Mi [Nijemci] to ne znamo'. Zato nije htio promijeniti odnos snaga u
regiji...“
Mitterrandova je pouka, spomenuta u ovom kontekstu, bila da su Srbi ti koji znadu upravljati
Jugoslavijom. Britanski politički establishment zanosio se sličnim idejama, kako na pr.
svjedoči Erik Pierre, bivši glasnogovornik švedskog ministarstva vanjskih poslova i poslije
veleposlanik u Sarajevu i Skopju, u recenziji izvrsne studije Brendana Simmsa:
„'Sve u svemu, Balkanom je nemoguće upravljati. Jedini koji ovdje mogu održavati neku vrst
reda su Srbi. Zato je na dulju stazu potrebno osigurati da se ne smanje njihove mogućnosti da
22
to i čine.' Tijekom mog boravka u Bosni čuo sam ovo britansko stajalište u neposrednim
neformalnim doticajima s visokim diplomatima i časnicima te od drugih kolega koji su čuli
slične prosudbe. Bilo je to osnovno stajalište Whitehalla pa je za vrijeme Majorove vlade sva
britanska politika na Balkanu prolazila kroz taj filter“.[3]
Početna teritorijalna osvajanja JNA i lokalnih pobunjenika u Hrvatskoj, koliko god formalno
žaljena i osuđivana od međunarodne zajednice, bila su prihvaćana kao činjenice. Tri tjedna
nakon što je počela Konferencija u Haagu, 25. rujna 1991., Vijeće sigurnosti OUN-a uvelo je
rezolucijom 713 embargo na uvoz oružja za cijelo područje Jugoslavije, što je u praksi značilo
da će žrtve agresije ostati goloruke pred naletom sofisticiranih oružja JNA i srpskih
pobunjenika koje je JNA opskrbljivala.
Ta je za Hrvate gorka pilula nešto zaslađena porukom ministra Bakera Vijeću sigurnosti, u
kojoj je iznimno govorio u duhu kritike, što su je kongresni kritičari upućivali vanjskoj
politici administracije. Jasno je identificirao JNA i Srbiju kao glavne krivce eksplozije nasilja,
čiji je cilj „stvaranje 'male Jugoslavije' ili 'Velike Srbije', što bi isključilo Sloveniju i okrnjenu
Hrvatsku.“ On je osim toga upozorio da je s time povezana i sudbina Bosne i Hercegovine[4].
S druge strane, američki diplomatski izaslanici su uvjeravali hrvatsko vodstvo da je vrijeme
da se „pregovara [čitaj kapitulira] jer će vas za deset dana pregaziti parnim valjkom“.[5]
Bilješke:
1. NorbertBoth, idem, str. 106. Javnost u Nizozemskoj očito nije znala da se na pr. 4. SS
Dobrovoljačka oklopna grenadirska brigada Nederland, sa svoja 9.342 vojnika gotovo mala
divizija, tijekom posljednja tri mjeseca 1943. borila u Hrvatskoj na njemačkoj strani. U tom je
razdoblju pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba NOV za Hrvatsku u prosjeku bilo oko
120.000 partizana a daleko najbrojniji među njima su bili etnički Hrvati.
http://wapedia.mobi/en/4th_SS_Volunteer_Panzergrenadier_Brigade_Netherlands
ZdravkoDizdar, BrojitbenipokazateljiodnosavojničkihpostrojbinateritorijuNDH1941-1945,
Časopiszasuvremenupovijest, Zagreb, 1-2/1996. Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska.
Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941-1945, Zagreb, 2005
2. Glaurdić, idem, str. 305
3. Erik Pierre, London hoppades på serbiskt Balkanstyre [London se nadao srpskom
upravljanju Balkanom], Svenska Dagbladet, 12. veljače 2002., str.7
Brendan Simms, Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia, Allan Lane Pinguin
Press [2001]
4. As quoted by Glaurdić, idem, str. 327
5. Autorovo vlastito iskustvo
23
Amerikanci, Britanci i Francuzi protiv većine članica
Europske zajednice
Nizozemski političari na mukama
Novo stajalište ostavljalo je dojam da je u suprotnosti s prije uglavljenim pregovaračkim
predloškom, po kome su se republike bivše Jugoslavije dijelile u one koje surađuju, pa se
kvalificiraju za priznanje nakon što bude zadovoljen skup specifičnih uvjeta, i one, koje ne
surađuju, i koje bi bile kažnjavane na razne načine. Konačno, gotovo kao da želi taj korak
unazad učiniti trajnim, Konferencija je na prijedlog Carringtona odlučila suspendirati do
daljnjega svoj rad zbog – hrvatskog kašnjenja da okonča opsadu preostalih vojarni JNA.
