Biblioteka Naprijed

Urednici

DANKO GRLIĆ IVAN KUVAČIĆ ANTUN ZVAN

Preveo

MARIJAN BOBINAC

Stručni redaktor LINO VELJAK

Naslov originala Jürgen Habermas

LEGITIMATIONSPROBLEME IM SPÄTKAPITALISMUS © Suhrkamp Verlag, Frankfurt/Main, 1973.

Jürgen Habermas

PROBLEMI LEGITIMACIJE U KASNOM KAPITALIZMU

Predgovor

Primjena Marxove teorije krize na promijenjenu zbilju 'kasno­ga kapitalizma' dovodi do poteškoća. Iz nje su rezultirali intere­santni pokušaji preformuliran]a starih teorema ili, pak, razvi­janja novih teorema krize namjesto starih. U fazi pripremanja empirijskih projekata u našem smo institutu ispitali i ta pola­zišta; argumentacijska skica u drugom dijelu mog rada sažimlje ono što sam naučio iz tih diskusija. Ako pri tom, odstupajući od uzusa, upućujem na interne radne papire, tada treba pojas­niti diskusioni kontekst u kojem se nalazim te, prije svega, uka­zati na nedovršenost diskusije koja dosada nikako nije dovo­dila do suglasnosti. Međutim, ne bih htio da se pojašnjavanje struktura hipoteza vrlo općenite naravi pobrka s empirijskim rezultatima.

Programatski karakter prvog dijela objašnjava kako teorija so­cijalne evolucije danas jedva postoji iako bi ona morala biti osnovom teorije društva. Aporetički karakter posljednjeg di­jela pokazuje, s druge strane, usku povezanost materijalnih pi­tanja jedne teorije suvremene društvene formacije s funda­mentalnim problemima, koji se, kako ću, nadam se, pokazati, mogu objasniti u okviru teorije komunikativnog djelovanja.1

Starnberg, veljača 1973. J. H.

1 Usp. i moj pogovor džepnom izdanju knjige Erkenntnis und Inte­resse (1973).

7

SADRŽAJ

Predgovor 7

1 Društvenoznanstveni pojam krize 9

1. Sistem i svijet života 9 2 . Neke konstituente društvenih sistema . . . . 1 8 3. Ilustracija društvenih organizacijskih principa . . 28 4. Kriza sistema — objašnjena na primjeru liberalno-

kapitalističkoga ciklusa kriza 37

2 Tendencije kriza u kasnom kapitalizmu . . . . 4 5

1 . Deskriptivni model kasnoga kapitalizma . . . . 4 5 2. Problemi posljedica kasnokapitalističkog rasta . . 55 3 . Klasifikacija mogućih tendencija kriza . . . . 5 9 4 . O teoremima ekonomske krize . . . . . . 6 6 5. O teoremima krize racionalnosti 78 6. O teoremima krize legitimacije 86 7. O teoremima krize motivacije 94 8. Pogled unatrag 114

3 O logici problema legitimacije 117

1. Pojam legitimacije Maxa Webera 119 2. Sposobnost praktičkih pitanja za istinitost . . . 125 3. Model potiskivanja poopćivih interesa . . . 136 4. Kraj individuuma? 143 5. Kompleksnost i demokracija 157 6. Opredjeljenje za um 171 Prijevod engleskih citata 175 Kazalo imena 177

Društvenoznanstveni pojam krize

1. Sistem i svijet života

Upotrebom izraza 'kasni kapitalizam' postavlja se hipoteza da društveni razvoji još i u državno upravljanom kapita­lizmu teku 'proturječno' ili krizno1. Stoga bih isprva htio objasniti pojam krize.

Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti u kojoj se odlučuje da li su snage samoizlječenja organizma dostatne za ozdravljenje. Kritično događanje, bolest, izgle­da kao nešto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, pri­mjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a odstupanja oboljelog organizma od njegova poželjnog sta­nja zdrava čovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomoću empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema važnosti; kako se pacijent osjeća i kako doživljava svoju bolest svakako je simptom za događanje na koje on jedva može imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se medicinski radi o životu i smrti, govorili o krizi ako bi se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektiv­nom događanju ukoliko pacijent svojom čitavom subjek-tivnošću ne bi bio upleten u te događaje. Kriza se ne može riješiti subjektivnim mišljenjem onoga koji joj je izložen: pacijent spoznaje svoju nemoć spram objektivnosti bolesti samo stoga što je on subjekt osuđen na pasivnost, subjekt

1 C. Offe, Spätkapitalismus — Versuch einer Bestimmung, u: Struk­turprobleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 7 i dalje.

9

kojemu je na neko vrijeme uskraćena mogućnost da bude subjekt u punom posjedu svojih snaga.

S krizama povezujemo predodžbu objektivne sile koja ne­kom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno pripada. Shvaćajući neko događanje kao krizu dajemo mu, prešutno, normativni smisao: rješenje krize donosi oslobo­đenje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medi­cinskoga prijeđemo na dramaturški pojam krize. U kla­sičnoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znači prekret­nicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u njemu sukobljenih lica. Proturječnost, koja se očituje u katastrofičnom zaoštrenju sukoba djelovanja, utemeljena je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukob­ljenih normi o koje se razbija identitet učesnika ukoliko oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time što razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog iden­titeta. Pojam krize, izveden iz klasične tragedije, odgovara pojmu krize iz povijesti spasenja.2 Preko filozofije povi­jesti 18. stoljeća prodire ta figura misli u evolueionističke teorije društva 19. stoljeća.3 Tako Marx po prvi puta raz­vija društvenoznanstveni pojam krize sistema.4 Na toj po­zadini govorimo danas o društvenim ili privrednim krizama. Ako je možda riječ o velikoj privrednoj krizi s početka tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobići. Dogmatsko-povijesnim tumačenjima Marxove teorije krize ne bih dodavao druga tumačenja,5 nego bih htio sistematski uvesti društvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize.

2 K. Löwith, Weltgeschichte und Heils geschehen, Stuttgart 1953. 3H. P. Dreitzel (urednik), Sozialer Wandel, Neuwied 1967; L. Skiair, The Sociology of Progress, London 1970. 4 R. Koselleck, Kritik, und Krise, Freiburg 1961; J. Habermas, Theorie und Praxis, Frankfurt 1971, str. 244 i dalje. 5 J. Zeleny, Die Wissenschaftslogik und das Kapital, Frankfurt 1968; H. Reichelt, Zur logischen Struktur des Kapitalbegriffs bei K. Marx, Frankfurt 1970; M. Godelier, System, Struktur und Widerspruch im 'Kapital', Berlin 1970; M. Mauke, Die Klassentheorie von Marx und Engels, Frankfurt 1970.

10

Društvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski shvaćen pojam krize6 Krize nastaju kada struktura nekoga društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja problema no što bi se moralo upotrijebiti za održanje ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje integraciji sistema. Protiv društvenoznanstvene upotreblji­vosti toga koncepta može se primijetiti da ne uzima u obzir interne uzroke 'sistematskog' forsiranja kapaciteta usmje­ravanja (ili 'strukturalnu' nerješivost problema usmjera­vanja). Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno za­snovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturječ­nosti mogu se, naravno, imenovati samo ako možemo na­vesti ustrojstveno važne strukture. Takve se strukture mo­raju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet. Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam društvene krize proizlaze iz poteškoće oko jednoznačnog određivanja granica i ustrojstva društvenih sistema u jeziku teorije sistema.7

Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; nji­hovo je ustrojstvo karakterizirano poželjnim vrijednostima koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih to­lerancija. Nasuprot tomu, društveni se sistemi mogu odr­žati u vrlo kompleksnoj okolini time što mijenjaju ili ele­mente sistema ili poželjne vrijednosti ili, pak, oboje, kako bi se održali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi, međutim, održavaju time da mijenjaju oboje, svoju gra­nicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi oštrinu. Jedna te ista promjena sistema može se tada pojmiti i kao pro­ces učenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema: ne može se jednoznačno razlučiti da li je stvoren novi si­stem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro-

6 M. Jänicke (urednik), Herrschaft und Krise, Opladen 1973, posebno prilozi Jänickea, K. W. Deutscha, W. Wagnera. 7 J. Habermas, N. Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozial technologie? Frankfurt 1971, str. 147 i dalje.

11

mjene nekoga društvenog sistema istovremeno i krize. Očito se područje tolerancija u kojem se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga društvenog sistema, a da on, ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj identitet, ne može obuhvatiti objektivističkim pristupom teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti; samo se subjekti, kako uči predznanstvena jezička praksa, mogu uplesti u krize. Tek kada članovi društva iskuse struk­turne promjene kao kritične po ustrojstvo i svoj socijalni identitet osjete ugroženim, možemo govoriti o krizama. Smetnje integracije sistema ugrožavaju ustrojstvo samo u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, t j . kada je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko ošteće­na da društvo postaje anemično. Krizna stanja imaju oblik dezintegracije društvenih institucija.8

I društveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgu­biti; jer, historičari su u potpunosti u stanju da revolucio-niranje neke države ili propast nekog imperija razlikuju od pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utječu tuma­čenjima pomoću kojih se članovi nekog sistema međusobno identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grup­nog identiteta potvrđuju identitet svoga ja. U pisanju po­vijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa za­jamčenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu snagu, vrijedi kao indikator sloma društvenih sistema. U toj perspektivi neko društvo je izgubilo svoj identitet čim se sljedeće generacije više ne prepoznaju u nekoć konsti­tutivnoj predaji. I taj idealistički pojam krize ima, sva­kako, svoje poteškoće. Prekid tradicije predstavlja, u naj­manju ruku, netočan kriterij, budući da se mediji predaje i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi često se post festum ispostavlja lažnom. Neko društvo ne upada u

8 Ovaj pojam anomije je razložen u društvenoznanstvenoj literaturi od Durkheima do Mertona te u istraživanjima anomičnoga, posebice kriminalnog ponašanja koja se nastavljaju na Mertona. Sažeto u knjizi: T. Moser, Jugendkrimalität und Gesellschaftsstruktur, Frank­furt 1970.

12

krizu samo onda kada to kažu njegovi članovi niti je u krizi uvijek kad to oni kažu. Po čemu bismo mogli raz­likovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako bi se društvene krize mogle utvrđivati jedino pomoću fe­nomena svijesti?

Krizna događanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti što proizlaze iz neriješenih problema usmjeravanja. Pri to­mu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmje­ravanja; no, oni stvaraju prateće probleme koji na speci­fičan način djeluju na njihovu svijest — i to upravo ugro­žavanjem socijalne integracije. Pitanje je, međutim, kada se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj uvjet. Pojam krize, primjeren društvenoj znanosti, mora, shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne inte­gracije. I izraz »socijalna integracija« i izraz »sistemska integracija« potječu iz različitih teorijskih tradicija. O so­cijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institu­cija u kojima su podruštvljeni subjekti koji govore i dje­luju; društveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta života koji je strukturiran simbolički.9 O sistemskoj inte­graciji govorimo, pak, s obzirom na specifične aktivnosti usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; društveni sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti održa­vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kom­pleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet života i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove­zivanje.10 U aspektu svijeta života tematiziramo normativne

9 P. Berger, Th. Luckmann, Die gesellschaftliche Konstruktion der Wirklichkeit, Frankfurt 1969. 10 Fenomenologija (A. Schütz) i socijalna kibernetika označavaju pojmovne strategije koje stiliziraju svaka po jedan od tih dvaju aspekata. Iz društvenoznanstvenoga funkcionalizma su proizašli po­kušaji da se uzme u obzir dvostruki aspekt društva i da se povezu paradigme svijeta života i sistema (Parsons u Working Papers po­kušava kategorijalno povezivanje teorije sistema i djelovanja; Etzi-oni sposobnost kontroliranja i obrazovanja konsenzusa poima kao dvije dimenzije sistema; Luhmann sistemskoteoretski reformulira temeljni pojam 'smisla' koji je uvela fenomenologija. Ti su po­kušaji poučni za problem primjerenoga konceptualiziranja društve-

13

strukture (vrijednosti i institucije) u nekom društvu. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama so­cijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pat-tern maintenance), dočim nenormativni sastavni dijelovi si­stema vrijede kao ograničavajući uvjeti. U aspektu sistema tematiziramo u nekome društvu mehanizme usmjeravanja i proširenje područja djelovanja kontigencije. Mi analizi­ramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attain-ment) dočim poželjne vrijednosti označavaju podatke. Shva­timo li neki društveni sistem kao svijet života, aspekt usmje­ravanja se gubi; smatramo li neko društvo sistemom, ne uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost što se društvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, često kon-trafaktičkih zahtjeva spram valjanosti.

Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamačno i normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki društveni sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u diferenciranim društvima politički sistem (kao izdiferen-cirani centar usmjeravanja) zauzima nadređeno mjesto spram sociokulturnoga10a, i ekonomskog10b sistema. S jed­noga radnog papira preuzimam sljedeću shemu:

Pretpolitičke determinante normativnog sistema

nih sistema, no oni ga ne rješavaju budući da strukture intersubjek-tivnosti dosada nisu dostatno istražene i da konstituente društvenih sistema još nisu dovoljno shvaćene. 10a Pod sociokulturnim sistemom podrazumijevam i kulturnu preda­ju (kulturni vrijednosni sistemi) i institucije koje putem procesa socijalizacije i profesionalizacije tim predajama daju normativnu snagu. "" C. Offe, Krise und Krisenmanagement, u: Jänicke, Herrschaft und Krise, op. cit, str. 197 i dalje.

14

Socijalna evolucija, koja se vrši u tri dimenzije: u razvoju proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti) i u promjeni normativnih struktura, u analitičkim se grani­cama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moći redukcijom složenosti okoline. Ta se projekcija može po­kazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih sociološ­kih pojmova. Na drugim sam mjestima pokušao dokazati11

da zahtjevi za valjanošću, kao što su istina i ispravnost/pri­mjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju života, gube smisao diskurzivne održivosti ako ih se shvati kao medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medi­jima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem itd. Teorija sistema može za svoje predmetno područje do­puštati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme valjanosti prevoditi u probleme ponašanja. Stoga Luhmann želi provesti rekonceptualizacije pojmova kao što su spo­znaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideološko oprav­danje, s onu stranu kojih je tek moguća diferencijacija iz­među aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi čak, po mome mišljenju, i za Luhmannov pokušaj uvođenja diferencirajućih temeljnih pojmova smisla i negacije). Pred­nosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u poj-movno-imperijalističke slabosti čim se osamostali aspekt usmjeravanja, a predmetno područje društvenih znanosti suzi na potencijale selekcije.

Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabo­sti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju između normativnih struktura i ograničavajućih materijalnih uvjeta.12 Doduše, na analitičkoj razini među podsistemima postoji redoslijed sociokulturnoga, političkog i ekonomskog sistema, ali unu-

11 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, str. 221 i dalje i str. 239 i dalje Luhmann je svoju teoriju komunikacijskih medija u me­đuvremenu dalje razvio kao zaseban dio pored teorije sistema i teo­rije evolucije. 12 D. Lockwood, Social Integration and System Integration, u: Zoll-schan, Hirsch (urednici), Explorations in Social Change, London 1964, str. 244 i dalje. To polazište je dalje razradio Gerhard Brandt.

15

Ova konceptualizacija nalaže dopunu analiza normativnih struktura analizom ograničenja i kapaciteta relevantnih za usmjeravanje. Za analizu krize »dopuna« je svakako pre­slab zahtjev, budući da ona zahtijeva analitičku razinu na kojoj će veza između normativnih struktura i problema usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u hi­storijski usmjerenoj analizi društvenih sistema koja nam dopušta da uvijek utvrdimo područje tolerancije unutar kojega se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga danog sistema, a da on pri tom ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manife­stiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta.13 Naravno, gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o za­htjevima za konzistentnost samih normativnih struktura. Poželjne vrijednosti društvenih sistema su, naime, proiz­vod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne pre-

13 H. M. Baumgartner, Kontinuität und Geschichte, Frankfurt 1972.

16

daje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske in­tegracije: u poželjnim vrijednostima spajaju se kulturne definicije društvenoga života i imperativi opstanka koji se mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po­vezanosti, međutim, dosada su nedostajala uvjerljiva kon­ceptualna sredstva i metode.

Područja varijacija za strukturne promjene mogu se očito uvoditi jedino na područje teorije društvene evolucije.14 Pri tomu će biti od pomoći Marxov pojam društvene forma­cije. Formacija nekoga društva uvijek je određena nekim fundamentalnim organizacijskim principom koji utvrđuje apstraktni prostor mogućnosti socijalnih promjena stanja. Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko ap­straktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim skokovima kao emergentna svojstva i koja označavaju neki uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ograniča­vaju sposobnost nekog društva da uči, a da ne izgubi svoj identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne može riješiti unutar prostora mogućnosti koje opisuje organi­zacijski princip društva. Organizacijski principi te vrste najprije utvrđuju mehanizam učenja o kojem ovisi razvoj proizvodnih snaga; oni, dalje, određuju prostor varijacija za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i ko­načno, postavljaju institucionalne granice mogućeg porasta kapaciteta usmjeravanja. Prije no što na nekoliko primjera objasnim taj pojam organizacijskoga principa, htio bih opravdati izbor samog pojma naputkom o konstituentama društvenih sistema.

14 K. Eder, Komplexität, Evolution und Geschichte, u: F. Maciejewski (urednik), Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie?, dod. 1. Frankfurt 1973, str. 9. i d.

2 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 17

2. Neke konstituente društvenih sistema

Prvo ću opisati tri univerzalna svojstva društvenih sistema:

a) Razmjena društvenih sistema s njihovom okolinom od­vija se u proizvodnji (prisvajanje vanjske prirode) i soci­jalizaciji (prisvajanje unutrašnje prirode) preko medija za istinitost sposobnih iskaza i normi koje trebaju opravdanje, tj. preko diskurzivnih zahtjeva za valjanošću; u obje di­menzije razvoj slijedi obrasce koje se racionalno može re­konstruirati.

b) Društveni sistemi mijenjaju svoje poželjne vrijednosti ovisno o stanju proizvodnih odnosa i o stupnju autonomije sistema, no varijacija tih vrijednosti ograničava se logikom razvoja slika svijeta, na koju imperativi integracije sistema nemaju nikakva utjecaja; podruštvljene individue tvore unu­trašnju okolinu, koja je sa stajališta usmjeravanja para­doksalna.

c) Nivo razvoja nekog društva određuje se prema institu­cionalno dopuštenom kapacitetu učenja, odnosno, pobliže rečeno, prema tomu da li se teoretsko-tehnička i praktička pitanja kao takva diferenciraju te da li se mogu odvijati diskurzivni procesi učenja.

Ad a) Okolina društvenih sistema može se podijeliti na tri segmenta: na vanjsku prirodu ili materijalne resurse ne--Ijudske okoline; na ostale društvene sisteme s kojima neko društvo održava kontakt; na unutrašnju prirodu ili organ­ski supstrat članova društva. Društveni sistemi se simbo­lički razgraničavaju spram svoje socijalne okoline; dokle god ne postoji univerzalistički moral, to će se moći zbivati in terms diferenciranja između domaćega i stranog morala. Taj ću kompleks ostaviti po strani. Za specifičnu formu u kojoj se reproducira socijalno-kulturni život, od odlučuju­će su važnosti procesi razmjene s vanjskom i unutrašnjom prirodom. Pri tomu se radi o procesima podruštvljavanja u kojima se društveni sistem »ujedinjava« s prirodom. Vanj-

18

ska se priroda prisvaja u proizvodnim procesima, a unu­trašnja u procesima socijalizacije. Društveni sistem pomiče rastućim kapacitetom usmjeravanja svoje granice u prirodi i unutar nje: uz »moć« sistema raste i kontrola nad vanj­skom prirodom i integracija unutrašnje. Proizvodni pro­cesi crpe prirodne resurse i oslobođenu energiju pretva­raju u upotrebne vrijednosti. Procesi socijalizacije obrazuju članove sistema u subjekte obdarene sposobnošću govora i djelovanja; u tim obrazovnim procesima nastaje embrij kojega se pojedinac ne oslobađa do svoje smrti (ukoliko se zanemare neki patološki granični slučajevi desocijaliza-cije).

Socijalni sistemi podruštvljavaju vanjsku prirodu pomoću proizvodnih snaga; oni organiziraju i kvalificiraju radnu snagu, oni razvijaju tehnologije i strategije. Da bi to po­stigli, potrebno im je tehnički upotrebljivo znanje. Pojmovi kognitivne djelatnosti i informacije, koji se s tim u vezi normalno upotrebljavaju, sugeriraju, naravno, nagli konti­nuitet sa životinjskom djelatnošću inteligencije. Specifičnu djelatnost duštvenih sistema vidim u proširenju njihove kontrole nad vanjskom prirodom pomoću medija za isti­nitost sposobnih izjava. Rad ili instrumentalno djelovanje upravlja se prema tehničkim pravilima; ona utjelovljuju empirijske pretpostavke, koje impliciraju zahtjeve za isti­nitošću, tj. zahtjeve za valjanošću koji su diskurzivno ispu-njivi i u načelu ih se može podvrći kritici. Unutrašnju, pak, prirodu socijalni sistemi podruštvljuju uz pomoć norma­tivnih struktura. Time se interpretiraju potrebe, a aktivnosti odobravaju odnosno čine obaveznima. Pojam motivacije koji se pri tomu pojavljuje, ne treba sakriti specifičnu okolnost da društveni sistemi provode integraciju unutraš­nje prirode pomoću medija normi koje trebaju opravdanje. One, opet, impliciraju zahtjev za valjanošću koji se može ispuniti jedino diskurzivno: zahtjevima za istinitošću, koje postavljamo empirijskim tvrdnjama, odgovaraju zahtjevi za ispravnošću odnosno primjerenošću, koje postavljamo nor­mama djelovanja odnosno vrednovanja.

2* 19

Društveni sistemi mogu se nasuprot vanjskoj prirodi odr­žati instrumentalnim djelovanjem (po tehničkim pravili­ma), a nasuprot unutrašnoj prirodi komunikativnim dje­lovanjem (prema važećim normama) budući da se na socio­kulturnom stupnju razvoja životinjsku ponašanje reorgani­zira pod imperativima zahtjeva za valjanošću.15 Ta se re­organizacija odvija u strukturama jezički proizvedene in­tersubjektivnosti. Jezična komunikacija ima dvostruku strukturu: komunikacija propozicionalnim sadržajima dopu­štena je samo uz istovremenu metakomunikaciju interper-sonalnim odnosima.16 Time se izražava specifično ljudsko ukrštanje kognitivnih aktivnosti i motiva djelovanja s je­zičnom intersubjektivnošću. Jezik funkcionira kao transfor­mator: uvođenjem fizičkih zbivanja, kao što su osjeti, po­trebe i čuvstva, u strukture jezične intersubjektivnosti, unu­trašnje se epizode ili doživljaji pretvaraju u inteneionalne sadržaje, i to spoznaje u izjave, a potrebe i čuvstva u nor­mativna očekivanja (propisa, odnosno vrijednosti). Ta trans­formacija proizvodi razliku s mnogo posljedica, i to, između, s jedne strane, subjektivnosti mišljenja, htijenja, radosti i neugode, te, s druge strane, između izjava i normi koje se pojavljuju sa zahtjevom za općenitošću. Općenitost ovdje znači objektivnost spoznaje i legitimnost važećih normi. Zajedništvo koje je konstitutivno za društveni svijet ži­vota, osigurava se i objektivnošću spoznaje i legitimnošću važećih normi. Strukture jezične intersubjektivnosti su kon­stitutivne za iskustva i instrumentalno djelovanje isto kao i za načine mišljenja i komunikativno djelovanje. Na ra­zini sistema te iste strukture reguliraju kontrolu vanjske i integraciju unutrašnje prirode, dakle, procese podruštvlja-vanja koji se odvijaju pomoću kompetencije podruštvljenih individua nad navlastitim medijima za istinitost sposobnih izjava i normi koje trebaju opravdanje.

Povećanje autonomije sistema (moć) ovisi o razvoju u pre­ostalim dvjema dimenzijama: o razvoju proizvodnih snaga

15 Ovu ću tezu razložiti u okviru teorije komunikativnoga djelovanja. 16 Usp. moje pripremne bilješke u vezi s teorijom komunikativne kom­petencije, u: Habermas, Luhmann, op. cit., str. 142. i d.

20

(istina) i mijenjanju normativnih struktura (ispravnost/pri­mjerenost). Ti se razvoji odvijaju prema obrascima koje se može racionalno rekonstruirati i koji su logički među­sobno neovisni. Povijest svjetovnoga znanja i tehnologije jest povijest s obzirom na istinu kontroliranih upjesha u sukobu s vanjskom prirodom. Sastoji se od nekontinuira-nih, ali trajno kumuliranih zbivanja. Poznavanje empirij­skih mehanizama nužno je radi objašnjavanja svjetsko-po-vijesno kumulativna karaktera znanstvenoga i tehničkog napretka, međutim, ono nije i dostatno; štoviše, za razvoj znanosti i tehnike moramo pretpostaviti jednu unutarnju logiku kojom je unaprijed utvrđena hijerarhija nepovrat­nih nizova.17 Ograničenja razvojnog obrasca, rekonstruk­cija kojega je racionalno moguća, ogledaju se u trivijalnu iskustvu da se kognitivni pomaci, dok se ne slomi konti­nuitet predaja, ne mogu lako zaboraviti te da se svako odstupanje od ireverzibilnog pravca razvoja osjeća kao re­gresija koja zahtijeva svoju cijenu.

Manje je trivijalna okolnost da se ni kulturni život ne po­korava proizvoljnim definicijama. Budući da se i podruštv-ljavanje unutarnje prirode odvija putem diskurzivnih zahtje­va za valjanošću, i mijenjanje normativnih struktura bit će usmjeren proces poput povijesti znanosti i tehnike. Inte­gracija unutarnje prirode ima kognitivnu komponentu. Na putu od mita preko religije do filozofije i ideologije, sve se više nadaje zahtjev za diskurzivnim ispunjenjem norma­tivnih zahtjeva za valjanošću. Poput spoznavanja prirode i tehnologije i slike svijeta slijede u svome razvoju neki obrazac koji dopušta racionalno rekonstruiranje sljedećih, deskriptivno pobrojanih pravilnosti:

— ekspanzija svjetovnoga područja nasuprot sakralnoj sferi;

17 Time ne bih htio ustvrditi da interni regulativi znanstvenoga si­stema mogu dostatno pojasniti povijest znanosti. Usp. o tome za­nimljive teze G. Böhmea, W. van den Daelea, VV. Krohna, Alterna­tiven in der Wissenschaft, Z. F. S. 1973. str. 302 i d.; isti autori, Finalisierung der Wissenschaft, Z. F. S. 1973.

21

— tendencija od jake heteronomije spram rastuće autono­mije;

— izbacivanje kognitivnih sadržaja iz slika svijeta (od koz­mologije prema čistome moralnom sistemu);

— od partikularizma roda do univerzalistiekih i istovre­meno individualističkih orijentacija;

— rastuća refleksivnost modusa vjerovanja koje se očituje na sljedećem nizu: mit kao neposredno življen orijenta-cijski sistem, učenje, objavljena religija, umska religija, ideologija.18

Sastojci slika svijeta koji im osiguravaju identitet i djeluju socijalno integrativno, a to su moralni sistemi i pripadne interpretacije, povećanom kompleksnošću slijede jedan obrazac koji na ontogenetskoj razini ima paralelu u logici razvoja moralne svijesti. I kolektivno postignuto stanje moralne svijesti ne može se, dok postoji kontinuitet pre­daje, zaboraviti kao ni kolektivno postignuto znanje — što, međutim, ne isključuje regresiju.19

Ad b) Ovdje ne mogu pratiti zamršene međuovisnosti iz­među mogućih razvoja u dimenzijama proizvodnih snaga, kapaciteta usmjeravanja i slika svijeta (odnosno moralnih sistema). Čini mi se, međutim, da je upadljiva asimetričnost oblika reprodukcije sociokulturnoga života: dok razvoj pro­izvodnih snaga stalno širi prostor kontingencije društve­noga sistema, evolucijski pomaci u strukturama interpre-tativnih sistema ne pružaju uvijek selekcijske prednosti. Naravno da rastuća autonomija sistema i odgovarajući po-

18 R. Döbert, G. Nunner, Konflikt und Rückzugspotentiale in spät­kapitalistischen Gesellschaften (rukopis MPIL, str. 14—15); R. Dö­bert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien für den sozialwissenschaftlichen Funktionalismus — diskutiert am Bei­spiel der Evolution von Religionssystemen, disertacija, Frankfurt 1973; usp. također interesantnu konstrukciju N. Luhmanna, Reli­gion — System und Sozialisation, Neuwied 1972, str. 15. i d. 19 U vezi s konceptom razvojne logike u kognitivističkoj razvojnoj psihologiji L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Devel-opmental Approach to Socialisation, u: D. A. Goslin (urednik), Handbook of Socidlization, Chicago 1969, str. 347. i d.

22

rast kompleksnosti u organizacijskim oblicima nekog dru­štva razaraju normativne strukture koje se sužavaju, te dokidaju granice participacije koje sa stajališta usmjera­vanja nisu funkcionalne — zbivanje, dakle, koje se danas, primjerice, uvijek može promatrati prilikom modernizacije zemalja u razvoju. Dalo bi se zamisliti i ukazati na pro-blematičnije slučajeve. Normativne se strukture mogu ne­posredno preokrenuti kognitivnim disonancama između svjetovnog znanja, proširenog razvojem proizvodnih snaga, i dogmatienosti nasljeđenih slika svijeta. Budući da su mehanizmi koji prouzrokuju pomake u razvoju normativ­nih struktura neovisni o logici njihova razvoja, nije a for­tiori sigurno da će razvoj proizvodnih snaga i porast ka­paciteta usmjeravanja točno izazvati normativne promjene koje odgovaraju imperativima usmjeravanja društvenoga sistema. Empirijsko je pitanje, prije svega, da li se i kojim dijelom selekcijska prednost koju kontrola vanjske prirode, vršena zahtjevima za istinitošću, unosi s potencijalom se­lekcije, prednost, dakle, koja će se putem integracije unu­tarnje prirode, vršene zahtjevima za ispravnošću i primje-renošću, opet proigrati u obliku samoproizvedene složenosti. Ne možemo isključiti slučaj da će porast proizvodnih snaga koji povećava moć sistema dovesti do promjena u nor­mativnim strukturama koje će ujedno ograničiti autono­miju sistema, budući da donose nove zahtjeve za legitima­cijom i time sužavaju prostor za varijaciju poželjnih vri­jednosti. (Kasnije ću obraditi tezu da je taj slučaj nastupio u kasnom kapitalizmu, budući da poželjne vrijednosti, do­puštene na području legitimacije jedne komunikativne eti­ke, nisu spojive sa eksponencijalnim rastom kompleksnosti sistema, a druge se legitimacije ne mogu proizvoditi uslijed logike razvoja.) Tvrdnja da poželjne vrijednosti društvenih sistema povijesno variraju, mora se dopuniti utoliko što je varijacija poželjnih vrijednosti ograničena logikom raz­voja struktura slike svijeta koje ne stoje na raspolaganju imperativima rasta moći.20

20 K. Eder, Mechanismen der sozialen Evolution (rukopis MPIL).

23

S tim je u vezi još jedna osobitost društava: unutarnja pri­roda ne pripada okolini sistema na isti način kao što je to slučaj s vanjskom prirodom. S jedne strane organski sup­strati podruštvljenih individua uopće nisu, kako to možemo proučavati na psihosomatici poremećenih organskih toko­va21, naprosto izvanjski društvenom sistemu; s druge, pak, strane, nakon svoje integracije u društveni sistem unutarnja priroda ostaje nešto poput unutrašnje okoline, budući da se podruštvljeni subjekti u razmjeru svoje individuacije suprotstavljaju utapanju u društvo. Socijalizacija, podruštv-ljavanje unutarnje prirode, ne može se poput proizvodnje, podruštvljavanja vanjske prirode, zadovoljavajuće shvatiti kao redukcija složenosti okoline. Dok je normalno da se reduciranjem složenosti okoline povećava sloboda kretanja sistema, dotle progresivno podruštvljavanje unutarnje pri­rode prije ograničava prostor kontingencije sistema. Čini se da rastom individuacije jača otpornost podruštvljenih individua na odluke izdiferenciranog centra usmjeravanja. Normativne strukture djeluju nasuprot imperativa širenja moći poput mehanizama samosputavanja. To bi se u okviru logike samoregulativnih sistema moglo izraziti samo tako da je unutarnja priroda istovremeno i okolina sistema i element sistema. Na isti paradoksalan način je i subjektu, sposobnom da govori i djeluje, njegova vlastita priroda dana kao život i kao tijelo.22 Mislim, naravno, da paradoksi ukazuju samo na nepreciznost jedne previše razvučene teo­rije sistema. Njih će nestati ako svijet života i intersub-jektivnosti uzmemo kao nadređeno gledište, a ne sistem i samoreguliranje, te ako se socijalizaciju unaprijed pojmi kao individuaoiju — što predstavlja svezu shvatljivu sa sta­jališta teorije jezika, koja, međutim, ako se inzistira na teoriji sistema, dovodi jedino do besmislica.23 I društva su također sistemi, no njihov se način kretanja ne zasniva je-

21 A. Mitscherlich, Krankheit als Konflikt, 2 sveska, Frankfurt 1966/ /1967; K. Brede, Sozioanalyse psychosomatischer Störungen, Frank­furt 1972. 22 H. Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch, Berlin 1928. 23 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 155. i d.

24

dino na logici proširenja autonomije sistema (moći), nego se socijalna evolucija više odvija u granicama logike svijeta života, čije su strukture određene jezički stvorenom inter-subjektivnošću i počivaju na zahtjevima za valjanošću koje se može podvrći kritici.

Ad c) Ako sam ispravno opisao konstituente društvenih si­stema, onda se kapacitet usmjeravanja mijenja ovisno o rastućoj kontroli vanjske prirode i o povećanoj integraciji unutrašnje prirode. U obadvije se dimenzije evolucija vrši u obliku usmjerenih procesa učenja, koji se odvijaju preko diskurzivno ispunjivih zahtjeva za valjanošću: razvoj pro­izvodnih snaga i promjena normativnih struktura uvijek slijede logiku rastućega teoretskog odnosno praktičkog uvi­da.24 Obrasci koje se može racionalno rekonstruirati i koji se zasnivaju na kolektivnim procesima učenja, dakle na povijesti svjetovnoga znanja i tehnologije, s jedne strane, te na promjeni strukture interpretativnih sistema koji osi­guravaju identitet, s druge strane, obrasci su koji, dakako, objašnjavaju samo logički nužan slijed mogućih razvoja. Faktički razvoji, međutim, inovacije i stagnacije, pojava kriza, produktivno i neproduktivno širenje kriza, itd. mogu se objasniti jedino pomoću empirijskih mehanizama. Te­meljni se mehanizam društvene evolucije uopće nalazi, kako mi se čini, svakako u automatizmu da se ne može bez uče­nja: nije učenje, nego je neučenje fenomen koji valja ob­jasniti na nekom socio-kulturnom stupnju razvoja. U tome se i sastoji, recimo, umoost čovjeka; samo na toj pozadini je vidljiva nadmoćna neumnost povijesti toga roda. For­malna gledišta za razgraničenje različitih nivoa učenja re­zultiraju iz okolnosti što učimo u dvije dimenzije (teoret­skoj i praktičnoj), te što su ti procesi učenja povezani sa zahtjevima za valjanošću koje se može diskurzivno ispu­niti. Nerefleksivno učenje odvija se u okolnostima u kojima

24 U teorijama sistema društvenoga razvoja K. W. Deutscha (Nerves of Government, 1963) i A. Etzionija (The Active Society, 1968) zato s pravom u središtu analize stoje koncepti učenja, pojmovi koji su, naravno, preuski da bi obuhvatili diskurzivno učenje.

25

se implicitno postavljeni teoretski i praktički zahtjevi za valjanošću naivno predmnijevaju, te prihvaćaju ili odbi­jaju bez diskurzivnoga razmatranja. Refleksivno učenje od­vija se diskursima u kojima tematiziramo praktičke zahtjeve za valjanošću, koji su ili postali problematičnima ili su problematizirani institucionaliziranom sumnjom, te ih na temelju argumenata prihvaćamo ili odbijamo. Nivo učenja koji neka društvena formacija omogućuje može ovisiti o tomu da li princip organizacije društva dopušta: a) dife­rencijaciju između teoretskih i praktičkih pitanja, i b) pri­jelaz s nerefleksivnoga (predznanstvenoga) na refleksivno učenje. Odatle se nadaju četiri moguće kombinacije od kojih su, ako sam u pravu, tri historijski realizirane:

Učenje

nerefleksivno

refleksivno

Teoretska i praktička pitanja nediferencirana diferencirana

X

X

—

X

Ta je shema, naravno, nedostatna i za vrlo grubo pribli­žavanje, budući da pojmove (teoretsko/praktičko)25, izvede­ne logikom diskursa, unosi u raznorodne interpretativne si­steme i, k tomu, ne razlikuje ostaju li teoretska i praktička pitanja nerazlučena samo u vladajućem interpretativnom okviru ili, pak, u samoj životnoj praksi. Magijske i animi­stičke slike svijeta navode na zaključak o životnoj praksi koja zanemaruje onu razliku, dok mitske slike svijeta koeg­zistiraju sa svjetovnim znanjem koje se akumulira i naslje­đuje na područjima društvenoga rada, tako da je praktički već provedeno razlikovanje između tehnički primjenjivoga znanja prikladna za teoretiziranje i praktički relevantnog tumačenja prirodnoga i socijalnog svijeta života.

25 J. Habermas, Wahrheitstheorien, u: Festschrift für Walter Schultz, Pfullingen (izlazi uskoro); u vezi s logikom diskursa: St. Toulmin, The Uses of Argument, Cambridge 1964; P. Edwards, Logic of Moral Discourse, New York 1955.

26

Nadalje, shema ne odslikava područja uistinu dostupna institucionaliziranim djelomičnim diskursima. Nastankom filozofije po prvi puta se sastavni dijelovi mitskih predaja oslobađaju za diskurzivna razmatranja; no, klasična filo­zofija shvaća i postupa s praktički relevantnim tumače­njima kao s teoretskim pitanjima, a tehnički primjenljivo empirijsko znanje potcjenjuje, držeći da se od njega ne može izvesti teorija. Međutim, nastankom moderne zna­nosti upravo se to područje empirijskog znanja uključuje u refleksivne procese učenja. U filozofiji se istovremeno afirmira tendencija koja je vodila do pozitivizma, tenden­cija spram razlikovanja teoretskih i praktičkih pitanja pre­ma njihovome logičkom obliku, ali s ciljem da se iz diskursa isključe praktička pitanja: ona se više ne smatraju »spo­sobnima za istinitost«.26 Suprotno tomu, institucionalizacija općih praktičkih diskursa značila tri nov nivo učenja društva.

Ako su točna određenja konstituenata društvenih sistema, provizorno uvedena od a) do c), imat će smisla pokušaj traženja organizacijskih principa koji utvrđuju kapacitet učenja, a time i nivo razvoja nekog društva s obzirom na proizvodne snage i interpretativne sisteme koji osiguravaju identitet, dakle principe koji će ograničavati moguć porast sposobnosti usmjeravanja. Marx je različite društvene for­macije određivao in terms raspolaganja sredstvima za pro­izvodnju, tj. kao proizvodne odnose. On podiže nukleus koji organizira cjelinu do razine na kojoj se normativne struk­ture isprepleću s materijalnim supstratom. Proizvodni se odnosi, naravno, ne smiju — ukoliko treba da predstavljaju organizacijske principe društva —izjednačavati s uvijek od­ređenim historijskim oblicima vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Organizacijski principi su visokoapstraktna određenja koja definiraju prostore mogućnosti. Uz to, go­vorenje o proizvodnim odnosima navodi na usko ekonomi­stičko tumačenje. Koji djelomičan sistem u nekome društvu

24 J. Habermas, Wozu noch Philosophie? u: Philosophisch-politische Profile, Frankfurt 1971.

27

može preuzeti funkcionalni primat27, tj. vođenje socijalne evolucije, bit će, međutim, određeno principom organizi­ranja toga društva.

3. Ilustracija društvenih organizacijskih principa

Držim da je svrsishodno razlikovati četiri društvene for­macije: onu koja prethodi visokoj kulturi, tradicionalnu, kapitalističku i postkapitalističku. Ako izuzmemo društva koja prethode visokokulturnima, radi se o klasnim društvi­ma (pri čemu državnosocijalistička društva s obzirom na političko-elitističko raspolaganje sredstvima za proizvodnju nazivam postkapitalističkim klasnim društvima):

Društvene formacije koje prethode visokokulturnim

visokokulturne tradicionalne moderne

v . , kapitalističke Klasna d r u š t v a „ . , . . , . , . (liberalni kapitalizam) (organizirani kapitalizam) postkapitalističke

postmoderne

Ispitivanje tendencija krize u kasnokapitalističkim i post­kapitalističkim društvima počiva na interesu za istraživa­njem mogućnosti jednoga »postmodemog« društva pri čemu se ne misli samo na novo ime za začuđujuću vitalnost ostar­jela kapitalizma,28 nego i na historijski nov princip organi­zacije. Htio bih na tri društvene formacije pojasniti što je to društveni princip organizacije, te kako se iz njega mogu izvesti određeni tipovi krize. Ove nevezane primjedbe

27 O tome pojmu usp. N. Luhmann, Wirtschaft als soziales Problem, u: Soziologische Aufklärung, Opladen 1970, str. 226—227. 28 D. Bell, The Post-Industrial Society: The Evolution of an Idea, u: Survey 1971, str. 102. i d.

28

niti treba da predstavljaju niti da nadomještaju teoriju so­cijalne evolucije; one jedino služe egzemplarnom uvođenju jednoga pojma. Svakoj od triju društvenih formacija opisat ću odlučujući organizacijski princip, naznačiti prostore mo­gućnosti koje on pruža socijalnoj evoluciji, te ukazati na tip krize koji on dopušta. Organizacijski se principi bez teorije socijalne evolucije, na koju bih se mogao osloniti, još uvijek ne mogu apstraktno formulirati, nego će ih se, možda, induktivno sakupiti, te objasniti s obzirom na in­stitucionalno područje koje ima funkcionalni primat za svaki od stupnjeva razvoja (rodbinski sistem, politički si­stem, privredni sistem).

Društvene formacije koje prethode visokokulturnim formacijama

Organizacijski princip tih društava29 tvore primarne uloge starosne dobi i spola. Institucionalno jezgro je rodbinski sistem koji na tom stupnju razvoja predstavlja totalnu in­stituciju. Obiteljske strukture određuju cjelokupni društve­ni saobraćaj; one istodobno zajamčuju i socijalnu i sistem­sku integraciju. Slike svijeta i norme jedva da su diferen­cirane: izgrađene su oko ritualiziranja i tabuiziran ja koji ne traže nikakve nezavisne sankcije. Taj je princip orga­nizacije spojiv s obiteljskim i rodovskim moralom: nisu moguća vertikalna ili horizontalna podruštvljavanja, koja prekoračuju granice rodbinskog sistema. Proizvodne se snage u rodbinski organiziranim društvima ne mogu po­većavati eksploatiranjem radne snage (povećanje stupnja izrabljivanja fizičkom prisilom). Mehanizam učenja, ugra­đen u funkcionalni krug instrumentalnog djelovanja, vodi kroz duga razdoblja do jednoga, kako se čini, uređena

29 T. Parsons, Societies, u: Evolutionary and Comparative Perspecti­ves, Englewood Cliffs 1966; G. Lenski, Power and Privilege, New York 1966; Sahlins, Service, Evolution and Culture, Ann Arbor 1968; daljnja literatura u Edera, Mechanismen der sozialen Evolution, loc. cit.

29

niza s novostima manje važnosti.30 Na stupnju razvoja koji prethodi visOkokultunnim društvenim formacijama, ne po­stoji, izgleda, sistematski motiv za stvaranje viška proiz­voda koji bi prelazio dobra nužna za zadovoljavanje osnov­nih potreba, niti onda kada to dopušta stanje proizvodnih snaga.31 Budući da iz organizacijskoga principa ne proizlaze nikakvi proturječni imperativi, vanjske će promjene biti one koje će previše zahtijevati od usko ograničena kapa­citeta upravljanja rodbinski organiziranih društava i koje će potkopavati obiteljske i rodovske identitete: uglavnom demografski rast u vezi s ekološkim faktorima, prven­stveno međuetnička ovisnost kao posljedica trampe, rata i osvajanja.32

Tradicionalna društvena formacija

Organizacijski princip je klasna vlast u političkome obliku. Nastankom birokratskoga aparata vlasti iz rodbinskoga se sistema diferencira centar usmjeravanja koji će omogućiti prijelaz proizvodnje i raspodjele društvenih dobara s obi­teljskih oblika organizacije na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Rodbinski sistem nije više institucionalni nukleus cijeloga sistema; svoje funkcije vlasti i usmjera­vanja on predaje državi. To je početak funkcionalnog spe­cificiranja i autonomiziranja tokom kojega će obitelj sa­svim izgubiti svoje ekonomske fun'kcije, a djelomično i svoje socijalizacijske funkcije. Na visokokulturnom stupnju razvoja nastaju podsistemi koji pretežno služe ili integra­ciji sistema ili socijalnoj integraciji. U njihovu se čvorištu nalazi pravni poredak koji regulira privilegirano raspola­ganje sredstvima za proizvodnju i stratešku primjenu moći kojoj je, pak, potrebna legitimacija. Diferencijaciji između aparata vlasti i pravnog poretka na jednoj, i kontrafaktič-kih opravdanja i moralnih sistema na drugoj strani, odgo-

30 C. Levi-Strauss, Das wilde Denken, Frankfurt 1968, pogl. 1; M. Sahlins, Stone Age Technology, Chicago 1972. 31 R. L. Caneiro, A Theory of the Origin of the State, u: Science 1970, str. 733. i dalje. 32 Op. cit., str. 736—737.

30

vara institucionalno razdvajanje sekularnih i sakralnih sila. Novi princip organizacije dopušta znatan porast autonomije sistema; on pretpostavlja funkcionalnu diferencijaciju i omogućava izgradnju generaliziranih medija (moći i novca), te refleksivnih mehanizama (pozitivno pravo). Taj se pro­stor za porast kapaciteta usmjeravanja dobija uz cijenu na­čelno nestabilne klasne strukture. U klasnim je društvima pomoću privatnoga vlasništva33 nad sredstvima za proizvod­nju institucionaliziran odnos moći koji stalno ugrožava so­cijalnu integraciju, jer suprotnost interesa, etablirana u klasnom odnosu, predstavlja konfliktni potencijal. Suprot­nost interesa između društvenih klasa može se, dakako, la­tentno održavati u okviru legitimnoga vladajućeg poretka i privremeno se integrirati. To je djelo ideologija ili slika svijeta koje služe legitimaciji: one ne dopuštaju javno te-matiziranje i ispitivanje kontrafaktičkih zahtjeva za valja-nošću normativnih struktura. Proizvodni odnosi imaju ne­posredno politički Oblik, tj. ekonomski su odnosi regulirani legitimnom vlašću. Vladajući se poredak opravdava vraća­njem na tradicionalne slike svijeta i konvencionalnu dr­žavnu etiku.

Novi princip organizacije uz znatno vertikalno diferenci­ranje zadržava horizontalno podruštvljavanje u uskim gra­nicama pomoću nepolitičkih odnosa razmjene (lokalni saj­movi, grad—selo). Politička klasna vlast zahtijeva posre­dovanje rodovskih morala etikama države koje ostaju ovi­sne o tradiciji, dakle partikularističke; ona je, međutim, nespojiva s univerzalističkim oblicima saobraćaja. Proiz­vodne snage rastu u klasnom sistemu društvenoga rada po­većavanjem stope eksploatacije, dakle organiziranim pri­silnim radom, tako da nastaje društveno stvoren višak pro­izvoda, koji se potom privilegirano prisvaja. Porast proiz­vodnih snaga svakako je ograničen itrajnom prirodnošću tehničkih novina (tehnički iskoristivo znanje ne povećava se refleksivnim učenjem).

