Juni, 2018

Bosna i Hercegovina i Berlinski proces: ____________________

Analiza stanja ključnih procesa u BiH pred londonsku

konferenciju 2018

Admir Mulaosmanović|Mirsad Karić|Ahmed Kulanić Emil Knezović|Almir Mustafić|Hamza Preljević

Sarajevo, 2018

Izdavač: Internacionalni Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Bosna i Hercegovina Autori: Admir Mulaosmanović, Mirsad Karić, Emil Knezović, Ahmed Kulanić, Hamza Preljević i Almir Mustafić Recenzent: Muhidin Mulalić DTP: Emir Hambo Štampa: Sabah Print, Ilidža, BiH Tiraž: 80 Adresa: Hrasnička cesta 15, 71210 Ilidža, Sarajevo Bosna i Hercegovina Tel: +387 33 957 101/102 Fax: +387 33 957 105 Email: info@ius.edu.ba

---------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 327(4-672EU:497-15) 327(497.6) BOSNA i Hercegovina i Berlinski proces : analiza stanja ključnih procesa u BiH pred londonsku konferenciju 2018 / Admir Mulaosmanović ... [et al.]. - Sarajevo : International University, 2018. - 78 str. : ilustr. ; 30 cm Autori: str. 76-77. - Bibliografija: str. 68-75. - Bilješke: str. 62-67. ISBN 978-9958-896-36-1 1. Mulaosmanović, Admir COBISS.BH-ID 25860102 <-----------------------------------

Sadržaj

Uvod ............................................................................................................................................................. 5

Berlinski proces i Zapadni Balkan: Analiza Bosne i Hercegovine ......................................................... 6

O Berlinskom procesu ............................................................................................................................... 6

Berlinski proces - stvarni ishodi................................................................................................................ 8

Analiza važnih pokazatelja vezanih za početnu agendu Berlinskog procesa u slučaju BiH ..................... 9

Strategija Evropske Unije za Zapadni Balkan ....................................................................................... 15

Kontekst Strategije .................................................................................................................................. 18

Istočna alternativa ................................................................................................................................... 21

Zapadni Balkan ....................................................................................................................................... 23

Samiti u Londonu i Sofiji ........................................................................................................................ 25

Strategija vanjske politike Bosne i Hercegovine .................................................................................... 31

Principi vanjske politike ......................................................................................................................... 33

Institucionalni i pravni okvir vanjske politike ........................................................................................ 34

Stubovi vanjske politike .......................................................................................................................... 35

Rasprava i zaključci Doma lordova Velike Britanije o BiH i Zapadnom Balkanu ............................ 39

Zapadni Balkan i strani utjecaji .............................................................................................................. 40

Pitanje utjecaja muslimanskih zemalja ................................................................................................... 43

Bosna i Hercegovina između pariteta i proporcionalnosti: reforme, izborni zakon i temeljna ustavna načela ........................................................................................................................................... 46

Izmjene Ustava Bosne i Hercegovine ..................................................................................................... 47

Osnovni principi i efekti reformske agende ............................................................................................ 49

Nužnost izmjena Izbornog zakona .......................................................................................................... 52

Javno mnjijenje o Ustavno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine ..................................................... 54

Ka mogućem rješenju Bosanskog pitanja ............................................................................................... 58

ZAKLJUČAK I KLJUČNE PREPORUKE ........................................................................................... 59

Preporuka 1 ............................................................................................................................................. 60

Preporuka 2 ............................................................................................................................................. 60

Preporuka 3 ........................................................................................................................................... 611

Preporuka 4 ............................................................................................................................................. 61

Preporuka 5 ............................................................................................................................................. 62

5

Uvod

Globalna politička kretanja, sigurnosni izazovi kao i ponovni pojačan fokus (prividni ili stvarni) međunarodne zajednice o Balkanu i konačnom rješavanju „Balkanskog pitanja“ te integriranju istog u dvije najvažnije organizacije u tom smislu za države Balkana (EU i NATO) kao nužnost nameće analizu dosadašnjih reformskih procesa u istim na njihovom putu integracija. Nadalje, približavanje održavanja Londonske konfrencije (često spominjane i kao Dayton 2) koja će u fokusu imati Zapadni Balkan i njegovu budućnost, odnosno, harmonizaciju sveukupnih odnosa na Balkanu nužno je pokušati dati i perspektivu BiH tokom, ali i nakon ovoga događaja. Zapravo je nužno ukazati na potrebu političke reforme i potpune demokratizacije unutar BiH kao preduslova kreiranju novih kvalitetnijih odnosa kako unutar same BiH tako i između balkanskih zemalja.

S tim u vezi je bitno naglasiti da bi se ovom analizom trebalo detektirati nekoliko ključnih procesa i objavljenih dokumenata pokrenutih i podržanih od strane EU i SAD, a zatim bi se dala preporuka kako i šta raditi u budućnosti u cilju uspostavljanja trajnog mira i prosperiteta. Ti politički procesi i specifični dokumenti, pretežno kreirani od strane međunarodnih faktora, kao i određene teme koje imaju težinu za BiH su:

- Berlinski proces, - Strategija EU prema Zapadnom Balkanu, - Nova strategija bosanskohercegovačke vanjske politike i pitanje uloge velikih sila, - Rasprava i zaključci Doma lordova Velike Britanije o BiH i Zapadnom Balkanu, - Reformska agenda i Izborni zakon (sa osvrtom na Dejtonski mirovni sporazum).

Nabrojane teme će biti dijelom vrlo precizne analize kojom bi se detektirali inostrani činioci i stremljenja određenih sila, intencije i dometi već pokrenutih političkih procesa, bosanskohercegovački odgovor, stav i razumijevanje istih i na kraju prepoznati okvir unutar kojeg BiH može izgraditi vlastiti stav i zahtjev tokom konferencije.

Sama analiza predstavlja prilog bosanskohercegovačke javnosti i akademske zajednice raspravi o budućnosti države i regije, sa ciljem uspostave demokratskih načela, vladavini prava ali i kreiranju stabilnih osnova za sveukupni boljitak kako Bosne i Hercegovine tako i regije. Nadalje, značaj ove analize leži u činjenici da ona kao integralni dokument predstavlja interdisciplinarnu studiju koja kao takva nastoji putem kombinicije historijskih, politoloških ali i socioloških naučno-teorijskih pristupa dati širinu razumijevanju kompleksnosti post-Dejtonskog sa jedne strane ustavno-pravnog okvira, ali i razumijevanju odnosno realnim iskustvima i izazovima bosanskohercegovačkih građana koji žive takav kompleksan ustavno-pravni okvir. Ovakav jedan pristup koji se bazira na naučno-teorijskoj analizi uvažavajući glas javnosti (koji je u mnogim dosadašnjim analizama bio marginaliziran) predstavlja jednu od ključnih prednosti ovog dokumenta.

6

Berlinski proces i Zapadni Balkan: Analiza Bosne i Hercegovine Emil Knezović

Uvod

Balkanske integracije su bile važna tema u posljednjoj deceniji. S obzirom da je fokus Europske Unije opao u zadnje vrijeme, njemačka kancelarka Angela Merkel je predložila tzv. „diplomatsku incijativu“ pod nazivom „Berlinski proces” sa ciljem koordinacije tempa balkanskih integracija (Shtetiweb, 2018). Kroz ovu inicijativu fokus EU ka Zapadnom Balkanu je dijelom proširen jer je data mogućnost državama članicama (Albanija, Bosna i Hercegovina, FYR Makedonija, Kosovo, Crna Gora, i Srbija) da poboljšaju svoje ekonomske i političke odnose. Veoma je važno naglasiti da ova inicijativa nije predstavljena kao zamjena za članstvo u EU, nego kao spremnost EU da se dodatno uključi u razvoj Zapadnog Balkana. Stoga, ovakav potez je bio veoma važan za države Zapadnog Balkana, jer Strategija EU o proširenju iz 2015. godine naglašava pozitivne susjedske odnose i regionalnu saradnju kao ključne faktore (Nicić, Nechev, & Mameledžija, 2016a). Štaviše, ovi autori napominju da su dva načela (stuba) ovog okvira bila Brdo-Brijuni process i „Zapadni Balkan Šest“ (Western Balkans Six).

Kao što je prethodno spomenuto, Berlinski process predstavlja inicijativu koja treba da ojača odnose i saradnju među zemljama Zapadnog Balkana, te u tu svrhu, inicijalna agenda procesa je bila bazirana na nekoliko ključnih ciljeva, kao što su: buduća orijentacija ka Europi, regionalna saradnja, dobro upravljanje (pod lupom su bili korpucija i organizovani kriminal kao i jačanje medija i civilnog društva) i prosperitet kroz održiv ekonomski razvoj (Pavlović, Dolapčev, Jovanović, & Stevanović, 2017).

Četiri godine su prošle od kreiranja početne agende. S obzirom da se bliži konferencija u Londonu, cilj ovog rada je analizirati Berlinski proces kroz ispitivanje njegovih pozitivnih i negativnih ishoda. Osim toga, rad analizira i kako se Bosna i Hercegovina (BiH) “snašla” tokom procesa te koliko je zapravo profitirala od učešća. Na kraju analize, ovaj rad se bavi pitanjem budućnosti kako Zapadnog Balkana tako i Bosne i Hercegovine nakon Berlinskog procesa.

O Berlinskom procesu

Do 2014. godine na Zapadnom Balkanu vladala je loša ekonomska situacija, bilateralni sporovi i nestabilsnot među zemljama koje nisu članice Evropske Unije. Kao rezultat toga, Europska komisija je najavila “petgodišnji zastoj u proširenju” (Lilyanova, 2016, para. 1). Ova odluka je izgledala kao veoma negativna po region Zapadnog Balkana, međutim ona je bila dio većeg plana koji je uključivao i petgodišnji period stvarnog napretka. Ovaj paket je poznat kao Berlinski process koji se odnosi na povećanje reformi vezanih za EU i ubrzavanje procesa proširenja EU (Nicić i dr., 2016b).

7

Platforma Berlinskog procesa se sastoji od 5 konferencija sa sljedećim lokacijama: Berlin, Beč, Pariz, Trst i London. Ove konferencije su praćene i sa nekoliko veoma važnih događaja kao što su forumi civilnog društva, poslovni forumi, i forumi mladih. Okvir procesa je predstavljen na slici ispod.

Slika 1: Okvir Berlinskog procesa (Civil society forum, 2018)

Što se tiče zemalja Zapadnog Blakana, svih šest se obavezalo na reforme koje za cilj

imaju povećanje pravne sigurnosti, podržavanje i jačanje nezavisnosti pravosuđa, te intenzivan zajednički rad na regionalnim i bilateralnim odnosima (Shetiweb, 2018). Osim toga, postojao je i dogovor o povećanju prosperiteta kroz održivi ekonomski razvoj gdje je poseban naglasak stavljen na otvoreno tržiste i strana ulaganja. Glavni fokus je bio na malim i srednjim preduzećima gdje je postojala inicijativa za stvaranjem pozitivne investicione klime, koja je preduslov za uspjeh u sektoru malih i srednjih preduzeća. Uloga EU u ovome je bila kroz poboljšanje odnosa između investicijskih agencija, kao i načinom komunikacije sa „Germany Trade & Invest“ (njemačka agencija za ekonomski razvoj). Sa implementacijom ovih aktivnosti, očekivalo se da će države povećati nivo konkurentnosti te da bi regionalni lanci snabdjevanja bili dodatni faktor uticaja. Početna agenda je obuhvatila i energetsku politiku koja uključuje energetsku sigurnost, efikasnost i zaštitu klime. Također, uspostava transportne zajednice bi za ove države predstavljala pozitivan podsticaj ka ekonomskom razvoju i na taj način bi im se omogućilo povezivanje sa europskim tržištem, na kojem postoji velika potražnja. Pored ovoga, infrastruktura, te informacione i komunikacijske tehnologije bi dodatno ojačale ekonomske temelje zemalja učesnica. Posljednja, ali ništa manje važna stavka, bila je nezaposlenost mladih. Ovi problemi, te način na koji se države trebaju baviti time, su primarno adresirani kroz akademsko i stručno usavršavanje.

Do sada, održane su četiri konferencije i to u Berlinu gdje je usvojen plan procesa, te u Beču, Parizu i Trstu (2014-2017). Neki od najvažnijih ishoda u Beču bili su: usvajanje liste specifičnih regionalnih projekata vezanih za transport i energetiku koji su se trebali pokrenuti u narednim godinama, zatim usvajanje deklaracije o rješavanju bilateralnih sporova, diskusija o obrazovanju u kontekstu njegovog direktnog povezivanja sa konkurentnosti ekonomskih aktera, te dogovor o osnivanju Fonda za Zapadni Balkan (Pavlović i dr., 2017). Pored prvobitnih

8

zemalja učesnica, na ovoj konferenciji se pridlužila Italija. Prema Pavloviću i dr. (2017), najvažnije teme konferencije u Parizu bile su saradnja mladih, transport i energetika, dok su najvažniji ishodi bili uključivanje financijskih institucija, potpisivanje zajedničke deklaracije o osnivanje Regionalnog ureda za saradnju mladih (RYCO) na Zapadnom Balkanu, te učešće Francuske. Konačno, na konferenciji u Trstu razgovaralo se o infrastrukturnim projektima, ekonomskoj saradnji i transportu, dok su glavni ishodi bili učešće privrednih komora, te dogovor o transportnoj uniji i istraživačkoj fondaciji.

Berlinski proces - stvarni ishodi Analizirajući Berlinski proces i njegov uticaj na Zapadni Balkan možemo zaključiti da su ishodi pozitivni sa jedne, i negativni sa druge strane (Nicić i dr., 2016b). Sa pozitivne strane, Berlinski proces, je kroz zajedničke sastanke svih lidera, stavio akcenat na Zapadni Balkan kao jedan od najvažnijih geopolitičkih ciljeva Europske Unije. Nadalje, proces je uključivao i „popratne događaje“ kroz koje su uključene organizacije civilnog društva i poslovni subjekti. Kreiranje ideje pod nazivom „Regionalni ekonomski prostor na Zapadnom Balkanu“ je također značajan dogovor koji naglašava važnost povezivanja u oblastima energetike, prometa i digitalne infrastrukture. Pored toga, zemlje članice su potpisale deklaraciju o regionalnoj saradnji te se dogovorile o obavezama u pogledu bilateralnih sukoba. Neke zemlje su napredovale i na „ljestvici“ kada su u pitanju EU integracije (tj. prihvaćena je aplikacija BiH na putu ka EU). Konačno, kao jedan od najočitijih ishoda je osnivanje Regionalnog ureda za saradnju mladih.

S druge strane, Berlinski proces ima i svoje „negativne“ strane (Fouéré, 2017; Prelec, 2017). Negativan izraz se ovdje koristi kao indikator onoga što nije učinjeno ili što bi se moglo učiniti bolje, a ne nužno za negativan efekat. Ako pogledamo stvarni rezultat Berlinskog procesa možemo zaključiti da je on prilično slab. Stvarni problem Berlinskog procesa leži u njegovim korjenima. Iznad svega, bilo je očito da ovaj proces nije dobio punu podršku EU nego je više bio individualna inicjativa njemačke politike koja je dobila podršku nekoliko zemalja s obzirom da je samo 7 država članica EU prisustvovalo prvoj konferenciji. Jasni i konkretni ciljevi, kao i ključni indikatori učinka, nisu utvrđeni na početku. Cijela agenda je kreirana i definisana prilično općenito i većina inicijativa je ostala samo na papiru. Glavni problem je taj što je Berlinski proces posmatran kroz tzv. „Robinzon Kruso“ fenomen gdje su mnogi faktori, koji značajno utiču na situaciju na Balkanu, zanemareni. Zbog toga, pretpostavka da će ekonomski razvoj automatski poboljšati stanje na Balkanu, bez uzimanja u obzir ostalih faktora, je previše optimistična i pomalo naivna. Nažalost, jedan od ciljeva procesa se suočio sa negativnim ishodom, a to je vladavina prava i pravni standardi, gdje smo kroz svakodnevne primjere svjedočili pogoršanju demokratskog režima. To je dodatno poražavajuće uzimajući u obzir da je demokratsko upravljanje jedan od ključnih principa procesa europskih integracija.

Pored toga, jedan od slučajeva koji prikazuje istinsku „saradnju“ između država članica te između Zapadnog Balkana i EU je izbjeglička kriza koja je donijela mnogo toga osim

9

saradnje. Nadalje, posmatrajući bilateralne sporove, nije napravljen značajan pomak. Neki od najznačajnijih sporova u periodu Berlinksog procesa bili su oni između Hrvatske i Slovenije, Hrvatske i ostatka Balkana, te Makedonije i Grčke. Možda najbolji pokazatelj koliko truda je uloženo u implementaciju ovog procesa od strane učesnika je i sama dokumentacija. Pored nekolicine zvaničnih publikacija i samostalnih analiza, pri čemu većina njih daje prioritet prikazivanju pozitivnih strana procesa, ostale publikacije su novinarskog tipa. Pripremanje godišnjih konferencija je također „poslalo poruku“ da cijeli proces nije transparentan, što se pokazalo kroz izbor tema koje su više bile „ad hoc“ nego strateški izbor (Nechev, Z., Bieber, F., & Kmezić, M., 2017).

Uzimajući u obzir obje, možemo konstatovati da, iako je proces pružio neke pozitivne rezultate, a pod ovim se najviše podrazumijeva posvećivanje pažnje situaciji na prostoru Zapadnog Balkana, nije bilo značajnijih promjena u oblastima za koje je ovaj proces upravo kreiran. Na kraju može se konsatirati da je rješavanje stvarnih problema i rad na kreiranju izvodljive platforme za poboljšanje situacije izostao te da je proces bio više u jačanju odnosa između država te slanje poruke da bez zajedničkog rada put prema Evropskoj Uniji će biti mnogo teži (Prelec, 2017).

Analiza važnih pokazatelja vezanih za početnu agendu Berlinskog procesa u slučaju BiH Kao sto je već spomenuto, bez jasno postavljenih ciljeva i ključnih indikatora učinka, veoma je teško mjeriti rezultate procesa. Zato, uzimajući sve u obzir, u sljedećem dijelu ovog rada analiziramo kretanje indikatora koji se odnose na početni program Berlinskog procesa, kao što su: indeks globalne konkurentnosti, nezaposlenost i trgovina. Glavni fokus analize je Bosna i Hercegovina, ali posmatramo također i neke slične pokazatelje u regiji Zapadnog Balkana.

Bosna i Hercegovina je na početku procesa, bila suočena za mnogim izazovima na svom putu ka ekonomskom prosperitetu te mnogim razočarenjima i preprekama u procesu tranzicije (Ganić, Sarajčić, & Omerhodžić, 2015, p.9). Nadalje, ovi autori smatraju da je pored društvenih i ekonomskih nejednakosti, Bosna i Hercegovina kao i regija Zapadnog Balkana bila suočena i pod velikim uticajem složenosti procesa tranzicije koji su sa sobom donijeli i mnoge druge povezane probleme. Ukratko, ekonomija BiH se mogla opisati u nekoliko ključnih riječi kao što su: stalan pad rejtinga u pogledu lahkoće poslovanja, smanjenje stranih investicija i pad kreditnog rejtinga kao rezultat trajne političke krize i nedostatka ekonomskog razvoja (Mujanović, 2013).

Prvi pokazatelj koji je analiziran jeste Indeks globalne konkurentosti koji obuhvata kriterije kao što su institucije, inovacije, infrastruktura, makroekonomsko okruženje, zdravstvo i osnovno obrazovanje, visoko obrazovanje i trening, efikasnost tržišta robe i tržišta rada, tržište finansijskog razvoja, tehnološka spremnost, veličina tržišta i poslovna sofisticiranost. Jedan od

10

glavnih razloga konstatnog trgovinskog deficita i ulaska stranih kompanija na naše tržište je nesposobnost domaćih firmi da budu konkurentne na tržištu.

Slika 2: Indeks globalne konkurentnosti na Zapadni Balkan (World Economic Forum, 2014 i 2018)

∗ Posljednji podaci za Makedniju su iz 2017. godine.

Posmatrajući grafove iznad možemo vidjeti napredak nekih zemalja u periodu od 5 godina. EU zemlje koje su inicirale proces su popravile svoj Indeks globalne konkurentnosti te su napredovale na ljestvici. Hrvatska je napredovala sa 75. mjesta (2014) na 74. (2018), dok je Slovenija napredovala još više, sa 62. na 48. mjesto. Pored njih, Srbija je napredovala sa 101. na 78. mjesto, Makednija sa 73. na 68., te Albanija sa 95. na 75. mjesto. S druge strane, kod dvije države taj indeks je opao. Bosna i Hercegovina je pala sa 87. mjesta na 103., dok je Crna Gora pala sa 67. na 77. poziciju. Prema ovim podacima, Bosna i Hercegovina je trenutno jedna od najslabijih država kad je konkurentnost u pitanju, s obzirom da je 2018. godine rangirano ukupno 137 zemalja.

Izvještaj o lahkoći poslovanja u Bosni i Hercegovini nije značajno poboljšan. Iako je država napredovala sa 126. pozicije na 86., kada je u pitanju pokretanje biznisa pala je sa 162. na 175 mjesto. Dok je u 2013. godini najveći problem za pokretanje biznisa bio pristup finansiranju (17.2%), najveća prepreka u 2017. bila je neefikasa državna birokratija (14.1%) i korupcija (11.5%) (World Economic Forum, 2017). Ove prepreke su zapravo bile jedan od glavnih fokusa Berlinskog procesa i nažalost realni ishod je izostao.

Bez analize svih ekonomskih pokazatelja BiH, osvrnut ćemo se i na izjavu Klapića (2011) u kojoj se navodi da je validan indikator nivoa ekonomskog razvoja jednog područja zapravo procenat zaposlenosti stanovnika istog područja. Zbog toga je zaposlenost ljudi veoma važan dio na putu ka ekonomskom i socialnom razvoju. Iako zaposlenost predstavlja veoma

3.40

3.60

3.80

4.00

4.20

4.40

4.60

2014

2018

11

važan faktor napretka, mnoge zemlje u razvoju ističu problem nezaposlenosti kao broj jedan među problemima sa kojima se suočavaju (Mahmutović & Šabić, 2011; Klapić, 2011).

Što se tiče Bosne i Hercegovine, postoji veoma zabrinjavajući podatak koji kaže da više od polovine nezaposlenih (57.9% u 2013. godini) spada u kategoriju mladih (Mujanović, 2013). Nažalost, ova činjenica je usko povezana i sa podatkom da je broj maloljetnih delikvenata danas mnogo prisutniji. Pored toga, visoka stopa nezaposlenosti mladih dovela je do tzv. “odliva mozgova”, tj. situacije u kojoj mladi ljudi napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom. Važno je naglasiti da ova vrsta problema nije zaobišla ni EU, jer sudeći prema podacima iz 2013. mladi broje 23.5% nezaposlenih u EU (Hadžimahmutović & Murtić, 2013). Ono što je zaista alarmantan podatak je da nezaposlenost nije problem samo nekih društava, nego kako Kandžija (2011, p. 33) navodi: “to je generacijski problem”, što je velikim dijelom rezultat globalne krize.

Problem nezaposlenosti je problem egzistencije svakog pojedinca i predstavlja nemogućnost osobe da koristi svoje znanje, vještine i sposobnosti u svrhe sticanja uslova za život. Kljaić (2001, p. 125) navodi da nezaposlenost uzrokuje negativan fenomen u razvoju svakog društva, te je usko povezana sa nivoom ukupnog razvoja i realizacijom BDP-a po stanovniku (Kljaić, 2001, p. 125). Zaključak je, da je nezaposlenost, u visokoj mjeri odraz društva. Podaci o nezaposlenosti u BiH su prikazani na Slici 3.

Slika 3: Nezaposlenost u Bosni i Hecegovini (Agencija za statistiku BiH, 2018)

Tokom Berlinskog procesa broj nezaposlenih u Bosni i Hercegovini je imao opadajući

trend, međutim problem je bio u tome što je Berlinski proces bio više orjentiran ka problemima mladih u pogledu saradnje i zapošljavanja u regiji Zapadnog Balkana. Procenat nezaposlenosti mladih u odnosu na ukupnu nezaposlenost u BiH prikazan je na slici ispod.

420,000

440,000

460,000

480,000

500,000

520,000

540,000

560,000

580,000

Jan/14 Jan/15 Jan/16 Jan/17 Jan/18

12

Slika 4: Nezaposlensot mladih u BiH (Statista, 2018)

Kao što možemo vidjeti, stopa nezaposlenosti mladih je porasla u periodu od 2013. do

2017., dok je 2015. godine bila preko 80%. Ovi indikatori su poražavajući kako za BiH društvo tako i za sam Berlinski proces.

Posljednji indikator koji je uzet u razmatranje je robna razmjena sa zemljama učesnicama Berlinskog procesa.

Tabela 1: Trgovina sa Srbijom, Crnom Gorom, i Makedonijom (Agencija za statistiku BiH, 2018)

2013 2014 (+) 2015 (-) 2016 (+) 2017 (+)

u 000 KM Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz

Crna Gora 270,745 36,238 293,818 71,752 262,844 56,322 240,704 51,213 352,364 90,368

Makedonia 92,823 143,619 94,072 142,787 114,591 147,175 132,125 152,231 144,943 154,637

Srbija 766,745 1,485,608 800,690 1,629,521 770,695 1,728,490 822,846 1,828,073 1,093,685 2,029,956

UKUPNO 1,130,313 1,665,465 1,188,580 1,844,060 1,148,130 1,931,987 1,195,675 2,031,517 1,590,992 2,274,961

Osim u 2015., trgovina sa navedenom zemljama Zapadnog Balkana je rasla što je pozitivan pokazatelj. Međutim, jako je bitno navesti da je Bosna i Hercegovina bilježila porast i prije Berlinskog procesa tako da je primjera radi porast u izvozu u 2013. godini u odnosu na 2012. bio 46.8 miliona KM dok je porast uvoza bio 38 miliona KM.

Tabela 2: Trgovina sa Hrvatskom i Slovenijom (Agencija za statistiku BiH, 2018)

2013 2014 (+) 2015 (-) 2016 (+) 2017 (+)

u 000 KM Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz Izvoz Uvoz

Hrvatska 1,194,637 1,956,353 955,044 1,851,679 925,166 1,673,161 985,360 1,617,692 1,282,862 1,828,430

Slovenija 686,503 754,344 697,785 763,235 748,870 773,559 807,200 831,403 973,397 912,704

13

UKUPNO 1,881,140 2,710,697 1,652,829 2,614,914 1,674,036 2,446,720 1,792,560 2,449,095 2,256,259 2,741,134

Slična situacija u vanjskoj trgovini se desila i sa zemljama EU kao što su Hrvatska i Slovenija. S izuzetkom 2015. godine, zabilježen je rast u razmjeni robe. Međutim, Bosna i Hercegovina je jedina članica koja nije potpisala dogovor o Transportnoj zajednici na konferenciji u Trstu 2017. godine što je izazvalo negodovanje kako ostalih zemalja učesnica Berlinskog procesa tako i EU. Ipak, sporazum od strane BIH je potpisan naknadano, tačnije, 17. decembra 2017. Pored toga, Bosna i Hercegovina još uvijek ima sporove oko granica sa Hrvatskom i Srbijom što dodatno otežava saradnju na drugim poljima.

Zaključak

Berlinski proces može biti razmatran kao platforma visokog nivoa koja je zadržala fokus na Zapadni Balkan i njegov put ka EU. Ovo je bilo veoma važno u trenutku kada je fokus EU prema Zapadnom Balkanu slabio (Nicić, Nechev, & Mameledžija, 2016b). Među najvažnijim rezultima koje je ova platforma donijela je osnivanje Regionalnog ureda za saradnju mladih koji uključuje organizacije civilnog društva kao kontrolnog mehanizma. Ova ustanova predstavlja vodič za buduće okvire i inicjative i pokazuje da se, uz spremnost zemalja članica, dosta toga može uraditi. Međutim, ovaj proces je bio neuspješan u nekim važnim parametrima, kao što je kreiranje konkretnih i mjerljivih ciljeva, kao i vremenskog rasporeda sa jasnim odgovornostima zemalja članica. Stoga, možemo zaključiti da je Berlinski proces bio pozitivna inicijativa sa nejasnim rezultatima, ali definitivno neki temelj za daljnje platforme.