Ministri vanjskih poslova EZ-a konstatirali su 12. studenoga 1991. da su i Hrvatska i krnje
jugoslavensko Predsjedništvo zatražili dolazak mirotvornih snaga u Hrvatsku pa su uputili
Carringtona u Beograd da ispita mogućnosti u tom pogledu. Carrington je otišao u velikoj
žurbi i, prema informacijama koje su procurile medijima, raspravljao s Miloševićem dogovor
kojim bi okupirani dijelovi „Krajine“ i Slavonije bili demilitarizirani i tijekom više godina
čuvani od snaga OUN-a, da bi zatim lokalno stanovništvo dobilo priliku da referendumom
odluči, hoće li ostati u Hrvatskoj ili se priključiti Srbiji. To je naravno bilo daleko izvan
pregovaračkih uputa pa se Genscher osjetio ponukanim zatražiti razjašnjenje od
predsjedništva EZ-a.[1]
Par dana nakon omekšavanja zapadnih stajališta došlo je do završnog napada JNA na
Vukovar, 18. studenoga 1991. i snažnog bombardiranja Dubrovnika, početkom prosinca. Kad
su šokantni rezultati nasilja pokazani na TV-ekranima, i s perspektivom da se cijeli proces
vrati na polaznu točku, njemačka je diplomacija naišla na nešto receptivnije partnere u svom
inzistiranju da se poštuju prije dogovorena pravila i vremenski okvir. Tijekom par tjedana,
dok Konferencije nije bilo, priče o 'realizmu' i 'ekvidistanciji“ počele su popuštati pred
načelnim prosudbama, što je dobro, a što loše.
24
Nemoćni Van Walsum
Dobar je primjer te promjene atmosfere pružio politički direktor nizozemskog ministarstva
vanjskih poslova Van Walsum, isti onaj koji je u srpnju nabacio državama EZ-a da bi
jugoslavenske probleme možda bilo najbolje riješiti promjenama republičkih granica.
Tijekom četiri sljedeća mjeseca on je potpuno promijenio mišljenje i u memorandumu van
den Broeku 19. studenoga, dana kad su u Vukovaru padali posljednji džepovi obrane, on se
oprostio od „ekvidistance“:
„Neophodno je oduprijeti se Srbiji jer ovdje imamo posla sa sukobom dviju republika, od
kojih je jedna prisvojila kompletnu državnu vojsku i ostatke državne birokracije. To nije
situacija koju se može suvislo rješavati primjenjujući 'ekvidistancu'... EZ bi trebao razmotriti
primjenu tolikog pritiska [na Srbiju] selektivnom i diskriminatorskom politikom da ona prije
ili kasnije bude spremna na kompromis... Shvaćam da ne će biti jednostavno uvjeriti sve
partnere, ali 'ekvidistanca' nas može dovesti samo u položaj da tijekom 1992. budemo
prisiljeni kukavički prihvatiti srbijanska osvajanja i njihove nove granice“.[2]
Kad je Europa (ponovno) počela djelovati aktivnije, diplomatska djelatnost, koja se svodila na
pomoć i podršku Miloševićevu projektu, jednostavno se pomakla drugamo. Beograd se u
međuvremenu zainteresirao za zamrzavanje vojnih dobitaka svog projekta budući da je JNA-i
počelo nedostajati ljudstva pa se Milošević uskoro morao suočiti s potrebom nepopularne
opće mobilizacije u Srbiji.
Očigledno rješenje bili su Ujedinjeni narodi, iskusan stručnjak u poslu zamrzavanja. Zahtjev
Beograda, proslijeđen Vijeću sigurnosti preko njegovoga rumunjskog predsjednika i javnosti
predstavljen kao britansko-francuski prijedlog, predviđao je slanje mirotvornih snaga OUN-a
u Hrvatsku. One, međutim, ne bi bile postavljene na službenu granicu između Srbije i
Hrvatske, kako je bilo predloženo s hrvatske strane, nego na aktualnim crtama bojišnice
ponajviše u samoj Hrvatskoj. Van Walsum i njegov ministar Van den Broek su bili „teško
razočarani“ kada su tijekom jednog sastanka u zračnoj luci Amsterdama 12. studenoga saznali
da Cyrus Vance i njegov britanski „kaput“, broj 2 hijerarhije u OUN-u, Marrack Goulding,
zagovaraju drugo rješenje, koje je podsjećalo na Cipar.
Praktički u istom trenutku kad je van Walsum u Haagu razmišljao o daljnjoj strategiji,
stanoviti major Šljivančanin, kojega je haaško sudište poslije osudilo kao ratnog zločinca, u
Vukovaru je ponižavajuće grubo dočekao dvojac iz OUN-a. Vanceu i Gouldingu je zabranjen
posjet bolnici, iz koje se nekih 260 ranjenika upravo evakuiralo na likvidaciju po kratkom
postupku. Scene vukovarske tragedije nisu, medjutim, imale većeg učinka na usmjerenje
Vijeća sigurnosti da stvara naizgled trajnu diobu hrvatskog teritorija.
Nizozemsko predsjedanje
Prema dogovoru unutar EZ-a preostale su se razlike oko priznanja trebale dogovoriti
neposredno nakon što se na povijesnom zasjedanju u Maastrichtu (10. prosinca) donesu
25
ključno važne odluke o budućnosti Europe. Velikoj Britaniji tom je prilikom, zahvaljujući
njemačkoj susretljivosti, omogućeno da ostane izvan novog sporazuma o socijalnoj politici.
Odlukom, da dominantna njemačka nacionalna valuta prepusti mjesto zajedničkoj valuti euro
unutar Europske monetarne unije, ispunjen je stari francuski san. Na žalost, goodwill, koji je
Njemačka tako ostvarila, nije mnogo pomogao u pitanju priznanja Hrvatske.