33 Izraz »privatno« ne upotrebljavam ovdje u uskome smislu mo­dernoga građanskog privatnog prava, već jedino u smislu »privi-legiranoga« raspolaganja.

31

S tradicionalnim se društvima javlja tip krize koja proiz­lazi iz unutarnjih proturječnosti. Proturječnost postoji iz­među zahtjeva za valjanošću sistema normi i opravdavanja stanja, sistema koji izrabljivanje ne smiju eksplicitno do­pustiti, i klasne strukture koja privilegiranu prisvajanje društveno proizvedenoga bogatstva čini pravilom. Problem kako da se društveno proizvedeno bogatstvo nejednako ras­podijeli, a ipak legitimno, privremeno se rješava ideološkim osiguravanjem zahtjeva za valjanošću. Budući da tradicio­nalna društva u kritičnim situacijama svoj prostor usmje­ravanja povećavaju pojačanom eksploatacijom radne snage, dakle pojačavaju vlast ili, neposredno, povećanom fizičkom prisilom (dobre indikatore daje za to povijest kaznenoga prava), ili, posredno, generaliziranjem prisilnih davanja (sli­jedom radne, proizvodne i novčane rente), krize će u pra­vilu rješavati problemima usmjeravanja koji povećanom represijom proizvode potrebu za povećanjem autonomije sistema; ona opet dovodi do gubitaka legitimacije koji, pak, imaju kao posljedicu klasne borbe (često u vezi s vanjskim konfliktima); klasne borbe, naposljetku, ugrožavaju soci­jalnu integraciju i mogu dovesti do pada političkog sistema i do novih legitimacijskih osnova, tj. do novoga grupnog identiteta.

Liberalnokapitalistička društvena formacija

Princip organizacije je odnos najamnoga rada i kapitala, ustanovljen u građanskome sistemu privatnoga prava. Na­stankom sfere prometa privatnih i autonomnih posjednika roba bez uplitanja države, tj . teritorijalno-državnom insti­tucionalizacijom tržišta dobara, kapitala i rada, te etabli­ranjem svjetske trgovine, iz političko-ekonomskoga sistema se izdvaja »građansko društvo«,34 koje predstavlja depoli-tizaciju odnosa klasa i anonimiziranje klasne vlasti. Država i politički zasnovan sistem društvenoga rada nisu više in-

34 Usp. pojmovno-povijesne studije M. Riedela, Studien zu Hegels Rechtsphilosophie, Frankfurt 1969; isti autor, Bürgerliche Gesel­lschaft und Staat bei Hegel, Neuwied 1970.

32

stitucionalni nukleus cjelokupnoga sistema; štoviše, moder­na upravna država, čiji je prototip analizirao Max Weber35, postaje komplementarnom ustanovom samoregulativnoga tržišnog prometa.36 Država spram van osigurava teritorijalni integritet i konkurentnost domaće privrede, kao i prije, političkim sredstvima. Dotada prevladavajući medij usmje­ravanja, naime, legitimna vlast, služi u prvom redu odr­žavanju općih proizvodnih uvjeta koji omogućuju tržišno reguliran proces oplođivanja kapitala; razmjena ovdje po­staje dominantnim medijem usmjeravanja. Nakon što se potvrdio kapitalistički način proizvodnje, vršenje vrhovne vlasti unutar društvenoga sistema može se ograničiti: a) na zaštitu građanskoga privatno-pravnog saobraćaja (poli­cija i pravosuđe), b) na zaštitu tržišnoga mehanizma od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. zakonski pro­pisi o zaštiti radnika), c) na ispunjenje proizvodnih pret­postavki čitave privrede (javno školstvo, transport i sao­braćaj), i d) na prilagođavanje privatnopravnoga sistema potrebama koje nastaju iz procesa akumulacije (porezno, bankovno i poduzetničko pravo).37 Ispunjavajući ta četiri zadatka država osigurava postojane pretpostavke procesa reprodukcije kao kapitalističkoga procesa. Iako se je in­stitucionalna diferencijacija između područja sistemske i socijalne integracije začela još u tradicionalnome društvu, ekonomski je sistem i dalje ostao ovisan o legitimaciji koju dobiva od sociokulturnoga sistema. Tek relativno osa­mostaljivanje ekonomskoga od političkog sistema omo­gućava da se u građanskom društvu uspostavi jedno pod­ručje koje se oslobađa tradicionalnih veza i prepušta stra-teško-utilitarističkim djelatnim orijentacijama sudionika tr­žišta. Konkurirajući poduzetnici svoje odluke donose prema

35 Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Köln 1956, str. 1034. i d. 36 Usp. također N. Luhmann, Knappheit, Geld und die bürgerliche Gesellschaft, u: Jahrbuch für Sozialwissenschaft, sv. 23, 1972, str. 186. i d. 37 To je model koji treba označiti zenit jednoga vrlo kompleksnoga povijesnog razvojnog procesa. O sistematskoj povijesti kapitalizma još uvijek najbolji cjelokupan prikaz: M. Dobb, Studies in the De­velopment of Capitalism, London 1947.

3 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 33

maksimama nadmetanja usmjerenoga na dobit te vrijed­nosno usmjerene aktivnosti zamjenjuju djelovanjem koje je vođeno interesima.3711

Novi princip organizacije otvara širok prostor proizvodnim snagama i normativnim strukturama. Imperativima samo-oplođavanja kapitala način proizvodnje pokreće proširenu reprodukciju, vezanu za mehanizam inovacija koje pove­ćavaju produktivnost rada. Postizanjem granica fizič­koga izrabljivanja, tj. granica porasta apsolutnoga vi­ška vrijednosti, akumulacija kapitala uvjetuje jačanje tehničkih proizvodnih snaga, a time i uključivanje te­hnički iskoristivoga znanja u refleksivne procese učenja.

S druge, palk, strane, sada autonoman promet razmjene oslobađa politički poredak od legitimacijske stege. Samo-regulativni tržišni promet ne zahtijeva dopune jedino ra­cionalnom državnom upravom i apstraktnim pravom, nego i strateško-utilitarističkim moralom na području društve­noga rada, koji je na privatnome području spojiv i sa »pro­testantskom« i sa »formalističkom« etikom. Građanske ide­ologije mogu prihvatiti univerzalističku strukturu i apeli­rati na uopćive interese budući da je poredak vlasništva odbacio političku formu i prešao u proizvodni odnos koji se, ka'ko se čini, sam može legitimirati: institucija tržišta može se oslanjati na pravednost svojstvenu ekvivalentnoj razmjeni. Stoga se građanska ustavna država, u kojoj se od Lockea vidi objava racionalnoga prirodnog prava, oprav­dava legitimnim odnosima u proizvodnji — proizvodni od­nosi mogu biti lišeni tradicionalne, »odozgo« legitimirane vlasti.

Socijalno-integrativno djelovanje oblika vrijednosti bilo je, svakako, ograničeno uglavnom na građansku klasu; lojal­nost i podređenost pripadnika novoga gradskog proletari­jata, regrutiranoga najvećim dijelom iz seljačkih slojeva, zasigurno su se održavale prije jednom mješavinom tradi-37a O pojmovima »vođeno interesom« naspram »vrijednosno orijen­tirano« usp. Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 251—252.

34

cionalističkih veza, fatalističke spremnosti na pokornost, besperspektivnosti i gole represije negoli uvjerljivošću gra­đanskih ideologija. To ne umanjuje socijalno-integrativno značenje novog tipa ideologije38 u društvu koje više ne pri­znaje političku vlast u osobnome obliku. Političkim anoni-miziranjem klasne vladavine javlja se, naime, i problem kako da se vladajuća društvena klasa uvjeri u potrebu da odustane od vlasti. Univerzalističike građanske ideologije mogu tim prije ispuniti tu zadaću što se a) iz kritike tra­dicije zasnivaju kao »znanstvene« i što b) imaju karakter modela, tj. anticipiraju društveno stanje čiju mogućnost jedno privredno društvo s dinamičnim rastom ne mora unaprijed demantirati. Međutim, tim osjetljivije će građan­sko društvo reagirati na evidentne proturječnosti između ideje i zbilje. Stoga se je i kritika građanskoga društva mogla isprva razvijati u obliku raskrinkavanja građanskih ideologija konfrontiranjem ideje i zbilje. Učinak kapita­lističkoga principa organizacije ipak je izvanredan: on privredni sistem, koji je odvojen od političkoga sistema, ne oslobađa samo ograničenja socijalno-integrativnih djelo­mičnih sistema, nego i omogućava da se usporedo s nje­govim zadacima oko integracije sistema, dade prilog i so­cijalnoj integraciji. Time, svakako, jača i osjetljivost dru­štvenoga sistema, utoliko što problemi upravljanja mogu neposredno postati prijetnje identitetu. U tom bih smislu htio govoriti o krizi sistema.

Princip organizacije ne ograničava razvitak proizvodnih sna­ga unutar prirodnoga načina kretanja privrednoga razvoja. I normativne strukture imaju velik prostor razvoja, budući da novi princip organizacije po prvi puta dopušta univer-zalističke vrijednosne sisteme. Nespojiv je, međutim, s ko­munikativnom etikom koja ne zahtijeva samo općenitost normi, nego zahtijeva i diskurzivno postignutu suglasnost o sposobnosti uopćavanja normativno propisanih interesa. Organizacijski princip premješta konfliktni potencijal klasne

38 O. Brunner, Das Zeitalter der Ideologien, u: Neue Wege zur So­zialgeschichte, Göttingen 1956; K. Lenk (urednik), Ideologie, Neu­wied 1961.

3* 35

suprotnosti u dimenziju usmjeravanja, gdje se očituje u obliku privrednih kriza. Za liberalni je kapitalizam tipična izmjena konjunkture, krize i depresije — suprotnost inte­resa, zasnovana na odnosu najamnoga rada i kapitala, ne pojavljuje se neposredno u klasnim sukobima, nego u pre­kidu procesa akumulacije, dakle u obliku problema usmje­ravanja. Iz logike te privredne krize može se dobiti opći pojam krize sistema.

Sljedeća shema sažima odnose između egzemplarno uve­denih principa organizacije, i odgovarajućih tipova krize. Utvrđujući mogućnosti evolucije u svakoj od triju dimen­zija razvoja (proizvodnja, usmjeravanje, socijalizacija), or­ganizacijski princip određuje: a) da li se funkcionalno mogu diferencirati sistemska i so­

cijalna integracija; b) kada ugrožavanje sistemske integracije mora rezultirati

ugrožavanjem socijalne integracije, dakle krizama; i c) kako se problemi upravljanja pretvaraju u ugrožavanje

identiteta, tj. koji tip krize prevladava.

Društvena formacije

Formacija koja prethodi 'visoko-kulturnoj

Tradicionalna

Organizacijski princip

Rodbinski odnosi: Primarne uloge (Dob, spol)

Politička klasna vladavina: Državna prisila i .društveno--ekonomske klase

Socijalna i .sistemska integracija

Nema diferenciranja između socijalne i isistemske integracije

(Funkcionalno [diferenciranje između socijalne i sistemske integracije

Tip krize

'Eksterno; izazvana! kriza , identiteta

Interno zasnovana kriza identiteta

Liberalno- [Nepolitička klasna Sistemsko Kriza -kapitalistička vlast: integrativni sistema

Najamni rad i privredni sistem kapital preuzima i

socijalno-integrativne zadatke

36

4. Kriza sistema — objašnjena na primjeru liberalno-kapitalističkoga ciklusa kriza

U liberalnom kapitalizmu dolazi do kriza u obliku nerije­šenih privrednih problema usmjeravanja. Prijetnje integra­ciji sistema jesu neposredno prijetnje socijalnoj integra­ciji: to opravdava govor o privrednoj 'krizi. U društvima koja prethode visoko kulturnim društvima postoji vrlo slična povezanost, budući da obiteljski princip organizacije ne dopušta razdvajanje sistemske i socijalne integracije. Funk­cionalno diferenciranje, oblikovano u tradicionalnim dru­štvima se, doduše, ne gubi prijelazom u moderno doba, ali u liberalnom kapitalizmu dolazi do neobičnog prenošenja socijalnointegrativnih zadataka na izdiferencirani nepoli­tički sistem usmjeravanja tržišta tako što se (isprva u gra­đanstvu) legitimacijsiki djelotvorni sastavni dijelovi tradi­cije (racionalno građansko pravo, utilitarizam) čine zavisni­ma o ideologiji ugrađenoj u samu bazu, o ideologiji ekvi­valentne razmjene. U tradicionalnim društvima do kriza dolazi samo onda 'kada se problemi usmjeravanja ne mogu riješiti unutar mogućnosti opisanih organizacijskim prin­cipom, te stoga dovode u opasnost sistemsku integraciju, a time se ugrožava i identitet društva. Suprotno tomu, u liberalnokapitalističkim društvima krize postaju endemične, budući da privredno neriješeni problemi usmjeravanja koje u manje ili više pravilnim razmacima proizvodi proces pri­vrednoga rasta, kao takvi ugrožavaju socijalnu integraciju. Periodički obavljani problemi usmjeravanja, iz kojih proiz­lazi socijalna dezintegracija, proizvode uslijed trajne nesta­bilnosti ubrzanih socijalnih promjena objektivnu osnovu svi­jesti o krizi građanske klase i revolucionarnih nadanja na­jamnih radnika: nijedna društvena formacija nije do tada živjela u takvome strahu i očekivanju iznenadne promjene sistema, ialko ideja o vremenski kondenziranom prevratu, dakle o revolucionarnom koraku neobično kontrastira ob­liku kretanja krize sistema kao trajne krize.

Svođenje socijalnointegrativnih funkcija na djelomični si­stem koji u prvome redu ispunjava sistemskointegrativne

37

funkcije moguće je samo time što se odnos klasa u liberal­nome kapitalizmu institucionalizira iznad tržišta rada, pa se tako i depolitizira. Time što se izvor društvenoga bogat­stva, tj. proizvodna snaga radnika, pretvara u robu, kao i time što se društveni kapital reproducira pod uvjetima na­jamnog rada, procesi rada i razmjene poprimaju dvostruki karakter koji je analizirao Marx: radni procesi, proizvodeći upotrebne vrijednosti, služe stvaranju vrijednosti razmje­ne; procesi razmjene, regulirajući putem novčanog meha­nizma alokaciju radne snage i roba, služe formiranju i oplo­đivanju kapitala. Tržište pri tomu preuzima dvostruku funk­ciju; s jedne strane funkcionira kao mehanizam usmjera­vanja u sistemu društvenoga rada, kojim se upravlja po­sredstvom novca, a s druge strane institucionalizira nasilni odnos između vlasnika sredstava za proizvodnju i najamnih radnika. Kako se socijalno nasilje kapitalista u obliku pri­vatnoga radnog ugovora institucionalizira kao odnos raz­mjene, kao i time što je oduzimanje privatno raspoloživoga viška vrijednosti stupilo na mjesto političke ovisnosti, tr­žište istodobno s kibernetičkom preuzima i svoju ideološku funkciju: klasni odnos može u nepolitičkom obliku najamne ovisnosti poprimiti anoniman lik. Stoga kod Marxa teo­retska analiza oblika vrijednosti ima dvostruku zadaću, tj. da otkrije princip usmjeravanja tržišnoprivrednoga prome­ta, kao i temeljnu ideologiju građanskoga klasnog društva. Teorija vrijednosti istodobno služi analizi funkcije privred­noga sistema kao i kritici ideologije klasne vladavine koja se i pred samom građanskom sviješću može raskrinkati do­kazom da se na tržištu rada ne razmjenjuju ekvivalenti. Tržište osigurava vlasnicima sredstava za proizvodnju pri-vatnopravno sankcioniranu moć prisvajanja viška vrijed­nosti i njegove privatno-autonomne upotrebe. U svome kri­tičnom toku proces akumulacije odaje, naravno, tajnu »pro­turječja« koje se nalazi u tom načinu proizvodnje. Ekonom­ski se rast odvija kroz krize koje se periodički obnavljaju, budući da je klasna struktura, premještena u privredni si­stem usmjeravanja, proturječnost klasnih interesa pretvo­rila u proturječnost imperativa sistema. Ako izaberemo tu formulaciju, upotrijebit ćemo pojam proturječnosti u dva

38

različita teorijska govora. Da bi se izbjegli nesporazumi, uvrstio bih ovdje jedno pojašnjenje pojmova.

Kategorija proturječnosti toliko je istrošena upotrebom da se često upotrebljava u istome značenju kao i »antago­nizam«, »suprotnost«, »konflikt«. Prema Hegelu i Marxu konflikti su, međutim, samo pojavni oblik, empirijska stra­na neke temeljne logičke proturječnosti. Konflikte se može pojmiti tek pozivanjem na operativno djelotvorna pravila u skladu s kojima se pojavljuju inkompatibilni zahtjevi ili intencije unutar nekog sistema djelovanja. Između zahtjeva ili intencija ne mogu, pak, postojati »proturječnosti« u isto­me smislu kao između izjava; a sistem pravila prema kojem se prave iskazi (dakle mišljenja i aktivnosti u kojima su utjelovljene neke intencije), vidljivo je drukčiji od sistema pravila prema kojima oblikujemo izjave i u pogledu istini­tosti ih mijenjamo. Drugim riječima: dubinske strukture nekoga društva nisu logičke strukture u užem smislu. S druge strane, u iskazima se uvijek upotrebljavaju propo-zicionalni sadržaji; logika koja bi mogla opravdati spomi­njanje »društvenih proturječnosti« morala bi time biti i logika upotrebe propozicionalnih sadržaja u govornim ak­tima i djelovanjima. Ona bi se morala proširiti na komu­nikativne odnose između subjekata koji posjeduju sposob­nosti govorenja i djelovanja — biti, dakle, prije univerzalna pragmatika negoli logika.39

O »temeljnoj proturječnosti« neke društvene formacije mo­žemo govoriti samo ako se iz njezinoga organizacijskog prin­cipa može izvesti nužnost da se u tom smislu (uvijek iz­nova) pojedinci i grupe suočavaju sa (trajno) nespojivim zahtjevima i intencijama. To je slučaj u klasnim dru­štvima. Dok sudionici nisu svjesni inkompatibilnosti zahtje­va i intencija, konflikt ostaje latentan; takvi, prisilno inte­grirani sistemi djelovanja trebaju, naravno, ideološko oprav­danje koje zastire asimetričnu podjelu izgleda za zadovo-

39 Usp. moje Vorbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kom­munikativen Kompetenz, loa cit.

39

ljavanje potreba, jednom riječju: represiju potreba. Komu­nikacija između sudionika tada je sistematski iskrivljena ili blokirana: proturječnost, koja pod uvjetima prisilne in­tegracije ne može doći do izražaja kao proturječnost iz­među objavljenih intencija neprijateljskih strana, niti se može riješiti strateškim djelovanjem, poprima logičan ob­lik proturječnosti između intencija, za koje subjekti misle da ih slijede, i njihovih, kako to kažemo, nesvjesnih mo­tiva ili interesa na kojima se utemeljuju. Čim inkompati­bilnost dođe do svijesti, konflikt će postati vidljiv: nespo­jivi interesi spoznat će se kao suprotni interesi.40

I teorija sistema se mora baviti logikom sistema pravila u skladu s kojom može doći do inkompatibilnosti. Ako se u nekoj danoj okolini postavlja više problema no što ka­pacitet usmjeravanja sistema omogućava da ih se riješi, dolazi do logički izvedivih proturječnosti koje, uz cijenu propasti, zahtijevaju promjenu sistemskih struktura (pro­mjenu ili gubitak elemenata koji su dotada spadali u 'stalno stanje'). Te se 'proturječnosti' uvode s obzirom na probleme održanja stanja; stoga ih se ne može dovesti u vezu a li­mine, kao dijalektičke proturječnosti, s komunikativnim od­nosima između subjekata koji posjeduju sposobnost govo­renja i djelovanja ili, pak, između grupa subjekata. Kon­flikti se mogu i u okviru teorije sistema pojmiti kao izraz neriješenih sistemskih problema; međutim, termin »protu­rječnost« koji smo zadržali ne bi trebao ukloniti razlike između logike samoregulativnih sistema i logike svakidašnje komunikacije.

Konflikti koji se opisuju neovisno o teorijama komunika­cije ili sistema empirijski su fenomeni bez odnosa spram istine. Tek kada se takve suprotnosti pojme s obzirom na teoriju komunikacije ili teoriju sistema, te će pojave po-

40 Sličnu rekonstrukciju »dijalektike« pokušava H. Pilot, J. Haber­mas' empirisch falsifizierbare Geschichtsphilosophie, u: Der Posi­tivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied 1969, str. 307 i dalje, ovdje 310—311.

40

primiti imanentan odnos spram logičkih kategorija. Pro­blemi integracije sistema bit će sposobni za istinitost samo ukoliko su definirani nekim konačnim brojem saopćivih (i funkcionalno ekvivalentnih) rješenja. Svakako, odnos spram istine, koji imaju problemi usmjeravanja, u prvome redu postoji za promatrača (odn. teoretičara sistema), a ne nužno i za članove problematiziranog sistema djelovanja. I problemi socijalne integracije (konflikti se mogu pojmiti kao njen izraz) su isto rako sposobni za istinitost budući da se konkurentni zahtjevi mogu razumjeti kao preporuke za zajedničke obavezne norme djelovanja (a i kao upozore­nje u vezi s njima), norme o čijim bi se konkurentnim za­htjevima za valjanošću moglo odlučiti u jednom praktič­nom diskursu. Međutim, odnos sistematski izazivanih kon­flikata interesa spram istine ne postoji samo za sociologa, već i za same članove analiziranog sistema djelovanja (za razliku od analiza sistema, kritika se, stoga, odnosi na svi­jest adresata, oia koju je moguće prosvjetiteljski djelovati).41

Pojavom klasne strukture dolazi do onih proturječnosti koje rezultiraju iz privilegiranoga prisvajanja društveno proizvedenih dobara. U tradicionalnim se društvima takve proturječnosti manifestiraju neposredno na razini suprot­nosti interesa djelujućih strana; u liberalnom kapitalizmu klasni se antagonizam održava na razini problema uprav­ljanja. Pri tom u prvi plan stupa dinamički aspekt: budući da društvo s kapitalističkim načinom proizvodnje postiže sposobnost relativno stalnog razvoja tehničkih proizvodnih snaga, privredna kriza označava obrazac kriznog toka pri­vrednoga rasta.

Akumulacija kapitala je, slijedimo li Marxovu analizu, ve­zana za prisvajanje viška vrijednosti; to znači da se pri­vredni rast regulira jednim mehanizmom koji istovremeno i etablira odnos nasilja i (djelomično) ga prikriva. Budući da se proizvodnja vrijednosti usmjerava privatnim prisva­janjem viška vrijednosti, odatle proizlazi i spirala protu-

41 J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, Frankfurt 1968, posebno str. 234 i dalje.

41

rječnosti koja se može rekonstruirati pomoću teorije si­stema. Akumulacija cjelokupnoga kapitala odvija se peri­odičkim smanjivanjem vrijednosti sastavnih dijelova kapi­tala; takav oblik odvijanja je ciklus krize. U vidu akumu­lacije kapitala predstavlja se obrazac razvoja koji samoga sebe negira tako što se, s jedne strane, masa razmjenskih i upotrebnih vrijednosti (dakle kapital i društvena dobra) akumulira putem povećanja relativnog viška vrijednosti, a to znači putem tehničkoga napretka uz intenzivno ulaganje kapitala i istodobnu uštedu troškova; s druge se, pak, stra­ne na svakome novom stupnju akumulacije sastav kapitala mijenja na štetu varijabilnoga kapitala (kojime se kupuje radna snaga), kapitala kojem je jedini cilj ostvarenje viška vrijednosti; odatle Marx izvodi tendenciju sve niže profitne stope i sve slabijeg impulsa za nastavljanje procesa aku­mulacije. U vidu realizacije kapitala nadaje se ista protu­rječnost tako što, s jedne strane, na svakome novom stup­nju akumulacije porastom viška vrijednosti raste i poten-cijallno društveno bogatstvo, a što se, s druge strane, po­trošna moć masa, a time i izgled za oplođivanje kapitala, može povećati u istoj mjeri samo ako bi vlasnici kapitala odustali od odgovarajućih dijelova svog viška vrijednosti: stoga proces akumulacije mora zastati zbog izostalih mo­gućnosti realizacije ili zbog izostalog interesa za investiranje.

Prekid procesa akumulacije poprima oblik uništenja kapi­tala; to je ekonomski pojavni oblik realnoga društvenog zbivanja koje pojedine kapitaliste razvlašćuje (stečaj), a radne mase lišava njihovih sredstava za život (nezaposle­nost). Privredna se kriza neposredno pretvara u socijalnu krizu jer, otkrivajući suprotnost društvenih klasa, vrši prak­tičku ideološku kritiku samoprikazivanja jedne sfere dru­štvenoga saobraćaja, sfere koja je samo prividno bez moći. Privredna kriza proizlazi iz proturječnosti imperativa si­stema i ugrožava integraciju sistema; ona je istodobno i društvena kriza u kojoj se sukobljavaju interesi djeluju-ćih grupa, čime se dovodi u pitanje i socijalna integracija društva.

42

Privredna kriza je u historiji svijeta prvi (i možda jedini) primjer krize sistema koju karakterizira dijalektička pro­turječnost između članova jedne interakcijske sveze in terms strukturalno nerješivih proturječnosti sistema ili problema usmjeravanja. Tim pomakom sukoba interesa na razinu usmjeravanja sistema, krize sistema dobivaju objektivnost s mnogo kontrasta: one imaju karakter prirodnih katastrofa koje izbijaju iz središta jednog sistema svrsishodno-racio-nalnog djelovanja. Dok su u tradicionalnim društvima su­kobi između društvenih (klasa bili posredovani ideološkim oblicima svijesti, pa su time posjedovali sudbinsku objek­tivnost jednog odnosa zasljepljivanja, u liberalnom se ka­pitalizmu klasna suprotnost premješta iz intersubjektivno-sti svijeta života u njegov supstrat: profanirani ostatak ide« ologije robnog fetiša istodobno predstavlja uistinu funkcio­nirajući princip upravljanja privrednoga sistema. Stoga pri­vredne krize gube svoj sudbinski, samorefleksiji dostupan karakter i zadobivaju objektivnost neobjašnjivih kontin-gentnih prirodnih događaja. Prije no što se refleksijom mo­že uništiti već potisnuto ideološko jezgro, valja ih podvrg­nuti objektiviziranu ispitivanju tokova sistema. To se oči­tuje u Marxovoj kritici političke ekonomije.42

Iako teorija vrijednosti treba ispuniti i zadatak kritike rob­noga fetiša (i izvedenih kulturnih fenomena građanskoga društva),43 ona je neposredno analiza sistema privrednog pro­cesa reprodukcije. Pri tomu se osnovni pojmovi teorije vri­jednosti određuju strateški tako da se postavke koje re­zultiraju iz teorije proturječne akumulacije kapitala dadu preobraziti u djelatno-teoretske pretpostavke teorije klasa. Marx ostavlja otvorenom mogućnost ponovnog pretvaranja ekonomskih procesa oplođivanja kapitala, koji se doga­đaju u granicama klasne strukture, u socijalna zbivanja između klasa — on je autor i 18. brumairea i Kapitala.

42 N. Neuendorff, Der Begriff des Interesses, Frankfurt 1973. 43 Adorno vi radovi su danas egzemplarni za kritiku kulture koja uvijek ostaje na kritici fetiškoga karaktera robe, v. primjerice T W. Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft, u: Prismen, Frankfurt 1955, str. 7. i dalje.

43

Upravo to sociološko ponovno pretvaranje jedne imanent­no utemeljene ekonomske analize pričinja poteškoće u pro­mijenjenim uvjetima organiziranoga kapitalizma. Pitanje na koje još uvijek nije dostatno odgovoreno, a koje glasi: Has capitalism changed?44 formulirao bih ovako: Da li je te­meljna proturječnost kapitalističke društvene formacije ne­promijenjeno djelotvorna u pojavnim oblicima organizira­noga kapitalizma ili se, pak, promijenila logika krize? Ili je kapitalizam, možda, prešao u postkapitalističku društve­nu formaciju koja je prevladala oblik toka ekonomskog rasta praćenog krizama?

M S. Tsuru, Has Capitalism Changed? Tokio 1961.

44

Tendencije kriza u kasnom kapitalizmu

U našem kontekstu moram zanemariti vrlo kompleksan pri­jelaz s liberalnoga na organizirani kapitalizam, prijelaz koji se je događao u interesantnim nacionalnim varijantama,45

i ograničiti se na model najvažnijih strukturalnih osobina organiziranoga kapitalizma (1), da bih, nakon toga, izveo moguće klase kriznih tendencija do kojih u toj društvenoj formaciji može doći (2—3). Nije nimalo lako empirijski utvrditi kojom će se vjerojatnošću pojavljivati rubni uvjeti pod kojima će se moguće krizne tendencije zbilja pojaviti i nametnuti se; dosada spoznati empirijski indikatori su nedovoljni. Stoga ću se ograničiti na prezentaciju najvaž­nijih argumenata i protuargumenata (4—7). Takva argu-mentacijska skica ne može, naravno, nadomjestiti empirij­ska ispitivanja, već eventualno može upućivati na takva ispitivanja.

1. Deskriptivni model kasnoga kapitalizma

Izraz »organizirani« ili »državno regulirani kapitalizam« od­nosi se na dvije vrste fenomena koji se mogu objasniti na­prednim stadijem procesa akumulacije: s jedne strane pro­cesom koncentracije poduzeća (nastanak nacionalnih te, u međuvremenu, i multinacionalnih korporacija46) i organizi-

45 Primjrice E. Hobsbawm, Europäische Revolutionen, Zürich 1962. 46 St. Hymer, Multinationale Konzerne und das Gesetz der ungleichen Entwicklung i J. O'Connor, Die Bedeutung des ökonomischen Im­perialismus, u: D. Senghaas (urednik), Imperialismus und struktu­relle Gewalt, Frankfurt 1972.

2

45

ranjeni tržišta roba, kapitala i rada; a s druge strane time što intervencionistička država uskače u sve veće funkcijske praznine tržišta. Širenje oligopolističkih struktura tržišta znači, doduše, kraj kapitalizma konkurencije; kako, među­tim, poduzeća proširuju svoju vremensku perspektivu, a time i kontrolu nad svojom okolinom, upravljački se me­hanizam tržišta neće dokinuti tako dugo dok se odluke o investicijama donose prema kriterijima rentabilnosti pri­vrednih pogona. Na isti način i dopunjavanje i djelomično supstituiranje tržišnog mehanizma državnim intervencijama znači kraj liberalnoga kapitalizma; međutim, u kojem god da se obujmu administrativno ograniči područje privatno--autonomnog prometa posjednika roba, političko planiranje alokacije nedostatnih resursa neće stupiti na snagu tako dugo dok se ukupni društveni prioriteti tvore prirodno, nai­me kao popratne posljedice privatnih poduzetničkih strategi­ja. U naprednim kapitalističkim društvima mogu se privred­ni, administrativni i legitimacijski sistem na visokom stup­nju uopćavanja okarakterizirati na sljedeći način:

Ekonomski sistem

Šezdesetih su godina razni autori na američkom primjeru razvili model triju sektora ikoji počiva na razlikovanju iz­među privatnoga i javnog sektora.47 Proizvodnja privatne privrede je tržišno orijentirana, pri čemu se prvi se'ktor stalno regulira 'konkurencijom, dočim je drugi sektor od­ređen tržišnim strategijama oligopo'la koji dopuštaju »com-petitive fringe«. Suprotno tomu, na javnom su sektoru, po­sebno kao posljedica proizvodnje oružja i svemirske opre­me, nastale velike kompanije, koje pri svojim dnvesticij-, skim odlukama mogu u velikoj mjeri operirati neovisno o tržištu; tu se radi ili o kompanijama koje direktno kon-

47 M. D. Reagan, The Managed Economy, New York 1963; A. Shon-field, Modem Capitalism, London 1965; P. K. Crosser, State Capi-talism in the Economy oj the U. S., New York 1960; J. Galbraith, The New Industrial State, London 1967; M. Weidenbaum, The Mo­dern Public Sector, New York 1969; S. Melman, Pentagon Capitalism, New York 1970.

46

trolira država, ili o privatnim farmama koje žive od dr­žavnih narudžbi. Na monopolističkom i javnom sektoru pre­vladavaju industrije s intenzivnim učešćem kapitala, a na sektoru konkurencije prevladavaju industrije s intenzivnim učešćem rada: tamo je organski sastav kapitala velik, ovdje je malen. Na monopolističkome i na javnom sektoru stoje nasuprot poduzeća jaki sindikati, dok na sektoru konku­rencije radništvo nije tako dobro organizirano; tomu od­govaraju i različiti nivoi nadnica. Na monopolističkome sektoru možemo promatrati relativno brza napredovanja u proizvodnji. Na javnome sektoru poduzeća ne trebaju ra­cionalizirati u jednakoj mjeri, na području konkurencije ona to ne mogu.48

Administrativni sistem

Državni aparat ispunjava brojne imperative privrednoga sistema koje se može razvrstati prema dva gledišta. Sred­stvima globalnog planiranja on regulira razvitak cjelokup­ne privrede; on, nadalje, stvara i poboljšava uvjete za ko­rištenje viška akumuliranoga kapitala.

Globalno planiranje negativno se određuje na granicama privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvod­nju (sloboda investiranja privatnih kompanija se ne smije ograničavati), a pozitivno se određuje pri sprečavanju ne­stabilnosti. Što se toga tiče, mjere fiskalne i novčane po­litike koje reguliraju privredni tok, te pojedinačne mjere koje trebaju regulirati investicije i ukupnu potrošnju (do­djela kredita, garantiranje cijena, subvencije, zajmovi, se­kundarna podjela dohotka, državne narudžbe usmjeravane konjunkturnom politikom, indirektna politika tržišta rada itd), imat će reaktivan karakter strategija sprečavanja u

48 J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, S. Francisco (izlazi uskoro). O'Connorov model tri sektora razložen je na američkome primjeru; za SR Njemačku i druge evropske zemlje mora se vje­rojatno modificirati. S tim u vezi U. Rodel, Zasummenfassung kri­tischer Argumente zum Status der Werttheorie und zur Möglich­keit einer werttheoretischen Krisentheorie (rukopis MPIL).

47

okviru jednog sistema ciljeva koji je karakteriziran čisto formalno traženim poravnavanjem konkurentnih imperati­va stalnog rasta, stabilne vrijednosti novca, pune zaposle­nosti i uravnotežene vanjskotrgovinske bilance.

Dok globalno planiranje manipulira rubnim uvjetima od­luka privatnih kompanija, kako bi korigiralo tržišni me­hanizam s obzirom na disfunkcionalne popratne posljedice, država će nadomjestiti tržišni mehanizam posvuda gdje stvara i poboljšava mogućnosti oplođivanja viška akumu­liranoga kapitala:

— »jačanjem nacionalne konkurentnosti«, organiziranjem međunarodnih privrednih blokova, imperijalističkim osigu­ravanjem međunarodne raslojenosti itd;

— neproduktivnom državnom potrošnjom (vojna i svemir­ska industrija);

— strukturno-političkim usmjeravanjem kapitala na tržiš-no-autonomno zapostavljene sektore:

— poboljšavanjem materijalne infrastrukture (prometni, školski i zdravstveni sistemi, centri za odmor, gradsko i regionalno planiranje, stanogradnja itd.);

— poboljšavanjem nematerijalne infrastrukture (opće una­pređivanje znanosti, investicije u istraživanje i u razvojne aktivnosti, posredovanje kod patenata itd.);

— povećavanjem produktivne moći ljudskoga rada (sistemi općeg obrazovanja, programi obrazovanja i preškolovanja itd.);

— nadomještanjem socijalnih i materijalnih troškova kao posljedica privatne proizvodnje (potpora za nezaposlene, socijalno staranje; ekološke ištete).

48

Dok poboljšanje međunarodnih tržišnih pozicija, potražnja države za neproduktivnim upotrebnim dobrima i mjere za usmjeravanje kapitala omogućavaju ili poboljšavaju šanse za ulaganje, kod ostalih je mjera (izuzev posljednje) to doduše popratni efekt, no cilj je povećanje produktivnosti rada, a time i »upotrebne vrijednosti« kapitala (osigurava­njem kolektivnih potrošnih dobara i kvalificiranjem radne snage).

Legitimacijski sistem

S funkcionalnim slabostima tržišta i disfunkcionalnim po­pratnim posljedicama tog mehanizma usmjeravanja dolazi do rasapa i bazične građanske ideologije pravedne razmjene. Povratno vezivanje privrednoga uz politički sistem, što na stanovit način repolitizira proizvodne odnose, stvara s dru­ge strane pojačanu potrebu za legitimacijom: državni apa­rat ikoji više ne osigurava samo — kao što je to bio slučaj u liberalnome kapitalizmu — opće proizvodne uvjete u smislu pretpostavki opstojnosti procesa reprodukcije, već se u nj inicijativno uključuje, mora se, kao i pretkapitali-stička država, legitimirati, no bez mogućnosti povratka na tradicionalne rekvizite koji su pokopani i istrošeni tokom razvitka kapitalizma. Preko univerzalističkih vrijednosti si­stema građanske ideologije prava su građana, pored toga, postala općima, među njima i pravo sudjelovanja na po­litičkim izborima. Stoga pribavljanje legitimacije može biti neovisno o mehanizmu općih izbora samo u izvanrednim okolnostima i privremeno. Problem koji time nastaje rje­šava se sistemom formalne demokracije. Participacija gra­đana u procesima obrazovanja političkih odluka, dakle ma­terijalna demokracija, morala bi ukazivati na proturječnost između administrativno podruštvljene proizvodnje i još uvi­jek privatnoga prisvajanja i korištenja viška vrijednosti. Da bi spriječio tematiziranje te proturječnosti, administra­tivni sistem mora biti dovoljno autonoman prema legitimi-rajućem oblikovanju odluka.

4 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 49

Ustrojstvo formalno-demokratskih uredbi i procedura po­brinut će se da se odluke administracije u velikoj mjeri mogu donositi neovisno o određenim motivima građana. To se zbiva putem procesa legitimacije, procesa koji pribav­lja generalne motive, tj. sadržajno difuznu masovnu lojal­nost, a izbjegava participaciju.49 Promjena strukture gra­đanske javnosti stvara uvjete primjene formalno-demokrat­skih uredbi i procedura, uvjete pod kojima građani unutar jednoga po sebi političkoga društva poprimaju status pa­sivnih građana s pravom na uskraćivanje aklamacije.50 Pri-vatno-autonomno odlučivanje o investicijama pronalazi svoj nužni kornplement u građanskome privatizmu građanske publike.

U strukturalno depolitiziranoj javnosti zahtjev za legitima­cijom svodi se na dvije rezidualne potrebe. Građanski pri-vatizam, tj. politička uzdržijivost u spoju s orijentacijom na karijeru, dokolicu i potrošnju (v. odjeljak 7 ovoga po­glavlja), pothranjuje očekivanja u vezi s primjerenim, si­stemu konformnim naknadama (u obliku novca, slobodnog vremena i sigurnosti). Tomu pridonosi i državna socijalna programatika nadomještanja koja uključuje i sastavne di­jelove ideologije uspjeha prenesene na obrazovni sistem.51

Tada i sama strukturalna depolitizacija traži opravdanje. Tomu služe ili demokratske teorije elita, koje se pozivaju na Schumpetera i Maxa Webera52, ili, pak, tehnokratske teo­rije sistema, koje se pozivaju na institucionalizam dvade­setih godina.53 U povijesti građanske društvene znanosti

49 0 funkcionalističkome pojmu pribavljanja legitimacije u prvome redu: T. Parsons, Voting and Equilibrium of the American Political System, u: Burdick, Brodbeck, American Voting Behavior, Glencoe 1959. 50 Usp. moj uvod knjigama J. Habermas, L. v. Friedeburg, Ch. Oehler, F. Weltz, Student und Politik, Neuwied 1961, i J. Habermas, Struk­turwandel der Öffentlichkeit, Neuwied 1962. 51 J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', Frankfurt 1968, str. 76. i dalje. 52 J. Schumpeter, Kapitalismus, Sozialismus und Demokratie, Bern 1950, str. 448. 53 Npr. Rathenau, Berle i Means.

50

imaju te teorije funkciju sličnu onoj koju je u ranijim fazama kapitalističkoga razvoja imalo klasično učenje po­litičke ekonomije koje je sugeriralo »prirodnost« kapitali­stičkoga privrednog društva.

Klasna struktura

Dok je u tradicionalnim društvima politički oblik proiz­vodnih odnosa bez poteškoća dopuštao identifikaciju vla-dajućih grupa, manifestna je vlast u liberalnome kapita­lizmu zamijenjena politički anonimnom prisilom privatno--pravnih subjekata (u socijalnim krizama, izazvanim pri­vrednim krizama, dobivaju oni, naravno, kako to pokazuju frontovi evropskoga radničkog pokreta, opet lik političkog protivnika kojeg je moguće identificirati). Sada se, doduše, proizvodni odnosi u organiziranome kapitalizmu u stano­vitoj mjeri repoiitiziraju; time se, međutim, ne stvara iz­nova politički oblik klasnoga odnosa. Političko anonimizi-ranje klasne vlasti se, štoviše, nadmašuje socijalnim ano-nimiziranjem. Strukture kasnoga 'kapitalizma mogu se, nai­me, razumjeti kao tvorevine koje su reakcija na endemičnu krizu. Kasnokapitalistička društva usmjeravaju radi obra­ne od krize sistema sve socijalnointegrativne snage na mje­sto gdje će se zbiti strukturalno najvjerojatniji konflikt kako bi ga se tim djelotvornije držalo latentnim54; istovre­meno ona time udovoljavaju političke zahtjeve reformi­stičkih radničkih partija.55

S tim u vezi kvazipolitička struktura nadnica, koja ovisi o pregovorima između organizacija poslodavaca i sindikata, igra historijski pionirsku ulogu. »Prisilno formiranje cijena« (W. Hofmann) koje na oligopolističkim tržištima zamjenjuje konkurenciju cijena nalazi svoj pandan na tržištu rada; kao što veliki koncerni kvaziadministrativno kontroliraju kretanje cijena na svojim tržištima, tako s druge strane 54 C. Offe, Politische Herrschaft und Klassenstrukturen, u: Kress, Senghaas (urednici), Politikwissengschaft, Frankfurt 1969, str. 155. i dalje. 55 J. Strachey, Kapitalismus heute und morgen, Düsseldorf 1957.

4* 51

preko kretanja nadnica postižu kvazipolitičke kompromise sa svojim sindikalnim kontrahentima. U onim granama in­dustrije monopolističkoga i javnog sektora koje su središnje za privredni razvoj, dobit će radna snaga svoju »političku« cijenu. »Tarifni partneri« pronalaze široku zonu kompro­misa, budući da se narasli troškovi nekih faktora mogu prebaciti na cijene i budući da zahtjevi koji se postavljaju državi (a koji smjeraju na podizanje produktivnosti, kva­lificiranje radne snage i poboljšanje socijalnog stanja rad­nika) srednjoročno konvergiraju.56 Monopolistioki sektor može u stanovitoj mjeri eksternalizirati klasni sukob. Po­sljedice tog imuniziranja prvobitne konfliktne zone su: a) disparitetni razvoj nadnica i/ili zaoštravanje tarifnih bor­bi u javnoj službi57, b) trajna inflacija s odgovarajućom vre­menskom preraspodjelom na štetu neorganiziranih radnika i drugih marginalnih grupa, c) trajna kriza državnih finan­cija povezana s javnim siromaštvom, tj. pauperizacijom jav­nog sistema saobraćaja, školstva, stanogradnje, zdravstva, i d) nedovoljna ujednačenost neproporcionalnih razvoja u privredi, kako po sektorima (poljoprivreda), tako i regio­nalno (rubna područja).58

U desetljećima poslije drugoga svjetskog rata u najnapred­nijim kapitalističkim zemljama uspjelo je (usprkos maj­skim događajima u Parizu) održavanje klasnog konflikta la­tentnim u obliku zametka; zatim, uspjelo je vremensko produžavanje konjunkturnoga ciklusa i pretvaranje perio­dičnih naleta smanjivanja vrijednosti kapitala u inflacijsku trajnu krizu s blažim konjunkturnim oscilacijama te, na­posljetku, široko filtriranje disfunkcionalnih popratnih po­sljedica zauzdane privredne krize i, potom, njihovo širenje preko kvazi-skupina (kao što su potrošači, učenici i rodi­telji učenika, sudionici u prometu, bolesnici, starci itd.) ili, pak, preko prirodnih skupina s malim stupnjem organi­zacije. Time se razrješava socijalni identitet klasa, a klasna

56 J. O'Connor, The Fiscal Crisis of State, loc. cit. 57 W. Vogt, Eine Theorie der ökonomischen Stagnation, u: Leviathan, br. 2 (1973). 58 C. Offe, Politische Herrschaft, loc. cit.

52

svijest se fragmentira. Klasni kompromis, sastavni dio strukture kasnoga kapitalizma, omogućuje da (skoro) svat­ko u jednoj osobi učestvuje i da je time pogođen; uz jasnu (i rastuću) nejednaku raspodjelu posjedovanih vrijednosti i moći može se, naravno, dobro razlučiti tko više pripada jednima, a tko drugima.

Pitanje o tomu da li su se i, možda, kako su se klasna struk­tura, stvorena u liberalnome kapitalizmu, a time i društveni princip organizacije mijenjali uslijed klasnih kompromisa, ne može se ispitati s gledišta pojašnjavanja uloge principa oskudice i novčanog mehanizma na razini društvenog siste­ma.59 Jer, monetiziranje zemljišnoga posjeda i rada, pro­vedeno u kapitalizmu, te »rastuće monetiziranje upotrebnih Vrijednosti i životnih područja koja su dosada bila nepri­stupačna novčanoj formi«, nisu ključni indikatori za to da je razmjena ostala dominantnim medijem usmjeravanja dru­štvenih odnosa.60 Politički postignute pretenzije na upotreb­ne vrijednosti izbjegavaju robni oblik, pa i ako ih se za­dovoljava monetarnim obeštećenjima. Za klasnu je struk­turu presudno da li se realna zarada zavisnih radnika ob­jašnjava, kao i prije, nekim odnosom razmjene ili se, pak, proizvodnja i prisvajanje viška vrijednosti ograničavaju i modificiraju političkim odnosima moći umjesto da ovise jedino o tržišnome mehanizmu. Teorija kasnoga kapitaliz­ma mora pokušati da razjasni ova pitanja:

prvo, — nude li strukture kasnoga kapitalizma prostor za evolu­cijsko samodokidanje proturječja podruštvljene proizvod­nje za nepoopćive ciljeve?

— ako nude, koja dinamika razvoja vodi u tome smjeru? — ako, pak, ne nude, koje su to krizne tendencije na ko­jima se očituje privremeno zatomljen, ali ipak nerješen klasni antagonizam?

59 N. Luhmann, Knappheit, Geld und bürgerliche Gesellschaft, op. cit., str. 194—195. 60 U. Rodel. Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.

53

Zatim, — jesu li strukture kasnoga kapitalizma dostatne za traj­no ovladavanje privrednom krizom? — ako nisu, hoće li privredna kriza, kako je to očekivao Marx, preko socijalne dovesti do političke krize, drugim riječima: može li u svjetskim razmjerima doći do klasne borbe? — ako ne može, kamo se pomiče privredna kriza?

Naposljetku, — zadržava li ta pomaknuta kriza oblik sistema ili, pak, moramo računati s različitim kriznim tendencijama koje zajednički djeluju? — ako je točno ovo potonje, koje onda krizne tendencije kod kojih društvenih grupa poprimaju drugi tok? — da li očekivan anomični potencijal dopušta usmjereno političko djelovanje ili on prije dovodi do neusmjerene dis-funkcionalizacije djelomičnih sistema?