Nastavak procesa

Budući procesi, okviri ili platforme trebaju biti razvijeni na način da ograniče i prioritiziraju broj aspekata koje je Berlinski proces donio. Očigledno je da je inicijativa prethodnog procesa bila pozitivna, ali nije bila strateški isplanirana što je rezultiralo lošom implementacijom kao i nejasnim rezultatima. Stoga, od ključnog je značaja da se zemlje članice podvrgnu institucionalizaciji, kao i postavljanju „opipljivih“ rezultata koji su vidljivi i mjerljivi. Na taj način će se imati šansa da se dodatno razjasne odgovornosti i očekivanja od pojedinih članica, te da se uvedu javni pokazatelji procesa implementacije koji bi mogli biti objavljivani na godišnjem nivou. Osim toga, ulogu organizacija civilnog društva se treba preciznije definisati na način da bi ove organizacije dobile „moć“ da vrše pritisak na svoje države u procesu implementacije. Pored toga, organizacije civilnog društva kao i poslovni subjekti bi trebali da budu ključni igrači formalne platforme i da se ne zadržavaju po strani, kao što je bio slučaj do sada.

Posmatrajući Berlinski proces, možemo zaključiti da je na prethodnom konferencijama kreirano mnogo inicijativa ili se o njima raspravljalo, međutim samo neke od njih su implementirane. Jedan od glavnih razloga pored „stvarnog angažmana“ zemalja članica, bili su resursi i to je ono gdje EU treba da preuzme konkretniju ulogu. Svjesni smo činjenice da su

14

određeni finansijski programi (Investicioni fond Zapadnog Balkana, Nacionalno investiciono vijeće i dr.) bili uključeni u Berlinski proces, ali njihova uloga je ostala nejasna („The Strategic Importance of Berlin Process,“ 2016). Ovo je jedan od aspekata koji bi se trebao konkretnije definisati prije budućih inicjativa vezanih za Zapadni Balkan. Na kraju, konferencije bi trebale biti održavane češće i to sa strateško razvijenim programima koji bi bili strukturirani za jačanje država članica u procesu integracije u EU. Pored toga, konferencije bi se trebale održavati u gradovima Zapadnog Balkana, što bi dalo dodatnu važnost samoj platformi.

Sastanak u Londonu treba da zaokruži cijeli proces i donese konačne zaključke, kao i planove za dodatno usmjeravanje zemalja članica u procesu EU integracija. Način ka koji će se pristupit daljem jačanju odnosa na Zapadnom Balkanu još uvijek se ne nazire ali prijedlozi poput carinske unije ili tzv. Inicijative „Berlin plus“ su neki od potencijalnih prospekata.

15

Strategija Evropske Unije za Zapadni Balkan

Almir Mustafić Hamza Preljević Uvod

Početkom februara 2018. godine u Strazburu je predstavljena strategija Evropske unije (EU) za države Zapadnog Balkana (ZB),1 a radi se o okvirnom planu za integraciju Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova,2 Makedonije i Srbije u EU.Strategijom se od vlasti na ZB traži da ulože više napora u brže ispunjavanje „dobro poznatih uslova za pristupanje EU,“3 a potiče se i uspostavljanje zajedničkog ekonomskog prostora i pokretanje privrednog razvoja na Balkanu. Jedan od ciljeva je i bolje institucionalno povezivanje ZB sa EU. Strategija promoviše šest inicijativa koje se odnose na vladavinu prava, sigurnost i migracije, društveno-ekonomski razvoj, prometnu i energetsku povezanost, digitalnu agendu, pomirenje i dobrosusjedske odnose, a smatra se i geostrateškim planom za ulaganje u stabilnu, snažnu i ujedinjenu Evropu zasnovanu na zajedničkim vrijednostima.4

Kako su naglasili zvaničnici EU, države ZB prije prijema trebaju riješiti sve svoje regionalne konflikte, zaustaviti migraciju stanovništva,5 osnažiti nezavisno pravosuđe, uspostaviti stabilnu demokratiju i vladavinu prava i suzbiti organizovani kriminal. Vrlo važna su i pitanja koja se odnose na granične sporove i efikasniju javnu administraciju i državne institucije, a ekonomski razvoj se svakako podrazumijeva. Ponovljeno je da EU neće 'uvoziti' bilateralne sporove država, ali je ostavljeno dovoljno prostora za međunarodnu arbritažu ako države ZB iskažu potrebu za njom. Arbitražne odluke morat će se sprovesti prije prijema u EU, a od partnera sa ZB se takođe traži da svoju vanjsku i bezbjednosnu politiku usklade sa politikom EU. Ovom strategijom zemlje ZB ne postaju ugovorne strane sa pravima i obavezama za provođenje navedenih reformi, ali je istaknuto da zemlje regiona ne mogu postati članice ako prethodno ne ispune precizirane uslove.

Prilikom predstavljanja nove strategije, Povjerenik EU za proširenje i susjedsku politiku Johannes Hahn rekao je da su Crna Gora i Srbija uradile najviše posla na evropskom putu. Crna Gora otvorila je 30 od 35 poglavlja, a Srbija 12. BiH još uvijek nema status kandidata, a nedavno je tek ispunila upitnik koji je uslov za dobijanje kandidatskog statusa.6 U Strazburu je, dakle, predstavljen pregled činjeničnog stanja, a na osnovu kojeg je prethodno razvijena i strategija budućeg djelovanja. Drugim riječima, predstavljena je kredibilna strategija proširenja EU na ZB, prema kojoj bi Crna Gora i Srbija trebale završiti pristupne pregovore 2023. godine, a članice EU postati 2025. Albanija i Makedonija bi trebale početi pristupne pregovore 2019. godine, a BiH 2024. godine.7 Bitno je naglasiti da navedeni datumi nisu rokovi, već predviđanja, a dinamika pridruživanja najviše će zavisiti od samih država i njihovog zalaganja na sprovođenju reformi na putu ka EU.8

16

Evropska komisija (EK) je prošlog mjeseca objavila i svoj redovni izvještaj o napretku država ZB, a očekuje se da će Savjet za opće poslove ove zaključke usvojiti u junu. Slično kao i Strategija o proširenju za ZB, izvještaj EK pruža uvidu ono što je BiH uradila i ono što još treba da uradi za EU članstvo. Na osnovu izvještaja, može se zaključiti da je napredak država ZB uglavnom ograničen, kao i to da EU zvaničnici žele podsjetiti ZB da su za članstvo u EU neophodne konkretne reforme pravosuđa, promicanje osnovnih ljudskih prava, medijskih sloboda, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i sprovođenje ekonomskih reformi. Iako je politika proširenja važna za budućnost ZB i EU, jer se smatra ulaganjem u „...mir, sigurnost, prosperitet i stabilnost Evrope...“, ona se neće sprovesti bez ostvarenih demokratskih, političkih, ekonomskih i društvenih promjena. Takođe, jedna od najvažnijih poruka državama ZB je da moraju iznaći rješenja za sporove sa susjedima jer EU ne želi nestabilnost u okviru svoje zajednice.

Važna novost u ovogodišnjem izvještaju EK je preporuka za otvaranje pristupnih pregovora sa Albanijom i Makedonijom, koje su sprovele neke od ključnih reformi za dobijanje pozitivnog mišljenja EK. Albanija je poboljšala nezavisnost svog sudstva i vladavinu prava, dok je Makedonija pokazala značajne napore uvezi sa grčkim zahtjevom za izmjenu imena države Makedonije.9 U izvještaju se navodi da je poboljšana i nezavisnost makedonskog pravosuđa, te da je Makedonija značajne uspjehe ostvarila i u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. EK je izrazila zadovoljstvo makedonskim reformama u oblasti ljudskih prava, ali zahtijeva veću društvenu inkluziju zajednice Roma.10 Prepoznati su i napori Albanije u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali u izvještaju stoji da su potrebni dodatni napori kako bi se suzbilo pranje novca isticanje nezakonite imovine i bogatstva.11 Pored toga, Albanija je dobila pozitivne ocjene za usklađivanje ljudskih prava sa evropskim standardima,12 kao i za aktivno učešće u regionalnoj saradnji i održavanje dobrosusjedskih odnosa.13 Crna Gora i Srbija ocijenjene su kao države koje najbrže napreduju u procesu pregovora, ali se od Srbije zahtijeva normalizacija odnosa sa Kosovom. BiH još uvijek čeka na mišljenje EK o njenom statusu države kandidata, dok je Kosovo u najtežoj situaciji jer ga pet članica EU ne priznaje. U Izvještaju za Kosovo navodi se da je nova koalicija na vlasti nakon izbora održanih 2017. godine imala ograničen uspjeh u sprovođenju EU reformi i postizanju konsenzusa o ključnim strateškim pitanjima za Kosovo.14 Pozitivno je to što je EK ratifikaciju sporazuma o demarkaciji granice sa Crnom Gorom u martu 2018. godine okarakterisala kao važan pomak.15 U izvještaju dalje stoji da je integracija sudija i tužilaca, kao i njihovog pomoćnog osoblja iz reda srpskog naroda Kosova, u kososvski pravosudni sistem bio izuzetno važan uspjeh u 2017. godini.16 Kosovo je napravilo određene pomake i u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali je neophodno da se procesi ubrzaju.17 U pogledu ljudskih prava, navodi se da su ona u skladu sa evropskim standardima, ali je glavni problem još uvijek sprovođenje zakona.18

Iako se navodi da je BiH postigla određene uspjehe u oblasti ljudskih prava i prava manjina, „...strateške, pravne, institucionalne i političke okvire za poštovanje ljudskih prava treba znatno poboljšati.“19 Ograničen napredak ostvaren je u pravosuđu, ali reforme još uvijek

17

sporo napreduju.20Problematično je to što je korupcija i dalje široko rasprostranjena u BiH i ostaje jedan od glavnih problema.21 Pohvaljen je napor BiH u borbi protiv organizovanog kriminala, a posebno usvajanje nove strategije o „...borbi protiv organizovanog kriminala i suzbijanja i ispunjavanja akcionog plana za borbu protiv pranja novca i finansiranja terorizma.“22 Glavno upozorenje za BiH je potreba za hitnom reformom izbornog zakonas „...ciljem da se obezbijedi pravilna organizacija izbora u oktobru 2018. godine i nesmetano sprovođenje rezultata.“23 U izvještaju se navodi i da „...usaglašavanje Bosne i Hercegovine sa zajedničkom spoljnom i bezbjednosnom politikom EU tek treba poboljšati.“24

Što se tiče pomoći EU za ZB, prošle godine u julu, nakon samita u Trstu, u okviru Berlinskog procesa,25 rečeno je da će članice EU za „paket o povezivosti“ izdvojiti „...nepovratna sredstva u iznosu od 194 miliona eura i koji potiče ulaganja u vrijednosti od 500 miliona eura za sedam novih regionalnih projekata za poboljšanje prometnih i energetskih veza unutar zapadnog Balkana i s EU-om,“26 dok je prilikom predstavljanja nove strategije rečeno da će EU tokom 2018. godine za Balkan izdvojiti oko milijardu eura za infrastrukturne projekte i jačanje obrazovnih kapaciteta, a povećat će se i IPA fondovi27 do 2020. godine, kao i monitoring potrošnje EU sredstava.28 Takođe, države ZB dogovorile su se da će formirati zajedničku ekonomsku zonu, koja za cilj ima poboljšanje ekonomske konkurentnosti i povezivanje država ZB. Nova strategija, dakle, propagira intenziviranje odnosa EU i ZB, a njen važan dio je i regionalni ekonomski razvoj s ciljem smanjenja nivoa nezaposlenosti i zaustavljanja migracije sa ZB, kao i nastojanje da se postigne normalizacija odnosa i smanjenje nacionalnih tenzija na Balkanu.

Sredstva za Erasmus+ program razmjene studenata će se udvostručiti, što će doprinijeti povećanju svijesti balkanskih studenata o drugim kulturama i običajima, ali će im takođe i omogućiti da iz prve ruke vide šta su evropske vrijednosti i kako funkcioniše evropska demokratija. Povećavanje sredstava za obrazovanje i studentske razmjene može se okarakterisati kao upotreba 'mehke moći' (eng. soft power), a cilj ovakve politike je da doprinese odgoju proevropski orijentisane generacije u državama ZB. Takođe, ovaj program omogućit će mladima sa područja ZB da vide šta EU za razliku od njihovih država ima i šta može da ponudi ZB, odnosno šta države ZB nemaju zbog politika svojih lidera. Novom strategijom, dakle, planirano je da EU intenzivira političke odnose sa državama ZB i tako ojača svoju poziciju u regiji.

Tokom ovog procesa, EU će se morati nositi i sa izuzetno teškim izazovima, a to se prije svega odnosi na uspostavljanje dominantne pozicije u regiji gdje su velike sile već nametnule svoj uticaj i ostvaruju neke od svojih globalnih strateških ciljeva. Zbog daljeg širenja na Balkan, EU je identifikovala potencijalne opasnosti i implikacije mogućeg 'gubljenja' ZB, a takođe je i predstavila šta sve EU može ponuditi ZB što druge sile koje pretenduju na Balkan nisu u stanju.

Novu strategiju, međutim, treba uzeti i sa određenom dozom opreza, a svakako je dobro podsjetiti se da je petnaest godina prošlo otkad je Evropska unija sa samita u Solunu poslala

18

poruku podrške evropskoj budućnosti ZB. Solunska deklaracija predviđala je da će 2014. godina biti „krajnji rok“ za integraciju cijelog ZB u Evropsku uniju, ali je deceniju kasnije, na ministarskoj konferenciji EU-ZB u Solunu, rečeno da je „mnogo urađeno“ i da za pridruživenje država ZB „vremenskog okvira nema“, a istaknuto je da „Svaka zemlja napreduje na evropskom putu na osnovu sopstvenog zalaganja, pri čemu postoje različiti problemi, ali i ista pravila za sve.“29

Dodatni teret za EU zvaničnike po pitanju širenja EU na ZB bit će i negodovanje pojedinih članica, prije svega Francuske,30 koje smatraju da ZB nije spreman da se pridruži evropskoj zajednici u njenim sadašnjim okvirima. Pojedini zvaničnici ističu i da, iako je on relativno fleksibilan, budžet EU od 2021. do 2027. godine „uprkos većem novcu u zajedničkoj kasi dvadesetosmorke, još nisu predviđena sredstva za dalje proširenje Unije.“31 U Strategiji je predloženo povećanje finansijke pomoći ZB u okviru IPP do 2020. godine, „ako je unutar postojeće omotnice moguće preraspodijeliti sredstva.“32 Ovakav finansijski prospekt evropski put ZB čini neizvijesnim, jer se nova strategija u velikoj mjeri oslanja na finansijska ulaganja kako bi se ubrzalo ispunjavanje „dobro poznatih uslova za pristupanje,“ o kojima je u okviru nove strategije govorio predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker.33

Kontekst Strategije Kontekst u kojem je strategija predstavljena izuzetno je kompleksan, a jedno od najvažnijih pitanja je kako će se ona odraziti na budućnost ZB i hoće li izazvati kontramjere drugih država koje se bore za dominantne pozicije na Balkanu. Nedugo nakon predstavljanja strategije, predsjednica Gornjeg doma ruskog parlamenta Valentina Matvijenko u Domu naroda BiH stavila je do znanja da će Rusija ostati prisutna na Balkanu, a oštre kritike uputila je na račun Zapada34 i onih koji na Balkanu podržavaju NATO. S obzirom da je posljednja posjeta visokorangiranih ruskih predstavnika BiH bila početkom 90-ih, posjeta Matvijenkove može se protumačiti i kao poruka Zapadu da se Rusija neće povući s Balkana.

Nameće se i pitanje da li je strategija EU zakasnila i zašto je predstavljena baš sada, nakon dugog niza godina slabe zainteresovanosti Zapada za ZB. Stabilnost ZB nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji održavana je odnosima globalnih sila u široj regiji Balkana, ali nakon što je SAD fokus svojih diplomatskih i vojnih aktivnosti prebacio na Bliski istok i Ukrajinu, a EU se okrenula svojim unutrašnjim problemima, stvorio se 'vakum' koji su druge države iskoristile. To se prije svega odnosi na Kinu, Rusiju, Tursku i pojedine zaljevske države. SAD i članice EU obično se u kontekstu stranog uticaja na države ZB ne spominju jer je Balkan dio Evrope pa se podrazumijeva da je i dio Zapadnog svijeta, ali se često zaboravlja da je donedavno bio dio komunističkog bloka.

Zbog cjelokupne situacije u pogledu odnosa EU, Kine, Rusije, SAD-a i Turske na ZB, čini se da nema tenzija sve dok se održava status quo, ali čim jedna velika ili regionalna sila

19

počne redefinirati svoju poziciju na Balkanu to isto počnu raditi i druge sile. Upravo u toj činjenici treba tražiti objašnjenje odluke EU da se aktivno angažuje na ZB i zbog toga je za očekivati da će se tokom narednih godina globalni 'igrači' intenzivno boriti za nametanje svog uticaja u šest navedenih država ZB, što će svakako odrediti i pravac u kojem će se ZB kretati.

Indikativno je i da zvaničnici EU smatraju da situacija na ZB može ponovo eskalirati. Na ovaj problem nedavno je ukazao Komesar za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn, koji je u Strasburu rekao „Za Balkan, ali i za ostatak južnog i istočnog susjedstva važi sljedeće: ili ćemo izvoziti stabilnosti ili ćemo uvoziti nestabilnost. To posebice važi za Zapadni Balkan. Ja ga upoređujem sa tavom punom ulja. Dovoljna je samo jedna iskra – i sve je u plamenu.“35 Takođe, Visoka povjerenica Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini na svom blogu nedavno je napisala: „Ovo nije bila lahka godina za Balkan. Posjetila sam šest prijestolnica regije u nekom od najtežih momenata – u nekim slučajevima, momentu duboke političke krize.“36 Sudeći prema reakcijama navedenih zvaničnika, kao i prema nedavnoj izjavi predsjednika Evropske komisije Junckera u Evropskom parlamentu, „Ako evropsku perspektivu oduzmemo ovim državama, u ovom izuzetno komplikovanom regionu...doživjet ćemo ono kroz što smo već prošli devedesetih. Ne želim povratak rata na zapadni Balkan,“37 tenzije na Balkanu su itekako prisutne. Sličnog mišljenja je i bivši visoki predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling koji kaže da „...u BiH većine nema, jer se sve stalno blokira u Domu naroda. OHR je praktično uništen. Sada bi SAD i EU morali iznaći zajedničku poziciju jer tamo može izbiti rat“38, a upozorio je i da bi se u BiH mogao desiti ukrajinski scenario. Da je situacija ozbiljna, govori i činjenica da se o stanju na ZB nedavno razgovaralo i u Podkomitetu za vanjske poslove Kongresa SAD-a,39 kao i da će se ove godine, pored samita u Sofiji, održati i samit u Londonu na kojem će se raspravljati o budućnosti ZB. Dakle, važno je shvatiti da su tenzije na ZB ozbiljne i da EU zvaničnici, kao i mnogi analitičari ne upozoravaju na rusko 'preuzimanje ZB', već na mogućnost novog konflikta, koji može biti izazvan etničkom netrpeljivošću naroda ZB i stranog, prije svega ruskog djelovanja.

Ovakva situacija na Balkanu u velikoj mjeri odraz je globalne nestabilnosti i rivalstva između velikih sila, a prisustvo stranog uticaja na Balkanu neuspjeh je EU i generalno Zapada da vodi odgovornu dugoročnu politiku na Balkanu. Takođe, i nedovoljno jasno definisane vanjske politike većine država ZB otvorile su vrata stranom uticaju pa zbog toga odgovornost za političku, institucionalnu i ekonomsku stagnaciju - što se najčešće navodi u izvještajima i planovima za ZB - uveliko leži i na domaćim liderima. Iako su se vlasti na Balkanu od 90-ih promijenile nekoliko puta, njihova ideologija u značajnoj mjeri je ostala ista kao i devedesetih, dok se njihova retorika vratila u kasne osamdesete, a to se vidjelo i po reakcijama mnogih zvaničnika na presude Haškog tribunala Ratku Mladiću, hrvatskoj šestorci, Naseru Oriću, hapšenju Atifa Dudakovića, kao i na porastu secesionističkih tendencija i prijetnji vodećih političara BiH eskalacijom sukoba. Pritom ne treba zaboraviti ni težnje vodećih hrvatskih političara BiH, koje podržava i zvanični Zagreb, da izmijene izborni zakon, a na način koji izaziva sumnju da se radi o prvom koraku ka osnivanju trećeg entiteta i novim podjelama naroda.

20

Zvanični Beograd svojim nereagovanjem ili djelovanjem povremeno podržava secesionističke težnje Milorada Dodika, što dodatno komplikuje političku i sigurnosnu situaciju u BiH.

Naravno, u obzir treba uzeti i dešavanja na svjetskoj sceni. Situacija u Ukrajini, Sjevernoj Koreji, na Bliskom istoku i Južnom kineskom moru, kao i migrantska kriza i nestabilnost u Kataloniji zasigurno su privlačile više pažnje Zapada od ZB, pa je i bilo za očekivati da se struktura odnosa na Balkanu promijeni i da pojedine države ojačaju svoj uticaj. Nedavne vojne operacije 3 NATO članice sa pravom vetauVijeću sigurnosti UN-a (SAD, Francuska i Velika Britanija) u Siriji, nakon upotrebe hemijskog arsenala režima Bašara al-Asada na civilnim metama,40 izvedene su bez odobrenja Kine i Rusije, koje su takođe veto članice. Takve vojne operacije u budućnosti mogu dovesti i do kontramjera Rusije u drugim dijelovima svijeta, odnosno može se desiti da Rusija pokuša uraditi isto ono što je uradila 2008. godine u Gruziji kada je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju, a kao odgovor na podršku Zapada nezavisnosti Kosova.41 Ukoliko Rusija odluči da taj dio svijeta bude Balkan, takve kontramjere neće biti poduzete odmah, već kad prilike sazriju, a toga je svjesna i EU. U trenutnoj konstelaciji odnosa, Rusiji dugoročna stabilnost država Balkana, koja će im olakšati put do NATO saveza, nije u interesu. Takav razvoj događaja ugrozio bi Rusiji i mogućnost širenja uticaja prema Gruziji, Moldaviji, Ukrajini i drugim državama koje su tradicionalno bile pod ruskim uticajem, a u obzir treba uzeti i da EU planovi za alternativno snabdijevanje plinom iz drugih država preko Balkana direktno ugrožavaju ruske interese u Evropi. Međutim, ukoliko se plan o integraciji ZB u NATO savez potisne u drugi plan, a inicijativa za izgradnju plinovoda „Južni tok,“42 koji ide preko Balkana, ponovo pokrene, Rusiji bi stabilan Balkan odgovarao kao i EU jer bi tako ostvarivala svoje ekonomske interese na ZB, zadržala bi poziciju jednog od vodećih snabdjevača EU plinom i tako osigurala dugoročan utjecaj i na EU i na države ZB.43 S druge strane, integracija ZB u EU logičan je potez koji bi EU - pored benefita navedenih u strategiji - obezbijedio alternativnu zonu tranzita plina iz drugih država i dao joj poluge uticaja na Rusiju, ali takav poduhvat zasigurno nosi veliku dozu sigurnosnih rizika, a toga su svjesni i Brisel i Moskva.

Što se tiče vremenskog konteksta usvajanja platforme, važno je napomenuti da je odnos globalnih 'igrača' na Balkanu prije dvije decenije bio znatno drugačiji, odnosno bio je daleko povoljniji za EU, ali to nije adekvatno iskorišteno u smislu integracije država ZB u Evropsku zajednicu. Danas, uz značajno prisustvo Kine, Rusije, Turske i zaljevskih država, kao i zbog promjene ideološke i ekonomske orijentacije pojedinih interesnih grupa na Balkanu, implementacija strategije može rezultirati kontra mjerama drugih sila, kao i značajnijim porastom tenzija na Balkanu. Nije isključeno ni da će novo oklijevanje EU da integriše države ZB dovesti do značajne promjene orijentacije država ZB44 jer strani uticaj na njih zasigurno neće oslabiti bez jakog i sistematskog djelovanja EU i SAD-a, a to bi, kako je već naglašeno, moglo rezultirati izuzetno složenom situacijom za EU i ZB. Uz to, ukoliko dođe do zastoja u politici proširenja EU, a tenzije na ZB nastave rasti, motivacija vlada Zapadnog Balkana da sprovedu EU reforme kao i njihovo zalaganje za poboljšanje regionalnih odnosa znatno će opasti, dok će njihov interes za alternative EU porasti.45 Ukoliko se to desi, stvorit će se povoljni uslovi za

21

novo jačanje nacionalističkih i secesionističkih tendencijana ZB, dok bi Srbija težila ka jačem strateškom partnerstvu sa Rusijom, a BiH sa Turskom i zaljevskim državama. Koliko dugo će države ZB ostati fokusirane na EU članstvo u velikoj meri zavisit će i od razvoja događaja, odnosno od smirivanja tenzija na Kosovu i u BiH.

Istočna alternativa Za razliku od evropskog ekonomskog prostora, mnogo teže bi bilo postići da države ZB primarno budu dio nekog novog zajedničkog ekonomskog prostora koji bi uspostavile Kina, Rusija i Turska.46 Međutim, ako se Rusija nametne kao značajniji vojni i ekonomski faktor na Balkanu, a Kina uz Tursku kao jak ekonomski partner država ZB i uz to sprovede inicijativu „Jedan pojas, jedan put“47 kojom bi se Balkan puno bolje povezao sa Kinom, Rusijom i Turskom, odnosno sa cjelokupnom Azijom i Bliskim istokom, pozicija EU na ZB bi oslabila. Kina već ima uticaj u Srbiji, koju je odabrala kao svog strateškog partnera na Balkanu, ali je njen utjecaj sve jači i u široj balkanskoj regiji.48 U pogledu vojnog opredjeljenja, Kina, s obzirom na njen geografski položaj i pristup morima, nije pravi partner i to je vjerovatno svima na ZB jasno. Međutim, jasno je i da Kina u ekonomskom smislu, kao i Rusija u vojno-političkom od ZB neće odustati, a ne treba isključiti ni mogućnost neke vrste vojne saradnje između Kine i Rusije na području Balkana i Južnog kineskog mora, naročito ako se u obzir uzme i incijativa SAD-a, koja uključuje Australiju, Indiju i Japan, da se razvije alternativa,49 odnosno kontramjera za kinesku ekonomsku inicijativu „Jedan pojas, jedan put“. Takođe, kineska i ruska vojna pomoć i saradnja sa Srbijom i bosanskohercegovačkim entitetom RS (RS),50 kao i naoružavanje Srbije preko Bjelorusije i Putinovo povezivanje proruskih područja kao što su Abhazija, Južna Osetija i Krim sa Srbijom i RS-om pokazuje da Rusija postepeno pokušava uspostaviti sistem za spriječavanje širenja NATO-a u zoni svog interesa, a preko koje će širiti svoj uticaj. Aneksija Krima dovoljno govori o snazi i spremnosti Rusije da se bori za svoje vitalne interese u pojedinim dijelovima svijeta, a ukoliko njena pozicija na Balkanu bude značajnije ugrožena vjerovatno će biti spremna i na radikalne mjere. U ovom kontekstu kašnjenje poziva predsjednicima Srbije i RS-a na inauguraciju Vladimira Putina može se shvatiti i kao simbolična poruka Rusije Vučiću i Dodiku zbog njihovog približavanja NATO-u po određenim pitanjima i sporog rješavanja pitanja izdavanja diplomatskog statusa osoblju ruskog humanitarnog centra u Nišu, kao i zbog spore izgradnje novih ruskih humanitarnih centara u Srbiji i RS-u. Međutim, posjeta Aleksandra Vučića odmah nakon inauguracije Vladimira Putina mnogo govori o statusu Srbije u Moskvi.51

Turska se tokom posljednjih nekoliko godina, a velikim dijelom i zbog dugogodišnjeg čekanja na članstvo, počela udaljavati od EU, dok se njena retorika prema nekim članicama EU značajno zaoštrila.52 Za razliku od prijašnjeg utjecaja na Balkan, prvenstveno na Bošnjake u BiH, turski uticaj ojačao je i u Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Srbiji. Indikativna je bila i posjeta predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Erdoganu, a kako bi lobirala za izmjenu izbornog zakona u BiH.53 Takođe, prošlogodišnja posjeta Erdogana Srbiji i način na koji su ga

22

dočekali predsjednik Srbije Vučić i drugi zvaničnici pokazuju da Turska ima stabilne odnose sa Srbijom.54 Što se tiče turskog uticaja na Kosovu, nedavno izručenje šest turskih državljana za koje se tvrdi da su povezani sa Fetulahom Gulenom najbolje pokazuje snagu Turske u toj državi. Tursko djelovanje na Balkanu naročito je značajno ako se u obzir uzme da ni zvanični Brisel više ne pokazuje da je siguran kakve odnose treba održavati sa Turskom, a niti da li će ona ikad postati dio EU. Erdogan je po pitanju tih odnosa rekao da njegova država nije odustala od EU,55 ali da ima izbora i da su Turci „ozbiljno umorni“ od čekanja pred vratima Evropske unije.56 Zbog toga se čini da Turska više ne uzima previše u obzir mišljenje EU po pitanju njenog djelovanja u Evropi, a to se moglo vidjeti i po najavama vodećih turskih medija Erdoganovog predizbornog skupa u BiH, nakon što su takvi skupovi prethodno zabranjeni u nekoliko članica EU.57 Turska se značajno približila Rusiji tokom nekoliko proteklih godina,58 što njen uticaj na ZB iz perspektive Zapada čini problematičnim, ali s obzirom da je Turska članica NATO saveza Zapad još uvijek ne poduzima radikalne mjere. Međutim, što se Turska više bude približavala Rusiji to će i Zapad više raditi na suzbijanju njenog uticaja na Balkanu.