Stara koalicija protiv priznanja pripremila se za posljednji boj u svojim nastojanjima da očuva
trunak života u staroj utvari zajedničke države. Prvi znak da se nešto sprema došao je od
predsjedavajućeg Konferencije Carringtona. On je 20. studenoga Arbitražnu komisiju, koju je
Konferencija o Jugoslaviji stvorila kao savjetodavno tijelo, upitao za mišljenje, da li je
situacija u Jugoslaviji slučaj secesije nekih republika (kako su tvrdile Srbija i Crna Gora), ili
razlaza države (kao što su tvrdili ostali). Predsjednik Komisije Robert Badinter je već 29.
studenoga odgovorio, utvrđujući da je SFRJ prestala postojati, ali je Carringtonu trebalo isto
toliko vremena, punih devet dana, da taj odgovor i objavi 7. prosinca.
Kao po nekoj slučajnosti, 5. prosinca, dva dana prije objave odgovora, glasnogovornica State
Departmenta Margaret Tutweiler je obavijestila medije da se SAD ne slaže s argumentacijom
Njemačke u prilog priznanja. Da bi naglasile da krivnju ne žele baciti samo na Srbiju, SAD je
tada uveo gospodarske sankcije za cijeluJugoslaviju a, još važnije, ministar Baker je nakon
Maastrichta uputio američke veleposlanike u svim glavnim gradovima EZ-a da traže od svojih
domaćina da ne nastave s procesom priznanja. Konačno, američka se diplomacija u
Ujedinjenim narodima udružila s britanskom i francuskom, tražeći od Glavnog tajnika da se
obrati nizozemskom predsjedništvu EZ-a kako bi ga odvratio od priznanja.
Kao odraz novostvorenog europskog „jedinstva“, veleposlanici spomenutih triju zemalja,
Pickering, Mérimée i Hannay, su stavili u opticaj nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti, u kome se
„snažno zalažu da sve države i strane odustanu od svake političke akcije koja bi mogla
povećati napetost, spriječiti ostvarenje učinkovitog prekida vatre i onemogućiti ili odgoditi
mirno i pregovorno rješenje sukoba u Jugoslaviji koje bi dozvolilo svim narodima u
Jugoslaviji da o svojoj budućnosti u miru sami odluče i da je izgrađuju.“
Genscher na mukama
Sve je to bilo previše za njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera i on je krenuo u
protunapad. Diplomatske rukavice su još bile navučene, ali jedva. U pismu Pérezu de
Cuéllaru upozorio ga je da njegove izjave „ohrabruju one elemente u Jugoslaviji koji su se
cijelo vrijeme najoštrije opirali uspješnom završetku mirovnog procesa.“ Imao je i vrlo
otvoren razgovor sa svojim francuskim kolegom Dumasom, koji je 14. prosinca našao za
potrebno da Mitterrandu pošalje upozoravajuću bilješku: „...za Dvanaestoricu, a naročito za
Francusku i Njemačku, lom oko Balkana čini mi se daleko opasnijim od rizika da se ubrza
razlaz u bivšoj Jugoslaviji. Za Jugoslaviju raspad je tragičan; da se to dogodi Zajednici, bilo bi
katastrofalno.“[3]
26
Idućeg je dana Vijeće sigurnosti prihvatilo predloženu rezoluciju (724) ali u verziji koju su
Francuzi i Britanci razvodnili. Dan kasnije, međutim, Genschera je čekala nova strava,
najgora od svih. Američki su pritisci postigli učinak pa se sastanak ministara vanjskih poslova
EZ-a 16. prosinca, umjesto da protekne po više-manje ustaljenom kalupu, pretvorio u jedan
od najsvadljivijih. Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka su bile zabrinute
posljedicama „ranog priznanja“ dok je Njemačka, uz podršku Danske, Belgije i Italije,
odbijala daljnje čekanje.
Na kraju je Francuska našla izlazno rješenje, uz određenu proceduralnu pomoć nizozemskog
predsjedništva (rastrganog hamletovskim sumnjama, ali čineći sve da na kraju svog termina
spasi barem nešto nalik na jedinstvo). Predloženo je da se otvore vrata kandidatima za
priznanje primjenom određenih kriterija, koje je tjedan dana ranije izradila Francuska,
prividno u suradnji s Njemačkom, ali zapravo u nadi da će se time proces dodatno
komplicirati i produljiti. U zatrovanoj atmosferi, stvorenoj američkom inicijativom u
posljednji trenutak, postalo je ključno spasiti privid europskog jedinstva pa je Francuska, kao
što se katkad događa u diplomaciji, ponudila rješenje rabeći instrument koji je zapravo trebao
poslužiti suprotnoj namjeni.
Da pokaže do koje je mjere iziritirana nemilim tretmanom i da u začetku onemogući
diplomatske konstrukcije, kojima bi inicijalno savjetnička Arbitražna komisija dobila ulogu
konačnog arbitra, Njemačka je, zajedno s određenim brojem ostalih zemalja izjavila tijekom
narednog tjedna da će 15. siječnja 1992. priznati Hrvatsku. Točka. Igra je završila i sve su EZ-
članice slijedile primjer.
Jedan od onih koji su na sudbonosnom sastanku podržavali priznanje, belgijski ministar
vanjskih poslova Mark Eyskens, sjećao se kasnije nesvakidašnje naivnosti i mentaliteta kule
bjelokostne među onima, koji su se još 16. prosinca opirali priznanju: „Argument je bio da
[situacija u bivšoj Jugoslaviji] i nije tako beznadna i da bismo trebali napraviti još jedan
zadnji pokušaj. Da se u politici nikad ne zna, stvari se mogu promijeniti, da bismo još jednom
trebali pokušati uvjeriti sve strane da prihvate prepravljenu, mekaniju konfederaciju... Htjeli
su svakako zadržati fasadu postojeće Jugoslavije.“[4]
Njemačka je platila visoku cijenu za svoju načelnost i dugo vremena je iduću krizu, onu u
Bosni i Hercegovini, morala gledati s navijačke tribine, iako je tijekom cijele krize u
Hrvatskoj najviše upozoravala na opasnost nastavka u BiH i pokušavala ga spriječiti.