Trenutno ne vidim mogućnost da se utemeljenim argumen­tima riješi pitanje o šansama samotransformiranja kasnoga kapitalizma. Ne isključujem, međutim, mogućnost da se trajno ovlada privrednom krizom, no jedino tako da kontra­diktorni imperativi usmjeravanja, koji se nadaju u nuždi oplođivanja kapitala, proizvode niz drugih kriznih tenden­cija. Nastavljena tendencija ometanja kapitalističkog rasta može se administrativno obraditi i postepeno preko poli­tičkoga usmjeravati u sociokulturni sistem. Mislim da će time proturječnost podruštvljene proizvodnje za partikular-ne ciljeve opet neposredno poprimiti politički oblik — sva­kako ne oblik političke klasne borbe. Budući da se politika u kasnome kapitalizmu događa na temelju obrađene i po­tisnute krize sistema, kod fragmentirane klasne svijesti i u nestalnim koalicijama ustaljuju se sukobi koji mogu izmijeniti terms klasnoga kompromisa. Pri tomu će ovi­siti o faktičkim konstelacijama moći da li će i u kojoj mjeri oslabiti klasna struktura i aficirati se proturječnost zasnovana u samome kapitalističkom principu organizacije. Prvo ću postaviti apstraktnu klasifikaciju kriznih tenden­cija koje su moguće u kasnome kapitalizmu.

54

2. Problemi posljedica kasnokapitalističkog rasta

Rapidni procesi rasta kasnokapitalističkih društava kon­frontirali su sistem svjetskoga društva s problemima koji se ne mogu razumjeti kao krizne pojave, specifične za sis­tem iako su mogućnosti pristupa krizi sistemski-specifično ograničeni. Pri tome mislim na ometanje ekološke ravno­teže, na povredu zahtjeva za konzistentnošću sistema osob­nosti (otuđenje) i na eksplozivno opterećenje međunarodnih odnosa. Rastućom složenošću sistem svjetskoga društva po­miče svoje granice u prostore oko sebe, tako da dosiže gra­nice kapaciteta i vanjske i unutrašnje prirode. Ekološke ravnoteže označavaju apsolutnu granicu rasta; manje očite antropološke ravnoteže označavaju granicu koja se može prekoračiti samo po cijenu promjene sociokulturnog iden­titeta društvenih sistema. Samodestruktivno ugrožavanje međunarodne ravnoteže jest na koncu problem posljedica rasta destruktivno primjenjivih proizvodnih snaga.

Ekološka ravnoteža

Ako se privredni rast može apstraktno svesti na tehnički in­formiranu primjenu više energije u svrhu povećanja pro­duktivnosti ljudskoga rada, tada će kapitalistička društvena formacija biti karakterizirana time što je riješila problem privrednog rasta. Akumulacijom kapitala privredni je rast prirodno institucionaliziran tako da opcija za samosvjesno upravljanje tim procesom ne postoji. Imperativi rasta koje je kapitalizam isprva slijedio u međuvremenu su konkuren­cijom sistema i njegovim širenjem diljem svijeta (bez obzi­ra na stagnaciju ili čak tendencije nazadovanja u nekim zem­ljama Trećeg svijeta)61 zadobili globalnu važnost.

Etablirani mehanizmi rasta uvjetuju porast stanovništva i povećavanje proizvodnje u svjetskim razmjerima. Eko-

61 J. Galtung, Eine strukturelle Theorie des Imperialismus, u: D. Senghaas (urednik), Imperialismus und strukturelle Gewalt, Frank­furt 1972; nadalje: F. Fröbel, J. Heinrichs, 0. Kreye, 0. Sunkel, In­ternationalisierung von Arbeit und Kapital: Entwicklung und Unter­entwicklung (rukopis MPIL).

55

nomskim potrebama sve većeg stanovništva i rastućega pro­izvodnog korištenja prirode, suprotstavljeni su kao materi­jalne granične veličine: s jedne strane iscrpijivi resursi (po­vršina obradive i nastanjive zemlje, te pitka voda i hrana; zatim, sirovine koje se ne regeneriraju: minerali, goriva itcL); s druge strane nenadomjestivi ekološki sistemi koji apsorbiraju štetne tvari poput radioaktivnog otpada, ugljič­nog dioksida ili otpadne topline. Procjene Forrestera i dru-gih61a o granicama eksponencijalnoga rasta stanovništva, in­dustrijske proizvodnje, iskorištavanja prirodnih resursa i zagađenja okoliša zasnovane su svakako na slabim empirij­skim temeljima. Mehanizmi rasta stanovništva poznati su isto koliko i maksimalne granice Zemljine mogućnosti ap-sorbiranja samo najvažnijih štetnih tvari. Osim toga, tehno­loški razvoj ne možemo predviđati u tolikoj mjeri da sazna­mo koje će se sirovine u budućnosti moći tehnički nadomje­stiti ili ponovo prerađivati.

I pri optimističkim pretpostavkama moguće je, međutim, navesti jednu apsolutnu granicu rasta (iako ju se unapri­jed još ne može točno predvidjeti), naime granicu toplin­skog opterećenja okoliša u zavisnosti o potrošnji energije.62

Ako je privredni rast nužno vezan za rastuću potrošnju ener­gije i ako se sva, u ekonomski iskoristivu energiju pretvo­rena prirodna energija — i to njezin cjelokupan energetski sadržaj, a ne samo onaj njezin dio koji se gubi pri tran­sportu i njezinoj preobrazbi — na koncu oslobađa kao to­plina, tada povećanje potrošnje energije mora kao trajnu posljedicu imati globalno zagrijanje. Određivanje kritičkih vremenskih razmaka nije, međutim, empirijski jednostavno, budući da potrošnju energije moramo određivati u zavisno­sti o privrednome rastu, a moramo ispitivati i utjecaj po­trošnje energije na klimu (prema danas raspoloživim poda­cima dobivamo kritični vremenski interval od oko 75—150 godina). Ta razmatranja pokazuju ipak da eksponencijalni

61a D. Meadows, Grenzen des Wachstums, Stuttgart 1972. 62 K. M. Meyer-Abich, Die ökologische Grenze der Wirtschaftswach­stums, u: Umschau 72 (1972), br. 20, str. 645. i dalje.

56

rast stanovništva i proizvodnje, tj. širenje kontrole nad vanjskom prirodom, jednoga dana mora naići na granice biološkog kapaciteta okoliša.

To vrijedi, ali ne kao specifičnost, za sve složene društvene sisteme. Za sisteme su specifične, međutim, mogućnosti otklanjanja ekoloških opasnosti. Kapitalistička društva ne mogu slijediti imperative ograničavanja rasta bez odusta­janja od njihova organizacijskog principa, budući da prije­laz s iskonskoga kapitalističkog rasta na kvalitativan rast zahtijeva planiranje proizvodnje koje je usmjereno na upo­trebnu vrijednost. Razvoj proizvodnih snaga se, međutim, bez povrede logike sistema nikako ne može osloboditi impe­rativa proizvodnje zasnovane na razmjenskoj vrijednosti.

Antropološka ravnoteža

Integracija unutarnje prirode ne nailazi na apsolutne gra­nice kao što je to slučaj s procesom podruštvljavanja vanj­ske prirode. Dočim remećenje ekološke ravnoteže ukazuje na stupanj iskorištenosti prirodnih resursa, dotle za kapacita-tivne granice individualnih sistema ne postoje nikakvi pouz­dani signali. Sumnjam da se uopće moiže identificirati nešto poput psiholoških konstanti ljudske prirode koje bi ograni­čavale proces podruštvljavanja prema unutra. Moguće ogra­ničenje vidim, međutim, u načinu socijalizacije kojim su društveni sistemi dosada stvarali motivacije za svoje djelo­vanje. Proces socijalizacije zbiva se u strukturama jezičke intersubjektivnosti i određuje organizaciju ponašanja koja je, pak, vezana i za norme kojima je potrebno opravdanje i za interpretativne sisteme koji garantiraju identitet. Takva komunikativna organizacija ponašanja može postati prepre­kom za visoku složenost sistema odlučivanja. Kako u poje­dinim organizacijama, tako, vjerojatno, i na razini druš­tvenoga sistema, kapacitet usmjeravanja raste u razmjeru funkcionalne nezavisnosti instancija odlučivanja o motiva­ciji članova. Mora se omogućiti da izbor i ozbiljavanje orga­nizacijskih ciljeva u vrlo složenim sistemima ne ovise o

57

pribavljanju usko opisanih motiva; tomu će poslužiti pri­bavljanje generalizirane spremnosti na odobravanje (koja u političkim sistemima ima oblik masovne lojalnosti). Sve dok imamo posla s takvim oblikom socijalizacije koji unu­tarnju prirodu uvlači u komunikativnu organizaciju pona­šanja, neće biti zamisliva legitimacija normi djelovanja koja jamči i približno nemotivirano akceptiranje odluka: motiv spremnosti za konformnost prema nekoj, sadržajno još neodređenoj sili odlučivanja jest očekivanje da će se ta sila primjenjivati u skladu s legitimnim normama djelova­nja. »Posljednji« motiv za spremnost da nekoga slijedim jest uvjerenje da me se u dvojbenom slučaju može diskur­zivno uvjeravati.63 Ta bi se granica, uvjetovana potrebi-tošću legitimacije normi i zavisnošću motivacije o uvjer­ljivim tumačenjima, mogla ukloniti jedino ako bi se iznala­ženje motiva zamijenilo komunikativnom strukturom dje­lovanja: mijenjati bi se morao oblik socijalizacije, a s nji­me i identitet samih sociokulturnih sistema. Tek kada mo­tivi djelovanja ne bi više bili posredovani normama kojima je potrebno opravdanje, a strukture osobnosti ne bi svoje jedinstvo morale pronalaziti u intenpretativnim sistemima koji jamče identitet, moglo bi nemotivirano prihvaćanje od­luka postati rutinom kojoj nema prigovora,64 tj. spremnost na konformnost bi se mogla proizvoditi u proizvoljnim raz­mjerima. (U 3. dijelu vratit ću se na pitanje da li u kasno-kapitalističkim društvima stupanj vlastite složenosti, po­stignut u međuvremenu, već iziskuje raspadanje komunika­tivnih organizacija ponašanja.)

Međunarodna ravnoteža

Na drugoj razini, pak, prisutne su opasnosti od samouni­štenja svjetskog sistema upotrebom termonuklearnog oru­žja. Akumulirani potencijal uništenja posljedica je visokog

63 Usp. poglavlje Kompleksnost i demokracija. 64 N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, u: Soziologische Aufklärung, Opladen 1970, str. 170.

58

stupnja razvoja proizvodnih snaga koje, uslijed tehnički neutralnih osnova, mogu poprimiti i oblik destruktivnih snaga (a to su one uslijed naravi međunarodnih odnosa i po­primile). U vojnim sistemima djelovanja postojeće se snage naizmjenično pojavljuju u aspektu vanjske prirode: u orga­niziranoj borbi na život i smrt fizičko uništenje protivnika je ultima ratio. Danas tim sistemima po prvi puta stoji na raspolaganju tehnički potencijal koji životno opasno oštećenje prirodnog supstrata dovodi u područje ostvarlji-voga. Stoga međunarodni odnosi stoje pod historijski no­vim imperativom samoograničavanja.65 To vrijedi, ali ne kao specifičnost, za sve društvene sisteme koji su militarizi-rani u visokom stupnju, no mogućnosti obrade tog proble­ma ograničene su specifičnostima dotičnog sistema. Efi­kasno razoružanje, doduše, uzmu li se u obzir pokretačke snage kapitalističkih i postkapitalističkih klasnih društava, nije vjerojatno; reguliranje utrke u naoružavanju nije, međutim, nespojivo sa strukturom kasnokapitalističkih dru­štava a limine, ukoliko se ne postigne izravnavanje efekta kapaciteta državne potražnje za neproizvodnim potrošnim dobrima povećavanjem upotrebne vrijednosti kapitala.

3. Klasifikacija mogućih tendencija kriza

Ostavimo sada po strani globalne opasnosti koje su pojave posljedica kapitalističkog rasta i ograničimo se na sistemski specifične tendencije kriza. Krize mogu nastati na različi­tim mjestima; isto su tako različiti i pojavni oblici u koji­ma neka krizna tendencija napreduje do svoga političkog iz-

Mjesto nastajanja

ekonomski sistem politički sistem sociokulturni sistem

Kriza sistema

ekonomska kriza kriza racionalnosti

Kriza identiteta

kriza legitimacije kriza motivacije

45 C. F. v. Weizsäcker (urednik), Kriegsfolgen und Kriegsverhütung, München 1971, uvod.

59

bijanja, tj. do delegitimacije postojećega političkog siste­ma. S tim u vezi vidim četiri moguće krizne tendencije (v. tablicu na str. 59).

Ekonomske krizne tendencije

Ekonomskom sistemu je potreban input rada i kapitala; Out­put se sastoji od potrošnih vrijednosti koje se prema količini i vrsti raspodjeljuju između društvenih slojeva. Za kapitali­stički način proizvodnje nije tipična kriza uzrokovana ne­dovoljnim inputom. Poremećaji liberalnoga kapitalizma bile su krize outputa koje su uvijek iznova kroz krizni ciklus do­vodile u pitanje sistemski konformnu raspodjelu vrijed­nosti. Pri tome izraz »sistemski konforman« obuhvaća sve obrasce distribucije terećenja i obeštećenja koji su dopu­šteni u varijacijskom prostoru legitimirajućeg sistema vri­jednosti. Ako u kasnome 'kapitalizmu postoje ekonomske krizne tendencije, to znači da državne mjere koje interve­niraju u proces oplođivanja nisu ništa manje podložne spontanim ekonomskim zakonima negoli procesi razmje­ne, pa su tako izložene logici ekonomske krize kako je ona izražena u zakonu tendencijskog pada profitne stope. Pre­ma toj tezi država nastavlja politiku kapitala drugim sred­stvima.658 Izmijenjeni pojavni oblici (poput krize državnih financija, trajne inflacije, rastućih dispariteta između jav­nog siromaštva i privatnog bogatstva itd.) objašnjavaju se činjenicom što se samoreguliranje procesa oplođivanja sada vrši i preko legitimne vlasti kao medija upravljanja. Među­tim, kako je krizna tendencija i dalje određena zakonom vrijednosti, tj.: strukturalno izazvanom asimetrijom u raz­mjeni najamnoga rada za kapital, državna intervencija neće moći kompenzirati tendenciju pada profitne stope, nego je možda posredovati, tj. provoditi samim političkim mjerama. Stoga će i ekonomska krizna tendencija napredovati preko socijalne krize i dovesti do političkih borbi u kojima opet dolazi do izražaja klasna suprotnost između vlasnika kapi­tala i masa ovisnih o najamnome radu. Prema jednoj dru-

65a Usp. E. Mandel, Der Spätkapitalismus, Frankfurt 1972.

60

goj verziji državni aparat samoniklo ne slijedi logiku zako­na vrijednosti nego svjesno zapaža interese ujedinjenih monopolističkih kapitalista. Ta posrednička, kasnome kapi­talizmu primjerena teorija ne poima državu kao slijepi or­gan procesa oplođivanja, nego kao moćnoga općeg kapita­lista koji akumulaciju kapitala čini sadržajem političkoga planiranja.

Političke krizne tendencije

Političkom je sistemu potreban input što difuznije masov­ne lojalnosti; output se sastoji od administrativnih odluka koje je donijela vrhovna vlast. Krize outputa imaju oblik krize racionalnosti: administrativnom sistemu ne uspijeva da imperative usmjeravanja koje dobiva od privrednoga sistema učini kompatibilnima niti da ih ostvari. Krize to« puta imaju oblik krize legitimacije: legitimacijskom siste­mu ne uspijeva da u ispunjavanju preuzetih imperativa usmjeravanja privrednog sistema održi potreban nivo ma­sovne lojalnosti. Iako obje krizne tendencije nastaju u po­litičkome sistemu, one se ipak razlikuju u svome pojavnom obliku. Kriza racionalnosti je premještena kriza sistema koja, poput ekonomske krize, proturječnost podruštvljene proizvodnje prema nepoopćivim interesima izražava kao pro­turječnost imperativa usmjeravanja. Krizna tendencija pre­ko dezorganizacije državnog aparata prelazi u gubitak legi­timacije. Suprotno tomu, kriza legitimacije je neposredno kriza identiteta; ona ne ide na ugrožavanje integracije sis­tema, već proizlazi odatle što ispunjavanje državnih zada­taka planiranja dovodi u pitanje strukturu depolitizirane javnosti, a time i formalno-demokratsko osiguranje privat-no-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvodnju.

O krizi racionalnosti u strogome smislu moći će se govoriti samo ako ona stupi na mjesto ekonomske krize. Logika problema oplođivanja neće se tada odražavati samo u jedno­me drugom mediju usmjeravanja, naime u mediju legitim­ne vlasti, već će se, štoviše, pomicanjem kontradiktornih

61

imperativa upravljanja s tržišnog prometa u administrativ­ni sistem promijeniti i sama logika krize. Ta je tvrdnja za­stupljena u dvije verzije. Prva verzija polazi od poznate teze o anarhiji robne proizvodnje koja je sastavni dio trži­šnoga prometa.66 U kasnome kapitalizmu, s jedne strane, raste potreba za administrativnim planiranjem u cilju osi­guranja oplođivanja kapitala, dok, s druge strane, privatno--autonomno raspolaganje sredstvima za proizvodnju zahtije­va ograničenje državnih intervencija i protivi se planskome koordiniranju proturječnih kapitalističkih interesa pojedi­naca. Drugu verziju razložio je Offe.67 Time što izjednačuje slabosti privrednog sistema koji se sam blokira i preuzima tržišno-komplementarne zadatke, država će logikom svojih sredstava usmjeravanja biti prisiljena da sve više dopušta sistemu tuđe elemente. Na administrativno usmjeravanom području ne mogu se preuzimati i obrađivati problemi pri­vrednoga sistema kojime se upravlja imperativima oplođi­vanja, a da se ne prošire orijentacije tuđe dotičnoj strukturi.

Deficit racionalnosti javne uprave znači da državni aparat u danim rubnim okolnostima ne može provesti dovoljno pozi­tivne aktivnosti usmjeravanja u odnosu na ekonomski sis­tem: deficit legitimacije znači da se legitimacijski djelotvor­ne normativne strukture ne mogu administrativnim sred­stvima stvarati ili održavati u dovoljnoj mjeri. Tokom ka­pitalističkog razvoja politički sistem nije pomicao svoje granice samo u ekonomski sistem, on ih je pomicao i u sociokulturni sistem. Širenjem racionalnosti organizacije raspadaju se i slabe kulturna nasljeđa, samo ustrojstvo tradicije izmiče administrativnom zahvatu — nasljeđa važna za legitimaciju ne mogu se regenerirati administrativno. Osim toga, administrativna obrada kulturnih materija ima za posljedicu javno tematiziranje duhovnih sadržaja i nor­mi s jakom tradicijom koji su dosada spadali u kulturne

66 J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt und politisches System, Frankfurt 1970, str. 248. i dalje. 67 C. Offe, Tauschverhältnis und politische Steuerung, u: Struktur­probleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 27. i dalje.

62

rubne uvjete političkog sistema: time se širi područje dis­kurzivnog obrazovanja volje — postupak koji pogađa trajno važne strukture depolitizirane javnosti.

Sociokulturne krizne tendencije

Sociokulturni sistem dobiva svoj input i od ekonomskoga i od političkog sistema: robe i usluge koje se mogu kupovati i kolektivno potraživati, pravni i upravni akti, javna i soci­jalna sigurnost, itd. Krize outputa obaju prethodno spome­nutih sistema istodobno su i ulazne smetnje sociokulturnog sistema koje potom prelaze u uskraćivanje legitimacije. Do­sada spominjane krizne tendencije mogu izbijati samo preko sociokulturnoga sistema, budući da je socijalna integracija nekoga društva ovisna o outputu tog sistema, i to nepo­sredno o motivacijama koje taj sistem pruža političkom sis­temu u obliku legitimacije, a posredno o radnim motivacija­ma koje pruža sistemu obrazovanja i zapošljavanja. Kako sociokulturni sistem (za razliku od ekonomskoga) ne orga­nizira sam svoj input, ne može doći do (sociokulturno izaz­vane) krize inputa. Krize koje nastaju na tome mjestu, uvijek su krize outputa. Moramo računati s kulturnim kriz­nim tendencijama kada se normativne strukture toliko pro­mijene u skladu s njima svojstvenom logikom da se, s jedne strane, poremeti komplementarnost između zahtjeva držav­nog aparata i sistema zapošljavanja, a s druge strane iz­među interpretiranih potreba i legitimnih očekivanja čla­nova društva. Dok se krize legitimacije svode na to što pro­mjenama u političkom sistemu (i kod nepromijenjenih nor­mativnih struktura) nastaje i potreba za legitimacijom s kojom, pak, pribavljanje legitimacije ne održava korak, do motivacijskih kriza dolazi uslijed promjena u samome so­ciokulturnom sistemu.

U kasnome kapitalizmu takve se tendencije ocrtavaju i na razini kulturnoga nasljeđa (moralni sistemi, slike svijeta) i na razini strukturne promjene odgojnog sistema (škola i obitelj, masovni medij). Na taj se način troši rekvizitorij

63

tradicije od kojega su u l iberalnom kapital izmu živjeli država i sistem društvenoga rada (odbacivanje tradiciona­lističkih sadržaja); u pi tanje se, zatim, dovode i bi tni sastav­ni dijelovi građanske ideologije (ugrožavanje građanske te obitelj sko-strukovne privatnosti) . Preostali sastavni dijelovi građanskih ideologija (vjera u znanost, umjetnost poslije aure i univerzalistički vri jednosni sistemi) tvore, s druge strane, normativni okvir koji nije funkcionalan; kasni ka­pitalizam stvara »nove« potrebe koje ne može zadovoljiti .6711

Naš aps t raktni pregled mogućih kriznih tendencija u kas­n o m kapital izmu služi u analitičke svrhe; tvrdim da su kasnokapital ist ička društva, uz pretpostavku da uopće nisu prevladala kapital izmu svojstvenu osjetljivost na krize, ugrožena najmanje j ednom od mogućih kriznih tendencija. Temeljna protur ječnost kapitalističkog sistema dovest će do toga da ceteris par ibus ili

— ekonomski sistem ne proizvodi potrošne vrijednosti u potrebnoj mjeri, ili — administrat ivni sistem ne donosi p o t r e b n u mjeru racio­nalnih odluka, ili — legitimacijski sistem ne pribavlja generalizirane motiva­cije u potrebnoj mjeri, ili — sociokulturni sistem ne generira u potrebnoj mjeri ta'kvu svijest koja bi motivirala na djelovanje.

Izraz »potrebna mjera« odnosi se na obujam, kvalitetu i vremensku dimenziju d a n i h dostignuća sistema (vrijednost, administrat ivna odluka, legitimacija i svijest) pr i čemu se ne isključuju supstitutivni odnosi između pojedinih dimen­zija istog dostignuća s is tema i između različitih dostignuća sistema međusobno. Drugo je pitanje, međut im, da l i se dostignuća dijelova sistema dovoljno operacionaliziraju i izoliraju i da li se krit ička potreba za t i m dostignućima mo­že dovoljno specificirati. Iz pragmatičkih će razloga taj za-

"* Ovu tezu razlaže H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, Frankfurt 1973.

64

d a t a k bi t i možda teško rješiv; nerješiv je međut im, iz prin­cipijelnih razloga, ali samo onda ako se u okviru teorije so­cijalne evolucije ne uspiju utvrdit i nivoi razvoja, a na t o m p u t u i granice (koje osiguravaju identitet) varijacije po­željnih stanja nekoga društvenog sistema.6 8

Ist i makrofenomeni svakako mogu biti izrazom različitih kriznih tendencija; svaki pojedinačni argument krize, ako se iskaže točnim, predstavlja dovoljno objašnjenje nekoga mo­gućeg kriznog slučaja; međut im, objašnjenje zbiljskih kriz­nih slučajeva može nadopunit i veći broj argumenata. Ana­litičku cjelovitost mogu ustvrdit i samo za krizne tendencije, ali ne i za listu objašnjujućih argumenata na koje b ih se u daljnjem tekstu u k r a t k o osvrnuo:

kriza racionalnosti:

Krizne tendencije Prijedlozi za objašnjenje

ekonomska, kriza: a) državni aparat kao izvoran provedbeni organ zakona vrijednosti; b) državni aparat kao planer-agent ujedi­njenja »monopolnoga kapitala«, razaranje administrativne racionalnosti pu­tem c) suprotstavljenih kapitalističkih pojedinač­nih interesa: d) trajno nužne proizvodnje sistemu tuđih struktura. e) sistemske granice i f) neželjene popratne posljedice (politizira­nje) administrativnih uplitanja u kulturno nasljeđe. g) erozija strukturno važnih tradicija; h) postavljanje pretjeranih zahtjeva putem uni-rerzalističkih vrijednosnih sistema (»nove« potrebe).

legitimacijska kriza:

motivacijska kriza:

68 R. Döbert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien, loc. cit.

5 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 65

4. O teoremima ekonomske krize

Ni u liberalnom kapitalizmu tržište nije preuzimalo funkcije podruštvljavanja jedino u smislu socijalne integracije; od­nos klasa je mogao poprimati nepolitički oblik odnosa na­jamnog rada i kapitala jedino pod uvjetom da je država ispunjavala opće strukturne pretpostavke kapitalističke pro­izvodnje. Samo one funkcije države koje upotpunjavaju tržište i koje nisu podložne tržišnome mehanizmu, omogu­ćuju vlast koja se nepolitički provodi privatnim prisvaja­njem društveno proizvedenog viška vrijednosti. Obrazova­nje kapitala odvija se u mediju (isprva) neograničene kon­kurencije pojedinačnih kapitala, dok se okvirni uvjeti te konkurencije ili društvene osnove proizvodnje viška vri­jednosti ne mogu reproducirati kapitalističkim sredstvima. U tu je svrhu potrebna država koja se, kao nekapitailist, po­moću prisile suprotstavlja pojedinačnim kapitalima kako bi namjesnički djelovala na promicanju »opće kapitalističke volje« koju inače nije moguće obrazovati u sferi konkuren­cije. S obzirom na svoja nekapitalistička sredstva država ograničava kapitalističku prozivodnju, što se, pak, tiče nje­ne funkcije, država služi odnžanju stanja kapitalističke pro­izvodnje — jedino ukoliko upotpunjava ekonomiju, država će joj biti instrumentalnom.69

To se shvaćanje pojavljuje i u vezi s državnim aparatom u kasnome kapitalizmu.70 Danas se, doduše, država, kako glasi ta teza, više ne može ograničiti na ispunjavanje općih pro­izvodnih uvjeta, ona se i sama mora umiješati u proces re­produkcije, mora naime stvarati uvjete reprodukcije neis­korištenoga kapitala, poboljšavati upotrebnu vrijednost ka­pitala, zahvaćati eksternalizirane troškove i troškove po­sljedica kapitalističke proizvodnje, izjednačavati dispropor-

69 Marx je ovo shvaćanje razvio u 18. brumaireu Louisa Bonapartea. Usp. također N. Poulantzas, The Problem oj the Capitalist State, u: New Left Review 1969, str. 69. i dalje. 70 W. Müller, Gh. Neusüß, Die Sozialstaatsillusion, u: SoPo 1970, str. 4; E. Altvater, Zu einigen Problemen des Staatsinterventionismus, u: Jänicke, Herrschaft und Krise, op. cit., str. 170. i dalje.

66

cionalnosti koje ograničavaju rast, regulirati krvotok cjelo­kupne privrede putem socijalne, poreske i konjunkturne politike, itd.; no, državne intervencije uvijek su oplođivanje instrumentalne aktivnosti jednog nekapitalista koji namje­snički promiče opću kapitalističku volju.

Prema ortodoksnoj poziciji i kasnokapitalistička država osta­je »idealan opći kapitalist« (Engels) utoliko što ni u kom slučaju ne dokida iskonsku zasnovanost anarhične robne proizvodnje; ona ograničava 'kapitalističku proizvodnju, no ne vlada njome u smislu neke opće kapitalističke planske ustanove. Intervencionistička će se država, za razliku od liberalističke, svakako miješati u proces reprodukcije; sto­ga ona neće samo osiguravati opće uvjete za proizvodnju, nego će i sama postati nekom vrstom provedbenog organa zakona vrijednosti. Aktivnost države ne dokida spontano djelovanje zakona vrijednosti; jer, čim mu se ona više po­korava, administrativno će djelovanje morati na duže vrije­me i zaoštriti ekonomsku krizu.71 I klasna borba koja, kao što je Marx pokazao na primjeru suvremenog zakonodav­stva za zaštitu radnika u Engleskoj, može dovoditi do zakon­skih odredbi u interesu najamnih radnika, ostaje »moment kretanja kapitala«.72

Supstituiranje tržišnih državnim funkcijama neće promije­niti nesvjesni karakter cjelokupnoga privrednog procesa. To se pokazuje na uskim granicama državnoga manipulacij-skog prostora; država ne može bitno intervenirati u struk­turu posjeda, a da pri tome ne izazove »investicijski štrajk«, ne uspijeva joj, nadalje, niti da trajno izbjegava cikličke smetnje procesa akumulacije, tj. endogeno uzrokovane ten­dencije stagnacije, a niti da efikasno kontrolira supstitute krize, tj. kronične deficite budžeta i inflacije.

Načelni prigovor navedenom shvaćanju sastoji se u tome što se pitanje da li se i, eventualno, kako se promijenila

71 Altvater, op. cit., str. 181. 72 Müller, Neusüß, Sozialstaatsillusion, loc. cit.

5* 67

klasna struktura, dakle pitanje na koje je moguć jedino empirijski odgovor, ne smije se unaprijed riješiti na anali­tičkoj razini. Apsolutiziranje pojmovne strategije teorije vrijednosti onemogućuje teoriji ekonomskih kriza provedbu empirijskog ispitivanja. I Marx je svoje nastojanje da eko­nomskom analizom zakona kretanja pri formiranju kapita­la dođe do kriznoga razvojnog obrasca cjelokupnoga dru­štvenog sistema (uključujući političke sukobe i funkcije dr­žavnog aparata), mogao obrazložiti jedino time da je klasna vladavina poprimila nepolitički oblik razmjene najamnoga rada za kapital. Ta se je nevjerojatna konstelacija ipak promijenila otkada se socijalnointegrativne funkcije održa­vanja legitimne vlasti više ne mogu provoditi sistemsko-integrativnim funkcijama tržišta i zastarjelim tradicional­nim sredstvima pretkapitalističkoga porijekla, nego opet prelaze na politički sistem. Budući da djelatnost države sli­jedi deklarirani cilj usmjeravanja sistemom uz sprečavanje kriza i da je time klasni odnos izgubio svoju političku for­mu, klasna se struktura mora potvrđivati u borbama za ad­ministrativno posredovano raspoređivanje porasta društve­nog proizvoda. Stoga se klasnu strukturu može neposredno aficirati i političkim sukobima. U takvim okolnostima se ekonomski procesi više ne mogu imanentno poimati kao kretanja ekonomskoga sistema koji se sam regulira. Zakon vrijednosti mogao je dvostruki karakter procesa razmjene (kao procesa usmjeravanja i kao procesa eksploatacije) izra­ziti jedino pod uvjetom da se klasna vladavina provodi ne­politički, pod uvjetom koji je u liberalnome kapitalizmu približno ispunjen. Danas o konkretnim konstelacijama mo­ći, koje se više ne može unaprijed određivati putem auto­nomno djelotvornog mehanizma tržišta rada, ovisi kako će se i u kojoj mjeri ovladavati ekonomskim procesima i osigu­ravati eksploataciju. Danas država mora obavljati funkcije koje se ne mogu objasniti ni s obzirom na strukturne pret­postavke načina proizvodnje niti se mogu izvesti iz imanen­tnog kretanja kapitala. To se kretanje više ne odvija putem tržišnog mehanizma koji je moguće obrazložiti teorijom vri­jednosti, nego je rezultanta ekonomskih pokretačkih snaga,

68

koje su još uvijek djelotvorne, i njima suprotstavljenoga političkog upravljanja u kojem dolazi do izražaja pomak proizvodnih odnosa.

Držim da je radi preciznijeg shvaćanja tog pomaka potreb­no analitički razlučiti četiri kategorije djelovanja države ukoliko se ono odnosi na imperative privrednoga sistema.

— Da bi se neki način proizvodnje konstituirao i kao takav održavao, moraju se realizirati neke strukturne pretpostavke: država osigurava sistem privatnoga prava s osnovnim insti­tucijama vlasništva i slobode ugovora; ona štiti tržišni sis­tem od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. uvođe­njem normalnoga radnog dana, donošenjem zakona o kar­telima i stabiliziranjem monetarnoga sistema); država, na­dalje, ispunjava proizvodne pretpostavke nužne za cjelo­kupnu privredu (npr. školsko obrazovanje, transport i sao­braćaj); potiče međunarodnu konkurentnost domaće privre­de (npr. trgovinskom i carinskom politikom) i reproducira samu sebe vojnim održavanjem nacionalnog integriteta pre­ma van i poluvojnim suzbijanjem sistema neprijateljskih snaga prema unutra.

— Proces akumulacije kapitala zahtijeva prilagođavanje pravnoga sistema novim oblicima organizacije kompanija, konkurencije, financiranja itd. (npr. stvaranjem novih prav­nih institucija u bankovnom i poduzetničkom pravu, mani­pulacijom poreskim sistemom itd.). Pri tomu se država ogra­ničava na tržišno komplementarne prilagodbe procesu na čiju dinamiku ona ne vrši nikakav utjecaj, tako da i dru­štveni organizacijski princip i klasna struktura ostaju ne­taknuti.

— Od toga valja razlikovati djelatnosti države na supstitu­iranju tržišta, kojima nije svrha pravno opravdavanje nastalih ekonomskih situacija, nego one u reakciji na sla­bosti ekonomskih pokretačkih snaga omogućuju nastavlja­nje procesa akumulacije koji nije više prepušten svojoj vla­stitoj dinamici i time stvaraju nove ekonomske situacije, i

69

to bilo stvaranjem i poboljšavanjem mogućnosti ulaganja (državna potražnja za neproduktivnim potrošnim dobrima), bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje viška vrijed­nosti (državnim organiziranjem znanstveno-tehničkoga na­pretka, stručnim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se slučaja dira u društveni organizacijski princip kao što to pokazuje nastanak javnoga, sistemu tuđeg sektora.

— Naposljetku, država kompenzira disfunkcionalne poslje­dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova kapitala ili u organiziranome radništvu i drugim organiza­cijski sposobnim grupama izazivale politički provedive re­akcije. Tako, s jedne strane, država preuzima eksternalizira-ne troškove posljedica privatne privrede (npr. štete koje se nanose okolišu), ili strukturno-političkim mjerama osigura­va opstanak ugroženim sektorima (npr. rudarstvu i poljo­privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije koje traže sindikati i reformističke partije s ciljem pobolj­šavanja socijalnog položaja ovisnih radnika (one historijski započinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj­šavanja na području tarifnog radnog i socijalnog prava sežu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Počeci tih državnih izdataka, klasificiranih danas kao »social ex­penses« i »social consumption«, velikim se dijelom mogu svesti na zasluge politički izborenih zahtjeva organizirano­ga radništva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb­nu vrijednost.74

Za organizirani kapitalizam tipično je djelovanje države u vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloženo analitičko razlikovanje empirijski je u mnogim slučajevima teško ocr­tati stoga što kasnokapitalistička država rješava zadaće iz prvih dviju kategorija u znatno proširenom opsegu i, narav­no, pomoću iste tehnike kao i novonastale zadaće; tako je, primjerice, monetarna politika danas srž državnoga global­nog planiranja, iako osiguranje međunarodnog prometa nov-

73 J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, loc. cit. 74 Ovdje predložena analitička razlikovanja proizašla su iz disku­sije sa Sigrid Meusohel.

70

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno­sti koje konstituiraju način proizvodnje. Kriteriji razgrani-čavanja nisu opseg i tehnika državnog djelovanja, već su to njegove funkcije: liberalno-kapitalistička država stupa u akciju, ako je naš model ispravan, da bi osigurala struktur­ne pretpostavke načina proizvodnje te da bi, dopunjujući tržišni mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula­cije kojim upravlja tržište; doduše kasnokapitalistička dr­žava čini to isto, čak i u većem opsegu i tehnički djelotvor­nije, no te zadaće može ispuniti jedino istodobnim uskakiva-njem u funkcionalne praznine tržišta, zahvatima u proces akumulacije i kompenziranjem njegovih politički nepodnoš­ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvrđuju se reakcije na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moći, — i to s posljedicom da se djeluje i na princip društvene or­ganizacije koji se, pak, zasniva na institucionalizdranju ne­organiziranog tržišta rada.

Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri­je svega su karakteristična tri razvoja: promijenjeni oblik proizvodnje viška vrijednosti koja dira u društveni princip organizacije; kvazipolitioka struktura nadnica koja izraža­va klasni kompromis; rastuća potreba za legitimacijom po­litičkoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, već prema prilikama, konkuriraju potrebama oplođivanja kapitala.

a) Nastanak nekoga javnog sektora obilježje je, među osta­lim, i brige države za proizvodnju kolektivnih potrošnih do­bara, koja ona, ponašajući se štedljivo, stavlja u obliku materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje za privatnu upotrebu.75 U toj funkciji država poboljšava upo­trebnu vrijednost pojedinačnih kapitala jer kolektivna po­trošna dobra služe povećanju produktivnosti rada, pri če­mu se ono, govoreći jezikom teorije vrijednosti, izražava u pojeftinjenju 'konstantnoga kapitala i u povećanju stope vi-,

75 P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str. 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritäten und technologische Ent­wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.

71

to bilo stvaranjem i poboljšavanjem mogućnosti ulaganja (državna potražnja za neproduktivnim potrošnim dobrima), bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje viška vrijed­nosti (državnim organiziranjem znanstveno-tehničkoga na­pretka, stručnim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se slučaja dira u društveni organizacijski princip kao što to pokazuje nastanak javnoga, sistemu tuđeg sektora.

— Naposljetku, država kompenzira disfunkcionalne poslje­dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova kapitala ili u organiziranome radništvu i drugim organiza­cijski sposobnim grupama izazivale politički provedive re­akcije. Tako, s jedne strane, država preuzima eksternalizira-ne troškove posljedica privatne privrede (npr. štete koje se nanose okolišu), ili strukturno-političkim mjerama osigura­va opstanak ugroženim sektorima (npr. rudarstvu i poljo­privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije koje traže sindikati i reformističke partije s ciljem pobolj­šavanja socijalnog položaja ovisnih radnika (one historijski započinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj­šavanja na području tarifnog radnog i socijalnog prava sežu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Počeci tih državnih izdataka, klasificiranih danas kao »social ex-penses« i »social consumption«, velikim se dijelom mogu svesti na zasluge politički izborenih zahtjeva organizirano­ga radništva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb­nu vrijednost.74

Za organizirani kapitalizam tipično je djelovanje države u vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloženo analitičko razlikovanje empirijski je u mnogim slučajevima teško ocr­tati stoga što kasnokapitalistička država rješava zadaće iz prvih dviju kategorija u znatno proširenom opsegu i, narav­no, pomoću iste tehnike kao i novonastale zadaće; tako je, primjerice, monetarna politika danas srž državnoga global­nog planiranja, iako osiguranje međunarodnog prometa nov-

73 J. O'Connor, The Fiscal Crisis oj the State, loc. cit. 74 Ovdje predložena analitička razlikovanja proizašla su iz disku­sije sa Sigrid Meusohel,

70

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno­sti koje konstituiraju način proizvodnje. Kriteriji razgrani­čavan ja nisu opseg i tehnika državnog djelovanja, već su to njegove funkcije: liberalno-kapitalistička država stupa u akciju, ako je naš model ispravan, da bi osigurala struktur­ne pretpostavke načina proizvodnje te da bi, dopunjujući tržišni mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula­cije kojim upravlja tržište; doduše kasnokapitalistička dr­žava čini to isto, čak i u većem opsegu i tehnički djelotvor­nije, no te zadaće može ispuniti jedino istodobnim uskakiva-njem u funkcionalne praznine tržišta, zahvatima u proces akumulacije i kompenziranjem njegovih politički nepodnoš­ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvrđuju se reakcije na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moći, — i to s posljedicom da se djeluje i na princip društvene or­ganizacije koji se, pak, zasniva na institueionaliziiranju ne­organiziranog tržišta rada.

Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri­je svega su karakteristična tri razvoja: promijenjeni oblik proizvodnje viška vrijednosti koja dira u društveni princip organizacije; kvazipolitička struktura nadnica koja izraža­va klasni kompromis; rastuća potreba za legitimacijom po­litičkoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, već prema prilikama, konkuriraju potrebama oplođivanja kapitala.

a) Nastanak nekoga javnog sektora obilježje je, među osta­lim, i brige države za proizvodnju kolektivnih potrošnih do­bara, koja ona, ponašajući se štedljivo, stavlja u obliku materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje za privatnu upotrebu.75 U toj funkciji država poboljšava upo­trebnu vrijednost pojedinačnih kapitala jer kolektivna po­trošna dobra služe povećanju produktivnosti rada, pri če­mu se ono, govoreći jezikom teorije vrijednosti, izražava u pojeftinjenju konstantnoga kapitala i u povećanju stope vi*

75 P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str. 188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritäten und technologische Ent­wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.

71

ška vrijednosti.76 Isti efekt ima državna organizacija obra­zovnog sistema koji kvalifikacijom povećava produktivnost ljudskoga rada.77 Time se mijenja oblik proizvodnje viška vrijednosti.78 Nakon što je povećavanje apsolutnog viška vrijednosti fizičkom prisilom, produžavanjem radnoga da­na, zapošljavanjem manje plaćene radne snage (žene, djeca) itd. došlo do svojih prirodnih granica još u liberalnome kapitalizmu, što pokazuje uvođenje normalnoga radnoga dana, povećavanje relativnog viška vrijednosti je isprva po­primilo oblik korištenja postojećih ili drugdje ostvarenih pronalazaka i informacija za jačanje tehničkih i ljudskih proizvodnih snaga. Tek državnom organizacijom znanstveno-tehničkoga napretka i sistematski provođenom ekspanzijom naprednijega obrazovnog sistema postat će i proizvodnja informacija, tehnologija, organizacija i kvalifikacija, koje služe povećavanju produktivnosti, sastavnim dijelom samo­ga proizvodnog procesa. Refleksivan rad, tj. rad koji se primjenjuje na sama sebe u cilju povećanja produktivnosti rada, mogao se isprva smatrati kolektivnim potrošnim do­brom prirode; danas se on, međutim, pounutrašnjuje u kružnom privrednom toku. Jer, država (ili privatne kompa­nije) upotrebljavaju sada kapital da bi kupile indirektno produktivnu radnu snagu znanstvenika, inženjera, nastav­nika itd. i da bi proizvode njihova rada pretvorile u potro­šna dobra navedene kategorije pomoću kojih se snizuju tro­škovi.79 Ako se ostaje pri dogmatskoj pojmovnoj strategiji i refleksivan rad (u Marxovu smislu) poima kao neproduk­tivan rad, previdjet će se specifična funkcija rada za pro­ces oplođivanja. Refleksivni rad nije produktivan u smi­slu direktne proizvodnje viška vrijednosti, ali nije ni ne-

76 S tim u vezi u zadnje vrijeme H. Holländer, Das Gesetz des ten­denziellen Falles der Profitrate, Regensburg 1972, Diskussionsbei­träge zur Wirtschaftswissenschaft. 77 E. Altvater, F. Huiskens (urednici), Materialien zur Politischen Ökonomie des Ausbildungssektors, Erlangen 1971. 78 A. Sohn-Rethel, Die ökonomische Doppelnatur des Spätkapitalis­mus, Neuwied 1972, svodi promijenjenu proizvodnju viška vrijed­nosti na promjene u strukturi proizvodnje i nadnice. 79 O'Connor razlikuje apsolutnu, relativnu i »indirektnu« proizvod­nju viška vrijednosti.

72

produktivan, jer tada ne bi imao niti netto-efekta na proiz­vodnju viška vrijednosti. Marx je točno uvidio »da čak i pri danoj veličini kapitala koji funkcionira, njemu pripojena radna snaga, znanost i zemljište (ekonomski se pod time imaju podrazumijevati i svi predmeti rada koji postoje bez sudjelovanja čovjeka) čine elastične potencije kapitala koje mu u stanovitim granicama dopuštaju slobodniji prostor ne-zavistan od njegove vlastite veličine« (usp. MED, t. 21, str. 537); no on je i »znanost« i »zemlju« mogao shvatiti kao besplatno kolektivno potrošno dobro, a da refleksivni rad, uložen u njihovo proizvođenje, nije morao držati svojevr­snim proizvodnim faktorom. Varijabilni kapital, utrošen kao dohodak za refleksivni rad, indirektno gledajući uložen je produktivno, budući da sistematski mijenja uvjete pod kojima se iz produktivnog rada prisvaja višak vrijednosti, te tako posredno pridonosi proizvodnji većeg viška vrijed­nosti. Ovo razmatranje pokazuje da klasični temeljni poj­movi teorije vrijednosti nisu dostatni za analizu državne politike obrazovanja, tehnologije i znanosti, te da je, s dru­ge strane, empirijski upitno da li novi oblik proizvodnje viška vrijednosti može kompenzirati tendenciju pada profit­ne stope, tj. suprotstaviti se ekonomskim krizama.80

b) U monopolističkom je sektoru ostvarena koalicija izme­đu udruženja kompanija i sindikata koja dovodi do kvazi-politiokog dogovaranja o cijeni röbe »radna snaga«: meha­nizam konkurencije se na tim »tržištima rada« nadomješta kompromisom između organizacija na koje je država preni­jela legitimnu vlast. Ta erozija mehanizma tržišta rada ima, naravno, ekonomske posljedice (svaljivanja faktorskog po­većanja troškova na cijene proizvoda); no to su posljedice dokidanja nepolitičkoga klasnog odnosa. Sistemom tarifno izborenih »političkih«81 nadnica uspijeva se, prije svega na privrednim sektorima s intenzivnim rastom i kapitalom, ublažiti .suprotnost između najamnoga rada i ikapitala, te dovesti do parcijalnoga klasnog kompromisa. Prema Marxo-

80 U. Rodel, Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit. 81 Taj je izraz uveo R. Hilferding.

73

vome shvaćanju analiza prisilnog formiranja cijena na orga­niziranim tržištima principijelno je moguća i u okviru teo­rije vrijednosti — neka se roba može prodavati i iznad svo­je vrijednosti. Pri tomu je, međutim, cijena radne snage kao robe mjerilo za određivanje vrijednosti. Kvazipolitičko prisilno formiranje cijena na tržištu rada se stoga ne može analogno razmatrati; jer, ono pomoću prosječnog nivoa nadnica određuje veličinu vrijednosti kojom bi se morala mjeriti odstupanja radne snage koja je prodana iznad vri­jednosti. Nije nam poznat nikakav standard za troškove reprodukcije radne snage, standard koji je neovisan o kul­turnim normama — a niti Marx ne polazi od takvoga stan­darda.82 Naravno, može se opet inzistirati na dogmatskoj poj­movnoj strategiji i definiciju prosječne nadnice izjednačiti s troškovima reprodukcije radne snage. No, tada se na analitičkoj razini prejudicira empirijski značajno pitanje o tomu da li je politički i sindikalno organizirana klasna borba stabilizirajuće djelovala na sistem možda samo stoga što je u ekonomističkom smislu bila uspješna i da je stopu izrabljivanja osjetno promijenila u korist najbolje organizi­ranih dijelova radništva.

c) Naposljetku, proizvodni odnosi su se promijenili i zbog toga što je supstituiranje odnosa razmjene administrativno vezano uz jedan uvjet; za administrativno planiranje mora postojati legitimna vlast. Funkcije državnoga aparata, koje u kasnome kapitalizmu rastu, te širenje administrativno obrađivanih društvenih materija, jačaju potrebu za legiti­macijom. Pri tomu se ne radi ni o kakvoj tajanstvenoj veli­čini; potreba za legitimacijom rezultira iz lako spoznatiji-vih funkcionalnih uvjeta administrativnog sistema koji us­kače u funkcionalne praznine tržišta. Sada se je liberalni kapitalizam konstituirao u oblicima građanske demokracije, što se može objasniti iz konteksta građanskih revolucija. Stoga se sve veća potreba za legitimacijom mora danas za­dovoljavati sredstvima političke demokracije (na osnovi

82 Marx govori o historijskome i moralnom elementu u određivanju vrijednosti radne snage kao robe, Das Kapital I, str. 179.