Što se tiče utjecaja zaljevskih država, najizraženiji je uticaj Saudijske Arabije u BiH. Donedavno se taj uticaj uglavnom svodio na širenje saudijske ideologije preko vjerskih skupina i pojedinaca, a od kojih su neki pored djelovanja u javnosti osnovali i tzv. paradžemate. Međutim, Saudijska Arabija, kao i Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar pojačavaju intenzitet investiranja u ZB, što im daje značajan uticaj i na određene političke i vjerske sfere, naročito u BiH i na Kosovu. Sebastian Kurz nedavno je izrazio zabrinutost da se EU i NATO suočavaju sa konkurencijom za utjecaj na Balkanu, navodeći da se više ne radi samo o ruskoj konkurenciji, već i o saudijskoj i turskoj.59 Takođe, u izvještaju Evropskog parlamenta u kojem se govori o uticaju Saudijske Arabije i drugih bliskoistočnih zemalja na Balkan stoji:

Saudijska Arabija prednjači u odnosu na Zaljevske zemlje kada je riječ o ideološkom pristupu Zapadnom Balkanu. Ona je od sebe stvorila važnog igrača još od 1990. godine i rata na prostoru Balkana. Sve Zaljevske zemlje tada su podržale muslimane u Bosni i Hercegovini, kroz brojne kanale, a navodi se kako je Saudijska Arabija potrošila stotine miliona eura za Muslimane, mobilizirajući islamske borce iz cijelog svijeta, ali i donirajući humanitarnu pomoć. Nakon rata fokusirali su se na investicije u osnaživanju vlasti, jačanju zdravstvenog sistema, ali i investicije u području edukacije i kulture. Ipak, ono što im se najviše spočitava jeste gradnja i finansiranje džamija i škola koje šire ultra-konzervativnu doktrinu, poznatu kao vehabizam.60

Iako EU parlament u svom izvještaju iznosi činjenice o tome kako je rat u BiH otvorio vrata saudijskom uticaju, važno je upravo u trenutnom kontekstu naglasiti da taj isti parlament, kao i EU, UN i uopšte međunarodna zajednica nisu uspjeli (ili željeli) spriječiti agresiju na BiH, odnosno na te iste muslimane, a što je uveliko doprinijelo tome da bosanski muslimani, koji su skoro četiri godine bili u okruženju, postanu ovisni o bilo kakvoj vrsti pomoći, pa i onoj sa Bliskog istoka.61 Takođe, bitno je naglasiti da je Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo embargo na uvoz oružja za sve bivše jugoslovenske republike, što je uveliko omogućilo masovne zločine nad muslimanima u BiH jer na samom početku rata nisu imali skoro nikakvo oružje za odbranu. U slučaju da su tadašnji predstavnci EU reagovali na vrijeme i spriječili masovne zločine u BiH, tj.

23

'na svom kućnom pragu', ili da je Vijeće sigurnosti ukidanjem embarga omogućilo bosanskim muslimanima da se brane, saudijski uticaj vjerovatno nikad svoje uporište ne bi našao u BiH. Trenutno stanje je takvo da, što EU bude duže odugovlačila sa prijemom BiH u svoju zajednicu, saudijski, ali naročito ruski, turski i kineski uticaj će vjerovatno sve više rasti, a za to odgovornost najviše snosi upravo EU. Prilikom donošenja budućih odluka vezanih za budućnost ZB, zvaničnici EU trebaju imati na umu da su se sve države ZB sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a koje gaje evroatlantske aspiracije, distancirale od Bliskog istoka i kroz glavne cilje svoje vanjske politike pokazale svoje opredjeljenje za članstvo u EU i NATO savezu.

Zapadni Balkan Nova strategija EU predstavlja kredibilan plan EU za prijem država ZB u svoju zajednicu i širenje svog tržišnog i ekonomskog prostora, ali takođe i plan da se rješavanjem sistemskih problema ZB riješe i određena sigurnosna pitanja EU. Od država ZB očekuje se da po uzoru na Sloveniju i Hrvatsku provedu reforme, a onda vremenom podižu ekonomske i druge standarde i usklađuju ih sa standardima drugih EU članica. Treba imati na umu da je EU prije svega ekonomska zajednica, dok se članstvo u NATO-u, iako nije jedan od uslova, za članice EU implicira, čime se zatvara kompletan proces pridruživanja elitnom Zapadnom svijetu. Članstvom u EU i NATO savezu države ZB dobile bi pristup ekonomiji i sigurnosti,62 ali bi njihova pozicija, kao i uticaj u regiji bili znatno drugačiji, a to se prije svega odnosi na Srbiju.

Zbog svojih veza sa Rusijom63 i državama koje se smatraju proruskim, Srbija se na Zapadu često smatra izvorom nestabilnosti na Balkanu.64 Međutim, Srbija za svoje partnerstvo sa Rusijom ima realno uporište, a isto važi i za veze sa Kinom. Srbija se trenutno može smatrati najjačom državom ZB, a dio njene snage leži u činjenici da ima direktan uticaj na razvoj političkih događaja u BiH, Makedoniji, Kosovu i djelimično Crnoj Gori, dok preko poslanika Sabora iz srpskog naroda ima mogućnost i da utiče na određene odluke u Hrvatskoj.65 Takođe, Rusija Srbiji pruža značajnu podršku u institucijama UN-a, a lobira i za kinesku podršku Srbiji. Rusija je Srbiji strateški partner u spriječavanju navodnog stvaranja Velike Albanije, a takođe i za rješavanje situacije na Kosovu i održavanje uticaja u drugim balkanskim državama. Ukoliko Srbija riješi pitanje ekonomskog razvoja - a što pokušava putem ekonomske saradnje sa Kinom, Rusijom, Turskom i sve većom saradnjom sa BiH66 - i zaustavi migraciju svog stanovništva, dodatno će ojačati svoju regionalnu poziciju, ali će takođe i u odnosima sa EU nastupati sa znatno drugačije pozicije od svojih susjeda. Pritom, Srbija ima i dobre ekonomske odnose sa EU i drugim državama ZB. S druge strane, EU i NATO članstvo za Srbiju predstavlja opasnost da će morati priznati Kosovo,67 a nije sigurno ni da će imati zaštitu bilo koje veto članice u Vijeću sigurnosti UN-a, dok će se njen uticaj u susjednim državama značajno smanjiti zbog mehanizama EU i NATO-a, koji će suzbiti uticaj Srbije, ali i ojačati ostale države regije u vojno-političkom, ekomskom i institucionalnom smislu.68

24

U obzir treba uzeti i činjenicu da bi Srbija, ukoliko ne postane članica EU i NATO saveza, a države oko Srbije ispune uslove za integraciju u EU i NATO, ostala izolovana, dok bi ekonomski skoro u potpunosti zavisila od EU. Takvu poziciju zbog trenutnih opredjeljenja, kao i zbog dešavanja iz 90-ih, vjerovatno bi teško promijenila, što dugoročno gledano Srbiju može ostaviti u vrlo nezavidnoj poziciji. Zbog toga se može očekivati da Srbija nastavi svoj put ka EU, ali takođe i da nastavi pratiti promjene u odnosima između EU, Kine, Rusije, SAD-a i Turske i u skladu s tim usklađivati svoje odluke po pitanju EU i NATO saveza.

Tokom posljednjih 20 godina, BiH je bila pod jakim, a povremeno i nepovoljnim uticajem Hrvatske i Srbije. Ustavno-pravni poredak uspostavljen Dejtonskim sporazumom nije bio zamišljen kao trajno rješenje, te kao takav on više ne pruža zadovoljavajući okvir koji će obezbijediti prosperitet BiH. Secesionističke težnje političke većine RS-a i povezivanje sa Srbijom69 i Rusijom sve više produbljuju jaz između dva entiteta, dok se vodeći hrvatski političari bore za uspostavu trećeg entiteta. Jedno od najvažnijih trenutnih pitanja zbog kojeg su blokirani određeni politički procesi u Federaciji BiH je izmjena Izbornog zakona, a zbog nemogućnosti da se postigne dogovor po ovom pitanju ponovo se tražilo mišljenje Venecijanske komisije, savjetodavnog tijela Vijeća Evrope koje je i ranije konsultovano po istom ovom pitanju.70 Dosad nije bilo konkretnih rješenja za izmjene Izbornog zakona koja su prihvatljiva za sve uključene strane, a veliki problem predstavlja i nespremnost lidera na kompromise. Komisija daje mišljenja u vezi sa ustavima njegovih članica i drugih pravnih normi, ali njena mišljenja nisu formalno-pravno obavezujuća te zbog toga ima i mišljenja da bi zahtjevi za reformu izbornog zakona mogli dovesti do „...najveće ustavne krize u zemlji od kraja rata i tako označiti potpuni neuspjeh inicijative EU-a.“71 S ciljem spriječavanja mogućih kriza, nedavno je i ugledni američki analitičar Daniel Serwer objavio analizu mogućih posljedica reformi izbornog zakona u kojoj kaže da OHR na pokušaj blokade državnih institucija može odgovoriti slično kao i nakon izbora 2010. godine, kada je HDZ pokušao blokirati formiranje Vlade FBiH,72 a sličnog mišljenja je i Bogić Bogičević, bivši član Predsjedništva SFRJ, koji naglašava da Dejtonski sporazum ima mehanizme kojima se mogu smijeniti oni koji ga ne poštuju.73 Međutim, Visoki predstavnik Valentin Inzko istakao je da se trenutno ne raspravlja o opciji korištenja Bonskih ovlasti jer, ako želi biti kandidat za EU, BiH mora biti u stanju da sama postigne konsenzus o najvažnijim unutrašnjim pitanjima."74

Zbog neriješenih unutarnjih problema, BiH značajno zaostaje na putu ka EU za Srbijom i Crnom Gorom, a zbog usvajanja strategije vojne neutralnosti i slijeđenja puta Srbije po pitanju vojnog opredjeljenja, za što se zalažu predstavnici srpskog naroda, NATO put BiH zasad je usporen. Pored toga, vanjskopolitičko djelovanje BiH je ograničeno, odnosno BiH se nije u stanju punim kapacitetom posvetiti evropskim i NATO integracijama, što je čini ranjivom na razne vanjske uticaje, a takvo stanje odrazit će se i na formiranje jasnog stava BiH na samitima u Sofiji i Londonu.

25

Samiti u Londonu i Sofiji Zapad često naglašava da u nesređenom ambijentu na ZB može doći do nove krize koju bi Rusija mogla iskoristiti da poveća svoj uticaj i ostvari neke od svojih strateških interesa u ovom regionu. Upravo zbog ove činjenice dva ključna samita za budućnost ZB u 2018. godini - samiti u Sofiji i Londonu - imaju za cilj da učvrste ulogu Zapada, prvenstveno EU, a zatim i NATO-a na ZB. Oba samita predviđaju niz finansijskih i drugih inicijativa i projekata koji će se tokom narednih godina sprovoditi na ZB.

Prvi sastanak čelnika EU i zapadnog Balkana održao se 17. maja u Sofiji u Bugarskoj. Učesnici samita bili su šefovi država ili vlada EU članica i lideri 6 budućih zapadnobalkanskih članica. Ciljevi samita bili su jačanje posvećenosti EU regiji ZB i prenošenje jasne poruke da se ZB smatra dijelom evropske porodice, a raspravljalo se i o vladavini prava, pitanjima sigurnosti, društveno-ekonomskom razvoju, migraciji, obrazovanju, geopolitičkom razvoju događaja u svijetu, pomirenju i susjedskim odnosima.75 Predsjednik Donald Tusk nakon sastanka u Sofiji izjavio je:

"Danas smo ponovno potvrdili uzajamnu predanost europskoj perspektivi za cijelu regiju. Kao što sam već rekao tijekom posljednjeg posjeta regiji, Europska unija najpouzdaniji je partner cijelog zapadnog Balkana i to će i ostati. Vrlo smo konkretno raspravljali o tome kako poboljšati povezanost s regijom zapadnog Balkana i unutar nje."76

Učesnici samita pozvali su se na Solunsku deklaraciju i usvojili 17 tačaka nove deklaracije u kojoj se, dakle, ponovo naglašava opredjeljenje ZB za evropske vrijednosti i principe, kao i viziju jake, stabilne i ujedinjene Evrope, podržane zajedničkim istorijskim, kulturnim i geografskim vezama, kao i uzajamnim političkim, bezbjednosnim i ekonomskim interesima. U deklaraciji se posebno ističe da se "...partneri sa ZB sami usklađuju sa usvojenim tačkama deklaracije." Sam proces proširenja, stabilizacije i pridruživanja nije se razmatrao tokom samita, ali potpisivanje zajedničke deklaracije zasigurno pokazuje opredjeljenje država ZB za ulazak u EU. Iako je nagoviješteno da Deklaracija nije političkog karaktera, ona je nedvosmislena poruka Kini, Rusiji i Turskoj, ali i ostalim silama koje pokušavaju ostvariti dominantan uticaj na ZB da ZB pripada evropskoj porodici.

Samit o evropskoj perspektivi ZB u Sofiji bio je na neki način i priprema za Londonski samit, prvobitno zamišljen kao posljednji u okviru Berlinskog procesa, koji će se održati 9. i 10. jula ove godine. Londonski samit bit će prilika da se sumiraju i nastave procesi započeti na prethodnim samitima u okviru Berlinskog procesa, a svi oni afirmirali su nastojanja EU da države ZB postanu ravnopravne članice i utvrdili niz konkretnih mjera u integracijskom procesu. Britanska odlučnost da ugosti novi samit za ZB - iako pomalo ironično - pokazuje da povlačenje Velike Britanije iz članstva u EU ne znači i manji interes za budućnost, odnosno stabilnost ZB. Koordinator Londonskog samita Andrew Paige izjavio je da će prioriteti samita biti „...ekonomska stabilnost, povezanost zemalja u regionu, dalji razvoj infrastrkture - puteva, željeznice, pomoć u digitalnoj transformaciji i preduzetništvu mladih i slično.“77 Takođe, borba

26

protiv korupcije, organizovanog kriminala, trgovine ljudima i drogom, kao i podrška saradnji ministarstava unutrašnjih poslova i bezbjednosnih službi u regionu naći će se među temama samita.78 Za razliku od prethodnih samita u sklopu Berlinskog procesa, EU u Londonski samit ulazi sa Strategijom za ZB kojom se pokazuju EU prioriteti i interesi na Balkanu. Zbog toga bi države ZB mogle imati manje manevarskog prostora i težu poziciju za pregovaračkim stolom nego na prethodnim samitima.

Zaključak

EU strategija za Zapadni Balkan

Početkom februara 2018. godine u Strazburu je predstavljena strategija Evropske unije (EU) za države Zapadnog Balkana (ZB), a radi se o okvirnom planu za integraciju 6 novih članica sa ZB u EU i uspostavljanje zajedničkog ekonomskog prostora, a jedan od ciljeva je i bolje institucionalno povezivanje ZB sa EU, kao i značajna finansijska ulaganja s ciljem ubrzanja procesa prethodno dogovorenih reformi. Kako su naglasili zvaničnici EU, države ZB prije prijema trebaju riješiti sve svoje regionalne konflikte, zaustaviti migraciju stanovništva, osnažiti nezavisno pravosuđe, uspostaviti stabilnu demokratiju i vladavinu prava i suzbiti organizovani kriminal. Prema ovom planu, Crna Gora i Srbijatrebale bi završiti pristupne pregovore 2023. godine, a članice EU postati 2025. Albanija i Makedonija trebale bi početi pristupne pregovore 2019. godine, a BiH 2024. godine. Navedeni datumi nisu definitivni rokovi, već predviđanja i uklonjeni su iz zadnje verzije strategije, a rečeno je da će dinamika pridruživanja najviše zavisiti od samih država i njihovog zalaganja na putu ka EU.

Novom strategijom, dakle, planirano je da EU intenzivira političke odnose sa državama ZB i tako ojača svoju poziciju u regiji, a tokom ovog procesa, EU će se morati nositi i sa izuzetno teškim izazovima. Oni se prije svega odnose na uspostavljanje dominantne pozicije u regiji gdje su velike sile već nametnule svoj uticaj i ostvaruju neke od svojih globalnih strateških ciljeva. Dodatni teret za EU zvaničnike po pitanju širenja EU na ZB bit će i negodovanje pojedinih članica poput Francuske, koje smatraju da ZB nije spreman da se pridruži evropskoj zajednici u njenim sadašnjim okvirima, a velika je zabluda i ako se misli da će se ovom strategijom, bez aktivnog angažmana Zapada na ZB, zaustaviti širenje Kine, Rusije i Turske na Balkanu. Što se tiče mogućih ishoda nakon početka sprovođenja nove strategije, može se očekivati da se situacija razvije u nekoliko pravaca koji su objašnjeni u nastavku.

Nakon ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, stabilnost ZB održavana je odnosima globalnih sila u široj regiji Balkana, ali nakon što je SAD fokus svojih diplomatskih i vojnih aktivnosti prebacio na Bliski istok i Ukrajinu, a EU se okrenula svojim unutrašnjim problemima, stvorio se određeni 'vakum' koji su iskoristile Kina, Rusija, Turska i pojedine zaljevske države. Prema mnogim izjavama svjetskih zvaničnika i analitičara, zbog toga su tenzije na ZB ponovo

27

prisutne, a važno je shvatiti da oni ne upozoravaju na rusko ili nečije drugo 'preuzimanje ZB', već na mogućnost novog konflikta, koji može biti izazvan etničkom netrpeljivošću naroda ZB i stranog, prije svega ruskog uticaja. U trenutnoj konstelaciji odnosa, Rusiji dugoročna stabilnost država Balkana, koja će im olakšati put do NATO saveza, nije u interesu. Takav razvoj događaja ugrozio bi Rusiji mogućnost širenja uticaja prema Gruziji, Moldaviji, Ukrajini i drugim državama koje su tradicionalno bile pod ruskim uticajem.U obzir treba uzeti i da planoviEU za alternativno snabdijevanje plinom iz drugih država preko Balkana direktno ugrožavaju ruske interese u Evropi. S druge strane, integracija ZB u EU logičan je potez koji bi - pored benefita navedenih u strategiji - obezbijedio EU alternativnu zonu tranzita plina iz drugih država i dao joj poluge uticaja na Rusiju.Takav poduhvat zasigurno bi EU obezbijedio bolju poziciju prema Rusiji u odnosu na sadašnju, ali bi on sa sobom donio iveliku dozu sigurnosnih rizika koji bi se mogli ostvariti na ZB, a toga su svjesni i Brisel i Moskva.

Ukoliko se plan o integraciji ZB u NATO savez potisne u drugi plan, a inicijativa za izgradnju plinovoda „Južni tok“ ponovo pokrene, Rusiji bi stabilan Balkan u EU odgovarao kao i EU jer bi tako ostvarivala svoje ekonomske interese na ZB, a samim tim i političke. Takođe, Rusija bi zadržala poziciju vodećeg snabdjevača EU energentima i tako osigurala dugoročan uticaj i na EU i na države ZB. U tom slučaju, Rusija, kao i Kina i Turska, zbog vlastitih interesa borile bi se za stabilan Balkan, a što bi za EU i SAD-u moglo da bude poluga uticaja jer bi se pozicije potpuno promijenile, odnosno EU i SAD bi mogle da nastupaju poput Rusije i da izazovu destabilizaciju ZBu slučaju potrebe da se suzbije prevelik kineski, ruski ili turski uticaj. Iako bi takav odnos snaga sa sobom vjerovatno donio i povremene trubulencije u odnosima velikih sila, za stanovnike ZB ovakav razvoj događaja ne bi neophodno bio loš, jer bi se u slučaju uspostave stabilnih odnosa u regiji borba za dominaciju prebacila na ekonomsko polje, a to znači ulaganja u ZB i sa Istoka i sa Zapada. U slučaju eskalacije novog konflikta, u pojedinim državama ZB moguće je očekivati ukrajinski ili sirijski scenario.

Ako se plan o integraciji ZB u NATO savez potisne u drugi plan, a države ZB postanu članice EU, ekonomski prostor EU bi se znatno proširio, a u određenoj mjeri EU bi osigurala svoje granice, obezbijedila mir na Balkanu i donekle suzbila ruski uticaj u vojnom smislu jer bi se vojna orijentacija novih članica vremenom vjerovatno sve više usmjeravala ka Zapadu. Borba EU sa Kinom, Rusijom i Turskom za nametanje dominantnog uticaja vodila bi se na ekonomskom polju i pokušajima uspostave ekonomske dominacije nad ZB, kako bi se stvorili preduslovi za političku dominaciju, što je za stanovnike ZB vjerovatno i najbolja opcija. SAD bi imao dvije mogućnosti u tom slučaju. Prva je razvijanje najavljenih kontramjera za kinesku incijativu „Jedan pojas, jedan put“ i pokušaj nametanja vlastite inicijative. Druga, jednostavnija opcija je da se ne suprotstavlja ovoj kineskoj inicijativi, već da razvije plan investicija i otvaranja američkih kompanija i banaka na ZB i iskoristi kompletnu kinesku infrastrukturu, a onda da boljim proizvodima i uslugama, kao i uslovima za zaposlene smanji kineski, ruski i turski ekonomski uticaj na države ZB. Ovakvo američko djelovanje bilo bi usklađeno sa partnerima iz

28

EU, a što bi za cilj imalo ekonomsku donimaciju na ZB, potiskivanje Kine, Rusije i Turske iz regije i dugoročnu izgradnju preduslova za nesmetan prijem ZB u NATO savez.

Zbog broja globalnih i regionalnih sila koje žele svoj uticaj na Balkanu i unutarnjih problema država ZB, kao i zbog njihovih međusobnih sporova koji dodatno komplikuju odnose na ZB, čini se da bi u ovom momentu svima najviše odgovarao neki novi status-quo na ZB i povratak na početne pozicije, što je i najvjerovatniji scenario koji se uz povremene turbulencije može očekivati u skorijoj budućnosti. ZB bi se stavio na čekanje poput Turske, a svi 'igrači' zainteresovani za ZB bi malo 'odahnuli', konsolidovali svoje redove, uradili analize i čekali neku novu priliku da ojačaju svoj uticaj i prisustvo na ZB. Slično se desilo i nakon potpisivanja Solunske deklaracije koja je predviđala da će cijeli ZB biti integrisan do 2014. godine. U svemu tome ZB bi nastavio čekati pred vratima EU, pojedine države bi napredovale više od drugih, a radna snaga bi kontnuirano tekla na Zapad, kao i kapital od raznih kredita i uvoza roba i starih automobila koje je u EU zabranjeno voziti.

Suština je da se vrlo jednostavno može desiti da građani ZB ostanu taoci onih politika koje godinama sami sebi biraju, politika koje nude nacionalizam, kriminal i korupciju, a ne ekonomiju i evropsku perspektivu. Nova strategija u velikoj mjeri se oslanja na finansijska ulaganja kako bi se ubrzalo ispunjavanje „dobro poznatih uslova za pristupanje,“ ali sredstva do 2027. godine za integraciju još uvijek planirana, odnosno planirat će se „...ako je unutar postojeće omotnice moguće preraspodijeliti sredstva.“ Ovakva situacija mogla bi se razvući godinama, a onda postoji i mogućnost da ZB izgubi interes za EU i počne tražiti alternative. Strategija može završiti kao i Solunska deklaracija, odnosno kao jalova inicijativa EU koju su mediji predimenzionirali, a koja je najviše koristila mnogobrojnim lobistima, stratezima, analitičarima i savjetnicima kako bi se pokrenula ogromna mašinerija za izvlačenje para iz budžeta poreskih obveznika EU i SAD-a.vNa osnovu trenutnog omjera snaga i dosadašnje odlučnosti djelovanja, SAD je vjerovatno jedina sila koja može prekinuti status-quovna ZB, te je stoga najbolje oči uprijeti u ono što će Trampova administracija za ZB odlučiti tokom narednih mjeseci.

Šta treba biti interes BiH?

Odrediti strategiju vanjske politike Bosne i Hercegovine (BiH) na području Zapadnog Balkana (ZB), gdje nekoliko država pokušava uspostaviti svoju dominaciju nije jednostavno, naročito ako se u obzir uzmu značajno različiti interesi tri konstitutivna naroda, kao i to da dvije susjedne države - Srbija i Hrvatska - na direktan ili indirektan način konstantno utiču na politiku BiH. Međutim, uzimajući u obzir nedavnu historiju ZB i podršku koju Zapad pruža BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao i trenutne okolnosti na ZB, pozicija BiH na ZB može se koordiniranim diplomatskim radom značajno poboljšati. Jedna od prilika za djelovanje BiH diplomatije je i Berlinski proces, odnosno ovogodišnji samiti u Sofiji i Londonu. Iako će se na ovim samitima raspravljati o prethodno navedenim stvarima, BiH trebala bi utvrditi neke od

29

svojih ključnih stavova i pozicija, a kako bi ostvarila što više svojih dugoročnih interesa, naročito članstva u EU i NATO-u.

Poziciju BiH prije navedenih samita, ali i uopšte, treba definisati prije svega u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, nakon čega će biti mnogo jednostavnije usaglasiti stav BiH prema članstvu u EU i NATO savezu. Što se tiče odnosa sa Hrvatskom, neophodno je raditi na tome da ona prekine uticati na tok vanjske i unutrašnje politike BiH. Da bi se to riješilo, neophodno je definisati interese Hrvatske u BiH, kao i šta je po međunarodnom pravu Hrvatskoj dozvoljeno raditi za hrvatski narod u BiH, a šta nije. Pritom bi prema Hrvatskoj trebalo zauzeti prijateljski stav i imati u vidu da je Hrvatska - pored nepovoljnih uticaja iz proteklog perioda - značajno doprinijela očuvanju teritorijalnog integriteta BiH, a određenu pomoć pružila je BiH i tokom rata. Pitanje graničnih sporova, gradnje Pelješkog mosta, povrata imovine i korištenje vode iz Buškog jezera potrebno je rješavati na različite načine. Umjesto isključivo finansijskih sredstava, od Hrvatske je moguće tražiti npr. isporuku električne energije ili ustupke kao što su lobiranje u međunarodnim i EU institucijama, pomoć pri rješavanju unutarnjih problema u BiH i sl. Postoje i opcije kojima bi se dug Hrvatske uz određene političke ustupke mogao otpisati.