Bilješke:
1. Javier Pérez de Cuéllar, Pilgrimage for Peace: A Secretary General’s Memoir (New York:
St. Martin’s Press, 1997.), 480.
2. Glaurdić, idem, str. 370.
3. Both, idem, str. 129.
4. Naveden u Nuttall, European Foreign Policy, 222. i reproduciran u Glaurdić, idem, str. 389.
27
Zapad se nikako nije mogao rastati od svoga mezimca
Branili Miloševićev projekt centralizirane srpske etničke dominacije
4) Naslijeđe neuspjele politike
Kampanja srbijanskog vodstva da preuzme kontrolu nad jugoslavenskom federacijom,
odnosno – kad to nije uspjelo – da ostvari Veliku Srbiju na velikom dijelu teritorija SFRJ, u
mnogome se poklopila s odlučnošću velikih sila da sačuvaju Jugoslaviju i to uz minimalan
vlastiti napor. Nijedan od oba cilja nije ispunjen, što je posljedica Miloševićeva neuspjeha da
u potpunosti ostvari svoj program. Povremeno poticane od SAD-a, europske su se sile
naprotiv našle u poziciji da rovare jedna protiv druge i da se uguravaju u sve zamršeniju
diplomatsku i vojnu slijepu ulicu. Privremeni izlaz iz tog meteža ostvaren je tek kad su se
Sjedinjene Države, nakon postupne promjene politike pod novom administracijom, konačno
odlučile da uvedu nova pravila igre i stvore neku vrst vojne ravnoteže u regiji.
U ovdje prepričanoj povijesti ne manjka ironije. Od početka je bilo jasno da Miloševićev
projekt centralizirane srpske etničke dominacije već samom svojom prirodom izaziva iznimno
snažne sukobe i da ne bi bio operativan pod bilo kakvim uređenjem, koje bi barem donekle
nalikovalo demokratskom. Ili, travestirajući stari cinizam legendarnog francuskog ministra
policije Fouchéa: To je bilo gore od kriminalnog, to je bilo glupo. Ipak, uz sve formalne
ograde, projekt centralizacije je u praksi uživao ne samo toleranciju nego i prešutnu potporu
velikih sila. Tijekom oduljeg razdoblja, kad su alternativne političke opcije još uvijek bile
otvorene, Zapad je tvrdoglavo odbijao pokloniti i najmanju pozornost konfederalnim
prijedlozima, koji su u najmanju ruku pružali priliku da se tada postojeće savezne strukture
prožmu novim demokratskim sadržajem.
Zapad je, dakle, ne samo prihvaćao nego u stvari i ohrabrivao radikalni prijelaz sa škripećeg,
ali još uvijek funkcionirajućeg saveznog modela na model vladavine, za koji je bilo jasno da
će pojačati represiju. Nije u tom izboru bilo ništa novo – tijekom dugih godina među
zapadnim obavještajnim analitičarima prevladavalo je mišljenje da je Jugoslaviju nemoguće
održati na okupu (što se smatralo strateškom potrebom) bez represije i
jednostranačja.[1]Pristup, odabran krajem 1980-ih, bio je nov jedino utoliko što bi se represija
– ali u puno goroj varijanti od one prijašnje – tolerirala čak i u doba svitanja demokracije, u
28
prilikama postupnog nestanka komunističkog bloka pa tako i slabljenja i konačnog nestanka
uloge Jugoslavije kao međublokovskog tampona te novoiskrsle perspektive demokracije i
višestranačkog sustava.
Stajališta međunarodne zajednice su omogućila da se stvori ustavna praznina, koju je
Milošević ispunio nasiljem. Kad je rat počeo, Jugoslavija je nepovratno nestala. Neke velike
sile nastavile su, međutim, sa samouvjerenom tvrdoglavošću, kakvu se rijetko vidi čak i u
međunarodnim odnosima, pokušavati da održe zemlju na okupu gotovo bez obzira kakav joj
bio oblik, naličje i sadržaj. Na kraju se sve svelo na očuvanje imena. Vjerojatno nije
slučajnost da je neko vrijeme Srbija/Crna Gora zadržala brand jugoslavenstva makar i u krnjoj
verziji.
Nameće se tumačenje da su velike sile potiho držale Miloševića u kvazipartnerskom odnosu
kao rezultat najobičnije igre političkih silnica. U situaciji, kad više nije bilo Titina
balansiranja, one unutarnje snage u Jugoslaviji koje su nametale centralizaciju u
velikosrpskom pakiranju, raspolagale su daleko većom represivnom snagom od
suprotstavljene strane. Ne bi to bio prvi put da se politika definirala prvenstveno s osloncem
na najjačeg regionalnog igrača; pristup nije uvijek moralan, ali može – barem kratkoročno –
biti racionalan. U ovom se slučaju prešutno prihvaćanje partnera s vrlo uskim programom
nakon određenog vremena pokazalo izrazito kontraproduktivnim.