74

općega izbornog prava). Tu jedna pojmovna strategija izno­va zaobilazi specifičan problem, i to strategija koja gra­đansku demokraciju dopušta jedino kao nadgradnju kapi­talističke klasne vlasti. U mjeri u kojoj država više ne pred­stavlja samo nadgradnju jednoga nepolitičkog klasnog od­nosa, formalnodemokratska će se sredstva pribavljanja le­gitimacije iskazivati neobično restriktivnima. Pod takvim okolnostima, naime, administrativni će sistem biti prisiljen da iz raspoloživih poreskih sredstava zadovoljava zahtjeve usmjerene na upotrebnu vrijednost. Tako dugo dok je kapi­talistički privredni sistem iz samoga sebe proizvodio nosi­vu ideologiju, nije moglo dolaziti do usporedivoga proble­ma legitimacije (koji postavlja restriktivne uvjete za rje­šavanje problema oplođivanja kapitala). Novi problemi le­gitimacije ne mogu se podrediti jednome preuopćenom imperativu samoodržanja, budući da ih se ne može ri­ješiti bez osvrtanja na zadovoljenje legitimnih potreba, tj. raspodjelu upotrebnih vrijednosti, dok interesi oplođiva­nja kapitala upravo taj moment osvrtanja ne dopuštaju. Problemi legitimacije ne mogu se svesti na probleme oplođi­vanja kapitala. Budući da je osnovom reprodukcije postao klasni kompromis, državni aparat mora svoje zadatke u eko-nomskome sistemu izvršavati pod ograničavajućim uvje­tom, tj. da se masovna lojalnost istodobno osigura i u okvi­ru formalne demokracije i u skladu s važećim univerzalisti-čkim vrijednosnim sistemima. Ti legitimacijski pritisci mo­gu se smanjiti jedino strukturama depolitizirane javnosti. Strukturalno osigurana privatnost građana postaje nužnom budući da ona nema nikakvih funkcionalnih elemenata. Ti­me nastaje jedna nova razina pojavljivanja kriza, razina koju je nemoguće zamijeniti s ortodoksne pozicije.

Teorija ekonomskih kriza poprima kod vodećih istočnonje­mačkih ekonomista revizionističku verziju. Teorija državno-monopolističkoga kapitalizma83 ne izmiče navedenim pri-

83 Institut f. Gesellschaftswissenschaften beim ZK der SED (ur.), Imperialismus heute, Berlin 1965; R. Gündel, H. Heininger, P. Hess, K. Zieschang, Zur Theorie des staatsmonopolitischen Kapitalismus, Berlin 1967.

75

mjedbama jer polazi od pretpostavke da je iskonska pove­zanost kapitalističkog procesa reprodukcije razbijena držav-nomonopolističkim planiranjem. Umjesto spontanoga djelo­vanja ekonomskih zakona pojavljuje se centralno upravlja­nje aparatom proizvodnje. Visok stupanj podruštvljenosti proizvodnje dovodi od konvergencije između pojedinačnih interesa velikih korporacija i općekapitalističkog interesa za očuvanjem sistema, i to tim više što je postojanje siste­ma ugroženo konkretnim postkapitalističkim društvima i unutrašnjim snagama koje transcandiraju sistem. Tako se obrazuje općekapitalistički interes koji udružene monopole svjesno promiče pomoću državnog aparata. Tome novom stupnju svijesti odgovaralo bi kapitalističko planiranje ko­je proizvodnju viška vrijednosti osigurava na taj način što odlučivanje o investicijama djelomično uskraćuje tržišnome mehanizmu. Formalno proklamirano udruživanje moči mo­nopola i moći državnog aparata tumači se u smislu teorije agenture; društvena se centrala navodno podređuje općeka-pitalističkom interesu time što jedan, po sebi napredan oblik organizacije upravljanja proizvodnjom ostaje usko vezan za funkciju oplođivanja kapitala. Otvorena repolitizacija kla­snoga odnosa omogućuje, s druge strane, politički pritisak na državno-monopolističku vlast koji mogu vršiti demokrat­ske snage (sjedinjene po obrascu narodnoga fronta). I teo­rija državnomonopolističkoga kapitalizma polazi od toga da se osnovna proturječnost kapitalističke proizvodnje ne za­hvaća novim oblicima organizacije, već da se, naprotiv, za­oštrava; sada, međutim, ekonomska kriza neposredno zado­biva politički oblik.

Toj se teoriji mogu uputiti dva prigovora.84 Kao prvo, pret­postavka da bi državni aparat, bez obzira u čijem interesu, mogao aktivno planirati, razvijati i promicati jednu central­nu privrednu strategiju, empirijski se ne može dokazati. Teorija državnomonopolističkoga kapitalizma ne uviđa (isto kao ni zapadne tehnokratske teorije) granice administrativ-

84 M. Wirth, Kapitalismustheorie in der DDR, Frankfurt 1972.

76

nog planiranja u kasnome kapitalizmu. Reaktivno izbjega­vanje kriza je pokretački oblik onih birokracija koje u svoj sistem unose planiranje. Razne birokracije, pored toga, ne­dovoljno koordiniraju, te zbog svoga nedostatnog kapaciteta percipiranja i planiranja ovise o utjecaju svojih klijenata.85

Upravo nedostatna racionalnost državne uprave osigurava promicanje organiziranih djelomičnih interesa. Pri tomu se upravo one proturječnosti koje postoje između kapita­lističkih pojedinačnih interesa, između pojedinačnih inte­resa i općekapitalističkog interesa i konačno između sistem­ski specifičnih interesa i poopćivih interesa, premještaju u državni aparat.

Još se manje, s druge strane, može empirijski potkrijepiti pretpostavka da država djeluje kao agent ujedinjenih mo­nopolista. Teorija državnomonopolističkoga kapitalizma pre­cjenjuje (isto kao i zapadne teorije elita) značenje osobnih kontakata i direktnih normiranja djelovanja. Istraživanja u vezi s regrutiranjem, sastavom i interakcijom raznih elita moći ne mogu u dovoljnoj mjeri objasniti funkcionalne veze između ekonomskoga i administrativnog sistema.86 Pri­mjerenijim ini izgleda model teorije sistema koji je izradio Offe sa svojim suradnicima, model koji razlikuje strukturu administrativnog sistema od procesa koji se u njemu zbi­vaju, procesa rješavanja sukoba i iznalaženja suglasnosti, odlučivanja, primjene itd. Pri tomu Offe »strukturu« poima kao skupinu sedimentiranih pravila izbora koja prejudici­raju što se ima priznati kao materija koju valja regulirati, što tematizirati, što, s kojim prioritetom i kojim kanalima zbiljski javno regulirati itd. Vremenski stabilni obrasci za­štite i zapostavljanja administrativnog djelovanja koji su objektivno, to znači neovisno o izraženim namjerama upra­ve, funkcionalni za oplođivanje kapitala, mogu se objasniti

85 J. Hirsch, Funktionsveränderungen der Staatsverwaltung in spät­kapitalistischen Industriegesellschaften, u: Bl. f. dt. u. int. Politik, 1969, str. 150. i dalje. 86 C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 66. i dalje.

77

pomoću pravila selekcije kojima se prethodno odlučuje o uvažavanju odnosno suzbijanju određenih problema, tema, argumenata i interesa.87

5. O teoremima krize racionalnosti

Način funkcioniranja kasnokapitalističke države ne može se primjereno pojmiti niti prema modelu nesvjesno djeluju-ćega provedbenog organa ekonomskih zakona sa stalnim spontanim djelovanjem, a niti prema modelu nekoga agen­ta sjedinjenih monopolnih agenata koji radi po određenom planu. Država, uvučena u proces reprodukcije, promijenila je odrednice samog procesa oplođivanja. Na osnovi klasnoga kompromisa administrativni sistem dobiva ograničeni ka­pacitet planiranja koji se može iskoristiti u okviru for­malno demokratskog pribavljanja legitimacije u svrhu re­aktivnog izbjegavanja krize. Pri tome, općekapitalistički in­teres održanja postojećeg konkurira s proturječnim intere­sima pojedinih frakcija kapitala s jedne strane, a s dru­ge, pak, strane s poopćivim, spram upotrebnih vrijednosti orijentiranim interesima raznih grupa stanovništva. Krizni ciklus, vremenski raspodijeljen i ublažen u svojim socijal­nim posljedicama, zamjenjuje se inflacijom i trajnom kri­zom javnih financija. Empirijsko je pitanje ukazuju li ti fenomeni na uspješno ovladavanje ekonomskom krizom ili samo privremeno premještanje u politički sistem. To u krajnjoj liniji ovisi o činjenici da li kapital, koji je ulo­žen indirektno produktivno, postiže takvo povećanje pro­duktivnosti rada koje je kod sistemski funkcionalne ras­podjele porasta produktivnosti dovoljno da osigura ma­sovnu lojalnost, te da istodobno održi u toku i proces akumulacije. Državna se blagajna opterećuje općim troško­vima sve podruštvljenije proizvodnje: ona snosi troškove imperijalističkih tržišnih strategija i troškove potražnje za neproizvodnim upotrebnim dobrima (naoružanje i osvaja­nje svemira); snosi, potom, troškove za infrastrukturne ak­tivnosti koje su neposredno vezane za proizvodnju (pro-

87 Ibidem, str. 78. i dalje.

78

metni sistemi, znanstveno-tehnički napredak, stručno obra­zovanje): snosi, nadalje, troškove socijalne potrošnje koja je posredno vezana za proizvodnju (stanogradnja, promet, zdravstvo, slobodne vrijeme, obrazovanje, socijalno osigu­ranje); snosi troškove socijalnog zbrinjavanja, osobito ne­zaposlenih te, na koncu, eksternalizirane troškove ugrože­nosti okoliša privatnom proizvodnjom. Ti se izdaci, u kraj­njoj liniji, moraju financirati iz poreza. Državnom aparatu stoga predstoje dva zadatka: s jedne strane, treba namak­nuti masu poreza iz profita i dohodaka i raspoloživu masu poreza upotrijebiti tako racionalno da se mogu izbjeći krizna ometanja rasta; s druge strane, selektivno uvođenje poreza, spoznatljivi obrazac prioriteta njihove upotrebe i same administrativne aktivnosti trebaju imati takvu struk­turu da se može zadovoljiti nastala potreba za legitimaci­jom. Ako država zataji na prvom zadatku, dolazi do defi­cita administrativne racionalnosti; zataji li, pak, s obzi­rom na drugi zadatak, doći će do deficita legitimacije (o tomu se govori u sljedećem odjeljku ovoga poglavlja).88

Deficit racionalnosti može nastati jer kontradiktorni im­perativi usmjeravanja, koji uzrokuju iskonsku samoniklost anarhične robne proizvodnje i njezina rasta u obliku krize, počinju sada djelovati unutar administrativnog sistema. Tu promijenjenu tezu o anarhiji navodi, među ostalima, Hirsch s primjerima iz privredne administracije.89 Teza ima sta­novitu deskriptivnu vrijednost jer se može pokazati da su vlasti uz malen kapacitet percepcije i planiranja i nedo­voljno koordiniranje između sebe često ovisne o toku in­formacija svoje klijentele tako da ga ne brane prema distanci potrebnoj za autonomne odluke. Pojedini sektori privrede mogu istodobno privatizirati neke dijelove javne uprave tako da se time konkurencija između pojedinačnih interesa u društvu premješta u državni aparat. Teorem kriza počiva, dakle, na razmišljanju da rastuće podruštvljavanje

88 V. 6. odjeljak ovoga poglavlja. 89 J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt, op. cit., str. 248. i dalje.

79

proizvodnje, koja je stalno usmjerena na ispunjavanje pri­vatnih ciljeva, postavlja državnom aparatu neostvarive, pa stoga i paradoksalne zahtjeve. S jedne strane, država treba preuzimati funkcije jednoga općeg kapitalista, dok s druge strane međusobno konkurentni pojedinačni kapitali, sve dok se ne ukloni sloboda investiranja, ne mogu obrazovati kolektivnu volju, a kamoli je provesti. Tako nastaju me­đusobno proturječni imperativi da se poveća kapacitet pla­niranja države s ciljem općekapitalističkog planiranja i da se upravo to povećanje spriječi jer bi ugrozilo ustrojstvo kapitalizma. Stoga se državni aparat koleba između očeki­vane intervencije i prisilnog odustajanja od intervencije, između po sistem opasnog osamostaljivanja od njegovih adresata i potčinjavanja njihovim partikularnim interesima. Deficiti racionalnosti neizbježan su rezultat klopke odnosa, klopke u koju upada kasnokapitalistička država i u ko­joj se njezine proturječne aktivnosti moraju još više za­mrsiti.89"

Navodim niz razmišljanja koja osporavaju valjanost tog argumenta:

a) Pomicanjem temeljne kapitalističke proturječnosti iz ekonomskoga u administrativni sistem, mijenjaju se i terms njegovoga mogućeg rješenja. U ekonomskome sistemu pro­turječnosti se očituju neposredno u odnosima između ve­ličina vrijednosti, a posredno u socijalnim posljedicama gubitka kapitala (stečaja) i oduzimanju sredstava za život (nezaposlenost). U administrativnom se sistemu proturječ­nosti očituju u iracionalnim odlukama i u socijalnim po­sljedicama administrativnih promašaja, t j . u dezorgani-zaciji nekih područja života. Stečaj i nezaposlenost su lako raspoznatljive granice rizika za neispun javan je funkcija; dezorganizacija nekih područja života kreće se, međutim, u kontinuumu. A teško je i reći gdje su tu granice tole­rancije i u kojoj se mjeri percepcija onoga, što se još

89a C. Offe govori o »političkoj dilemi tehnokracije«.

80

mora pretrpjeti i onoga što se već drži nepodnošljivim, može prilagoditi sve više dezorganiziranoj okolini.

b) Važnije je jedno drugo gledište. U ekonomskome siste­mu utvrđena su i prije pravila strateškoga djelovanja i di­menzije dobiti i gubitka; medij razmjene ne dopušta rje­šenja konflikata na način stalne i naizmjenične adaptacije djelovanja — usmjeravajući princip optimiranja dobiti nije na raspolaganju. Administrativni sistem, međutim, održava sa sredinama o kojima ovisi pregovore prilikom kojih je orijentiran na kompromis: »bargaining« je zasnovan na re­cipročnom prilagođavanju očekivanih struktura i vrijedno­snih sistema pod pritiskom. Reaktivni modus kretanja stra­tegija i izbjegavanja, izraz je ograničene sposobnosti mane­vriranja nekoga državnog aparata koji svojim partnerima u pregovorima kao suprotnu razinu od organiziranih po­jedinačnih interesa i od općekapitalističkoga interesa za održanjem stanja može predočiti poopćive interese popu­lacije. Primjena legitimne moći zahtijeva uvažavanje ne­ujednačenosti legitimacije na različitim interesnim područ­jima, koje, inače, u nekome sasvim legitimiranom sistemu razmjene ne može biti.

c) Na koncu, krizne tendencije se ne mogu putem kolek­tivnog upravljanja nesvjesno svladati na isti način kako se to čini partikulariziranim djelovanjem individualnih su­dionika na tržištu. Razlikovanje između procesa koji se odvijaju samoniklo i planiranja više se, naime, kod medija vlasti ne može tako oštro razdvojiti kao kod strateških igara, u kojima intencionalno poštivanje pravila može imati neželjene popratne posljedice. Izbjegavanje krize se, napro­tiv, tematizira kao cilj djelovanja. Za karakter procesa od­lučivanja koji se nalaze u procjepu između samoniklosti i planiranja, karakterističan je modus opravdavanja prema kojem se ravnaju administrativni sistem i njegovi partneri u pregovorima: traženo odnosno željeno administrativno dje­lovanje uvijek se opravdava racionalnošću sistema koja se

6 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 81

opravdava perspektivama djelovanja89b, tj. sistemski funk­cionalnim rezultatima usmjeravanja za fiktivne funkcije koje, budući da nijedan sudionik ne ovladava sistemom u potpunosti, ipak nitko ne može ispuniti. Politički kom­promisi ne obrazuju, kao što je to slučaj s ekonomskim odlukama u tržišnom sistemu, iskonski kontekst ispreple­ten pojedinačnim racionalnim aktivnostima. Stoga i nema logički uvjerljive nespojivosti između interesa opčekapita-lističkog planiranja i slobode investiranja, potrebe za pla­niranjem i odustajanje od intervencija, osamostaljivanja državnog apparata i ovisnosti o pojedinačnim interesima. Nije isključena mogućnost, i to ne samo iz logičkih razloga, da administrativni sistem pronađe neki kompromisan put između konkurentnih zahtjeva, put koji bi još uvijek do­puštao dovoljnu mjeru racionalnosti organizacije.

S obzirom na te primjedbe može se, naravno, pokušati da se za administrativni sistem iznađe jedan drugi stupanj samoniklosti. Razne varijante birokratski osamostaljenoga kapitalističkog planiranja90 razlikuju se od tipa demokrat­skoga planiranja, povratno vezanog s diskurzivnim obra­zovanjem volje, svakako i u mjeri neanticipiranih proble­ma posljedica, problema koji se uvijek moraju rješavati ad hoc i koji se mogu kumulativno toliko nagomilati da na koncu više niti resurs »vrijeme« ne može ponuditi neko rješenje. Taj oblik sekundarne nesvješnosti tvori, tako bi­smo, naime, mogli preformulirati teorem krize, fasadu iza koje se državni aparat mora sakriti kako bi minimalizirao troškove 'koji mu nastaju iz naknade za oduzete žrtve procesa akumulacije. Kapitalistički rast odvija se još i da­nas putem koncentracije kompanija te centralizacije i po-mjeranja posjeda kapitala,91 koji otuđivanje i preraspodjelu kapitala pretvaraju u normalan postupak. Upravo ta nor-malnost postaje upitnom u mjeri u kojoj država pretendira na ulogu odgovorne planske ustanove koju pogođeni mogu teretiti svojim gubicima i od koje mogu tražiti zaštitu i 89b To je posljedica prodora jezika teorije sistema u samorazumije-vanje državne administracije. 90 St. Cohen, Modem Capitalist Planning, Cambridge 1969.

82

obeštećenje. Djelotvornost tog mehanizma ogleda se, pri­mjerice, i u strukturnoj politici. Ukoliko ekonomski resursi nisu dovoljni da se kapitalističke žrtve kapitalističkoga rasta u potpunosti alimentiraju, pojavit će se dilema da li da se državu imunizira od takvih pretenzija ili, pak, da se oslabi proces rasta. Prva od tih dviju alternativa vodi u novu aporiju: da bi se osiguralo nastavljanje procesa aku­mulacije, država zadobiva sve veće planske funkcije koje, međutim, ne smiju biti raspoznatljive kao efekti admini-striranja jer bi inače kompenzacije koje ometaju akumu­laciju postale utužive. U tome obliku ostaje teorem krize racionalnosti, naravno, i dalje ovisan o empirijskim pret­postavkama u vezi s uskim grlima kapitalističkoga rasta. Osim toga valja uzeti u obzir i činjenicu da potreba plani­ranja s eksponencijalnim rastom stvara uska grla koja za sistem nisu specifična. Dugoročno planiranje u složenim društvima dovodi svaki administrativni sistem, ne samo kasnokapitalistički, u strukturalne teškoće koje je F. W. Scharpf u više radova oštroumno analizirao.91a Sklon sam mišljenju da svaki inkrementalizam, dakle tip planiranja ograničen na srednjoročne horizonte i osjetljiv na eksterne poticaje, ne odražava eo ipso deficite racionalnosti neke uprave na koju se postavljaju preveliki zahtjevi. Može se, u svakome slučaju, navoditi logične razloge za granice ra­cionalnosti kod nekoga preventivnog djelovanja koje mora ispipati prikladnost interesa za kompromis, a da prethodno prikladnost tih interesa za uopćavanje ne može staviti na javnu raspravu. Kasnokapitalističko ograničenje racional­nosti sastoji se u tomu da tip planiranja, koji bi se sa R. Funkeom moglo nazvati demokratskim inkrementalizmom92, strukturalno nije dopušten.

91 H. Arndt, Die Konzentration der westdeutschen Wirtschaft, Pfullin-gen 1966; J. Hufschmid, Die Politik des Kapitals, Frankfurt 1970; G. Kolko, Besitz und Macht, Frankfurt 1967. 91a F. W. Scharpf, Planung als politischer Prozeß, u: Die Verwaltung 1971; isti autor, Komplexität als Schranke der politischen Planung, u: PVJ, izvanredni broj 4/1972, str. 168. i dalje. 92 R. Funke, Exkurs über Planungsrationalität (rukopis MPIL); isti autor, Organisationsstrukturen planender Verwaltung, disertacija, Darmstadt 1973.

6* 83

Iz jednoga originalnog razmišljanja C. Offea može se dobiti drugi argument za neizbježno nastajanje deficita racional­nosti planske uprave. Offe navodi tri tendencije koje uka­zuju na sistemski nužno množenje protusistemskih eleme­nata. Pri tomu se radi o širenju orijentacijskih obrazaca koji otežavaju sistemski konformno usmjeravanje pona­šanja.93

Isprva se na organiziranim tržištima javnoga i monopoli-stičkog sektora mijenjaju rubni uvjeti pod kojima se mo­raju donositi odluke o strategiji kompanija. Velike korpo­racije mogu svoje odluke donositi unutar tako velikoga vremenskog i materijalnog alternativnog prostora da na mjesto vanjskim podacima određivanoga ponašanja u vezi s racionalnim izborom dolazi investicijska politika koja traži kao obrazloženje dodatne premise. Stoga viši mana-gement mora umjesto a priori utvrđenih strategija djelo­vanja prihvaćati političke obrasce vrednovanja i odlučiva­nja. Nadalje, u vezi s funkcijama javnog sektora nastaju profesije u kojima se apstraktni rad u sve većoj mjeri nadomješta konkretnim radom, tj. radom orijentiranim na upotrebnu vrijednost: to vrijedi za birokraciju kojoj su povjereni zadaci planiranja; to vrijedi, nadalje, za sektore javnih službi (promet, zdravstvo, stanogradnja, slobodno vrijeme); to vrijedi, naposljetku, za znanstveni i obrazovni sistem, te za istraživanje i za tehnološki razvoj. Radical professionalism je znak za to da se rad u tim zvanjima oslobađa privatističkih obrazaca karijere i tržišnih mehani­zama i da se može orijentirati na konkretne ciljeve. Napo­sljetku, u usporedbi s aktivnim stanovništvom, sa stanov­ništvom kojemu se isplaćuje dohodak, u porastu je udjel neaktivnog stanovništva koje se ne reproducira putem tr­žišta rada: učenici i studenti, nezaposleni, umirovljenici i primaoci socijalne pomoći, neprofesionalizirane domaćice,

93 C. Offe, Tauschverhältnis und politische Steuerung, op. cit., str. 27. i dalje.

84

bolesnici i kriminalci. I te grupe mogu stvoriti orijenta-cijski obrazac, već prema tomu kako nastaju u kontekstu konkretnoga rada.

Ta »strana tijela« u kapitalističkome sistemu zapošljavanja, koja se povećavaju u mjeri u kojoj se podruštvljava pro­izvodnja, restriktivno djeluju na administrativno planira­nje. Imajući u vidu slobodu investiranja privatnih kompa­nija, kapitalističko se planiranje služi sredstvima global­nog usmjeravanja koje, pak, mijenjanjem vanjskih činje­nica utječe na ponašanje svojih adresata. Parametri koje ono može sistemski konformno mijenjati, naime kamatne stope, poreze, subvencije, sklapanje poslova, sekundarne raspodjele prihoda itd., u pravilu su monetarne veličine. Upravo one gube svoj efekt usmjeravanja što je slabija apstraktna usmjerenost na razmjensku vrijednost. Problemi koji proizlaze iz podruštvljavanja proizvodnje ubrzanim dr­žavnim intervencionizmom poništavaju time uvjete primje­ne važnih instrumenata same državne intervencije. To, na­ravno, nije proturječnost koja bi se logički nadavala.

Tri spomenute tendencije govore u prilog tomu da se proces akumulacije odvija drugim medijima, a ne medijima raz­mjene. Politički kvalitet, međutim, koji danas poprimaju nekoć tržišno racionalne odluke, politiziranje stanovitih pro­fesionalnih orijentacija i netržišna socijalizacija pojedinaca koji ne primaju dohodak, ne moraju per se sužavati ma­nevarski prostor uprave; participacija može, štoviše, pod određenim uvjetima biti funkcionalni ja za provedbu admi­nistrativnoga planiranja od reakcija na ponašanje koje su usmjeravane vanjskim stimulansima.94 Ukoliko taj razvitak zbilja dovede do krizno relevantnih tjesnaca, neće se ra­diti o deficitima racionalnosti planiranja, već o posljedi­cama neprilagođenih motivacijskih stanja: uprava ne može

94 F. Naschold, Organisation und Demokratie, Stuttgart 1969; isti autor, Komplexität und Demokratie, u: PVJ 1968, str. 494. i dalje; s tim u vezi Luhmannova kritika u: PVJ 1969, str. 324. i dalje, te Nascholdova replika, ibidem, str. 326—327; nadalje, Sylvia i Wolf­gang Streeck, Parteiensystem und Status quo, Frankfurt 1972.

85

motivirati svoje partnere na suradnju. Grubo rečeno, kasni kapitalizam ne mora biti oštećen ako sredstvo usmjera­vanja vanjske stimulacije zakaže na određenim područjima ponašanja na kojima je do toga trenutka funkcioniralo; on će svakako zapasti u nevolju kada administrativni si­stem više ne može preuzimati strukturno važne funkcije pla­niranja jer mu izmiče kontrola nad područjima ponašanja koja su relevantna za planiranje, kojim ju god on sred­stvima uopće vršio. Međutim, ta se prognoza ne može iz­voditi iz nestajanja racionalnosti kod uprave, nego jedino iz nestajanja sistemski nužnih motivacija (usp. 7. odjeljak ovog poglavlja).

6. O teoremima krize legitimacije

Koncept krize racionalnosti obrazovan je po uzoru na po­jam ekonomske krize. Prema njemu kontradiktorne impe­rative usmjeravanja promiču pripadnici administracije pu­tem svrhovito racionalnoga djelovanja (a ne više sudionici tržišta); ti se imperativi manifestiraju u proturječnostima koje neposredno ugrožavaju integraciju sistema d za po­sljedicu imaju ugroženost socijalne integracije.

Već srno vidjeli da se s ekonomskom krizom sistema može računati samo dok politički sukobi (klasne borbe) odra­žavaju i ne mijenjaju institucionalne rubne uvjete kapita­lističke proizvodnje (primjer: čartistićki pokret i uvođenje normalnoga radnog dana). U mjeri u kojoj je sam klasni odnos repolitiziran i u kojoj je država preuzela uloge i supstituiranja i kompenziranja tržišta (te u kojoj omogu­ćuje postojanje »elastičnijeg« oblika proizvodnje viška vri­jednosti), klasna se vlast više nije mogla vršiti u anonim­nom obliku zakona vrijednosti. Otada mnogo više ovisi o faktičkim konstelacijama vlasti da li i kako se može osi­gurati proizvodnja relativnog viška vrijednosti putem jav­noga sektora i kako izgledaju terms klasnoga kompromisa. Time se, doduše, krizne tendencije pomiču iz ekonomskoga u administrativni sistem, ali raspao se je medij u sebe za-

86

tvorenih procesa razmjene koji se odvijaju jedino putem tržišta. Nakon što je uklonjena liberalnokapitalistička za­preka koja proistječe iz fetiškog karaktera robe (te nakon što su svi sudionici postali manje ili više dobrim prakti­čarima teorije vrijednosti), može se ponovo uspostaviti sa-moniklost ekonomskih procesa na nivou političkoga sistema, međutim u sekundarnome obliku: država mora zadržati sta­novitu količinu nesvjesnosti kako joj iz njezinih funkcija planiranja ne bi proizašle neke odgovornosti koje ona ne bi mogla preuzeti, a da ne prekorači svoja ovlaštenja. Tako se ekonomske krizne tendencije nastavljaju na razini ubi­ranja i svrhovito racionalnog trošenja potrebnih fiskalnih sredstava. Međutim, aktivnost države bi prisilnu granicu mogla naći, ako se ne želimo poslužiti ekonomskim kriznim teoremima, samo na raspoloživim legitimacijama. Sve dok se motivacije utvrđuju na normama koje trebaju opravda­nje, uvođenje legitimne vlasti u proces reprodukcije značit će da »temeljna proturječnost« može izbiti na vidjelo sa sumnjom u norme koje se još uvijek zasnivaju na admi­nistrativnom djelovanju — i izbit će ukoliko se odgovara­juće teme, problemi i argumenti ne izbjegnu dovoljno se-dimentiranim prethodnim odlukama. Svladavanjem eko­nomske krize i njezinim transformiranjem u sistemsko preopterećivanje javnih budžeta, nestaje i njezina lika pri­rodne sudbine društva. Ako krizno rukovodstvo zakaže, udaljit će se od programatskih htijenja koja je samo po­stavilo, a kazna, koju za to valja platiti, sastoji se u odu­zimanju legitimacije, tako da se prostor za djelovanje sma­njuje upravo u trenutku kad bi ga se moralo drastično povećavati.

Taj se teorem krize zasniva na općem mnijenju da se so­cijalni identitet, koji se posredno određuje osiguravanjem sistemske integracije, može uvijek napadati na bazi klasnih struktura. Jer, u fokusu ubiranja, specifičnog po slojevima, i partikularističke upotrebe oskudne poreske mase, koju upotrebljava i prekoračuje politika kojoj je cilj spriječiti krizu, koncentriraju se, kako to pokušava pokazati O'Con-nor, problemi koji proizlaze iz prerađene i transformirane

87

temeljne proturječnosti društvene proizvodnje za nepoop-ćive interese. S jedne će strane administrativni i fiskalni filter ekonomski uvjetovanih kriznih tendencija učiniti ne­preglednijim frontove mnogostruko fragmentiranih, klasno relevantnih sukoba; klasni kompromis slabi organizacijsku sposobnost latentno postojećih klasa. S druge će strane konflikti koji odatle proizlaze biti žešći, budući da se ne odlikuju objektivnošću sistemske krize, već neposredno pro­vociraju pitanja legitimacije. Odatle se i objašnjava funk­cionalna potreba za što većom mjerom nezavisnosti admi­nistrativnoga od legitimacijskog sistema.

Tomu služi razdvajanje instrumentalnih funkcija uprave od izražajnih simbola koji izazivaju nespecifičnu spremnost za povinovanjem. Poznate strategije te vrste su personali-ziranje stručnih pitanja, simbolička primjena postupka sa­slušanja, ocjena eksperata, pravničkih zahtjeva itd., ali ta­kođer i reklamne tehnike koje oponašaju oligopolističku konkurenciju, koje istovremeno i potvrđuju i eksploatiraju postojeće strukture predrasuda, te apeliranjem na osjeća­je, pobuđivanjem nesvjesnih motiva itd. neke sadržaje ispu­njavaju pozitivno, a druge, pak, negativno.95 Legitimacijski negativno uspostavljena javnost ima, prije svega, funkciju da pozornost strukturira nekim tematskim područjima, tj. da svrati pažnju s drugih tema, problema i argumenata i da time onemogući obrazovanje mnijenja. Politički sistem preuzima zadatke oko planiranja ideologije (Luhmann). Pri tomu je međutim, prostor za manipulaciju usko ograničen jer kulturni se sistem prema administrativnim kontrolama odnosi neobično rezistentno: ne postoji nekakvo admini­strativno proizvođenje svijesti. Komercijalno proizvođenje i administrativno planiranje simbola iscrpljuje normativnu snagu kontrafaktičkih pretenzija na valjanost. Pribavlja­nje legitimacije postaje samodestruktivnim čim se prozre modus tog »pribavljanja«.

93 M. Edelmann, The Symbolic Uses of Politics, Chicago 1964; isti autor, Politics as Symbolic Action, Chicago 1971.

88

Kulturne predaje imaju svoje vlastite i povredive uvjete reprodukcije. One su »žive« sve dok se mogu reproducirati samoniklo ili, pak, hermeneutičkom sviješću (pri čemu her-meneutika kao učeno izlaganje i primjena tradicije ima osobinu da kida samoniklost tradicije, a da je ipak održi na refleksivnome nivou96). Kritičko usvajanja tradicije uni­štava samoniklost u mediju diskursa (pri čemu se posebnost te kritike97 sastoji u njezinoj dvostrukoj funkciji da pre­tenzije na valjanost, koje se diskurzivno ne mogu ispuniti, razrješava na ideološko-kritičkoj ili analitičkoj razini, ali da istodobno predaju lišava njezinih semantičkih poten­cijala98). I kritika je utoliko, ništa manje no hermeneutika, oblik usvajanja tradicije; u oba slučaja prihvaćeni kulturni sadržaji sadržavaju svoju imperativnu snagu, tj. osigura­vaju kontinuitet povijesti putem kojega se pojedinci i sku­pine mogu identificirati sa sobom i s drugima. Kulturna predaja gubi upravo tu snagu kada se objektivistički pri­prema ili strateški primjenjuje. U oba slučaja uvjeti re­produkcije kulturne predaje trpe štetu, a tradicije se praz­ne: to pokazuje efekt muzealiziranja uživajućeg historizma isto kao i efekt istrošenosti prilikom eksploatiranja kultur­nih sadržaja u administrativne i tržišno-strateške svrhe. Očito je da tradicije sadržavaju legitimaeijsku snagu sve dok ne iskoče iz interpretativnih sistema koji osiguravaju kontinuitet i jamče identitet.

Sistematska granica pokušaja da se legitimacijske deficite nadomjesti usmjerenom manipulacijom, sastoji se dakle od strukturalne razlike među područjima administrativnog djelovanja i kulturne predaje. Neki argument za krizu odat­le se, naravno, može konstruirati samo u vezi s jednim dalj­njim gledištem, prema kojemu ekspanzija aktivnosti države svoju popratnu posljedicu ima u natproporcionalnom rastu potrebe za legitimacijom. Taj rast smatram vjerojatnim

96 H. G. Gadamer, Wahrheit und Methode, Tübingen 1969. " A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, Frank­furt 1969, str. 42. i dalje. 98 J. Habermas, Bewußtmachende oder rettende Kritik? U: Zur Ak­tualität Walter Benjamins, Frankfurt 1972, str. 173. i dalje.

89

ne samo stoga što širenje administrativno prerađenih ma­terija zahtijeva masovnu lojalnost za nove funkcije držav­ne aktivnosti, nego i stoga što se tim širenjem pomiče i granica političkoga prema kulturnome sistemu. Pri tomu se ono, što je u kulturi po sebi jasno, a do tada je bilo rubnim uvjetom političkoga sistema, sada uključuje u po­dručje planiranja administracije. Tematiziraju se, primje­rice, predaje kojih u javnoj programatici, a posebno u prak­tičkim diskursima, nije bilo. Primjer neposredno admini­strativne obrade kulturne predaje je planiranje obrazova­nja, posebice planiranja curriculuma. Dok je dosada škol­ska uprava trebala jedino kodificirati prirodno izgrađen kanon, planiranje curriculuma se zasniva na premisi da bi obrasci predaje mogli biti i drukčiji: administrativno pla­niranje vrši univerzalan pritisak za opravdanjem na jednu sferu koja se isticala upravo snagom samolegitimiranja.99

Za posredno ometanje onoga što se u kulturi razumije sa­mo po sebi nadaju se primjeri iz regionalnoga i gradskog planiranja (privatno vlasništvo nad zemljištem), planiranja u zdravstvenom sistemu («besklasna bolnica«), te, napo­sljetku, planiranja obitelji i bračnog prava (koje seksualne tabue valja ublažiti i koje prepreke za emancipaciju valja ukloniti). Kontingentna svijest se naposljetku više ne pro­izvodi samo za tradicionalne sadržaje, nego i za tehnike predaje, tj. socijalizacije. Formalno školsko obrazovanje konkurira već kod djece predškolske dobi s obiteljskim odgojem. Problamatiziranje odgojnih iskustava može se oči­tati na narodno-pedagoškim zadacima koje škole zastupaju putem institucija roditeljskog prava i individualnog savje­tovanja, isto kao i na dotičnoj pedagoško-psihološkoj znan­stvenoj publicistici.100

Na svim razinama administrativno planiranje ima neželjene efekte uznemiravanja i objavljivanja, efekte koji slabe po-99 U Saveznoj Republici je diskusija potaknuta knjigom S. B. Ro-binsohna, Bildungsreform als Revision des Curriculum, Neuwied 1967. 100 Interesante argumente razlaže U. Oevermann u jednom rukopisu o strategiji istraživanja Instituta za istraživanje obrazovanja, Ber­lin 1970.

90

tencijal opravdanja tradicija pokrenutih iz njihove samo-niklosti. Dokine li im se njihova neupitnost, stabilizacija pretenzija na valjanost uspijevat će jedino putem diskursa. Stoga će ometanje onih sastojaka koji se razumiju sami po sebi, pospješavati politizaciju onih područja života koja se dotada moglo smatrati privatnom sferom. To, međutim, predstavlja opasnost građanskome privatizmu koji je ne­formalno osiguran putem struktura javnosti. Zahtjevi za participacijom i alternativni modeli, posebice na područ­jima kulture kao što su školstvo i visoko školstvo, tisak, crkva, kazalište, izdavaštvo itd., isto su tako indikator za to kao i rastući broj inicijativa građana.101

U tom kontekstu mogu se tumačiti i zahtjevi za participa­cijom te pokušaji koji su se s njom vršili. Budući da se administrativno planiranje sve više bavi kulturnim siste­mom, tj. dublje usađenim predodžbama o normama i vri­jednostima onih na koje se to odnosi, te ugrožava tradi­cionalne stavove, raste i prag prihvatljivosti. Radi uvođe­nja inovacija u proces planiranja, uprava eksperimentira s učešćem onih na koje se inovacije odnose. Naravno, funk­cije takvoga učešća u državnome planiranju su ambiva­lentne.102 Pojavljuju se sive zone kod kojih nije unaprijed odlučeno da li se potreba za reguliranjem sukoba povećava ili smanjuje. Što se više planeri u procesu planiranja pri­siljavaju na postizanje sporazuma, tim prije valja računati s opterećenjem čiji je uzrok u dvama oprečnim motivima: s jedne strane u preopterećenosti pretenzijama za legiti­macijom kojima administrativni sistem ne može udovoljiti pod uvjetima asimetričnoga klasnog kompromisa, a s dru­ge strane u konzervativnim otporima planiranju koji ogra­ničavaju vremenski horizont planiranja i smanjuju stupanj inovacija. Socijalnopsihološki se oba motiva mogu integri­rati u isti opozicijski interpretativni obrazac tako da otpore, koje inače valja analitički razdvajati, mogu zastupati iste

101 H. E. Bahr (urednik), Politisierung des Alltags, Neuwied 1972; C. Offe, Bürgerinitiativen, u: Strukturprobleme, op. cit., str. 153. i dalje. 102 R. Mayntz, Funktionen der Beteiligung bei öffentlicher Planung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 341. i dalje.

91

frakcije. Stoga je primjena »participacije kao proizvodne snage« (Naschold) ekstreman i za upravu riskantan model nadomještan) a legitimacijskih deficita.

Navedeni argumenti potkrepljuju tvrdnju da kasnokapita-listička društva imaju nevolja s legitimacijom; da li se njima, međutim, može obrazložiti nerješivost problema le­gitimacije, tj. prognoza krize legitimacije? Čak ako bi dr­žavnom aparatu i uspjelo da poveća produktivnost rada i da distribuira dobiti od produktivnosti tako da bi se osi­gurao privredni rast, doduše ne bez smetnji, ali svakako lišen kriza, taj bi se rast odvijao po prioritetima koji se ne bi izgrađivali ovisno o poopćivim interesima stanovni­štva, nego iz privatnih ciljeva za optimiranjem dobiti. Pri­oritetni obrasci koje je Galbraith analizirao sa stajališta »privatno bogatstvo protiv javnoga siromaštva«,103 proizlaze iz klasne strukture koja se drži u stalnome latentnom sta­nju: ta klasna struktura je u krajnjoj liniji uzrok legitima-cijskog deficita. Vidjeli smo da država ne može jednostavno upravljati kulturnim sistemom, već da, štoviše, ekspanzija područja državnog planiranja problematizira ono što se u kulturi razumije po sebi. »Smisao« je resurs kojega ima sve manje i manje. Zato su, međutim, kod građana sve veća očekivanja koja su usmjerena na upotrebnu vrijednost, a to znači očekivanja koja se mogu kontrolirati prema uspješ­nosti. Rastući nivo pretenzija odnosi se proporcionalno pre­ma rastućoj potrebi za legitimacijom: fiskalno crpljeni re­surs »vrijednost« mora supstituirati ograničeni resurs »smi­sao«. Legitimacije koje nedostaju moraju se nadomjestiti na sistemski konforman način. Kriza legitimacije nastaje u trenutku kada pretenzije za sistemski konformnim nado-mjestcima rastu brže od raspoložive mase vrijednosti ili, pak, ako iskrsnu očekivanja koja se ne mogu ispuniti si­stemski konformnim nadomjestcima.

103 S tim u vezi sada: H. P. Widmaier, Machtstrukturen im Wohl­fahrtsstaat, Regensburger Diskussionsbeiträge zur Wirtschaftswissen­schaft, 1973.

92

Zašto se, međutim, razine pretenzija ne bi zadržale unutar granica operativnosti političko-ekonomskoga sistema? Mo­guće je ipak da se stopa rasta pretenzija dozira tako da sistemu usmjeravanja i zbrinjavanja nameće upravo one procese prilagođavanja i učenja koji su mogući u okviru granica postojećeg načina proizvodnje. Da je dosada tako i bilo potvrđuje poslijeratni razvoj naprednih kapitalističkih društava.104 Sve dok državni socijalni program skupa s raširenom tehnokratskom sviješću koja odgovornost za teš­koće u nejasnim slučajevima pripisuje sistemskim prisi­lama na koje se ne može utjecati, održava dovoljnu mjeru državnoga privatizma, nedostatak legitimacije se ne mora prometnuti u krizu.

Offe i njegovi suradnici potiču na razmišljanje o tomu da li upravo oblik pribavljanja legitimacije ne primorava kon­kurentne partije da se programatski nadmeću i time sve više povećavaju očekivanja stanovništva. Odatle bi mogao rezultirati neizbježan jaz između nivoa pretenzija i nivoa uspjeha, jaz koji dovodi do razočaranja birača.105 U tome bi slučaju konkurentno-demokratski oblik legitimacije pro­uzročio troškove koje ne može snositi. Pod pretpostavkom da bi se taj argument u dovoljnoj mjeri mogao empirijski dokazati, razjasnilo bi se zašto se u kasnokapitalističkim društvima uopće zadržava formalna demokracija. Nju bi se, imamo li, naime, u vidu uvjete funkcioniranja admini­strativnoga sistema, moglo isto tako zamijeniti varijantom konzervativno-autoritarne države blagostanja koja bi poli­tičko djelovanje građana reducirala na neriskantnu mjeru ili, pak, varijantom fašističko-autoritarne države koja sta­novništvo drži na relativno visokom nivou stalne mobil­nosti, a da se pri tomu ne opterećuje socijalnom politikom. Očevidno je da su te dvije varijante s razvijenim kapita­lizmom, gledajući dugoročno, teže podnošljive od ustava partijsko-državne masovne demokracije, budući da socio-

104 A. Shonfield, Modem Capitalism, loc. cit. 105 C. Offe, Krisen und Krisenmanagement, op. cit., str. 220.

93

kulturni sistem proizvodi zahtjeve kojima se u autoritarno zasnovanim sistemima ne može udovoljiti.

To razmišljanje potkrepljuje moju tezu da samo krut so­ciokulturni sistem, koji nije moguće proizvoljno funkcio-nalizirati za potrebe administrativnog sistema, može obja­sniti preobrazbu pomanjkanja legitimacije u krizu legiti­macije. Legitimacija krize može se predskazati jedino ako se sistematski proizvode očekivanja koja nije moguće ispu­niti ni raspoloživom masom vrijednosti, a niti sistemski konformnim nadoknadama. Ona se, dakle, mora zasnivati na krizi motivacije, tj. na diskrepanciji između potrebe za motivima koje najavljuju država, obrazovni sistem i si­stem zapošljavanja, s jedne strane, te motivacije koju nudi sociokulturni sistem, s druge strane.

7. O teoremima krize motivacije

Kriza motivacije nastaje, po mome mišljenju, u trenutku kada se sociokulturni sistem tako promijeni da je njegov output nefunkcionalan za državu i za sistem društvenoga rada. Najvažniji motivacijski doprinos koji on postiže u kasnokapitalističkim društvima sastoji se od sindroma gra­đanskoga i obitelj sko-profesionalnoga privatizma. Građanski privatizam treba značiti: interes za aktivnosti administra­tivnog sistema oko usmjeravanja i snabdijevanja uz malo učešće u legitimacijskom procesu, učešće koje je primje­reno institucionalno predviđenim šansama (velika orijen­tacija na output nasuprot maloj na input). Građanski pri­vatizam, dakle, odgovara strukturama depolitizirane jav­nosti. Obitelj sko-profesionalni privatizam odnosi se kom­plementarno prema državno-građanskome; sastoji se od ori­jentacije na obitelj s razvijenim interesima za konzum i slobodno vrijeme, s jedne strane, te, s druge, od orijenta­cije na karijeru u skladu sa statusnom konkurencijom. Taj privatizam odgovara strukturama sistema obrazovanja i za­pošljavanja, sistema koji se regulira putem konkurencije u uspješnosti.

94

Oba su motivaoijska obrasca od strukturalne važnosti za politički i ekonomski sistem. Ako namjeravamo braniti tvrdnju da se ti motivacijski obrasci sistematski uništa­vaju, preuzimamo obavezu da dokažemo dvije nezavisne teze: prvo, moramo dokazati razorenost predaja u čijem su kontekstu do sada ti stavovi nastajali; drugo, moramo po­kazati da se za istrošene predaje ne mogu pronaći funk­cionalni ekvivalenti, budući da to onemogućava logika raz­voja normativnih struktura. (Smatrajući motivacijske obra­sce kulturnim obrascima s jakom tradicijom, polazim od suviše pojednostavljene pretpostavke da se sindromi stavo­va, tipični za neko društvo, moraju na bilo koji način re­prezentirati na razini socijalizacijski djelotvornoga kultur­nog sistema vrijednosti; ja, dakle, računam s korespondi-ranjem značenjskih struktura na razinama interpretiranih potreba i kulturne predaje.106 Pri tomu ne zanemarujem sa­mo supkulturne razlike, nego i važan sociološki aspekt da li se i, po mogućnosti, na koji način kulturni obrasci odra­žavaju na strukture pojedinaca putem socijalizacijskih usta­nova i odgojne prakse,107 te, prije svega, psihološko pitanje od kojih se komponenata sastoje motivacijski obrasci uve­deni s gledišta funkcionalnih imperativa. Recimo još da je obitelj sko-profesionalni privatizam, koji se kristalizira oko dobro razgraničenog motiva uspješnosti, pozitivno određen, dočim građanski privatizam razgraničuje stavove samo ne­gativno, tj. na osnovi toga što izostaju doprinosi političkom obrazovanju volje.108

106 J. Habermas, Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt 1970, str. 290. i dalje. 107 Neuspjeh »basic-personality-approacha« u antropologiji kulture pokazuje da su jednostavne pretpostavke o transmisiji neprimje­rene. Plauzibilan model socijalizacije sadrži prijedlog projekta Oever-manna, Kräppnera i Krappmanna: Elternhaus und Schule (ruko­pis, Institut, f. Bildungsforschung Berlin). 108 Analogije između normativnih i motivacijskih struktura se ponaj­prije mogu očekivati za ontogenetske stupnjeve moralne svijesti. L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialization, u: Goslin (urednik), Handbook of Socia-lization. Theory and Research, Chicago 1969, str. 397. i dalje.