Granične sporove sa Srbijom treba iskoristiti za smanjenje uticaja Srbije na RS, odnosno za poticanje uticaja na RS koji bi doprinijeo pomirenju naroda, izgradnji države, kao i knjiženju vojne imovine i nastavak EU i NATO puta, koji su predstavnici sva tri konstitutivna naroda prihvatili 2009. godine. Srbiji se zbog članstva u EU žuri da riješi svoje granične sporove, ali sudeći prema dosadašnjim javnim istupima njenih zvaničnika, oni nisu bili pretjerano zainteresovani za recipročan odnos sa BiH, te stoga treba insistirati na promjeni takvog stava. BiH i Srbija već imaju dobre ekonomske odnose, ali neophodno je insistirati i na relaksaciji drugih, prije svega političkih odnosa. Dio teritorije koji je neophodan Srbiji moguće je dati pod dugoročnu koncesiju, a potrebno je voditi računa i o zaključcima Badinterove komisije. Ukoliko se utvrdi da Srbija za koncesije duguje BiH velike finansijske naknade, moguće je postupiti isto kao i u slučaju sa Hrvatskom, a to u konačnici može dovesti do osnaživanja ekonomskih veza između sve tri države i samim tim unaprijeđenja sigurnosnih aspekata. Treba imati u vidu i da će se migrantska kriza vjerovatno nastaviti, a da će migrantska ruta i dalje biti preko Balkana, a što na ZB može donijeti i određene sigurnosne izazove. Način na koji će se riješiti granični sporovi pokazat će koliko su države ZB zaista spremne da sarađuju i okrenu novu stranicu u svojoj istoriji, a jedna od mogućnosti je da se ova pitanja - uz saglasnost EU - ostave nakon ulaska u EU i onda riješe uz savjetovanje međunarodnih ekspertnih komisija i obavezujuću arbitražu. BiH treba insistirati i na vojnom balansu ZB koji je regulisan Aneksom 1-B Dejtonskog sporazuma, a takođe treba kao i u slučaju Hrvatske jasno definisati šta Srbija ima pravo u smislu pomoći srpskom narodu u BiH, a šta nema.

Ukupna pozicija BiH po pitanju EU članstva specifičnija je u odnosu na ostale države ZB i EU je zbog toga može u svoju zajednicu primiti relativno brzo i jednostavno. Pored ostalog, ovo joj je omogućeno i kontrolnim mehanizmom, odnosno Dejtonskim sporazumom i ovlastima

30

visokog predstavnika. Nakon prijema BiH u EU, a pod patronatom visokog predstavnika, koji bi odlučno koristio Bonske ovlasti, reforme i usklađivanje pojedinih zakona bilo bi moguće sprovesti u relativno kratkom roku, ali bi zbog neposrednih benefita za građane cjelokupan proces išao mnogo jednostavnije nego u trenutnim, vrlo nepovoljnim okolnostima sa izuzetno korumpiranim političkim elitama kojima je vrlo malo stalo do EU puta i vladavine prava. Bugarska i Rumunija primljene su u EU, iako nisu ispunjavale kriterije koji se sada traže od BiH, pa BiH ne bi bila presedan.

Što se tiče EU i njenih nastojanja da integriše ZB u svoju zajednicu, neophodno je da planove sa riječi prenese i na djelo. Građane ZB neophodno je konstantno informisati o benefitima EU jer se oni još uvijek čine previše nedostižni. Informisanje građana o napretku na EU putu je obaveza koja se mora nametnuti svim ZB institucijama. Neophodno je koristiti i mehanizme da se jasno ukaže na one koji koče evropski put ZB i uvoditi im sankcije, u skladu sa međunarodnim pravnim i drugim praksama. Planirana pojačana razmjena studenata i radne snage dovešće do nove proevropske generacije na ZB, koja će ubrzo preuzeti liderske pozicije u svojim državama, dok se zvaničnici EU na ZB moraju odlučnije uhvatiti u koštac sa problemima i početi koristiti mehanizme da ZB što prije integrišu u EU, a 'vanjski uticaj' smanje na najmanju moguću mjeru.

31

Strategija vanjske politike Bosne i Hercegovine Mirsad Karić

Uvod

Da bismo razumjeli vanjsku politiku određene države, potrebno je uzeti u obzir višeslojnu kompleksnost međunarodnih odnosa i tražiti glavne izvore utjecaja u procesu odlučivanja o vanjskoj politici. Ova složenost međunarodne politike odnosi se na činjenicu da različiti faktori kao što su vrsta ravnoteže moći koja prevladava u međunarodnom sistemu, međunarodne vladine i nevladine organizacije, think-tankovi, različite lobističke organizacije, historijski događaji, geografski položaj zemlje, priroda političkog sistema, idiosinkrazijska obilježja glavnih donositelja odluka, imaju velik utjecaj na vrstu odluka koje donosi država.

Radi boljeg razumijevanja predmeta naše studije bit će prilično korisno pružiti pojašnjenje terminologije i razlikovati pojmove koji se vrlo često naizmjenično koriste: vanjska politika, međunarodna politika i međunarodni odnosi. Oni koji istražuju i analiziraju djelovanje i politiku države prema vanjskom okruženju i proučava uobičajene domaće uvjete i okolnosti pod kojima se te politike izrađuju i provode u osnovi se bave vanjskom politikom. S druge strane, naučnici koji se bave politikama jedne države, reagiranjima i reakcijama neke druge države u međunarodnom sistemu bave se međunarodnom politikom. Šire od toga, međunarodna se politika odnosi na proces interakcije između država na bilateralnoj ili multilateralnoj razini. Konačno, izraz međunarodni odnosi može se odnositi na sve vrste interakcija između aktera dviju ili više različitih država bilo na državnom ili nedržavno nivou.

VANJSKA POLITIKA MEĐUNARODNA POLITIKA

Država Druge države Država Drugedržave

Kako bi se došlo do pravilne definicije i sveobuhvatne teorije vanjske politike, mnogi međuzavisni faktori kao što su motivi, utjecaji, ponašanja, domaći i međunarodni sadržaji moraju se uzeti u obzir. Sve to je proučavanje, ispitivanje, analiziranje, objašnjavanje i po mogućnosti predviđanje vanjske politike učinilo vrlo složenim zadatkom.

Glavni cilj vanjske politike određene zemlje jest promovisati i zaštititi svoj nacionalni interes u međunarodnoj politici. Postoje brojne definicije nacionalnog interesa, a zajedničko za sve njih je cilj države da zaštiti svoj suverenitet, teritorijalnu cjelovitost, poboljša svoju

Akcije

Akcije Odluka

Mogućnosti, kreiranjepolitike, potrebe, aspiracije

Mogućnosti, kreiranjepolitike, potrebe, aspiracije

Mogućnosti, kreiranjepolitike, potrebe, aspiracije

Odgovor

32

ekonomiju i nacionalnu sigurnost. Za političke elite Bosne i Hercegovine uopće je imperativ, dok to posebno vrijedi za donositelje odluka u vanjskoj politici, da moraju identificirati i proučiti vanjske političke prioritete zemlje i način na koji ih treba slijediti radi unapređenja i osiguravanja nacionalnog interesa. Prema Ustavu i Zakonu o ministarstvima i drugim tijelima uprave, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odgovorno je za formulisanje vanjske politike zemlje, a Ministarstvo vanjskih poslova za provođenje iste.

Otkako je donesen Dejtonski ustav 1995. godine, pa sve do 2003. nije postojao dokument koji bi definirao vanjsku politiku zemlje. Predsjedništvo je 2003. godine usvojilo dokument "Opći pravci i prioriteti za provedbu vanjske politike Bosne i Hercegovine", koji je poslužio kao vodič u vođenju vanjskih poslova zemlja. U nedostatku inicijative i političke volje da se donese zakon koji će regulirati vanjsku politiku zemlje, prije nekoliko mjeseci (mart, 2018) Predsjedništvo je usvojilo Strategiju vanjske politike Bosne i Hercegovine 2018.-2023. koji bi trebao poslužiti kao okvir za provođenje vanjske politike zemlje u idućih pet godina.

Cilj ovog rada je ispitati i analizirati te dati kritičku procjenu ove petogodišnje strategije vanjske politike Bosne i Hercegovine. Ova strategija je nastavak i proširena verzija dokumenta koji je Predsjedništvo donijelo 2003. godine i koje je postavilo neke osnovne vodiče za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine. Strategija se sastoji od sljedećih dijelova:

- uvodni dio; - načela vanjske politike Bosne i Hercegovine; - institucionalni i pravni okvir za vanjsku politiku Bosne i Hercegovine; - stubovi vanjske politike Bosne i Hercegovine.

Uvodni dio Važnost ovog dokumenta opisana je u uvodnom dijelu koji je dulji od uvodnog dijela dokumenta usvojenog 2003. godine, koji je uglavnom poslužio kao preambula sa fokusom samo na opće smjernice i prioritete vanjske politike zemlje bez ikakvih konkretnih koraka koji trebaju biti poduzeti. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regiji koja nije donijela zakon o vanjskoj politici u parlamentarnoj skupštini. U nedostatku takvog zakonodavstva vrlo je teško organizirati i provoditi vanjsku politiku, jer se vrlo često događa da niko ne zna koje je institucionalno tijelo zaduženo i odgovorno za izvršavanje određenih politika vezanih za vanjsku politiku. Stoga, uvodni dio naglašava nužnost i značenje donošenja zakona o vanjskoj politici u državnom parlamentu. Nadalje, navodi da Ministarstvo vanjskih poslova treba izraditi jasne dvogodišnje akcijske planove s konkretnim prioritetima i ciljevima. Konačno, ovaj dio potvrđuje nužnost ažuriranja postojećih smjernica kako bi se izmijenila vanjska politika zemlje i prilagodila promjenama koje se odvijaju kako na domaćem tako i na međunarodnom nivou.

33

Principi vanjske politike Drugi dio Strategije detaljnije izlaže specifične vrijednosti i norme na kojima buduća vanjska politika države treba biti zasnovana. Početna tačka treba biti da sve odluke u polju vanjske politike trebaju biti rezultat konsenzusa među političkim elitama koje učestvuju u izvršnoj vlasti (Predsjedništvo, Vijeće ministara, Ministarstvo vanjskih poslova) i do određene mjere zakonodavne vlasti (Komitet za vanjske poslove Parlamentarne skupštine). Ipak, imajući u vidu činjenicu da političke elite i donosioci odluka koji predstavljaju različite segmente društva imaju različita, a u većini slučajeva i kontradiktorna shvatanja i viziju nedavne prošlosti, prirodu države i njenih institucija, kao i budućnost države, efikasna i aktivna vanjska politika nedostaje više od dvije decenije.

Dalje, teorije o vanjskopolitičkom odlučivanju predviđaju da ako je struktura političkog sistema bolje organizovana i ako je njegova implementacija i evaluacija bolje definisana, tada postoji manja šansa da će odluke biti pod utjecajem jednog ili svega nekoliko političkih predstavnika. Suprotan slučaj se, također, može primijeniti. Ovo nam daje za pravo da kažemo da je prisustvo veoma komplikovanog i kompleksnog političkog sistema Bosne i Hercegovine na jednoj strani i izostanak jasne procedure koja bi definisala vanjskopolitičke procedure i nacionalne interese na drugoj strani napravila lokalne političke elite veoma prisutnim i utjecajnim u vanjskoj politici.

Ova strategija jasno navodi da je Bosna i Hercegovina odlučna u realizaciji njenih međunarodnih ciljeva u skladu s pravilima i regulacijama ponuđenim u ratificiranim međunarodnim sporazumima i kroz članstva u međunarodnim organizacijama i asocijacijama. Kako bi se ovo sprovelo u praksu ovdje će biti primijenjeni esencijalni principi reciprociteta, mirovne saradnje i nemiješanje drugih država u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina očekuje isti tretman od drugih aktera u međunarodnoj politici, posebno od prvog susjeda – Srbije. Ovo bi Bosnu i Hercegovinu učinilo nezavisnom u dodatnoj mjeri kada je u pitanju vanjska politika, a to do sada nije bio slučaj. Kako bismo to ilustrirali, prikazana je tabela ispod koja se tiče broja deklaracija usvojenih od EU u posljednje četiri godine i broj deklaracija koje su ratificirale tri susjedne balkanske države – Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora. Dok je Crna Gora prihvatila sve deklaracije osim jedne koje su usvojene od EU, Bosna i Hercegovina nije prihvatila gotovo polovinu njih. Broj usvojenih odluka Vlade Bosne i Hercegovine gotovo je jednaka broju usvojenih rezolucija koje je usvojila Vlada susjedne Srbija.

Prema Denisu Hadžoviću, predsjedniku Centra za sigurnosne studije, Bosna i Hercegovina nije prihvatila niti jednu EU rezoluciju o Ukrajini, sankcijama za Rusiju ili osuđivanju Rusije za miješanje u unutrašnje poslove EU. Bosna i Hercegovina imala je identičan stav kao i Srbija u svakom od tih slučajeva79. Problem koji ovdje nastaje je do koje mjere je Rusija koristila Srbiju kao svog saveznika i njen utjecaj na političke elite bosanskih Srba kako bi spriječila Bosnu i Hercegovinu da ima vlastiti stav, odnosno drukčiji stav od Srbije o pitanjima koje je usvojila Evropska Unija. Ovo je pokrenulo hipotezu da je bh. vanjska politika, u

34

najmanju ruku ona koja se tiče njenog članstva u EU i NATO-u, bila u velikoj mjeri uvjetovana i blokirana vanjskim akterima.

Tabela 1. Broj rezolucija usvojenih od EU koje su prihvatile Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora80 Godina Broj odluka koje je

usvojila EU Broj odluka koje je prihvatila Bosna i Hercegovina

Broj odluka koje je prihvatila Srbija

Broj odluka koje je prihvatila Crna Gora

2014. 35 18 18 34 2015. 34 27 25 34 2016. 33 23 22 33 2017. 43 26 21 43

Institucionalni i pravni okvir vanjske politike Treći dio ovog dokumenta govori o potrebnom institucionalnom okviru za vanjske poslove Bosne i Hercegovine. U odsustvu Zakona o vanjskim poslovima, državni vanjski poslovi regulisani su Ustavom Bosne i Hercegovine i Zakonom o ministarstvima. Ova strategija nastoji olakšati ovaj proces tako što nudi smjernice i prioritete koje državne institucije moraju slijediti po pitanju izrade, primjene i evaluacije vanjskih poslova. Što se tiče ove Strategije, nije potrebna nikakva javna rasprava kako bi se usvojila81. Ipak, dalo bi joj se više kredibiliteta ako bi šira javnost imala priliku dati svoj doprinos sadržaju ovog dokumenta koji je od krucijalne važnosti za put Bosne i Hercegovine ka EU i NATO-u u odsustvu pravnog okvira. Nedostatak transparentnosti kada je u pitanje usvajanje ovako važnih dokumenata otvara prostor za nadolazeće političke elite da preformulišu neke od strateških ciljeva i prioriteta Bosne i Hercegovine koji su spomenuti u dokumentu. Ovo može dovesti do uvođenja različitih pristupa i nedosljednosti u kreiranju liste vanjskopolitičkih prioriteta.

Dokument precizira da je stalno obrazovanje i specijalizacija diplomatskog osoblja potrebna radi ostvarivanja mnogih vanjskopolitičkih zadataka. Jedan od načina za to bi bio uspostavljanje diplomatske akademije, jer je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u regionu koja nema školu/akademiju diplomatije. Pored klasičnih kurseva o teorijama međunarodnih odnosa, vanjske politike i diplomatija, akademski nastavni planovi i programi trebaju uključivati i predmete koji se odnose na proučavanje i procjenu strateških interesa vanjske politike BiH. Polaznici akademija su ljudi koji će uspješno moći završavati date zadatke te profesionalno promovirati i štititi interese Bosne i Hercegovine u inostranstvu u skladu s funkcijama diplomatskih misija postavljenih Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima koja se sastoji, između ostalog, u:

a. Predstavljanje države slanja u državi prijema; b. Zaštita u državi prijema u interesu države pošiljaoca i njenih državljana, u

granicama dozvoljenim međunarodnim pravom; c. Pregovaranje s vladom države prijema;

35

d. Utvrđivanjem svih zakonitih sredstava uslova i događaja u državi prijema i izvještavanja o tome od vlade države koja šalje;

e. Promovisanje prijateljskih odnosa između države pošiljaoca i države prijema i razvijanje njihovih ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa.82

Kako bi se osiguralo da se ove aktivnosti obavljaju na potrebnom nivou kao i strogo pridržavanja svakom predloženom dvogodišnjem akcionom planu, kultura preispitivanja i ponovnog procenjivanja ideja, odluka i praksi vanjske politike treba da bude uvedena u Bosni i Hercegovini. Razmjena podataka i informacija između Vlade i ambasada mora biti na vrijeme i na trajnoj osnovi. Da bi olakšali i ubrzali ove procese, uloga Predsjedništva, Parlamenta BiH, Vijeća ministara i Ministarstva vanjskih poslova u donošenju vanjskopolitičkih odluka i njihovog izvršavanja treba precizno definisati i uslkaditi sa standardima EU jer je trenutni sistem zastario te je nespojiv sa standardima i pravilnom i efikasnom funkcionisanju vlade u obavljanju svojih osnovnih zadataka u odnosu na spoljne poslove. Najzad, potrebno je uraditi sveobuhvatne analize postdejtonskog učinka diplomatskih misija širom svijeta u cilju učenja lekcija za optimizaciju veličine i broja prekomorskih misija sa ekonomskog stanovišta i broja bosanskih državljana koji borave u određenoj stranoj zemlji čime bi poboljšali svoje učinke u budućnosti.

Stubovi vanjske politike Uzmijaući u obzir da je savremeni svijet postao sasvim živ te da je geopolitički položaj Bosne i Hercegovine manje-više u stalnim promjenama, od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina oblikuje svoju vanjsku politiku na sljedećim osnovama:

a. Sigurnost i stabilnost; b. Ekonomski prosperitet; c. Zaštita interesa građana Bosne i Hercegovine u inostranstvu i međunarodna saradnja; d. Promocija Bosne i Hercegovine u inostranstvu.

Navedeni strateški stubovi će se operacionalizirati uglavnom kroz proces oblikovanja politika pristupanja Bosne i Hercegovine EU i NATO-u, odlučnosti Bosne i Hercegovine za borbu protiv terorizma i svih vrsta nasilnog ekstremizma, njenog položaja u regionu, globalnih pitanja, njenih odnosa sa velikim silama kao što su SAD, Rusija, Kina, kao i njeno učešće u različitim međunarodnim organizacijama.

Uspostavljanje sigurnosti i stvaranje političke stabilnosti dva su glavna stuba za normalno funkcionisanje bilo kojeg političkog entiteta u međunarodnoj politici. Oni služe kao preduslovi za stvaranje povoljnog okruženja za dobar politički, ekonomski i kulturni razvoj, vanjsku trgovinu te bilateralne i multilateralne odnose u različitim oblastima sa drugim državama. Bosna i Hercegovina ne predstavlja izuzetak.

36

Jedno od centralnih pitanja u političkim naukama i političkoj sociologiji jeste odnos između ponašanja političkih elita i političke stabilnosti, koji se može definisati u smislu odsustva nasilja, dugovječnosti vlasti, odsustva strukturnih promjena i legitimiteta, te učinkovitosti vlada.

U multietničkom društvu kao što je Bosna i Hercegovina, politička stabilnost predstavlja manifestiranje političkih elita koje predstavljaju različite segmente društva a koje se mogu udružiti i napraviti neophodan kompromis i konsenzus za napredak zemlje. Stoga, nivo političke stabilnosti u Bosni i Hercegovini odgovara i može se mjeriti u smislu broja i vrste zajedničkih odluka domaćih političkih elita.

Pristupanje Bosne i Hercegovine EU se smatra jednom od glavnih strateških ciljeva Bosne i Hercegovine. Uprkos činjenici da je proces bio bolan i usporen zbog složenog procesa donošenja odluka, Bosna i Hercegovina je uspjela ispuniti gotovo sve uslove koji su potrebni da bi se dobio status kandidata. Međutim, Bosna i Hercegovina i dalje zaostaje u oblastima vladavine prava, osnovnih prava, dobrog upravljanja, suzbijanja korupcije, ekonomskih reformi, bilateralnih sporova i pomirenja. Suočavanje sa svim ovim pitanjima zahtijevaće pristup kreiranju politike zasnovan na strogoj primjeni principa zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.

Punopravno članstvo BiH u NATO je još jedan strateški cilj koji je naveden na listi prioriteta Strategije za narednih pet godina. Međutim, implementacija ovog cilja će biti prilično kompleksna imajući u vidu činjenicu da je Milorad Dodik, predsjednik najjače političke stranke u RS-u i sadašnji Predsjednik tog entiteta, više puta izjavio da se entitet RS neće uključiti u bilo koje aktivnosti koje će dovesti do članstva BiH u NATO. Također, parlamentarna skupština entiteta RS usvojila je Rezoluciju o vojnoj neutralnosti entiteta. Stav entiteta RS o BiH članstvu u NATO je u skladu sa ruskim stavovima koji su protiv militarizacije evropskih zemalja, uključujući i pridruživanje BiH NATO savezu. NATO put BiH je pun teških i nepredviđenih prepreka za prevazilaženje, uprkos činjenici da članstvo u NATO donosi više sigurnosti, stabilnosti, vladavine prava, borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma, direktnih stranih ulaganja i drugih koristi.

Donosioci odluka i zakona u BiH trebaju biti upoznati sa činjenicom da se cijeli politički sistem u BiH zasniva na principima konsocijalizama. Ovaj model "podjele moći" je prilično poznat i uspešan u heterogenim društvima u stvaranju političke stabilnosti i ekonomskog razvoja. No, jedan od osnovnih uslova da ovaj model služi svojoj namjeri je postojanje kooperativnog ponašanja među izabranim političkim elitama. Sprovođenje ove strategije podrazumijeva izradu različitih reformi koje zahtijevaju potpunu dedukaciju svih vladinih zvaničnika i to prema njihovom ustavnom autoritetu, uključujući one na državnom, entitetskom, kantonalnom i opštinom nivou. Stoga, politički predstavnici moraju biti svjesni činjenice da obećavajuća i uspješna spoljna politika uvijek počinje kod 'kuće'.

37

Efikasna regionalna saradnja je jedna od strateških ciljeva koju BiH želi postići u narednih pet godina. Ovo će biti moguće ostvariti samo ako postoji dobra volja i iskrena posvećenost svih strana na ZB. Posvećenost Hrvatske i Srbije ovom vanjskopolitičkom cilju je ključno za BiH zbog dugoročnih političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa, kao i zbog nedavne prošlosti o kojoj još uvijek postoji najmanje tri različita shvatanja i tumačenja događaja. Obimna analiza onoga što je dosad postignuto i kristaliziranje jasnog i koherentnog položaja BiH kod otvorenih pitanja sa susjedima je jedan od prvih koraka za poboljšanje regionalne saradnje.

BiH će morati preispitati svoje bilateralne i multilateralne odnose sa drugim akterima u međunarodnim odnosima. Stabilnost balkanske regije, kao i specifično BiH od kasnog 19. stoljeća do danas uvijek je bila predmet utjecaja i interesa velikih sila. Stoga, BiH će morati redefinisati svoju politiku i poboljšati bilateralne odnose sa ključnim akterima u međunarodnoj politici, uključujući SAD, EU, Rusiju, Kinu, Japan, i zemlje OIC-a. Sa druge strane, po pitanju multilateralnih odnosa BiH treba primijeniti ritmičku diplomatiju koja teži aktivnijoj ulozi u međunarodnim odnosima. To podrazumijeva aktivno uključivanje BiH u što veći broj međunarodnih organizacija, njeno učešće na svim regionalnim i važnim međunarodnim događajima, njeno prisustvo u međunarodnim medijima, kao i upotreba modernih tehnologija za promociju vrijednosti i dalje jačanje kulturnih odnosa sa drugim državama i regijama.

Ekonomski prosperitet države uslovljen je unutrašnjom političkom stabilnošću i regionalnom saradnjom. Tek nakon obezbjeđivanja ovih uslova, građani BiH mogu očekivati više stranih direknih investicija (FDI), kao i unapređenje i razvoj postojećeg privrednog i industrijskog sektora što bi trebalo dovesti do povećanja izvoza lokalnih proizvoda. Ekonomska diplomatija, koja je uslovljena opširnim lokalnim reformama, treba da igra jednu od ključnih uloga u ovom procesu. Ovo zahjeva najmanje dvije stvari: prvo, odgovarajuće obrazovanje ljudskih resursa koji će biti direktno ili indirektno uključeni u ovaj proces; drugo, stvaranje neophodnih dokumenata za promociju izvoza, FDI i raspoloživih industrijskih sektora. Tek nakon toga, donosioci odluka će imati na raspolaganju sve informacije potrebne za donošenje odgovarajućih odluka i izvršenje istih. Kao mala država, BiH treba više da se koncentriše na preduzetništvo, inovacije, nove tehnologije, kao i ulaganja u mala i srednja preduzeća (MSP). Berlinski proces koji je pokrenut u 2014. godini treba da bude osnovni model kako pristupiti riješavanju pitanja na Balkanu kroz stvaranje zajedničkog regionalnog ekonomskog foruma koji će omogućiti čitavom regionu da se poveže u oblasti energetike, transporta, digitalnog sektora, kao i stvaranje novih mogućnosti za zaposlenje. ZB je region koji stvara mnogo više istorije nego što može da konzumira. Već dugo vremena EU nije dobro vodila brigu o ZB i njen kredibilitet će se u velikoj mjeri narušiti ako ne uspije da donese više stabilnosti i prosperiteta na Balkanu. Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara kreirati će akcioni plan i mapu puta kako bi osigurali održivi razvoj u zemlji.

Neki statistički podaci navode da oko dva miliona ljudi porijeklom iz BiH žive u inostranstvu, odnosno 53% današnje populacije BiH. Iako BiH nema razvijenu i institucionalnu politiku za sveobuhvatno angažovanje dijaspore, primjetno je da većina migranata zadržava

38

snažnu finansijsku, kulturnu, emocionalnu i porodičnu vezu sa BiH.83 Umjesto Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstva vanjskih poslova koji prikupljaju i obrađuju podatke o bh. dijaspori, stvaranje Ministarstva za dijasporu na državnom nivou bi pojednostavilo cijeli proces i učinilo ga mnogo efikasnijim.

Kao što je ranije navedeno, veliki broj građana Bosne i Hercegovine boravi u inostranstvu. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživat će zaštitu Bosne i Hercegovine84. Ova ustavna odredba legalizira i legitimiše državu da donese dokument kojim će institucionalizovati odnose sa svojim građanima u inostranstvu te na taj način doprinijeti boljoj saradnji sa njima i njihovoj zaštiti. Diplomatske i konzularne misije u inostranstvu štite interese građana i pružaju svaku vrstu pomoći koja im je potrebna. Uloga ovih misija bila bi da olakša život građana Bosne i Hercegovine uopšte. Diplomatske misije će raditi na poboljšanju ekonomskih odnosa, promovisanju kulturne baštine Bosne i Hercegovine i iniciranju komunikacije i saradnje sa dijasporom i njenim klubovima i udruženjima. Konačno i kao što smo ranije pomenuli, detaljne analize postdejtonskih performansi diplomatskih i konzularnih misija u inostranstvu treba uraditi radi optimizacije veličine i broja prekomorskih misija sa ekonomskog stanovišta i broja građani Bosne i Hercegovine koji žive u određenoj zemlji, a samim tim i poboljšavanja njihovog učinka u budućnosti.