Inzistiranje da se Jugoslavija sačuva znalo se temeljiti i na pseudopovijesnom argumentu: „To
je naša tvorevina.“ Ili formulirano malo racionalnije: „Prste k sebi – ova je zemlja u našoj
sferi interesa“. No, ideja „posjedovanja jedne zemlje“ u posljednje je vrijeme, u ovom našem
na pola već integriranom svijetu, gotovo izgubila značenje. Osim toga, Jugoslavija je već
prilično rano u procesu svoga velikosrpskog rušenja izgubila svaku operativnu sposobnost i
zapravo nije bila neposredno zanimljiva ni za koga.
Posve realpolitički argumenti nisu zato od naročito velike pomoći, kad se želi razjasniti zašto
su značajne velike sile čak i u kasnim stadijima jugoslavenskog raspada inzistirale barem na
prividu jedne države. Kako rastumačiti da je żapadna javnost s jedne strane općenito imala
lošu predodžbu o Balkanu kao regiji, a s druge, nakon Drugoga svjetskog rata, konstantno
pozitivno, gotovo blistavo, prosuđivala njenu najveću zemlju, Jugoslaviju? Je li se radilo o
divljenju prividnom jedinstvu, makar ono bilo postignuto i po cijenu slobode, u regiji koja
inače služi kao sinonim podjela? Možda.
Ili se radilo o ostavštini hladnog rata? Tijekom četiri desetljeća Zapad je Jugoslaviji davao
ogromnu pomoć i potporu, a istodobno uporno šutio o manje blistavim aspektima diktature i
raznim napetostima, koje su kuhale u zemlji. Socijalnim psiholozima moglo bi biti zanimljivo
raščlaniti, do koje je mjere prešutni savez između Zapada i komunističke Jugoslavije
zahtijevao da se u javnosti podržava slika jednog uzornog primatelja potpore, slika zemlje
koju, poput Cezarove supruge, treba držati izvan svake sumnje. Jednostranačka diktatura bila
je ideološki stran, ali strateški važan saveznik zapadne koalicije. Bilo je zato
29
„ideološki“ važno predstaviti zapadnim publikama sliku saveznika, koji je čim različitiji od
onih „s druge strane“.
Bilješka:
1. To se na pr. moglo iščitati iz povjerljive raščlambe koju je RAND Corp.objavio u proljeće
1972. tijekom progona “Hrvatskog proljeća”
Predrasude o „balkanskom buretu baruta“
Lord Robertson: Cijela regija jugoistočne Europe mora se ujediniti ili će propasti u
ruševinama
Tijekom više desetljeća zapadne su javnosti zato zapljuskivala pozitivna izvješća i analize o
Jugoslaviji, tek tu i tamo narušavana ponekom negativnom pripomenom, kad se to zbog
vlastite vjerodostojnosti nije moglo izbjeći. Začuđuje da se čak i na znanstvenoj razini
prednost često davala učenim raspravama o nekim ezoteričnim aspektima jugoslavenske
doktrine, koje se u samoj zemlji uzimalo sa zrnom soli, ili pak samilosno ili sa strahom
prešućivalo.
Nesumnjivo je da su se neki oblici života u Jugoslaviji tijekom godina liberalizirali, katkad po
nagovoru Zapada a katkad kao rezultat utjecaja vlastite verzije političkog pluralizma, u kojoj
su republike povremeno igrale ulogu stranaka u zapadnim demokracijama. Strateške probleme
višenacionalne države i uvjete demokratizacije bilo je, međutim, praktički nemoguće
diskutirati ne samo u Jugoslaviji nego, na žalost, čak i više u inozemstvu.[1]Kad su problemi
počeli javno iznicati, zapadne su vlade u dobroj mjeri bile nespremne da ih protumače svojim
javnostima.
Kada su se odlučujući čimbenici na Zapadu suočili sa slomom jugoslavenskog modela,
najjednostavnije im je rješenje bilo da vodeće aktere drame proglase ludim nacionalistima.
Umjesto da jasno ukažu na krivnju za početak nasilja – u situaciji koja nije mogla biti jasnija
30
– i da preuzmu odgovornost za vlastitu pasivnost, mnogi su zapadni političari uvidjeli da im je
umjesto toga najjednostavnije zaigrati na opće predrasude o regiji, koje su postojale od ranije.
Te predrasude, koje bi same po sebi bile vrijedne posebnih studija, bestidno su korištene na pr.
pričom o „plemenskim ratovima“ (čime je Mitterrand počeo u rujnu 1991.), „osvetničkom
deliriju“ (Védrine), stoljetnim mržnjama, etničkoj i/ili vjerskoj ekskluzivnosti itd. To je,
naravno, vuklo korijene iz gotovo nevjerojatno ponižavajućeg pogleda na populacije i aktere o
kojima je bila riječ: lord Carrington je na pr. rekao da su „svi [Jugoslaveni] nemogući ljudi...