95

U privatističke motivacijske obrasce mogu se ubrojiti kul­turni obrasci koji predstavljaju osebujnu mješavinu pret-kapitalističkih i građanskih tradicijskih elemenata. Sistem­ski nužne motivacijske strukture građanskih društava u gra­đanskim se ideologijama ogledavaju u nedovoljnoj mjeri. Kapitalistička su društva uvijek bila ovisna o kulturnim rubnim uvjetima koji se nisu mogli reproducirati iz njih samih: parazitski su trošila postojeću tradiciju. To vrijedi za sindrom građanskoga privatizma koji je, uzme li se, s jedne strane, u obzir, ono što se očekuje od administra­tivnog sistema, određen tradicijama građanskoga formal­nog prava, no koji je, na drugoj strani, s obzirom na na­dasve pasivan stav prema procesima obrazovanja volje usko vezan za tradicionalističku etiku države ili, čak, za obitelj­ske orijentacije. Almond i Verba su pokazali da se uvjeti stabilnosti formalnih demokracija mogu ispunjavati jedino »miješanom« političkom kulturom. Još su političke teorije građanske revolucije zahtijevale aktivno učešće građana u demokratski organiziranom oblikovanju volje.109 Međutim, građanska demokracija i staroga i novog tipa radi svog upotpunjavanja faktički zahtijevaju političku kulturu koja iz građanskih ideologija potiskuje participacijska očekiva­nja u vezi s ponašanjem i nadomješta ih autoritarnim obra­scima iz predgrađanskoga tradicijskog nasljeđa. Almond i Verba govore o fuziji građanskih s tradicionalnim i obitelj­skim oblicima političke kulture gdje angažiranost i racio­nalnost svoju protutežu nalaze u partikularizmu i poda­ničkom mentalitetu: »If the elites are to be powerful and make authoritative decisions, then the involvement, acti-vity, and influence of the ordinary man must be limited. The ordinary Citizen must turn power over to elites and let them rule. The need for elite power requires that the ordinary Citizen be relatively passive, uninvolved, and de-ferential to elites. Thus the democratic Citizen is called

109 J. Habermas, Naturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis, op. cit., str. 89. i dalje.

96

on to pursue contradictory goals; he must be active, yet passive; involved, yet not too involved; influential, yet deferential.«110

Drugi motivacijski sindrom može se analizirati s analognih gledišta. On je, s jedne strane, određen specifično građan­skim vrijednosnim orijentacijama posjedničkog individu­alizma i Benthamovog utilitarizma111; s druge strane, me­đutim, i radno usmjeren profesionalni etos srednjega sloja i fatalizam donjeg sloja traže osiguranje u religijskim pre­dajama. Te se tradicije putem odgovarajućih obiteljskih struktura i odgojnih tehnika transponiraju u obrazovne pro­cese koji dovode do klasno specifičnih motivacijskih struk­tura, i to među građanstvom do represivnih instancija sa­vjesti i individualističke orijentiranosti na uspješnost, a u donjem sloju do izvanjskih Nad-ja struktura i konvencio-nalističkoga radnog morala. »Protestantska etika« sa svojim naglaskom na samodisciplinu, sekulariziranim profesional­nim etosom i odustajanjem od neposredne gratifikacije ni­šta se manje ne zasniva na predajama od svojega tradicio­nalističkog pandana ekstrapunitivne pokornosti, fatalistič-kog stava i orijentacije na neposrednu gratifikaciju, pre­dajama koje se ne mogu regenerirati samo na bazi gra­đanskoga društva.

Građanska kultura se nikada nije mogla u potpunosti re­producirati iz sebe same; bila je stalno upućena na motiva­cijski djelotvorno nadopunjavanje tradicionalističkim sli­kama svijeta. Jer religija, koja se povukla u područje sub-jektiviranih moći vjerovanja, jedva da još, pored profanih sastojaka građanske ideologije (s empirijskom ili racional­nom spoznajnom teorijom, s novom fizikom, s univerzali-stičkim vrijednosnim sistemima modernoga prirodnog prava i utilitarizma), može zadovoljiti zapostavljene potrebe za komunikacijom. Izvorne građanske ideologije koje žive sa­mo od svoje vlastite supstancije,

110 G. A. Almond, S. Verba, The Civic Culture, Boston 1965.

7 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 97

111 O povijesnoj pozadini te kategorije v. C. B. Macpherson, Besitz­individualismus, Frankfurt 1972.

— s obzirom na neke osnovne rizike kojima je izložena osobna egzistencija (zaduženje, bolest, smrt) ne pružaju ni­kakvu pomoć u vezi s tumačenjima koja prevladavaju kon-tingenciju (ona ne mogu pružati nikakvu utjehu naočigled individualnih potreba za oporavkom);

— ne omogućavaju humano postupanje s načelno objek­tiviranom prirodom, i to niti s vanjskom prirodom niti s prirodom svoga vlastitog tijela;

— ne dopuštaju intuitivni prilaz solidarnim odnosima u grupama i između pojedinaca;

— ne omogućavaju istinski političku etiku, one i naočigled političke i društvene životne prakse podupiru objektivistič-ko samoshvaćanje djelatnih subjekata.

Samo je umjetnost,112 zadobivši autonomiju (spram preten­zija za vanumj etničkom primjenom), komplementarno po­stala pribježištem za žrtve građanske racionalizacije. Gra­đanska je umjetnost postala rezervatom za zadovoljavanje (makar ono bilo samo virtualno) onih potreba koje su u materijalnom procesu života postale skoro ilegalne. Mislim na zahtjev za mimetičkim postupanjem s prirodom; zatim, na potrebu za solidarnim skupnim življenjem van sitno-obiteljskoga grupnog egoizma; na želju za uživanjem u nekome komunikacijskom iskustvu koje je lišeno impera­tiva svrhovite racionalnosti i koje pruža prostor i mašti i spontanosti ponašanja. Građanska umjetnost nije preuzela nikakve zadatke za ekonomski i politički sistem kao što su to učinile privatizirana religija, scijentificirana filozofija i strateško-utilitaristički moral već je preuzela preostale po­trebe, tj. one koje u »sistemu potreba« nisu našle zadovo­ljenje. Stoga, pored moralnoga univerzalizma, umjetnost i estetika (od Schiilera do Marcusea) spadaju u razorne ele­mente ugrađene u građansku ideologiju.113

112 M. Müller, H. Bredekamp i dr., Autonomie der Kunst, Frankfurt 1972.

98

Htio bih dokaz za tvrdnju da sociokulturni sistem neće moći stalno reproducirati strukturalno važne privatističke sindrome podijeliti na četiri dijela. S tim u vezi želim po­jasniti da se (a) predgrađansko tradicijsko nasljeđe, u koje su ugrađeni građanski i obitelj sko-profesionalni privatizam, troši bez mogućnosti regeneracije, te da se (b) i suštinski sastojci građanske ideologije (kao što su posjednički indi­vidualizam i orijentacija na uspješnost) dovode u opasnost promjenama socijalne strukture. Zatim, htio bih (c) poka­zati da skoro razgolićene normativne strukture, dakle ostaci slika svijeta građanske kulture, koje, s jedne strane, vidim u komunikacijskome moralu, a s druge u tendencijama što vode nekoj postautonomnoj umjetnosti, ne dopuštaju ni­kakve funkcionalne ekvivalente za razorene motivacijske obrasce privatizma. Naposljetku, (d) potreban je i dokaz da li su strukture građanske kulture, lišene svoga tradicio­nalističkoga ruha i svoje privatističke suštine, još uopće relevantne za stvaranje motiva, te da li ih se, čak, jedno­stavno ostavlja po strani smatrajući ih pukom fasadom. Strukturalno važne motivacije nikako se ne mogu formi­rati bez ikakve ovisnosti o oslabjelim kulturnim predajama ili o predajama koje su još samo restriktivno djelotvorne. Naravno, i u ovome kontekstu moj je oilj jedino prikup­ljanje argumenata i indikatora koji kvalificiraju postav­ljenu hipotezu za buduća empirijska ispitivanja. Ograničit ću se na nekoliko vrlo uopćujućih natuknica.

(a) Oni sastojci tradicionalističkih slika svijeta koji su pred­stavljali kontekst i dopunu građanskih ideologija, tokom kapitalističkog razvoja su slabili i sve više nestajali jer ih se nije moglo dovesti u sklad niti s poopćenim sooiostruk-turalnim prisilama ekonomskoga i administrativnog siste­ma, niti s kognitivnim gledištima koja polaze od sistema znanosti. Kod socijaino-strukturalnih diskrepancija radi se o problemima koji su proizašli iz širenja područja strate-ško-utilitarističkog djelovanja. Od Maxa Wöbera te se ten­dencije ispituju sa stajališta racionaliziranja nekada tra-

7* 99

1J3 H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, Frankfurt 1973.

dicionalistički reguliranih područja života.114 Kasnokapita-listički pomaci u razvoju podsistema svrhovito-racionalnog djelovanja (i odgovarajućega gašenja komunikacijskih zona djelovanja) su, među ostalim, posljedica poznanstvenja pro­fesionalne prakse; zatim, posljedica ekspanzije sektora uslu­ga, čime se obuhvaća sve više interakcija robnog oblika; treće, administrativnog reguliranja i pravnog uređenja onih područja političkih i društvenih odnosa koja su isprvo bila neformalno regulirana; četvrto, komercijaliziranja kulture i politike; i, naposljetku, poznanstvenja i psihologizacije od­gojnih procesa. Na drugoj strani, pak, postoje kognitivne disonance između tradicionalističkih slika svijeta koje su u rasapu i imperativa sistema znanosti, disonance koje se ozvaničuju putem poopćenoga formalnog obrazovanja u ško­li i koje se u jednostavnoj pozitivističkoj svijesti sažimaju u djelotvoran sindrom. Čini mi se da su danas za struk­turalne promjene slika svijeta, uz uopćavanje, karakteri­stična tri trenda. Prvo, dominantni sastojci kulturne pre­daje gube karakter slika svijeta, a time i interpretacija svijeta, prirode i povijesti u cjelini. Odustaje se od kogni­tivne pretenzije na reproduciranje totaliteta, s jedne strane u prilog promjenljivih popularnih sinteza iz po jedinih znan­stvenih informacija, a s druge u prilog umjetnosti koja se ili ezoterijski povlači ili pak, desublimirana prelazi u život. Nadalje, vjerska gledišta, koja su se u velikoj mjeri eman­cipirala od kulta, a istodobno i privatizirala, još se jednom subjektivistički slamaju. Liberalni habitus da se istinitim smatra nešto što se otpočetka relativizira podavanjem isti­nitosti heterodoksnom shvaćanju odgovara priznavanju plu­ralizma vjerskih snaga koje konkuriraju u vezi s istinito­šću, a da pobjednika pri tomu nema: praktička pitanja više nisu sposobna za istinitost, vrijednosti su iracionalne. Naposljetku, moralne su predodžbe u velikoj mjeri oslo­bođene od teoretskih interpretativnih sistema. Građanski egoizam, proširivši se u obliku utilitarističke profane etike, izlazi iz konteksta u kojem je utemeljeno racionalno pri-

114 D. Kasler (urednik), Max Weber, München 1972; W. Schluchter, Aspekte bürokratischer Herrschaft, München 1972, str. 236. i dalje.

100

rodno pravo i kao »common sense« više se ne problematii-zira. Od sredine 19. stoljeća taj je proces poznat kao »doki­danje« religije i filozofije — proces koji je inače vrlo am­bivalentan. Religija danas više nije privatna stvar; no, po­stoji opasnost da u ateizmu masa ne propadnu i utopijski sadržaji predaje. Filozofija je lišena svoje metafizičke pre­tenzije, no u vladajućem scijentizmu propale su i one kon­strukcije pred kojima se mora opravdavati loša realnost.

(b) Socijalnim promjenama gube svoju osnovu i oni sa­stojci građanskih ideologija koji su neposredno relevantni za privatističke orijentacije.

Ideologija uspješnosti. Prema građanskim predodžbama, koje su ostale konstantne od početka modernoga prirod­nog prava do suvremenih izbornih govora, socijalne nak­nade treba dijeliti prema individualnim učincima: raspod­jela gratifikacija treba izomorfno odražavati obrazac dife­rencijala uspješnosti svakog pojedinca.115 Uvjet za to jest ravnopravno učešće u konkurenciji koja se regulira tako da se može neutralizirati vanjske utjecaje. Jedan od takvih alokacijskih mehanizama bilo je tržište; otkako je i šire pučanstvo spoznalo da se u oblicima razmjene vrši soci­jalno nasilje, tržište gubi svoju vjerodostojnost uspješnosti kao primjeren mehanizam za raspoređivanje sistemski kon-formnih životnih mogućnosti. U novijim verzijama ideolo­gije uspješnosti stoga na mjesto tržišnoga uspjeha dolazi uspjeh u profesiji koji je posredovan formalnim školskim obrazovanjem. Međutim, ta verzija može polagati preten­zije na vjerodostojnost samo ako se ispune sljedeći uvjeti:

— ravnopravan pristup višim školama;

— nediskriminatorski standardi vrednovanja uspjeha u školi;

— sinhroni razvoj sistema školstva i zapošljavanja;

115 R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.

101

— radni procesi čija stvarna struktura dopušta vrednova­nje prema individualno odredivim učincima.

Dok se »ravnopravnost u školovanju« in terms mogućnosti pristupa i normi vrednovanja poslije Drugoga svjetskog rata povećala u svim naprednim kapitalističkim društvi­ma,116 u dvije druge dimenzije vidljiva je suprotna tenden­cija: ekspanzija obrazovnog sistema sve je neovisnija o promjenama u sistemu zapošljavanja, tako da bi se na du­že vrijeme mogla oslabiti veza koja postoji između formal­noga školskog obrazovanja i uspjeha u profesiji117; istovre­meno rastu područja na kojima se sa sve manje vjerojat­nosti mogu vrednovati proizvodne strukture i radni procesi prema individualno odredivim učincima te su, umjesto to­ga, ekstrafunkcionalni elementi u ulozi zanimanja sve važ­niji za dodjeljivanje profesionalnoga statusa.118

Nadalje, fragmentirani i monotoni radni procesi prodiru sve više i u one sektore na kojima se do sada mogao obra­zovati identitet o ulozi zanimanja. Unutarnja motivacija na uspješnost u oblastima rada koja ovise o tržištu sve se ma­nje oslanja o strukturu radnih procesa; instrumentalistički stav prema radu širi se i u tradicionalno građanskim pro­fesijama (srednji i viši namještenici, profesionalci). Vanj­ska motivacija na uspješnost se, međutim, može dovoljno stimulirati novčanim prihodima samo

— ako rezervna armija na tržištu rada vrši efikasan kon­kurentni pritisak; — ako postoje dovoljni diferencijali u prihodima između donjih platežnih grupa i neaktivnoga radnog stanovništva.

116 G. Nunner-Winkler, Chancengleichheit und individuelle Förderung, Stuttgart 1971. 117 D. Härtung, R. Nuthmann, W. D. Winterhager, Politologen im Be­ruf, Stuttgart 1970. W. Armbruster, H. J. Bodenhöfer, H. J. Härtung, R. Nuthmann, Ex­pansion und Innovation (rukopis, Institut für Bildungsforschung), Berlin 1972. 118 C. Offe, Leistungsprinzip und industrielle Arbeit, Frankfurt 1970.

102

Ta dva uvjeta danas više nisu potpuno ispunjena. I u ka­pitalističkim zemljama s kroničnom nezaposlenošću (SAD) dvodjelnost tržišta rada (prema organiziranim i konkurent­nim sektorima) prekidaju prirodni mehanizam konkurencije. Rastom (službeno priznate) »poverty line« na drugoj se strani u suibproleterskim slojevima (»surplus labor force« u smislu O'Connora) izjednačuje životni standard donjih platežnih grupa i grupa privremeno suvišnih u radnome procesu. Time (a i aktivnostima oko resocijalizacije bole­snika i kriminalaca) slabi se privlačnost statusne konkuren­cije u donjim slojevima.

Posjednički individualizam. Građansko se je društvo razu­mijevalo kao instrumentalna grupa koja društveno bogat­stvo akumulira jedino putem privatnoga bogatstva, tj. pri­vredni rast i opću dobrobit zajamčuje konkurencijom pri­vatnih ljudi koji djeluju strateški. U takvim okolnostima se kolektivni ciljevi mogu ozbiljiti samo posjedničko-indi-vidualističkom orijentacijom na korisnost. Taj preferencijal-ni sistem, naravno, pretpostavlja, — da privatni privredni subjekti mogu subjektivno nedvo­smisleno kalkulirati i poznavati potražnju koja je u neko­me vremenu konstantna; i — da se ta potražnja može zadovoljiti individualno potra-živim dobrima (putem sistemski konformnih, u pravilu mo­netarnih naknada).

U razvijenim kapitalističkim društvima te dvije pretpostav­ke nisu više ispunjene tako da bi to bilo samorazumljivo. U njima je dosegnut takav nivo društvena bogatstva gdje više nije riječ o obrani od nekoliko fundamentalnih život­nih rizika i zadovoljavanju »basic needs«; stoga individua­listički preferencijama sistem i postaje nejasnim. U prošire­nom horizontu mogućih zadovoljavajućih alternativa više nisu dostatne prethodne odluke u ispravnost kojih se je moguće monološki uvjeriti. Ne postoji (bez obzira na po­stojeće nacionalne razlike) neka socijalizirana kultura gor­njih slojeva koja bi pružala samorazumljive orijentacije na nove mogućnosti konzuma. Stalno interpretiranje i reinter-

103

pretiranje potreba postaje predmetom kolektivnog obrazo­vanja volje, pri čemu se slobodna komunikacija može na­domjestiti masovnom manipulacijom, t j . jakim indirekt­nim usmjeravanjem. Što više stupnjeva slobode uživa pre-ferencijalni sistem potražitelja, tim će se neodložnije po­nuđačima nametati problemi u vezi s politikom plasmana — a u svakom slučaju onda kada valja održati privid da potrošači mogu odlučivati privatno-autonomno, tj. prema monološki izvjesnim preferencijama. Oportunističko prila-gođavanje potrošača na tržišne strategije monopolističke konkurencije ironičan je oblik one autonomije potrošača koju valja održati kao fasadu posjedničkog individualizma. Nadalje, sve većim podruštvljavanjem proizvodnje raste udjel kolektivnih potrošnih dobara u ukupnim konzumnim dobrima. Urbani uvjeti života u kompleksnim društvima sve su više ovisni o infrastrukturi (promet, slobodno vri­jeme, zdravstvo, obrazovanje itd.) koja sve više izmiče ob­licima diferencijalne potražnje i privatnog prisvajanja.

Orijentacija na prometnu vrijednost. Na ovome mjestu valja konačno podsjetiti na tendencije koje slabe efekte socijali­zacije tržišta: to su, prije svega, prirast onih dijelova sta­novništva koji svoj život ne reproduciraju dohotkom iz rada (učenici i studenti, uživaoci socijalne pomoći, umi­rovljenici, bolesnici, kriminalci, vojnici itd.) na jednoj stra­ni, te, na drugoj, širenje područja rada na kojima se ap­straktni rad nadomješta konkretnim.119 Niti relevancija koju u vezi sa smanjenjem radnog vremena (i poraslim realnim prihodima) zadobiva tematika slobodnog vremena spram tematike vezane za profesiju, ne privilegira bez daljnjega one potrebe koje se zadovoljavaju novčano.

(c) Erozija predgrađanskog i građanskog nasljeđa tradi­cije omogućava pojavu normativnih struktura koje nisu prikladne za reprodukciju građanskoga i obitelj sko-profe-sionalnog privatizma. Danas se dominantni sastojci kultur­ne predaje kristaliziraju oko scijentizma, umjetnosti i po-

119 Vidi tekst od str. 83. i dalje.

104

slije aure i univerzalističkoga morala. Na svakome od tih po­dručja došlo je do ireverzibilnih razvoja koji su se odvijali po jednoj internoj logici. Time su nestale kulturne zabrane koje bi se mogle skršiti jedino uz psihološku cijenu regre­sija, tj. uz izvanredna motivacijska opterećenja: fašizam u Njemačkoj je primjer upotrebljivog pokušaja kolektivno pripremljene regresije svijesti ispod razine osnovnih scijen-tističkih uvjerenja, moderne umjetnosti i univerzalističkih shvaćanja prava i morala.

Scijentizam. Političke posljedice autoriteta koji uživa si­stem znanosti u razvijenim društvima, ambivalentnog su karaktera. S jedne strane, tradicionalistički se vjerski sta­vovi ne mogu oprijeti pretenziji za diskurzivnim opravda­njem, pretenziji koja se etablirala širenjem moderne zna­nosti, dok kratkovjeke popularne sinteze pojedinih infor­macija koje su zamijenile globalna tumačenja, osiguravaju autoritet znanosti in abstracto. Instancija »znanosti« može, stoga, pokrivati i naširoko djelotvornu kritiku svakojakih struktura predrasuda kao i novu ezoteriju stručnog razuma i suda eksperata. Scijentistička samoafirmacija znanosti može poticati pozitivističku opću svijest koju nosi depoli-tizirana javnost. Scijentizam, s druge strane, postavlja mje­rila120 prema kojima on može kritizirati sebe sama i ukazi­vati na dogmatičnost koja je u njemu prisutna.121 Tehno-kratske i elitne teorije koje utvrđuju strukturnu nužnost institucionaliziranoga građanskog privatizma, nisu imune na primjedbe budući da moraju nastupati s teorijskim pre­tenzijama.

Umjetnost poslije aure. U manjoj su mjeri ambivalentne posljedice moderne umjetnosti. Moderna je radikalizirala autonomiju građanske umjetnosti prema vanumjetničkim kontekstima primjene; s njom se po prvi puta pojavljuje kontrakultura, iznikla iz sredine građanskoga društva, kon-

120 R. Bendix, Der Glaube an die Wissenschaft, Konstanz 1971. 121 J. Mittelstrass, Das praktische Fundament der Wissenschaft, Kon­stanz 1972.

105

trakultura koja je usmjerena protiv posjedničko-individua-lističkoga životnog stila građanstva upravljenoga na uspješ­nost i korisnost. U bohemi, koja se prvo etablirala u Pa­rizu kao glavnome gradu 19. stoljeća,122 utjelovila se jedna kritička pretenzija koja se je u auri građanskoga umjet­ničkog djela pojavljivala još na nepolemieki način: »alter ego« posjednika rabe, »čovjek« kojega je građanin prije mogao susresti u samotnoj kontemplaciji umjetničkog djela, uskoro se odvojio od njega i suprotstavio mu se u liku umjetničke avangarde, suprotstavio mu se kao neprijatelj­ska sila ili u najboljem slučaju, kao zavodnik. Dok je gra­đanstvo nekoć u umjetnički lijepome moglo iskusiti, kao prvo, vlastite ideale te uvijek fiktivno ispunjenje sreće, tek suspendirane u svakidašnjici, u radikaliziranoj je umjetno­sti prije moralo spoznati negaciju društvene prakse negoli njezinu nadopunu. U auri građanskoga umjetničkog djela, t j . u kultnome padu već profanizirane svetinje čije je mje­sto u muzeju, ogledala se je vjera u realnost lijepoga pri­vida. Skupa s aurom raspada se i ta vjera. Artističke osa­mostaljivanje formalistiekoga umjetničkog djela u odnosu prema publici koja uživa u umjetnosti je zapravo oblik no­voga ibezvjerja, a procijep između avangarde i građanstva njegova je potvrda. U znaku »l'art pour l'art« izričito se naglašava autonomnost umjetnosti i time se na svjetlo dana iznosi činjenica da umjetnost u građanskome društvu ne izriče obećanja, nego da izražava nepovratne žrtve građan­ske racionalizacije — po sebi inkompatibilna iskustva, a ne ezoterično ispunjavanje uskraćenih, no ipak samo odgođe­nih gratifikacija.

Moderna je umjetnost ljuska u kojoj se je pripremala trans­formacija građanske umjetnosti u kontrakulturu. Nadrea­lizam, potom, svjedoči o povijesnome trenutku, budući da moderna umjetnost programatski kida ljusku ne-više-lije-pog privida, da bi, desublimirana, prešla u život. Nivelira­nje stupnjeva realnosti između umjetnosti i života se ne

122 A. Hauser, Sozialgeschichte der Kunst und Literatur, sv. II, München 1953, str. 44. i dalje.

106

vrši tek pomoću novih tehnika masovne proizvodnje i ma­sovne recepcije, kako je to mislio Benjamin, no ono se ti­me ipak ubrzava. Već je moderna umjetnost skinula auru klasične građanske umjetnosti time što je djelo postupak svoje proizvodnje učinilo transparentnim i što se prezen­tiralo kao nešto sačinjeno; no, umjetnost prodire u sve­ukupnost upotrebnih vrijednosti tek na onom stadiju kada odustaje od svoga autonomnog statusa. Taj je proces am­bivalentan te može značiti i degeneriranje umjetnosti u pro­pagandističku masovnu umjetnost ili komercijaliziranu ma­sovnu kulturu, ali i prijelaz u subverzivnu kontrakulturu. Isto tako je ambivalentno i inzistiranje na formalističkome umjetničkom djelu koje se, s jedne strane, odupire priti­sku da se prilagodi konzumentovim potrebama i stavovima koje određuje tržište, a time i lažnom dokidanju umjet­nosti, no koje, s druge strane, masama ostaje nepristupačno te tako sprečava i egzoterično spasenje emfatičnih isku­stava, odnosno, kako bi to Benjamin rekao, profana pro-svjetljenja. Bez obzira na to ima li pravo Adornova prog­noza u usporedbi s Benjaminovom ili pak nema, ukoliko se avangardna umjetnost uopće ne lišava svojih seman­tičkih sadržaja, niti dijeli sudbinu sve iznemoglije religij­ske predaje, ona pojačava divergenciju između vrijednosti koje nudi sociokulturni sistem i vrijednosti koje traži po­litički i ekonomski sistem.123

Univerzalistički moral. Efekt zaprečavanja, koji u vezi s razvitkom političkoga i ekonomskog sistema izazivaju gra­đanske ideologije lišene svojih sistemski funkcionalnih sa­stojaka, jasniji je, naravno, na sistemu morala nego na autoritetu znanosti i na samorastvaranju moderne umjet­nosti. Moralni i pravni poredak diferenciraju se na visoko-kulturnome stupnju razvoja. U tradicionalnim društvima državna etika posreduje partikularnu rodovsku i obiteljsku lojalnost: obaveze građanina konkuriraju s obiteljskim ve­zama. Budući da se s pojavom državne etike područje va-

123 D. Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism, u: Public In­teresi Fall 1970, str. 16. i dalje.

107

ženja sistema normi povećalo i postalo apstraktnijim, sila sankcioniranja djelomično se formalizirala (normativizira-nje), a djelomično internalizirala (usvajanje). Naravno, si­stem morala i pravni poredak su još uvijek integrirani u jedinstven interpretativni okvir slika svijeta koje legitimi­raju vlast. Međutim, čim u tradicionalnim društvima za­počne proces modernizacije, iz sve veće kompleksnosti pro­izlaze problemi usmjeravanja koji nalažu ubrzano mijenja­nje socijalnih normi i to tempom većim od onoga koji je svojstven samonikloj kulturnoj predaji. Tako nastaje gra­đansko formalno pravo koje dopušta da se sadržaji normi izdvoje iz dogmatike puke predaje i da se intencionalno određuju. Pozitivirane pravne norme se, s jedne strane, od­vajaju od korpusa privatiziranih moralnih normi, a s druge im je potrebno proizvođenje (i opravdavanje) u skladu s principima. Dok apstraktno pravo vrijedi samo za područje koje je pacificirala državna vlast, dotle moral građanskih privatnih ljudi, podignut i na nivo općih principa, ne ogra­ničava stalno prirodno stanje među državama. Budući da je principijelni moral sankcioniran jedino potpuno subjek­tivnom instancijom savjesti, u njegovoj je pretenziji na uni­verzalnost sadržan konflikt s javnim moralom koji je još uvijek vezan za neki konkretan državni subjekt: konflikt između kozmopolitizma »čovjeka« i lojalnosti građanina (koje ne mogu biti univerzalističke sve dok su međuna­rodni odnosi podređeni konkretnoj ćudorednosti onoga tko je moćniji).

Rješenje toga konflikta, ako se slijedi (u dimenzijama uni-verzaliziranja i internaliziranja) logika razvoja normnih si­stema cjelokupnoga društva (a time i napušta područje historijskih primjera), pomišljivo je samo u obliku išče­zavanja dihotomije između vanjskoga i unutrašnjeg mo­rala, relativiziranja suprotnosti između moralno i pravno reguliranih područja te vezivanja pravovaljanosti svih nor­mi za diskurzivno obrazovanje volje onih pojedinaca ko­jih bi se to moglo ticati. To ne isključuje potrebu za nor­mama prisile budući da nitko ne može (danas) reći u kojoj mjeri se može ograničiti agresivnost, a u kojoj se može po-

108

stići dobrovoljno priznavanje diskurzivnoga principa oprav­danja. Tek na tomu, isprva samo konstruiranom stupnju postao bi moral strogo univerzalan čime, istodobno, više ne bi bio »samo« moralan u smislu diferenciranja prava i mo­rala. I sam proces internaliziranja bio bi potpun samo kada bi se usvojio princip opravdavanja mogućih principa (dakle spremnost za diskurzivno razrješavanje praktičnih pitanja), a inače bi se stalna interpretacija potreba izvanjštivala u komunikacijske procese.

Liberalni kapitalizam je strogo univerzalističkim vrijedno­snim sistemima po prvi puta dao vezivnu snagu jer se samu razmjenu moralo univerzalistički regulirati i jer je ekvivalentna razmjena, uostalom, nudila djelotvornu ba­zičnu ideologiju koja je državu oslobodila tradicionalistič­koga modusa opravdavanja. U organiziranome kapitalizmu ruši se temelj toga građanskog modusa legitimacije, a isto­dobno nastaju novi i brojniji zahtjevi za legitimacijom. Kao što sistem znanosti ne može intencionalno zaobići do­segnutu razinu kumulativna znanja, kao što on, kada se teoretski diskursi jednom institucionaliziraju, ne može blo­kirati teoretski napredak, tako ni moralni sistem, kada su jednom dopušteni neki praktički diskursi, ne može neko kolektivno postignuto stanje moralne svijesti jednostavno predati zaboravu ili, pak, inhibirati neki nov moralni raz­voj. Ako se moralni sistem i sistem znanosti, kako pretpo­stavljam, zasnivaju na jednoj unutrašnjoj logici, tada to znači da su i moralna i znanstvena evolucija ovisne o istini.

Ovu smjelu tvrdnju htio bih razjasniti s obzirom na ne-kontigentan, time mislim: racionalno motiviran prijelaz s građanskoga formalnog prava na politički univerzalni mo­ral. Radi zadovoljavajućeg diferenciranja tih dvaju stup­njeva jednoga principijelnog morala pozvat ću se na odgo­varajuće filozofske sistematizacije.

Razliku između norme i principa (tj. metanorme prema kojoj se mogu stvarati norme) dobit ćemo ako operaciju generaliziranja (koja nam daje pojam norme) primijenimo

109

na nju samu. Nadalje, univerzalno važenje jedino je for­malno gledište prema kojemu se jedan princip može iz­dvojiti od ostalih. Principijelni je moral, stoga, sistem koji dopušta samo opće norme (tj. norme bez izuzetaka, bez privilegija i bez ograničenja područja valjanosti). Moderno prirodno pravo je pokušalo stvoriti sisteme pravnih nor­mi koji bi odgovarali tim kriterijima. Općenitost normi koje zajamčuju jednakost može se osigurati formalnom prirodom pravnih normi. Formalnost znači da se pravno ne mogu normirati nikakve konkretne obaveze (kao u tra­dicionalnome prirodnom pravu ili u etici), nego je to mo­guće jedino s apstraktnim dopuštenjima (radnje se ne smi­ju nametati, nego jedino braniti ili dopuštati). Dopuštene su tada samo i jedino one norme koje izdvajaju kompatibilna područja na kojima je svaki pojedinac u mogućnosti da privatno-autonomno, tj. neograničenom primjenom nekaž-njivih sredstava slijedi svoje posebne interese. Sami ti in­teresi su moralno neutralni. Za ukupnost pravnih jedinki pravni je sistem u cjelini moralno opravdan samo u odnosu na učinke koji maksimiraju blagostanje i slobodu. Utoliko i etika ostaje temeljem legitimacije; to je moguće stoga što formalno pravo per definitionem, uz sužavanje područja legalnih aktivnosti, izdvaja komplementarno područje mo­ralnih radnji.

Moralni sistem koji i to područje normira po istim kri­terijima kao prirodno pravo jest univerzalistički utilitari-zam, prema kojemu su dopuštene sve strateške radnje koje maksimiraju sreću ili korist nekoga pojedinca i to ukoliko se dadu dovesti u vezu s mogućnostima svakoga drugog da maksimira svoju sreću ili korist. Utilitarizam, naravno, pot­pada pod onaj stupanj internaliziranja koji se postiže u konvencionalnim etikama dužnosti: motivi djelovanja osta­ju izvanjski moralno uračunljivom subjektu. Ako, pak, i njih valja uključiti u područje moralnog vrednovanja, mora se zahtijevati da se moralno dobrima smiju nazvati samo one radnje koje se ne slažu samo s općim zakonima, nego su motivirane jedino poštivanjem zakona (a ne empirijski

110

s obzirom na posljedice radnji). Formalistička etika (Kant) povezuje kriterij općenitosti normi sa širim kriterijem auto­nomije, tj. neovisnosti o kontingentnim motivima.

Granica formalističke etike iskazuje se u tome što se sklo­nosti koje su nespojive s dužnostima moraju izdvajati iz moralno relevantnog područja i zatomljivati; pri tomu se one interpretacije potreba koje vrijede na nekome slučaj­nom stanju socijalizacije moraju prihvaćati kao danost. Njih se ne može učiniti predmetom diskurzivnog procesa obra­zovanja volje. Tek komunikativna etika osigurava općeni­tost dopuštenih normi i autonomiju djelatnih subjekata i to jedino diskurzivnim ispunjavanjem pretenzija za valja-nošću s kojima se pojavljuju norme, tj. time što na valja­nost mogu pretendirati samo one norme o kojima se (bez prisile) suglase (ili o kojima bi se suglasili) svi pogođeni kao učesnici nekoga diskursa ako započnu (ili ako bi zapo­čeli) s diskurzivnim obrazovanjem volje. Tada i pitanje o tomu koje bi sektore valjalo regulirati kompromisom ili formalnim normama djelovanja može postati predmetom diskusije. Tek je komunikativna etika univerzalna (a nije, poput formalističke etike, ograničena na područje privat­nog morala koje je odvojeno od pravnih normi); tek ona osigurava autonomiju (time što nastavlja proces uklapanja pokretalačkih potencijala u komunikativnu strukturu dje­lovanja, što upravo proces socijalizacije nastavlja »s voljom i sviješću«).

(d) Ako između normativnih struktura, koje još danas po­sjeduju imperativnu moć, i političko-ekonomskog sistema ne postoji funkcionalno dostatna suglasnost, motivacijske bi se krize još uvijek mogle izbjeći razdvajanjem kultur­noga sistema. »Razdvajanje« ovdje znači da kultura ostaje predmetom privatnog užitka ili profesionalnog interesa, da ju se, čak, kao neku vrstu prirodnog rezervata stavi pod administrativnu zaštitu, ali da ju se pri tomu odvoji od procesa socijalizacije. Bez obzira na to što se ne mogu spoznati nadomjesci predaje koji bi se mogli pojaviti umje­sto »razdvojenih« sastavnih dijelova kulture, ipak je mo-

111

guće razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti­ke i kompleksi iskustava kontrakulturä u kojima se utje­lovljuje umjetnost poslije aure, već danas odlučujuća za ti­pične procese socijalizacije na nekim područjima, ona su, dakle, zadobila moć da obrazuju motive. Döbert i Nunner su u jednom radu razložili argument da su »semantički su­više!« dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele­vantniji za ponašanje, što manje uspijeva pronalaženje neu­padljivog rješenja u okviru konvencionalističkih normi za zadatak faze adolescencije. Značenje nekonvencionalnog iz­laza iz adolescentne krize objašnjava K. Kenniston reflek­sivnim stavom koji mlad čovjek stječe u vezi s interpreta-cijskim obrascima koje mu društvo nudi, stavom koji mu dopušta da u razračunavanju s tim kulturnim interpreta­cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: »We will need to distinguish more sharply than we have done so far between attitudes and belief systems on the one hand and the cognitive frameworks or developmental levels within which any given attitude or belief is held. William James long ago contrasted the once-born and twice-born: the once--born are those who unreflectively and 'innocently' accept the convictions of their childhoods; the twice-born are those who may adhere to exactly the same convictions, but who do so in a different way after a protracted period of doubt, criticism, and examination of these beliefs. Viewed as atti­tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de­velopmental level of the once- and twice-born are extre­mely different. In other words, we need to examine not only the beliefs men hold, but the way they hold them — the complexity, richness, and structure of their views of the world. Politically and socially, it may be more impor­tant that members of a given subculture posses a relati-vistic view of truth than that they are conservatives or li­berals.«124 Pomoću tog razlikovanja moći ću uokviriti svoju tezu time što se danas dominantni (i u svome djelovanju disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije

124 K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387—388.

112

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, što češće oblik razvoja adolescentne krize bude iziskivao »dvostruko rođe­nje« i sprečavao konvencionalan izlazak iz adolescencije: eksplicitnome testu predaje iz logičkih razloga će se po­najprije opirati univerzalistički vrijednosni sistemi i kon-trakulturni aspekti iskustava. Točnost činjenice da se sma­njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole­scentne krize moguće je potkrijepiti sljedećim indikato­rima125:

— ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob­razovanja i sve većim dijelovima stanovništva omogućuje psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (13—16. godi­ne života) i produljenje te faze (u ekstremnim slučajevima do 30. godine života); — formalno školovanje kognitivnih sposobnosti povećava vjerojatnost da će biti zapažene disonance između ponu­đenih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da će se zaoštriti problematika identiteta; — razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i širenja odgoj­nih tehnika tipičnih za srednje slojeve pospješuju procese socijalizacije koji mlada čovjeka opterećuju adolescentnim problemima; — farmaceutski omogućeno popuštanje seksualnih zabra­na (isto kao i privremeno i prema slojevima različito oslo­bađanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje­lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra­hova, a uz prošireni prostor za eksperimentiranje kod ado­lescenta.

Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste­ma uloga može se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalističkim društvima sve više njihovih članova mora ovladati univer-zalističkim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro­fesionalnu djelatnost. Budući da kulturna predaja nudi uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni­kativne etike, koja u političko-ekonomskome sistemu ne

125 R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.

g Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 113

guće razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti­ke i kompleksi iskustava kontrakultura u kojima se utje­lovljuje umjetnost poslije aure, već danas odlučujuća za ti­pične procese socijalizacije na nekim područjima, ona su, dakle, zadobila moć da obrazuju motive. Döbert i Nunner su u jednom radu razložili argument da su »semantički su-višoi« dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele­vantniji za ponašanje, što manje uspijeva pronalaženje neu­padljivog rješenja u okviru konvencionalističkih normi za zadatak faze adolescencije. Značenje nekonvencionalnog iz­laza iz adolescentne krize objašnjava K. Kenniston reflek­sivnim stavom koji mlad čovjek stječe u vezi s interpreta-cijskim obrascima koje mu društvo nudi, stavom koji mu dopušta da u razračunavanju s tim kulturnim interpreta­cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: »We will need to distinguish more sharply than we have done so far between attitudes and belief Systems on the one hand and the cognitive frameworks or developmental levels within which any given attitude or belief is held. William James long ago contrasted the once-born and twice-born: the once--born are those who unreflectively and 'innocently' aecept the convictions of their childhoods; the twice-born are those who may adhere to exactly the same convictions, but who do so in a different way after a protracted period of doubt, criticism, and examination of these belief s. Viewed as atti­tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de­velopmental level of the once- and twice-born are extre-mely different. In other words, we need to examine not only the beliefs men hold, but the way they hold them — the complexity, richness, and structure of their views of the world. Politieally and socially, it may be more irnpor-tant that members off a given subeulture posses a relati-vistie view of truth than that they are conservatives or li-berals.«124 Pomoću tog razlikovanja moći ću uokviriti svoju tezu time što se danas dominantni (i u svome djelovanju disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije

124 K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387—388.

112

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, što češće oblik razvoja adolescentne krize bude iziskivao »dvostruko rođe­nje« i sprečavao konvencionalan izlazak iz adolescencije: eksplicitnome testu predaje iz logičkih razloga će se po­najprije opirati univerzalistički vrijednosni sistemi i kon-trakulturni aspekti iskustava. Točnost činjenice da se sma­njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole­scentne krize moguće je potkrijepiti sljedećim indikato­rima125:

— ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob­razovanja i sve većim dijelovima stanovništva omogućuje psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (13—16. godi­ne života) i produljenje te faze (u ekstremnim slučajevima do 30. godine života); — formalno školovanje kognitivnih sposobnosti povećava vjerojatnost da će biti zapažene disonance između ponu­đenih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da će se zaoštriti problematika identiteta; — razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i širenja odgoj­nih tehnika tipičnih za srednje slojeve pospješuju procese socijalizacije koji mlada čovjeka opterećuju adolescentnim problemima; — farmaceutski omogućeno popuštanje seksualnih zabra­na (isto kao i privremeno i prema slojevima različito oslo­bađanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje­lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra­hova, a uz prošireni prostor za eksperimentiranje kod ado­lescenta.

Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste­ma uloga može se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalističkim društvima sve više njihovih članova mora ovladati univer-zalističkim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro­fesionalnu djelatnost. Budući da kulturna predaja nudi uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni­kativne etike, koja u političko-ekonomskome sistemu ne

125 R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.

8 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 113

može funkcionirati bez konflikata, valja kod nekonvencio­nalnog oblika adolescentne krize očekivati barem dva nje­zina razjašnjenja: povlačenje kao reakciju na pretjerane zahtjeve u odnosu na osobne resurse (sindrom ponašanja ko­je je Kenniston nazvao 'otuđenima'), te, s druge strane, protest uslijed autonomne organizacije svoga ja koja se u danim uvjetima ne može beskonfliktno stabilizirati (sindrom ponašanja koji je Kenniston opisao na svojim 'mladim radi-kalima').126 »Da je opravdano traženje sistemsko-kritičkih potencijala u grupi mladeži, potvrđuje se i na snimci stanja legitimacijsko-kritičkih i apatičnih sindroma ponašanja. Na aktivističkoj se strani nalaze studentski pokret, nemiri uče­nika i šegrta, pacifisti, Womens' Lib; uzmičuću stranu pred­stavljaju hipiji, Jesus-People, supkultura droga, fenomeni smanjenje motiviranosti u školi itd. Taj široki spektar poten­cijala ponašanja ne može se objasniti pozivanjem na trivi­jalne psihološke pretpostavke iznesene u ekonomskim teo­rijama krize (deprivacija dovodi do protesta)«.127

8. Pogled unatrag

Predložena skica argumentacije, čak i da je manje površna, ne bi bila dovoljna da odgovori na pitanja pomoću kojih se mora odrediti jedna teorija kasnoga kapitalizma (usp. na­prijed str. 53—54). 2elio bih, svakako, da u stanovitoj mje­ri pojasnim sljedeće globalne tvrdnje:

a) Budući da je ekonomski sistem izgubio svoju funkcio­nalnu autonomiju u odnosu prema državi, i pojave kriza u kasnome kapitalizmu izgubile su svoj samonikli karakter; za našu se društvenu formaciju u smislu u kojem sam uveo taj termin, ne može očekivati neka kriza sistema. Krizne tendencije, koje se umjesto nje pojavljuju, mogu se, narav

126 K. Kenniston, Young Radicals, New York 1968. 127 R. Döbert, G. Nunner, Konflikt- und Rückzugspotentiale, loc. cit.; teorijski pretencioznu interpretaciju iskustvenoga sadržaja student­skoga revolta pokušavaju: O. Negt, A. Kluge, öffentlichkeit und Erfahrung. Zur Organisationsfrage von bürgerlicher und proletari­scher Öffentlichkeit, Frankfurt 1972.

114

no, svesti na strukture koje su proizašle iz isprva uspješnog potiskivanja krize sistema. Time se objašnjava ublaženje cikličkih privrednih kriza u stalnu krizu koja se, s jedne strane, pojavljuje kao materija koja je administrativno već obrađena, a s druge kao kretanje koje se administrativno još uvijek nedovoljno kontrolira. Time se ne mogu isključiti konstelacije u kojima krizni management zakazuje odakle proizlazi niz posljedica, no nastupanje takvih konstelacija više se ne može sistematski prognozirati.

b) Ekonomske se krizne tendencije reaktivnim preventiv­nim djelovanjem države u toj mjeri pomiču u politički sis­tem da pribavljanje legitimacije može otkloniti deficite ra­cionalnosti, a proširenje organizacijske racionalnosti poja­vu deficita legitimacije. Nastaje niz kriznih tendencija koje s genetičkoga gledišta predstavljaju hijerarhiju kriznih fenomena koji se pomiču odozdo prema gore i koji se, s gledišta državnoga kriznog managementa, odlikuju time što se mogu naizmjenično supstituirati unutar određenih gra­nica. Te su granice, s jedne strane, određene fiskalno raspo­loživom masom vrijednosti, o čijem se smanjivanju ne mo­gu davati krizno-teorijski uvjerljive prognoze (vidi a), i, s druge strane, pribavljanjem motivacije od strane sociokul­turnoga sistema. Stoga je za prognozu krize odlučan supsti-tutivni odnos između nedostatnih resursa vrijednosti i smisla.

c) Što je kulturni sistem manje u stanju da proizvede do­statne motivacije za politiku i za sistem obrazovanja i za­pošljavanja, tim će se više nedostatni smisao morati nado­mještati potrošivim vrijednostima. U istoj se mjeri ugro­žavaju i distribucijski obrasci koji proizlaze iz podruštvlje-ne proizvodnje za nepoopćive interese. Definitivne prepreke pribavljanju legitimacije su krute normativne strukture koje ekonomsko-politički sistem više ne snabdijevaju ideološkim resursima, nego ga konfrontiraju s pretjeranim zahtjevima. Kriza se legitimacije, ukoliko ova gruba dijagnoza valja, trajno može izbjeći samo ako se promijeni oblik latentnih klasnih struktura kasnoga kapitalizma ili, pak, ako se uklo-

8* 115

ni legitimaeijska prisila pod kojom se nalazi administrativni sistem. To bi se, opet, moglo postići time što bi se integra­cija unutrašnje prirode uopće prilagodila nekome drugom modusu socijalizacije, tj. odvojila od normi kojima je po­trebno opravdanje. Tu ću mogućnost razmotriti u zaklju­čnome dijelu.

O logici problema legitimacije

Teoremi o krizi motivacije koje sam razmotrio u prethodno­me poglavlju, zasnivaju se na dvije pretpostavke. Prije sve­ga polazim od toga (zajedno s Freudom, Durkheimom i Meadom) da se motivacije obrazuju pounutrašnjenjem sim­bolički reprezentiranih struktura očekivanja. Sociološki koncept pounutrašnjenja (Parsons) otvara niz problema na psihološkoj razini. Psihoanalitički pojmovi za mehanizme učenja (ovladavanje objektom, identifikacija, internalizaci-ja uzora) su čitavim nizom empirijskih ispitivanja djelo­mično precizirani u dječje učenje motiva, a djelomično do­punjeni kognitivnim shvaćanjima, ili, pak, nadomješteni shvaćanjima teorije učenja. Koncentrirat ću se na drugu, jaču pretpostavku, da, naime, vrijednosti i norme prema kojima se obrazuju motivi, posjeduju imanentan odnos pre­ma istini. To znači s ontogenetskog aspekta da je motivacij-ski razvoj u Piagetovu smislu vezan za kognitivno relevan­tan razvoj moralne svijesti, pri čemu se stupnjevi moralne svijesti mogu rekonstruirati logički, tj. u pojmovima siste­matski uređena slijeda sistema normi i kontrola ponaša­nja. Najvišem stupnju moralne svijesti odgovara univerzal­ni moral koji je moguće svesti na osnovne norme umnoga govora, moral koji, nasuprot konkurentnim etikama, ne po­stavlja (oslonjen na ontogenetski sagledivu hijerarhiju stup­njeva svijesti) samo empirijsku, nego i (pozivajući se na argumentativno ispunjenje svoje pretenzije na valjanost) sistematsku pretenziju na nadmoćnost. U našem kontekstu interesantan je samo taj sistematski aspekt ustvrđenoga od­nosa prema istini faktički važećih vrijednosti i normi.