Da zaključimo, ukoliko su ispunjeni svi navedeni ciljevi za prethodna tri stuba spoljne politike Bosne i Hercegovine, doći ćemo i do četvrtog, tj. promocije Bosne i Hercegovine u inostranstvu. Zauzvrat, ovo će doprinijeti snažnijem ekonomskom razvoju, porastu stranih investicija te broj onih koji napuštaju zemlju bitno će se smanjiti.

39

Rasprava i zaključci Doma lordova Velike Britanije o BiH i Zapadnom Balkanu

Admir Mulaosmanović

Uvod Problemi Zapadnog Balkana, posebno Bosne i Hercegovine, posljednjih godina postali su dijelom rasprava unutar određenih institucija i foruma, što onih međunarodnog što nacionalnog karaktera, no svakako drugačijih po kvaliteti i po razini pristupa. Jedna od značajnijih institucija koja je svoju pažnju posvetila našem području je i britanski Dom Lordova (odnosno njihov Select Committee on International Relations) koji je održao vrlo značajne rasprave o savremenim tokovima na Zapadnom Balkanu i njegovoj budućnosti. S tim u vezi zaključci koje su donijeli kao i sam tok rasprave predstavljaju vrijedan uvid u britansku politiku prema ovome dijelu Europe, a naglasci i preporuke koje su dali postaju predmetom pomnijeg istraživanja i pokušaja razumijevanja koraka koje će Velika Britanija poduzimati. Nesumnjivo da je to razlogom da se i iz domaće, bosanskohercegovačke, perspektive treba učiniti napor koji bi vodio ka izgradnji što bolje pozicije bosanskohercegovačke države unutar interesa ove svjetske sile.

Teme koje je Vijeće za međunarodne odnose Doma lordova imalo na stolu i o kojima je raspravljalo nisu odmicale od, i našoj javnosti, prepoznatljivih pitanja. U samom izvještaju prve sesije koji je objavljen u januaru 2018. godine devet je općih područja na koja su se članovi vijeća osvrnuli: Utjecaj Brexita na region, Regionalna stabilnost, Euro-atlanske integracije, Interesi drugih država u regionu, Pregled stanja države (BiH u fokusu), Korupcija i organizirani kriminal, Trgovina i investicije, Ekstremizam i nacionalizam i kao posljednja tema Migracije. U samome izvještaju teme su podjeljene i prema poglavljima tako da je potpuno pregledno na koji način je rasprava vođena i koje podteme su bile najznačajnije.

U sažetku se naglašava da je Zapadni Balkan "... regija koja u mnogim aspektima ostaje u sjeni ratova devedesetih godina" i dodaje se da i pored napredovanja susjeda regija pati od "...političke nestabilnosti, međuetničke napetosti i konkurentskog utjecaja trećih zemalja" što je usporilo proces pomirenja ali i veću usklađenost s ostatkom Europe čemu barem deklarativno teže regionalne vlade. S druge strane prepoznat je i uspon autoritarnosti i slabljenje demokratskih institucija. Ovaj opći zaključak je ponudio vrlo jasan stav o utjecaju drugih političkih faktora čime je samo potvrđena činjenica o nemogućnosti rješavanja sudbine regije bez uplitanja velikih sila i 'osluškivanja' njihovih stavova. Odgovor britanske vlade na ovaj izvještaj je promptno sačinjen i potcrtao je da će Velika Britanija koja je tokom jula 2018. domaćin petog summita o Zapadnom Balkanu u Berlinskom procesu učiniti vidljivim njen kontinuirani angažmana i trajnu predanost stabilnosti i sigurnosti regije i Europe kao cjeline. Time je nedvosmisleno poručeno kako bez obzira na unutrašnje odnose, Brexit ili neko drugo pitanje, Britanija nema namjeru ostati po strani događanja na Balkanu. Jasno je poručeno da britanski ciljevi na zapadnobalkanskom samitu odgovaraju njihovim dugoročnim strateškim prioritetima u regiji.

40

Zapadni Balkan i strani utjecaji Uloga Rusije npr. u regiji povezana je s namjerom ometanja integrativnih procesa sa Zapadom odnosno Europskom unijom, a kineska ulaganja u infrastrukturu i industriju vide se kao vitalni izvor financiranja čime je Kina prepoznata kao možda i najozbiljniji nadolazeći takmac. Druge zemlje poput Turske, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata smatraju se kao politički faktori koji mogu narušiti ionako već krhke odnose između država i između zajednica u regiji. Jasno je da je naglasak na mogućem jačanju takozvanog islamskog ekstremizma čime je opet BiH pod posebnom lupom.

Na komentare da je britanski pristup blag vlada Ujedinjenog kraljevstva je odgovorila stavom da i dalje želi imati aktivnu ulogu na Zapadnom Balkanu što domaćinstvo u Londonu treba i potvrditi, a da Brexit neće imati utjecaja na njihov odnos prema regiji. Vrlo je jasnim učinjena činjenica da će London zapravo biti kulminacija Berlinskog procesa, inicijative pokrenute u 2014. koja je podrazumjevala niz sastanaka (Berlin, Pariz, Trst) i čije je glavno pitanje bilo vezano za formiranje Carinske unije, a što je već nekoliko puta podcrtano u ovoj analizi. U govoru Therese May u Minhenu 17. februara 2018. jasno je poručeno da Velika Britanija ostaje posvećena sigurnosti kao i prije i da je prosperitet Zapadnog Balkana i dalje u fokusu. Izazove za regiju u formi zaključka dao je Westminster Foundation for Democracy čime se rukovodio i komitet.

Nestabilnost u regiji proizlazi iz ozbiljnog i duboko ukorijenjenog upravljanja izazovima. To su rezultati političkih elita za koje su zainteresirane za zadržavanje etničkih podjela i status quoa, vanjskih utjecaja duboko ukorijenjene korupcije i organiziranog kriminala,između ostalog. To rezultira niskim angažmanom građana, slabim uključivanjem osobito mladih, žena i manjina, te sve većim nezadovoljstvom i nepovjerenjem u javne institucije... Vanjski utjecaji su visoki, osobito iz Rusije, Turske, Kine i Bliskog Istoka. Istovremeno, proširenje EU se sada čini kao daleka perspektiva. Ova kombinacija slabi zamah prema institucionalnoj integraciji i reformi upravljanja. U nekim slučajevima, došlo je do obrnutog procesa nakon što je prethodno napravljen napredak.

Kao što se može vidjeti u ovome sumiranom zaključku izražena je zabrinutost i potreba da se traga za rješenjima za konkretno 6 zapadnobalkanskih država; Albanije, BiH, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije. U slučaju BiH, preuzimajući stav Ch. Bennetta, komisija je konstatirala da je paradoksalno zagovarati njenu europsku budućnost dok se vodi proces napuštanja EU i njenih vrijednosti (Brexit). Zapravo je ovaj paradoks pokriven razmišljanjem da iako Britanija napušta EU zagovor bosanskohercegovačkog pridruživanja treba se vidjeti kao podršku stabilnosti regije koja će se ostvariti unutar europske zajednice.

Opći je zaključak da Velika Britanija ne utječe na regiju samo preko EU. Zabrinutost da bi Brexit mogao negativno utjecati postoji, ali se također naglasilo da je položaj UK još uvijek dobar - osobito u sigurnosnom dijelu i u promicanju demokracije, vladavine prava i prosperiteta na Zapadnom Balkanu. Upravo je stabilnost regije potencirana, a za BiH je kazano da postoji

41

mogućnost da bude 'propala država/failed state' jer je Dejton bio dobar za zaustavljanje rata ali loš za pravljenje države. Moguće da se u ovome segmentu nalazi i temeljni pristup BiH na dolazećoj Londonskoj konferenciji. Pravljenje države po mjeri njenih naroda i građana ali prije svega održive i funkcionalne. Bivši visoki predstavnik Ashdown je kazao da je problem i u činjenici da su lideri rata nastavili borbu političkim putem. Svakako da može zabrinjavati stav o državnim granicama kao dijelu problema. Iako priznate od strane UN-a i drugih, izvještaj napominje da dobar dio albanske i srpske etničke zajednice živi izvan Srbije (skoro 20% Srba na Zapadnom Balkanu žive izvan Srbije) i Albanije (oko 48% Albanca na zapadnom Balkanu žive izvan Albanije). Ovakvo razmišljanje otvara raspravu o granicama i BiH bi trebala biti svjesna i sprema dati svoj odgovor i svoje viđenje.

Pristupanje NATO savezu (dvije zapadnobalkanske zemlje su već članice – Albanija, 2009 i Crna Gora, 2017) djeluje kao značajan proces koji bi donio sigurnost međutim naglašeno je u kontekstu BiH da je Skupština RS 17.10.2017 donijela deklaraciju o vojnoj neutralnosti. Potpuno je jasno da se BiH na Londonskoj konferenciji treba odrediti prema ovome pitanju i pravno dati sud o valjanosti ovoga akta. Ipak, Komitet je istaknuo da je bitno otkloniti sve prepreke za otvaranje MAP-a jer je iz Ministarstzva vanjskih poslova BiH istaknuto da za zemlju ne postoji plan B, dakle priključenje je jedina opcija. Zato je Komitet dao snažnu podršku BiH (i Makedoniji) u njihovoj težnji za priključenje NATO savezu i preporuku vladi da to podrži. Britnaska vlada je u svome odgovoru to podržala i jasno naznačila kako je bitno podržati Makedoniju na tome putu bez obzira što pitanje imena države nije i možda neće biti rješeno. Tako rezolutnu vrstu podrške BiH ipak nije dobila. S druge strane su uočeni problemi u pristupanju zemalja regije EU, a najočitije je skepsa izražena riječima Ashdowna da su se zemlje Balkana pretvarala da čine reforme dok su se oni koji su ih zahtjevali (EU) pretvarali da im vjeruju. Naveden je primjer državnih medija u Srbiji. Kompanije su privatizirane kako bi udovoljile zahtjevima EU, ali novoprivatizirane kompanije kupovali su biznismeni bliski vladajućoj stranci čime su nastavljali funkcionirati kao državni mediji. Vrlo je jasno kako proces demokratizacije zapravo nije slijedio ono šta je bilo nametano od strane EU i samog procesa pristupanja. Jednostavno kazano demokratizacija je kasnila. Podrška pristupanju EU je također opala, no britanska vlada je pozdravila novu Strategiju EU prema Zapadnom Balkanu smatrajući to dobrim potezom u smjeru promocije europskih vrijednosti i koncepta.

Bosna i Hercegovina se s tim u vezi pokazala kao izuzetno težak slučaj. Većina političara verbalno zagovara članstvo u EU, borbu protiv prijevara i korupcije i uspostavljanje slobodnog sudstva i vladavine prava čime bi se potkopala njihova sposobnost da nedemokatski koriste moć. Zaključak koji je iznesen na Komisiji je poražavajući za BiH jer je naglašeno da svaki političar u Bosni i Hercegovini ima "oko sedam rečenica" o EU koje ponavlja po potrebi, ali njihova je predanost ne ide dublje od toga. Čitav ovaj odnos demokratizacije i pridruživanja sažet je u mišljenje da je Zapad zapravo prioritet dao stabilnosti, a ne demokratiji (Tena Prelec sa LSE je koristila termin stabilokratija). “Slamanje korupcije, osiguravanje vladavine prava, jačanje

42

obrazovnog sistema i poticanje meritokratske strukture u dodjeli posla je mnogo važnije od osiguravanja kratkotrajne stabilnosti“ dodala je i time kritizirala dosadašnji odnos EU i Zapada.

Svakako da su bojazni zbog utjecaja drugih zemalja bile predmetom analize, a posebno se to odnosilo na ulogu SAD-a i nove strategije valjske politike predsjednika Trumpa. Izražen je stav da bi utjecaj Rusije mogao porasti. Rusija, prema većini izlagača, zapravo vidi Zapadni Balkan kao mehki trbuh Zapada na kojem može kočiti regiju i njeno približavanje/priključivanje EU eksploatirajući poznate razlike na ovome području. Zapravo su i oni koji su oponirali ovome stavu (Devčić) ukazali na suštinu ruske opstrukcije – zaustavljanje širenja NATO-a. Vlada pak je u svome odgovoru podstakla Rusiju da igra konstruktivnu ulogu u regiji. Kao član Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, Rusija je pozvana sarađivati s ostalima kako bi zaustavili anti-Dejtonsku i protuustavnu aktivnost koja destabilizira državu. Ovaj otvoreni poziv nažalost nije prihvaćen od ruske strane, a eklatantno negativno mješanje desilo se prilikom posjete Valerije Matvijenko Sarajevu. Time je potvrđen stav izrečen konkretno u vezi ruskog mješanja u Crnoj Gori kada je sasvim jasno namjera bila destabiliziranje Crne Gore i regije.

No dosta drugačije mišljenje o ulozi SAD-a dao je Laza Kekić ispravno zaključujući da je pitanje povlačenja vodeće svjetske sile dosta dvojbeno. SAD su bile te, napomenuo je, koje su rješile problem u Makedoniji (formiranje vlade Zorana Zaeva), omogućile crnogorsko pristupanje NATO-u i uvele sankcije Dodiku u BiH. Prema njemu SAD su bile vrlo aktivne. "Ruske strateške komunikacije ne nude koherentnu alternativu Europskoj uniji", napomnuo je Wiśniewski raspravljajući o ovome pitanju i dodao da ruski "... mediji mogu kritizirati Bruxelles i šire europske politike, ali ne prikazuju Euroazijsku uniju kao izvedivu alternativu za Beograd". U oveme segmentu je važno primjetiti da je EU kao značajnog takmaca za utjecaj nad Zapadnim Balkanom, istina u ovome momentu nedoraslog, vide Euroazijsku uniju na čijem čelu je Rusija. Nema sumnje da je ovo vrlo značajno pitanje i da će budućnost regije ovisiti o strateškom pozicioniranju država za budućnost. Ono šta je International Security Institute zapazio vrlo je relevantno i zanimljivo:

Strateška prisutnost Rusije također pruža politički i strateški prostor za bilo koji drugi nelegitimni utjecaj. Proruske stranke u Makedoniji i Crna Gora nisu uspjeli u udarima ali Moskva i dalje kontrolira značajne političke snaga u tim zemljama. Rusija je neosporna u (entitetu) Republika Srpska ... U Srbiji je ruski politički utjecaj uglavnom zastupljen u Narodnoj skupštini i sigurnosnim strukturama ... Srbija je također jedan od izvoznika ruskog oružja i politike u sva konfliktna područja pod ruskim strateškim utjecajem. ... Ruski takozvani humanitarni centar u Nišu (Srbija) je konkretna institucija strateškog partnerstva i političkog utjecaja ruske vlade i promicanja antizapadnih i antidemokratskih pripadanja i političkih aranžmana.

Naravno, oni koji drugačije misle o ruskom utjecaju ponudili su vrijedne argumente (pad vlade Gruevskog i crnogorsko priključenje NATO-u) za svoje stavove čime nisu odagnali dileme o konfrontaciji velikih sila na ovome području. Trgovina i investicije su također kada se govori o

43

Rusiji vrlo mizerne (5-6% ukupno u zemljama ZB-a) u poređenju sa europskim, a u neke zemlje (Albanija) od 1990-tih nije uložena niti rublja. Ono šta je svakako značajno je pitanje Kosova i rusko stavljanje veta na odluke kojima se protivila Srbija, ali je također primjećeno i da sama Srbija mijenja svoj kurs i odnos prema ovome pitanju.

One Belt, One Road inicijativa koju provodi Kina doima se drugačijom jer ne propituje proširenje EU na Zapadni Balkan, dapače, na neki način to promatra sa simpatijama. Kina dominantno ulazi kao investitor u infrastrukturne radove i bez želje da se diktira lokanim političkim opcijama kako i šta da rade glede unutrašnjih političkih pitanja. Zbog ove činjenice utjecaj Kine se povećava, a dodatan problem čini činjenica da Kina ne daje grantove nego zajmove što će nesumnjivo povećati nacionalni dug u zemljama koje su odlučile uzeti kineske kredite.

Većina misli kako je Kina vidjela saradnju s Zapadnim Balkanom kao dugoročno ulaganje u zemlje koje će jednoga dana biti u EU što će učiniti da će jedan dan biti šest pro-kineskih zemalja zastupljenih u institucijama EU, koji će lobirati za kineske političke interese. Dugoročno gledano ova kineska strategija je dosta ozbiljnija i smislenija.

Pitanje utjecaja muslimanskih zemalja Pitanje turskog utjecaja je povezano zajedno s utjecajem srednjoistočnih teokratija čime je zapravo problematizirana takozvana 'tiha islamizacija' područja u kojima su muslimani većina. Turska se tu vidi kao lider i država koja može značajnije poremetiti EU strategiju. Dajući određeno predviđanje Dr. Michael Taylor, iz upitne i aferom razodjenute Cambridge Analyticae, opisao je to kao "neku vrstu neo-otomanizma", Turska pokušava, kaže on, utjecati na zemlje u kojima bi i dalje moglo biti "nostalgije za Osmanlijama koje su Turci imali". No i sama Turska je, prema Tayloru, uočila problem u tom pristupu. Laza Kekić je uočio vrlo nizak nivo investicija, napose u BiH (oko 200 mil eura) ali i napomenuo da je vrlo izvjestan porast muslimanske populacije na Zapadnom Balkanu čime će vrata Turskoj biti još više otvorena. Trenutni procenat od 35% je ionako značajan.

Država % Muslimani

Albanija 57% Bosna i Hercegovina 51% Kosovo 96% Makedonia 33% Crna Gora 19% Srbija 3% Zapadni Balkan ukupno 35% *Izvor: CIA, World Factbook Library 2017

44

Među bliskoistočnim zemljama su izdvojene Saudijska Arbija i UAE kao izvoznici ideologije i radikalizma, s jedne, odnosno investitori s druge strane. Za UAE je kazano da otvoreno zagovaraju strategiju stvaranja prijatelja diljem svijeta, a na Zapadnom Balkanu je jasno kako nastoje osigurati prisustvo i uoprišta prije nego regija postane dijelom EU. Također je naglašeno da kupovina nekretnina u Bosni nije ništa drugo nego osiguravanja komfora tokom ljeta vlasnicima iz Zaljeva. Na neki način je problematiziran i utjecaj Hrvatske no kazano je kao u nekim segmentima (islamska prijetnja) zapravo svjedočimo o pretjerivanju.

Zaključeno je da zemlje koje su raspravljane imaju različite interese u regiji i različite načine njihova ostvarivanja, no, svako sudjelovanje u regiji koju potkopava napredak prema stabilnosti, sigurnosti i dobrom upravljanju i prosperitetu bi trebalo zabrinut Veliku Britaniju. Tijesna saradnja Postbrexit Velike Britanije s međunarodnim partnerima je nužna kako bi se umanjio prostor da se djeluju protiv tih ciljeva.

Utjecaj Rusije je istaknut kao faktor od posebne važnosti. Njen cilj je bio usporiti napredak prema dobrom upravljanju/vladavini i potpunoj demokratizaciji regije. Dok opseg ruske smetnje može biti stvar rasprave, mogućnost da to može destabilizirati regiju ne treba potcjeniti.

Presjek stanja medija, utjecaja vlade na civilni sektor i druga pitanja vezana za ljudska prava i slobode pokazao je kako i dalje postoje ozbiljne prijetnje društvu u čitavoj regiji. Naglašeno je pogoršanje stanja usljed porasta autoritarnosti što se posebno odnosi na Srbiju. Obrzovni sistem u BiH je viđen kao problem jer i dalje postoje dvije škole pod jednim krovom, a vrlo periferna pojava multietničke muzičke grupe u Srebrenici predstavljena je kao pomak čime je donekle banalizirano kritičko istraživanje stanja u BiH. Predloženo je da se iskoriste mehanizmi utjecaja preko odlaska naučnika u Veliku Britaniju radi usavršavanja u cilju podrške lokalnim obrazovnim institucijama. Ovaj koncept je zapravo već razrađen u sferi obrazovanja budućih lidera koji se provodi preko programa ambasade u Sarajevu čime se izgrađuje probritanski stav u BiH i regiji. Zapravo je vrlo jasno rečeno da UK može koristiti 'soft power' i unaprijediti akcije drugih u međunarodnoj zajednici djelujući kroz organizacije poput Britanskog vijeća i Westminster Foundation for Democracy. Odgovor britanske vlade je zapravo samo dao pokazatelje kako i na koji način se nastoji utjecati na društveno-političke tokove u zemlji.

Broj Chevening znanstvenika sa Zapadnog Balkana više se nego utrostručio, sa 14 u 2014. godini na 49 u 2017. godini. Kao dio priprema za summit o Zapadnom Balkanu, uključeni smo sa aktuelnim Chevening znanstvenicima u istraživanju kako i gdje je najbolje plasirati stipendije. Svih šest zemalja Zapadnog Balkana sudjeluju u Međunarodnom programu lidera FCO-e. Osim toga, u Bosni i Hercegovini od 2014. godine shema stipendija britanskog veleposlanstva dovela je u Veliku Britaniju više od 200 utjecajnih vođa iz različitih sektora. To nam je omogućilo razmjenu ideja; dijeljenje najbolje prakse; i stvorilo snažnu mrežu preko koje nastavljamo blisko surađivati na promicanju ključnih reformi u Bosni i Hercegovini.

Vrlo značajan odjeljak rasprave čine teme ekstremizam i antidemokratski nacionalizam sa otvarajućim stavom o porastu islamističkog radikalizma. Vesna Bojičić-Dželilović je dosta

45

reducirano i bez suštinskog razumijevanja dala osvrt na kako je kazala "prisustvo vehabija i selefija" opisujući to kroz prizmu povećanog manifestiranja vjere u javnom prostoru. Napomenuto je da je određen broj iz regije otišao na sirijsko i iračko ratište, ali da u suštini ti brojevi nisu bitno značajni u poređenju sa nizom zapadoeuropskih zemalja poput Francuske, Belgije i drugih. Marko Prelec je, kao i u nekolioko navrata prije, dao vrlo sažet i jezgrovit uvid u pitanje radikalizacije i islamističkih grupa navodeći da čitava priča treba biti postavljena u kontekst 'duge i dobro dokumentirane historije pretjerivanja ako ne i kreiranja/izmišljanja slike o islamskoj pretnji' u političke svrhe. Lord Ashdown je dodao kao je Bosna i Bosanski rat onima koji regrutiraju za ISIS i dalje visoko na dnevnom redu. 'To je važno za njih', rekao je 'a to bi trebalo biti još važnije za nas'. Iz ovoga stava se može razumijeti lordova kritika prema vladi Velike Britanije zbog nedovoljnog činjenja na rasvjetljavanju Bosanskog rata i uklanjanja posljedica istog čime bi Bošnjaci (muslimani) ipak dobili satisfakciju i povjerenje u Europu. Time bi se izbili argumenti onima koji europsku pasivnost stavljaju u kontekst nebrige za muslimane Bosne ili Zapadnog Balkana općenito. Tzv. Islamistička radikalizacija je viđena kao prijetnja no naglašeno je kako je porast nacionalaističkog diskursa, posebno među Srbima, vjerovatno složeniji i više zabrinjavajući trend.

Problem migranata je također evidentiran, ali je naglašeno da Sporazum između EU i Turske iz 2016. godine značajno smanjio njihov broj. Ipak je naglašeno kako bi Zapadni Balkan mogao zapasti u velike probleme ukoliko ovaj Sporazum bude raskinut što bi dovelo do situacije u kojoj bi se države regije suočile sa milionima migranata, što one objektivno ne bi mogle servisirati. U zbirnim zaključcima i preporukama zapravo je data suština rasprave i problema koje je Selected Committee for IR uočio u dvadeset sedam tačaka.

46

Bosna i Hercegovina između pariteta i proporcionalnosti: reforme, izborni zakon i temeljna ustavna načela

Ahmed Kulanić

Uvod

Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra u Parizu, sada već davne 1995. godine, politička, ali i sveopća društvena scena Bosne i Hercegovine je preplavljena sa temama reformi i promjena ustavnog uređenja dogovorenog u Dejtonu. Bosanskohercegovačka realnost sa kojom se svakodnevno susreću stanovnici Bosne i Hercegovine je neupitni svjedok nužnosti izmjena Ustava koji je donesen kao sastavni dio mirovnog sporazuma čiji je jedini ili najvažniji cilj bio „okončati rat“. Nakon prestanka oružanih sukoba, brojnost bh. administracije, preplitanje nadležnosti, neusklađenost unutrašnjeg uređenja (jedan dio djeluje na republičkom dok drugi na federalno principu) i nadasve realnost svakodnevnog života kao i izazovi sa kojima su se susretali stanovnici BiH nametali su kao nužnost izmjene Ustava kao i unutrašnjeg uređenja države. Stoga, osnovne odlike političkog sistema post-dejtonske Bosne i Hercegovine bi mogle biti svedene na činjenicu o slabom, nerijetko veoma teškom ali i konstantnom prisustvu krize u funkcionisanju istog, pogotovo u pogledu funkcionisanja državnih insitutcija što je rezultiralo u slabom napretku na putu EU integracija, reformi ali i putu Bosne i Hercegovine za članstvo u NATO-u.

Današnje teritorijalno-političko uređenje Bosne i Hercegovine prije svega je posljedica je ratnih sukoba, ali i jakog pritiska međunarodne zajednice (prvenstveno američke administracije) da se okonča isti. S obzirom na uvjete i okolnosti u kojima je nastao logična je nepravedna, nerijetko diskiminirajuća i nadasve nelogična postavka ustavno-pravnog poretka iste. Netolarancija, neprihvaćanje drugog i drugačijeg, tenzije, nacionalizam i veliko-državni projekti susjeda i komšija BiH kao i uvelikoj mjeri mržnja koja je bila prisutna 90-ih godina prošlog stoljeća nije nestala preko noći, samo je pognula glavu pred većom i jačom silom u datom vremenu. Štaviše, moglo bi se reći da su zamrznute u Dejtonskom mirovnom sporazumu čije pucanje može da se uvijek desi.

Mnogi autori, kako domaći (vidi: Duraković, 2006; Kasapović, 2007; Banović i Gavrić, 2010; Begić, 1997; Abazović, 2010; Haverić, 2006; Ibrahimagić, Seizović i Arnatović, 2010; Kasapović, 2010; Šarčević, 1997, 2009; Trnka, 2009; Živanović, 2009, Tafro, 2011; Banović, 2008; Dodig, 2006; Mujkić, 2007, Pejanović, 2005; Stojanović, 2007; Vukić, 2007, i mnogi drugi) tako i strani (vidi: Samules, 2005; Bieber, 2002, 2004, 2010; Hays and Crosby, 2006; Sebastian, 2009; Belloni, 2004; Tuathail, O'Loughlin, and Djipa, 2006; Soberg, 2008; Yee, 1996; Manning, 2004), su se bavili temama ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine kao i nužnosti promjene istog. Autori nevadenih knjiga i naučnih članaka identificirali su nekoliko osnovnih problema i kontradiktornosti dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine među kojima su prednjačile diskriminatorne odredbe određenih članova ustava, kao i cementiranje etničkih podjela bh.