sve i jedan isto tako loš kao onaj drugi, samo je Srba više“. Visoki američki diplomat napisao
je tijekom ručka s hrvatskim predsjednikom papirić s privatnom porukom svom kolegi:
„'Unajmili' smo ove ljude da nam budu pseta na smetlištu zato jer smo bili očajni. Moramo ih
pokušati 'kontrolirati'. Ali ovo nije trenutak da budemo izbirljivi...“.[2]Uvodno navedeno
gledište Davida Halberstama o ludilu „balkanskog karaktera“ vjerojatno je bilo inspirirano
dojmom Richarda Holbrookea o vođama u regiji: „Kad se jedanput razbjesne, ti vođe trebaju
vanjski nadzor da ih se spriječi da ne unište sami sebe“.[3]
Ovaj bi se ogled mogao još dopuniti mnogim sličnim navodima. Iako bi neki od njih mogli
biti objašnjeni kao da su rezultati nepromišljenosti, umora, naivnosti ili pregovaračkih
razočaranja, uzeti zajedno oni svjedoče o vrijednosnim okvirima, koji se ne bi olako pojavili u
sličnim uvjetima u zapadnom svijetu. To je okvir razmišljanja, koji oslobađa odgovorne ljude
na Zapadu od potrebe da racionalno protumače vlastitim javnostima korijene i dinamiku
„ratova za jugoslavensku sukcesiju“ i da pomoću takve analize zaključe kako ih zaustaviti. To
je okvir razmišljanja koji je utro put uopćenim i uškopljenim opisima agresivnih ratova kao
„oružanih sukoba“ ili kao „građanskih ratova“ te agresora i branitelja kao „sukobljenih
strana“.
Kad se ustalila ideja da je uzrok rata nevažan, svaku je ratnu strahotu i svaki iskaz nelagode,
zdvojnosti i frustracija bilo moguće tumačiti kao „dokaz“ početnog aksioma, da je regionalno
okružje smrtonosno, iracionalno i u najmanju ruku nečovječno. Međutim, priča o
nepouzdanim i prijevarnim infopraksama ne zaustavlja se na tome. One su učinile puni krug i,
koristeći opću dezorijentaciju krivo informirane javnosti, nastavila prepravljati povijest kako
bi se uklopila u početni predložak, koji je prethodno projiciran na zapadne javnosti.
Sustavno je „saniranje“ jednostavnih povijesnih činjenica otišlo tako daleko da bi moglo
imati ozbiljnih posljedica u budućnosti. Na primjer, dogovoreno je da bi ratne zločine trebalo
kazniti u međunarodnoj režiji, ali uz zadršku, da Tribunal u Haagu (ICTY), za razliku onoga u
Nürnbergu nakon Drugoga svjetskog rata, ne utvrđuje odgovornost za oružanu agresiju i za
početak prvih ratova na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata. Još gore, produljenoj
ruci upravo onoga aktera, koji je sve i počeo, dozvoljeno je da zadrži najveći dio bosanskog
teritorija, koji je osvojio brutalnom vojnom silom, etničkim čišćenjem i genocidom.
Ubrzo, svega par godina poslije, ta se nepravda – na Zapadu tumačena kao znak političkog
realizma – osvetila svojim začetnicima kad je NATO bio prisiljen da se umiješa protiv istog
zlikovca da bi zaustavio humanitarnu katastrofu na Kosovu. No, i tada se odgovornost
31
zatražila samo za zlodjela protiv humanosti, a ne i za pripravljanje i početak svega onoga što
im je prethodilo. Još jednom se pitanje odgovornosti potegnulo jedino za posljedice ali ne i za
uzroke rata.
Takvo ograničenje međunarodne pravde nije u Srbiji moglo potaknuti potrebno duboko i
kritičko ispitivanje motiva i mitova, koji su tijekom posljednjeg stoljeća i povukli zemlju u
više ratova i stvorili atmosferu koja je omogućila da se izvede jedan od najsveobuhvatnijih
genocida Židova – ali uglavnom nepriznat – za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[4]Jedino
takvim dubokim zahvatom, sličnim onome koji je učinjen u Njemačkoj nakon rata, može se,
naravno uz ozbiljno ispitivanje savjesti i u napadnutim zemljama, stvoriti solidan temelj
stabilnoga mira na Balkanu.
Na žalost, od godina agresije na ovamo, mnoge od tema tzv. „javne diplomacije“, koje su
velike sile nametale ili podupirale u regionalnim medijima i među vodećim političarima, nisu
imale tako ambiciozne ciljeve. Umjesto toga, cilj je najčešće bio da se lokalna razmišljanja
usklade sa specifičnim regionalnim pristupom svjetskih sila. Politike, koje su prethodno
dovele do tako očito poraznih rezultata, nisu se naravno mogle jednostavno projicirati na
populacije koje su iskusile strahote neizazvanog rata. Na više-manje suptilne načine, svjetske
su sile zato aktivno poticale novi dnevni red politike i medija, koji posredno podrazumijeva
diobu odgovornosti za rat i njegove posljedice (paralela ratne 'ekvidistancije') te osjećaj
jalovosti novoizborene neovisnosti. [5]
Socijalna patologija, koja se u pravilu pojavljuje u ratu (kao na pr. ratno profiterstvo) i teškoće
pri prijelazu u tržišno orijentiran socioekonomski sustav (gubitak posla, privatizacijske
prijevare itd.) prvenstveno su se pripisivale „novim“ državama i njihovim vladama. Značajne
slabosti socijalnih i pravnih sustava u „novim“ zemljama (kao što su korupcija i nepotizam)
često se nisu promatrale u svom povijesnom kontekstu i, što bi bilo normalno, uspoređivale s
ranijim prilikama. Kao kontrast, prošlost u bivšoj državi se često prikazuje kao nekonfliktna
(„Tko nas posvadi?“, priče o ljudskoj intimi bivšeg diktatora itd.).