117

Pojam legitimne vlasti128 Maxa Webera svraća pažnju na ve­zu između vjere u legitimnost i potencijala opravdanja pore­daka, s jedne, a njihove faktičke valjanosti s druge strane. Osnova legitimnosti omogućuje da se spozna »o koje se to zadnje principe može oslanjati 'valjanost' neke vlasti, t j . pretenzija za pokornošću činovnika prema vladaru, a po­danika i prema vladaru i prema činovnicima«.129 Budući da im se reprodukcija zasniva na privilegiranom prisvajanju društveno proizvedenoga bogatstva, klasna društva moraju riješiti sljedeći problem: kako nejednako rasporediti višak društvenog proizvoda, a da to ipak bude legitimno.130 Ona to rješavaju strukturnom prisilom, dakle time što je asime­trična raspodjela legitimnih mogućnosti zadovoljavanja po­treba propisana jednim sistemom normi koji nailazi na uva­žavanje. Faktičko priznavanje takvog sistema normi zacije­lo ne počiva samo na vjeri u legitimnost onih kojih se on tiče, već i na strahu od indirektnih sankcija, na pokorava­nju tim sankcijama te na pukom popuštanju (compliance) naočigled percipirane vlastite nemoći i nepostojanja alter­nativa (tj. sputane fantazije). Cim, međutim, nestane vjere u legitimnost nekoga postojećeg poretka, oslobađa se la­tentna prisila ugrađena u sistem institucija — ili kao mani­festna prisila odozgo (što je moguće samo privremeno) ili, pak, u obliku proširivanja prostora za participaciju (čime se mijenja i ključ za raspodjelu mogućnosti legitimnog za­dovoljavanja potreba, tj. stupanj represije koju vlast vrši): »Na 'legitimnost' neke vlasti -može se, naravno, gledati i sa­mo kao na mogućnost da se vlast smatra takvom u relevant­noj mjeri i da se prema njoj praktički tako postupa. Među­tim, nipošto nije tako da se svako pokoravanje nekoj vlasti primarno orijentira prema toj vjeri. Pojedinac ili čitave grupe mogu hiniti pokornost čisto iz oportunističkih razlo­ga, praktički se mogu pokoravati iz osobnoga materijalnog interesa ili, pak, mogu prihvaćati taj način ponašanja kao ne­izbježan zbog individualne slabosti i bespomoćnosti. To,

128 M. Weber, Die Typen der Herrschaft, u: Wirtschaft und Gesell­schaft, Köln 1956, sv. I, str. 157 i dalje. 129 Ibidem, sv. II, str. 701. 130 G. Lenski, Power and Privilege, op. cit., str. 43. i dalje

118

međutim, nije mjerodavno za klasificiranje neke vlasti. Mje­rodavno je, naprotiv, da njezina vlastita pretenzija na legi­timnost u relevantnoj mjeri 'važi' po sebi, učvršćuje njezino ustrojstvo i sudjeluje u izboru sredstava vladavine.«131 Upo­trebljivost pojma legitimnosti koji, ovisno o oblicima i sa­držajima legitimacije, dopušta razgraničavanje tipova legi­timne vlasti u smislu Maxa Webera, u suvremenoj je socio­logiji neosporna; kontroverzan je, međutim, odnos legitima­cija prema istini. Taj se odnos mora pretpostaviti ukoliko se smatra mogućom kriza motivacije, kriza koja nastaje iz sis­tematskog smanjivanja resursa »smisao«. Nekontingentni razlozi nestajanja legitimacije mogu se, naime, dobiti jedino iz »svojeglave«, t i . o istini ovisne evolucije interpretativnih sistema koja sistematski ograničava adaptacijske kapacitete društva.

1. Pojam legitimacije Maxa Webera

Kontroverza o ovisnosti legitimacija o istini na sociološkoj se je razini zapalila oko Weberova dvosmislena shvaćanja »racionalne vlasti«, tj. onog tipa zakonite i postupcima re­gulirane vlasti koji je karakterističan za moderna društva. »Iskustvo pokazuje«, kaže Weber, »da se nijedna vlast ne zadovoljava samo materijalnim ili samo afektivnim ili samo vrijednosno-racionalnim motivima kao šansama svoga op­stanka. Dapače, svaka vlast nastoji pobuditi i održavati vje­ru u svoju legitimnost.«132 Weber čak općenito utvrđuje »po­trebu svake vlasti, pa i svake životne mogućnosti uopće, za samoopravdavanjem.«133 Ako se vjera u legitimnost pojmi kao empirijska pojava bez imanentna odnosa prema istini, razlozi, na koje se ona eksplicitno oslanja, imaju samo psi­hološko značenje; da li će ti razlozi dostatno stabilizirati određenu vjeru u legitimnost, ovisit će o institucionalizira­nim predrasudama i opažljivim dispozicijama ponašanja od­nosne grupe. Ukoliko se, međutim, za svaku djelotvornu vjeru u legitimnost pretpostavi imanentan odnos prema

131 Wirtschaft und Gesellschaft, op. cit., sv. I, str. 158. 132 Ibidem, str. 157. 133 Ibidem, sv. II, str. 701.

119

istini, imat će razlozi, na koje se ta vjera eksplioitno odnosi, racionalnu pretenziju na valjanost koja se može ispitivati i kritizirati neovisno o svome psihološkom djelovanju. U jed­nome slučaju predmet istraživanja može biti samo motiva-cijska funkcija razloga opravdavanja; u drugome se slučaju motivaoijska funkcija ne može promatrati neovisno o nji­hovu logičkom statusu, tj. o njihovoj pretenziji da se racio­nalno motiviraju, pretenziji koju je moguće kritizirati; to vrijedi i u slučaju kada se, kao obično, tu pretenziju kontra-faktički objavljuje i stabilizira. Za shvaćanje racionalne vla­sti134 ta alternativa znači da se u prvome slučaju neka vlast smatra legitimnom ako su ispunjena najmanje dva uvjeta: a) normativni poredak mora biti pozitivno određen, i b) prav­ni subjekti moraju vjerovati u njegovu legalnost, tj. u formalno korektan postupak stvaranja i primjene prava. Vjera u legitimnost svodi se na vjeru u legalnost: dovoljno je pozvati se na legalno donošenje neke odluke. Ipak, u slu­čaju da je vjera u legitimnost ovisna o istini očito neće biti dovoljno pozivanje na činjenicu da država smije vršiti mo­nopol u stvaranju i primjeni prava prema jednom sistemu propisanih racionalnih pravila. Postupak ne može kao takav proizvoditi legitimaciju, štoviše, sama procedura konstitui­ranja je pod legitimacijskom prisilom. Stoga valja ispuniti barem još jedan uvjet ukoliko se na legalnu vlast treba gle­dati kao na legitimnu: moraju se navesti razlozi za legitimi-rajuću snagu toga formalnog postupka, primjerice taj da dr­žavna vlast ima kompetenciju postupanja, vlast koja je konstituirana primjereno ustavu.135

Prvu od navedenih pozicija danas zastupa Niklas Luhmann: »Pravo nekog društva je potvrđeno kada legitimnost čiste legalnosti nailazi na priznanljle, ikada se, dakle, pravo poštuje stoga što je sačinjeno prema određenim pravilima i nad­ležnom odlukom. Time u središnjem pitanju ljudskoga za­jedništva proizvoljnost postaje institucijom.«136 Luhmann

134 Ibidem, str. 160; str. 703. i dalje. 135 Ch. Siara, Bürgerliches Formalrecht bei Max Weber, diplomski rad, Frankfurt 1968. 136 N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, op. cit., str. 167.

120

ovdje slijedi decizionističko pravno učenje koje je osnovao Carl Schmitt: »Pozitiviranje prava znači da se za proizvolj­ne sadržaje može dobiti legitimna pravovaljanost, i to odlu­kom kojom pravo stupa na snagu i kojom ono opet može izaći van snage. Pozitivno pravo vrijedi na osnovi odluke.«137

Formalna su pravila postupka dostatna za legitimirajuće premise odluke i nije im više potrebna nikakva druga legi­timacija. Jer, svoju funkciju da apsorbiraju nesigurnost, ona ionako ispunjavaju: neizvjesnost o tomu koja će se odluka donijeti, ona povezuju s izvjesnošću da će se neka odluka uopće donijeti.138 Apstraktna obavezna valjanost normi koje ne moraju imati materijalno opravdanje koje bi prelazilo korektno istraživanje njihova nastanka i primjene, služi tomu »da se stabiliziraju očekivanja u vezi s ponašanjem tako da budu otporna na razočaranje i da se time garanti­raju strukture«.139 Normativna valjanost može, naravno, is­punjavati tu funkciju samo tako dugo dok je ona latentna i dok eksplicitno ne ulazi u smisao trebanja: »Socijalni pro­cesi učenja i postupanja s razočaranjem su u svakome nor­miranju pretpostavljeni očekivanjima u vezi s ponašanjem, no u normiranom se smislu ne mogu reflektirati.«140 Besmi­sleno je da se faktičku vjeru u legitimnost i pretenziju nor­mi na valjanost ispituje s obzirom na razloge valjanosti koje je moguće podvrći kritici; štoviše, fikcija da bi se to moglo učiniti ako bude potrebno spada u konstituente kontrafakti-čkih očekivanja sigurnih u ispunjenje trebanja. Njih se, pak, može pojmiti samo s funkcionalističkoga gledišta, tj. tako da se s pretenzijama na valjanost ne postupa kao s funkcional­no nužnim zabludama. Zabludu se, međutim, ne smije razot­kriti ukoliko se ne želi uzdrmati vjeru u legalnost.141

137 Isti autor, Positives Recht und Ideologie, u: Soziologische Auf­klärung, op. cit., str. 180. 138 N. Luhmann, Legitimation durch Verfahren, Neuwied 1969, str. 51. 139 Ibidem, str. 139. 140 Ibidem, str. 240. 141 »Strukture reduciraju krajnju složenost svijeta na vrlo suženo pojednostavljeno područje očekivanja koja se pretpostavljaju kao premise ponašanja i obično se više ne propituju. One, dakle, uvijek počivaju na zavaravanjima, (...) posebice u vezi sa zbiljskim dje­latnim potencijalom čovjeka, i moraju stoga biti usmjerene na ra­zočaranja.« Op. cit., str. 233—234.

121

Drugu od dviju spomenutih pozicija zastupao je Johannes Winckelmann. Formalnu racionalnost u smislu Maxa We-bera on ne smatra dostatnom osnovom za legitimaciju le­galne vlasti: vjera u legalnost ne ligitimira per se. Štoviše, pozitivizam zakona iziskuje vrijednosno-racionalno zasno­van consensus omnium: »Vrijednosno-racionalni postulati tvore regulativne principe za normativne postavke i za nji­hovo konkretiziranje. Normativno su legitimirane samo one postavke, ( . . . ) koje se drže unutar time povučenih granica formalnoga pravnog principa.«142 Legalnost može stvoriti le­gitimnost samo i jedino onda ako je moguće navesti razlo­ge za to da određeni formalni postupci pod određenim insti­tucionalnim rubnim uvjetima ispunjavaju materijalne pre­tenzije na pravednost: »Po svome principijelnom shvaćanju pojam legalne vlasti kod Maxa Webera odnosi se na racio­nalnu, i to vrijednosno-racionalno orijentiranu zakonsku vlast koja je tek u svome izopačenom obliku denaturirana u lišenu dostojanstva, vrijednosno neutralnu i čisto svrhovi-to-racionalno formalnu legalnu vlast.«143 Winckelmannova je teza s hermeneutičkog aspekta dvojbena, budući da dovodi do sistematske konzekvencije da se vrijednosno-racionalne osnove vjere u legalnost mogu obrazlagati i kritizirati; to se, međutim, s Weberovim shvaćanjem racionalno nerazrješiva pluralizma sukobljenih vrijednosnih sistema i vjerskih sna­ga144 ne može dovesti u vezu.145 No, u našem kontekstu to nije tako značajno. Međutim, i sa sistematskog aspekta će prihvaćanje obrazloživih temeljnih materijalnih normi do­voditi do poteškoća koje iziskuju teoretsko isticanje određe­nih normativnih sadržaja. Filozofski napori oko rehabilita­cije tradicionalnoga ili, čemu izgleda sam Winckelmann nagi"

142 J. Winckelmann, Legitimität und Legalität in Max Webers Herr­schaftssoziologie, Tübingen 1952, str. 75—76. 143 Ibidem, str. 72—73. 144 K. Jaspers, Max Weber, Oldenburg 1932. 145 Usp. W. J. Mommsen, Max Weber und die deutsche Politik, Tü­bingen 1959, str. 418: »Kada Winckelmann u Weberovoj teoriji de­mokratske vlasti želi ukazati na takozvane 'imanentne zapreke le­gitimnosti' vrijednosno-racionalne vrste, zapreke na kojima granicu nalazi puko formalni legalizam, tada se radi o potpuno pogrešnoj interpretaciji.«

122

nje, modernoga prirodnog prava, bez obzira u kojoj njego­voj verziji, dosada su propadali isto kao i pokušaji zasniva­nja materijalne etike vrijednosti (u smislu Schelera ili Ni-colaia Hartmanna). Da bi se dokazala mogućnost kritike pretenzija na ispravnost nije potrebno prihvaćati teret tak­va dokazivanja. Dovoljan je, štoviše, priziv na temeljne nor­me umnoga govora koje pretpostavljamo u svakome, pa ta­ko i u praktičkom diskursu.

U tomu sam smislu u svojem raspravljanju s Luhmannom vjeru u legalnost izveo iz obrazložive vjere u legitimnost: »Ispravan postupak nastajanja neke norme, dakle zakoni­tost nekoga postupka kao takva garantira samo to da odgo­vornost za važeće pravo snose instancije koje su predviđene u nekome političkom sistemu, koje su dobile određene kom­petencije i koje su priznate kao kompetentne. Te su instan­cije, međutim, dio jednoga vladajućeg sistema koji valja u potpunosti legitimirati ukoliko čista legalnost može vrijediti kao obilježje legitimnosti. U nekome fašističkom režimu, na primjer, zakonitost upravnih akata može imati funkciju mistificiranja — to znači da säm pravno4ehni'čki oblik, či­sta legalnost, neće moći osigurati trajno priznavanje ukoliko se vladajući sistem ne može legitimirati neovisno o zakoni­tom vršenju vlasti. 'Potrebni su osobiti razlozi da bi se pre­uzela selekcijska dostignuća koja se zasnivaju na odluci', priznaje Luhmann; on, međutim, misli da se institucionali­ziranom zakonitošću procedure, postupkom, dakle, 'stvaraju takvi dodatni razlozi za priznavanje odluke te se u tom smi­slu moć odlučivanja obrazuje i legitimira, tj. osamostaljuje od konkretno provođene prisile.' Neki postupak može, me­đutim, legitimirati jedino indirektno, tj. ukazivanjem na in­stancije koje, pak, moraju biti priznate. Tako, primjerice, pisani građanski ustavi sadrže katalog temeljnih prava koji je dobro osiguran od promjena i koji ima legitimirajuću moć samo ukoliko ga se razumije u vezi s nekom ideologi­jom vladajućeg sistema. Nadalje, organi, nadležni za uspo­stavljanje i primjenu prava, nisu ni u kom slučaju legitimi­rani legalnošću načina svojih postupaka, nego jednom op­ćom interpretacijom koja u cijelosti podržava vladajući sis-

123

tem. Građanske teorije parlamentarizma i narodnog suvere­niteta bile su dio jedne takve ideologije. Temeljni je nespo­razum jednoga pravnog učenja, za koje se čak može sumnja­ti da je ideologija, decizionizma, da bi se valjanost pravnih normi mogla zasnivati isključivo i jedino na odluci. Jer, naivna pretenzija na valjanost normi djelovanja u svakom slučaju ukazuje (barem implicitno) na diskurzivnu obrazlo-živost. Ako su važne odluke legitimne, tj. ako ih je moguće donositi neovisno o konkretno vršenoj prisili i sankcijama koje manifestno prijete te ako se, usprkos svemu tomu, mo­gu redovno provoditi, makar i protiv interesa onih kojih se tiču, tada one moraju vrijediti kao ispunjenje priznatih normi. Ta nenasilna normativna valjanost počiva na pretpo­stavci da se norma, ako ustreba, može opravdati i braniti od kritike. Ta se, pak, pretpostavka ne pojavljuje sama od sebe. Ona je posljedica tumačenja prikladnoga za konsen­zus, tumačenja koje ima funkciju opravdavanja, drugim ri­ječima: slike svijeta kojoj je zadatak legitimirati vlast.«1**

Diskusija o odnosu vjere u legitimaciju prema istini začela se na Weberovu shvaćanju vjere u legalnost; ona, među­tim, vodi do problema obrazloživosti normi djelovanja i vrednovanja uopće — problema koji je nemoguće riješiti sociološkim sredstvima. Ako bi se prisilno moglo osporava­ti sposobnost praktičkih pitanja da budu istinosna, tada bi moja pozicija bila neodrživa. Stoga želim prvo (2—3) pri­kazati mogućnost obrazlaganja normativnih pretenzija na valjanost, t j . na racionalno motiviranje njihovog priznava­nja, da bih, potom (4), razmotrio kako se to (u društvima našega tipa) zbiljski ponaša u pogledu legitimacijsike preten­zije postojećih sistema normi: da li je prihvaćanje obavezu-jueih odluka bez prethodnog obrazlaganja danas postalo rutinom ili se, pak, funkcionalno potrebne motivacije proiz­vode pounutrašnjavanjem normi kojima je potrebno oprav­davanje.

146 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. ćit., str. 243— 244.

124

2. Sposobnost praktičkih pitanja za istinitost

Dualizam između bitka i trebanja, činjenica i vrijednosti, načelno razjašnjen od Humea, označava logičku neizvedi-vost preskriptivnih načela ili vrijednosnih sudova iz dekla­rativnih načela ili izjava.147 U analitičkoj je filozofiji to bilo ishodištem nekognitivističke obrade praktičkih pitanja. Em­pirijsku liniju argumentacije možemo razlikovati od deci-zionističke: obje konvergiraju u uvjerenju da se moralne kontroverzije naposljetku ne mogu razriješiti pomoću razlo­ga, budući da su vrijednosne premise iz kojih izvodimo mo­ralna načela iracionalne. Empirijske se pretpostavke kreću u smjeru primjene praktičkih načela kako bi se ili izrazilo stavove i potrebe govornika ili izazvala odnosno izmanipuli-rala spremnost slušatelja na određeno ponašanje. U anali­tičkoj su filozofiji s tim u vezi provođena, prije svega, se­mantička i pragmatička istraživanja o emotivnome značenju moralnih iskaza (Stevenson, Monro).148 Decizionističke pret­postavke ukazuju na to da praktička načela pripadaju jedno­me autonomnom području koje slijedi logiku različitu od logike teoretsko-empirijskih načela i koje je, umjesto s is­kustvima, povezano sa činima vjerovanja ili s odlukama. U analitičkoj su filozofiji s tim u vezi provođena prvenstveno jezičko-logička istraživanja i to bilo o pitanjima deontičke logike (von Wright), bilo općenito o formalnoj nadgradnji preskriptivnih jezika (Hare).149

Kao primjer izabrat ću jedan instruktivan rad K. H. Iltinga koji povezuje oba pravca da bi odbio kognitivističku preten­ziju za opravdanjem praktičkih načela; Ilting pokušava da sredstvima jezične analize rehabilitira jednog Hobbesa Carla Schmitta.150

147 K. R. Popper, Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, sv. I, Bern 1957, pogl. 5: Natur und Konvention, str. 90. i dalje. 148 L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven 1950; D. H. Monro, Empiricism and Ethics, Cambridge 1967. 149 R. M. Hare, Die Sprache der Moral, Frankfurt 1972. 150 K. H. Ilting, Anerkennung, u: Probleme der Ethik, Freiburg 1972.

125

Ilting donosi unaprijed stvorenu odluku koju dalje ne obra­zlaže i po kojoj se norme izvode iz postulata (imperativa). Elementarni postulat glasi: (a) da govornik želi da se nešto zbilo, i (b) da želi da slušatelj prihvati i ozbilji neko stanje stvari koje on hoće (str. 97); (a) bilo neka određena volja, (b) bilo neki zahtjev. Ilting, nadalje, povlači razliku između misli koju zahtjev sadrži; apela na volju onoga kojemu je zahtjev upućen da tu misao prihvati i djeluje u skladu s njom; i, konačno, čina volje onoga kojemu je zahtjev upu­ćen, čime on prihvaća ili odbija taj apel. Odluka o tomu da se povinuje imperativu nekoga drugog nije njegovim zahtje­vom »uzrokovana« niti logički niti kauzalno: »Može se tra­žiti samo ono za što ga se može ponukati pomoću prijetnje većim zlom.« (str. 99) Samo o empirijskim motivima ovisi kako će on u pogledu nekog imperativa voljno postupiti. Vežu li se, sada, dva imperativa na osnovi uzajamnosti tako što se obje strane slože da će poštivati svoje obostrane za­htjeve, govorit ćemo o ugovoru. Ugovor utemeljuje normu koju »priznaju« ugovorne stranke: »Priznavanje zajedničke norme stvara određena očekivanja u vezi s ponašanjem koja jednome od sudionika mogu dati povoda da kao prvi izvrši neku aktivnost koja je drugoj strani u interesu. Time, me­đutim, i zahtjev drugome da i on izvrši dogovorenu aktivnost prestaje biti puko traženje koje onaj kojemu je upućeno može prihvatiti ili odbiti po svojemu nahođenju (kao u slu­čaju imperativa). Ono postaje zahtjev koji je on unaprijed prihvatio kao uvjet svoga djelovanja.« (str. 100—101).

Imperativna konstrukcija koju Ilting predlaže u svrhu re­konstrukcije sistema normi prikladna je za nekognitivistički cilj dokazivanja. Budući da se kognitivni sastojak postulata (htijenje, zapovijedanje) ograničava na propozicionalni sadr­žaj (»željeno stanje stvari«, (»misao« koju zahtjev sadrži) i da su činovi volje (neka odluka, neko vjerovanje, neki stav) samo empirijski motivirani (pribavljanje priznanja potreba­ma ili interesima), tako ni neka norma, čim je stupila na sna­gu vlastitom voljom ugovornih strana, ne može sadržavati ni­šta što bi bilo podobno za kognitivnu podršku ili za proble-matiziranje, dakle za opravdavanje ili osporavanje. Bilo bi

126

besmisleno da se praktička načela žele »opravdavati« druk­čije negoli ukazivanjem na činjenicu empirijski motiviranog zaključivanja ugovora: »Nije više smisleno tražiti opravda­nje zajednički priznate ugovorne norme. Oba su partnera imala dostatan motiv da prihvate ugovornu normu /. .. / Isto je tako besmisleno tražiti opravdanje norme da se ugo­vore mora poštivati.« (str. 101)

Predložena konstrukcija (čiji bi se eksplicitan sadržaj moglo teško povezati s njezinim vlastitim statusom) ocjenjuje se primjereno zadatku da što potpunije objasni smisao i efi­kasnost normi. Međutim, ona ni u kom slučaju ne može za­dovoljavajuće objasniti jednu središnju značenjsku kompo­nentu, tj. trebanje ili normativnu valjanost. Norma ima ob­vezatan karakter — u tomu se i sastoji njezina pretenzija na valjanost. No, ako taj dogovor nose samo empirijski motivi (kao što su sklonost, interes, strah od sankcija), nije mogu­će uvidjeti zašto bi se neki ugovorni partner, kada mu se izmijene njegovi prvobitni motivi, trebao još smatrati oba­veznim prema dogovorenoj normi. Iltingova konstrukcija nije primjerena stoga što ne dopušta da se naznači odluču­juća razlika između poslušnosti konkretnim naredbama i po-vinovanja int er subjektivno priznatim normama. Stoga Ilting vidi da mora pribjeći pomoćnoj hipotezi »da je prilikom priznavanja bilo koje norme unaprijed utvrđeno priznava­nje jedne 'osnovne norme': na priznavanje neke norme valja gledati kao na voljni čin koji se opet može primijeniti i pro­tiv sebe samoga.« (str. 103) Samo, uslijed kakvog bi se to motiva moglo priznavati »tako besmislenu osnovnu normu? Valjanost normi ne može se obrazložiti obvezivanjem da ih se neće mijenjati; jer, interesna konstelacija se s obzirom na polazno stanje može trenutačno promijeniti, tako da nor­me koje se osamostaljuju spram svoje interesne baze, gube, prema konstrukciji samog Iltinga, smisao normativnega re­guliranja uopće. Ako se pak, s druge strane, hoće izbjeći ne­zgoda da se nestalne interesne konstelacije normativno utvr­đuje na neodređeno vrijeme, te dopuštati revizije, tada se moraju označiti motivi u prilog revizije. Ako bi bilo koja promjena motiva bila dostatnim povodom za mijenjanje

127

norme, tada se ne bi moglo uvjerljivo prikazati kakva treba biti pretenzija na valjanost neke norme za razliku od impera-tivnoga smisla nekog zahtjeva. Ako međutim, s druge stra­ne, mogu postojati samo empirijski motivi, svaki će motiv biti jednako dobar kao i bilo koji drugi; svaki je opravdan samom svojom egzistencijom. Jedini motivi koji se mogu istaknuti pred drugima su oni za koje je moguće navesti razloge.

Odatle proizlazi da pretenziju neke norme na valjanost neće­mo moći objasniti sve dok se ne pozovemo na neki racio­nalno motiviran dogovor ili barem na uvjerenje da je mo­guć konsenzus o razložnom prihvaćanju neke predložene norme. No, tada je nedostatan model ugovornih strana koje jedino moraju znati što neki imperativ znači. Primjeren model je komunikacijska zajednica onih kojih se to tiče, koji, kao učesnici u nekom praktičkom diskursu, ispituju pretenziju normi na valjanost, te, ukoliko je prihvaćaju s razlogom, dolaze do uvjerenja da su predložene norme u danim uvjetima »ispravne«. Pretenziju normi na valjanost ne obrazlažu iracionalni činovi volje ugovornih partnera, nju obrazlaže racionalno motivirano priznavanje normi koje se u svako doba mogu problematizirati. Kognitivni sastavni dio normi se, dakle, ne ograničuje na propozicionalne sadr­žaje normiranih očekivanja u vezi s ponašanjem; sama nor­mativna pretenzija na valjanost kognitivna je u smislu (uvi­jek kontrafaktičke) pretpostavke da ju je moguće diskurziv­no ispuniti, t j . obrazložiti u argumentirano postignutom kon­senzusu učesnika.

Imperativno izgrađena etika ne dostiže pravu dimenziju ne­koga mogućeg opravdanja praktičkih načela: moralnu argu­mentaciju. Kako pokazuju primjeri Maxa Webera ili Poppe-ra postoje, naravno, pozicije koje dopuštaju mogućnost mo­ralnog argumentiranja, a istovremeno inzistiraju na decizio-nističkoj obradi problematike vrijednosti. Razlog je uzak koncept racionalnosti koji dopušta samo deduktivne argu­mente. Budući da neki valjan deduktivni argument nije u sta­nju niti da proizvodi nove informacije niti da pridonosi od-

128

ređivanju istinosnih vrijednosti njegovih komponenata, mo­ralna je argumentacija ograničena na dva zadatka: na anali­tičko ispitivanje konzistencije vrijednosnih premisa ili ute-meljujućega sistema preferencija, s jedne strane, te, s druge, na empirijskom ispitivanju ostvarivosti ciljeva koji su selek­cionirani s vrijednosnih gledišta. Ova vrsta »racionalne kri­tike vrijednosti« ne mijenja ništa u vezi s iracionalnošću izbora samih sistema preferencija.

U metaetičkoj primjeni načela kritičkoga racionalizma korak dalje je napravio Hans Albert.151 Ako se, kao što to čini kri­ticizam, odustane u znanosti od ideje obrazlaganja, a da se ne odustaje od falibistički interpretirane mogućnosti kri­tičkoga ispitivanja, tada napuštanje pretenzija na opravda­vanje u etici ne može, bez daljnjega, imati decizionističke konzekvencije. Budući da kognitivne pretenzije s usvojenih gledišta isto tako podliježu racionalno motiviranom vred­novanju kao i praktičke pretenzije, Albert potvrđuje moguć-

151 H. Albert, Traktat über kritische Vernunft, pogl. III, str. 55. i d.; J. Mittelstrass (Das praktische Fundament der Wissenschaft, kon-stanz 1972, str. 18) primjećuje, doduše, s pravom da se Popper-Al-bertova trilema tek proizvodi nemotiviranim izjednačavanjem de-duktivnog obrazloženja s obrazloženjem uopće; K. O. Apel (Das Apriori der Kommunikationsgemeinschaft, u: Transformation der Philosophie, Frankfurt 1973, sv. II, str. 405. i d.) razlikuje deduk-tivno i transcedentalno obrazloženje i svodi nereflektivnost kritič­koga racionalizma na karakteristično neobaziranje na pragmatičku dimenziju argumentacije: »Naime, uz pretpostavku apstrahiranja pragmatičke znakovne dimenzije, ne postoji nijedan ljudski subjekt argumentacije, a otuda niti mogućnost refleksije o za nas uvijek pretpostavljenim uvjetima mogućnosti argumentacije. Umjesto toga postoji — naravno — beskonačna hijerarhija me/a-jezika, meta--teorija itd., u kojoj refleksijska kompetencija čovjeka kao kompe­tencija argumentacijskoga subjekta istodobno na sebe svraća po­zornost i skriva se. (...) No, ipak mi jako dobro znamo da se naša refleksijska kompetencija — točnije: na razini sintaktičko-seman-tičkih sistema a priori isključena samo-refleksija ljudskog subjekta operacija mišljenja skriva iza aporije beskonačnoga regresa i omogućuje nešto poput dokaza neodlučivosti u Gödelovu smislu. Drugim riječima, upravo u konstataciji nemogućnosti objektivacije subjektivnih uvjeta mogućnosti argumentacije u jednome sintak-tičko-semantičkome modelu argumentacije izražava se samoreflek-sivno znanje transcedentalno-pragmatičkoga subjekta argumentaci­je.« (Ibidem, str. 406-407).

9 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 129

nost kritičkoga ispitivanja praktičkih načela koje je, na sta­novit način, analogno ispitivanju teoretsko-empirijskih na­čela. Uključivanjem »aktivnog traženja proturječnosti« u diskusiju o problemima vrijednosti, moralna će argumenta­cija moći da, osim ispitivanja konzistencije vrijednosti i os-tvarivosti ciljeva, preuzme i produktivan zadatak kritičke izgradnje vrijednosti i normi: »Iz jednoga stručnog iskaza se, doduše, kako znamo, ne može bez promišljanja deducira-ti neki vrijednosni sud, no određeni se vrijednosni sudovi u svjetlu nekoga revidiranog stručnog uvjerenja mogu u pot­punosti pokazati nespojivima s određenim vrijednosnim uvjerenjima koja smo dotada imali / . . . / Jedna druga vrsta kritike može proizlaziti iz pronalaženja novih moralnih ide­ja kojima se dotadašnja rješenja moralnih problema dovo­de u pitanje. U svjetlu takvih ideja postaju vidljivima od­ređene crte tih rješenja koje su dotada bile nezapažene ili ih se smatralo samorazumljivima. Time se pojavljuje nova problemska situacija koja je u znanosti nazočna prilikom pojavljivanja novih ideja.« (str. 78) Na taj način Albert uno­si u Popperov kriticizam ideju umnoga objašnjenja i daljnje kritičke izgradnje naslijeđenih sistema vrijednosti, ideju koja je razložena već u pragmatičkoj tradiciji, a posebno kod Deweyja.152 No, i taj program ostaje u srži nekognitivistič-kim, jer inzistira na alternativi između odluka koje racional­no nije moguće motivirati i obrazloženja odnosno opravda­nja koja se mogu održati jedino pomoću deduktivnih argu­menata. Niti ad hoc primijenjeni »povezujući principi« ne mogu premostiti taj jaz. Ideja eliminiranja neistina (bez obrazlaganja), razvijena u kritičkome racionalizmu, ne može afirmirati snagu diskurzivno postignutoga, umnog konsenzu­sa naspram Weberova pluralizma sistema vrijednosti i moć! vjerovanja — empirijska se i/ili decizionistička prepreka, koja takozvani pluralizam vrijednosti imunizira protiv na­prezanja praktičkoga uma, ne može probiti sve dok se snagu argumentacije traži samo u moći pobijanja deduktivnih ar­gumenata.

152 J. Dewey, The Quest of Certainty, New York 1929.

130

Nasuprot tome, i Peirce i Toulmin153 su racionalno motivira-juću snagu argumentacije vidjeli u tomu da se napredak spoznaje ostvaruje supstancijalnim argumentima. Oni se, pak, oslanjaju na logičke zaključke, no ne iscrpljuju se u deduktivnim vezama iskaza. Supstancijalni argumenti služe ispunjenju ili kritici pretenzija na valjanost, bilo pretenzija na istinitost koje su implicirane u tvrdnjama, bilo pretenzija na ispravnost, povezanih s normama (djelovanja i vrednova­nja) i impliciranih u preporukama odnosno upozorenjima. One posjeduju dovoljnu snagu da mogu uvjeriti učesnike nekog diskursa u pretenziju na valjanost, tj. da racionalno motiviraju na priznavanje pretenzija na valjanost. Supstan­cijalni argumenti su objašnjenja i opravdanja, dakle prag­matičke jedinice, u kojima se ne povezuju stavovi nego go­vorni činovi (tj. stavovi primijenjeni u iskazima); sistema­tika njihova povezivanja mora se objašnjavati u okviru jedne logike diskursa.154 U teoretskim se diskursima, koji služe za obrazlaganje tvrdnji, do konsenzusa dolazi prema drugačijim pravilima negoli u praktičkim diskursima, koji služe opravdavanju preporučenih normi. U oba je slučaja cilj isti: racionalno motivirana odluka putem priznavanja (ili odbijanja) diskurzivno ostvarivih pretenzija na valjanost.

Iz diskurzivnoga postupka motivacije proizlazi što racio­nalno motivirano priznavanje pretenzije na valjanost znači nekoj normi djelovanja. Diskurs se može shvatiti kao onaj oblik komunikacije — lišen iskustva i djelovanja — čija struktura omogućuje da isključiv predmet diskusije pred­stavljaju virtualizirane pretenzije na valjanost tvrdnji od­nosno preporuka ili upozorenja; zatim, da se ne ograničava­ju sudionici, teme i prilozi, osim u vezi sa ciljem ispitivanja problematiziranih pretenzija na valjanost; da nema nikakve prisile uz iznimku jačeg argumenta: da su, uslijed toga, isključeni svi motivi osim kooperativnog traženja istine.

153 St. Toulmin, The Uses of Argument, loc. cit., o Peirceu usp.: K. O. Apel, Von Kant zu Peirce. Die semiotische Transformation der Transzendentalen Logik, u: Transformation der Philosophie, op. cit., str. 157. i dalje. 154 J. Habermas, Wahrheitstheorien, loc. cit.

9* 131

Kada se pod tim uvjetima argumentirano, tj. na osnovi hipo-tetički predloženih alternativnih opravdanja, ostvari kon­senzus o preporuci da se neka norma prihvati, tada taj kon­senzus izražava »umnu volju«. Budući da u principu svi kojih se to tiče imaju barem mogućnost sudjelovanja u prak-tičkome savjetovanju, »umnost« diskurzivno obrazovane vo­lje sastojat će se u tomu što recipročna očekivanja u vezi s ponašanjem, promaknuta u normu, afirmiraju zajednički in­teres koji je utvrđen bez obmanjivanja: zajednički stoga što konsenzus bez prisile dopušta samo ono što mogu htjeti svi; bez obmanjivanja stoga što i one interpretacije potreba, u kojima svaki pojedinac mora imati mogućnost da spozna ono što može htjeti, postaju predmetom diskurzivnog obra­zovanja volje. Tako obrazovana volja može se nazvati »um­nom« zato što formalne osobine diskursa i situacije savje­tovanja u dovoljnoj mjeri garantiraju da se konsenzus mo­že ostvariti samo oko primjereno interpretiranih poopćivih interesa, pod čime podrazumijevam: potrebe koje dijele ko­munikativno. Prepreku decizionističke obrade praktičkih pi­tanja savladat će se čim se od argumentacije zatraži da ispita poopćivost interesa umjesto da se regnizira pred nepro­bojnim pluralizmom prividno zadnjih vrijednosnih orijen­tacija (ili čina vjerovanja ili postavki). Ne treba osporavati činjenicu tog pluralizma, već tvrdnju da je pomoću argu­mentacije nemoguće razlikovati uvijek poopćive interese od onih koji su partikularni i koji ostaju takvima. Albert, doduše, navodi različite vrste manje ili više kontingentnih »povezujućih principa«, no on ne spominje jedino načelo u kojem se iskazuje praktički um, načelo univerzalizacije.

Već se u tome načelu kognitivistička polazišta u etici dijele od nekognitivističkih. U analitičkoj je filozofiji »good rea-sons approach« (koji polazi od pitanja u kojoj se mjeri za radnju x mogu navesti »bolji« razlozi nego za radnju y) doveo do obnove strateško-utilitarističkoga ugovornog mo­rala koji obilježava fundamentalne dužnosti mogućnošću njihove univerzalne valjanosti (Grice).155 Druga linija argu-

155 R. Grice, The Grounds of Moral Judgement, Cambridge 1967.

132

mentacije se vraća Kantu da bi kategorički imperativ izdvo­jila iz konteksta transcendentalne filozofije i jezičko-anali-tički ga rekonstruirala kao »principle of universality« ili kao »generalization argument« (Baier, Singer).156 I metodi­čka filozofija erlangenske provenijencije razumije svoje uče­nje o moralnom argumentiranju kao obnovu kritike prakti­čkoga uma (Lorenzen, Schwemmer).157 U kontekstu kojim se ovdje bavimo manje je interesantno predloženo normira­nje jezika rasprave koji je dopušten za savjetovanje o prak­tičkim pitanjima, negoli uvođenje »moralnoga principa«, koji svakog sudionika nekoga praktičkog diskursa obavezu­je na to da svoje subjektivne želje transformira u poopćive. Stoga Lorenzen govori i o principu transsubjektivnosti.

Uvođenje maksima univerzalizacije (bilo koje vrste) stvara, međutim, problem cirkularnog opravdavanja principa koji tek treba omogućiti opravdanje normi. P. Lorenzen do­pušta zaostatak decizionističke problematike, time što pri­znavanje moralnoga principa naziva »act of faith«, »if one defines faith in a negative sense as the acceptance of so-mething which is not justified.«158 No, tom činu vjerovanja on oduzima karakter proizvoljnosti utoliko što metodičko uvođenje u praksu savjetovanja promiče u umnu postavku: um se ne može demonstrirati, ali ga se, u stanovitoj mjeri, dade socijalizirati. Schwemmer tu interpretaciju, ako se ne varam, drukčije razvija, pozivajući se, s jedne strane, na prethodno razumijevanje intersubjektivne prakse govora i djelovanja, razumijevanje koje je vično samoniklim interak­cijskim svezama i, s druge strane, na motiv koji se pri tomu obrazuje, naime, motiv nenasilnog rješavanja nastalih suko-

156 K. Baier, The Moral Point of View, Ithaca 1958; M. G. Singer, Ge­neralization in Ethics, London 1963.

157 P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, Mannheim 1969; isti autor. Szientismus versus Dialektik, u: Festschrift für Gadamer, Tübin­gen 1970, sv. I, str. 57 i d.; O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, Frankfurt 1971; S. Blasche, O. Schwemmer, Methode und Dialektik, u: M. Riedel (urednik), Rehabilitierung der praktischen Philosophie I, Feiburg 1972, str. 457. i d. 158 P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, op. cit., str. 74.

133

ba. No, pretenzija metodičke filozofije na posljednje obra­zloženje prisiljava i Schwemmera na stilizaciju »prve« odlu­ke. »Moralni princip je određen na osnovi zajedničke prakse koju ću ovdje pokušati da postepeno motiviram i razložim. U tomu zajedničkom postupanju svoje smo želje tako tran­sformirali da smo zajedničko transformiranje želja spozna­li kao ispunjenje svojih prvobitnih želja (motiva) koje su nas i potaknule na to da smo upoće i započeli za zajedni­čkom praksom. Za zajedničko određivanje moralnoga prin­cipa potrebno je sudjelovanje u zajedničkoj praksi — uto­liko i 'zaključak' koji se ne može opravdati daljnjim govore­njem, pa to sudjelovanje tek omogućuje umno djelovanje koje, pored toga, uzima u obzir i razumije i želje drugih.«158" Poteškoće koje proizlaze iz Schwemmerove konstrukcije ana­liziraju se u radu Loosera, Lüsehera, Maciejewskoga i Men-nea: »Nužan je uvjet početka izgradnje normiranoga govo­ra da se pojedinci, koji u tomu sudjeluju, uvijek nalaze u zajedničkoj govornoj i djelatnoj svezi i da se putem nje uz anticipaciju nenasilne komunikacije, predoblika 'praktičko­ga savjetovanja' (Schwemmer), usuglase o zajedničkoj iz­gradnji jednoga obrazloženog načina govora. Time što se erlangenski pokus ne poima kao historijski dokazan pokus koji bi se moglo razumjeti kao posljedicu stjecanja i po­tvrđivanja principa da se praktička pitanja rješavaju u ne­nasilnoj komunikaciji, t j . 'diskurzivno', već da on odluku između govora i prisile i sam premješta u konstrukciju prak­tičke filozofije pokazuje se da se ta anticipacija provodi pod nerazjašnjenim uvjetima.159

Problematika koja se pojavljuje uvođenjem moralnoga prin­cipa, razrješava se čim se uvidi da očekivanja diskurzivnoga ispunjenja normativnih pretenzija na valjanost, očekivanje već sadržano u strukturi intersubjektivnosti, čini izlišnima specijalno uvedene maksime univerzalizacije. Započinjući neki praktički diskurs, neizbježno pretpostavljamo neku

158a O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, op. cit., str. 194. 159 Rukopis, izlazi uskoro u jednome teoriisko-diskusionom svesku o praktičkoj filozofiji koji je uredio F. Kambartel.

134

idealnu govornu situaciju koja uslijed svojih formalnih oso­bina ionako dopušta konsenzus samo oko poopćivih intere­sa. Kognitivističkoj jezičkoj etici ne treba nikakvih principa; ona se oslanja jedino na temeljne norme umnoga govora koje mi, ukoliko uopće vodimo diskurse, uvijek moramo pretpostaviti. Taj se, ako hoćemo: transcendentalan karak­ter saobraćajnoga govora, koji su Erlanžani uzimah kao os­novu za izgradnju normiranoga jezika, može rekonstruirati u okviru jedne univerzalne pragmatike.160

160 Usp. također K. O. Apel, Das Apriori der Kommunikations ge­mein Schaft und die Ethik, op. cit., str. 358. i d. U ovoj fascinantnoj raspravi, u kojoj Apel rezimira svoj opsežan pokušaj rekonstrukci­je, razlaže se osnovna pretpostavka komunikativne etike, »da tra­ženje istine s pretpostavkom intersubjektivnoga konsenzusa mora anticipirati i moral jedne idealne komunikacijske zajednice« (str. 405). Međutim, i kod Apela se pojavljuje decizionistički preostatak problematike: »/.../ onaj koji postavlja po mome mišljenju sas­vim smisleno pitanje o opravdanosti moralnog principa, sudjeluje već u diskusiji, i može mu se — na putu rekonstrukcije uma kojim su krenuli Lorenzen i Schwemmer — 'pojasniti', ono što je oduvijek prihvaćao kao temeljni princip te da taj princip treba prihvatiti kao uvjet mogućnosti i valjanosti argumentacije i to uz svjesnu potvrdu. Tko to ne uviđa, odn. ne prihvaća, taj se time i isključuje iz diskusije. Tko, međutim, ne sudjeluje u diskusiji, taj ne može niti postavljati pitanje o opravdanosti etičkih temeljnih principa i otuda je besmisleno: govoriti o besmislenosti njegova pitanja i preporučivati mu neki odvažan zaključak.« (str. 420—421) Ona »svje­sna potvrda« se, međutim, može stilizirati samo u jedan egzisten­cijalni akt sve dok se ispušta iz vida da diskursi nisu samo kontin-gentno, već da su i sistematski usađeni u neki životni kontekst čiji se lomljiv fakticitet sastoji u priznanju diskurzivnih pretenzija na valjanost. Tko u argumentaciji ne sudjeluje ili nije na to spreman, ipak »još uvijek« stoji u kontekstu komunikativnoga djelovanja. Učinivši to on je već naivno priznao pretenzije na valjanost, bez obzira što su se one kontrafaktički postavljene, sadržane u govornim aktima i jedino diskurzivno razrješive — inače bi se morao izdvojiti iz komunikacijski uobičajene jezičke igre u svakodnevici. Funda­mentalna, zabluda metodičnoga solipsizma širi se na pretpostavku mogućnosti ne samo monološkoga mišljenja, već i monološkoga dje­lovanja: apsurdna je predodžba da bi neki jezički i djelatno spo­soban subjekt mogao permanentno prakticirati granični slučaj ko­munikativnoga djelovanja, naime monološku ulogu onoga koji dje­luje instrumentalno i strateški, a da ne izgubi svoj identitet. Socio­kulturni oblik života komunikacijski podruštvljenih individua u svakome interakcijskom kontekstu proizvodi »transcendentalni pri­vid« čistoga komunikativnog djelovanja, a istodobno svaki interak­cijski kontekst strukturalno upućuje na mogućnost jedne idealne

135

3. Model potiskivanja poopćivih interesa

Neka ekskurs u suvremenu diskusiju o etici potpomogne tvr­dnju da su praktička pitanja sposobna za istinitost. Ako je to ispravno, onda se norme koje su kadre da se opravdaju mogu razlikovati od normi koje stabiliziraju odnose prisile. Ukoliko norme izražavaju poopćive interese, počivat će na umnome konsenzusu (ili bi, pak, iznašle takav konsenzus kada bi moglo doći do praktičkoga diskursa). Ako norme ne reguliraju popćive interese, počivat će na prisili; tada govorimo o normativnoj moći.

Postoji jedan slučaj normativne moći karakteriziran time što ga se može indirektno opravdati: kompromis. Normira­no prilagođavanje partikularnih interesa nazivamo kompro­misom kada do njega dolazi u uvjetima ravnoteže snaga stranaka učesnica. Dioba vlasti jest princip poretka koji za područja partikularnih interesa treba osigurati takvu rav­notežu snaga koja omogućuje postizanje kompromisa. (Je­dan drugi princip poretka ozbiljan je u građanskome privat­nom pravu, princip koji razgraničuje autonomna područja djelovanja za strateško praćenje pojedinačnih interesa; on pretpostavlja ravnotežu snaga između privatnika te čini iz­lišnima kompromise o nepoopćivim interesima). U öba se slučaja primjenjuju univerzalistički principi koji su spo­sobni za opravdanje, ali pod uvjetom da se smije zanijekati poopćivost reguliranih interesa. To se, opet, može ispitati samo u diskursima. Stoga dioba vlasti i demokracija niti nisu istovetni politički principi poretka. Da demokratsko obrazovanje volje prelazi u represiju ukoliko se ne ograniča-

jezičke situacije u kojoj se mogu diskurzivno ispitati pretenzije na valjanost koje su u djelovanju prihvaćene (Habermas, Luhmann, Gesellschaftstheorie, op. cit., str. 136). Ako se komunikacijsku za-jedinicu u prvome redu razumije kao interakcijsku, a ne kao argu-mentacijsku zajednicu, kao djelovanje, a ne kao diskurs, može se istražiti i s emancipatorskoga gledišta važan odnos »realne« i »ide­alne« komunikacijske zajednice (Apel, op. cit., str. 429) i to na putu idealizacije čistoga komunikativnog djelovanja (usp. moj uvod no­vom izdanju knjige Theorie und Praxis, Frankfurt 1971. i moj po­govor džepnom izdanju knjige Erkenntnis und Interesse Frankfurt 1973).