47

društva, a što će naknadno (ili istoveremeno) biti i potvrđeno presudama kako Evropskog suda za ljudska prava tako i samog Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Britansko-njemačka inicijativa, poznatija kao Berlinski proces za zapadni Balkan ili 'Berlin plus proces' u velikoj mjeri promijenio je fokus međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini sa do tada primarnog cilja – jačanja kapaciteta izgradnje države Bosne i Hercegovine putem uvođenja mnogih insitutcija na državnom nivou koje su bile potrebne za formalno-pravno funkcionisanje u ratu razrušene države i njenog državnog aparata – na ekonomske reforme, reforme javne uprave i vladavinu prava kao temeljne postulate razvoja države i njenih institucija putem ekonomskog ravoja što bi rezultiralo i demokratizaciji sveukupnog bosanskohercegovačkog društva. Osnovu za promjenu u pristupu međunarodne zajednice prema problemima sa kojima se susretalo bosanskohercegovačko društvo na svom post-ratnom putu razvoja mogli bismo razumjeti i kroz revitalizaciju teorije modernizacije koja zagovara da samo ekonomski razvijena društva mogu biti ili su demokratksa društva. Ovakav jedan pristup, ili upotreba jedne teorije dajući joj ekskluzivistički primat te poimanje iste kao holističkog teorijskog okvira istovremeno zanemarujući u najmanju ruku nekoliko specifičnih izazova sa kojima se svako društvo susreće na svom putu transformacije društvenog uređenja, kako navodi Dahl (1961 u Merkel, 1999, str.123), tj. specifičnosti sistema koji se mijenja (promjene na društvenom, ekonomskom i političkom planu, te isprepletenost i međuzavisnost istih što u konačnici utječe na čitav sistem kao takav), specifičnosti nivoa promjena (da li su promjene na mikro ili makro nivou ili se oba nivoa istovremeno mijenjaju što dodatno usložnjava sam proces promjena), kao i speficičnosti svake od faze promjena (samo tok promjena sa starog na novi sistem društvenog upravljanja, razlozi, uzroci istih, te pitanja nastanka promjena: da li su iste rezultat nasilnih ili nenasilnih transformacija sistema kao takvog).

Takav pristup i razumijevanje potrebnog procesa reformi koju su se nametale u bosanskohercegovačkom društvu svoju konkretizaciju, a kao direktnu posljedicu Berlinskog procesa i inicijative međunarodne zajednice, u Bosni i Hercegovini je doživjelo putem Reformske agende koja je u svojoj osnovi zagovarala uvođenje novih i konkretnih mjera sa ciljem smanjivanja nezaposlenosti i korupcije, te povećanjem investicija i razvoja tržišta rada, kao i ujednačavanja socijalnih izdavanja putem pravičnije i efikasnije raspodjele javnih prihoda.

Izmjene Ustava Bosne i Hercegovine U post-ratno periodu Ustav Bosne i Hercegovine doživio je nekoliko izmjena koje su dolazile ili kao rezultat implementacija odluka Ustavnog suda BiH (Apelacija Alije Izetbegovića o usklađenosti Ustava RS-a i Ustava Federacije sa Ustavom BiH u pitanjima o konstitutivnosti naroda85) te usvajanjem amandmana (Amandman I na Ustav BiH o statusu Brčko distrikta usvojen 2009. godine86). Iako neki autori tvrde da se Ustav BiH mijenjao odlukama Viskog predstavnika u BiH navodeći odluke Visokog predtavnika u pogledu prenosa nadležnosti sa entitetskog na državni nivo ovdje je bitno istaći da takve odluke nisu ugrađivane u Ustav BiH,

48

naprotiv one su izvođene na osnovu već postojeće odredbe Ustava BiH tj. člana III, stav 5. U kojem se navodi da će: „Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti u onim stvarima (…) koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti.”87

Pored ove dvije značajne odluke koju su utjecale na Ustav BiH, u proteklih 23. godine postojalo je nekoliko značajnih inicijativa o promjenama Ustava Bosne i Hercegovine među kojima su najzančajnije poznate kao: Aprilski paket, Prudski sporazum te Butmirski paket. Ove tri najznačajnije inicijative koje su se desile u post-ratnom periodu u Bosini i Hercegovini upravo su se doticale ključnih odredbi Ustava BiH u pogledu unutarnjeg organiziranja i funkcionisanja države i njenih unutrašnjih administrativnih jednica. Međutim, sve ove inicijative su u određenoj fazi doživjele neuspjeh i bile odbačene od strane domaćih političara (Aprilski paket oboren u Parlamentu BiH, dok su Prudski sporazum i Butmirski paket odbijeni od strane SNSD-a).

Aprilski paket, od Dejtona do danas, predstavljao je najsveobuhtvatniji pokušaj ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini. Iniciran od strane američke administracije uz jaku potporu EU-a (posebno Njemačke putem ambasade u BiH). Aprilski paket je doživio svoj krah u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 26. aprila 2006. godine. Analize i članci koji su uslijedili nakon neusvajanja Aprilskog paketa u velikoj mjeri su zastupale tezu da je Bosna i Hercegovina barem stagnirala ako ne i nazadovala nakon istog. Razočaranost međunarodne zajednice nakon neusvajanja promjena (nerijetko su navodili da je ovo bila samo prva faza Ustavnih promjena, a da bi nakon nje uslijedila i druga koja bi se bavila nadležnostima i položaju entiteta što je kasnije i objelodanio američki ambasador McElhaney u svojoj depeši Washingtonu) razultiralo je u velikoj mjeri u povlačenju iste u budućim razgovorima o ustavnim promjenama u BiH. Međutim ovdje je bitno istaći da niko sa sigurnošću nije mogao garantovati drugi krug razgovora o promjenama Ustava BiH, kao ni činjenicu da niko nije uspio opovrgnuti tvrdnje g. Harisa Silajdžića o mogućnosti blokiranja izbora nosilaca najvećih državnih pozicija (premijera, predsjednika) ali i sveukupnoj blokadi rada državnog Parlamenta. Dakle bitna odrednica Aprilskog paket jeste povlačenje međunarodne zajednice iz razgovora o ustavnim promjenana u BiH – što će se dodatno potvrditi kroz britansko-njemačku inicijativu a rezultirati u stagnaciji Bosne i Hercegovine na putu EU i NATO integracija. Nadalje, značaj Aprilskog paketa ustavnih promjena jeste i činjenica da se i danas na spomen ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini iznova kao osnova ili kao ideal navodi upravo aprilski paket.

Naupitno je da će Bosna i Hercegovina na putu pridruživanja Evropskoj Uniji kao jednog od primarnih ciljeva bosanskohercegovačke Strategije vanjske politike88 morati mijenjati svoj Ustav, jer bi bilo neshavtljivo da EU unutar svoje porodice primi državu protiv koje postoje presude Evrospkog suda za ljudska prava o otvorenoj diskriminaciji jednog dijela njenih stanovnika. Međutim inertnost međunarodne zajednice, pogotovo period od 2006 do danas okarakterisan kao period EU liderstva u pogledu reformi na Balkanu pa i u BiH, te „guranje pod

49

tepih“ ključnih problema i izazova se BiH suočava a koji su direktna posljedica nefunkcionalnosti ustavnog uređenja rezultirala je u činjenici da je Bosna i Hercegovina od lidera u pogledu Evropskih integracija po posljednjem izvještaju pala na samo začelje istih. Nadalje, fokus međunarodne zajednice, predvođene EU-om kroz njemačko-birtansku inicijativu, na ekonomske reforme te udaljavanjem od pitanja ustavnog preuređenja Bosne i Hercegovine kao i neinsistiranjem na provođenjem ustavnih promjena u pogledu presuda Sejdić-Finci, Zornić i Pilav prije svega, ali i odluke Ustavnog suda BiH u slučaju Bože Ljubića rezultiralo je u pojavi najveće post-dejtonske krize u BiH koja bi svoj epilog mogla doživjeti u nemogućnosti implementacije izbornih rezultata u oktobru 2018. godine. Dodatnu prepreku u procesu samih ustavnih promjena u velikoj mjeri će unijeti i sami mehanizam koordinacije koji je iako predstavljan kao napredak Bosne i Hercegovine na putu pregovora sa EU partnerima (jer će BiH konačno govoriti jednim glasom?!) u svojoj biti predstavlja dodatni mehanizam veta koji će dodano Bosnu i Hercegovinu usporiti na njenom putu integracija unutar evropske zajednice, ali i na putu NATO-a.

Nužnost ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini posebno je naglašena u gore navedenim presudama Evropskog suda za ljudska prava a dodatno potvrđena i u preliminarnom izvještaju Evropske komisije iz aprila 2018. godine. O nužnosti izmjena Ustava BiH je pisala i Venecijanska komisija u svom izvještaju sada već davne 2005. godine u kojem navodi da se određene odredbe Ustava BiH moraju mijenjati kako u principu definiranja ključnih karakteristika vitalnog nacionalnog interesa, ali i potrebom za redefiniranjem entitetskog veta koji u svojoj suštini favorizira samo jedan entitet u Bosni i Hercegovini. Također, u istom izvještaju Venecijanska komisija navodi da trenutna administrativna struktura države samo produbljuje etničke podjele, te je stoga u dogledno vrijeme imperativ da BiH kao država prijeđe sa uređenja zasovanog na narodima (etničkim principima) na uređenje zasnovano na građanima89. Nadalje, kao jednu od ključnih zaključaka komisija navodi i potrebu za kreiranjem novog Ustava BiH, koji neće biti temeljen na trenutnim ustavima u BiH (Ustav BiH, Ustav RS-a, Ustav Federacije) jer su oni nastali kao nusprodukt političkih kompromisa sa ciljem prekida oružanih sukoba i sa ciljem uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini, nego Ustava koji će biti izraz volje građana Bosne i Hercegovine.

Osnovni principi i efekti reformske agende Nakon majskog foruma/konferencije iz 2014. godine (organizirane od strane EUD/EUSR uz saradnju sa Svjetskom bankom, Evropskom bankom za obnovu i razvoj, Međunarodnim mnoetarnim fondom te Ambasadom SAD-a u BiH uz učešće domaćih vlasti, nevladinih organizacija i akademske zajednice) pod nazivom Forum za rast i zapošljavanje (Compact for Growth and Jobs) definiran je okvir i set društveno-ekonomskih reformi potrebnih za razvoj bh. društva a koje su svoju konkretizaciju doživjele kreiranjem i usvajanje Reformske agende. Na taj način Reformska agenda (kreirana od strane EU-a, Svjetske banke, MMF-a, Vijeća ministara BiH te vlada oba bh. Entiteta) postala je ključni dokument i vodilja političkog djelovanja u Bosni

50

i Hercegovini u periodu 2015-201890. Iako Reformska agenda nominalno pokriva period od četiri godine u svom djelovanju, njeno usvajanje krajem 2015 godine kao i činjenica da je 2018 izborna godina u BiH u suštini je značilo da će vlasti Bosne i Hercegovine imati svega dvije godine za provedbu iste. Reformska agenda predstavlja set mjera na koje su se obavezali svi nivoi vlasti, ali i predstavnici ključnih političkih partija u Bosni i Hercegovini kojima je definirano šest ključnih reformskih područja sa ciljem sveukupnog boljitka Bosne i Hercegovine u pogledu ekonomskog, socijalnog i političkog napretka iste, i to: Javne finansije, oporezivanje i fiskalna održivost; Poslovna klima i konkurentnost; Tržište rada; Reforma socijalne zaštite i penzija; Vladavina prava i dobro upravljanje; i Reforma javne uprave.

Akcionim planovima za provedbu Reformske agende Vijeće ministara BiH te vlade oba bh. entiteta u skladu sa svojim nadležnostima utvrdile su konkretne aktivnosti u reformskim područjima. S tim u vezi Vijeće ministara BiH definiralno je aktivnosti (njih 33) u četiri ključne oblasti iz svoje nadležnosti, dok su aktivnosti iz oblasti Tržišta rada kao i reforma socijalne zaštite i penzija izostale u aktivnostima VMBiH. Vlada FBiH kao i Vlada RS-a svoje aktivnosti su definirale u svih šest reformskih područja sa razlikom u broju aktivnosti u određenim oblastima, tako da se FBiH obavezala na 61 konkretnu aktivnost, istovremeno RS se obavezala na 78 aktivnosti. Većina aktivnosti na svim nivoima vlasti je bila planirana za 2016. godinu, međutim uglavnom su aktivnosti započete 2016. dok se njihova realizacija dešavala tokom 2017. godine.

Do sada državne institucije Bosne i Hercegovine provele su ukupno 21 aktivnost u četiri oblasti ili 63% zacrtanih aktivnosti iz Reformske agende koje su u nadležnosti Vijeća ministara BiH, što je vidljivo iz tabele.

R.br. Oblast reformske agende Vijeće ministara BiH

Broj aktivnosti

Provedene % U proceduri Nije usvojeno

1 Javne finansije, oporezivanje i fiskalna održivost

9 4 44 % 3 2

2 Poslovna klima i konkurentnost 4 3 75% 1 0 3 Tržište rada - - - - - 4 Reforma socijalne zaštite i penzija - - - - - 5 Vladavina prava i dobro upravljanje 16 12 75% 4 0 6 Reforma javne uprave 4 2 50% 1 1 UKUPNO 33 21 63% 9 3

Entitetski nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini svoje aktivnosti iz Reformske agende provodile su u svih šest oblasti, te su do sada implementirale 46% (Vlada FBiH), odnosno 70% (vlada RS). Detaljan prikaz provednih aktivnosti po oblastima dat je u tabeli ispod.

R.br.

Oblast reformske agende

Vlada FBiH Vlada RS Broj

aktivnosti Provede

ne % U

proceduri Nije

usvojeno Broj

aktivnosti Proved

ene % U

proceduri Nije

usvojeno

51

1 Javne finansije, oporezivanje i fiskalna održivost

19 12 63% 4 3 22 16 72% 4 2

2 Poslovna klima i konkurentnost 21 8 38% 5 8 27 16 59% 10 1

3 Tržište rada 7 2 28% 1 4 5 3 60% 1 1

4 Reforma socijalne zaštite i penzija

3 2 66% 1 0 4 4 100% 0 0

5 Vladavina prava i dobro upravljanje

3 1 33% 2 0 13 12 92% 1 0

6 Reforma javne uprave 8 3 37% 1 5 7 4 57% 1 2

UKUPNO 61 28 46% 14 20 78 55 70% 17 6

Iako je ostvaren značajan napredak u provođenju mjera Reformske agende u periodu 2016-2017 godine, zastoj u realizaciji istih nastao je u drugoj polovini 2017. i početkom 2018. godine. Zastoj u realizaciji aktivnosti iz Reformske agende u velikoj mjeri je nastao ili se podudarao sa pojavom krize u funkcionisanju vlasti na svim nivoima a koja je u velikoj mjeri prouzrokovana vraćanjem na dnevni red pitanje Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Stoga napredak koji je Bosna i Hercegovina u ovom periodu ostvarila u provođenju Reformske agende znantno je smanjen i iznosio je svega 12%, a što najbolje ilustruje tabela ispod.

R.br.

Oblast

reformske agende

Vijeće ministara BiH Vlada FBiH Vlada RS 2017 2018 Napredak 2017 2018 Napredak 2017 2018 Napredak

Provedeno

% Provedeno

% Razlika

% Provedeno

% Provedeno

% Razlika

% Provedeno

% Provedeno

% Razlika

%

1 Javne finansije, oporezivanje i fiskalna održivost

3 33%

4 44 %

1 11%

11 58%

12 63%

1 5% 15 68%

16 72%

1 4%

2 Poslovna klima i konkurentnost

2 50%

3 75%

1 25%

5 23%

8 38%

3 15%

12 44%

16 59%

4 15%

3 Tržište rada

- - - - - - 2 28%

2 28%

0 0% 3 60%

3 60%

0 0%

4 Reforma socijalne zaštite i penzija

- - - - - - 1 33%

2 66%

1 33%

1 25%

4 100%

3 75%

5 Vladavina prava i dobro upravljanje

10 63%

12 75%

2 12%

1 33%

1 33%

0 0% 9 69%

12 92%

3 23%

6 Reforma javne uprave

2 50%

2 50%

0 0% 2 25%

3 37%

1 12%

4 57%

4 57%

0 0%

UKUPNO 17 52%

21 63%

4 11%

22 36%

28 46%

6 10%

44 56%

55 70%

11 14%

Nadalje Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine iz 2018.91 u realizaciji aktivnosti i mjera Reformske agende, ali i ponovnom preusmjeravanju fokusa djelovanja Evropske Unije po pitanju integracija Bosne i Hercegovine unutar iste navodi tri ključna kriterija: politički, ekonomski te zakonodavni. Unutar političkih kriterija EK posebno naglašava važnost izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, pitanje izbora u Mostaru, provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava, te borbe protiv korupcije. U pogledu

52

implementacije mjera Reformske agende, izvještaj EK navodi da je tokom čitave 2017 godine došlo do ukupnog usporavanja provođenja iste za što u velikoj mjeri (posebno u entitetu Federacija BiH) odgovornost snose vladajuće političke partije u Federaciji bez navođenja specifično koje. U pogledu ekonomskih kriterija Bosna i Hercegovina je napravila određene pozitivne pomake, ali jedan od ključnih problema u tom smislu i dalje predstavlja fragmentiranost javne uprave. U pogledu zakonodavstva, Bosne i Hercegovina se nalazi u ranoj fazi ostvarivanja kapaciteta u poređenju sa tržišnim snagama EU-a.

Nužnost izmjena Izbornog zakona Izborni zakon Bosne i Hercegovine crpeći svoja osnovna načela iz Ustava BiH, od svog prvog donošenja do danas doživio je ukupno 20 izmjena92, od kojih svega četiri nakon prve presude Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci vs BiH) iz 2009 godine. Iako je u proteklom periodu, u određenim vremenskim intervalima kao jedno od pitanja na putu pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji navođeno rješavanje pitanja presuda ECHR-a (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav) od početka britansko-njemačke inicijative pa sve do 01. decembra 2016. godine i donošenja odluke Ustavnog suda BiH (U-23/14) o dikriminirajućim odredbama Izbornog zakona ovo pitanje i njegovo rješavanje kao da je bilo ostavljeno po strani. Nadalje, nepostojanje dogovora kao i nemogućnost usvajanja izmjena Izbornog zakona u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine ni šest mjeseci nakon prve odluke rezultiralo je donošenjem nove odluke Ustavnog suda BiH (U-3/17) 06. jula 2017. godine. Rješenjem Ustavnog suda BiH objavljenom u Službenom glasniku BiH broj: 54/17 od 28.07.2017. godine odredba člana 10.12 stav (2) Izbornog zakona BiH u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu.“, odredbe člana 20.16A stav (2) tačke a. do j., prestale su da važe od 29.07.2017. godine.

Navedene odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ponovo su na velika vrata presumjerile kako fokus domaćih političara, tako i međunarodne zajednice ali i stanovnika Bosne i Hercegovine sa ekonomskih (što se navodilo kao primarni fokus djelovanja kako međuarodne zajednice tako i domaćih političara za period 2015-2018) na ustavno-pravna pitanja, pitanja legitimiteta, konstitutivnosti, političkog predstavaljanja, promjena Izbornog zakona ali i ustavnog uređenja.

Razlika između presuda EHRC u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav sa jedne strane te odluke Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić ogleda se u činjenici da je Ustavni sud kao mehanizam implementacije svoje odluke odredio da se članovi izbornog zakona dokinu, dok se u pogledu prva tri predmeta proglasio nenedležnim. Ovakav različit pristup Ustavnog suda BiH može se razumjeti u kontekstu da se prva tri slučaja odnose na neuslađenost i diskiminaciju koja se nalazi u Ustavu BiH a koje su u suprotnosti sa Evropskom konvencijom, dok se u predmetu Ljubić osporavaju sporne odredbe Izbornog zakona u skladu sa trenutnim Ustavom BiH, bez obzira što je isti kao takav diskriminirajući. Ovakav stav Ustavnog suda BiH dalje zaključuje da

53

je za provedbe presuda ECHR-a u Bosni i Hercegovini prvo potrebno izmijeniti postojeći Ustav BiH, pa tek nakon toga dokinuti diskriminirajuće odredbe Izbornog zakona BiH, kako se i navodi u odluci:

“Slijedom navedenog nesporno proizlazi da izvršenje odluke u predmetu Sejdić i Finci, na koju se u Izjavi izričito ukazuje, kao i odluka u predmetima Zornić, te Pilav, a kako je istakao i Ustavni sud u Odluci broj U 14/12, prvo podrazumijeva izmjenu odredbi Ustava BiH za koje je utvrđeno da su diskriminatorske, a tek nakon toga odgovarajuće izmjene Izbornog zakona” (54/17, stav 36)93.

Ovakav stav Ustavnog suda BiH, te razumijevanje prioritetnosti promjene Ustava BiH u odnosu na izmjene Izbornog zakona BiH mora se razumjeti kao imperativ kako domaćim političarima tako i predstavnicima međunarodne zajednice a u pogledu demokratizacije Bosne i Hercegovine kao i njenog puta usklađivanja Ustava na putu EU integracija i unutar evropskog ustavno-pravnog okvira. Stoga svaka buduća promjena Izbornog zakona morala bi biti podređena i uvjetovana izmjenama trenutnih diskriminirajućih odrebi Ustava BiH, pogotovo što bi se tokom ili nakon izbora 2018. godine (ali i svih narednih izbora) Bosna i Hercegovina mogla suočiti sa dodatnim slučajevima poput Pudarić protiv BiH94 ili Mulić protiv BiH95. Ovi slučajevi bi opet mogao rezultirati presudama Evropskog suda za ljudska prava protiv Bosne i Hercegovine, ali čija bi implementacija mogla imati isti epilog kao i prethodne tri.

Nadalje, odredbe Izbornog zakona BiH u pogledu sastava Doma naroda FBiH, kao i Vijeća naroda RS-a propisuju jednak (paritetan) broj predstavnika konstitutivnih naroda unutar istih te manji broj Ostalih. Razlika u pogledu propisa između Vijeća naroda RS-a i Doma naroda FBiH pored diferencijacije u nadležnostima istih ogleda se i u činjenici da član izbornog zakona za Vijeće naroda RS-a (Član, 11.10) navodi paritet kao osnov podjele mandata između konsitutivnih naroda, dok se u Izbornog zakonu u pogledu Doma naroda FBiH princip pariteta eksplicinto ne navodi iako je broj delegata konstitutvnih naroda paritetan. Međutim ono što se u Izbornom zakonu često prešućuje nije pitanje međusobnog pariteta konstituvnih naroda već činjenica da „Ostali“ ali i „građani BiH“ kao ustavne kategorije shodno Preambuli Ustava BiH jednakopravno ne učestvuju u raspodjeli broja delegata u navedenim institucijama (7 u FBiH i 4 u RS-u)96. Shodno ovakvom rješenju Izborni zakon BiH u navedene dvije institucije iako zagovara princip pariteta koristi i princip proporcionalnosti što bi u konačnici moglo na mala vrata otvoriti i pitanje proporcionalne zastupljenosti i samih konstitutivnih naroda shodno karatkeristikama konsocijacijske demokratije s tim da u određivanju proporcionalnosti kao osnovna jedinica se uzima država kao cjelina a nikako njene administrativne jedinice97. Nadalje, kao jedno od pitanja koje se nameće jeste i to da li „Ostali“ ali i „građani BiH“ predstavljajući ustavne kategorije moraju imati paritetnu zastupljenost u zakonima Bosne i Hercegovine, ili bi se princip proporcionalnosti koji se primjenio nad istim trebao odnosti i na već priznate konstitutivne narode? Stoga, u bliskoj budućnosti moglo bi se očekivati da „Ostali“ uskoro pokrenu i spor u pogledu paritetne raspodjele broja delegata u navedenim insitutcijama.

54

Također, još jedno dodatno pitanje koje se ovdje nameće a vezano je sa paritetom jeste i to da li i entiteti kao administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini moraju biti predstavljanje u tom smislu a u pogledu načina organizacije odnosno administrativno-funkcionalne podjele vlasti u istima, ali i pitanje pariteta entitetskih institucija i njihovih nadležnosti. U tom kontekstu se mora razumjeti i poziv četiri stranke (SDA, SDP, SBB i DF) na uspostavu simetričnih rješenja u pogledu Doma naroda FBiH sa jedne i Vijeća naroda RS sa druge strane. Nadalje, ukoliko bi se uspostavio paritet entiteta onda se kao jedna od modela nameće ili „kantonizacija RS-a“ ili „republikanizacija Federacije“, dok bi se vitalni nacionalni interesi naroda shodno Ustavu BiH rješavali na državnom nivou kojem i pripadaju.

Javno mnjijenje o Ustavno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine Za potrebe ove analize kao dodatni instrument sa ciljem potreba ustavnih promjena sproveli smo anketu među stanovnicima Bosne i Hercegovine o trenutnom kao i o modelima budućeg ustavnog uređenja. Istraživanje je provedeno na teritoriji Bosne i Hercegovine sistemom slučajnog odabira sa reprezentativnim uzorkom od 638 ispitanika.

Dejtonski mirovni sporazum nikada nije niti djelimično a svakako ne u cjelosti ratifikovan u Parlamentu Bosne i Hercegovine, kao što nije ni predočen na izjašnjavanje građanima Bosne i Hercegovine. S obzirom na okolnosti u kojima je nastao i donesen, kao i činjenicu da se bosanskohercegovačka javnost o istom nije izjašnjavala, jedno od pitanja koje smo postavili našim ispitanicima bilo je upravo vezano za njihovo poimanje istog. Više od polovine ispitanika smatra da je Dejtonski mirovni sporazum bio neophodan, ali istovremeno i da Bosna i Hercegovina treba novi Ustav na putu EU integracija. Ukoliko u obzir uzmemo i činjenicu da je veoma veliki procenat ispitanika smatra da je Dejtonski sporazum, a time i Ustav BiH nametnut od strane velikih sila, kao jedno od mogućih zaključaka se nameće i to da bez pomoći međunarodne zajednice Bosna i Hercegovina teško može mijenjati trenutni Ustav.

55

Dejtonski ustavno-pravni okvir Bosne i Hercegovine predstavlja jedan od najkompleksnijih živih političkih sistema u svijetu, koji zbog raznih utjecaja ali prije svega bliskog ratnog iskustva i etničke segregacije kao posljedice istog te podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva veoma teško funkcionira, a sa čime se u velikoj mjeri slažu i ispitanici među kojima 73.67% se u potpunosti ili djelimočno slaže sa nevedenom tvrdnjom, dok se njih 13.79% djelimično ili u potpunosti ne slaže sa navedenom tvrdnjom.

Tabela 5: Percepcije Ustava Bosne i Hercegovine

58.62%

10.03% 6.26%

17.24%

7.83%

0

10

20

30

40

50

60

70

Percepcije o Dejtonskom mirovnom sporazumu

Dejtonski sporazum je bio neophodan da okonča rat, ali BiH sada na putu ka EU treba novi Ustav

Dejtonski sporazum je loš i treba ga ukinuti

Dejtonski sporazum je dobar i ne treba ga mijenjati

Dejtonski sporazum je nametnut od stranih sila

Ne znam, teško je reći.

50.16%

23.51%

12.54% 6.27% 7.52%

0

10

20

30

40

50

60

U potpunosti se slažem

Slažem se Niti se slažem niti se ne slažem

Ne slažem se Uopće se ne slažem

Neki ljudi tvrde da je trenutni Ustav Bosne i Hercegovine nefunkcionalan. Do koje mjere se slažete sa navedenom tvrdnjom?

56

Nadalje, Bosna i Hercegovina trenutno ima pet predsjednika (tročlano Predsjedništvo BiH, Predsjednik Federacije i Predsjednik RS-a), četrnaest vlada (državnu, 2 entitetske, Brčko distrik te deset kantonalnih), trinaest premijera (državni, 2 entitetska, te deset kantonalnih) te oko 260 ministara što Bosnu i Hercegovinu čini najskupljom državnom administracijom po javnoj potrošnji na istu u Evropi, ali i u samom vrhu država sa najvećim brojem ministara po glavi stanovnika. Dodatne analize i studije su potvrdile da svaka četvrta zaposlena osoba radi u javnom sektoru, dok se na godišnjem nivou četvrtina svih budžeta izdvaja upravo za plaće u javnom sektoru. Stoga, ne čudi opći stav koji su ispitanici iznijeli u vezi sa pitanjem racionalizacije državnog aparata i uvođenjem jeftinije administracije po cijenu smanjenja ustavnih jedinica u Bosni i Hercegovini što je vidljivo iz tabele 2 prema kojem više od dvije trećine ispitanika zagovara smanjenje državne administracije.

Tabela 6: Racionalizacija državne administracije uvjetovane smanjenjem ustavnih jedinica

U pogledu modela novog ustavnog, odnoso administrativno-pravnog uređenja Bosne i

Hercegovine stanovnici Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri dali su primat za dva uređenja koja se baziraju na pojednostavljenu ukupne državne strukture na prosto državno uređenje (država-općine te država-regije-općine) i to njih 58%.