Tako se pothranjivao osjećaj puzeće bespomoćnosti i negativne razdražljivosti,[6]doduše bez
dubljih posljedica za političku vezanost ili nacionalnu identifikaciju pučanstva. Konačni je
rezultat nekih medijskih djelatnosti bio, kao što se u operacijama ove vrsti zna dogoditi, da se
o tako nakalemljenim temama zatim izvještavalo kao o bona fide stanju duhova u regiji i
tumačilo kao potpora politikama, koje su ih u dobroj mjeri same stvarale. Na taj su način
zatvoreni krugovi informiranja pa i neposredno dezinformiranje uvelike ugrožavali
racionalnost rasprava i među samim zapadnim analitičarima i političarima za vrijeme i poslije
ratova.
To je bilo naročito lako ilustrirati u domeni vojske, gdje su se morale donositi neke od
najkonkretnijih odluka. Neki vodeći vojni ljudi Zapada računali su u ranim 1990-im godinama
da bi intervencija u Bosni zahtijevala 400.000 vojnika i pozivali se pri tome na tvrdnju, da su
jugoslavenski partizani tijekom Drugoga svjetskog rata vezali 16 njemačkih divizija (tj.
ukupni broj divizija u nekom vremenu tijekom četverogodišnjeg razdoblja). Od zapadnih
32
medija se očekivalo da povjeruju (što su ovi iznenađujuće često i činili) da su topografski i
meteorološki uvjeti na Balkanu takvi da je na pr. gotovo nemoguće izvoditi izvidne letove nad
srpskim topničkim položajima oko Sarajeva. U jednom je trenutku stožer UN-ovih snaga u
Sarajevu svjesno širio neistinitu glasinu da su hrvatske snage počele paljbom po gradu a jedan
je bošnjački pokušaj razbijanja krvave i zagušujuće blokade grada nazvan „agresivnom
provokacijom“. Itd.
Mediji, intelektualci i važni parlamentarci u većini zapadnih sila često su shvaćali pravu narav
tragedije koja se odvijala u bivšoj Jugoslaviji bolje i brže od izvršnih vlasti svojih zemalja.
Međutim, njihova kritika politike vlastitih vlada najčešće je ostajala neuslišana. Za rad
zapadnih demokratskih institucija bilo bi važno raščlaniti zašto su te skupine bile tako
bespomoćne da poprave ozbiljne političke i vojne greške u ostvarivanju zastarjelih strategija.
Bilješke
1. U studiji radova o Jugoslaviji, objavljenih tijekom 80-ih godina u tromjesečniku State
Departmenta Questions of Communism, slovenski je politolog Ćiril Žebot 1991. ustanovio da
se nijedan od desetak članaka nije bavio gorućim problemima nacionalne jednakosti i slobode,
koji su izašli na vidjelo tragom Miloševićeve kampanje.
2. Richard Holbrooke, To End A War, Random House [1998.], str. 73.
3. Holbrooke, idem, str. 165.
4. Uz značajnu pomoć kolaboracionističkog režima nacistički dužnosnici su u ožujku 1942.
izvijestili da je Beograd kao prvi grad u Europi “judenrein”. Do kolovoza 1942. židovski je
problem u Srbiji bio “potpuno riješen” nakon što je 20.000 od 23.000 Židova Srbije bilo
ubijeno, u velikoj mjeri u koncentracijskim logorima oko Beograda. Vidi Martin Gilbert, The
Macmillan Atlas of the Holocaust (New York: Macmillan Publishing Co., Inc., 1982.), str. 62.
5. Lord Robertson, tada glavni tajnik NATO-a (!), izjavio je na pr. na presici u zagrebačkoj
zračnoj luci 31. svibnja 2002. da se “cijela regija jugoistočne Europe mora ujediniti ili će
propasti u ruševinama”. Zamoljen da obrazloži misao, rekao je da su “kriminalna bratstva ovu
regiju već pretvorila u jednu zemlju u gospodarskom smislu”.
6. Tako na pr. istraživanja javnog mišljenja u Hrvatskoj konstantno pokazuju većinski
negativne prosudbe vladine politike, bez obzira na političku boju, s kratkim poboljšanjima
oko izbora.
George Bush st. neargumentirano optuživao Njemačku
zbog Hrvatske
Zapadne sile su izrazito krivo prosudile ključnu važnost federalizma u Jugoslaviji
33
5) Zaključci
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih godina nisu bili rezultat iracionalnih eksplozija
unutarnjih mržnji, izmaklih kontroli, već rezultat planirane, agresivne kampanje da se ostvari
centraliziran oblik vladavine pod srpskom dominacijom. Bio je to izraz programa teritorijalne
ekspanzije i homogeniziranja prostora što su ideolozi i inspiratori zamislili kao cjelovit
državni sustav „srpskih zemalja“ („Svi Srbi u jednoj državi“). Velike sile, uključivši
Sjedinjene Države, odustale su od intervencija da učinkovito zaštite ljudska prava pred sve
nasilnijim naletom u ostvarivanju spomenutoga cilja.