136

va princip diobe vlasti, princip koji zajamčuje slobodu, je­dan je topos protuprosvjetiteljstva koji je nakon izbora za Bundestag u studenome 1972. obnovio Helmut Schelsky: »Savezna Republika prema svome, često deklariranome po­litičkom ustavu predstavlja harmoniju obaju načela u 'slo-bodarsko-demokratskome osnovnom uređenju'; možda nije slučajno što princip slobode u toj formuli stoji ispred prin­cipa demokracije. Kada, međutim, u tomu principijelnom te­meljnom poretku nosioci vlasti programatski objave 'više demokracije', tada je s time, prešutno i neizrečeno, pove­zano i prihvaćanje 'manje slobode'.«161 No, ta se dilema ne postavlja ozbiljno ako uvidimo da a) do diobe vlasti može legitimno doći samo tamo gdje se trebaju regulirati inte­resna područja koja se diskurzivno ne mogu opravdati, te stoga zahtijevaju kompromise, i da je b) razgraničenje par­tikularnih od poopćivih interesa, sposobno za konsensus, moguće jedino sredstvima diskurzivnoga obrazovanja volje. Dijagnozi Schelskoga suprotstavljaju se, inače, socijaldemo­krati koji postulatom »jednakopravnosti rada i kapitala« traže, primjerice, diobu vlasti za jedno interesno područje koje je dosada, doduše, bilo lišeno diskurzivnog obrazova­nja volje, no o kojem se ni u kom slučaju ne smije pretpo­staviti da mu nedostaju poopćivi interesi. Čak ako bi se »kla­sni kompromis« u kasnome kapitalizmu mogao postizati ubuduće jedino u uvjetima ravnoteže snaga, sposobnost opravdavanja kompromisa ostala bi upitnom sve dok ne postoji mogućnost diskurzivnog propitivanja o tome da li se na obje strane zaista radi o partikularnim interesima ko­ji ne dopuštaju obrazovanje umne volje i stoga se mogu postići samo kompromisi.

Neki se kompromis može opravdati kao kompromis ako su ispunjena dva uvjeta: ravnoteža moći strana koje sudjeluju i nepoopćivost interesa o kojima se raspravlja. Ako nije ispunjen barem jedan od tih općih uvjeta za postizanje kom­promisa, radit će se o prividnome kompromisu. U komplek­snim društvima su prividni kompromisi važan oblik legiti-

161 H. Schelsky, Mehr Demokratie oder mehr Freiheit? U: FAZ od 20. siječnja 1973, str. 7.

137

macije; no, oni nisu historijsko pravilo. U tradicionalnim i liberalno-kapitalističkim klasnim društvima vlada, štoviše, ideološki oblik opravdavanja koji kontrafaktički ili potvrđu­je ili pretpostavlja poopćivost interesa. Legitimacije se u tome slučaju sastoje od tumačenja (od narativnih prikaza, kao npr. u racionalnome prirodnom pravu, od sistematizira­nih objašnjenja i argumentacijskih nizova), koja imaju dvo­struku funkciju pokazivanja da je pretenzija na valjanost sistema normi opravdana, a istodobno i sprečavanje moguć­nosti tematiziranja i propitivanja diskurzivnih pretenzija na valjanost. Specifični se učinak takvih ideologija sastoji u neupadljivosti sistematskoga ograničavanja komunikaci­je.162 Teorija društva koja kritizira ideologiju može, stoga, identificirati normativnu moć koja je ugrađena u sistem in­stitucija nekoga društva jedino ako polazi od modela potiski­vanja poopćivih interesa i postojeće normativne strukture uspoređuje s hipotetičkim stanjem koje se obrazuje diskur­zivno ceteris paribus. Takva kontrafaktički provedena re­konstrukcija, za koju P. Lorenzen predlaže postupak »nor­mativne geneze«,163 može se izvesti iz, po mome mišljenju, univerzalno-pragmatički opravdanoga gledišta: kako bi čla­novi nekoga društvenog sistema na nekome datom nivou razvoja proizvodnih snaga kolektivno obvezatno interpreti­rali svoje potrebe i koje bi norme prihvatili kao opravdane kada bi, uz dovoljno poznavanje rubnih uvjeta i funkcional­nih imperativa svoga društva, putem diskurzivnog obrazo­vanja volje mogli i htjeli prosuđivati organizaciju društve­nih odnosa?164 Model potiskivanja poopćivih interesa, koji istodobno proglašava funkcionalnu nužnost prividne legiti­macije vlasti i logičnu mogućnost na kritici ideologije za­snovanoga produbljivanja normativnih pretenzija na valja­nost, može se učiniti plodnim u teoriji društva jedino u ve­zi s empirijskim pretpostavkama.

162 J. Habermas, Der Universalitätsanspruch der Hermeneutik, u: Hermeneutik und Ideologiekritik, Frankfurt 1971, str. 120. i d. 163 P. Lorenzen, Szientismus versus Dialektik, loc. cit. 164 J. Habermas, Einige Bemerkungen zum Problem der Begrün­dung von Werturteilen, u: Verh. d. 9. Dt. Kongr. f. Philosophie, Meisenheim 1972, str. 89. i d.

138

Moguće Je polazište da je orijentacija djelovanja na insti­tucionalizirane vrijednosti neproblematična sve dok se nor­mativno propisana raspodjela mogućnosti legitimnoga zado­voljavanja potreba zasniva na zbiljskom konsenzusu sudio­nika, čim u vezi s time dođe do razmimoilaženja, može u kategorijama važećega interpretativnog sistema doći do svi­jesti o »nepravednosti« represije poopćivih interesa. Svijest o sukobima interesa u pravilu je dostatan motiv da se vri­jednosno orijentirano djelovanje zamijeni djelovanjem koje je vođeno interesima. Na politički relevantnim područjima ponašanja tada obrazac komunikativnoga djelovanja uzmi­če pred tipom ponašanja čiji model predstavlja konkuren­ciju u vezi s robama koje nedostaju, tj. pred strateškim dje­lovanjem. »Interesima«, dakle, nazivam potrebe koje su u mjeri u kojoj je došlo do uskraćivanja legitimacije i pojave konfliktne svijesti istodobno i proizašle iz na tradiciju oslo­njene kristalizacije zajednički distribuiranih (i u normama djelovanja ozvaničenih) vrijednosti, i odatle subjektivirane.

Te se pretpostavke o teoriji sukoba mogu povezati s mode­lom diskursa na dvije razine. Postavit ću prvo empirijsku pretpostavku da se interne konstelacije sudionika, razotkri­vene u konfliktnom slučaju, dostatno poklapaju s onim in­teresima oko kojih bi se morao povesti razgovor između sudionika ukoliko bi oni istodobno započeli neki praktički diskurs. Potom ću iznijeti i metodološku pretpostavku o to­mu da je i razumno i moguće rekonstruirati prikrivene in­terese sudionika, pojedinaca ili grupa, i u slučaju beskon­fliktnoga prihvaćanja normi na taj način što kontrafaktički fingiramo granični slučaj nekoga sukoba između sudionika u kojem bi oni bili prisiljeni da svoje interese svjesno raspo­znaju i strateški promiču umjesto da, kao u normalnom slučaju, utemeljujuće potrebe zadovoljavaju jedino ozbi-ljavanjem institucionaliziranih vrijednosti. I Marx mora pri analizi klasnih borbi poći od ovih ili sličnih pretpostavki: mora a) razlikovati partikularne od općih interesa, b) svi­jest o opravdanim, a ipak potisnutim interesima razumjeti kao dostatan motiv za sukob, i c) obrazloženo odrediti dru-

139

štvenim grupama interesne pozicije. Socijalni znanstvenik može te interese određivati jedino hipotetički i to tako da je direktna potvrda njegovih hipoteza moguća samo u obli­ku praktičkoga diskursa između samih sudionika. Indirekt­na je potvrda moguća na osnovi opažljivih sukoba, ukoliko se određene interesne pozicije mogu dovesti u vezu s predvi­đanjima motivacija za sukobe.

Claus Offe daje instruktivan pregled alternativnih pokušaja »da se etablira neko kritičko mjerilo za određivanje selek­tivnosti političkoga sistema, a da se pri tomu zaobiđu kom­plementarne poteškoće sistemsko-teorijskoga i biheviori-stičkoga postupka (koji ne može konceptualizirati odsut­nost očitovanja zatomijivanih, tj. latentnih pretenzija i po­treba).«165 Među navedenim alternativama tri su neupotreb­ljive iz principijelnih razloga koje je moguće lako uvidjeti:

— »Neki je potencijal potreba moguće definirati antro­pološki; ukupnost neispunjenih potreba pokazat će se tada kao ne-istina, kao indikator za selektivnost, za jaču ili sla­biju prisutnost karaktera vlasti u nekome političkom si­stemu.« (str. 85) Međutim, nijednoj od dosada predstav­ljenih teorija nagona nije uspjelo učiniti vjerojatnim da je pretpostavku invarijantne strukture čovjekovih potreba moguće prekontrolirati, bilo razumno, bilo empirijski. Na primjeru najprofiliranije i najpromišljenije teorije, naime psihoanalitičke, može se, po mome mišljenju, uvjerljivo po­kazati kako nisu moguća teoretska predviđanja o prostoru varijacija agresivnih i libidinoznih nagonskih potencijala;166

— U okviru jedne objektivističke filozofije povijesti može se određivanje interesa vršiti na osnovni osmotrivih struk­turnih elemenata. Teleološke povijesne konstrukcije zadovo­ljavaju se, međutim, cirkularnom strukturom obrazlaganja i stoga svoju vezu s empirijom ne mogu uvjerljivo prikazati:

165 C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 85. 166 J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, op. cit., str. 344. i d.

140

»Takav način postupanja koji je, tobože, posljedica mark­sističke 'ortodoksije', izlaže se opasnosti da klasni karakter organizacije političke vlasti, koji tek valja analitički doka­zati, izdiže u teoretsku premisu, a historijske osobitosti se­lektivnosti nekoga konkretnog sistema institucija istodobno pretvara u nešto sporedno — bez obzira đa li se te osobi­tosti mogu ili ne mogu usuglasiti s pojmom klase koji je unaprijed dogmatski određen« (str. 86—87).

— Na koncu imamo i normativno-analitički postupak koji ovisi o istaknutim opcijama za poželjna stanja koja su, u većoj ili manjoj mjeri, uvedena konvencionalno. Društveno--znanstvene analize postupaju u vezi s time normativno, budući da dosada nije bilo teorije koja bi omogućila da se sustignu zaostajanje društveno-znanstvenoga funkciona-lizma za biokibernetikom, te da se na nearbitraran način učine shvatljivima stanja kojima smjeraju društveni siste­mi.167 Normativistički usmjerena analiza sistema ima ne­znatan empirijski sadržaj, budući da kod proizvoljno odab­ranih funkcionalnih odnosnih stajališta može samo slučajno naići na kauzalno djelotvorne mehanizme: »njezina se ana­litička ograničenost objašnjava okolnošću što ona ne može razlikovati sistematsku selektivnost nekog sistema institu­cija, s jedne strane, od samo akcidentalnoga neispunjavanja određenih normi (koje bi se, međutim, zadržavanjem se­lektivnih struktura mogle itekako ispunjavati), s druge stra­ne« (str. 86).

Ostale strategije, koje Offe navodi, nalaze se na jednoj dru­goj razini. Moguće ih je razumjeti kao traženje empirijskih indikatora za potisnute interese:

— »Imanentno se može postupati time što se međusobno sučeljavaju 'pretenzija' i 'zbilja'. Ova, u kritičkoj državno­pravnoj literaturi uobičajena metoda (ustavne pretenzije

167 Usp. gore navedenu disertaciju R. Döberta; zatim, G. Schmid, N. Luhmanns funktional-strukturelle Systemtheorie, PVJ 1970, str. 186. i d.

141

naspram ustavne zbilje), nosi, međutim, težinu dokaza da se u zbilji nedosegnuta pretenzija, na koju se kritika po­ziva, ne krši samo tendencijski, nego i sistematski« (str. 88).

— »Mogu se identificirati pravila isključenja koja je neki politički sistem kodificirao — u obliku upravno-jpravnih pra­vila postupka, civilnih i krivičnih zakona. Za analizu struk­turalne selektivnosti takav je postupak nedostatan utoliko što se jedva može pretpostaviti da neki društveni sistem naznačuje u kodificiranom obliku ukupnost restrikcija koje su u njemu djelotvorne« (str. 88).

— »Daljnja bi se mogućnost (...) sastojala u konfronta­ciji političko-administrativnih procesa, i to ne s njihovim vlastitim ili, pak, ustavno^pravnim pretenzijama (...), već sa neintendiranim, ali sistematski nastupajućim 'nespora­zumima i pretjeranim interpretacijama koje one izazivaju« (str. 89). No, teško da ćemo se moći osloniti na to da po­litički sistem uvijek u dovoljnoj mjeri pridonosi evident-nosti odbijenih pretenzija;

— Na koncu, možemo postupati komparativno »time što ćemo, primjenjujući klauzulu 'ceteris paribus', identificirati pravila isključivanja koja jedan sistem razlikuju (...) od drugoga (...). (Međutim), one selektivnosti, koje su zajed­ničke uspoređenim sistemima, ne dospijevaju u vidokrug; nadalje, uvjeti koji bi opravdavali rigoroznu primjenu klau­zule 'ceteris paribus' jedva da se ikada mogu susresti« (str. 87).

No, spomenute nedostatnosti prilikom traženja indikatora su trivijalne sve dok nedostaje teoretski koncept za koji se indikatori traže. Primjetljiva diskrepancija pravnih nor­mi i pravne zbilje, kodificirana pravila isključivanja, dis­krepancija stvarnih nivoa pretenzija i politički dopuštenih nivoa zadovoljavanja, represije koje postaju sve vidljivije u međunarodnim razmjerima — svi ti fenomeni imaju isti status kao i drugi fenomeni sukoba koje se može primi­jeniti u nekoj analizi krize tek kada ih je moguće svrstati

142

u neki teoretski opisni i vrijednosni sistem. U tu se svrhu nadaje jedan principijelni oblik advokatskoga modela. Ne mislim na empirijsku povratnu vezu kritike s postavlja­njima ciljeva konfliktnih grupa koje se izabiru na osnovi predteoretskih iskustava, tj. pristajanjem uz neku stranu; jer, time bi takvo pristajanje postalo imuno na zahtjeve na obrazloženje. Advokatska bi se uloga jedne kritičke teorije društva, štoviše, sastojala u tomu da utvrđuje poopćive, a potisnute interese u simuliranom diskursu među grupama koje se međusobno razgraničuju (odnosno mogu nearbitrar-no razgraničavati) artikuliranom ili, barem, virtualnom su-protnošću interesa. Advokatski vođen diskurs168 može dove­sti samo do hipotetičkoga rezultata. Međutim, za ispitivanje takvih hipoteza mogu se željeni indikatori s izgledom na uspjeh tražiti u spomenutim dimenzijama.

4. Kraj individuuma?

Pokušao sam obrazložiti tezu da se praktička pitanja mogu diskurzivno obrađivati i da društveno-znanstvena analiza ima mogućnost metodičkog uzimanja u obzir odnosa si­stema normi prema istini. Otvoreno je pitanje da li je u složenim društvima obrazovanje motiva još stvarno vezano za norme koje trebaju opravdanje ili su, pak, sistemi normi u međuvremenu ostali bez svog odnosa prema istini.

Dosadašnji tok povijesti roda potvrđuje antropološki infor­mirano shvaćanje Durkheima koji je društvo uvijek poimao kao moralni realitet. Klasična sociologija nije nikad po­sumnjala u to da subjekti, sposobni za govorenje i djelo­vanje, mogu jedinstvo svoje osobe obrazovati samo u vezi s moralnim sistemima i slikama svijeta koje jamče iden­titet. Jedinstvo osobe zahtijeva perspektivu koja jedinstvo podstiče u životu koji garantira red i koji istodobno ima i kognitivno i moralno^praktičko značenje: »(...) the most important function of society is nomization. The anthropo-

168 J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', op. cit., str. 137—138.

143

logical presupposition for this is a human craving for mea­ning that appears to have the force of instinct. Men are congenitally compelled to impose a meaningful order upon reality. This order, however, presupposes the social enter­prise of ordering world-construction. To be separated from society exposes the individual to a multiplicity of dangers with which he is unable to cope by himself, in the extreme case to the danger of imminent extinction. Separation from society also inflicts unbearable psychological tensions upon the individual, tensions that are grounded in the root an­thropological fact of sociality. The ultimate danger of such separation, however, is the danger of meaninglessness. This danger is the nightmare par excellence, in which the in­dividual is submerged in a world of disorder, senselessness and madness. Reality and identity are malignantly trans­formed into meaningless figures of horror. To be in society is to be 'sane' precisely in the sense of being shielded from the ultimate 'insanity' of such anomic terror. Anomy is unbearable to the point where the individual may seek death in preference to it. Conversely, existence within a nomic world may be sought at the cost of all sorts of sa­crifice and suffering — and even at the cost of life itself, if the individual believes that this ultimate sacrifice has nomic significance.«169

Temeljne funkcije interpretativnih sistema koji stabilizi­raju svijet (world-maintaining) sastoji se u izbjegavanju kaosa, tj . u prevladavanju kontingencija. Legitimacija vla-dajućih poredaka i baznih normi može se razumjeti kao specijalizacija funkcije koja »podaje smisao«. Sistemi reli­gija prvobitno su moralno-praktički zadatak konstituiranja pojedinačnih i grupnih identiteta (razgraničenje pojedinca od društvene grupe iz koje potječe, s jedne strane, a raz­graničenje kolektiva od prirodne i društvene okoline, s dru­ge strane) povezali s kognitivnom interpretacijom svijeta (savladavanjem problema opstanka koji proizlaze iz tehnič­koga sukoba s vanjskom prirodom) tako da se kontingencije

169 P. Berger, The Sacred Canopy, New York 1967, str. 22—23.

144

jedne nedovoljno kontrolirane okoline moralo promišljati istodobno kada i temeljne rizike ljudske egzistencije; pri tomu mislim na krize životnoga ciklusa i na opasnosti soci­jalizacije te na povrede moralnoga i tjelesnog identiteta (krivnja, usamljenost; bolest, smrt). »Smisao« koji objav­ljuju religije uvijek je bio ambivalentan: s jedne se je strane tim obećavanjem smisla održavala pretenzija koja je dotada bila konstitutivnom za sociokulturni oblik života, pretenzija, naime, da se ljudi ne mogu zadovoljiti fikcijama već jedino »istinama« ako žele saznati zašto se nešto do­gađa na taj način na koji se događa i kako se to što oni čine i trebaju činiti može opravdati; s druge je strane obe­ćavanje smisla uvijek impliciralo i obećavanje utjehe, bu­dući da ponuđene interpretacije jednostavno ne osvješćuju uznemiravajuće kontingencije, nego ih čine podnošljivima — i to upravo onda kada ih se uopće ne može odstraniti kao kontingencije.

Na ranim predvisokokulturnim stadijima razvoja društva su problemi opstanka, a time i iskustava kontingencije u ophođenju s vanjskom prirodom, tako drastični da ih se, kako to jasno pokazuju mitski sadržaji, moralo kompen­zirati narativnim proizvođenjem privida reda.170 Porastom kontrole nad vanjskom prirodom osamostaljuje se tada svjetovno znanje od slika svijeta koje se sve više ograni­čavaju na socijalno-integrativne zadatke. Znanosti su, na­posljetku, od vanjske prirode preuzele interpretativni mo­nopol; obezvrijedile naslijeđene globalne interpretacije i p;evele modus vjerovanja u scijentistički stav koji dopušta jedino vjerovanje u objektivirajuće znanosti. Na tom se po­dručju spoznavaju kontingencije, u velikoj se mjeri postiže mogućnost tehničkog ovladavanja njima, a s obzirom na konzekvencije čini ih se podnošljivima: prirodne se kata­strofe definiraju kao socijalni slučajevi svjetskoga dometa, a njihove se posljedice ublažavaju velikim administrativnim

170 S tim u vezi usp. antropološka istraživanja Levi-Straussa: Das Ende des Totemismus, Frankfurt 1965, Strukturale Antropologie, Frankfurt 1967, str. 181 i d.; isti autor, Mythologica I i II, Frankfurt 1971—1972.

10 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 145

operacijama (interesantno je da ratne posljedice spadaju u tu istu kategoriju upravljane humanosti). Naprotiv, na području društvenoga života se sa sve većom složenošću proizvela masa novi'h kontingencija, a da u istoj mjeri nije rasla i sposobnost ovladavanja tim kontingencijama. Po­treba za interpretacijama koje bi prevladavale kontingen-ciju, interpretacijama koje još ne razotkrivaju kontrolirane slučajnosti svoga slučajnog karaktera, time se više ne po­javljuje s obzirom na prirodu; ta se potreba, međutim, sve više regenerira iz nevolje s neusmjeravanim društvenim procesima. No, društvene znanosti danas više ne mogu pre­uzimati funkcije slika svijeta; one, štoviše, rastvaraju me­tafizički privid koji su proizvele objektivističke filozofije povijesti. Istovremeno, društvene znanosti doprinose pove­ćavanju takvih kontingencija koje je moguće izbjeći i to tako što one u svome sadašnjem stanju ne mogu niti pru­žiti znanje koje bi bilo socijalno-tehnički primjenljivo i koje bi svladalo kontingenciju, niti mogu imati povjerenja u jake teorijske strategije što prodiru kroz raznolikost pri­vidnih, nominalistički obrazovanih kontingencija i približa­vaju objektivni kontekst društvene evolucije. S obzirom na individualne životne rizike nije, naravno, pomištjiva neka teorija koja bi odatle mogla interpretirati fakticitete usam­ljenosti i krivnje, bolesti i smrti; kontingencije koje su neizbježno povezane s tjelesnim i moralnim stanjem poje­dinca mogu dospijeti u svijest jedino kao kontingencija: s njima moramo živjeti i to u principu neutješno.

Uostalom i moral će se formalizirati i lišiti sadržajnih tu­mačenja u istoj mjeri u kojoj kognitivno osiromašuju slike svijeta. Praktički se um više ne može zasnovati u transcen­dentalnome subjektu; komunikativna se etika poziva još samo na temeljne norme umnoga govora, na posljednji »fak-tum uma« gdje se, ako bi to bio neki jednostavan, za ob­jašnjavanje već nepodoban faktum, više ne bi moglo pravo uvidjeti zašto bi iz njega još trebala proizlaziti neka nor­mativna moć koja bi organizirala samorazumijevanje čov­jeka i davala orijentaciju njegovu djelovanju.

146

Na ovoj se točki možemo vratiti na naše polazno pitanje. Ako su se slike svijeta raspale zbog odvajanja njihovih kognitivnih od socijalno-integrativnih sastojaka; ako danas interpretativni sistemi, kojima je funkcija da stabiliziraju svijet, pripadaju prošlosti, tko onda ispunjava zadatak kon­stituiranja pojedinačnoga i grupnog identiteta? Da li bi jed­na univerzalistička etika govora, koja više ne bi bila poveza­na s kognitivnim interpretacijama prirode i društva, mogla a) u dostatnoj mjeri stabilizirati sebe samu i b) strukturalno osigurati identitete pojedinaca i kolektiva u okviru jed­noga svjetskog društva? Ili je, pak, univerzalni moral, kog­nitivno lišen svoga utemeljenja, osuđen na to da se svede na jednu grandioznu tautologiju u kojoj evolucijski pre­vladana pretenzija na um suprotstavlja objektivističkom samorazumijevanju čovjeka još samo ispraznu afirmaciju sebe same? Nisu li možda pod retoričkim plaštem jednoga morala, univerzalističkoga, a istodobno i nemoćnog, već pro­vedene promjene socijalizacijskoga modusa koje bi, kao takve, aficirale sociokulturni oblik života? Ne sluti li novi univerzalni jezik teorije sistema da su »avangarde« već za­počele povratak na partikularne identitete time što se u iskonskome sistemu svjetskoga društva smještaju kao In­dijanci u rezervatima suvremene Amerike? Na koncu: bi li se takvim djelomičnim povlačenjem odustalo od imanent­noga odnosa prema istini normi koje tvore motive?

Međutim, afirmativan odgovor na ta pitanja još se uvijek ne može dostatno motivirati upućivanjem na logiku raz­voja slika svijeta. Jer, prvo, repolitizacija biblijske pre­daje koja je zamjetljiva u suvremenoj teološkoj diskusiji (Pannenberg, Moltmann, Solle, Metz)170a i koja nastupa za­jedno s poravnavanjem dihotomije ovostranost/onostranost, ne znači ateizam u smislu bezostatne likvidacije predodžbe boga (iako se iz takve gomile kritičkih misli jedva može spasiti ideja osobnoga boga). Ideja boga se dokida u pojmu logosa koji određuje zajednicu vjernika, a time i realan

170a Usp. sada: T. Rendtorff, Theorie des Christentums, Gütersloh 1972, str. 96. i d.

10* 147

životni kontekst društva koje se emancipira; bog postaje nazivom za komunikativnu strukturu koja ljude prisiljava da, uz prijetnju kazne gubitka svoga humaniteta, preko­račuju svoju slučajnu empirijsku prirodu time što se su­sreću posredno, naime putem onoga objektivnog koje nisu oni sami.

Drugo, nipošto nije izvjesno može li se filozofski poticaj da se misli demitologizirano jedinstvo svijeta osloniti na medij znanstvene argumentacije. Funkciju slike svijeta zna­nost jamačno ne može preuzeti; no opće teorije (bilo dru­štvenoga razvoja, bilo prirode171) manje proturječe jed­nome konzekventnom znanstvenom mišljenju negoli svome pozitivističkom samonerazumijevanju. I te teorijske stra­tegije, kao neopozivo kritizirane slike svieta, nude obeća­nje smisla: prevladavanje kontingencija; no, one istodobno žele da to obećanje metodično lišavaju ambivalencije pre­tenzije na istinu i samo prividnoga ispunjenja. Spoznate kontingencije više ne možemo braniti proizvođenjem racio­naliziraj ućega privida. Umirujuća okolnost je možda to što logika razvoja slika svijeta ne isključuje postojanje socija­lizacijskoga modusa koji ima odnos prema istinitosti. Me­đutim, imperativi usmjeravanja vrlo složenih društava mo­gli bi dovesti do toga da se obrazovanje motiva odvoji od normi koje se mogu opravdati i da se oslobođenu nadgrad­nju normativnih struktura istodobno gurne u stranu. Time bi problemi legitimacije otpali per se. U prilog toj tenden­ciji govori niz duhovno-povijesnih refleksa na koje bih htio podsjetiti s nekoliko natuknica.

a) U zadnjih stotinu i nešto više godina možemo promat­rati cinizam građanske svijesti koja istodobno demantira samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe određenoj kultur­nim pesimizmom i u političkoj teoriji. Nietzsche radikali­zira iskustvo povlačenja ideja kojima bi se mogla suprot­staviti neka zbilja: »Jer, zašto je nužan nadolazak nihilizma? Zato jer same naše dosadašnje vrijednosti u njemu povlače

171 C. F. von Weizsäcker, Die Einheit der Natur, Stuttgart 1971.

148

svoj zadnji zaključak; jer je nihilizam do kraja promišlje­na logika naših velikih vrijednosti i ideala — jer nihilizam prvo moramo doživjeti da bismo otkrili što je ustvari bila vrijednost tih 'vrijednosti'.«172 I historijsko oduzimanje moći normativnih pretenzija na valjanost i darvinističke poticaje Nietzsche prerađuje u naturalističku samodestrukciju uma. Pitanje »Kako su mogući sintetički sudovi a priori?« on nadomješta drugim: »Čemu je potrebno vjerovanje u takve sudove?«. Na mjesto »istina« dolazi »priznavanje vrijedno­sti«. Učenje o perspektivama afekata nadomješta spoznajnu teoriju; njegovo je najviše načelo »da je svako vjerovanje, svako držanje nečega istinitim, nužno lažno, budući da isti­nit svijet ne postoji«.173 Nietzsche je računao i sa šokira-jućim djelovanjem svojih otkrića, a i herojski stil omo­gućuje nam spoznaju boli koju mu je ipak zadavalo odva­janje od univerzalizma prosvjetiteljstva. Ta je ambivalen-cija našla odjeka i u recepciji Nietzschea dvadesetih godina — sve do Gottfrieda Benna, Carla Schmitta, Ernsta Jiin-gera i Arnolda Gehlena. Danas se boli ili smanjuje vrijed­nost tako što ju se smatra nostalgijom ili je ona čak, a za to su osnovu stvorila komplementarna misaona kretanja pozitivizma ili egzistencijalizma, uzmaknula pred jednom novom bezazlenošću — ako ne i pred onom koju je jednom postulirao Nietzsche: onaj tko još diskutira o sposobnosti praktičkih pitanja za istinitost u najboljem je slučaju sta­romodan.

b) Revokacija građanskih ideala se osobito jasno može oči­tati u kržljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od početka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je vodila liberalizmu).174 Reagirajući na marksističku kritiku građanske demokracije, Mosca, Pareto i Michels uveli su teoriju elite vlasti kao realno-znanstveni antidot za prirod-nopravni idealizam. Schumpeter i Max "Weber su te elemente protuprosvjetiteljstva preuzeli u teoriju masovne demokra-

172 Nietzsche, Werke, ed. Schlechta, sv. III, str. 635. 173 Ibidem, sv. III, str. 480. 174 J. Habermas, Daturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis, op. cit., str. 89. i d.

149

čije; u njihovome patosu skromnosti još se odražava žrtva koju, kako se čini, zahtijeva navodno bolji uvid u pesimi-stieku antropologiju. Nova generacija odvažnih teoretičara elite stoji već s onu stranu cinizma i samosažaljevanja; ona adoptira Tocquevillea kao svoga oca i s najboljim namje­rama preporuča novi elitizam kao jednostavnu alternativu noći totalitarizma u kojoj su sve mačke sive. Peter Bach-rach175 je pokazao zanimljiv proces redukcije u »teoriji de­mokratske vlasti elite« kakvu, primjerice, zastupaju Korn-hauer, Lipset, Truman i Dahrendorf. Demokracija se više ne određuje sadržajem nekoga životnog oblika koji izražava poopćive interese svakoga pojedinca; ona vrijedi još samo kao metoda izbora vođa i vodećih garnitura. Pod demo­kracijom se više ne podrazumijevaju uvjeti u kojima se mogu ispuniti svi legitimni interesi na putu ozbiljenja fun-damentalnog interesa u vezi sa samoodređenjem i partici­pacijom; ona sada znači samo još ključ za raspodjelu si­stemski konformnih obeštećenja, tj. regulator za zadovo­ljavanje privatnih interesa; ta demokracija omogućava bla­gostanje bez slobode. Demokracija se više ne povezuje s političkom jednakošću u smislu jednake raspodjele poli­tičke moći, tj. mogućnosti vršenja moći; politička jednakost znači samo još formalno pravo na istu mogućnost dolaženja do moći, tj. »jednaku mogućnost izbora za pozicije moći«. Demokraciji nije vise cilj racionalizacija vlasti uz sudjelo­vanje građana u diskurzivnim procesima obrazovanja vo­lje, ona, prije svega, treba omogućavati kompromise između vladajućih elita. Time se, naposljetku, napušta i supstancija klasične teorije demokracije; zahtjevima demokratskog obra­zovanja volje ne trebaju više biti potčinjeni svi politički procesi odlučivanja s brojnim posljedicama, već samo još odluke vladinoga sistema 'koje su definirane kao političke. Tako pluralizam elita, koji zamjenjuje samoodređenje na­roda, privatno vršenu društvenu moć osamostaljuje od pri­sila legitimacije i ičini imunom na princip umnog obrazo­vanja volje: prema novoj teoriji vlasti pretpostavke demo-

175 P. Bachrach, Die Theorie der demokratischen Eliteherrschaft, Frankfurt 1967.

150

kracije su ispunjene »ako (a) birači mogu birati između konkurentnih elita, (b) ako elitama ne uspijeva da svoju vlast učine nasljednom ili novim društvenim grupama one­moguće pristup k elitnim pozicijama, (c) ako su elite upu­ćene na podršku promjenljivih koalicija tako da se ne može nametnuti nijedan isključiv oblik vlasti, i (d) ako elite koje dominiraju na različitim društvenim područjima — npr. u privredi, obrazovanju i umjetnosti — ne mogu obrazovati zajedničku alijansu«.176

c) U bogato diferenciranoj duhovno-povijesnoj simptoma-tici razaranja praktičkoga uma, za koju sam naveo ne­koliko primjera, objavljuje se promjena pozicije građanske svijesti, promjena koja dopušta različite interpretacije. Pri tom se radi ili o klasno specifično odredivim fenomenima napuštanja univerzalističkih zahtjeva, pretenzija na auto­nomiju i očekivanja u vezi s autentičnošću keja, čim se za­traži njihovo ispunjenje, ugrožavaju kasnokapitalistički klasni kompromis; ili se, pak, radi o jednome generalnom pokretu usmjerenom protiv kulture koja je nametnuta bez alternative (i koja je, unatoč svome građanskom porijeklu, postala univerzalnom), tj. protiv jednoga rodovsko-povijesno fundamentalnog oblika života u kojemu se logika društve­ne reprodukcije provodi putem normi sposobnih za istinu. Radikalno tumačenje, koje drži da je modus socijalizacije roda doveden u pitanje, može se svesti na tezu o »kraju individuuma«.

Lapidarna konstatacija Michaela Landmanna: »Tri tisuć­ljeća individuuma su prošla«,177 dade se još protumačiti kao izdanak jedne kulturne politike koja smatra da sa starom Evropom propada i određena, historijska formacija ljud­skoga duha. Ovdje, međutim, mislim na one krute interpre­tacije koje liku građanskoga individuuma postavljaju smrt­nu dijagnozu u smislu da reprodukcija vrlo složenih dru­štava iznuđuje promjenu na razini njihovih dotadašnjih

176 Ibidem, str. 8. 177 M. Landmann, Das Ende des Individuums, Stuttgart 1971.

151

konstituencija. S historijskim likom građanskoga individu­uma pojavile su se one (još neispunjene) pretenzije na auto­nomnu organizaciju svoga ja u okviru jedne neovisne, to znači: umno zasnovane prakse, a u tim pretenzijama razjaš­njava se logika općega (iako, možda, nerazvijenoga, no otpo-četka djelotvornoga) podruštvljavanja putem individuacije. Ako bi se odustalo od tog oblika reprodukcije, skupa s im­perativima koji su u njemu logično zasnovani, to bi značilo da društveni sistem više ne bi mogao postizati svoje jedin­stvo obrazovanjem identiteta podruštvljenih pojedinaca: konstelacija općega i posebnog više ne bi bila relevantna za agregatsko stanje društva.

Te misli razlazu Horkheimer i Adorno kao »dijalektiku pro­svjetiteljstva«, koju, pak, A. Wellmer sažimlje na slijedeći način: »Vanjska sudbina, u koju su se ljudi morali uplesti radi emancipacije od svoje pripadnosti prirodi, istovreme­no je i njihova unutrašnja sudbina; sudbina koju um trpi sobom samim. Na kraju su subjekti radi kojih je i započeto potčinjavanje, postvarivanje i raščaravanje prirode, i sami toliko potlačeni, postvareni i pred sobom raščarani da im se emancipatorski napori obrću u svoju suprotnost: u učvrš­ćenje onog stanja zasljepljenosti u kojemu su zatočeni. Već s prevladavanjem animističke slike svijeta uspostavljena je ona dijalektika prosvjetiteljstva koja je u kapitalističkome industrijskom društvu dotjerana do točke na kojoj 'čovjek pred drugim čovjekom postaje antropomorfizmom'«.178 Ta se dijagnoza u biti, iako ne i u obrazloženju, slaže s dijagno­zom Gehlena i Schelskoga. Schelskyjeva refleksija o samo-shvaćanju čovjeka u znanstvenoj civilizaciji dovodi do re­zultata da »znanstveno-tehnički proces stvaranja« inducira »totalno odvajanje od dosadašnje povijesti« i »promjenu identiteta čovjeka«: »/.../ to podsjećanje na 'čovjeka' je ipak nešto više od moralno-ideološkog odbijanja tehničko--znanstvene samoproizvodnje čovjeka, ono je dokumentacija novog samootuđenja čovjeka koje se pojavilo sa znanstve-

178 A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, op. cit., str. 139.

152

nom civilizacijom. Opasnost da se stvaralac izgubi u svojem djelu, a konstruktor u svojoj konstrukciji, sada je metafi­zičko iskušenje čovjeka. Čovjek se boji svoje bezostatne transformacije u samoproizvodeću objektivnost, u konstrui­rani bitak, te bez prestanka radi na nastavljanju tog proce­sa znanstveno-tehničkoga samoobjektiviranja. Ako je čovjek napredovanje racionalnoga tehničkog svijeta rada poimao i žalio kao razdor između sebe i svijeta, kao otuđivanje od staroga 'oduhovljenog jedinstva' sa svijetom, sada novo jedinstvo čovjeka sa svijetom svojom konstrukcijom i pro-izlaženjem iz duha postaje prijetnjom identitetu čovjeka, identitetu koji je on zadobio upravo u razdoru sa svijetom. Podnošenje razdora, onaj zadnji Hegelov zahtjev u odnosu na 'poremećenost vijeka', još je omogućavalo identifikaciju čovjeka s njegovom starom metafizičkom subjektivnošću i to upravo stoga što ju je identifikacija 'oslobodila' iz svijeta nastajućeg društva rada; taj razdor danas historijski već nestaje, a metafizička bezavičajnost, koja se nameće iz no­vog jedinstva svijeta i čovjeka, dokumentira se u metafizič­koj čežnji za minulim, fiksira se u sjećanju na slobodu subjektivnosti u otuđenju i razdoru sa svijetom.«179 Schel-sky, naravno, napušta konzekventnost svoje misli time što se (u svoje doba, dakako) vraća na stajalište180 koje tran-scendira sferu cjelokupnoga društva i što »metafizičku traj­nu refleksiju« preporuča kao upotrebljiv medij kroz koji se ugroženi pojedinac može ukloniti prisilama objektiviranja i opet skupiti nove snage s onu stranu »granice socijalno­ga«: »Trajno povećavanje reflektirajuće svijesti se inducira u sebi upravo tehničko-znanstvenim objektiviranjem postig­nuća svijesti; ono je oblik u kojemu misleći subjekt teži da uvijek izbjegne svome vlastitom opredmećenju i u kojemu se uvjerava u svoju nadmoć nad vlastitim svjetskim pro­cesom.«181

179 H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlishen Zivilisation, u: Auf der Suche nach Wirklichkeit, Düsseldorf 1965, str. 468. 180 H. Schelsky, Ortbestimmung der deutschen Soziologie, Düssel­dorf 1959, str. 96. i d. 1,181H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation, op. cit., str. 471.

153

Sehelsky je ove riječi napisao deset godina prije izlaska Ne­gativne dijalektike; nijednoj egzistenciji one ne pristaju bo­lje negoli Adornovoj. On, međutim, konzekventnije nego Sehelsky, nema nikakvih iluzija o smrti građanskoga indi­viduuma; štoviše, on još u »institucionaliziranju trajne re­fleksije«182 vidi podizanje vrijednosti individualnosti, podi­zanje koje samo maskira razaranje individualnosti. Pod na­tuknicom »Glupi August« Adorno bilježi: »Da će biti likvi­diran individuum s kosom i kožom, još je preoptimistički zamišljeno. Kad bi, barem, u njegovoj obvezatnoj negaciji, dokidanju monade solidarnošću, bio istodobno uključen i spas pojedinačnoga bića koje bi upravo u svome odnosu spram općega postalo posebnim. Postojeće stanje vrlo je udaljeno od toga. Zlo se ne događa kao radikalno gašenje prošloga, već tako što se ono povijesno osuđeno povlači mrtvo, neutralizirano, nemoćno i što ono sramno vuče dolje. Usred standardiziranih i upravljanih ljudskih jedinki indivi­duum i dalje bivstvuje. On je, štoviše, pod zaštitom i dobiva monopolsku vrijednost. No, to je ustvari jedino još funkci­ja njegove vlastite jedinstvenosti, izložak poput nakaza ko­jima su se djeca nekoć iščuđivala i rugala. Budući da indi­viduum više ne vodi samostalnu ekonomsku egzistenciju, njegov karakter dospijeva u proturječnost sa svojom objek­tivnom društvenom ulogom. Upravo zbog te proturječnosti hoće ga se čuvati u rezervatu gdje uživa u dokonoj kontem­placiji.«183

Diskusije o bijedi i sjaju građanskoga subjekta lako popri­maju neobvezatne značajke budući da mi, po Hegelovu mi­šljenju, ulazimo loše pripremljeni u dimenziju povijesne svijesti. To je vidljivo u argumentaciji B. Willmsa184 koji se još jednom pokušava probiti između Gehlena i Luhmanna

182 H. Sehelsky, Ist Dauerreflexion institutionalisierbar? u: Auf der Suche nach Wirklichkeit, op. cit., str. 250 i dalje. 183 T. W. Adorno, Minima Moralia, Frankfurt 1951, str. 251—252. IM B. Willms, Revolution oder Protest, op. cit., str. 11; isti autor, System und Subject, u: Theorie der Gesellschaft, dodatak I, Frank­furt 1973.

154

jednom Hegelovom figurom mišljenja projicirajući forma­ciju identiteta građanskoga individuuma na razinu međuna­rodnih odnosa i izjednačavajući sjaj građanskoga subjekta sa svjetsko-historijskom općošću imperijalističke pozicije moći (SAD i Evrope), pozicije koju danas relativiziraju Kina i »Treći svijet«. Bijeda građanskoga subjekta tada se sastoji u njegovoj nepojmljenoj partikularnosti. To se može učiniti ako se Hegelovu filozofiju prava čita očima Carla Schmitta; no, tada se svakako valja upitati da li formalne strukture etike govora, u kojima se tumači građanski humanizam od Kanta do Hegela i Marxa, ne odražavaju ništa drugo negoli jedan decizionistički preuzetan ljudski monopol na defini­ciju — »povijest građanskoga društva je povijest onih koji definiraju tko je čovjek« — ili, pak, da li sama ta redukcija ne predstavlja neku od davno odsviranih i u međuvremenu zaboravljenih melodija građanskoga samosakaćenja koje Adorno ovako posvjedočuje: »od kritike građanske svijesti ostaje samo ono slijeganje ramenima kojim svaki liječnik potvrđuje svoje tajno slaganje sa smrću«.185

d) Tezu o kraju individuuma dosada se nije uspjelo izvući iz područja mučnine i samoiskustva intelektualaca i omogu­ćiti njezino empirijsko ispitivanje. Subjektivnost sada nije ništa unutrašnje; jer, refleksivnost osobe raste u omjeru njezina ospoljenja. Identitet jastva simbolička je struktura koja se, kako bi se stabilizirala, uz sve veću složenost dru­štva mora sve više centrifugalno udaljavati od svoje sredi­šnje točke; osoba se sve više izlaže kontingencijama, sve više ju se potiskuje u sve gušću mrežu recipročne bespomoćnosti i eksponirane potrebe za zaštitom. Od Marxa se stoga soci-jalno-strukturalna ograničenja koja sputavaju proces indi-viduiranja i deformiraju onu strukturu bitka-izvan-sebe-pri--sebi (ometaju, dakle, nestalnu ravnotežu između ospolje­nja i prisvajanja), analiziraju pod nazivom »otuđenje«. »Ali­jenacija« je u međuvremenu postala i krilaticom jednoga so-cijalnopsihološkog smjera istraživanja.186

185- T. W. Adorno, Minima Moralia, op. cit., str. 109. 186 L. S. Feuer, What is Alienation? The Career of a Concept, u: Stein, Vidich (ur.), Sociology on Trial, Englewood Cliffs 1963; potom, ra-

155

Etzioni pojam »alienation« shvaća kao »unresponsiveness of the world to the actor which subjects him to forces he neither comprehends nor guides«.187 Od toga on razlikuje jedan prikriveni oblik otuđenja, naime »neautentičnost«, koja na njemačkome govornom području ima, naravno, drukčije konotacije nego u francuskome: »A relationship, institution or society is inauthentic if it provides the appea­rance of responsiveness while the underlying condition is alienating« (str. 619). Ta diferencijacija uzima u obzir okol­nost da su se fenomeni otuđenja u kasnokapitalističkim društvima oslobodili pojava pauperizma; međutim, to razli­kovanje uzima u obzir prije svega spomena vrijednu inte­grativnu snagu i elastičnost društva koja se očituje u mo­gućnosti prebacivanja socijalnih sukoba na razinu psihičkih problema, dakle, u tomu što se pojedinci mogu njima opte­retiti kao privatnom stvari i da se, potom, duhovni sukobi, repolitizirani u obliku protesta, mogu zahvatiti, tj. preobli­kovati u administrativno obradive probleme i institucionali­zirati kao svjedočanstvo zaista proširenih područja toleran­cije. Studentski protest zadnjih godina daje dobar materijal za promatranje tog mehanizma. Jedan bitan impuls usmje­rio se protiv anticipiranih strategija osvajanja do kojih je navodno došlo uslijed domišljatih provokacija; no, općenito uzevši, upravo to nije uspjelo. Umjesto da se postigne da se normativna vlast institucija iskaže u obliku otvorene repre­sije (što se je i zbilo), pragovi tolerancije su spušteni; o vi­sokoškolskim štrajkovima i građanskim inicijativama u no­vinskim se naslovima izvještava već sa žaljenjem »bez inci­denata« — nove tehnike demonstracija nisu izmijenile nešto više od nivoa očekivanja. Tako nastaje siva zona u kojoj društveni sistem može živjeti s neinstitucionaliziranim (ili još neinstitucionaliziranim) otporima koje je sam izazvao, a da ne mora rješavati probleme koji su povod, uzrok ili razlog tih protesta. Udarci usmjereni na zidine, odbijaju se od gumenih zidova.

dovi K. Kennistona, R. D. Lainga, G. Sykesa te literatura o anomiji, urbanim problemima, problemima identiteta itd. 187 A. Etzioni, The Active Society, New York 1968, str. 618.

156

To metaforičko razgraničenje jednog područja fenomena ne kazuje ništa; ono u najboljem slučaju objašnjava kako se fenomeni otuđenja u sve većoj mjeri nadomještaju pojava­ma neautentičnosti. Nejasno je, međutim, kako da se inter­pretira ta neautentičnost čije tragove Etzioni slijedi u siste­mu društvenoga rada, u političkoj javnosti, u odnosima iz­među grupa te u samome sistemu osobnosti.188 Radi li se o reakcijama, koje se dugoročno ne mogu držati pod kontro­lom, reakcijama protiv produžavane povrede normativnih struktura koje se protive rastućoj potrebi za usmjerava­njem političko-ekonomskoga sistema, ili, pak, o porođaj­nim mukama jednoga fundamentalno novog načina socijali­zacije? Može se, međutim, dogoditi da obje tendencije — kako politički oslobođen i nadražen socijalni eudajmonizam, koji se dade protumačiti u skladu s načelima strateško-uti-litarističke etike, tako i politički neopasna, supkulturalno oslobođena pleoneksija koja izlazi s programom neposred­nog zadovoljavanja u proširenim prostorima kontingencije — pronađu zajednički nazivnik u odustajanju od opravdava­nja prakse pomoću normi koje su sposobne za istinitost.