77.74%

10.66%

11.60%

Da li podržavate racionalizaciju države Bosne i Hercegovine uvođenjem jeftinije državne administracije iako bi to dovelo do smanjenja sadašnjeg broja ustavnih jedinica

DA

NE

Ne znam

57

Podijeljenost bh. javnosti se ogleda i u pogledu pitanja ko bi i kako mogao donijeti novi ustav BiH. Uzimajući u obzir svu kompleksnost bh. političkog sistema ispitanici su se polarizirali u dvije jake skupine: oni koji misle da je Ustavne promjene gotovo nemoguće provesti bez snažnijeg uplitanja međunarodne zajednice (52% se ili u potpunosti se slaže ili slaže sa navedenom tvrdnjom), se u da bi za ovakve promjene bila potrebna uspostava međunarodne ekspertne komisije koja bi donijela novi ustav sa evropskim načelima što bi doprinijelo integraciji BiH unutar porodice EU zemalja, te one koji se protive ovakvom rješenju (njih 33%) zasigurno svjestan da bi takav pristup donio rješenje slično postojećem, dok 15% ispitanika nema izgrađeno mišljenje o ovakvom pristupu.

Stoga ne čudi da prema mišljenju ispitanika najveći stepen odgovornosti (41.2%) za spori napredak Bosne i Hercegovine jeste na domaćim političarima (kako onih na vlasti, tako i onih u opoziciji). Međutim ispitanici smatraju da su po odgovornosti na drugom mjestu (18.9%) upravo oni (birači/glasači u Bosni i Hercegovini), što predstavlja moguću tačku prekretnicu u budućem političkom životu u Bosni i Hercegovini. U pogledu koncentracije moći i upravljanja stvarnim političkim procesima, građani Bosne i Hercegovine i 23 godine nakon Dejtona smatraju da je Ured visokog predstavnika najmoćnija institucija u Bosni i Hercegovini (31,03%), na drugom mjestu su političke partije sa oko 24%, dok su na trećem mjestu Sjedinjene američke države putem svojih predstavništva/misija sa 22%. Parlament Bosne i Hercegovine, prema mišljenju ispitanika je najnemoćnija institucija u državi sa svega 6.78% ispitanika koji su dali primat istoj u odnosu na ostale, čak slabije rangiran i od vjerskih zajednica (10.34%).

30%

28%

12%

15%

15%

BiH kao jednostavna država: država i općine

BiH kao jednostavna država: država, regije i opštine BiH kao kompleksna država: kantonizacija BiH (bez entiteta) BiH kao kompleksna država: federacija ili konfederacija Postojeće uređenje

58

Ka mogućem rješenju Bosanskog pitanja S obzirom na činjenicu da je Bosna i Hercegovina politološki gledano veoma kompleksan politički sistem svaka ishitrena, nagla i nadasve radikalna reforma postojećeg stanja veoma lahko može zemlju gurnuti u oružani sukob, čak brutalniji od prethodnog. Proces ustavnih promjena mora biti zasnovan prije svega na nekoliko ključnih principa koje je davno iznijela venecijanska komisija, a u svjetlu implementacija odluka Evropskog suda za ljudska prava i to onim redom kako su presude i donošene. Stoga, ustavne promjene su obaveza domaćih političara ali s obzirom na ulogu međunarodne zajednice u kreiranju trenutnog ustava njena uključenost u čitav proces je neminovna, te se moraju odvijati u nekoliko faza. Izmjene izbornog zakona kao takvog bi trebale biti sekundarni proces koji bi se temeljio na novom Ustavu BiH. Veoma je teško, pa čak i nezamislivo, tražiti promjene dvoentitetskog uređenja države na samom početku ustavnih promjena, ali insistiranje na paritetu entiteta u pogledu njihovog administrativnog uređenja i nadležnosti predstavlja neminovnost. Iako može zvučati nesuvislo, moguće je da ključ rješenja za Bosnu i Hercegovinu leži u činjenici da se država Bosna i Hercegovine mora dodatno adnistrativno-pravno podijeliti (regionalizirati/kantonizirati – što je u suprotnosti sa stavovima građana), ali isključivo na ekonomskim osnovama u kojima će nosilac suvereniteta prijeći sa naroda na građane, dok bi narodi Bosne i Hercegovine i dalje svoja prava ostvarivali putem Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine putem instrumenta vitalnog nacionalnog interesa. Stoga, racionalizacija Federacije (smanjivanjem broja kantona), ali isto tako kantonizacija RS-a, se nameće kao jedan od primarnih ciljeva u pogledu budućih razgovora o ustavnim promjenama. Ovakim načinom unutrašnjeg administrativnog uređenja države Bosne i Hercegovine u najmanju ruku bi se odagnala dva glavna uzroka post-dejtonskih političkih kriza i tenzija: sa jedne strane težnja ili strah od unitarizacije, a sa druge težnja ili strah od separacije. Druga faza bi predstavlja ispitivanje stavova i mišljenja građana o budućem uređenju Bosne i Hercegovine putem referenduma koji/i da li ijedan od dva središnja nivoa vlasti (entiteti i kantoni) treba egzistirati u Bosni i Hercegovini, s tim da bi referendumska jedinica morao biti cjeloviti teritorij Bosne i Hercegovine.

Zanemarivanje ili potiskivanje pitanja ustavnih promjena u BiH koje se desilo kao posljedica britansko-njemačke inicijative putem Berlinskog procesa i njegove konkretizacije u BiH kroz Reformsku agendu u velikoj mjeri je i odgovorno za pojavu najveće političke krize u državi od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

59

ZAKLJUČAK I KLJUČNE PREPORUKE

Bosna i Hercegovina se u 2018. godini suočava sa nizom problema koji zahtjevaju posvećenost i jasnoću u pristupu. Nema sumnje da ova godina može biti prijelomna kada se radi o budućnosti zemlje, što zbog održavanja Londonske konferencije, što zbog izbora koji će se održati u oktobru. Da bi ta budućnost bila svjetlija od prošlosti i sadašnjosti bitno je suštinski postati faktorom međunarodne politike. To zahtjeva što jasnije definiranje vlastitih principa vanjske politike i zagovaranja istih pri izradi nove agende za Zapadni Balkan koja se može očekivati kao rezultat razgovora u Londonu. Upravo unutar ove agende Bosna i Heregovina treba ugraditi stavke kojima osigurava ispunjenje državnog interesa:

- Vezati stabilnost države i regije za regionalnu i europsku saradnju, odnosno, izradu konkretnih mjera za euroatlanski put koji će pored podrške SAD, EU i Velike Britanije dobiti podršku i drugih sila (Rusije, Turske i Kine);

- Načiniti konkretan plan ustavnih promjena koji će Vijeće za implementaciju mira staviti kao primarni zadatak svima u procesu. Zbog prevladavanja trenutne krize vezane za izborni zakon može se prihvatiti privremeno rješenje u cilju relaksacije političkih prilika;

- Ojačati ulogu civilinog društva kao kontrolonog mehanizma te uključiti poslovne subjekte kao pokretače ekonomskog razvoja;

- Povezati resurse u dijaspori koji će radi na implementaciji vanjskopolitičkih ciljeva BiH.

Ove četiri tačke, ukoliko se prihvate kao značajne u kreiranju bosanskohercegovačke vanjske politike, pokazuju da dinamičan pristup diplomatije jeste primaran u ostvarivanju ovih ciljeva. Slobodnim jezikom rečeno, bosanskohercegovačka diplomatija sistemom koncentričnih krugova treba povezati vlastitu zajednicu izvan zemlje, regiju i svjetske centre moći/sile. To državu nužno gura ka multi/tri/bilateralnim razgovorima i sporazumima tj daljnjem produbljivanju već pokrenutih procesa kakav je npr. trilaterala Turska-Srbija-Bosna i Hercegovina. Također bi otvorilo nove puteve i mogućnosti saradnje sa državama sa kojima Bosna i Hercegovina nije do sada uspjela ostvariti značajnije diplomatske odnose.

No svakako da ovaj pristup umnogome ovisi od determiniranosti međunarodnih faktora i njihove želje da konačno Bosna i Hercegovina suštinski počne sa reformom koja će rezultirati njenim pristupanjem EU. U toj vrsti odlučnosti potrebno je pronaći mjesto za konkretne mehanizme koji bi otklanjali prepreke na putu, čak i političke predstavnike koji bi oponirali bosanskohercegovačkim euroatlanskim integracijama. Postdaytonska Bosna i Hercegovina je najznačajnije reforme postigla upravo onda kada je međunarodna zajednica imala jak i odlučan pristup, a slijedom te odlučnosti i domaći političari postajali su dosta koooperativniji i spremniji na kompromis.

60

Preporuka 1 Berlinski proces je imao svoje pozitivne i negativne strane. Temeljni problem leži u činjenici da proces nije dobio punu podršku EU nego je više bio individualna inicjativa Njemačke uz podršku nekoliko zemalja. Također, nisu utvrđeni jasni i konkretni ciljevi što je cijelu agendu učinilo prilično općenitom. Glavni problem je taj što je Berlinski proces posmatran kroz tzv. „Robinzon Kruso“ fenomen gdje su mnogi faktori, koji značajno utiču na situaciju na Balkanu, zanemareni. Zbog toga, se Berlinski proces treba smatrati platformom koja treba biti temelj za izradu konkretnijeg plana koji bi se fokusirao na neophodne reforme u Bosni i Hercegovini, te čiji ćemo rezultate moći vidjeti i mjeriti. Od ključnog značaja je i da se zemlje članice podvrgnu institucionalizaciji koja bi doprinijela dodatnom razjašnjavanju odgovornosti kao i očekivanja od zemalja članica, te da se uvedu javni pokazatelji procesa implementacije koji bi mogli biti objavljivani na godišnjem nivou. Osim toga, uloga organizacija civilnog društva se treba preciznije definisati na način da bi ove organizacije dobile "moć" da vrše pritisak na svoje države u procesu implementacije. Pored toga, organizacije civilnog društva kao i poslovni subjekti bi trebali da budu ključni igrači formalne platforme i da se ne zadržavaju po strani, kao što je bio slučaj do sada. Nadalje, dobro je poznato da su finansijski programi (Investicioni fond Zapadnog Balkana, Nacionalno investiciono vijeće i dr.) bili uključeni u Berlinski proces, ali je njihova uloga ostala nejasna („The Strategic Importance of Berlin Process,“ 2016) tako da je ovo jedan od aspekata koji bi se trebao konkretnije definisati prije budućih inicijativa vezanih za Zapadni Balkan (i BiH). Obzirom da je nezaposlenost u BiH velika i da se većim dijelom odnosi na mladu populaciju ovi finansijski programi bi trebali obuhvatiti upravo mlade što bi dovelo do smanjenja ogromnih problema kao što su kriminalitet i sigurnost. Kroz ove programe mogli bi se subvencirati poslovni subjekti, a naročito mala i srednja preduzeća koja predstavljaju jedan od ključnih faktor ekonomskog razvoja kroz njihov značajan doprinos BDP-u i samoj zaposlenosti.

Preporuka 2 Obzirom da EU za članstvo od kandidata traži dosta konkretne reforme ova preporuka se prirodno naslanja na prvu i podvlači bitnu stavku – konkretnost. Također, kao i u jednom segmentu prve preporuke tretirano je pitanje mladih, odnosno, studentska populacija. Naglašeno je da se preko obrazovanja i otvaranja prostora mladima da iskuse prednosti koje EU nudi može doći i do promjene svijesti i kreiranja drugačijeg okruženja, pozitivnijeg prema promjenama koje trebaju učiniti. Uočeno je da se "globalni igrači" vraćaju na Balkan što predstavlja dvosjekli mač i zahtjeva dvije stvari. Veliku opreznost ali i veliku aktivnost. Uočeni nedostatak konkretnih mjera (od strane EU) treba se popuniti vlastitim prijedlozima i projektnim idejama kojima bi se ojačala društvena kohezija i državna struktura. Rješavanje sporova sa susjednim zemljama svakako mora biti dijelom procesa. U tome kontekstu je bitno ostati pri stavovima koje Bosna i Hercegovina ima glede Pelješkog mosta (spor sa R Hrvatskom), ali i pitanje granice (hidrocentrale na Drini) sa Srbijom i biti otvoren prema međunarodnoj arbitraži.

61

Preporuka 3 Vanjska politika Bosne i Herceovine treba biti deblokirana, a proces može otpočeti donošenjem Zakona o vanjskoj politici i osnivanjem akademije za buduće obrazovanje osoblja zaduženog za vanjske poslove i diplomatske misije. Tokom ovoga procesa potrebno je sprovesti širu javnu raspravu o strategiji vanjske politike i u okviru toga pripremiti prvi dvogodišnji akcioni plan koji će promptno započeti implementaciju strategije. Shodno procjeni, prilagoditi strategiju novoj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici EU koja će se uskoro usvojiti. Nužno je kreirati referentne vrijednosti kojima će se mjeriti nivo uspješnosti određenih reformi i sprovesti obimnu analizu postojećih diplomatskih i konzularnih predstavništava u inostranstvu radi optimizacije njihovog broja u smislu kvaliteta i kvantiteta kadra koji tamo radi. Također je nužno napraviti analizu učinka diplomatskih misija u postdejtonskom periodu. Obzirom da značajan potencijal za Bosnu i Hercegovinu predstavlja dijaspora, otvoranje Ministarstva za dijasporu na državnom nivou bio bi vrijedan korak ka konkretnijem definiranju odnosa matice prema iseljeništvu.

Značajno je vanjsku politiku Bosne i Hercegovine učiniti dosta aktivnijom tako da je ritmička diplomatija poželjna u multilateralnim odnosima. Poseban značaj ovoga pristupa leži u činjenici da je ovom analizom prepoznata potreba konkretnijeg i jasnijeg pristupa kako međunarodnih tako i regionalnih faktora u definiranju "agende za budućnost Zapadnog Balkana". Otuda je presudno Londonskoj konferenciji pristupiti proaktivno i s ciljem konkretne nadogradnje Berlinske platforme, a u cilju zadovoljavanja bosanskohercegovačkog državnog interesa.

Preporuka 4 Ključni argument za raspravu Doma lordova Britanskog parlamenta o stanju na Zapadnom Balkanu bila je stabilnost. Zbog toga postBrexit Velika Britanije uopće nema namjeru mijenjati svoj pristup i ostaće posvećena rješavanju problema. Ipak, primjećeno je kako je insistiranje na stabilnosti proizvelo koncept "stabilokratije" (posebice u Bosni i Hercegovini) čime su demokratski procesi sputavani i održavao se status quo koji je proizvodio i niz negativnih posljedica. Na temelju mišljenja stručnjaka i poznavaoca stanja na Balkanu jasno je zaključeno da je potreba "odmrzavanja" procesa nužnost, no naglašena je i potreba sinhroniziranog i postupnog "odmrzavanja" zbog kompleksnosti sveukupnih odnosa. Također je izrečeno kako je Bosanski rat značajan za određene radikalne skupine tako da je bitno da p/ostane značajan i za Veliku Britaniju u kontekstu brige za prava žrtve (misli se prevashodno na Bošnjake) i očuvanje Bosne i Hercegovine kao države. Ovo se ima razumijeti kao oduzimanje argumenta radikalnim skupinama koji Europu (u određenoj mjeri s pravom) prozivaju za letargiju i licemjerje u zaštiti muslimanskog stanovništva. Povratak velih sila (ali i drugih) i njihovih interesa u regiji pojačava potrebu za jačim angažmanom EU i otvaranju procesa priključenja država koje imaju kandidatski status ili su pred dobijanjem istog. Svi ovi razlozi i zaključci dodatno osnažuju jedan od zaključaka (Preporuka 3) da je ritmička diplomatija možda i najbitniji proces koji treba biti pokrenut upravo sada i u ovome vremenu. Okvir saradnje koji Velika Britanija nudi dijelom je situiran i u obrazovanju (preko British Councila i Westminster Foundation for Democracy raditi

62

na dovođenju mladih istraživača u cilju kreiranja lidera) tako da bi bilo dobro i sa bosanskohercegovvačke strane pokušati selektirati kadrove koji bi i ovim putem lobirali za interese BiH.

Preporuka 5 Čitava strategija koju se treba izgraditi na Berlinskoj platformi u kontekstu BiH mora se koncentrirati na nužnosti ustavnih reformi. Obzirom da su ključni principi ustavnih promjena sadržani u ranjim izjavama i stavovima venecijanske komisije podrazumijevali saradnju domaćih i međunarodnih faktora važno je osigurati jako prisustvo svih aktera međunarodne zajednice i njenih ključnih institucija. Zbog ove činjenice izborni zakon ne može biti prvorazredno političko pitanje, dapače. Izmjena izbornog zakona predstavlja sekundarni proces koji dolazi nakon ustavnih promjena i donošenja novoga ustava BiH. Novim vrhovnim zakonom bi se uspostavio paritet entiteta na način da se smanji broj kantona u Federaciji BiH, a da se kantonizira RS. Tako bi se vratilo konceptu koji je zamišljen i Washingtonskim sporazumom (kantonizacija čitave BiH), a zaštita nacionalnog intresa bi bila smještena u Dom naroda PS BiH čime bi ova institucija još više bila osnažena. Uspostavom pariteta i proporcionalnosti dva glavna straha – majorizacija i separacija – bili bi odagnani.

63

Bilješke: 1 http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=19413&langTag=bs-BA

2VidiRezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1244/99 imišljenje Međunarodnog suda pravde o proglašenju nezavisnosti Kosova.

3Evropski put svake zemlje Zapadnog Balkana podržavaju razne inicijative, poput Berlinskog procesa, zatim sektorske platforme, kao što su energetske i transportne zajednice, kao i aktivnosti regionalnih aktera, poput Regionalnog vijeća za saradnju (http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=19413&langTag=bs-BA).

4https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/communication-credible-enlargement-perspective-western-balkans_en.pdf

5U potrazi za boljom budućnošću mnogi stanovnici ZB zauvijek napuštaju svoje domove i odlaze uglavnom u države EU.

6http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hahn-i-juncker-docekani-u-predsjednistvu-bih

7https://europeanwesternbalkans.com/2017/10/04/possible-date-eu-accession-years-ahead/

8Iz zadnje verzije Strategije EU za proširenje na Zapadni Balkan izostavljeni su navedeni rokovi za ispunjenje uslova na putu do članstva u EU koji su bili precizirani u prethodnoj verziji (http://www.atvbl.com/strategija-eu-za-zapadni-balkan-izostavljeni-rokovi-za-ispunjenje-uslova/)

9 O novom imenu Makedonije bilo je riječi i tokom samita EU i država ZB u Sofiji, na kojem su se sastali premijeri Makedonije i Grčke Zoran Zaev i Alexis Tsipras. Nazivi poput Republika Ilindenska Makedonija i Republika Sjeverna Makedonija su dva dosadašnja prijedloga. Iako nije navedeno koja opcija je prihvatljiva za obje strane, pregovori između Grčke i Makedonije su znatno intenzivirani i čini se da Makedonija spor sa svojim susjedom želi riješiti što prije.

10http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3405_en.htm

11http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3403_en.htm

12Ibid.

13Ibid.

14http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3404_en.htm

15Ibid.

16Ibid.

17Ibid.

18Ibid.

19https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/20180417-bosnia-and-herzegovina-report.pdf

20Ibid.

21Ibid.

64

22Ibid.

23Ibid.

24Ibid.

25EU inicijativa za jaču regionalnu suradnju na zapadnom Balkanu pokrenuta 2014. godine.

26http://europa.eu/rapid/press-release_IP-17-2007_hr.pdf

27Instrument pretpristupne pomoći namijenjen pružanju finansijske i druge podrške zemljama kandidatima, kao i potencijalnim kandidatima za članstvo u EU

28http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-562_hr.htm

29http://www.dw.com/sr/povratiti-poverenje-u-evrointegracije/a-17624156

30http://rs.n1info.com/a380525/English/NEWS/Macron-opposes-EU-enlargement.html

31https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79625/a_sad_i_zvanichno_brisel_zatvorio_vrata_srbiji_u_budzetu_eu_do_2027_nema_srbije_2025_je_bila_sarena_laza.html

32Vidi: Europska komisija (2018), Strategija za zapadni Balkan: EU iznosi nove vodeće inicijative i daje potporu regiji usmjerenoj na reforme.

33http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=19413&langTag=bs-BA

34U ovoj analizi, Zapad podrazumijeva članice EU, Veliku Britaniju i SAD.

35http://www.dw.com/bs/hahn-ili-%C4%87emo-izvoziti-stabilnost-ili-uvoziti-nestabilnost-s-balkana/a-37508931

36http://www.federicamogherini.net/twelve-things-to-bring-with-us-2018/?lang=en

37https://www.nytimes.com/aponline/2018/04/17/world/europe/ap-eu-europe-balkans.html

38http://www.dw.com/hr/prijeti-li-bih-i-kosovu-ukrajinski-scenarij/a-43578518

39https://www.usip.org/publications/2018/04/dayton-legacy-and-future-bosnia-and-western-balkans

40Hemijski napad u Siriji, koji se desio 7.4.2018. godine, a za koji je optužena Asadova vojska izazvao je mnogo sumnji u svjetskoj javnosti. Autori ove analize ne bave se utvrđivanjemčinjenica o ovom napadu jer se on spominje samo u kontekstu onoga što je uslijedilo kao posljedica.

41http://www.dw.com/hr/rusija-priznala-neovisnost-abhazije-i-ju%C5%BEne-osetije/a-3594852

42http://www.scandoil.com/moxie-bm2/news/eni-and-gazprom-sign-the-agreement-for-the-south-s.shtml

43Rusija je 2017. godine bila najveći snabdjevač prirodnog gasa i nafte u EU.

44Bugarska i Rumunija bile su na granici vraćanja u Istočni blok, ali ih je EU integrisala u svoju zajednicu uprkos neispunjavanju uslova za EU članstvo.

65

45Negativan stav prema EU i NATO članstvu raste čak i u Hrvatskoj, a trenutno treća najveća hrvatska politička stranka „Živi zid“ najavila je napuštanje EU i NATO kao jedan od glavnih ciljeva svoje politike (https://www.tportal.hr/biznis/clanak/sedam-dramaticnih-promjena-koje-bi-se-dogodile-hrvatskoj-kad-bi-napustila-eu-i-nato-foto-20180430).

46 Generalni sekretar i glasnogovornika Predsjedništva Turske Ibrahima Kalina u svom članku objavljenom 1. juna 2018. godine u Daily Sabah govori o 'Velikom planu' Turske za Balkan. Prema njegovim riječima, Turska ulaže u sve balkanske zemlje bez diskriminacije u pogledu etničkih ili vjerskih identiteta, dok su turska vlada, državne banke, privatne kompanije i nevladine organizacije provele stotine projekata širom Balkana i nastavit će to da rade. Za razliku od Turske, Rusija se dosad fokusirala uglavnom na pravoslavno stanovništvo na Balkanu.

47Radi se o globalnom projektu Kine kojim se želi potaknuti izgradnja novog puta svile koji će se, za razliku od drevnog, tradicionalnog Puta svile, protezati i po kopnu i moru. Cilj Kine je povezati infrastrukturu, ekonomije i ljude Azije, Europe i Afrike pomoću kopnenog gospodarskog pojasa i pomorskog puta svile (http://www.ifimes.org/ba/9326).

48http://www.businessinsider.com/china-could-be-using-divide-and-rule-tactics-to-gain-influence-in-europe-2018-3

49https://www.reuters.com/article/us-china-beltandroad-quad/australia-u-s-india-and-japan-in-talks-to-establish-belt-and-road-alternative-report-idUSKCN1G20WG

50U nastavku rada bosanskohercegovački entitet Republika Srpska kratko će se pisati RS.

51http://balkans.aljazeera.net/vijesti/vucic-bez-ruske-saglasnosti-nemoguce-rjesenje-za-kosovo

52https://www.telegraph.co.uk/news/2017/03/11/erdogan-calls-dutch-fascists-row-turkey-netherlands-escalates/ https://www.independent.co.uk/news/world/europe/recep-tayyip-erdogan-germany-turkey-president-supports-terrorism-mercilessly-isis-a7628046.html

53https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/zapoceli-razgovori-kolinda-grabar-kitarovic-stigla-u-ergodanovu-palacu---502539.html

54http://rs.n1info.com/a333982/Vesti/Vesti/Vucic-sa-Erdoganom-Ovo-nije-1389.html

55http://www.trt.net.tr/hrvatski/turska/2018/05/06/erdogan-mi-smo-oni-sto-su-goloruki-zaustavili-tenkove-u-noci-15-srpnja-965095

56https://www.trtworld.com/europe/erdogan-says-turkey-is-tired-of-waiting-for-eu-approval-13943

57http://www.hurriyetdailynews.com/president-erdogan-to-hold-pre-election-campaign-rally-in-bosnia-131295

58https://www.theguardian.com/world/2018/apr/11/turkey-ever-closer-ties-with-russia-leave-us-lacking-key-ally-on-syria

59https://europeanwesternbalkans.com/2017/08/22/22263/

60https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/utjecaj-saudijske-arabije-na-balkan-i-bih-finansirali-militante-sa-800-miliona-dolara/284670

61Hamza Preljević (2017): Preventing Religious Radicalization in Bosnia and Herzegovina: The Role of the BiH Islamic Community, Journal of Muslim Minority Affairs, DOI: 10.1080/13602004.2017.1405503.

66

62Borba velikih sila za uspostavljanje uticaja na ZB najvidljivija je u BiH i Srbiji. Za razliku od ove dvije države, Slovenija i Hrvatska postale su članice EU i NATO saveza te je zbog toga njihovo vanjskopolitičko djelovanje i ostvarivanje strateških ciljeva značajno olakšano.

63Srbija je 2007. godine usvojila deklaraciju u kojoj se opredijelila za vojnu neutralnost. Međutim, njena neutralnost dovedena je u pitanje nakon naoružavanja iz Kine, Rusije i Bjelorusije, a što je u tom momentu imalo i političku pozadinu. Takođe, ne treba zaboraviti ni činjenicu da Srbija ima dobru saradnju i sa NATO savezom, a zbog čega se često čini da Srbija, umjesto navodne neutralnosti, zapravo 'sjedi na dvije stolice' i tako pokušava održati dominantnu poziciju u regiji Balkana.

64http://foreignpolicynews.org/2016/12/30/serbian-minorities-source-turmoil-balkans/

65https://vijesti.ba//clanak/404039/vucic-i-grabar-kitarovic-lako-posezu-za-populizmom

66http://ba.n1info.com/a258252/Biznis/Brnabic-Sa-BiH-imamo-rekordnu-robnu-razmjenu.html

67Iako je Kosovo priznalo xxx država svijeta, Srbija ga još uvijek smatra svojom teritorijom i izuzetno joj je važna podrška velikih sila u tom pogledu.

68U zaključku dodati da, ukoliko sve države oko Srbije uđu u EU i NATO, Srbija bi mogla ostati marginalizirana i ekonomski zavisna od EU, a takvu poziciju zbog trenutnih opredjeljenja, kao i zbog dešavanja iz 90-ih, vjerovatno dugo neće moći promijeniti, što dugoročno gledano Srbiju može ostaviti u vrlo neizvjesnoj poziciji, u svim aspektima.

69Srbija i RS proteklih godina imale su specijalne paralelne odnose, a tokom tog perioda, pored usklađivanja vojnog opredjeljenja, značajne korake uradile su i na uspostavljanju zajedničkog ekonomskog prostora, čime su veze Banjaluke i Beograda znatno ojačale u odnosu na one sa Sarajevom.