Unatoč ranih obavještajnih upozorenja, najveće zapadne sile su izrazito krivo prosudile
ključnu važnost federalizma u Jugoslaviji. Njihovo postupno prihvaćanje nasilja u zbacivanju
polu-konfederalnog sustava iz 1980-ih godina bio je važan element u iniciranju onoga što se
pretvarno nazvalo „ratovima jugoslavenske sukcesije“. Za vrijeme agresije na Hrvatsku i
borbe za priznanje zemlje, koja je uslijedila, glavni međunarodni akteri su nastavili formalno
kritizirati Miloševića ali na prikriven način izlaziti u susret njegovom programu, da
nadmoćnom vojnom silom zakontrolira Jugoslavijom.
Najprije su tolerirali oružanu agresiju a onda pod izlikom političkog realizma prihvatili
zamrzavanje njenih rezultata: fizičku okupaciju prostora izvan republike Srbije, praćenu
masivnim zločinima protiv čovječnosti, uključivši genocid i etničko čišćenje. Gotovo kao da
ilustriraju da su željele nastavak postojanja barem neke vrsti Jugoslavije, zapadne su se sile
skanjivale suočiti s očiglednim korijenima agresije i zadovoljile se ublažavanjem najgorih
posljedica humanitarne katastrofe na njenom tragu.
Samozadano poluizbivanje SAD-a iz regije tijekom rata u Hrvatskoj i u prvim fazama rata u
Bosni i Hercegovini pokazalo je, kao i ranije u povijesti, različite interese europskih sila u
regiji, a donekle i razlike u njihovim političkim filozofijama. Velika Britanija i Francuska su,
inzistirajući na teritorijalnom integritetu postojećih država, bile aktivno angažirane u
naporima da održe Jugoslaviju dugo nakon što je prestala funkcionirati. S druge strane,
Njemačka je nakon svoga ujedinjenja stavljala naglasak na pravo na nacionalno
samoodređenje država nastalih raspadom Jugoslavije. Razlike između sila rasle su do te mjere
da su povremeno bacale dugu sjenu na cijeli proces europskog ujedinjenja.
34
Sjedinjene su Države, iako simbolički odsutne iz regije, za vrijeme administracije Busha
starijeg ipak zadržale vrlo aktivnu ulogu u naporima da održe na životu ideju jugoslavenske
države i oštro su se protivile priznanju Hrvatske. Ta je politika bila snažno kritizirana u
Kongresu a dovela je i do nesvakidašnjeg distanciranja od Njemačke, za koju se u žaru
diplomatskog manevriranja posumnjalo da pod francuskim utjecajem namjerava težište svojih
vojnih obveza prebaciti s NATO-a na europsku obrambenu snagu.
Ubrzo nakon ovdje raščlanjenog vremenskog razdoblja povijest je zabilježila dramatičnu
promjenu diplomatskih savezništava. Samo par godina kasnije i pod novom američkom
administracijom, ponovno je uspostavljen red na atlantskim relacijama. SAD je pomogao
Hrvatskoj da ostvari punu kontrolu nad svojim teritorijem, promijenio je uvjete angažmana u
Bosni i Hercegovini i na kraju poslao američke trupe da zajamče tamošnji mir. Njemačka,
koju su njezini europski partneri u prvim fazama velikosrpskog napada na Bosnu i
Hercegovinu tretirali gotovo kao izopćenika, izronila je kao arhitekt hrvatsko-muslimanskog
dogovora. To je bio važan preduvjet mirovnih sporazuma u Washingtonu i, s vremenom, u
Daytonu.
Zapadna fascinacija Jugoslavijom samo se posredno može tumačiti strateškim interesima
vezanima uz podijeljenost Europe u dva bloka. U određenoj mjeri radi se i o rezultatu
medijskog pristupa za vrijeme hladnog rata, kada se zapadnim općinstvima željela pružiti
nekritična slika zemlje, koja je po svojoj ideološkoj supstanciji pripadala drugoj strani. Kad je
stvarnost ugrozila taj uljepšani prikaz, zapadne su političke elite najjednostavniji izlaz našle u
diskvalificiranju kritičara ranijih prikaza (kao nacionalista ili slično).
Tolerancija ekstremnog nasilja, rabljenog u srbijanskim pokušajima centralizacije i etničke
dominacije Jugoslavijom, bila je kritizirana i od važnih zapadnih intelektualaca i političkih
prvaka. I njihova su se mišljenja, međutim, otklanjala pozivom na stare predrasude o regiji,
često kombinirane s kojekakvim semantičkim varkama i dezinformacijama o prijetećim
opasnostima, usvoje li zapadne demokracije aktivniji pristup.
Zbog odbijanja službenih krugova Zapada da se punom snagom suoče sa činjenicama o
agresivnom ponašanju Srbije pod Miloševićem, malo se u toj zemlji učinilo da se ohrabri
kritičko i suštinsko preispitivanje dubljih vrijednosnih zasada i mitova, koji su omogućili
takvo ponašanje. Izbjegavajući zahtjeve za takvom obradom sjećanja, velike sile su na se
preuzele veliku odgovornost za krhkost dugoročnih izgleda za mir u regiji. Sve dok elementi
koji dovode do agresivnog ponašanja ne budu prepoznati, široko raspravljeni i razobličeni,
postoji rizik da Balkan ostane stalni laboratorij za pokuse s tzv. sukobima niskog intenziteta.
Bilješke:
1. ACS – Association for Croatian Studies
2. AAASS – Association for Advancement of American Slavic Studies
35
Prijevod proširenog izlaganja “Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju
Hrvatske (1987.-1992.)“ na panelu ACS-a[1] “Odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske” na
AAASS-konvenciji[2], Boston 13. studenoga 2009.