Budući da ne vidim kako bi se to pitanje dalo empirijski ri­ješiti direktnim zahvatom, htio bih ga indirektno ispitati pomoću Luhmannove teorije koja polazi od neprodiskutira-ne pretpostavke da se sistemski nužno pribavljanje motiva­cije danas ni u kom slučaju ne ograničava »svojeglavim« normnim sistemima s vlastitom logikom, već da ono slijedi isključivo imperative upravljanja.

5. Kompleksnost i demokracija

Teoriju komunikacije koja analizira legitimacijske proble­me s obzirom na diskurzivno ispunjenje normativnih pre­tenzija na valjanost, Luhmann promatra kao »out of step s društvenim realitetom«.189 On, dakle, ne uzima kao polazni problem obrazlaganje normi i mišljenja, tj. konstituiranje

188 Ibidem, str. 633. i d. 189 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 293.

157

umne prakse, već selekcijsku prisilu kompleksnih sistema djelovanja u jednome svijetu koji je kontingentan: »Haber­mas vidi subjekt, kao i prethodeću intersubjektivnost, pri­marno kao potencijal obrazloženja koje je sposobno za isti­nitost; subjektnost čovjeka za njega se sastoji u mogućnosti da u intersubjektivnoj komunikaciji može navoditi umne razloge odnosno da se može povinovati takvim razlozima ili opovrgavanju svojih razloga. On time, međutim, zahvaća samo jedan izveden (uz to, kako mi se čini, vremenom uvje­tovan i davno prevladan) aspekt koji pretpostavlja mnogo dublje zasnovan pojam subjekta.«190 Pokušaj »da se naslije­đenu pretenziju zapadne humanosti pod nazivom uma pove­že s jednim (takvim) pojmom subjekta« mora dovesti do sistematskoga potcjenjivanja problema kompleksnosti svi­jeta: »Subjekt se najprije mora promišljati kao kontingent-na selektivnost« (str. 327). Problemi vlasti i raspodjele koji se postavljaju s gledišta klasne strukture nekoga društva, zastarjeli su;191 oni odaju »staroevropsku« perspektivu u ko­joj su sakriveni istinski problemi koji nastupaju sa stajali­šta alternativnih područja i kapaciteta odlučivanja.

»Skoro sve bi moglo biti mogućim, a ja ne mogu izmijeniti skoro ništa« — ta rečenica iskazuje Luhmannovo temeljno iskustvo. Moglo bi ga se interpretirati tako da su visokoslo-žena klasna društva, s jedne strane, na osnovi svoga proiz­vodnog potencijala značajno proširila prostor mogućnosti kontroliranja svoje okoline i organiziranja samih sebe; s druge, pak, strane uslijed svoga samoniklog principa orga­nizacije podliježu ograničenjima koja sprečavaju autonom­no korištenje apstraktnoga prostora mogućnosti i, osim to­ga, imaju kao posljedicu višak samoproizvedene (spriječive) složenosti okoline.192 No, Luhmann ustvari interpretira spo­menuto iskustvo u suprotnome smislu tako da društveni sistem uz drastično proširen kontingencijski prostor zadobi­va one stupnjeve slobode s kojima se sam stavlja pod rastu-

190 Ibidem, str. 326—327. 191 Ibidem, str. 327. 192 W. D. Narr, C. Offe, Wohlfahrsstaat und Massenloyalität, Köln 1973, uvod.

158

ći pritisak problema i odluka: strukture i stanja složenih društvenih sistema postali su slučajnima barem na pod­ručju organizacije i politike i time ih se praktički može bira­ti, no jedino tako da izbor iz sobom otvorenoga područja alternativa sada predstavlja problem koji relativizira sve druge. Nakon što je Luhmann utvrdio razliku između odre­đene i neodređene kompleksnosti sistema i okoline,193 (ne­određena) kompleksnost okoline više ne obrazuje istinski problem redukcije, nego to čini kompleksnost okoline, čije je određenje omogućeno sistemski-relativnim konceptima okoline, dakle samoopterećivanje sistema vlastitim kapaci­tetima za rješavanje problema. Visokosloženi društveni sis­temi moraju se namučiti s problemima koji proizlaze iz nji­hove rastuće ekonomije, tj. s nužnostima koje proizlaze iz njihove slobode.

Čim je utvrđen taj problemski prioritet, daljnji će koraci proizaći sami od sebe. Problem kompleksnosti svijeta traži esencijalističku i isključivu primjenu pojma sistema. Odatle slijedi: (1) Složena se društva više ne vežu i ne integriraju po­moću normativnih struktura; njihovo se jedinstvo više ne obrazuje intersubjektivno preko komunikacije koja bi išla kroz glave podruštvljenih pojedinaca; integracija si­stema, obrađena s aspekta usmjeravanja, sve je više neovi­sna o socijalnoj integraciji dostupnoj s aspekta svijeta živo­ta. (2) Čovjekovo samorazumijevanje i razumijevanje svije­ta, oslobođeno od identiteta sistema, zapast će u provinci-jalnost ukoliko zadrži »staroevropsku« orijentaciju, t j . ori­jentaciju na normativne pretenzije; ili će se, pak, odvojiti od normnih orijentacija uopće i dovesti pojedinca do svi­jesti karakteristične za sistem time što će on učiti da »za­mišlja i istraje u jednome beskrajno otvorenom, ontički ko­načno neodređenome kontingentnom svijetu i da ga upotreb­ljava kao osnovicu svekolikoga selektivnog doživljavanja i djelovanja«.194 (3) Reprodukcija visokosloženih društava ovi­si o izdiferenciranome sistemu usmjeravanja, o političkome

193 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 300. i d. 194 N. Luhmann, Komplexität und Demokratie, op. cit., str. 316.

159

dijelu sistema. Povećavanjem svoga kapaciteta obrade infor­macija i svojom indiferentnošću spram ostalih društvenih dijelova sistema, politički sistem zadobiva jedinstvenu auto­nomiju unutar društva: »Politika ne može više pretpostav­ljati svoje osnove za donošenje odluka, već ih sebi (sama) mora stvarati. Ona mora stvoriti svoju vlastitu legitimaciju u stanju koje je, i s obzirom na mogućnosti konsenzusa i s obzirom na željene rezultate, definirano kao otvoreno i struk­turalno neodređeno.«195 Razdvajanje legitimacy skoga siste­ma od uprave omogućuje autonomiju procesa. (4) Budući da društveni sistem više ne može konstituirati neki svijet koji bi oblikovao identite dijelova sistema,196 funkcije politi­ke se više ne mogu razumjeti pogledom na neku »ispravnu« politiku koju je društvo iznudilo od administrativnog siste­ma; »kratko rečeno, radi se o tomu da politički sistem više ne može izvoditi svoj identitet iz društva ukoliko društvo upravo zahtijeva od njega da bude kontigen tan sistem koji je moguć i u drugačijem obliku. On se tada selekcijom struk­ture mora identificirati u jednom takvom stanju svijesti koji se više ne može obuhvatiti staroevropskim pojmovi­ma«.197 Pod tim je pretpostavkama besmisleno povećavanje refleksivnosti upravljanja time što se ono diskurzivnim obra­zovanjem volje povratno vezuje za društvo: »Procesi odluči­vanja su ( . . . ) procesi isključivanja drugih mogućnosti. Ni­jekanje je kod njih češće nego potvrđivanje i što racionalni­je postupaju, što šire propituju druge mogućnosti, tim će većom biti njihova stopa negacija. Pri tomu bi traženje in­tenzivna, angažirana učestvovanja sviju značilo pretvaranje frustracije u princip. Tko demokraciju razumije na taj na­čin, morat će, ustvari, doći do zaključka da je ona nespojiva s racionalnošću.«198 (5) Novo sistemsko-teorijsko polazište donosi jedan sistem govora koji pretendira na univerzal­nost, sistem koji se interpretira na putu preoblikovanja kla-

195 Ibidem, str. 317. 196 N. Luhmann, Politikbegriffe und die »Politisierung« der Verwal­tung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 211. i d., po­sebno str. 221. 197 Ibidem, str. 220. 198 Isti autor, Komplexität und Demokratie, str. 319.

160

sičnih temeljnih pojmova (politika, vlast, legitimnost, moć, demokracija, javno mnijenje itd.)199 nasuprot konkurentnim polazištima. Svaki takav sistemsko-teorijski prijevod isto­dobno je i kritika neprimjerenosti »staroevropskoga« obra­zovanja pojmova koje je zastarjelo evolucijskim pomakom u postmodernističko društvo; time što problem kompleks­nosti svijeta preuzima vodeću ulogu, problem umne organi­zacije društva postaje bespredmetnim skupa s obrazova­njem motiva posredstvom normi koje su sposobne za isti­nitost.

Nezgodnome problemu odnosa kompleksnosti i demokra­cije prikladan se format može ponajprije dati na razini teo­rije planiranja. Diskusija o planiranju, vođena zadnjih deset godina,200 dovela je, između ostaloga, i do suprotstavljanja dvaju tipova politike u kojima se istodobno izriču stilovi planiranja: pluralističko-inkrementalistička procesna politi­ka koja se pretežno ograničuje na kondicionalno planiranje, na jednoj strani, i racionalno-komprehenzivna sistemska po­litika koja uglavnom traži programsko planiranje, na dru­goj.201 Oba se tipa mogu razumjeti kao krajevi skale na ko­joj se mogu prikazati obrasci djelovanja i reagiranja biro­kracija koje donose planove. Uzmemo li još jednu dimenziju, naime participaciju članova društvenoga sistema kojih se tiče proces planiranja, dobit ćemo slijedeće tipove politike:

Participacija Stilovi planiranja pogođenih komprehenzivni inkreenta l i s t ičk i

nije dopušteno A B dopušteno C D

199 N. Luhmann, Politische Planung, Opladen 1971, predgovor. 200 L. C. Gawthrop, Administrative Politics and Social Change, New York 1971; Ronge, Schmieg (ur.), Politische Planung in Theorie und Praxis, München 1972. uvod: isti autori, Restriktionen politischer Plannung, disertacija, Bremen 1972, posebice pogl. 1 i 5. 201 N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit., str. 225.

11 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 161

Participacija znači: opće i jednakopravno sudjelovanje u diskurzivnim procesima obrazovanja volje. Prema toj defi­niciji tip politike C mora isključivati uobičajene strategije gušenja i sprečavanja sukoba, strategije koje karakterizira­ju pluralistički tip A: izdvajanje, dakle, kontroverznih cilje­va i vrijednosti i ograničavanje procesa pregovaranja na svrhovito-racionalno ozbiljavanje onih ciljeva koji su podob­ni za konsenzus; formalističko osamostaljivanje obligator-nih procedura pregovora nasuprot sadržaja; brižljivo seg­mentiranje područja planiranja itd.202 Analogno tomu, tip politike D nespojiv je s tehnokratskim povlačenjem u za­klonjenu sferu stručnih prisila, nespojiv je s pretvaranjem praktičkih u tehnička pitanja, dakle s onom imunizacijom stručnjaka od latentnoga ili potisnutog disensa pogođenih, disensa koji je karakterističan za ponašanje tipa B koje ide za sprečavanjem sukoba.

Luhmannova teorija planiranja potom ističe za složena dru­štva jedan od tih tipova politike, ističe komprehenzivno i neparticipacijsko planiranje (B). To se ne zbiva u obliku praktične preporuke; Luhmann, štoviše, vjeruje da može pokazati kako reprodukcija visokosloženih društava ne do­pušta nikakav drugi izbor osim onoga da se potrebna reflek-sivnost društva, umjesto u demokratski organiziranoj javno­sti, usidri u upravnome sistemu koji je dovoljno osiguran od partija i publike: »O politiziranju uprave moguće je ( . . . ) govoriti u mjeri u kojoj (sama) uprava reflektira o svoje­mu mjestu u političkome sistemu društva i u kojoj se odatle identificira kao kontingentna, ali i kao moguća na drukčiji način.«203 Ova se teza zasniva na a) opisu interakcije između uprave i ostalih dijelova sistema društva, b) na kauzalnoj hipotezi o opažljivim ograničenjima administrativnog kapa­citeta planiranja i c) na osnovnoj pretpostavci teorije evo­lucije.

202 L. C. Gawthrop, Administrative Politics, op. cit, str. 42. i d. 203 Luhmann, Politikbegriffe, str. 225; isti autor, Selbstthematisierun-gen des Gessellschaftssystems, u: ZFS 1973, str. 21. i d.

162

ad a) Složena su društva kao središte usmjeravanja izdife-rencirala sistem upravljanja koji je prema Luhmannu pre­uzeo vodstvo nad ostalima društvenim djelomičnim sistemi­ma. Autonomno upravljanje ima generalnu kompetenciju za sve probleme usmjeravanja koji se u društvu ne riješe; na­dalje, to upravljanje nije kompetentno samo u smislu nad­ležnosti, već i u smislu sposobnosti za rješavanje problema. Budući da u društvu nema struktura koje na koncu ne bi stajale na raspolaganju, nije moguće navesti nijednu vrstu problema u čijoj bi obradi administracija načelno morala dospijeti do granice svoga kapaciteta. Tim opisom Luhmann generalizira iskustva koja, ustvari, navode na neke zapa­njujuće samoprilagodljive mehanizme kasnokapitalističkih društava. S druge, pak, strane, očite su granice administra­tivnog kapaciteta planiranja, koje se ad hoc uvijek iznova pojavljuju, a očit je i jedino reaktivan modus kretanja bi­rokracije koja uzmiče u strategijama izbjegavanja. Polit-ekonomska teorija planiranja, koja takva iskustva tumači kao krizni management, dolazi do suprotnoga stava i tvrdi da je administrativni sistem ovisan o svojoj okolini, a po­sebno o vlastitoj dinamici privrednoga sistema. Ovu sam tezu zaoštrio utoliko što se prostor za djelovanje admini­strativnoga sistema ograničuje s dvije strane: prilikom usmjeravanja ekonomskoga sistema ograničuje se parame­trima poretka vlasništva koji ne stoji na raspolaganju, a kod stvaranja motivacija samovoljno razvijenim normativ­nim strukturama koje su nespojive s potiskivanjem poop-ćivih interesa.

ad b) Argumentima plauzibilnosti može se svakako odlučiti za jedan od dvaju konkurentnih opisa od kojih jedan nagla­šava autonomiju, a drugi ovisnost državnoga aparata.204 No, o opisu administrativnoga sistema će ovisiti kako se objašnja­vaju lako primjetljiva ograničenja njegovoga sistema plani­ranja. Luhmann deficite racionalnosti svodi na to što dife­renciranje uprave, osamostaljene od politike, još uvijek ne

204 F. Naschold, Zur Politik und Ökonomie der Plannung, u: PVJ. posebni broj 4, 1972, str. 13. i d.

11* 163

može dostatno napredovati: »Šanse onog diferenciranja po­litike i upravijanja su u povećavanju selektivne djelotvor­nosti, a prije svega u mogućnosti da se premise djelovanja uprave kao što su organizacija, osoblje i programi, variraju sa stajališta koja su u užem smislu politička, a da pri tom varijacija struktura ne ugrožava njihovu strukturirajuću funkciju ( . . . ) Vlastita struktura (upravljanja) znači vlasti­te mogućnosti koje ne moraju biti identične s očekivanjima okoline, a neidentičnost s okolinom daje i na razini moguć­nosti šansu samousmjeravanja. Istodobno se kod tog dife­renciranja mora preuzeti rizik konstitucije mogućnosti da problemi koje razrješava politički sistem nisu problemi dru­štva.«205 Deficiti racionalnosti se prema Luhmannu mogu do­kinuti jedino u mjeri u kojoj samo upravljanje obrazuje neki od društva neovisan identitet i sebe razumije kao in­stanciju za širenje horizonta mogućnosti i tematiziranja uvijek razlučenih alternativa. Sve dok upravljanje ovisi o in­putima javnosti i politike partija, s jedne strane, i inputima onih kojih se to tiče i zainteresirane klijentele s druge, mora se sputavati samorefleksija koja pojačava selektivnost. Pri-bježište od politike udaljenog diferenciranja neke uprave, sposobne za komprehenzivno planiranje, Luhmann vidi u fu­ziji znanosti i uprave koja bi istodobno i suspendirala auto­nomiju znanosti i izdiferencirala dotada odvojene medije moći i istine: »Upravljanje može ispitati jedino sebe, tek u onom obujmu koji bi mogao izazvati političku reflek­siju i doprinijeti smanjivanju deficita refleksije (uprave). U tome smislu 'politizacija' na kraju dovodi do povezivanja znanstvenog samoistraživanja strukturne selekcije koja bi mogla dovesti u pitanje klasičnu diferencijaciju doživljava­nja i djelovanja, spoznavanja i odlučivanja, istine i moći.«206

Tom rečenicom Luhmann izriče svoju verziju kraja indivi­duuma: ubrzano povećavanje složenosti prisiljava društvo na to da prijeđe na jedan novi oblik reprodukcije života koji

205 N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit. str. 224. 206 Ibidem, str. 227—228.

164

diferenciranje između moći i istine žrtvuje u prilog samoni-klosti koja je lišena refleksije.207

U ovome trenutku vidim tri konkurentna objašnjenja. Za razliku od Luhmanna, F. Naschold svodi nedostatak admi­nistrativnog planiranja na preveliku samostalnost upravlja­nja naspram političkog obrazovanja volje. On misli da se po­litički kapacitet usmjeravanja može povećati jedino prošire­nom participacijom u planiranju onih koji su time pogođe­ni.208 »Podruštvljenje političkih procesa usmjeravanja« jedi­na je još otvorena opcija za oslobađanje dosada nekorištenih resursa i energija radinosti pri čemu, međutim, dolazi do ri­zika da se obujam participacijskih procesa ne može u do­voljnoj mjeri držati pod kontrolom. Naschold uzima u ob­zir multifunkcionalnu primjenu participaoijskoga planira­nja. Participacija može poslužiti za manipulaciju masovnom lojalnošću, za poboljšano informiranje (rano upozoravanje, obzirnost u pogledu vrijednosti) i za rasterećivan je birokra­cije organizacijama na principu samopomoći; te funkcije jedne prividne participacije šire kontrolu upravljanja nad njegovom okolinom. Nije sasvim jasno misli li Naschold da participacija u smislu sudjelovanja u diskurzivnome obrazo­vanju volje, smislu koji ja uvodim (Naschold govori o »par­ticipaciji kao sredstvu individualnog i kolektivnog pronala­ženja identiteta, mogućnosti samoorganizacije i dr. kao pre­duvjetu sudjelovanja u pluralističkoj politici raspodjele«, str. 43) znači »produktivnu snagu za povećanje raznoliko­sti političkoga sistema.«

Offe, pak, kao što je ranije prikazano, zastupa stav da kon­tradiktorni imperativi usmjeravanja privrednoga sistema predstavljaju nesavladivu prepreku racionalnosti za državni aparat u kasnome kapitalizmu. Podruštvljavanje političkih procesa usmjeravanja u smislu strogo shvaćenoga participa-

207 A. Gehlen, Über Kristallisation, u: Studien zur Anthropologie, Neuwied 1963, str. 311. i d. 208 F. Naschold, Politik und Ökonomie, op. cit., str. 43.

165

cijskog planiranja odstranilo bi uska grla administrativnog planiranja jer bi se time uklonile one selektivne klasne struk­ture koje su uzrok kumulativnog proizvođenja inače sprije-čive složenosti okoline.

Scharpf, na koncu, vidi restrikcije koje državi u kasnome kapitalizmu nalaže vlastita dinamika privrednoga sistema; međutim, politika rasterećena takvih restrikcija, »bila bi iz­nenađena nepredviđenim razvojem, prevladana neanticipi-ranim posljedicama svojih mjera i frustrirana kontraintu-itivnim rezultatima svog planiranja ako bi kapacitet njenih sistema odlučivanja i informiranja zaostajao za zahtjevi­ma«.209 No, za razliku od Luhmanna, Scharpf računa s up­ravljanju imanentnim ograničavanjem rasta složenosti. Ako se, naime, segmentiranu strukturu odlučivanja, koja nije primjerena jednoj međuovisnoj problemskoj strukturi, uk­loni u korist komprehenzivnoga planiranja u centraliziranim strukturama odlučivanja, planiranje politike će vrlo brzo dospjeti na granicu na kojoj se od njegovoga kapaciteta ob­rade informacija i obrazovanja konsenzusa previše zahtije­va uslijed prevelike složenosti problema (koji se odlikuju visokom međuovisnošću). »Čak i ako u procesu odlučivanja ne bi bilo učvršćenih interesa i otpora na promjene koji se oslanjaju o potencijale moći, ( . . . ) pokušaj simultanog pro-blematiziranja i pozitivno koordinirane promjene inter de-pendentnih područja odlučivanja s onu stranu granice koju valja pobliže odrediti, no koja je zasigurno razočaravajuće usko povučena, morao bi nužno završiti u frustraciji total­nog imobilizma« (str. 177).

Luhmannova pretpostavka principijelno neograničenoga pro-širavanja administrativnog kapaciteta usmjeravanja, koji upravljanje osamostaljuje naspram politike i objedinjava­njem privrednoga sistema pretvara ga u mjesto ekscentrične samorefleksije društva, jedva da bi se mogla potkrijepiti in­dikatorima iz iskustvenoga područja političkog planiranja;

209 Scharpf, Komplexität als Schranke der politischen Planung, op. cit., str. 169.

166

međutim, argumenti logike sistema govore u prilog tomu da participacija, koja ne predstavlja samo skriven oblik mani­pulacije, mora prije ograničavati negoli povećavati admini­strativni kapacitet planiranja. Efekt racionalizacije »podru-štvljavanja političkih procesa usmjeravanja« teško se može odrediti; jer, demokratizacija bi, s jedne strane, morala smanjivati spriječivu (samo sistemski specifično neizbježivu) složenost, koja se obrazuje nekontroliranom vlastitom dina­mikom privrednoga procesa, no istodobno bi u igru uvela (sistemski nespecifičnu) neizbježivu složenost poopćenih di­skurzivnih procesa obrazovanja volje. Praktička racional­nost poželjnoga stanja, povratno vezanoga s poopćivim inte­resima, in terms racionalnosti sistema vjerojatno uzrokuje više troškova no što ih ušteđuje. Bilanca, međutim, ne mora biti negativna ukoliko se granica složenosti, granica koja je, kako to Scharpf misli, ugrađena u racionalizaciju samog upravljanja, vrlo brzo dosegne. Tada bi, naime, jedna složenost, koja neizbježno proizlazi iz logike oslobođene ko­munikacije, bila prevladana drugom složenošću koja tako­đer neizbježno nastaje iz logike komprehenzivnoga pla­niranja.

ad c) Luhmannova opcija za tip neparticipacijskcga opsež­nog sistemskog planiranja, tip koji bi se ozbiljio u samore-fleksivnom upravljanju, udaljenom od politike, na sada­šnjem se stupnju diskusije o planiranju ne može obrazložiti obvezujućim argumentima. Štoviše, empirijska evidencija, koju je danas moguće dokazati, govori prije protiv Luhman-nove opcije. Luhmann se, naposljetku, niti ne oslanja na istraživanja teorije planiranja, nego na osnovnu pretpostav­ku teorije evolucije. Po njegovu mišljenju u društvenoj su evoluciji vodeći problemi redukcije složenosti okoline i pro­širenja složenosti sistema, tako da o nivou razvoja nekoga društva odlučuje kapacitet usmjeravanja. Ova pretpostavka ni u kom slučaju nije trivijalna jer bi se isto tako moglo dogoditi da se jedan evolucijski pomak u dimenziji slika svi­jeta i moralnih sitema mora platiti izdiferenciranjem siste­ma upravljanja te da se može platiti, prije svega, bez rizika,

167

tj. bez ugrožavanja (promijenjene) strukture sistema. No Luhmann, kako mi se čini, ne tematizira svoju pretpostavku, on ju, štoviše, prejudicira izborom svoga metodološkog po­lazišta.

Za strukturu teorije planiranja odlučan je izbor pojma ra­cionalnosti. Teorije planiranja, koncipirane logikom odluči­vanja, zasnivaju se na pojmu racionalnosti djelovanja, poj­mu koji se dobiva na paradigmi svrhovitoracionalnog izbo­ra alternativnih sredstava. Model racionalnosti djelovanja prikladan je za teorije racionalnog izbora i za tehnike plani­ranja na područjima strateškoga djelovanja. No, granice mo­dela se ipak pokazuju pri pokušaju da se razviju empirijski sadržajne teorije društvenih sistema: teorijsko-strateški iz­bor pojma subjektivne racionalnosti djelovanja znači za normativistička polazišta i za metodološki individualizam privremenu odluku.210 Sistemsko-teorijski zasnovanim teori­jama planiranja u temelju je pojam objektivne racionalnosti koji se dobiva iz paradigme samo reguliraj ućih sistema. Uzo­rak racionalnosti sistema prikladan je za empirijski sadržaj­ne teorije o predmetnim područjima na kojima se mogu iden­tificirati jedinice koje se jasno razgraničuju naspram svoje okoline i koje jasno obilježavaju svoja poželjna stanja; tada (i samo tada) se, naime, može odrediti stabilnost odnosno ultrastabilnost na osnovi iskustvu dostupne strukture siste­ma. Budući da se struktura društva ili socijalnih djelomič­nih sistema dosada nije mogla utvrditi bez problema, teorij­sko-strateški izbor pojma racionalnosti sistema imat će za posljedicu izbor između (najmanje) triju alternativa: ili da postupa noirmativistički, t j . da utvrđuje granice željena sta­nja ispitivanoga društvenoga sistema (za to primjere nudi istraživačka praksa sociologije organizacije;211 u to, među­tim, spada i Etzionijev koncept »aktivnoga društva« koji se

210 M. Fester, Vorstudien zu einer Theorie kommunikativer Planung, ARCH 1970, str. 43. i d. 211 R. Mayntz (urednik), Bürokratische Organisation, Köln 1968; isti autor (urednik), Formalisierte Modelle in der Soziologie, Neuwied 1967.

168

oslanja na postulirane temeljne potrebe212); ili, pak, da po­stupa radikalno-funkcionalistički, tj. da u nekome danom kontekstu pod proizvoljno variranim polazištima traži funk­cionalne ekvivalentnosti (Luhmann); ili da, naposljetku, društveno-znanstvenu primjenu teorije sistema učini ovis­nom o jednoj (potrebnoj) teoriji društvene evolucije koja treba dopustiti nekonvencionalno određenje nivoa razvoja i time granične vrijednosti promjena sistema koje ugroža­vaju identitet.213 Komunikativno zasnovanim teorijama pla­niranja214 je, na kraju, podlogom pojam praktičke racional­nosti koji se može dobiti na paradigmi diskursa koji obrazu­ju volju (i razviti se u obliku teorije konsenzusa istine). Taj sam model podrobnije raspravio u 3. odjeljku. On je pogo­dan za kritičko ispitivanje interesnih konstelacija na kojima se zasnivaju normativne strukture; taj postupak normativne geneze se, naravno, mora povezati sa sistemsko-teorijskim polazištem ukoliko se njime treba dati doprinos jednoj pri­mjerenoj teoriji društvene evolucije.

S izborom pojma racionalnosti pada i privremena odluka o logičkom statusu teorije planiranja. Teorije planiranja na razini logike odlučivanja su normativno-analitički postupci, tj. tehnike planiranja. I sistemsko-teorijske teorije planira­nja mogu postupati normativno-analitički; prema nivou nji­hovih pretenzija radi se ili o tehničkoj pomoći pri planira­nju ili o normativno zasnovanim teorijama u kojima se pla­niranje razumije kao politički proces. Luhmannova univer-zalno-funkcionalistička teorija planiranja, koja se pojavljuje i kao teorija sistema, razumije se kao principijelno oportu­nistička i potkrada joj se suprotnost između empirijsko-ana-litičkoga i normativno-analitičkoga postupka. Njezin se sta­tus dade ponajprije označiti kao pragmatički: samo istraži­vanje sistema dio je jednoga životnog procesa koji je podvrg­nut zakonu povećavanja selektivnosti i reduciranja kom-

212 Etzioni, The Acive Society, op. cit., str. 622. i d. 213 V. gore. 214 M. Fester, Vorstudien, op. cit., str. 67; usp. i rezultate istraživanja Instituta Batteile: BMBW, Methoden der Prioritätenbestimmung I, Bonn 1971.

169

pleksnosti. Komunikativna teorija planiranja isto tako uz­miče onoj alternativi, no iz drugih razloga: osim deskriptiv­nih izjava o važećim normama, s jedne strane, i preskriptiv-nih izjava koje se tiču izbora normi, s druge, ona metodički dopušta kritički procjenjujuće izjave o sposobnosti oprav­davanja normi (postojećih ili predloženih), tj. o ispunjivosti normativnih pretenzija na valjanost. Norme koje su spo­sobne za opravdavanje sliče istinitim načelima: niti su či­njenice, niti su vrijednosti (vidi tablicu). Metodološkim izborom između univerzalno-funkcionalističkoga i kritičko--rekonstruktivnoga polazišta implicite se rješava i pitanje koje sam u trećem dijelu ovoga istraživanja postavio u vezi s diskusijom da li je reprodukcija društvenoga života još uvijek povezana s umom te, posebno, da li je generira­nje motiva još uvijek povezano s pounutrašnjenjem normi

Status teorije

empirijsko--analitički normativno--analitički

niti empirijsko--analitički niti normativno--analitički

Svrha — racionalnost

.

različite tehnike planiranja

Pojmovi racionalnosti Racionalnost sistema

Biokibernetika

Teorija planira-ranja kao politi­čki proces

Univerzalni funkcionalizam

Praktička racionalnost

Kritička teorija društva

kojima je potrebno opravdavanje. Ukoliko to više nije slu­čaj, rekonstrukcija povijesno nastalih institucija i interpre-tativnih sistema je prema nekom normativno-genetskom po­stupku postala bespredmetnom — pa se teoremi krize tada više ne mogu konstruirati. Luhmann, međutim, ne može do­pustiti neku, u navedenome smislu »umnu« konstituciju

170

društva, budući da se teorija sistema, konzekventno svojoj pojmovnoj strategiji, sama podvrgava nekome načelno opor-tunističkome životnom procesu i uklapa se u njega. No, pro­tiv Luhmannove strategije istraživanja govori jedan znača­jan argument: dok kritička teorija društva može postati ne­uspješna u nekoj promijenjenoj realnosti, dotle univerzalni funkcionalizam mora pretpostaviti, tj. prejudicirati na ana­litičkoj razini da su ta promjena modusa socijalizacije i »kraj individuuma« već nastupili.

6. Opredjeljenje za um

Na fundamentalno se pitanje o opstanku nekoga za društvo konstitutivnoga modusa socijalizacije, ovisnoga o istini, ka­ko je vidljivo, ne može lako odgovoriti. To bi nekoga moglo navesti na pomisao da se uopće ne radi o teoretski rješivome pitanju, već da je praktičko pitanje da li umno trebamo ie-Ijeti da se društveni identitet obrazuje kroz glave podruštv-ljenih individua ili se on, pak, žrtvuje za neki, bilo izmišljen, bilo zbiljski problem složenosti. Postaviti pitanje na taj na­čin, znači, naravno, i odgovoriti na njega; pitanje da li treba očuvati konstituanse nekoga umnog životnog oblika, ne mo­že postati predmetom umnog obrazovanja volje koje samo ovisi o spomenutim konstituansama. U tu je svrhu svakako potrebno pozvati na opredjeljenje za um. To se kao opredje­ljenje može, s druge strane, obrazlagati samo tako dugo dok se postavljaju alternative unutar nekoga već uvriježenoga i rasprostranjenog komunikativnog životnog oblika. Čim se pojavi neka alternativa koja razara taj krug unaprijed odlu­čene intersubjektivnosti, i jedino opredjeljenje koje se mo­že univerzalizirati, a to je upravo interes za um, postat će partikularnim. Takvu alternativu postavlja Luhmann time što sva područja interakcije, usmjeravana diskurzivno ispu-njivim pretenzijama na valjanost, na metodološkoj razini podređuje sistemsko-racionalnim pretenzijama na moć i na njezino povećanje, pretenzijama nekoga ekscentričnog up­ravljanja koje ne uključuje mogućnost apelacije, koje, da­kle, ne dopušta mogućnost mjerenja tih monopolnih preten-

171

zija pomoću praktičke racionalnosti kako se to spominje još u Leviathanu. »Staroevropsko« mišljenje se tom perspek­tivom ne dovodi u iskušenje po prvi puta . Stajalište protiv­nika je prihvaćeno čim se rezignira zbog teškoća prosvjeći­vanja i opredijeli se za aktivizam s ciljem u m n e organizacije društva: naime, decizionistički se započne s nadom da će se za nastale troškove već retrospekt ivno pronaći opravda­nje.215 Opredjeljenje za um ne opravdava niti uzmak u neku marksistički ukrašenu ortodoksi ju koja danas može, u naj­boljem slučaju, dovesti do neargumentiranog etabliranja izoliranih i politički beznačajnih supkultura. Nijedan od tih dvaju putova nije dopustiv za praksu koja je povezana

215 Offe iznosi eksperimentalna razmišljanja o jednoj teoriji aktiviz-ma: »Problem teorije države koja želi dokazati klasni karakter po­litičke vlasti /. . ./, sastoji se dakle u tome da ona kao teorija, kao objektivirajući prikaz državnih funkcija i svoga interesnog odnosa, uopće nije provediva; tek praksa klasnih borbi ispunjava njezinu spoznajnu pretenziju. I... I Ova ograničenost teoretske mogućnosti spoznaje nije, međutim, uvjetovana nedostatnošću njezinih metoda, nego strukturom njezinoga predmeta. On se uklanja svome klasno--teorijskom razrješenju. Pojednostavljeno se može reći da je politi­čka vlast u kapitalističkim industrijskim društvima metoda klasne vladavine koja se kao takva ne može spoznati.« (Offe, Strukturpro-bleme, op. cit., str. 90—91) Offe polazi od toga da klasni karakter države, koji on ustvrđuje, uopće nije dostupan objektivirajućoj spo­znaji. Tu premisu, po mome mišljenju, ne trebamo prihvatiti, budući da se gore uvedeni model potisnutih, a poopćivih interesa dade vrlo dobro primijeniti za rekonstrukciju ne-odlučivanja, pravila selekcije i latentnih fenomena. Čak i ako bismo se morali složiti s Offeovom premisom, njegova bi argumentacija ostala nekonzistentnom. Pret­postavimo da se cilj uklanjanja neke klasne strukture može obra­zložiti sljedećim gledištima:

— neka praksa koja se može opravdati jest neovisna, tj. umna praksa;

— uman je zahtjev za praksom, kadrom za opravdanje, svugdje tamo gdje iz djelovanja mogu nastati političke posljedice;

— umna je stoga i želja za dokidanjem nekoga društvenog sistema koji normativne pretenzije na valjanost može postavljati samo

172

s u m n o m voljom, koja, dakle, ne uzmiče pred zahtjevima za obrazloženjem, nego traži teorijsko pojašnjenje o onome što ne znamo. Čak ako danas i ne bismo mogli znati mnogo više nego što preporuča moja argumentaci jska slika, a to bi bilo prilično malo, ta okolnost ne bi obeshrabri la kritički pokušaj da se granice opteretivosti kasnoga kapitalizma podvrgnu umskom ispitivanju — i zasigurno ne bi pokole­bala odlučnost da se prihvati borba protiv stabiliziranja jednoga samoniklog društvenog sistema iznad glava njego­vih građana, a prihvatit i je valja radi, to nas ne treba sme­tati, staroevropskoga ljudskoga dostojanstva.

kontrafaktički, tj. koji ne može opravdati svoju praksu, budući da potiskuje strukturalno poopćive interese. Ako, međutim, klasni karakter našega sistema vladavine, kako to Offe tvrdi, ne bi bio spoznatljiv, revolucionarno bi se djelovanje moglo u najboljem slučaju osloniti na slutnje koje će se retrospek­tivno iskazati kao istinite ili kao pogrešne. Sve dok se ne spozna klasni karakter, političko se djelovanje ne može opravdavati na osnovi poopćivih interesa, preostaje neumna praksa. Neumna praksa (bilo koje ciljeve reklamirala za sebe) se u odnosu na bilo koju drugu praksu (pa i u odnosu na dokazano fašističku) ne može isti­cati nekim razlozima. Dapače, samim provođenjem takve prakse s voljom i sviješću, ova demantira upravo ona opravdanja koja bi se jedino mogla upotrijebiti za dokidanje neke klasne strukture. No takva razmatranja ne bi trebala nikome onemogućavati prihva­ćanje nekoga decizionističkog obrasca djelovanja — često niti ne preostaje neka alternativa. Tada se, međutim, djeluje subjektivno i može se prilikom procjene rizika znati da su političke posljedice tog djelovanja isključivo moralne. I to još pretpostavlja povjerenje u snagu praktičkoga uma. Čak bi i onaj tko sumnja u säm prak­tički um mogao znati da ne djeluje samo subjektivno, već da svoje djelovanje uopće utvrđuje iz područja argumentacije. No tada je suvišna i teorija aktivizma: provođenje akcije mora biti dostatno samom sebi. Neobrazloživa nadanja u vezi s uspjehom akcije, ne mogu akciji ništa dodati; štoviše, akciju se mora provesti radi nje same i s onu stranu argumentacije — bez obzira na svu retoriku kojom se nju želi izazvati kao empirijsko događanje.

173

PRIJEVOD ENGLESKIH CITATA

Str. 97, citat 110.

. . . : »Ako elite žele biti snažne i donositi autoritativne odluke, tada upletenost, aktivnost i utjecaj običnog čovjeka moraju biti ograničeni. Običan građanin mora prepustiti vlast elitama i omogućiti im da upravljaju. Potreba za elitnom vlašću nalaže da običan građanin bude pasivan, neumiješan i pokoran prema elitama. Stoga je demokratski građanin pozvan da teži ka kontra­diktornim ciljevima; mora biti aktivan, a ipak pasivan; umije­šan, a ipak ne previše; utjecajan, a ipak pokoran.«

Str. 112, citat 124.

. . . : »Trebat ćemo razlikovati oštrije, nego što je to dosada bio slučaj, između stavova i sistema vjerovanja s jedne strane, te kognitivnih sistema ili razvojnih nivoa unutar kojih je sadržan svaki stav ili vjerovanje. William James je prije dugo vremena razlikovao jednom rođene od dvaput rođenih ljudi: jednom rođeni su oni koji nepromišljeno i 'nevino' prihvaćaju uvjere­nje iz svoga djetinjstva; dvaput rođeni su oni koji se mogu složiti s upravo istim uvjerenjima, no koji to čine na drukčiji način poslije duljeg perioda sumnje, kritičkog prosuđivanja i ispitivanja tih vjerovanja. Ako ih se gleda kao stavove, vjero­vanja jednom rođenoga i vjerovanja dvaput rođenoga mogu biti identična: međutim, ustrojenost nazora, kognitivni sistem ili razvojni nivo jednom rođenih odnosno dvaput rođenih su kraj­nje različiti. Drugim riječima, ne trebamo ispitivati samo vjero­vanja koja ljudi imaju, već način na koji ih oni imaju — slože­nost, bogatstvo i struktura njihovih svjetonazora. U političko­me ili društvenom smislu može biti mnogo važnije da pripadni­ci neke određene supkulture posjeduju relativistički nazor o is­tini negoli da su konzervativci ili liberali.«

175

Str. 144, citat 169.

. . . : »I... I najvažnija funkcija društva je nomizacija. Antropo­loška pretpostavka tomu je ljudska žudnja za smislom koja, čini se, ima snagu instinkta. Ljudi su od rođenja prisiljeni da zbilji nameću neki smislen poredak. Taj poredak, međutim, pretpostavlja društvenu poduzetnost u uređivanju sastava svi­jeta. Biti odvojen od društva izlaže pojedinca mnoštvu opasno­sti s kojima se on ne može hvatati u koštac, a u ekstremnom slu­čaju opasnosti od neposrednog uništenja. Odvajanje od društva zadaje pojedincu također i nepodnošljive psihološke napetosti, napetosti koje su utemeljene u osnovnoj antropološkoj činje­nici društvenosti. Krajnja opasnost takvoga odvajanja je, me­đutim, opasnost besmislenosti. Ta je opasnost mora par excel­lence u kojoj je pojedinac uronjen u svijet nereda, besmisla i mahnitosti. Zbilja i identitet su zlokobno transformirani u be­smislene oblike straha. Biti u društvu znači biti 'razborit' upra­vo u smislu zaštićenosti od prvobitne 'bezumnosti' takvoga ano-mičnog terora. Anomija je nepodnošljiva na točki na kojoj će umjesto nje pojedinac možda radije potražiti smrt. Nasuprot tomu, postojanje unutar nomičnoga svijeta će se možda tražiti po cijenu svih vrsta žrtvovanja i trpljenja — pa i po cijenu sa­moga života ukoliko pojedinac vjeruje da ta krajnja žrtva ima nomičko značenje.«

KAZALO IMENA

Adorno, T. W. 43, 107, 152, 154— —155

Albert, H. 129—130, 132 Almond, G. A. 96—97 Altvater, E. 66—67 b., 72 b. Apel, K. O. 129, 131 b., 135 Aristotel 10 Armbruster, W. 102 b.

Bachrach, P. 150 Bahr, H. E. 91 b. Baier, K. 133 Baumgartner, H. M. 16 h. Bell, D. 28 b., 107 b. Bendix, R. 105 b. Benjamin, W. 107 Benn, G. 149 Bentham, J. 97 Berger, P. 13 b., 144 b. Bodenhöfer, H. J. 102 b. Böhme, G. 21 b. Brandt, G. 15 Brede, K. 24 b. Bredekamp, H. 98 b. Brunner, 0. 35 b.

Caneiro, R. L. 30 b. Cohen, St. 82 b. Crosser, P. K. 46 b.

Daele, W. van den 21 b. Dahrendorf, R. 150 Deutsch, K. W. 11 b., 25 Dewey, J. 130

Dobb, M. 33 b. Döbert, R. 22 b., 65 b., 101 b.,

112—114 b., 141 Dreitzel, H. P. 10 b. Durkheim, E. 12, 117, 143

Edelmann, M. 88 b. Eder, K. 17 b., 23 b., 29 b. Edwards, P. 26 b. Etzioni, A. 13, 25 b., 156—157,

168—169 b.

Fester, M. 168—169 b. Feuer, L. S. 155 b. Forrester 56 Freud, S. 117 Friedeburg, L. v. 50 b. Fröbel, F. 55 b. Funke, R. 83

Gadamer, H. G. 89 b. Galbraith, J. 46 b., 92 Galtung, J. 55 b. Gawthrop, L. C. 161—162 b. Gehlen, A. 149, 152, 154, 165 b. Gödel 129 Godelier, M. 10 b. Goslin, D. A. 22 b., 95 b. Grice, R. 132 Gündel, R. 75 b.

Habermas, J. 10—11 b., 15 b., 20 b., 24 b., 26—27 b., 34 b., 41 b., 50 b., 89 b., 95 b., 124 b.,

12 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu 177

131 b., 136 b., 138 b., 140 b., 143 b., 157—159 b.

Hare, R. M. 125 Hartmann, N. 123 Härtung, D. 102 b. Häuser, A. 106 b. Hegel, G. W. F. 10, 39, 153—155 Heininger, H. 75 b. Heinrichs, J. 55 b. Hess, P. 75 b. Hilferding, R. 73 Hirsch, J. 62 b., 77 b., 79 Hobbes, Th. 125 Hobsbawm, E. 45 b. Hofmann, W. 51 Hollander, H. 72 b. Horkheimer, M. 152 Hufschmid, J. 83 b. Huiskens, F. 72 b. Hume, D. 125 Hymer, St. 45 b.

Ilting, K. H. 125—127

James, W. 112 Jänicke, M. 11 b., 66 b. Jaspers, K. 122 b. Jünger, E. 149

Kambartel, F. 134 Kant, I. 111, 133, 155 Käsler, D. 100 b. Kenniston, K. 112, 114, 156 Kluge, A. 114 Kohlberg, L. 22 b., 95 b. Kolko, G. 83 b. Kornhauer 150 Kosseleck, R. 10 b. Kreye, 0. 55 b. Krohn, W. 21

Laing, R. D. 156 Landmann, M. 151 Lenk, K. 35 b. Lenski, G. 29 b., 118 b. Lćvi-Strauss, C. 30 b., 145 b. Lipset, S. M. 150

Locke, J. 34 Lockwood, D. 15 b. Looser, M. 134 Lorenzen, P. 133, 135, 138 Löwith, K. 10 b. Luhmann, N. 11 b., 13, 15, 20 b.,

22 b., 24 b., 28 b., 33—34 b., 53 b., 58 b., 85, 88, 120—121, 123—124 b., 136 b., 154, 157—171

Lüscher, P. 134

Maciejewski, F. 17 b., 134 Macpherson, C. B. 97 b. Mandel, E. 60 b. Marcuse, H. 64 b., 98 Marx, K. 7, 10, 17, 27, 38—39,

41—43, 54, 66—68, 72—74, 139, 155

Mattick, P. 71 b. Mauke, M. 10 b. Mayntz, R. 91 b., 168 b. Mead, M. 117 Meadows, D. 56 b. Melman, S. 46 b. Menne, 134 Merton, R. 12 Meuschel, S. 70 Meyer-Abich, K. M. 56 b. Michels 149 Mitscherlich, A. 24 b. Mittelstrass, J. 105 b., 129 b. Mommsen, W. J. 122 b. Monro, D. H. 125 Mosca, G. 149 Moser, T. 12 b. Müller, M. 98 b. Müller, W. 66—67 b.

Narr, W. D. 158 Naschold, F. 85 b„ 92, 163 b., 165 Negt, O. 114 Neuendorff, N. 43 b. Neusüß, Gh. 66—67 b. Nietzsche, Fr. 148—149 Nunner, G. 22 b., 101 b., 112—

—114 b. Nuthmann, R. 102 b.

178

O'Connor, J. 45 b., 47, 52 b., 70 b., 72 b., 87, 103

Oehler, Ch. 50 b. Oeverman, U. 90, 95 b. Offe, C. 9 b., 14 b., 51—52 b.,

62, 77, 80, 84, 91 b., 93, 102 b., 140—141,158 b., 165, 172

Pareto, V. 149 Parsons, T. 13—14, 29 b., 50 b.,

117 Peirce, Ch. S. 131 Piaget, J. 117 Pilot, H. 40 b. Plessner, H. 24 b. Popper, K. R. 125, 128—130 Poulantzas, N. 66 b.

Reagan, M. D. 46 b. Reichelt, H. 10 b. Rendtorff, T. 147 Riedel, M. 32 b., 133 b. Robinsohn, S. B. 90 b. Rodel, U. 47 b., 53 b., 71 b., 73 b. Ronge 161 b.

Sahlins, M. 29—30 b. Scharpf, F. W. 83, 166 Scheler, M. 123 Schelsky, H. 137, 152—154 Schiller, Fr. 98 Schluchter, W. 100 b. Schmieg 161 b. Schmid, G. 141 Schmitt, C. 121, 125, 149, 155 Schumpeter, J. 50, 149 Schütz, A. 13

Schwemmer, O. 133, 135 Senghaas, D. 45 b., 51 b., 55 b. Siara, Ch. 120 b. Singer, M. G. 133 Shonfield, A. 46 b., 93 b. Skiair, L. 10 b. Sohn-Rethel, A. 72 b. Stevenson, L. 125 Strachey, J. 51 b. Streeck, S. 85 b. Streeck, W. 85 b. Sunkel, O. 55 b. Sykes, G. 156

Tocqueville, A. 150 Toulmin, St. 26 b., 131 b. Truman, H. 150 Tsuru, S. 44

Verba, S. 96—97 Vogt, W. 52

Wagner, W. 11 b. Weber, M. 33, 50, 99, 118—119,

122,124,128, 130,149 Weidenbaum, M. 46 b. Weizsäcker, C. F. v. 59 b., 148 b. Wellmer, A. 97 b., 152 Weltz, F. 50 b. Widmaier, H. P. 92 b., 168 b. Willms, B. 154 Winckelmann, J. 122 Wirth, M. 76 b. Wright von, G. H. 125

Zeleny, J. 10 b. Zieschang, K. 75 b.