70http://ba.n1info.com/a258570/Vijesti/Vijesti/Lideri-traze-pomoc-Venecijanske-komisije.html

71http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79654/kritichki_stav_bode_webera_kako_je_propala_politika_eu_prema_bosni_i_hercegovini_i_kako_je_hrvatska_tome_doprinijela.html

72http://www.bh-index.com/daniel-serwer-razotkrio-prevaru-hdz-a-i-uputio-jasnu-poruku-ohr-u/

73http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79628/bogic_bogicevic_otkriva_postoje_elementi_dejtona_koji_mogu_skloniti_dodika_i_chovica_sa_politichke_scene.html

74 https://www.klix.ba/vijesti/bih/inzko-sejdic-finci-vise-nije-najvaznije-pitanje-vec-kako-popuniti-dom-naroda-fbih/180606097

75 http://www.consilium.europa.eu/en/meetings/international-summit/2018/05/17/

76 http://www.consilium.europa.eu/hr/meetings/international-summit/2018/05/17/

77http://www.rtv.rs/sr_lat/ekonomija/samit-za-zapadni-balkan-9.-i-10.-jula-u-londonu_898601.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+RtvSveVesti+%28RTV+poslednje+vesti%29

78http://www.rtv.rs/sr_lat/ekonomija/samit-za-zapadni-balkan-9.-i-10.-jula-u-londonu_898601.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+RtvSveVesti+%28RTV+poslednje+vesti%29

67

79See, Intervju, Ko je krojač vanjske politike BiH?. Available at: https://www.slobodnaevropa.org/a/intervju-denis-hadzovic/29041674.html, accessed on May 28, 2018.

80See, “CSS: ‘Gdje se kroji vanjska politika Bosne i Hercegovine’?”. Available at: http://css.ba/fokus-ba-css-gdje-se-kroji-vanjska-politika-bosne-i-hercegovine/; accessed on May 27, 2018.

81Ivanić odgovorio Dodiku: Uvredljivi komentari i mizerna argumentacija, Oslobođenje, March 26, 2018.

82Vienna Convention on Diplomatic Relations 1961, Article 3, United Nations 2005, p.3.

83For an excellent study on diaspora and its role in the development of Bosnia and Herzegovina see, Diaspora and Development of Bosnia and Herzegovina (2016-2020), available at: https://bih.iom.int/sites/default/files/downloads/publications/Diaspora%20and%20Development%20of%20Bosnia%20and%20Herzegovina.pdf, accessed on June 1, 2018. See also, Bosnia and Herzegovina: Maximizing the Development Impact of Migration-Related Financial Flows and Investments to Bosnia and Herzegovina, available at: https://publications.iom.int/system/files/pdf/iasci_bosnia_herzegovina_eng_final.pdf, accessed on June 3, 2018.

84See Constitution of Bosnia and Herzegovina, Article 1 (7) (e).

85Vidi: http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf

86Vidi: http://www.ccbh.ba/osnovni-akti/ustav/?title=amandman-1

87Vidi Ustav BiH, član III, stav 5. http://www.ccbh.ba/osnovni-akti/ustav/?title=clan-3

88http://www.predsjednistvobih.ba/vanj/default.aspx?id=79555&langTag=bs-BA

89Vidi: http://www.venice.coe.int/webforms/documents/default.aspx?pdffile=CDL-AD(2005)004-bos

90Vijeće ministara je na svojoj 26. sjednici (06.10.2015) godine usvojilo Akcioni plan za provedbu Reformske agende. Vidi: http://www.vijeceministara.gov.ba/saopstenja/sjednice/saopstenja_sa_sjednica/default.aspx?id=20513&langTag=bs-BA, te izvršilo revidiranje istog u decembru 2015. godine, vidi: http://www.vijeceministara.gov.ba/home_right_docs/default.aspx?id=21373&langTag=bs-BA. Akcioni planovi vlada entiteta usvojeni su u decembru 2015. godine.

91Vidi:https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/20180417-bosnia-and-herzegovina-report.pdf

92Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 23/01), Odluku o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 7/02), Odluku o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 9/02), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/02), Ispravka zakona o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/02), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 4/04), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 20/04), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 25/05), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 52/05), Ispravka zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 65/05), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 77/05), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 11/06), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 24/06), Zakon o usvajanju zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/07), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne I Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 33/08), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj

68

37/08), Zakon o izmjenama I dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/10), Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/13); Zakon o izmjeni i dopuni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH broj 7/14) I Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH („Službeni glasnik BiH broj 31/16)

93Vidi: http://www.ustavnisud.ba/dokumenti/_bs/U-3-17-1081849.pdf

94Kandidatura Svetozara Pudarića (Srbina) sa teritorije Federacije BiH za Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

95Kandidatura Hajrudina Mulića (Bosanca) sa teritorije Federacije BiH za Člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

96Prevod Ustava BiH navodi da „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”, međutim engleska verzija istog ne navodi termin “u zajednici sa drugima”, naprotiv dodjeljuje poseban položaj “Ostalima” naglašavajući njihovu posebnost kao ustavne kategorije: “Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows” što bi se moglo i trebalo prevoditi “zajedno sa Ostalima/Drugima, i građanima Bosne i Hercegovine”.

97Vidi: Lijphart, A., The Politics of Accommodation: Pluralism and Democracy in The Netherlands, University of California Press, Berkeley, 1968. V. i: Lijphart, A., Typologies of democratic regimes, Comparative political studies, vol. 1, br. 1, 1968., str. 3-24; Lijphart, A., Consociational Democracy, World Politics, vol. 21, br. 2, 1969., str. 207-225; Lijphart, A., Democracy in Plural Societies. A Comparative Exploration, Yale University Press, New Haven, 1977.

69

Bibliografija:

Bosnia and Herzegovina: Maximizing the Development Impact of Migration-Related Financial Flows and Investments to Bosnia and Herzegovina

Constitution of Bosnia and Herzegovina.

Diaspora and Development of Bosnia and Herzegovina (2016-2020)

Vienna Convention on Diplomatic Relations 1961.

Adis Arapović, Foreign Policy of Bosnia and Herzegovina: Determinants andPerspectives, Sarajevo: Bemust, 2010.

Agencija za statistiku BiH (2018). Preuzeto sa: www.bhas.ba [5. Maj, 2018].

Al Jazeera (28. februar 2018). BiH predala odgovore na Upitnik delegaciji EU-a. Preuzeto sa: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/hahn-i-juncker-docekani-u-predsjednistvu-bih [25. mart, 2018].

Al Jazeera Balkans (09. maj 2018). Vučić: Bez ruske saglasnosti nemoguće rješenje za Kosovo. Preuzeto sa: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/vucic-bez-ruske-saglasnosti-nemoguce-rjesenje-za-kosovo [11. maj, 2018].

Alternativna TV (06. februar 2018). Strategija EU za Zapadni Balkan: Izostavljeni rokovi za ispunjenje uslova!. Preuzeto sa: http://www.atvbl.com/strategija-eu-za-zapadni-balkan-izostavljeni-rokovi-za-ispunjenje-uslova [7. mart, 2018].

Banović, Damir. (2008): “Neki aspekti utjecaja politike na pravo”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo: 63-78.

Begić, Kasim, (1997): Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996.), Bosanska knjiga: Sarajevo.

Belloni, R. (2004): “Peacebuilding and Consociational Electoral Engineering in Bosnia and Herzegovina”, International Peacekeeping, 11 (2): 334-353

Bh-index (03. maj 2018). Daniel Serwer razotkrio prevaru HDZ-a i uputio jasnu poruku OHR-u. Preuzeto sa: http://www.bh-index.com/daniel-serwer-razotkrio-prevaru-hdz-a-i-uputio-jasnu-poruku-ohr-u/ [25.mart, 2018].

Business Insider (02. mart 2018). China could be using ‘divide and rule’ tactics to gain influence in Europe. Preuzeto sa: http://www.businessinsider.com/china-could-be-using-divide-and-rule-tactics-to-gain-influence-in-europe-2018-3 [29. april, 2018].

70

Center for Strategic Studies, ‘Gdje se kroji vanjska politika Bosne i Hercegovine’?”

Civil society forum (2018). Preuzeto sa: http://wb-csf.eu/ [2. Maj, 2018].

Deuche Welle (28. august 2008). Rusija priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Preuzeto sa: http://www.dw.com/hr/rusija-priznala-neovisnost-abhazije-i-ju%C5%BEne-osetije/a-3594852 [3. mart, 2018].

Deutche Welle (09. maj 2014). Povratiti poverenje u evrointegracije. Preuzeto sa: http://www.dw.com/sr/povratiti-poverenje-u-evrointegracije/a-17624156 [29. mart, 2018].

Deutche Welle (11. februar 2018). Hahn: "Ili ćemo izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost s Balkana". Preuzeto sa: http://www.dw.com/bs/hahn-ili-%C4%87emo-izvoziti-stabilnost-ili-uvoziti-nestabilnost-s-balkana/a-37508931 [7. mart, 2018].

Deutche Welle (28. april 2018). Prijeti li BiH i Kosovu ukrajinski scenarij?. Preuzeto sa: http://www.dw.com/hr/prijeti-li-bih-i-kosovu-ukrajinski-scenarij/a-43578518 [29. april, 2018].

Dnevnik.hr (09. januar 2018). Erdogan nakon sastanka s Grabar-Kitarović: Pitanje Hrvata u BiH vezano je uz Dejtonski sporazum, ne dajemo direktive. Preuzeto sa: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/zapoceli-razgovori-kolinda-grabar-kitarovic-stigla-u-ergodanovu-palacu---502539.html [27. april, 2018].

Dodig, Radoslav. (2006): “Ustavno-gordijski čvor u Bosni i Hercegovini 1990.-1994.”, Status, 9: 86-89.

Duraković, Nijaz. (2006): “Ustavne promjene u Bosni I Hercegovini”. Godišnjak Fakulteta političkih nauka. Sarajevo.

European Commission, A Credible Enlargement Perspective for and Enhanced EU Engagement with the Western Balkans.

European Council (17. maj 2018). EU-Western Balkans summit in Sofia, 17/05/2018. Preuzeto sa: http://www.consilium.europa.eu/en/meetings/international-summit/2018/05/17/ [07. juni 2018].

European Western Balkans (04. oktobar 2017). Possible Date for EU Accession and the Years Ahead. Preuzeto sa: https://europeanwesternbalkans.com/2017/10/04/possible-date-eu-accession-years-ahead/ [7. mart, 2018].

71

European Western Balkans (22. august 2017). Kurz: Growing influence of Turkey and Saudi

Arabia in the Western Balkans. Preuzeto sa: https://europeanwesternbalkans.com/2017/08/22/22263/ [10. april, 2018].

Evropska komisija (12. juli 2017). Sastanak na vrhu o zapadnom Balkanu 2017.: rezultati za regiju. Preuzeto sa: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-17-2007_hr.pdf [5. maj, 2018].

Evropska komisija (17. april 2018). Commission staff working document: Bosnia and Herzegovina 2018 Report. Preuzeto sa: https://ec.europa.eu/neighbourhood-enlargement/sites/near/files/20180417-bosnia-and-herzegovina-report.pdf [25. april, 2018].

Evropska komisija (17. april 2018). Key findings of the 2018 Report on the former Yugoslav Republic of Macedonia. Preuzeto sa: http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3405_en.htm [3. mart, 2018].

Evropska komisija (17. april 2018). Key findings of the 2018 Report on Albania. Preuzeto sa: http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3403_en.htm [3. mart, 2018].

Evropska komisija (17. april 2018). Key findings of the 2018 Report on Kosovo. Preuzeto sa: http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-3404_en.htm [3. mart, 2018].

Evropska Komisija (2018). Saopštenje komisije evropskom parlamentu, vijeću, evropskom ekonomskom i socijalnom odboru i odboru regija: Vjerodostojna perspektiva proširenja za Zapadni Balkan i pojačano angažovanje EU na Zapadnom Balkanu. Preuzeto sa: http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=19413&langTag=bs-BA [3. mart, 2018].

Evropska komisija (6. mart 2018). Pitanja i odgovori: Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačana suradnja EU-a sa zapadnim Balkanom. Preuzeto sa: http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-18-562_hr.htm [7. mart, 2018].

Federica Mogherini (01. januar 2018). Twelve things to bring with us in 2018. Preuzeto sa: http://www.federicamogherini.net/twelve-things-to-bring-with-us-2018/?lang=en [7. maj, 2018].

Foreign Policy News (30. decembar 2016). Serbian minorities: a source of turmoil in the Balkans. Preuzeto sa: http://foreignpolicynews.org/2016/12/30/serbian-minorities-source-turmoil-balkans/ [5. maj, 2018].

Fouéré, E. (2017). The 'Berlin Process' for the Western Balkans – Is it delivering? Centre for European Policy Studies.

72

Ganić, M., Sarajčić, S., & Omerhodžić, S. (2015). Lessons from transitional economies’ failures:

Why is B&H a transitional (non) success story? Inquiry, 1(1), 9-27.

Gavrić, Saša/ Banović, Damir/Krause, Christine (ur.). (2009): Uvod u politički sistem Bosne i Hercegovine, Fondacija Konrad Adenauer/Sarajevski otvoreni centar: Sarajevo.

Haverić, Tarik. (2006): Ethnos i demokracija, Rabic: Sarajevo.

House of Lords, Select Committee on International Relations. (2018): The UK and the future of the Western Balkans. Available at: https://publications.parliament.uk/pa/ld201719/ldselect/ldintrel/53/53.pdf

Hurriyet Daily News (02. maj 2018). President Erdoğan to hold pre-election campaign rally in Bosnia. Preuzeto sa: http://www.hurriyetdailynews.com/president-erdogan-to-hold-pre-election-campaign-rally-in-bosnia-131295 [15. maj, 2018].

Independent (13. mart 2917). Recep Tayyip Erdogan: Turkish president accuses Germany of ‘mercilessly supporting terrorism’. Preuzeto sa: https://www.independent.co.uk/news/world/europe/recep-tayyip-erdogan-germany-turkey-president-supports-terrorism-mercilessly-isis-a7628046.html [12. mart, 2018].

International Institute for Middle East and Balkan Studies (21. februar 2017). Pitanja i odgovori: Odnosi Europe i Kine u kontekstu „Pojasa i puta“. Preuzeto sa: http://www.ifimes.org/ba/9326 [29. april, 2018].

Interview with Denis Hadžović, Ko je krojač vanjske politike BiH?

Ivanić odgovorio Dodiku: Uvredljivi komentari i mizerna argumentacija, Oslobođenje, March 26, 2018.

K. J. Holsti, International Politics: A Framework for Analysis (7th ed.), New Jersey: Prentice- Hall International, 1995.

Kandžija, V. (2011). Socijalne nejednakosti i tržište rada. Zbornik radova poslovne ekonomije, 3(1), 33-50.

Kasapović, Mirjana. (2007): Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini. Status, 12: 136-143.

Kasim, Trnka et al., (2009): Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje, komparativna rješenja, prijedlozi, Fondacija Konrad Adenauer: Sarajevo.

73

Klapić, M. (2011). Alarmantnost problema nezaposlenosti na području Tuzlanskog Kantona.

Zbornik radova poslovne ekonomije, 3(1), 125-134.

Klix.ba (07. juni 2018). Inzko: "Sejdić-Finci" više nije najvažnije pitanje, već kako popuniti Dom naroda FBiH. Preuzeto sa: https://www.klix.ba/vijesti/bih/inzko-sejdic-finci-vise-nije-najvaznije-pitanje-vec-kako-popuniti-dom-naroda-fbih/180606097 [07. juni 2018].

Kljaić, A. (2001). Istraživanje problema nezaposlenosti u Hrvatskoj s mogućim prijedlogom rješenja. Ekonomski pregled, 52(1-2), 125-154.

Lilyanova, A. (2016). The Western Balkans’ Berlin process: A new impulse for regional cooperation. European Parliamentary Research Service.

Mahmutović, H. & Šabić, A. (2011). Doprinos ekonomskom razvoju kreiranjem aktivne politike zapošljavanja u B&H. Zbornik radova poslovne ekonomije, 3(1), 89-102.

Mujanović, E. (2013). Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini; trenutna situacija, izazovi i preporuke. Friedrich-Ebert-Stiftung (FES).

N1 (03. maj 2018). Brnabić: Sa BiH imamo rekordnu robnu razmjenu. Preuzeto sa: http://ba.n1info.com/a258252/Biznis/Brnabic-Sa-BiH-imamo-rekordnu-robnu-razmjenu.html [5. maj, 2018].

N1 (04. maj 2018). Lideri traže pomoć Venecijanske komisije. Preuzeto sa: http://ba.n1info.com/a258570/Vijesti/Vijesti/Lideri-traze-pomoc-Venecijanske-komisije.html [5. maj, 2018].

N1 (10. oktobar 2017). Vučić: Ovo nije 1389, Srbija i Turska su prijateljske zemlje. Preuzeto sa: http://rs.n1info.com/a333982/Vesti/Vesti/Vucic-sa-Erdoganom-Ovo-nije-1389.html [7. mart, 2018].

N1/English Edition (17. april 2018). French President opposed to EU enlargement. Preuzeto sa: http://rs.n1info.com/a380525/English/NEWS/Macron-opposes-EU-enlargement.html [7. mart, 2018].

Nechev, Z., Bieber, F., & Kmezić, M. (2017). The future of the Berlin Process. The Balkans in Europe Policy Advisory Group.

Nicić, J., Nechev, Z., & Mameledžija, S. (2016a). The Berlin Process: Crystallisation point for the Wester Balkans. Group for Development Policy.

Nicić, J., Nechev, Z., & Mameledžija, S. (2016b). The Berlin Process and regional cooperation in the Western Balkans: How to make agreements more effective and efficient. Group for Development Policy.

74

ÓTuathail, G., O’Loughlin, J., Djipa, D. (2006): “Bosnia-Herzegovina Ten Years after Dayton:

Constitutional Change and Public Opinion”, Eurasian Geography and Economics, 47 (1): 61-75

Pavlović, V., Dolapčev, V., Jovanović, V. & Stevanović, A. (2017). Berlinski proces u predvorju Evropske Unije. Beogradska otvorena škola.

Pejanović, M. (2005). Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu. Sarajevo: Šahinpašić.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Strategija vanjske politike Bosne i Hercegovine2018.-2023.

Prelec, T. (2017). Has the Western Balkans 6 process come a 'surrogate for the real thing'? European Politics and Policy.

Preljević, H. (2017): Preventing Religious Radicalization in Bosnia and Herzegovina: The Role of the BiH Islamic Community, Journal of Muslim Minority Affairs, DOI: 10.1080/13602004.2017.1405503.

Radio Sarajevo (13. decembar 2017). Analiza EU / Utjecaj S. Arabije na Balkan i BiH: Finansirali militante sa 800 miliona dolara. Preuzeto sa: https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/utjecaj-saudijske-arabije-na-balkan-i-bih-finansirali-militante-sa-800-miliona-dolara/284670 [10. april, 2018].

Radio-televizija Vojvodine (05. mart 2018). Samit za Zapadni Balkan 9. i 10. jula u Londonu. Preuzeto sa: http://www.rtv.rs/sr_lat/ekonomija/samit-za-zapadni-balkan-9.-i-10.-jula-u-londonu_898601.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+RtvSveVesti+%28RTV+poslednje+vesti%29 [22. mart 2018].

Reuters (19. februar 2018). Australia, U.S., India and Japan in talks to establish Belt and Road alternative: report. Preuzeto sa: https://www.reuters.com/article/us-china-beltandroad-quad/australia-u-s-india-and-japan-in-talks-to-establish-belt-and-road-alternative-report-idUSKCN1G20WG [25. mart, 2018].

Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1244 (1999) o situaciji u vezi sa Kosovom. Preuzeto sa: http://www.tuzilastvorz.org.rs/upload/Regulation/Document__ci/2016-05/rezolucija_1244_lat.pdf [29. mart, 2018].

Scandinavian Oil Gas Magazine (23. novembar 2007). Eni and Gazprom sign the agreement for the South Stream Project. Preuzeto sa: http://www.scandoil.com/moxie-bm2/news/eni-and-gazprom-sign-the-agreement-for-the-south-s.shtml [7. mart, 2018].

ShtetiWeb (2018). Preuzeto sa: http://shtetiweb.org/berlin-process/ [23. April, 2018].

75

Slobodna Bosna (03. maj 2018). A, SAD I ZVANIČNO, BRISEL ZATVORIO VRATA SRBIJI:

U budžetu EU do 2027. nema Srbije, 2025. je bila šarena laža?!. Preuzeto sa: https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79625/a_sad_i_zvanichno_brisel_zatvorio_vrata_srbiji_u_budzetu_eu_do_2027_nema_srbije_2025_je_bila_sarena_laza.html [5. maj, 2018].

Slobodna Bosna (03. maj 2018). BOGIĆ BOGIĆEVIĆ OTKRIVA: "Postoje elementi Dejtona koji mogu skloniti DODIKA i ČOVIĆA sa političke scene". Preuzeto sa: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79628/bogic_bogicevic_otkriva_postoje_elementi_dejtona_koji_mogu_skloniti_dodika_i_chovica_sa_politichke_scene.html [29. mart, 2018].

Slobodna Bosna (04. maj 2018). KRITIČKI STAV BODE WEBERA: Kako je propala politika EU prema Bosni i Hercegovini i kako je Hrvatska tome doprinijela. Preuzeto sa: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79654/kritichki_stav_bode_webera_kako_je_propala_politika_eu_prema_bosni_i_hercegovini_i_kako_je_hrvatska_tome_doprinijela.html [14. maj, 2018].

Statista (2018). Preuzeto sa: https://www.statista.com/statistics/811689/youth-unemployment-rate-in-bosnia-and-herzegovina/ [28. April, 2018].

Šarčević, Edin. (2009): Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Fondacija Konrad Adenauer – Ured u BiH: Sarajevo.

The Guardian (11. april 2018). Turkey's ever-closer ties with Russia leave US lacking key ally on Syria. Preuzeto sa: https://www.theguardian.com/world/2018/apr/11/turkey-ever-closer-ties-with-russia-leave-us-lacking-key-ally-on-syria [15. maj, 2018].

The strategic importance of Berlin Process for the Western Balkans: A view from Albania, (2016). Cooperation & Development Institute.

The Telegraph (12. mart 2017). Sparks between Turkey and Holland as Erdogan calls the Dutch 'Nazi remnants'. Preuzeto sa: https://www.telegraph.co.uk/news/2017/03/11/erdogan-calls-dutch-fascists-row-turkey-netherlands-escalates/ [5. maj, 2018].

Tporal.hr (30. april 2018). Sedam dramatičnih promjena koje bi se dogodile Hrvatskoj kad bi napustila EU i NATO. Preuzeto sa: https://www.tportal.hr/biznis/clanak/sedam-dramaticnih-promjena-koje-bi-se-dogodile-hrvatskoj-kad-bi-napustila-eu-i-nato-foto-20180430 [30. april, 2018].

TRT Hrvatski (06. maj 2018). Erdogan: Mi smo oni što su goloruki zaustavili tenkove u noći 15. srpnja. Preuzeto sa: http://www.trt.net.tr/hrvatski/turska/2018/05/06/erdogan-mi-smo-oni-sto-su-goloruki-zaustavili-tenkove-u-noci-15-srpnja-965095 [10. maj, 2018].

76

TRT World (5. januar 2018). Erdogan says Turkey is tired of waiting for EU approval. Preuzeto

sa: https://www.trtworld.com/europe/erdogan-says-turkey-is-tired-of-waiting-for-eu-approval-13943 [24. april, 2018].

UK. (2018): Government response to the House of Lords Select Committee on International Relations Report: The UK and the Future of the Western Balkans, Available at: https://www.parliament.uk/documents/lords-committees/International-Relations-Committee/uk-and-the-balkans/The-UK-and-the-Future-of-the-Western-Balkans-Government-Response.pdf

United States Institute of Peace (18. april 2018). The Dayton Legacy and the Future of Bosnia and the Western Balkans: Testimony before the House Foreign Affairs Subcommittee on Europe, Eurasia, and Emerging Threats. Preuzeto sa: https://www.usip.org/publications/2018/04/dayton-legacy-and-future-bosnia-and-western-balkans [25. april, 2018].

Vijesti.ba (29. april 2018). Vučić i Grabar-Kitarović lako posežu za populizmom. Preuzeto sa: https://vijesti.ba//clanak/404039/vucic-i-grabar-kitarovic-lako-posezu-za-populizmom [30. april, 2018].

World Economic Forum (2018). Preuzeto sa: http://www3.weforum.org/ [25. April, 2018].

77

Autori:

Admir Mulaosmanović je magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu iz oblasti moderne i savremene svjetske historije. Područje njegovog rada je vezano za savremenu političku historiju Balkana, a do sada je objavio dvije knjige od kojih je posljednja Iskušenje opstanka prevedena na turski jezik. Deset godina je bio saradnik Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu (2006-2016), a trenutno radi na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) kao predavač. Također je i direktor Balkan Studies Center (IUS). Mirsad Karić je dodiplomske i postdiplomske studije iz oblasti političkih nauka završio na Međunarodnom univerzitetu u Maleziji. Istražuje i predaje predmete iz oblasti teorije međunarodnih odnosa i komparativne politike. Trenutno je predavač na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Objavio je značajan broj naučnih članaka i autor je knjige “Consociational Democracy in Theory and Practice: The Case of Post-war Bosnia and Herzegovina”. Ahmed Kulanić trenutno je doktorant na Odsjeku za društvene i političke nauke Internacionalnog univerziteta u Sarajevu gdje istovremeno radi i kao predavač, te također obanaša poziciju Izvršnog urednika naučnog žurnala Epiphany kojeg izdaje Fakultet umjetnosti i društvenih nauka. Tokom proteklih godina aktivno je učestvovao u radu nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini te u izradi nekoliko kako domaćih tako i međunarodnih naučno-istraživačkih projekata. Objavio je značajan broj naučnih članaka, analiza, kolumni te učestvovao na nekoliko međunarodnih konferencija. Pored toga bio je i urednik nekoliko knjiga među kojima treba izdvojiti knjigu o profilu države Bosne i Hercegovine pod nazivom „Bosnia and Herzegovina: Law, Society and Politics“ (2016) u izdanju Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Emil Knezović je rođen 1. maja 1988. godine u Sarajevu. Doktoriraro je na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu 2016. godine na temu “Strateški menadžment ljudskih resursa u malim i srednjim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine” pod mentorstvom vanr. prof. dr Senada Bušatlića. Jedan je od osnivača Udruženja “Damar omladine”, a tokom studiranja radio je praksu u BBI Real Estate d.o.o. Sarajevo u finansijama i računovodstvu, a zatim kao vanjski saradnik za finansije i računovodstvo u firmi BTS d.o.o. Visoko. Kao predavač radi od 2013. godine kroz razne programe u oblastima biznisa. U periodu od 2015. do 2016. godine radio je kao asistent na Fakultetu menadžmenta i javne uprave Internacionalnog univerziteta u Sarajevu gdje je promovisan u docenta 2016. godine. Primarna područja naučnog istraživanja su mu razvoj ljudskog kapitala i poduzetništvo.

78

Almir Mustafić doktorant je na Odsjeku međunarodnih odnosa Međunarodnog univerziteta u Sarajevu. Oblasti interesa su mu vanjska politika balkanskih država i Kine. Dobitnik je Fulbrajtove stipendije. Predsjednik je Udruženja građana „Projekt ABC“ Tuzla, a u JP „Spreča“ d.d. Tuzla radi kao Stručni saradnik za odnose s javnošću i marketing. Od 2014. godine radi kao savjetnik za predizborne kampanje. Hamza Preljević rođen je 1991. godine u Brčkom. Osnovni i magistarski studij iz oblasti Međunarodnih odnosa završio je na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS). U oktobru 2016. godine imenovan je za višeg asistenta na odsjeku Međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Oblasti naučnog interesa su mu: politika Bosne i Hercegovine (BiH), pitanja bosanskih muslimana, zapadnobalkanske studije, evropske integracije i sigurnosne studije – uz istraživački fokus na različitim aspektima transatlantskih odnosa i odnosa NATO-a sa zemljama Zapadnog Balkana. Istraživanja, članke i prikaze knjiga objavljivao je u referentnim naučnim časopisima poput: Insight Turkey, Croatian International Relations Review, Journal of Muslim Minority Affairs, European Journal of Cultural and Political Sociology i drugima.